KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Izvorište bibliotečno-bibliografske klasifikacije

Transkript

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO Marinko Nikolić KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Izvorište bibliotečno-bibliografske klasifikacije DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2004.

2 2 Sadržaj Uvod 2 1. Klasifikacija znanosti bibliotečna klasifikacija Znanost Klasifikacija Pregled klasifikacije znanosti Antika i srednji vijek Novi vijek Moderno doba Logička struktura podjele dihotomija, trihotomija, politomija Razvoj sustava bibliotečno-bibliografske klasifikacije.33 Zaključak.38 Popis shema.40 Literatura.41

3 3 Uvod Osnovna je namjera prikazati opće odrednice klasifikacije znanosti analizirati njezine odlučujuće utjecaje na konstituiranje bibliotečnih klasifikacija. U tu svrhu bit će napravljen izbor klasifikacija opće znanosti. Razmotrit će se samo značajnije klasifikacije o kojima se najčešće raspravlja. Reprezentativnim će se izborom klasifikacija nastojati pokriti dulje povijesno razdoblje kako bi dobili cjelovitiju sliku. Nadalje, izbor će se ograničiti na "klasifikacije za predstavljanje znanja", odnosno na "filozofske klasifikacije" po tumačenju I. Dahlberg 1 Ovo ograničenje ne znači udaljavanje od bibliotečno-bibliografske klasifikacije, nego želju ispitivanja samih osnova znanja i oblika znanosti na koje se, na kraju značajnim dijelom, oslanjaju i bibliotečne klasifikacije. Pritom je nakana kroz izvorišna područja i paradigme filozofije, logike i spoznajne teorije prikazati osobine i probleme svake od klasifikacija, posebnosti i međusobne uvjetovanosti; pogledati s kakvom se logičkom strukturom služe pojedini auktori, te na kojoj osnovi vrše klasificiranje znanosti. Teorijska, metodološka i praktična određenja klasifikacije opće znanosti promatrat će se kroz mogućnosti i rješenja njihove primjene u suvremenim bibliotečno-bibliografskim klasifikacijama. Povijesni pregled uzet za okvir jednog dijela prikaza trebao bi biti prikladan za pokazivanje višestrane uvjetovanosti razvoja klasifikacije opće znanosti prethodnim klasifikacijama i svjetonazorom određenog povijesnog razdoblja, ali i pogodna osnova za promišljanje problema suvremenih bibliotečnih klasifikacije, kao i klasifikacije znanosti općenito. Najprije treba općenito, uvodno, staviti u odnos opću klasifikaciju znanosti i bibliotečnu klasifikaciju. Zatim treba reći što je znanost, kako se kroz povijest razvijala i poimala, odnosno klasificirala. Određene klasifikacije znanosti pojedinih autora, njihova obilježja, međusobni utjecaji kao i utjecaji na bibliotečnu klasifikaciju bit će metodološki prikazani kroz povijesni pregled. Budući da na jednom od ishodišta razvoja klasifikacije opće znanosti, jednim svojim bitnim djelom, stoje i suvremeni bibliotečni klasifikacijski sustavi - pokazujući njihovu međusobnu uvjetovanost, ali ne i nužno paralelan razvoj ili ovisnost - uvidom u njihove osnovne "klasifikacijske" probleme bit će zaključena ova rasprava. Ovaj rad bi trebao, obrađujući problematiku s teorijske strane, u nekoj svojoj daljnjoj namjeri pomoći u rasvjetljenju jedne strane tog odnosa, budući da se rasprava o bibliotečnoj klasifikaciji ne može ograničiti samo na problem klasifikacije znanosti. 1 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, Str. 30.

4 4 1. Klasifikacija znanosti - bibliotečna klasifikacija Odnos klasifikacije znanosti i bibliotečne klasifikacije je nužno uvjetovan i proizlazi prvenstveno iz odnosa znanosti i knjige u smislu njihove uzajamne uvjetovanosti. Znanost gradi pojmovni univerzum (klasificira), a bibliotečna klasifikacija, ovisno o društvenim, izvedbenim i drugim rješenjima uspješno ili manje uspješno odgovara praktično na takav pojmovni univerzum koristeći iste ili slične pojmove želeći biti razumljiva. Klasifikacija znanosti je dio problemskog kruga bibliotečne klasifikacije. Filozofija znanosti je, i prije nego li je postojala kao znanstvena disciplina, kroz promišljanje znanosti neizravno utjecala na formiranje bibliotečnih klasifikacijskih sustava. 2 "Proces klasificiranja stvari sadrži formiranje hipoteze o prirodi stvari ili je dio nje." 3 I za bibliotečnu klasifikaciju se može reći da jednim svojim djelom u sebi sadrži formiranje slike o prirodi stvari, a time se nedvojbeno približava području filozofije i filozofije znanosti, odnosno onomu čime se one bave. "Pitanje opće klasifikacije znanosti izvan filozofije znanosti po svojoj je primjeni prisutno u mnogim djelatnostima, pa tako i u bibliotekarstvu u okviru teorije sistematskog kataloga. Pitanje ovdje glasi: kakav treba da bude sistem za klasifikaciju knjiga i u kakvu odnosu treba da bude prema sistemu znanosti?" 4 U tumačenju bibliotečne klasifikacije potrebno je, dakle, filozofski pitati o klasifikaciji opće znanosti. Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena područja. Rezultat je toga povećanje broja informacija i izvora znanja. Golem je interes za informacijama među predstavnicima najrazličitijih područja znanosti i djelatnosti. Broj tih stoljećima skupljanih podataka toliko je porastao da ni najveće institucije zadužene za to ne uspijevaju kontrolirati njihov protok. Od prvobitnih, posve jednostavnih i primitivnih oblika klasificiranja pisane građe, pa do suvremenih baza podataka, brojni klasifikacijski sustavi prolazili su kroz različite faze i oblike. Neprekidno su se usavršavali i razvijali kako bi svojim shemama mogli obuhvatiti ljudsko znanje i razinu znanstveno-tehničkih dostignuća u danom trenutku. 2 Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraživanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti jednom riječju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeću imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignuća u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljeća nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike. Pored filozofskih utjecaja na klasifikacije u bibliotekarstvu značajan utjecaj imaju i: logika, lingvistika, zatim utjecaji proizišli iz knjižničarske prakse, te društveni utjecaji organizacije školstva i društva općenito. 3 M. R. Cohen; E. Nagel. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, Str M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.

