Josip Gunčević Život i djelo

Transkript

1 Josip Gunčević Život i djelo Diacovensia, 2007.

2 1

3 2 KAZALO 2 UVOD Biografija Josipa Gunčevića Osnovni biografski podatci Josipa Gunčevića Gunčevićeva smrt Spasiteljska djelatnost Josipa Gunčevića Gunčevićev angažman u hrvatskim kulturnim društvima Povijesno-politički kontekst djelovanja Povijesno-političke prilike u Jugoslaviji između dva svjetska rata Srpski hegemonizam u školstvu stare Jugoslavije Određene ekleziološke teme Ekleziologija Crkva i njezino hijerarhijsko uređenje Pastoralno-ekleziološke teme Lik svećenika Svećenik i njegovo dostojanstvo Svećenik-odgojitelj u vjeri Svećenik i njegov pastoralni rad Svećenički celibat Poimanje ekumenizma Načelni stavovi Ekumenizam s istočnim Crkvama Religiozno-pedagoško-katehetska djelatnost Poimanje pedagogije Poimanje pedagogije različitih atribucija Poimanje psihologije u ljudskom životu Lik odgojitelja 55

4 Osobne ljudske značajke odgojitelja Pedagoške kvalitete odgojitelja Lik katehete Važni elementi lika katehete Kateheta i njegovo samoobrazovanje Roditelj - prvi i najvažniji kateheta Pastoral mladeži Pastoralne smjernice Pastoral sakramenata Osobna pastoralna briga i rad J. Gunčevića Kršćaninovo odgovorno djelovanje u društvu prema poimanju Josipa Gunčevića Poimanje komunizma Poimanje kapitalizma Gunčevićeva vizija društvenog poretka u Hrvatskoj Socijalni nauk - sastavnica kršćanskog uvjerenja i djelovanja Potreba nazočnosti kršćana u politici. 85 ZAKLJUČAK. 88 ZNANSTVENI APARAT.. 97 KRATICE BIBLIOGRAFIJA.. 98

5 4 PREDGOVOR Ime Josipa Gunčevića ( ), svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije, doktora teologije, katehete i katehetičara, te njegov teorijski i praktični rad u vremenu između dva svjetska rata, poznati su tek malom krugu hrvatskih katehetičara, znanstvenika, svećenika i kulturnih djelatnika. Razlog nepoznavanja je prisilna šutnja za vrijeme komunizma i komunističke Jugoslavije, budući da su Gunčevića, hrvatskog domoljuba i Bogu odanog svećenika, kao neprijatelja naroda Jugoslavije ubili komunisti godine. Poznate su uglavnom osnovne činjenice iz njegova života, i to samo starijim svećenicima mjesne Crkve. Stoga ovaj rad, slikovito rečeno, nastoji s Josipa Gunčevića skinuti prašinu, vratiti ga iz zaborava i pokazati kako je Đakovačka i Srijemska biskupija imala izrazito veliku crkvenu osobu. Štoviše, ta osoba bila je-prema vlč. Markovcu svećeniku koji je poznavao Josipa Gunčevića-izabrana godine za biskupa, no Vatikan je povukao bulu o imenovanju. Njegova pak biskupija, cijelo vrijeme komunizma morala je o njemu šutjeti, premda su ga mnogi, čitajući njegove knjige i brošure te njegove znanstvene članke, cijenili i koristili njegov znanstveni opus. Istraživački interes želi odgovoriti zadaći što boljeg rasvjetljenja lika Josipa Gunčevića. Osnovni cilj rada jest istražiti i pokazati kako teorijski, tako i konkretni doprinos Josipa Gunčevića životu Đakovačke i Srijemske biskupije te Crkvi u Hrvata općenito; a potom istražiti njegov doprinos teologiji, posebice katehetici i pedagogiji između dva svjetska rata. Ovaj rad se dijeli u pet dijelova. U prvom dijelu, u četiri poglavlja, iznose se osnovni biografski podaci, s posebnim osvrtom na njegovu tragičnu smrt. Zatim se ukratko osvrće na njegovu spisateljsku djelatnost te njegov osobni angažman u kulturnim društvima Zemuna i Slavonskog Broda, gradovima u kojima je živio i djelovao. U drugom dijelu, u dva poglavlja, prikazuje se povijesni, društveno-politički i crkveno-religiozni kontekst njegova djelovanja te prisutnost srpskog hegemonizma u školstvu Kraljevine Jugoslavije. Naime, Gunčević nije poput mnogih svojih suvremenika samo ukazivao na prisutnost srpskog hegemonizma, nego je to i uspješno argumentirano dokazivao. Proučavajući spise tadašnjeg Ministarstva prosvjete i prateći promjene nacionalne strukture profesora u srednjim školama na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dokazuje srpsku hegemoniju u školstvu Jugoslavije između dva svjetska rata.

6 5 U trećem dijelu promatraju se konkretni doprinosi i teološka shvaćanja Josipa Gunčevića na području ekleziologije: Gunčevićevo poimanje ekleziologije, uloga i lik te značenje svećeničkog poziva i Gunčevićevo poimanje ekumenizma. Prvo područje prikazuje Gunčevićevo poimanje ekleziologije pod vidom njena temeljnog poslanja i hijerarhijskog uređenja. To je doba prije II. vatikanskog sabora, vrijeme u kojem se velika pažnja posvećuje hijerarhijskom ustrojstvu Crkve. Drugo područje obrađuje veoma praktične i konkretne pastoralno-eklezijalne teme. S velikom pažnjom i ljubavlju Gunčević piše o liku svećenika, što je sadržaj drugog područja trećeg dijela. Ono je podijeljeno u četiri podnaslova: svećenik i njegovo dostojanstvo, svećenik odgojitelj u vjeri, njegov pastoralni rad te svećenički celibat. Treće područje posvećeno je Gunčevićevu shvaćanju ekumenizma. Prvi naslov donosi načelne stavove, a drugi, ekumenska gibanja te potrebe međukonfesionalnog dijaloga između Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske Pravoslavne Crkve. Najveći dio, tj. četvrti dio, obrađuje religiozno-pedagoško-katehetsku djelatnost i njeno poimanje. U prvom poglavlju iznosi se Gunčevićevo poimanje pedagogije općenito te pedagogije pod vidom različitih atribucija. Drugo poglavlje bavi se pitanjem značenja te potrebe poznavanja psihologije u ljudskom životu, a posebice poznavanja i njene primjene u odgoju. Treće poglavlje obrađuje značenje i lik odgojitelja, u prvom naslovu obrađuju se njegove osobne (ljudske) značajke i prijeko potrebne pedagoške kvalitete. Četvrto poglavlje prikazuje značenje osobnosti katehete, i podijeljeno je u tri dijela: važni elementi lika katehete, kateheta i njegovo samoobrazovanje te važnost i uloga roditelja kao prvog i najvažnijeg katehete u religioznom odgoju djece. Peti dio četvrtog poglavlja zahvaća područje pastoralnog djelovanja mladeži i pastorala općenito. Iznose se Gunčevićeve pastoralne smjernice, zatim pastoral sakramenta te njegova osobna briga i rad u pastoralnom pristupu i djelovanju prema mladom čovjeku. Peti-i ujedno posljednji-dio radnje, tematizira kršćaninovo odgovorno djelovanje u društvu. Taj dio obrađen je u pet područja. U prvom se donosi Gunčevićevo poimanje komunizma te njegov utjecaj na društveni život naroda Jugoslavije između dva svjetska rata; zatim dobre i loše strane kapitalizma te njegovo značenje u životu pojedinca i društva. Na samom kraju dana je Gunčevićeva vizija idealnog društvenog poretka u Hrvatskoj i socijalnog nauka kao sastavnice kršćanskog uvjerenja i djelovanja te njegova promišljanja o potrebi nazočnosti kršćana u politici. U zaključnom dijelu se sažimaju i vrednuju rezultati istraživanja života i djela Josipa Gunčevića.

7 6 1. BIOGRAFIJA JOSIPA GUNČEVIĆA Osnovni biografski podaci Josipa Gunčevića Dr. Josip Gunčević rođen je 15. ožujka godine u Grižićima, današnjoj filijali župe Odvorci, u slavonskobrodskom kraju. Od dvanaest današnjih odvoračkih sela i zaselaka, koliko ih čini današnju župu Odvorci, Grižići su na krajnjem zapadu, na cesti Sibinj Pleternica Požega. 1 Ime Odvorci, koje je danas skupni naziv za ta sela, pojavljuje se za turskoga vremena. Prema povijesnim izvorima, Sveta Stolica je godine i crkvi u Odvorcima podarila oproste. 2 U Grižićima i danas u više obitelji živi rod Gunčevića koji se, međutim, u popisu župe Odvorci, iz godine, ne spominju. 3 Ne spominju se ni drugi Gunčevići-inače ni u kakvoj rodbinskoj vezi s lozom Josipa Gunčevića-tzv. tri loze Gunčevića s nadimkom Tadijini, Grgini i Franjini. 4 Roditelji Josipa Gunčevića preselili su se godine u Slavonski Brod, gdje iste godine Gunčević počinje pohađati osnovnu školu. gdje ju je i završio. U Požegi započinje godine srednjoškolsko obrazovanje, upisuje gimnaziju, koju pohađa dvije godine. Zatim odlazi u Osijek gdje nastavlja školovanje do godine. Zadnju godinu gimnazije pohađa u Đakovu, a ispit zrelosti polaže u Osijeku godine. 5 Teologiju je studirao u Đakovu od do godine. Za đakona je zaređen 14. travnja 1918, 6 a za svećenika 9. lipnja godine, po rukama dr. Anđelka Voršaka, naslovnog biskupa i kapitularnog vikara Đakovačke i Srijemske biskupije. 7 Kao mladi svećenik, ponajprije u svojstvu župnog vikara, službuje u Slavonskom Brodu, od 15. lipnja do 5. listopada godine. 8 Na prijedlog biskupa Antuna Akšamovića, Ministarstvo prosvjete Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba imenuje godine Gunčevića vjeroučiteljem Građanske škole u Zemunu. 9 1 Usp. OSOBNIK, GUNČEVIĆ, J., Kartoteka preminulih svećenika, Arhiv biskupskog ordinarijata Đakovo, bez signature i bez naznačene godine, sveska i stranice. 2 Usp. BUTURAC, J., Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb, 1970., str Usp. MAŽURAN, I., Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698., Osijek, 1988., str Podatak zapisao autor radnje, nakon razgovora s Matom Gunčevićem, živućim članom Tadijine loze Gunčevića, koji i danas živi u Grižićima i koji je autoru radnje pokazao i zemljište srušene rodne kuće dr. Josipa Gunčevića. 5 Usp. OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. 6 Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1940., br Usp. isto. 8 Usp. isto. 9 Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1920., br ad. br