5 5 Kada se u knjižničarstvu govori o klasifikaciji, onda se u prvom redu govori o radu na stvarnim katalozima. To su stručni i predmetni katalog koji su bibliotečna organizacija i prezentacija znanja pohranjenih u knjižnicama. Bibliotečna klasifikacija podrazumijeva, najprije, identifikaciju sadržaja određene publikacije, a zatim njeno prevođenje na neki od klasifikacijskih jezika i uključivanje u cjelinu odgovarajućih sadržajnih baza podataka. Klasificirati neku knjigu u bibliotečno-informacijskoj djelatnosti znači odrediti joj mjesto u sustavu znanstvenih i stručnih disciplina, sustavu koji je iskazan korištenom bibliotečnom klasifikacijskom shemom. Pitanje same klasifikacije znanosti kao takve knjižničaru se izravno ne postavlja dok radi na tablicama, jer su te tablice već jedna vrsta odgovora na to pitanje Znanost klasifikacija Rječnici znanost obično definiraju kao "metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razložnim svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidom izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline." 5 Znanost je skup metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o određenom aspektu zbilje, a također znači i djelatnost kojom stječemo ta znanja. 6 Znanost nije suma činjenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi slučajno, pukim zbrajanjem, nego suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom određenih metoda istraživanja, metoda koje su i same znanstveni (filozofski) problem. 7 Znanost je dugo, od svoga "helenističkog" postanka do kasno u srednji vijek "označavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na čelu koja je ostalim disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontološke i logičke principe." 8 Filozofija je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima, naukama i strukama mislilo kao raščlanjeno jedinstvo. "Pojam znanosti i svijest o biti znanosti bili su identični s pojmom i biti filozofije" 9, bez koje nije moguće nikakvo drugo umovanje i znanje. Antičke i srednjovjekovne znanosti shvaćaju utemeljujući, razložni sklop zbilje kao zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientia se smatra svaki sustav spoznaje iz uzroka, tj. iz općih konstitutivnih elemenata bića i njihova djelovanja. U novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujući sklop je sveden na osjetilno opažljivo, slovi kao relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama. Odnos koji se može matematički kvantitativno formulirati, te temeljem 5 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, Str Usp. V. Bazala. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str Prisjetimo se da su najveći napreci u znanosti (Galilei i Newton na svoj način, Bohr i Einstein na svoj) postignuti upravo zahvaljujući metodičkim obratima, kada su se ustaljene metode znanosti redefinirale. 8 A. Mišić. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, Str V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str. 9.

6 6 kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zaključivanja. Sve više, znanošću se smatra samo ono što je dostupno takvoj metodi koja općenito teži biti što je moguće više matematičko-eksperimentalna. U tom duhu je engleski filozof William Whewell ( ) pod sciences stavio samo prirodne znanosti. To je tradicija do današnjeg dana u anglosaksonskom krugu. Na drugoj strani su humanities. Jedno i drugo, sciencies i humanities, sustavi su iskustvenog, empirijski zasnovanog znanja. U anglosaksonskom svijetu od 19. stoljeća pa sve do danas (empirijske) prirodne znanosti su ideal svih znanosti. Dugo, praktično sve do 18. stoljeća na Zapadu su sve prirodne znanosti bile pod prirodnom filozofijom. Tako se primjerice, dio filozofije koji se bavio razmišljanje o principima po kojima funkcionira priroda zvao philosophia naturalis, prirodna filozofija. 10 "Novi vijek već od svoga početka traži veću specijalizaciju pojedinih znanstvenih predmeta; od tada je teško govoriti o jednoj jedinstvenoj znanosti, pa se govori o velikom broju znanosti. S jedne se strane odvojila filozofija i s njom teorijska znanost čiji je cilj otkrivanje istine uopće, kao i formalne znanosti koje proučavaju formalnu stranu stvari i zbivanja, kao što je matematika, dakako s tim da 'teorija' nema nikakve veze s spekulacijom nego joj je svrha sređivanje činjeničnog gradiva, a filozofija povrh svega mora izgrađivati i usavršavati duhovnu djelatnost čovjeka. S druge strane nastale su posebne znanosti, koje se zovu i realne znanosti, jer proučavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na više podvrsta: prirodne znanosti... kao što su biologija, fizika, kemija itd.; psihologija...; društvene znanosti... kao što su povijest, sociologija, politička ekonomija itd." 11 U racionalističkoj, kontinentalnoj tradiciji temeljni se iskazi neke znanosti mogu konačno potvrditi, shvaćeni su u uskoj vezi s nedvojbenošću. Kontinentalna tradicija, predvođena Njemačkom, smatrala je svaki sustav razmišljanja o svijetu i čovjeku znanošću (Wissenschaft), razlikujući prirodne i društvene (duhovne) znanosti, odnosno Naturwissenschaften i Geisteswissenschaften. U empirijskoj se tradiciji, a sve snažnije i u novije vrijeme, temeljni iskazi neke znanosti smatraju hipotetički nedokidivima tako i prve i posljednje pretpostavke, uz koje se svaka znanost mora vezati, više ne posjeduju samorazumljivost apsolutne valjanosti. "Na taj je način, kao prvo, očito da se temeljne predodžbe o stvari u nekome znanstvenome stvarnom 10 Isac Newton svoje glavno djelo iz fizike naziva Philosophiae naturalis principia mathematica (1587), Josip R. Bošković Philosophiae naturalis theoria (1758), J. B. Lamarck Philosophie Zoologique (1809). 11 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str

7 7 području povijesno mijenjaju, a kao drugo, očito je i to da se isto tako mijenja samorazumljivost toga: što znanje i znanosti znače kao i 'tip' znanosti uopće." 12 Suvremeno je znanstveno-tehničko razdoblje pretežno određeno znanostima i teorijskim karakterom koji se odnosi na empiriju, potom praktičnom primjenom teorije te, konačno, njezinim gospodarskim novačenjem. Biti na usluzi proizvodnji izvanjskih dobara, jest nešto što je znanstvenoteorijskomu spoznavanju prema njegovu platonskoaristotelovskom podrijetlu tuđe ili pak slovi drugorazrednim. 13 Što više, tehničkogospodarsko shvaćanje prakse prodire u samorazumijevanje samih znanosti, te dalekosežno oblikuje njihov znanstveni karakter. 14 U moderno doba neke klasične filozofijske discipline priklanjaju se nekim drugim poljima znanja ili teže samostalnosti od filozofije. Tako se logika dosta naslanja uz matematiku, psihologija uz biologiju, etika uz politiku, a estetika hoće biti samostojna. Vjerno su ostale kao "čiste" filozofijske discipline: metafizika i epistemologija. Dati pregled može poslužiti kao ilustracija relativnog položaja svake znanosti u 20. stoljeću. Većina grana se tako ispreplela, da je gotovo nemoguće ustanoviti gdje završava npr. geometrija, a gdje počinje aritmetika. Ovakvo stanje stvari, još početkom 20. stoljeća, zanimljivo opisuje Emile Picard tvrdeći da je uzajamno preplitanje raznih znanstvenih grana postalo krupan činilac, i da će svakim danom postajati sve plodonosniji izvor vrijednih znanstvenih otkrića. U ovome i leži velika razlika između suvremenog i minulog doba. Danas teško razumijemo slučajeve kada geometričar prezire aritmetičara, i obratno; sada osjećamo da je doba zatvorenih škola, tijesno vezanih samo za jedno gledište, prošlo zauvijek. Ispreplitanje znanstvenih disciplina dovelo je i do krize klasifikacijskih sustava koji su strogo hijerarhijski i formalno razgraničavali znanosti - o čemu će kasnije biti više riječi Klasifikacija Da bi se dobilo približnu sliku o svrsi i zadacima neke znanstvene oblasti nužno je upoznati njezine dijelove. Otkada čovjek reflektira, on traži određeni red i uvijek ponovo pokušava ovladati raznolikošću elemenata znanja. 15 Od početka pa do suvremenika, mislioci (svatko na svoj način) pokušavaju urediti sveopće ljudsko znanje objedinjujući ga u različitim 12 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, Str Treba napomenuti da se to isto ne možemo tvrditi za antičko-srednjovjekovnu etiku, politiku i estetiku koje su shvaćane itekako praktičnima. 14 Pretjerano bi bilo tvrditi da u Hrvatskoj postoji tehničko-gospodarsko shvaćanje prakse koje bi oblikovalo shvaćanje znanosti same, budući se Hrvatska nije pravo ni susrela s znanošću, tehnikom i gospodarstvom. (Usp. Lelas, Str. 7-9) 15 Usp. E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str