8 7 Za vrijeme službovanja u zemunskoj državnoj Građanskoj školi Gunčević je obnašao nekoliko službi, što se vidi iz korespondencije koju je vodio s Biskupskim ordinarijatom u Đakovu. Od 1. travnja godine pa sve do odlaska za katehetu u Slavonski Brod godine bio je duhovnik Milosrdnih sestara koje su radile u obližnjoj bolnici. 10 Od godine obnašao je službu upravitelja i voditelja Marijinih kongregacija gospojica i služavki, 11 zatim je od iste godine bio aktivni član Katoličke Akcije. 12 Godine angažira se u politici. Naime, na zamolbu pojedinih utjecajnih ljudi Zemuna, premda je bio svjestan da u izbornoj jedinici Zemun Beočin neće uspjeti, što se vidi iz dopisa kojeg je uputio Biskupskom ordinarijatu, bio je na općim izborima kandidat Hrvatske pučke stranke. 13 Od 25. siječnja do 16. travnja godine, bio je kateheta u državnoj Gimnaziji u Zemunu. 14 U to vrijeme bio je aktivni član Hrvatskog orlovskog društva, a potom križarske organizacije. 15 Na poslijediplomskom znanstvenom studiju nalazi se u Zagrebu od do godine, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao na području teoloških znanosti svibnja odlikovan je titulom monsinjora, na latinskom Cappellanus d Onore extra Urbem. 17 Za sedamnaestogodišnji boravak u zemunskoj sredini i osobni predani rad dobio je u Zemunu mu je godine uručena povelja zahvalnica kao zaslužnom predsjedniku Hrvatskog pjevačkog društva (HPD) Tomislav. 18 Da se radilo o značajnoj i utjecajnoj osobi, potvrđuje i činjenica da je Josip Gunčević godine prilikom proslave tisućgodišnjice proglašenja hrvatskog kraljevstva blagoslovio spomen-ploču. Pred župnom crkvom, prilikom otkrivanja ploče 22. studenoga godine, održao je znamenit govor o povijesti Hrvata i hrvatstvu te o potrebi očuvanja stečenog blaga u narodu: Ponosan je danas svaki Hrvat, kada se obazre tisuću godina nazad i vidi svoju povijest, u kojoj se nema čega stidjeti, jer je svaka njezina stranica svjedok narodnog uvjerenja o poštenju, pravdi i slobodi. Nikad hrvatski narod nije bio agresivan, niti je težio za tuđim. 10 Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1921., br Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1926., br Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1926., br Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1923., br Usp. OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. 15 Usp. isto. 16 Usp. isto. I pored velikog truda arhivara Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, Gunčevićeva disertacija nije pronađena. 17 Usp. isto. 18 Usp. RUKAVINA, V., Zemun i Hrvati, Zemun, 1998., str

9 8 Uvijek je branio svoje, jer ga je na to nukala svijest o pravdi i težnja za slobodom. Braneći svoje, branio je i čitav kršćanski zapad. Hrvati su bili bedem, iza kojega je mirno mogao Zapad da napreduje u kulturi i civilizaciji. I kada god bude taj zapad govorio o civilizaciji i kulturi, morat će spomenuti i onaj narod, koji mu je tu kulturu omogućio svojim trajnim stražarenjem Zato i danas na krajnjoj točci hrvatskog kontinuiteta slavimo ovu hiljadugodišnjicu sa željom, da u novoj hiljadugodišnjici doživimo ostvarene ideale, koji će odgovarati našoj narodnoj duši i njenim težnjama. 19 Nakon Zemuna J. Gunčević odlazi u Slavonski Brod, gdje je 16. travnja godine imenovan vjeroučiteljem u Realnoj gimnaziji u Slavonskom Brodu te duhovnikom časnih sestara i dušobrižnikom za slavonskobrodsku bolnicu. 20 Imenovanje vjeroučiteljem potvrđeno je i dekretom Ministarstva prosvjete Kraljevine SHS. 21 Nedugo poslije dolaska, i to rješenjem Banske vlasti od 23. listopada godine, povjerena mu je uprava Realne gimnazije, 22 na čijem čelu kao ravnatelj djeluje sve do svibnja Tijekom boravka u Slavonskom Brodu, Gunčević se bavio i karitativnim radom, osobito oko zbrinjavanja đaka putnika. Zabilježeno je i njegovo političko nastupanje u Gradskoj organizaciji Hrvatske seljačke stranke te osnivanje i djelovanje u Hrvatskom kulturnom društvu Berislavić, kojemu je bio i prvim predsjednikom. 24 Da je Gunčević bio osoba vrijedna poštovanja i među svećenicima Đakovačke i Srijemske biskupije, potvrđuje i svjedočanstvo vlč. Petra Markovca, koji je rekao da je u razdoblju od godine, tada kao mladi svećenik (ujedno ekonom Sjemeništa), na molbu Stolnog kaptola Đakovačke i Srijemske biskupije, išao pitati dr. Gunčevića bi li želio pristati biti biskupom ukoliko ga oni predlože, a Rim izabere RUKAVINA, V., isto., str Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1937., br Usp. OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. 22 Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1939., br Usp. OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. 24 Usp. GUNČEVIĆ, J., Naravni narodni razvoj, Prilozi za upoznavanje Broda i okolice, Hrvatsko kulturno društvo «Berislavić», Brod, 1943., str. 3. 5; od str donose se pravila Hrvatskog kulturnog društva «Berislavić», gdje se i spominje Josip Gunčević kao predsjednik društva. 25 Razgovor učinjen u svećeničkom domu u proljeće godine. Gunčević je, prema riječima gosp. Markovca i bio imenovan godine, ali se zbog propasti fašističke Italije (pretpostavlja vlč. Markovac), u Rimu osjetila i propast NDH-e, te je bula o imenovanju bila povučena, kako Gunčević kao biskup, a time i biskupija ne bi imali i velikih problema.

10 9 Opisujući povijest grada Zemuna dr. Vlatko Rukavina svrstao je Gunčevića u grupu znamenitih svećenika toga grada. 26 OVDJE IDE SLIKA STR Usp. RUKAVINA, V., Hrvati stvaraoci u Zemunu, Zemun, 1999., str. 110.

11 Gunčevićeva smrt U trenutku propasti Nezavisne Države Hrvatske godine, kao i mnogi drugi vrijedni i časni ljudi onoga doba, Josip Gunčević postao je tragičnom žrtvom. Uvidjevši slomndh, odlučio je krenuti prema Sloveniji, odnosno Austriji, zajedno s mnoštvom civila i vojske, svjestan opasnosti koja ga čeka. Po svjedočenju rodbine: Brod je napustio 18. travnja godine rekavši majci: Idem na onu stranu, gdje će i drugi stradati, da me ovdje ne razvlače. 27 Zapis gvardijana franjevačkog samostana iz toga vremena potvrđuje da Gunčević nije daleko stigao te da su ga partizani vrlo brzo uhvatili. Franjevac Ostijan Ostrognaj zabilježio je u kronici franjevačkog samostana u Krapini 20. svibnja godine sljedeće: 20. V. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni 'povratnici' koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj vojsci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i Krapini pred pučkom školom. O. gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci pa ih je posjetio i pozvao u samostan, da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko deset dana. K nama su došli: Mons. dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, rođen godine (svećenik đakovačke biskupije) 28 Šesnaest dana kasnije isti kroničar je zabilježio: 4. VI. (1945.) svi ovi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na OZN-u, neki prije podne, neki poslije podne radi 'saslušanja'. Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjestili u jednu sobu drugog kata (Pažureve kuće, opaska S. K.). Pred večer ih je posjetio o. Gvardijan i donio im za put nešto hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista navečer u 10 sati ugasla se sva električna svjetla, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio put Macelj(a), u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja (1945.). 29 Za Gunčevića se kao ni za mnoge ljude tada u Hrvatskoj, dosta dugo nije znalo gdje je i da li je živ. Biskup dr. Antun Akšamović uputio je dopis Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, u kojem traži da mu jave ukoliko se nešto zna o sudbini nekih svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije. U dopisu spominje i dr. Josip Gunčevića. 30 Nadbiskupski duhovni stol odgovara da za neke zna, a za neke ne zna gdje se 27 KRPAN, S., Zavičajnici, Matica hrvatska - ogranak Slavonski Brod, 1994., str KOŽUL, S., Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije, Nadbiskupski Duhovni stol, Zagreb, 1992., str KOŽUL, S., isto Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1945., br. 995.