8 8 sintezama, više-manje, po principu kako ga izriče Bazala: "Znanosti su metodički autonomne i predmetno ekskluzivne. Bilo bi pogrešno pomišljati da one mogu i trebaju predstavljati nepremostive posebnosti. One se uvijek povezuju u višem jedinstvu, gdje se prevladavaju 'opore jednostranosti' te se u tim 'duhovnim sintezama', nadgradnjama viših sadržaja, među kojima i dalje postoji nepremostiva dijalektička borba, izmiruju suprotna stajališta i očite antiteze. 'Dijalektička napetost' ostat će značajna za znanstveni život uopće i ona će svagda prevladavati tek u višoj sintezi i univerzalnijim pogledima. To je onaj pogled koji na jednoj strani čini osnovicu, a na drugoj u sistematskom vidu nalazi smisao svog znanstvenog rada. Ta kritičko-metodološka i sintetičko-završna misao kao filozofski izraz ljudske svijesti i savjesti, koji se izražava u životnom nazoru, bio je i ostat će integralni dio kulturnog života i duha uopće Kritičke osnove svake pojedine znanosti leže mnogo dublje nego što to uviđa pozitivistički program. One su i mnogo šire nego što je okvir pojedinačne znanstvene predmetnosti." 16 S druge strane, danas općenito vlada uvjerenje da svjetski model ne može postojati, da je uređenje sveopćeg poretka znanosti utopija, pogotovo nakon transdisciplinarnosti. Mnogovrsnost gledišta pod kojima stvari mogu biti promatrane isključuje sveukupni poredak znanosti. Sveopća znanost može biti samo slučajan skup metodički i predmetno ekskluzivnih pojedinačnih znanosti. No, danas je očita, s jedne strane, sve uža specijalizacija znanosti, a s druge, pojava i potreba interdisciplinarnih i multidisciplinarnih znanstvenih nastojanja, sve se više govori o holizmu i potrebi da se klasifikacijom znanosti uspostavi univerzalna znanost kao ukupnost cjelokupnih spoznaja kojima čovječanstvo raspolaže. Razdioba znanosti višestruko je prijeporan problem. Enciklopedije definiraju klasifikaciju kao raspoređivanje predmeta, pojava, pojmova po klasama, odjelima, razredima s obzirom na njihove opće karakteristike, prema kriteriju koji ima određenu funkcionalnu vrijednost u relaciji s područjem i predmetom koji se klasificira. 17 Klasifikacija je prirodna aktivnost ljudskog uma. John Dewey ( ) tvrdi da je znanje klasifikacija, a klasifikacija je jednakog opsega kao znanje. "Bit klasifikacije kao relacije određenih stvari ostvaruje se u mišljenju." 18 Klasifikacija je dio znanstvene i svakodnevne metode poimanja koja se sastoji od promatranja, opisivanja i klasificiranja. "Cijeli spektrum procesa mišljenja oslanja se na klasifikaciju u organizaciji utisaka, koje naš mozak prima kroz osjetila, pokušavajući razumjeti novu jedinicu informacije, nalazeći nešto slično u našem 16 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str Vidi. Classification, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, Vol. 5, str i A. Mišić, Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, Str J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, Str. 19.

9 9 uspostavljenom okviru iskustva. Problem je, naravno, u tome što je nemoguće organizirati sve ljudsko znanje u redoslijedno savršeno strukturirani put pristupa koji odgovara svima." 19 Klasificirajući, uvođenjem "reda u znanost, filozofi su izgradili razne vrste klasifikacija znanosti, odredili terminologiju, a zatim iz sveukupne znanosti (filozofije) odvajaju se pojedinačne znanosti i discipline te ponovo klasifikacijom određuju predmet, područje i metode." 20 Razvojem pojedinačnih znanosti morali su se ustrojiti i kriteriji. "Okupljanje prema novom kriteriju, da bi se predstavila područja jedne znanosti, organiziralo znanje, stvaralo je stalno nove vrste klasifikacija, kroz koje su se nastojala pružiti i objašnjenja za nove činjenice, na osnovi kritičkog preispitivanja relevantnosti tih novih činjenica. Nova teorija, kroz prihvaćanje, postajala je paradigma, dok ne bi ponovo došlo do takvih promjena koje se nisu mogle ugraditi, bez ozbiljnijeg narušavanja, u postojeću shemu. Nema, dakle, prirodnih i vječnih klasa. Međutim, uvijek bez obzira na vrijeme postoji želja da se mišljenje ukalupi u prirodni model dihotomije." 21 Klasifikacija znanosti je proizvod razvoja samih znanosti u njihovoj uzajamnoj vezi. Težnja za uređenim prikazom sveukupnog znanja vodila je izradbi raznih klasifikacija znanosti kao sustavu provjerenog znanja koje je zasnovano na konvenciji, koja se izriče kroz uređenje društva općenito, npr., ustroj studija. Nedvojbeno je da su društvene, civilizacijske i znanstvenotehnološke promjene djelovale na teorijska i praktična rješenja. Klasifikacija je određena kulturnom i društvenom djelatnošću određenog društva, kojom se razvija red uspostavljen tim društvom. Tako društvo uspostavlja obrazac klasifikacije, kojem se onda pojedinac podređuje. "Organizacija znanja i misli sadržanih u publikacijama mora biti usklađena sa znanstvenim i obrazovnim načinom sređivanja znanja. Teoretičari bibliotečnih klasifikacija morali su uvijek to imati na umu. Analiziramo li bibliotečne klasifikacije po vremenu njihova nastanka, uočava se odmah nastojanje da se prati znanstvena klasifikacija priznata u vremenu nastanka i razvoja određene bibliotečne klasifikacije." 22 Klasifikacije znanosti su poslužile kao osnova bibliotečnim klasifikacijskim sustavima. Opće klasifikacijske sheme poput UDC su u svojim osnovama utemeljene na odnosu roda i vrste. Bibliotečne klasifikacije "su više ili manje u skladu s klasifikacijama znanosti, jer se njihove glavne struke općenito slažu u određenim područjem znanja, a daljnja 19 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, Str Navedeno djelo. Str Navedeno djelo. Str J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, Str

10 10 podjela tih skupina odgovara strukturi određene znanosti." 23 Prema Blissu, klasifikacija u knjižnicama mora pratiti klasifikaciju znanosti i izobrazbe. Dok Dewey ima praktični pristup bibliotečnoj klasifikaciji kao rasporedu na policama sa sustavom decimalnih oznaka. Ranganathanova je klasifikacija ponudila novi pristup sinteze ukupne znanosti. Klasifikacija je predstavljena kao metoda organizacije razvoja znanstvene misli i prezentacije sveukupnog znanja. U bibliotekarstvu je riječ o koncepcijama koje su pratile razvoj znanosti i koristile postignuća u organizaciji i prezentaciji. Današnji bibliotečni klasifikacijski sistemi, prvenstveno DDC i UDC, imaju strukturu znanosti svoga vremena. "Vrijeme nastanka klasifikacionog sistema se tako javilo kao dvostruko limitirajući faktor. Naime tvorci klasifikacionih sistema ne samo da su bili ograničeni postojećom, dakle vremenski uslovljenom strukturom znanja čiji se dinamičan razvoj nije mogao preciznije predviđati, već su bili ograničeni i samim saznanjem o zakonitostima koje vladaju na polju bibliotečne klasifikacije." 24 Tek s DDC-om, dakle godine, započinje povijest bibliotečne klasifikacije. No, klasifikacija kao disciplina, u pravom smislu riječi, nastaje tek s Blissom. Tek je kod njega fenomen klasifikacije "razmatran šire od njene uporabne vrijednosti u struci, omogućio je proučavanje klasifikacije kao spoznajno-teorijskog, psihološkog i sociološkog fenomena." 25 Kako "nema ni jedne sheme koja može biti stalna. Kako se mijenjaju sadržaji pojmova, odnosno kako se razvija znanost, tako se javlja i potreba za mijenjanjem sheme klasifikacijskih sustava, ili pak njihovom stalnom revizijom." 26 Različiti sadržaji određenih klasifikacija mogu se objasniti povijesnim razvojem i promjenama, spoznaja pojedinačnih objekata se kroz povijest produbila, proširila i postala višeaspektna. "Sheme znanstvenih klasifikacija nisu savršene, a svaka promjena ostvaruje se stvaranjem novog reda i odnosa među klasama" 27, tako proces klasifikacije nikada ne završava, jer nova znanja uvijek traže svoje mjesto, a ona već raspoređena dovode se u nove relacije. "Težnja za klasifikacijom znanosti, grupiranjem pojedinih disciplina u područja u određenom trenutku ukazivala je na put znanosti ka sve većoj specijalizaciji. Danas vidimo suprotnu tendenciju. Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena područja, a već postojeće discipline šire svoj utjecaj i 23 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, Str E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, Str J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, Str Navedeno djelo. Str Navedeno djelo. Str. 28.

11 11 služe rješavanju problema koji su vrlo daleko od zadataka od kojih su one nastale." 28 Ukoliko klasifikacijski sustavi ne bi odgovarali na ovakve promjene u znanosti "to bi vodilo ka okoštavanju i odumiranju samog sistema sistem ne bi više bio u stanju da vrši funkciju posredovanja znanja, a samim tim i njegovo postojanje bi postalo izlišno." Pregled klasifikacija znanosti Davno prije negoli se pojavilo pitanje o odnosu opće klasifikacije znanosti i bibliotečno-bibliografske klasifikacije knjižničari su za raspored knjiga u knjižnicama prihvaćali raspored kakav su nalazili kod pojedinih filozofa ili u organizaciji na učilištima. Problematika klasifikacije znanosti "sadrži pitanje o izboru kriterija za diobu znanosti, dilemu jednodimenzionalne ili višedimenzionalne klasifikacije, linearne ili ciklične i pitanje redoslijeda znanosti." 30 U sljedećim predstavljenim klasifikacijama na različit su način isprepletena pojedina moguća rješenja. Budući poseban problem (filozofske) klasifikacije znanosti proizlazi iz načina poimanja filozofije, tj., znanosti same što je opet uvjetovano povijesnim razdobljem potrebno je svaku klasifikaciju staviti u njeno vrijeme. Za ovaj pregled možemo grubo razlikovati tri razdoblja u načinu razumijevanja znanosti: 1. Antiku i srednji vijek; 2. novi vijek i 3. moderno doba Antika i srednji vijek U prvom razdoblju filozofija je istoznačna sveukupnoj znanosti. Znanost je ujedinjeno znanje s filozofijom na čelu, koja ostalim disciplinama pribavlja ontološke i logičke principe. Filozofija je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima mislilo kao raščlanjeno jedinstvo. Antičke i srednjovjekovne metafizički ustrojene znanosti shvaćaju razložni sklop kao zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama. Antički filozofi su stvorili osnovu za većinu kasnijih klasifikacija znanosti. Već od 5. stoljeća p. K. (Pitagora, Sokrat, sofisti) razlikuju pored filozofa i proučavatelje zvijezda, likova, brojeva, tonova. Postoje, dakle razne discipline i znanja, zvane mathemata (naučeno, znanja) kao: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Od stoika nadalje osobito se ističu 28 J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, Str E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, Str M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str Usp. I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, Str. 32.