12 11 nalaze; među potonjima bio je i dr. Josip Gunčević. 31 U Osobniku Josipa Gunčevića piše: nestao za grob se ne zna, a: 'Dopisom gđe Paule Priben r. Štromar od 8. siječnja 1991.' saznajemo da je između 4. i 5. lipnja ubijen noću u Macelju, predio 'Lepa Bukva'. V. br. 317/ Gunčevićev život može okarakterizirati samo osoba koja ga je dobro poznavala. Prilikom znanstvenog kolegija o pedesetoj godišnjici smrti, godine u Slavonskom Brodu, u svom izlaganju akademik Dubravko Jelčić je rekao: Jest, vjerojatno sam jedan od rijetkih među nama, koji su zapamtili marcijalnu figuru upravitelja brodske gimnazije od do 1945., čovjeka odlučnog i strogog, kojega su njegovi đaci susretali s neskrivenim strahopoštovanjem, češće na ulici, rjeđe u školi. Jer Gunčević je bio ravnatelj kojega se u školi, u školskim hodnicima moglo susresti samo iznimno. Njega ste u školi rijetko kada mogli vidjeti, ali ste ga zato osjetili na svakom koraku Moje riječi neće biti prigodni hvalospjev nego kritički pogled na rad i djelovanje jednoga od najpostojanijih Hrvata što ih je ovaj grad imao u našem stoljeću, i jednoga od najtvrđih, najbeskompromisnijih boraca za visoke moralne ideje hrvatstva Bezuvjetni, beskompromisni, netko bi rekao čak i ekstremni Hrvat i hrvatski nacionalist, kao i Starčević, ali bez Starčevićeva širokogrudnog i demokratskog liberalizma i tolerancije, a istodobno i svećenik beskrajno podložan i duboko prožet idealima vjere, gotovo do samozatajnosti, Gunčević je, rekao bih, pretjerao, ili pogriješio, samo kad je ove dvije svoje životne ideologije, razumljive i plemenite ako ih uzimamo odvojeno, svaku za sebe, povezao u nerazdvojno jedinstvo Moralo je proći to nesretno vrijeme, da se to shvati. Raspustivši, primjerice, oba osma i jedan sedmi razred brodske gimnazije, ujesen 1939, Gunčević je doduše postigao trenutni efekt izbavivši brodsku gimnaziju od komunističkog utjecaja iznutra, ali nema sumnje, da su vanjski utjecaji na brodsku sredinu postali time još moćniji. A kako su se isključeni sedmoškolci i osmoškolci razišli po mnogim školama diljem Hrvatske, očito je da se njihov utjecaj raširio i na škole i sredine gdje se do tada komunizam nije ukorijenio u redove srednjoškolske mladeži Kao mnogi naši vrijedni i časni ljudi onih godina i onog doba, i Josip Gunčević bio je, slobodno se može reći, tragična žrtva nevremena u kojem je živio. Je li mogao postupati drukčije, je li mogao naći neki drugi, bolji put za rješavanje gorućih pitanja Hrvatske i hrvatstva? Bio bih gotovo spreman reći da nije. Teško je bilo u onom vremenu naći neki drugi, sigurniji i uspješniji put, osobito Hrvatima, kad ga nisu znali naći ni prvi ljudi Hrvatske ni prvi ljudi Europe ni prvi ljudi svijeta Usp. Dijecezanski arhiv Đakovo, 1945., br OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. 33 Akademik JELIČIĆ, D., O Dr. Josipu Gunčeviću poslije pola stoljeća, Neobjavljeni tekst predavanje na

13 Spisateljska djelatnost Josipa Gunčevića Josip Gunčević je dvadeset i pet godina ustrajno pisao i objavljivao članke, rasprave i studije te brošure. Njegov spisateljski opus obuhvaća različita područja: teologiju, nacionalno-politički život, djela religiozno-pedagoškog i psihološkog karaktera, sociologiju i povijest. U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci nalazi se trinaest 34 Gunčevićevih knjiga i brošura te 70-ak radova iz različitih područja, a bibliografski popis njegovih radova može se naći u Bibliografiji Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža» u Zagrebu. Veći dio svojih znanstvenih članaka Gunčević je kasnije objavio u pojedinim brošurama i knjigama koje su navedene i koje nije potrebno posebno obrađivati budući da su već spomenute i objavljene. Gunčevićeva spisateljska djelatnost proširena je sa 70-ak njegovih članaka u različitim novinama, časopisima i zbornicima. 35 Započela je godine u đakovačkom Glasniku biskupija Bosanske i Srijemske, s objavljenim radom pod naslovom Crkveni problemi pred novim Ustavom Kraljevine SHS-a, a prestala je s temom djevojačke časti, njezina ugleda i razlika među spolovima, u sarajevskom Katoličkom tjedniku koji mjesec prije ubojstva u Maceljskoj gori godine. Najopširnija su Gunčevićeva djela ona teološkog karaktera. Knjiga u kojoj iznosi tada najsuvremenije teološke zablude nosi naslov «Silab i moderne zablude». 36 U njoj Gunčević polazi od temelja ili vrhunca objave Isusa Krista koji se u ljudskom obliku očitovao, objavio i približio čovjeku, objavljujući na taj način i tajnu Boga. Drugim riječima, sve moguće zablude prema Gunčeviću proizlaze iz nedovoljnog poznavanja Sv. pisma. Stoga je potrebno sve osobe koje su u nekim vidovima zastranile, s obzirom na nauk Crkve, vratiti na temeljno poznavanje Sv. pisma. Godine napisao je monografiju «Pijo XI. život i djela». 37 U monografiji je predstavio papu koji je 17 godina bio biskup Rima i koji je (kasnije će se pokazati) tijekom gotovo cijelog Gunčevićeva svećeništva bio na Petrovoj Stolici. Prema papa Piju XI. Gunčevića je gajio veliko poštovanje i divljenje; u njemu je doživljavao veličinu Boga, koji preko treće božanske osobe, Duha Svetoga, vodi Crkvu kroz jednostavne, znanstvenom kolegiju o dr. Josipu Gunčeviću, održanom 22. rujna u Slavonskom Brodu, str Četrnaestu «Mješovite ženidbe» nisam našao. U kartoteci Nacionalne sveučilišne biblioteke je napisano «Nestalo za vrijeme revizije biblioteke 1974.». 35 Usp. OSOBNIK, Kartoteka preminulih svećenika. U njemu stoji da je pisao članke u: Katoličkom tjedniku, Vrhbosni, Glasniku biskupija Bosanske i Srijemske, Skladu. Pisao je još u Nedjelji, Za vjeru i dom, Hrvatskom radiši, Kršćanskoj školi, Hrvatskoj prosvjeti, Graničaru. 36 Usp. GUNČEVIĆ, J., Silab i moderne zablude, Mostar, Usp. GUNČEVIĆ, J., Pijo XI Život i djela, Zagreb, 1929.

14 13 tihe i simpatične ljude kao što je bio i Pijo XI. Djelo «Mješovite ženidbe» 38, koje je nestalo u reviziji Nacionalne i sveučilišne biblioteke, očito govori o ženidbi katolika i pravoslavaca. 39 Poznavajući Gunčevićevu erudiciju, često naglašenu potrebom svijesti biti Hrvat i biti katolik, za pretpostaviti je da je upravo njegovo pravno-teološko djelo bilo osuđeno radi toga što je preporučivao Hrvatima katolicima da ne stupaju u brak s pravoslavcima. Smatrao je da pravoslavci, i općenito Srbija, svojom propagandom žele zatomiti sve što je hrvatsko. Kao što je za njega bilo nezamislivo da o hrvatskom školstvu govore i njime upravljaju ministri Srbi iz Beograda, tako je teško shvaćao da bi jedan pravoslavac mogao odgajati svoje dijete u katoličkom duhu. U takvim brakovima on je vidio samo opasnost za katolika. 40 U brošuri teološko-crkvenog sadržaja «Gdje nam je spas?» 41 u kojoj govori o liberalizmu i nevjeri, analizirajući istočni grijeh, čovjekovu sklonost grijehu, istodobno i čovjekovu slabost, Gunčević ističe da je manje potrebno razmatrati starozavjetna događanja, a daleko više nužno je suočiti se s novozavjetnim događanjem, a posebno s Isusom, spasiteljem i otkupiteljem, našim učiteljem i vrhuncem svih čovjekovih spoznaja. U knjizi teološkopravnog karaktera «Indeks zabranjenih knjiga», 42 uz popis knjiga koje su zabranjene za čitanje od službene Crkve, autor donosi povijest indeksa u Katoličkoj Crkvi, istočnopravoslavnoj, protestantskoj crkvi te indeks pojedinih država. 43 Opravdanost i potrebu indeksa Gunčević vidi u manipulaciji knjiga lošeg sadržaja te lošem utjecaju knjiga na odgoj. Naime, knjige lošeg sadržaja, po njemu, nastoje ugoditi čitatelju, a ne biti putokaz u život. Brošura teološko-liturgijskog karaktera «Život s Crkvom» 44 želi posvijestiti svakom vjerniku potrebu poznavanja i njegovanja narodnih motiva na crkvenom ruhu, narodnog stila u gradnji crkava, narodnih pjesama u Crkvi, narodnog jezika u liturgiji te uputiti u liturgijske dijelove u svete mise. Knjiga teološko-pravnog karaktera Zašto se katolički svećenici ne žene? 45 u prvom dijelu govori o razlici između djevičanstva i celibata, o celibatu kod Židova i kršćana tijekom povijesti potom donosi shvaćanje celibata u vrijeme Grgura VII. te Tridentskog koncila. U drugom dijelu knjige Gunčević prvotno iznosi argumente za celibat. 38 Usp. GUNČEVIĆ, J., Mješovite ženidbe, Mostar, Za pretpostaviti je, poznavajući Gunčevićev stav o pravoslavcima, da je Gunčević branio, tj. iznosio stavove i principe koji su bili protiv ženidbe katolika i pravoslavaca. 40 Usp. GUNČEVIĆ, J., Mješovite ženidbe, Prikaz djela, u: Nedjelja, 1930., br. 22, str Usp. GUNČEVIĆ, J., Gdje nam je spas?, u: Jeronimsko svjetlo, 1/1934., br. 4, str Usp. GUNČEVIĆ, J., Indeks zabranjenih knjiga, Mostar, Prema Gunčeviću svaka država ima «obilan» indeks knjiga. 44 Usp. GUNČEVIĆ, J., Život s Crkvom, Split, Usp. GUNČEVIĆ, J., Zašto se katolički svećenici ne žene?, Zagreb, 1919.