12 12 više "književne" discipline: gramatika, retorika i logika. Sve ove znanosti su u Srednjem vijeku zajedno označavane kao septem artes liberales (sedam slobodnih umijeća ili vještina: gramatika, dijalektika, retorika, muzika, aritmetika, geometrija, astronomija) i bile su priprava za visokoškolski studij. Od antike postoje, dakle pored filozofije, područja sustavno, više ili manje sređenog znanja (znanosti). Iz tog vremena nemamo klasifikacijske sheme kao direktnu raščlambu, nego raščlambe sveukupne znanosti tog vremena iščitavamo iz tijela tekstova. Platon ( ) sukladno njegovoj podjeli duše na um, osjetilno opažanje i htijenje, dijeli filozofiju (znanost) na: dijalektiku (ideje), fiziku (iskustvo) i etiku (volja i djelovanje). Ovakva tročlana podjela (logika, fizika, etika) nalazi se i kod stoika Zenona ( ) i Epikura ( ), a odgovara i današnjoj podjeli znanosti na: prirodne (fizika) duhovne (spoznaja) i društvene (etika), te se još uvijek uzima kao osnova za prikazivanje povijesti filozofije. Platon u Državi predlaže ovakav obrazovni sustav za mlade "idealiste": gimnastika muzika (u širem smislu) čitanje i pisanje literatura muzika (u užem smislu) matematika aritmetika geometrija astronomija dijalektika Shema 1. Podjela znanosti u Platona. 32 Platonova klasifikacija je izravnija prethodnica srednjovjekovnih septem artes liberales koje su značajno utjecale na bibliotečnu klasifikaciju u 14., 15. i 16. stoljeća, između ostalog na K. Gesnera. Aristotel ( ) pristupa znanosti više empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika znanja su: svrha, predmet i vrsta istraživanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti razvrstava na: analitika (logika) teorijska filozofija prva filozofija metafizika (o bitku, božanstvu, vremenu, prostoru, uzročnosti) druga filozofija fizika i matematika (o svijetu i čovjeku) praktična filozofija etika o životu pojedinca ekonomija o životu u kući politika o životu u državi poetička filozofija tehnika umjetnost zanatstvo Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika Shema je preuzeta iz: Dahlberg, Str. 41.

13 13 Platon polazi s gledišta ideje, a Aristotel s gledišta objektivnog predmeta. Prirodne znanosti nalaze se unutar filozofije kao druga filozofija. Kad se od 17. i 18. stoljeća prirodne znanosti počinju intenzivnije studirati na sveučilištima još uvijek se nalaze na filozofskim fakultetima. I danas u anglosaksonskoj tradiciji doktor prirodnih znanosti dobiva naziv PhD. (Philosophiae Doctor). Aristotel određuje tri načina znanosti: teorijske (biće i bitak) fizika matematika teologija praktične (ljudsko djelovanje) etika ekonomija politika poetičke (tehničko i umjetničko oblikovanje) umjetnost Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela prema načinu znanosti. 34 Ovo se razlikovanje na teorijske i praktične znanosti održalo sve do danas. Aristotel također razlikuje opće i pojedinačno. "Platonova i Aristotelova klasifikacija, kao i stoička 'trijada' utjecati će na klasifikacije kasnijih razdoblja, također na bibliotečno-bibliografske klasifikacije. Uvijek iznova će zapadnoeuropski učenjaci u kasnijim stoljećima posezati za trojstvom fizike, logike i etike." 35 Nakon Aristotela, u tzv. aleksandrijsko doba (počevši od 300. godine p. K.) odvajaju se dalje pojedine znanosti. Nastaju nove discipline: filologija, retorika, književnost, prirodoslovlje, medicina. One su nastale upravo kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim pitanjima. Te grane nisu međutim radikalno samostalni dijelovi, nego uvijek u uskoj međusobnoj vezi, kao što su i problemi što ih postavljaju samo različiti aspekti istih pitanja. Sve ove znanost "činile su još uvijek jednu ujedinjenu znanost iako su svaka za sebe bile jedna od cjeline. Pravi filozof znanstvenik bavio se sa svim tim znanostima ili bar s većinom od njih." 36 Grci su nam donijeli trodjelnost filozofije, koja je nakon Aristotela postala općevažećom. Pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima mišljenja, istinitosti. Fizika obuhvaća prirodoznanstvo, prirodnu filozofiju i kozmologiju, koja je sadržavala nauku o ljudskoj duši i njezinoj sudbini. Nešto kasnije se razvija metafizika, te etika kao znanost o dobru. Dijelom etike se smatrala politika, tj. nauka o državi. Dok estetiku, 33 Shema je uz skraćenja preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str Shema je uz preinake preuzeta iz: Lasić-Lazić, Str E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str. 10.

14 14 kojom se dakako bave, u starom vijeku ne smatraju stalnim dijelom filozofije. Već se s Aristotelom "ljudski duh uvelike razvio u smjeru prirodoslovlja, koje se malo-pomalo izdvaja iz cjelokupne filozofske jezgre i osamostaljuje, dakako ne u obliku čistog ili sistematskog prirodoslovlja, nego kao svjedočanstvo da je znanost krenula u velikoj mjeri u smjeru 'fizike'." 37 Nažalost, srednji vijek neće nastaviti ovu Aristotelovu tendenciju, nego će se vratiti Platonovu idealizmu, dok će arapski svijet, oslanjajući se na Aristotela, napraviti značajnije napretke u prirodnim znanostima prije Zapada. Takav interes Zapad će pokazati tek u kasnom srednjem vijeku. Arapski filozof Avicena (Abu Ibn Sina) ( ) je jedan od prvih aristotelovaca na Zapadu. Živi je na Iberskom poluotoku gdje je Zapad došao u izravniji kontakt s arapskim mišljenjem. Interes za prirodne znanosti i praktična znanja vidi se i iz Avicenine razdjele znanosti na: praktične znanosti o upravljanju gradom/državom ekonomija o čovjeku teorijske znanosti visoka znanost (teologija) srednja znanost (matematika, astronomija, muzika) fizika čista fizika (o materiji, kretanju, mineralima, duši, životinjama i dr.) primijenjena fizika (medicina, astrologija, alkemija, magija i dr.) Shema 4. Podjela znanosti u Avicene. 38 On prihvaća Aristotelovu podjelu znanosti na teorijske i praktične, a također slijedi i njegov poredak znanosti. Aristotelove poetičke znanosti stavlja pod teorijske i tako "zbližava teoriju i praksu." 39 Roger Bacon (oko 1210 oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je začetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empirističkim idejama, nominalističkim stavom u pogledu općih pojmova i orijentacijom istraživanja na eksperiment. On drži da prirodu treba proučavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji vještina vršenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju počivati na rezultatima istraživanja iskustvenih znanosti. Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi način. Profane 37 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, Str Shema je preuzeta iz: Dahlberg, Str Pojednostavljeni oblik. 39 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str. 58.

15 15 znanosti stavlja na početak. Njegova klasifikacija je istraživačka, eksperimentalna. R. Bacon znanosti klasificira na sljedeći način: gramatika i logika matematika spekulativna matematika operativna matematika (primijenjena mehanika, mjerenje, inženjerstvo) fizika opći principi prirodne filozofije (sila, isijavanje) optika (spekulativna, operativna) astronomija i astrologija (spekulativna, operativna) znanost o elementima alkemija agrikultura medicina eksperimentalna znanost metafizika i moralna filozofija odnošenje prema samome sebi teologija Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona. 40 Renesansa je vrijeme obnove interesa za znanosti, stvaraju se sveučilišta. Stoga nije ni čudno da pojedini "učenjaci iz vremena renesanse pokazuju za klasifikaciju čisto znanstveno, teorijski interes" 41 A. Policiano ( ) donosi prvu klasifikacijsku shemu, koja samo shematski, dakle ne iščitano iz samog teksta, prikazuje pojedinačne znanosti hijerarhijski raspoređene. Policiano razdjeljuje znanosti na sljedeći način: teologija (nadahnuće) (dogmatska, historijska, moralna, proročka) filozofija (stvaralački duh) teorijska filozofija prirodna filozofija (principi, jednostavna tijela, složena tijela i dr.) prva filozofija (Bog i duhovna bića, duša) matematika (aritmetika, muzika, harmonija, metrika, geometrija i dr.) praktična filozofija moralna filozofija (osobni, obiteljski, državni moral) umjetnosti (agrikultura, lov, arhitektura, gimnastika, kazalište i dr.) racionalna filozofija gramatika povijest viđenja i proroštva fantazije, hiromantija, nekromantija i dr. Shema 6. Podjela znanosti u Policiana. 42 On zadržava tradicionalnu podjelu filozofije na teorijsku i praktičnu. Izdvajanje filozofije iz teologije je pod utjecajem učenja o dvostrukoj istini Avicene i arapske filozofije. U svojoj klasifikaciji ne prati sedam slobodnih umjetnosti. Znanosti dijeli prema izvoru 40 Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str Pojednostavljeni oblik. 41 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str Pojednostavljeni oblik.