15 14 Značajniji članci teološkog karaktera su: «Primarna svrha braka» 46, «Vječno suvremeni svećenik» 47 i «Kristova Crkva i 'narodna crkva'». 48 U prvom od njih Gunčević govori o dostojanstvu i značenju bračne zajednice u ljudskom životu i životu Crkve. U drugom o slici suvremenog svećenika: on je osoba koja svoje vjernike doživljava kao braću i prijatelje, posrednik i odvjetnik kod Boga, čovjek velike ljubavi prema bratu čovjeku. Svećenik je alter Christus. U trećem članku obrazlaže ekleziologiju Kristove Crkve te uzroke i opasnosti nastajanja 'narodne Crkve', koja je po Gunčeviću nekristovska, nenarodna i besmislena. «Komunizam - što je? Što nosi?» 49 prvo je djelo nacionalno-političkog karaktera, koje je Gunčević objavio, na početku svoje spisateljske djelatnosti U njemu je iznio narav i bit komunizma, s posebnim naglaskom na opasnosti po vjernika, jer komunizam kao opijum naroda isključuje svako područje vjerovanja, bilo da se radi o tzv. naravnoj religiji ili objavljenoj religiji, za koju misli da je najviše pogođena, odnosno ugrožena bezboštvom prisutnim u komunizmu. On ulazi u bit bezbožnog komunizma i često upozorava vjernika na opasnosti s obzirom na liberalizam, nemoralnost i antihrvatstvo prisutno u ideji stvaranja komunizma na našim prostorima. Godine napisao je brošuru «Nacionalitet s materijalne i formalne strane». 50 Kao veliki domoljub i nacionalno orijentiran intelektualac, morao je progovoriti o potrebi poštivanja vlastite nacije i narodnosti. U brošuri nastoji prikazati nacionalitet ili narodnost s više gledišta, napose promatrajući kroz tada tri velike države: SSSR, Njemačku i Italiju. Hrvatsku pak smatra jedinom državom za koju se Hrvat, bilo kao vjernik ili nevjernik, mora boriti svim svojim bićem, kako bi ostvario osnovne nacionalne interese spomenute države. Brošurom «Komunizam u srednjoškolskim klupama» 51 želio je prikazati svoja zapažanja o komunističkoj propagandi u srednjoškolskim klupama. U dugogodišnjem radu, osim što je stekao autoritet među profesorima i kod nastavničkog vijeća, 52 svoje iskustvo pedagoga iznio je u brošuri: «Problem zaljubljivanja u srednjim školama«. 53 Psihološko-pedagoškom brošurom «Dječji pogled u stvarnost» Usp. GUNČEVIĆ, J., Primarna svrha braka, prilog uz knjigu «Hršćanska filozofija braka» od S. Troickog, u: Bogoslovska smotra, 23/1935., br. 1, str Usp. GUNČEVIĆ, J., Vječno suvremeni svećenik, u: Vrhbosna, 48/1933., br. 8, str Usp. GUNČEVIĆ, J., Kristova Crkva i «narodna crkva», u: Vrhbosna, 37/1923., br , str i Usp. GUNČEVIĆ, J., Komunizam što je? Što nosi?, Osijek, Usp. GUNČEVIĆ, J., Nacionalitet s materijalne i formalne strane, Zagreb, Usp. GUNČEVIĆ, J., Komunizam u srednjoškolskim klupama, Zagreb, Gunčević je izabran od nastavničkog vijeća za ravnatelja, te ga nitko nije imenovao ili nametnuo prije izbora profesora s kojima je kao vjeroučitelj radio. 53 Usp. GUNČEVIĆ, J., Problem zaljubljivanja na srednjim školama, Sarajevo, Usp. GUNČEVIĆ, J., Dječji pogled u stvarnost, Sarajevo, 1943.

16 15 nastoji prikazati polagan razvoj mladoga čovjeka, čovjekove osnovne psihosocijalne karakteristike, događanja i svjetove čovjeka na putu do vlastite zrelosti. Među dva najznačajnija članka na području katehetike ubrajamo «Katehetovo samoobrazovanje» 55 i «Vječno suvremeni kateheta». 56 U prvom Gunčević analitički pristupa govoru o neprestanoj potrebi obrazovanja i upornom putu znanstvenog sazrijevanja svakog katehete. U drugom vrlo koncizno ocrtava pedagošku cjelovitost i osobnost suvremenog katehete. Svoje poznavanje i upućenost u cjelokupnu problematiku tada bivše državne politike, 57 u odnosu na školstvo, iznosi u brošuri «Kako se u školi odgajalo«58. Problematika gotovo istog karaktera, s tim da je pravoslavlje zamijenjeno idejom jugoslavenstva, obrađena je znanstvenim člankom u knjizi «Iz povijesti hrvatskog školstva i prosvjete». 59 U brošuri sociološkog karaktera «Novi društveni poredak u Hrvatskoj» 60 Gunčević zahvaća hrvatsku zbilju i preporuča učenicima upoznavanje gotovo trideset djela sociologa, filozofa, teologa i drugih, kako bi stekli određenu sigurnost na putu života, s posebnim naglaskom na izgrađivanje-hrvatskom biću izrazito važne-i jedine Domovine. Analizirajući feudalno, kapitalističko i komunističko društvo, zaključuje da je hrvatskom narodu najbolje društveno uređenje ono utemeljeno na ljubavi prema Bogu, narodu i domovini. Jedno od Gunčevićevih posljednjih djela je knjiga političko-socijalne tematike, koja nosi naslov «Katolička savjest i sviest». 61 U njoj Gunčević iznosi značenje čovjekove savjesti i državne svjesnosti, na temelju kojih je potrebno aktivnije se uključiti u izgradnju društva. Kršćanska svijest i savjest mora uočavati socijalne fenomene, a posebno probleme. Istu svijest kršćanin mora posjedovati glede prosvjete i ostalih ustanova koje u programu imaju opće dobro. Za Gunčevića je politika, koja ima utjecaja i na prosvjetu, opterećena različitim uzrocima. Međutim, kada govori o hrvatskoj prosvjeti, istodobno misli na izrazito široku plejadu događanja s obzirom na kvalitetan pristup odgoju, bilo u nacionalnom, bilo u vjerskom ili u općeznanstvenom smislu. Naime, Gunčević Hrvata intelektualca vidi kao čovjeka koji dobro poznaje vlastitu povijest, vlastiti narod, no istodobno i prosvjetnu politiku drugih naroda, posebno onih kojih se plašio(primjerice srpskog naroda i njegova hegemonizma, inače lijepo predstavljenog u ideji života u jednoj državi, gdje će svi narodi biti jednaki). U 55 Usp. GUNČEVIĆ, J., Katehetovo samoobrazovanje, u: Kršćanska škola, 42/1938., br , str Usp. GUNČEVIĆ, J., Vječno suvremeni kateheta, u: Kršćanska škola, 46/1942., br. 7 8, str U ovoj brošuri Gunčević iznosi povijest školstva u Kraljevini SHS-a, s posebnim osvrtom na «promicanje» pravoslavlja u tadašnjem Ministarstvu prosvjete. 58 Usp. GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, Sarajevo, Usp. GUNČEVIĆ, J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, u: Iz povijesti hrvatskog školstva i prosvjete, Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1944., str Usp. GUNČEVIĆ, J., Novi društveni poredak, Slavonski Brod, Usp. GUNČEVIĆ, J., Katolička savjest i sviest, Sarajevo, 1944.

17 16 pastoralno-teološko-povijesnoj brošuri «Suvremene pogibli za katolički pokret» autor prvo donosi povijesni presjek razvoja katoličkog pokreta u pojedinim europskim zemljama. 62 Zatim govori o opasnostima za pokret: nepravednoj podjeli rada, omalovažavanju pojedinih kreposti, prenaglašenoj nacionalnosti, umiješanosti politike te, u trećem dijelu, o potrebi aktivnijeg uključivanja svećenika, laika i redovnika u rad pokreta Gunčevićev angažman u hrvatskim kulturnim društvima Zemuna i Slavonskog Broda Gunčević je od prvih dana svog boravka u Zemunu sudjelovao u kulturnom životu grada i škole u kojoj je djelovao. Od godine bio je predsjednik pjevačkog okruga 63 pod nazivom Klaić koji je obuhvaćao cjelokupni današnji istočni Srijem 64. Ta činjenica ukazuje ne samo na Gunčevićevo katehetsko djelovanje, nego i na djelovanje u ostalim područjima života spomenutog grada. Kao potpredsjednik navedenog pjevačkog društva i predsjednik pjevačkog okruga zajedno sa svojim suradnicima širio je hrvatsku pjesmu, hrvatsku riječ, domoljublje i ljubav prema burnoj povijesti Hrvata. Od do godine bio je u upravi najčešće kao predsjednik Hrvatskog kulturnog pjevačkog društva Tomislav. Preko spomenutog društva nastojao je najširim slojevima naroda približiti hrvatsku tradiciju, hrvatski jezik, hrvatsku povijest te istodobno upozoriti na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od komunizma. 65 Uz spomenuto društvo, Gunčević je sudjelovao u organizaciji ili reorganizaciji drugih društava, primjerice u osnivanju zadruge Sklad, koja je imala u programu čuvanje hrvatske kulturne baštine. Aktivno se uključuje u spisateljsku djelatnost pojedinih časopisa koji su, zbog tadašnjih političkih razloga, trajali vrlo kratko, ali su u ono vrijeme obilježili povijest Hrvata u Srijemu, primjerice Hrvatski Radiša u Zemunu, Hrvatski Zmaj, H. P. D. Vijenac, onda H. K. D. Napredak u Zemunu itd. 66 U svakodnevnom životu Gunčević nije bio čovjek samo analize te promatranja onoga što se događa, u pozitivnom ili negativnom smislu. Društvu, općenito, a tako i pojedinim hrvatskim kulturnim društvima nastojao je pružiti vlastito znanje, iskustvo i angažman. Njegova analiza biva dostojnijom i argumentiranijom jer je i sam bio predsjednik jednog hrvatskog kulturnog društva koje je u temelju i svom programu osvješćivalo važnost ljubavi 62 Usp. GUNČEVIĆ, J., Suvremene pogibli za katolički pokret, Đakovo, U Gunčevićevo vrijeme pojedini zborovi su se ujedinjavali te činili tzv. okrug. Ključ ujedinjenih pjevačkih zborova nije poznat. Okrug nije bio na razini niti regije niti dekanata, bio je nešto između. 64 Usp. RUKAVINA, V., Hrvati stvaraoci u Zemunu, Zemun,1999., str Usp. isto, str Usp. isto, str

18 17 prema domovini, gradovima i njihovoj okolici u kojima je djelovao. Nakon odlaska iz Zemuna aktivno se uključio u kulturni život Slavonskoga Broda. Posebno se uključio u društvo koje se zvalo Berislavić. Gunčević je bio osnivač i prvi predsjednik spomenutog društva. Svrha i cilj društva bila je da građani spomenutog grada što bolje upoznaju kulturne vrednote grada i njegove okolice. 67 Gunčević je u više navrata pisao i članke u časopisu Prilozi za upoznavanje Broda. Jedan od najpoznatijih članaka je «Naravni narodni razvoj» u kojem opisuje nastanak ljudskog društva te razvoj ljudske svijesti, a time i psihologije određene nacije koja bi trebala voljeti, poštivati i izgrađivati društvo kojem pripada Usp. Prilozi za upoznavanje Broda i okolice, Hrvatsko kulturno društvo Berislavić, Slavonski Brod, 1/1943., br.1, str Usp. GUNČEVIĆ, J, Naravni narodni razvoj, u: Prilozi za upoznavanje broda i okolice, Hrvatsko kulturno društvo Berislavić, Slavonski Brod, 1/1943., str

19 18 2. POVIJESNO-POLITIČKI KONTEKST DJELOVANJA 2.1. Povijesno-političke prilike u Jugoslaviji između dva svjetska rata U vrijeme djelovanja Josipa Gunčevića za hrvatski narod i katolike nastupila su nova vremena. Mnogo se toga tada izmijenilo u javnom mišljenju i djelovanju, u Katoličkoj Crkvi, u Hrvatskoj i u svijetu. Industrijalizacija svijeta donijela je promjenu mentaliteta. Pod utjecajem sve razvijenijeg tiska, masonerije i slobodoumnih intelektualaca Europom se širilo protucrkveno raspoloženje i bezboštvo. Crkva je prestala biti u defenzivi te počela snažnije organizirano pastoralno djelovati; laici su se sve više uključivali u pastoralno djelovanje Crkve; jačala je katolička laička inteligencija, posebno u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Hrvatska Crkva našla se također u novim prilikama. Pokretanje Katoličkog tjednika omogućilo je Crkvi da javno iskaže i brani svoja načela i postupke. Crkva više nije mogla računati na privilegiranost i sigurnost od strane države. Crkveno učiteljstvo postaje svjesno da budućnost mora tražiti u svijesti i zauzetosti svih svojih članova: svećenika te napose laika. Upravo preko njih ona će biti prisutna u javnosti laičke države među svim slojevima novog društva. Da bi se to ostvarilo, trebalo je Crkvu iznutra učvrstiti i osposobiti za uspješno djelovanje u takvim novim prilikama u kojima je često bila izvrgnuta javnim napadima, poruzi te otpadima svojih članova. U to vrijeme na prostorima bivše Jugoslavije događa se nešto tragično. U Sarajevu je 28. lipnja srpski terorist Gavrilo Princip ubio carskog i kraljevskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Taj događaj je ujedno uvod ili početak stravičnog rata svjetskih razmjera nazvanog Prvim svjetskim ratom. 69 Car i kralj Franjo Josip bio je u dubokoj starosti. Austro-Ugarska Monarhija je odlučno zatražila od Srbije, jer otud je došao poticaj i pokroviteljstvo zločina, da ona u Srbiji provede istragu o organizaciji atentata, što je Srbija odbila. Potom je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Raspadom Austro-Ugarske godine na njezinom su području stvorene nove države. Odluku Hrvatskog sabora od 29. listopada o raskidu svih državnih veza s carevinom Austrijom i kraljevinom Ugarskom mnogi su s oduševljenjem prihvatili. Prihvatila ju je i crkvena hijerarhija, a jednako tako i kobnu odluku Sabora o svom dokinuću i prelasku 69 Usp. SÜDLAND, L, V., Južnoslavensko pitanje, (preveo) PUCEK, Fedor, Varaždin, 1990., str ; naslov originala Die Südslawische Frage und der Welkrieg, MANZsche K. U. K. Hof-, Verlags u. Universitäs Buchhandlung, Wien, 1918.

20 19 svih državnih prerogativa na Narodno Vijeće SHS-a. Nadbiskup Bauer je u proglasu svećenstvu 30. listopada napisao: Domovina je naša slobodna i nezavisna. 70 Poslije proglasa Narodnog vijeća nadbiskup, sa svojim sufraganima, objašnjava seljacima odluku o ujedinjenju: Mislimo da se ne varamo kad držimo, da se među katoličkim svećenstvom neće naći nijedan, koji ne bi patriotskim oduševljenjem bio pripravan kod toga posla najodlučnije sudjelovati glavna je stvar ujedinjenje i sloboda naša, a u tom smo, hvala Bogu, svi složni. 71 Prije formalnog ujedinjenja, 29. studenoga u Zagrebu se sastao katolički episkopat na Konferenciji jugoslavenskog katoličkog episkopata. Došlo je 13 nadbiskupa i biskupa (među njima i kapitularni vikar Đakovačke i Srijemske biskupije naslovni biskup dr. Anđelko Voršak) s područja nove države. U poslanici «Časnom kleru i vjernom puku» ustvrdiše kako su: popucali lanci koji su nas sapinjali, porušila se tamnica u kojoj smo čamili i mi izlazimo na slobodu, na svijetlo sunca Božjega. 72 Doista, s distance od nekoliko desetljeća, možemo reći kako im je svjetlost zabliještila oči pa su iz jedne tamnice upali u drugu. Je li to bilo političko sljepilo ili naivnost? Međutim, nisu biskupi bili jedini, ništa bolje nisu postupili ni hrvatski političari. Od političara protivio se samo Stjepan Radić, ostali su pohrlili u Beograd kao guske u maglu. 73 Razdoblje između dva svjetska rata bilo je možda najtragičnije doba u hrvatskoj povijesti. Hrvatski narod, vjekovima potiskivan i tlačen od svojih agresivnih susjeda, doživio je najteže trenutke svoje povijesti upravo u državnom uređenju za koje je smatrao da mu je spas od višestoljetnog ugnjetavanja. Nije bio samo ne- slobodan, nego k tome i ugrožen u biološkom smislu, i to u vlastitoj zemlji, a povrh svega, u nj su se prenijele-a u njegovu nacionalnom organizmu reflektirale-sve ideološke i političke podjele koje su potresale tadašnju Europu, napose odnose među velikim silama. Sva neprijateljstva i otpori, svi animoziteti i sve mržnje između pojedinih naroda (Francuzi- Nijemci, Englezi-Nijemci, najzad i Nijemci-Rusi) ili ideologija (fašizam-komunizamkapitalizam) imali su velikog utjecaja i kod nas, u odnosima među Hrvatima. Spomenuta neprijateljstva dovela su na kraju do najkrvavijeg oružanog sukoba u povijesti, najprije u Europi, a ubrzo i kod nas. Hrvatska je postala minijaturna slika Europe, ogledalo kobnih događaja koji su potresali svijet. Teško se bilo snaći u tom nevremenu. Jedno nasilje izazivalo je drugo, kao da je za rješavanje svih sukoba jedino preostalo nasilje. Služili su se njime u to doba svi, ne samo sljedbenici 70 BAUER, A., Nadbiskup, Časnome svećenstvu Metropolije zagrebačke, u: Katolički list, 59/1918., br. 44, str BAUER, A., isto. str VORŠAK, A., Časnom kleru i vjernom puku, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, Đakovo, 46/1918., br. 23, str Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, GK, Zagreb, 1995., str. 384.

21 20 jednoga ili drugoga totalitarizma, nego i zakleti privrženici demokracije. 74 Srpski su političari Katoličku Crkvu uvjeravali kako je oduvijek bila neprijateljica Jugoslavije i srpskoga naroda. Činjenice, međutim, govore suprotno. Katolički su biskupi prihvatili, i to oduševljeno, stvaranje nove države. Željeli su da to bude zajednička država, onakva kakvu su je zamišljali ilirci i Strossmayer. 75 Stvaranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) promijenile su se prilike na ovim prostorima. Ubrzo su mnogi u Hrvatskoj uvidjeli da dugo sanjani san o idili u zajedništvu s braćom po krvi i jeziku na Balkanu nije sretno rješenje za Hrvate. Velikosrpska politika vrlo brzo je pokazala svu svoju brutalnost. Beograd je bez ikakva stida pogazio sva prethodna obećanja. 76 Katolička Crkva se našla u vrlo teškim prilikama. Srpska Pravoslavna Crkva dobila je status državne vjere. Svi ostali bili su dobri samo toliko koliko su pridonosili razvodnjavanju katoličanstva i hrvatstva. S beogradskom vladom Crkva je morala voditi dugotrajnu i ogorčenu bitku za svoja prava. Na konkordatu su se vidjele sve teškoće u kojima se Crkva najednom našla u novoj državi. 77 U krilu same Crkve pojavio se tzv. žuti pokret. 78 Nadbiskup Bauer, prvi autoritet ne samo Zagrebačke nadbiskupije, već i cjelokupne Crkve među Hrvatima, morao je proživjeti gorke trenutke i neprestano voditi borbu za očuvanje i napredak Katoličke Crkve. Ne smije se smetnuti s uma ni komunistička ideologija, potpuno ateistička i protucrkvena, koja se širila među radništvom i seljaštvom, propagirajući, među ostalim, tzv. socijalnu pravdu, kao temelj svakog društva i svake organizacije; međutim, iza toga se krio surovi bezbožni komunizam koji je htio satrti sve što je katoličko. 79 Crkva je u tim teškim prilikama pokazala veliku vitalnost. Unatoč prijelazima na druge sljedbe i otpada u komunizam, pronalazila je nove načine pastoralnog rada i neprestanog utjecaja na društvo i pojedinca. 80 Jugoslavenski režim je preko Jugoslavenskog sokola nastojao pridobiti mladež na svoju stranu, tj. protiv Crkve. Goleme teškoće bile su i s vjeronaukom u školama, podjelama nagrada, zabranama Marijinih i drugih kongregacija. Katolički đački pokret je, međutim, sve više jačao brojem i djelatnošću. Jugoslavenskom sokolu nasuprot, organizirani su Hrvatski 74 Usp. Akademik JELČIĆ, D., O Dr. Josipu Gunčeviću poslije pola stoljeća, str Usp. SUDLND, L. V., Jugoslavensko pitanje, str Usp. BANAC, I., Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb, 1987., str Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, str «Žuti pokret» nastaje među svećenicima koji žele reformirati Crkvu u Hrvata, ali bez povezanosti s Rimom. Prema zagovornicima toga pokreta upravni organ u Crkvi trebao bi biti kongres, teološki studiji trebali bi se više prilagođavati nauku anglikanske i srpsko pravoslavne crkve, svećenici bi trebali nositi brade itd. O «žutom pokretu» pisao je i GUNČEVIĆ: Godišnjica pokreta nižeg klera, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, Đakovo, 48/1920., str. 12, 22, 28, 38, 47, 77. Gunčević spominje i neke svećenike iz Đakovačke biskupije kao pristaše «žutih». 79 Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, str Usp. LANDERCY, M., Kardinal Alojzije Stepinac, UPT, Đakovački Selci, 1989., str

22 21 orlovski savez i Hrvatski sokol. Crkva je, dakle, na progone odgovorila intenziviranjem vjerskog života, organiziranjem pučkih misija i staleških duhovnih vježbi. 81 Katolička akcija, snažno poduprta od pape Pija XI., organizirana je i u hrvatskim krajevima. Uz ogranke kao što su: Gradska katolička omladina Katoličke akcije (GROMKA) i Seljačka katolička omladina Katoličke akcije (SKOMKA) itd., Crkva različitim načinima i oblicima katoličkog djelovanja nastoji ostati glavnom nositeljicom hrvatstva i napose katoličanstva na ovim prostorima. 82 U katoličkom pokretu bilo je u to vrijeme veoma uglednih laika intelektualaca kao što su: dr. Ivan Merz, Ljubomir Maraković, Petar Rogulja, Petar Grgec, Milutin Mayer, Đuro Sudeta, Velimir Deželić otac i sin, Avelin Čepulić, Ivo Protulipac, Dušan Žanko, Josip Andrić i drugi. Poslije zločina u beogradskoj skupštini i ubojstva hrvatskih poslanika i Stjepana Radića, mnogi Hrvati su izgubili svaku iluziju o državi u koju su ušli misleći da će živjeti u slozi, jednakosti, bratstvu i jedinstvu. Kralj Aleksandar uveo je osobnu diktaturu i teror. Život Crkve u Jugoslaviji bio je cijelo vrijeme težak i neizvjestan, a u razdoblju diktature, do pogibije kralja Aleksandra, posebno težak. Crkva je i u tom razdoblju, predvođena velikim nadbiskupom Bauerom, 83 pokazala svoju vitalnost. Drugi dan poslije smrti nadbiskupa Bauera (+ 7.XII.1937.), tj. 8. prosinca, dotadašnji nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac predočio je Prvostolnom kaptolu zagrebačkom bulu svog imenovanja zagrebačkim nadbiskupom. 84 Time je Alojzije Stepinac postao ne samo zagrebačkim nadbiskupom, već i prvim biskupom Crkve u Hrvata, ubrzo potom predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Vrijeme u kojem je Stepinac preuzeo spomenutu zahtjevnu službu bilo je burno, a iza njega su slijedila još burnija i tragičnija vremena. Snaći se u njima mogao je samo netko tko je imao snažnu vjeru i jasne ciljeve te puno hrabrosti. U tragičnim vremenima nakon toga svi su se mogli uvjeriti da je nadbiskup Stepinac u radu za Crkvu i hrvatski narod upravo nepokolebljivom vjerničkom hrabrošću znao kamo treba predvoditi svoje stado. 85 Neposredno pred Drugi svjetski rat jugoslavenska kriza došla je do svog vrhunca. Neriješeno hrvatsko pitanje poslije pada diktatora i diktature svom je silinom potresalo državu. Jugoslavija je ustrojena tzv. 81 Usp. MUŽIĆ, I., Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., str Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, str Usp. MUŽIĆ, I., Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str Između ostalog autor navodi riječi nadbiskupa Bauera i ostalih biskupa Jugoslavije upućene kralju Aleksandru 29. travnja 1922.» Nije naš posao, da se bavimo politikom kao takovom; ali kao očevi i pastiri svojih katoličkih vjernika ne možemo a da ne dademo oduška teškom bolu srca svoga, što ga osjećamo gledeći, kako se državna politika tako provodi, da se jednakopravna braća sve više otugjuju, odvajaju i omražuju, tako da se sve više razvaljuje jaz izmedju njih, te se već sve češće ponavljaju kobne riječi o amputaciji i separaciji» 84 Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, str Usp. BATELJA, J. ( priredio ), Pisma iz sužanjstva, Postulatura Sluge Božjega Alojzija Stepinca, Zagreb, 1998., str

23 22 riječnim banovinama da bi se zatrlo svako nacionalno i, pogotovo, državno obilježje onih koji su u nju ušli. Dr. Vlatko Maček je tražio novo preustrojstvo države. Princ Pavle i beogradska vlada morali su uvažiti Mačekove stavove poslije njegovih sjajnih izbornih pobjeda i velike popularnosti u narodu. 86 Konačno je ustrojena Banovina Hrvatska, s posebnom upravom na hrvatskom nacionalnom teritoriju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Time je Hrvatskoj vraćeno kakvo-takvo obilježje državnosti čega se Hrvatski sabor odrekao godine. Najbolji dokaz da je Banovina bila očito poboljšanje za hrvatski narod jest neprijateljski stav velikosrpske politike prema njoj. Na nju su gledali kao na državu u državi i početak raspada Jugoslavije. 87 Banovina Hrvatska trajala je kratko. Drugi svjetski rat izbrisao ju je zauvijek, kao što je privremeno izbrisao i Jugoslaviju. Drugi svjetski rat počeo je 1. rujna 1939., odnosno 6. travnja na našim prostorima. Od ostataka Jugoslavije Nijemci su formirali dvije države pod svojim patronatom: Srbiju na čelu sa svojom marionetom Nedićem i Nezavisnu Državu Hrvatsku, na čije su čelo postavili Antu Pavelića. Obje nove države za vrijeme rata nisu se u biti razlikovale jedna od druge. Razlika među njima nastala je tek iza rata; NDH je postala u jugoslavenskoj propagandi sinonim za zločin, a o Srbiji se uglavnom šutjelo. 88 Vladko Maček, izabrani vođa hrvatskog naroda odbio je Hitlerovu ponudu, zatraživši da se njemačka vojska povuče iz Hrvatske, kako bi Hrvatska stvarno bila neovisna država. Nijemci i Talijani doveli su tada iz emigracije Antu Pavelića i postavili ga za poglavnika NDH-e. 89 Hrvatski je narod 10. travnja oduševljeno pozdravio proglašenje svoje neovisne države. Nakon stoljetnih gorkih iskustava s različitim personalnim unijama i ujedinjenjima s braćom po krvi i jeziku, Hrvati su novu državu prepoznali kao svoju. Prihvatili su Hitlerovu ponudu kao nenadano ispunjenje svojih želja poslije uzaludne parlamentarne borbe s velikosrpskom beogradskom politikom. Biskupi i svećenici također su prihvatili stvaranje NDH. Nadbiskup Stepinac je na komunističkom sudu javno izjavio: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. 90 Koliko god su nadbiskup Stepinac i svećenstvo s veseljem pozdravili stvaranje nezavisne hrvatske države, to ipak nije značilo i bezrezervno prihvaćanje režima u njoj. Vidljivo je to iz mnogih istupa nadbiskupa Stepinca, koji cijelo vrijeme rata brani prava i dostojanstvo svakog čovjeka i koji se u više navrata verbalno 86 Usp. MUŽIĆ, I., Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str Usp. LUKINOVIĆ, A., Zagreb devetstoljetna biskupija, str Usp. KOŽUL, S., Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije, str, Usp. MUŽIĆ, I., Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str Usp. LANDERCY, M., Kardinal Alojzije Stepinac, str

24 23 sukobio s Pavelićem. 91 Ratna stradanja Hrvatske imala su svoj vrhunac upravo onda kad su drugdje u svijetu započinjala nova, bolja vremena. U svibnju došlo je do sloma NDH i ponovne uspostave Jugoslavije. Osloboditelji su donijeli krvavi teror i tiraniju. Krvavi svibanj teško se može usporediti s bilo kojom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda. Nisu stradali samo oni koji su počinili zločine u ratu-većina njih su ili pobjegli na zapad ili bili među osloboditeljima-već ponajviše oni koji nisu bili nizašto krivi. Koncem travnja i početkom svibnja prema Zagrebu su se slijevale nepregledne kolone hrvatskog pučanstva, bježeći pred osloboditeljima. Nekoliko stotina tisuća izbjeglih prešlo je početkom svibnja u Sloveniju, tražeći spas kod zapadnih saveznika, samo da ne bi dospjeli u ruke komunistima. Mnogi od njih su se već iz Slovenije na vrijeme vratili svojim kućama, dok je drugi dio njih išao dalje, u Austriju i Italiju u nadi da će im se Englezi i Amerikanci smilovati, pružiti im utočište i spas. Među njima je bio i Josip Gunčević. 92 U takvim povijesno-političkim okolnostima živio je i djelovao mons Josip Gunčević, svećenik, doktor teoloških znanosti, kateheta, pedagog, ravnatelj brodske Gimnazije, i nadasve čovjek odan Crkvi i svojoj domovini Hrvatskoj Srpski hegemonizam u školstvu stare Jugoslavije Srpski se hegemonizam, prema Gunčeviću, najagresivnije očitovao u školstvu i prosvjetnoj politici. U djelu «Kako se u školi odgajalo» 93 Gunčević je prikazao kako se u školstvu na prostorima Kraljevine SHS, a posebno na hrvatskim područjima, pod izlikom širenja jugoslavenstva 94 krila zapravo ideja o svesrpstvu. Jugoslavenstvo je bilo samo ime, srpstvo sadržaj, a temeljni cilj bio je hrvatsku školsku mladež odnaroditi. 95 To se moglo jedino ukoliko se stvori nova nacija, novo zajedničko ime: Nije više smjelo biti poviestnih pokrajina, nije više smjelo biti poviestnih naroda, ni posebnih narodnih osobina, nego je imala postojati jedna država, jedan narod i jednake narodne osobine, koje su se imale putem škola narinuti mladeži današnjice, odnosno budućem 'narodu' Jugoslavije. 96 Zbog toga je 91 Usp. LANDERCY, M., isto, str Prema iskazu. Petra Markovca, živućeg svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije, u susretu s prijateljima Josipa Gunčevića poslije rata. 93 Usp. GUNČEVIĆ J., Kako se u školi odgajalo, Sarajevo, 1942., str Gunčević smatra da jugoslavenstvo ne može biti nacionalnost, jer niti jedan element nacionalnosti (plemenski, pokrajinski ili vjerski) jugoslavenstvo ne posjeduje. 95 Usp. GUNČEVIĆ, J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, u: Iz poviesti hrvatskog školstva i prosvjete, Društvo srednjoškolskih profesora u Zagrebu, Zagreb, 1944., str GUNČEVIĆ, J., isto, str. 241.

25 24 svaki hrvatski povjesničar, svaki književnik, preko kojega se mogla imputirati (neki od njih i nisu bili toga svjesni) jugoslavenska misao dobro došao: Gaj je svojim ilirskim preporodom htio Jugoslaviju vele. Rački i Srossmayer su bili integralni jugoslaveni vele. Mažuranić žigošući Smail-agu mislio je na ujedinjenje jugoslavenskih plemena vele. 97 Uz sustavno posrbljivanje hrvatskih škola, lažno se prikazivala povijest Hrvata te omalovažavao hrvatski jezik. Srpski hegemonizam lako prepoznajemo i u učenju povijesti Hrvata u jugoslavenskom duhu. Tako, primjerice: Nema spomena Matiji Gupcu, Kvaterniku, Starčeviću, Radiću, ali je zato u tančine obrađena srpska hagiografija, hajdučija, Nemanići, Karađorđevići, Dositej, Vuk Obrađena je ta srpska povijest u takvom umjetno pojačanom svijetlu, da od te udešene svjetlosti nije mogao naš hrvatski đak ništa ugledati osim nekoliko hrvatskih književnika, koji teže za slobodom, a profesori im tu slobodu obojadisaše jugoslavenskom bojom. 98 Gunčević, naime, smatra da: Ako Hrvati nemaju svoje specifične povijesti, onda nemaju prava ni na specifičnu hrvatsku svijest, specifični hrvatski nacionalizam, specifičnu hrvatsku državu. Onda se moraju, slijedilo bi, odazvati pozivu svojih 'najboljih sinova' Gundulića, Marulića, Gaja i Sttossmayera, koji su, uzdišući za slobodom, težili za jugoslavenskom državom. 99 Lažnim prikazivanjem povijesti Hrvata, želio se stvoriti: posebni duh i mentalitet, koji je trebao služiti kao prijelaz potpunom našem (hrvatskom) odnarođivanju. 100 Željelo se, također, u dušama hrvatske mladosti istrgnuti te relativizirati sve ono što bi stvaralo zdravo hrvatsko domoljublje. Ponižavali su se i hrvatski književnici. Primjećuje se to u Gunčevićevim mnogobrojnim analiziranim maturalnim radnjama učenika Realne brodske gimnazije. Jedna učenica, na temu Što je nama Jugoslavenima dala naša književnost? piše: Od Šenoa, Đalskih i Kumičića, koji su samo teoretičari i znaju drugima propovijedati, imamo malu korist Ali zato imamo koristi od Veselinovića, Ignjatovića i književnika srpskog dijela našeg naroda. 101 U mnogim udžbenicima Hrvati su predstavljeni kao nesposobno i pasivno pleme, koje ne zna vladati, za razliku od srpskih vladara koji su u svijetlom tonu, prikazivani kao junaci, borci za slobodu, pravdu i demokraciju. 102 Katolička Crkva i katolicizam, također su predstavljani u jugoslavenskom duhu: brat bio, koje vjere bio što veći katolik to manji Jugoslaven, a što manji katolik to veći Jugoslaven. 103 Hrvatstvo te Crkva u Hrvata sustavno su predstavljani kao kamen spoticanja za ideju integralnog jugoslavenstva kao 97 GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str Usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., isto, str Usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., isto, str Usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., isto, str

26 25 općeprihvaćenog i najkvalitetnijeg nacionalnog i državnog uređenja naroda na području Kraljevine SHS-a. S takvim ciljem organizirali su se od strane Ministarstva prosvjete razni seminari i vježbe, za koje je Gunčević rekao da su janjičari jugoslavenskog mentaliteta. 104 Prema Gunčeviću najveći utjecaj u širenju jugoslavenstva, odnosno svesrpstva, imali su udžbenici: 'Udžbenici' će po koji put spomenuti 'vjersku snošljivost', da bi umirili katolike, da se ne bune protiv jasnih izazovnih tvrdnja u školskim knjigama i u tumačenjima nastavnika. Ali će ta 'vjerska snošljivost' imati dvije oštrice. Jednom će posjeći svakog katolika, kada bude i u najmanjoj mjeri dirnuo u svetosavsko pravoslavlje, a drugom će ga oštricom posjeći, kada bude branio svoj katolički i hrvatski ponos. Ta ista 'vjerska snošljivost' pružat će pravoslavcima dvostruko pravo: braniti u ime jugoslavenstva sve, što je stvoreno u okrilju svetosavlja, jer je to izvor svih jugoslavenskih nacionalnih tekovina, u isto vrijeme napadati sve, što je katoličko, jer je to tuđinsko, nametnuto našem narodu od tuđina. 105 Da bi što argumentiranije i preciznije ukazao na prisutnost srpskog hegemonizma u tadašnjem školstvu, Gunčević je analizirao neke od tadašnjih obveznih školskih udžbenika. Prema njegovoj analizi, Hrvati katolici morali su slušati predavanja puna prezira, izvrtanja i vrijeđanja vlastite povijesti, vjere i tradicije. Stoga i upozorava: Svetosavci će biti u svojim nasrtajima neobuzdani, jer će biti sviestni, da uz njih stoji svetosavska tradicija, nastavnički zborovi upravna vlast, vojnička vlast, neograničena vlast njihove hierarhije U takvim će prilikama 'udžbenici' smjeti napadati sve, što je katoličko. 106 U udžbeniku «Osnove pedagogike» 107 omalovažava se čovjekova religioznost općenito, a posebno religiozna praksa. Ona je, po autoru Vučiću povijesno uvjetovana i zbog toga vrijednosno relativna. 108 U udžbenicima iz povijesti srpski je hegemonizam najočitiji i najprisutniji. Obezvrjeđuje se papinstvo (ono je povijesna tekovina ljudske naravi) te njegovo značenje u povijesti Crkve: Sabor u Tridentu izradio je ustav katoličke verske zajednice, po kome je katolička crkva proglašena za neograničenu monarhiju, u kojoj papa ima da vlada kao svemoćni despot (papo-cezarizam). 109 Papino prvenstvo izjednačavalo se s politikom i političkim ciljevima. Tijekom povijesti takvu politiku podržavali su Hrvati koji su bili pod njezinim utjecajem. 104 GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, str Udžbenik napisao Vučić Radmilo, Opšta historija za VII razred, Beograd, 1934., u: GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str Gunčević smatra da se prvotno misli na katolike i Katoličku Crkvu. Na taj se način željelo se preko relativiziranja katolika obezvrijediti hrvatstvo, usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str VULOVIĆ-ĐERIĆ, Opšta historija srednjeg veka za više razrede srednjih škola, Beograd, 1930., str. 25, u: GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str. 30.

27 26 Najočitiji primjer je bio papa Grgur VII. koji je: vodio nadzor nad celim hrišćanstvom i držao glavnu nit ondašnje svetske politike. Delio je krune i države svojim pristalicama. On je dao kraljevske znakove i hrvatskom kralju Dimitriju Zvonimiru pod uslovom da služi njegovim političkim ciljevima. 110 Uz relativiziranje papinstva, a radi vrijednosti pravoslavno-srpske autokefalnosti, željelo se podcijeniti sve što je katoličko te stvoriti katolicima kompleks manje vrijednosti i prezir prema vlastitoj vjeri. 111 Za tamu tamnog srednjeg vijeka nije kriva tama Pravoslavne Crkve, krivac je samo jedan - Katolička Crkva. Ona je, piše Vulović, 112 preko inkvizicije, indulgencija i papinstva ugrožavala sve vidove zdravog humanizma. Zbog toga se treba, smatra Vulović u svom udžbeniku, smanjiti utjecaj katoličke Crkve na dušu mladog čovjeka, posebice isusovačkog reda i njihova odgojnog duha kao najsnažnije prisutnog u odgoju u Katoličkoj Crkvi. Vrlo preciznu analizu posrbljivanja hrvatskih škola Gunčević je prikazao i u djelu «Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji». 113 Cilj prosvjetne politike bio je odgojiti mladež tako da zaboravi svoju prošlost, da izgubi svoj nacionalni i kulturni identitet, da zaboravi svoje ime i da prihvati novo zajedničko ime. Zato: Po prosvjetnoj politici bivše Jugoslavije imali su zaboravljati i izgubiti svoje osobine jedino Hrvati, Crnogorci i Macedonci. Srbima je ostavljena puna sloboda. 114 Sredstva s kojima se Ministarstvo služilo bila su: metodičke upute, seminari, povjerljivi dokumenti, špijunaža i na posljetku udžbenici. Metodičke upute bile su obvezne za sve nastavnike i cjelokupnu nastavu: Nacionalno vaspitanje naše omladine mora da bude jugoslavensko. Izučavanje narodnog jezika, književnosti, istorije i zemljopisa treba da pomogne učeniku, da shvati ceo naš narod, bez obzira na plemena, pokrajine, dijalekte i veru, kao jednu celinu, koja ima sve bitne osnove jedne nacionalne zajednice. Jugoslavensko bi 'vaspitanje' moralo počivati na elementima nacionaliteta, koji nisu ni plemenski, ni pokrajinski, ni verski. 115 Metodičke upute nalagale su: U nastavi historije i književnosti treba naročito isticati da su i najveći ljudi sva tri naša plemena (Dositej, Njegoš, Gaj, Vraz, Mažuranić, Vuk, Stossmayer, Rački, Zmaj, Cvijić, Skelrić, Krek i drugi) bili najvatreniji apostoli našeg narodnog jedinstva, kulturnog i političkog. 116 Zatim u metodičkim uputama Ministarstva prosvjete, u 1. i 24., stoji: Dobro nacionalno vaspitanje ima da stvori i jasnu zajedničku nacionalnu svest o 110 VULOVIĆ- ĐERIĆ, isto, u: GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str Usp. VULOVIĆ, Opšta historija novog veka; u: GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str Usp. isto, str Usp. GUNČEVIĆ J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, str GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., isto, str GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str. 16.

28 27 pripadnosti kulturnoj zajednici jugoslavenskog naroda I sokolsko društvo kao i druga đačka udruženja, treba, pored svojih specijalnih zadataka, da služe međusobnom upoznavanju i zbližavanju. Smišljen rad u ovim udruženjima pomoći će da se lakše izbrišu slučajne razlike i uklone mnoge zablude. 117 Ministarstvo prosvjete uvelo je godine obvezatne seminare za treći i četvrti razred srednjih škola, putem kojih se željelo ubrzati jugoslavenizaciju (srbizaciju) učenika. Seminari su u učenicima trebali: razviti nepokolebljivo pouzdanje u stvaralačku budućnost našega naroda i države. To znači: učenik je morao tokom tih 'seminarskih vježbanja' tako dugo u sebi ubijati težnju za srećom svoje velike narodne obitelji (hrvatske domovine), tako se dugo odricati svojih hrvatskih osobina, tako sistematski rušiti u sebi prirodni razvoj nacionaliteta hrvatskog, tako dugo dok ne postane sposoban 'razviti nepokolebljivo pouzdanje u stvaralačku budućnost' Jugoslavije. 118 Srpski se hegemonizam osjetio i u obveznoj literaturi koju je nalagalo Ministarstvo. Od pedeset i tri djela, hrvatskih autora bilo je deset, slovenskih pet, a srpskih trideset i osam. Većina hrvatskih autora bila je s izrazitom jugoslavenskom orijentacijom (V. Novak, M. Marjanović, A. Tresić-Pavičić i F. Šišić). 119 U širenju jugoslavenstva i srpskog hegemonizma službena vlast je izbjegavala sukob s Katoličkom Crkvom. Iz tog razloga nastojala je upotrijebiti suptilnije načine, tzv. tajne okružnice, koje je Gunčević, najvjerojatnije kao ravnatelj, pronašao u arhivu brodske Gimnazije i na kojima je pisalo strogo povjerljivo. U njima se najčešće spominju zabrane organiziranja i djelovanja katoličkih društava: križara, ranih kongregacija te katoličkih društava. 120 Zatim se pratio rad rimokatoličkih vjeroučitelja, 121 prosvjetnih djelatnika katoličke orijentacije i uvjerenja, jednako tako studenata i profesora koji su davali instrukcije učenicima izvan nastave, da ne bi kvarili mladež. 122 U vezi s tim Gunčević nabraja dužnosti ravnatelja i školske uprave: Ravnatelji škola imali su zadatak praćenja djelovanja vjerskih udruženja-križara i raznih kongregacija-koja su, prema mišljenju Beograda, bila vjerski i nacionalno isključiva. Od njih se zato tražilo da na diskretan način prate rad te o svemu iscrpno obavijeste najbliži prosvjetni državni ured. 117 Usp. Ministarstvo prosvjete S. H..S., u: GUNČEVIĆ, J., Kako se u školi odgajalo, str GUNČEVIĆ, J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, str Usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str Usp. Kraljevska banska Uprava Savske banovine u Zagrebu, Prosvetno odelenje, Okružnica br. 364/ 1932; Okružnica br. 342/ 1933; Okružnica br. 270/1934; Okružnica br. 218/1935, itd., u: GUNČEVIĆ, J., Prosvjetna politika u bivšoj Jugoslaviji, str Usp. Kraljevska banska Uprava savske banovine u Zagrebu; Prosvetno odelenje, Okružnica br. 270/1934, u: GUNČEVIĆ, J., isto, str Usp. Kraljevska banska Uprava Savske banovine u Zagrebu, Prosvetno odelenje, Okružnica br. 71/ 1931, Okružnica br. 163/1936, Okružnica 161/1935, u: GUNČEVIĆ, J., Isto, str Usp. GUNČEVIĆ, J., isto, str

29 28 - Ravnatelji su trebali kontrolirati listove i pisma, morali su obratiti pozornost na pošiljke koje stižu učenicima preko škole, povremeno diskretno izvršiti pregled učeničkih knjiga i pomagala. - Školska je uprava posebice morala pregledavati učeničke knjižice jer u njima ima knjiga koje prema Ministarstvu prosvjete, mogu negativno utjecati na mladog čovjeka. Dakako, nitko nije dovodio u pitanje knjige iz Kraljevine Srbije, čija je politika bila velikosrpska i svetosavska. Ravnatelji škola su, nadalje, imali zadatak da iznose nastavnicima, a nastavnici učenicima, problematiku vezanu uz Konkordat iz godine, koji je po jugofilima (srbofilima), odudarao od duha bratstva i jedinstva, koje je pružalo jugoslavenstvo. Zato je Gunčević i rekao da je: Jugoslavenstvo izjednačeno sa bakljadama, o kojima imaju nadzor direktor i policija. 124 Najzorniji primjer srpskog hegemonizma je okružnica u kojoj se zabranjuju letci, podrijetlom iz Splita, u kojima se relativizira značenje i prosvjetna djelatnost Obrenovića u srpskoj povijesti. 125 Gunčević je analizirao i posljedice provođenja prosvjetne politike u hrvatskim srednjim školama. Prva od tih bila je jugoslaveniziranje (srbiziranje) nastavnika. Naime, jugoslavenska prosvjetna politika provodila se i namještanjem nacionalno prokušanih 124 GUNČEVIĆ, J., isto, str Usp. Kraljevska banska Uprava Savske banovine u Zagrebu, Prosvjetno odelenje, Okružnica br. 259/1932, u: GUNČEVIĆ, J., isto, str