16 16 postanka na inspirativne (teologija) i istraživačke (filozofija), što odgovara sposobnostima ljudskog duha. Pod utjecajem ovakvih prikaza bile su kasnije pedagoško-didaktičke i knjižničarske klasifikacije. Renesansno-humanističko razdoblje ( stoljeće) je svojim zanimanjem za novu metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja. Od Aristotela je umsko promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava pažnju na znanje za koje se hoće da bude korisno. Srednjovjekovni artes nastoji dići do ranga scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija, astronomija) i njihov snažan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci novovjekovne znanosti, koja je prirodu reducirala na ukupnost stvari što se mehanički kreću po zakonima matematike. Priroda tako sada biva puka predmetnost, otvorena za čovjekovu prevlast koju će on postići znanošću. Ova promjena je proizišla iz metodoloških inovacija: otkrića da je prirodne pojave moguće opisati matematičkim relacijama; sustavne primjene opažanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza Novi vijek Novi vijek traži sve veću specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u pojedinačne znanosti, predmetno i metodički ekskluzivne. To je vidljivo već kod španjolskog humanista Juana Huartea ( ) koji klasificira znanosti na sljedeći način: umjetnosti i znanosti proizašle iz sjećanja gramatika pozitivna teologija aritmetika teorijsko pravo teorijska medicina (1. dio) umjetnosti i znanosti proizašle iz razuma skolastička teologija teorijska medicina (2. dio) dijalektika prirodna filozofija praktično pravo umjetnosti i znanosti proizašle iz mašte pjesništvo praktična muzika praktična matematika praktična astrologija ratna umijeća slikanja pisanje i čitanje Shema 7. Podjela znanosti u Huartea Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str 130. Pojednostavljeni oblik.

17 17 Za njega su sjećanje, mašta i razum tri glavne duhovne funkcije. Ovakvo razlikovanje na subjektivnom principu može se naći kasnije kod F. Bacona, D. Diderota i D'Alemberta. Huarte ovakvom raščlambom djelomično ni sam nije bio zadovoljan. Različite discipline, npr., medicinu, pravo, aritmetiku razdjeljuje na praktične i teorijske dijelove, a pojedine dijelove stavlja unutar više različitih glavnih skupina. To je prvi uvid u višeaspektni pristup znanstvenom predmetu. "Taj problem je dugo ostao teorijski nerazjašnjen, a u praksi je poprimio i gotovo komična rješenja. Tako je bilo filozofa koji su u svoje klasifikacije nauka odbijali da svrstaju bilo koju oblast koja bi se mogla da javi na dva ili više mjesta." 44 Tako Mario Nicolio ( ) ne prihvaća mogućnost da se skoro ista područja pojavljuju u različitim odjeljcima, pa je u svojoj klasifikaciji izostavio područja koja se mogu pojaviti na različitim mjestima. On kritizira Aristotelovu raščlambu i predlaže dvije osnovne skupine: filozofija, kojoj je u osnovi mudrost i retorika, kojoj je u osnovi ekspresija. Znanosti klasificira na sljedeći način: filozofija (mudrost) fizikalna ili prirodna filozofija (fizika) prirodna teologija meteorologija geografija politička ili građanska filozofija (politika) etika specijalna politika ekonomija civilno pravo retorika ili govorništvo (ekspresija) gramatika retorika poetika povijest Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia. 45 Metafiziku ne stavlja u glavne znanosti, jer, veli on da ona sadrži: "dio teologije, dio beskorisnih i suvišnih stvari." 46 Mišljenja je da etiku treba podvesti politici, a ne obrnuto. "Nicolijeva klasifikacija je originalna varijanta stoičke 'trijade', uklopljene u novi svjetonazor naprednih Europljana renesanse." 47 Sve veći razvoj i diferencijacija znanosti je gurnula klasifikaciju u prvi plan. Francis Bacon ( ) je svojim sustavom uvelike utjecao na klasifikacije 17., 18. i 19. stoljeća. 44 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, Str Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str 132. Pojednostavljeni oblik. 46 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str Navedeno djelo. Str. 132.

18 18 On naglašava ideju napretka, u smislu korisnih znanja, to postaje krajnja svrha mišljenja i prakse. "Moderne potrebe klasifikacije izrazila je klasifikacija Francisa Bacona." 48 Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka. Srednjovjekovne škole su njegovale Aristotelovu spekulativnu metodu u znanostima. Ta metoda se pokazala pogrešnom, na što su osobito ukazali prirodoznanstvenici: Galilei, Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodološkim inovacijama u prirodnim znanostima postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam eksperimentalnim, empirijskim i sintetičkim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam logičko-matematičkim. Dok empiriste zanimaju više prirodne znanosti, racionalisti su nadahnuti otkrivanjem matematičkog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal deduktivnog znanstvenog sustava ističući da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj će postupak apriorne analize riješiti sva filozofska pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalističkom modelu, isticali su potrebu aposteriornog induktivnog ispitivanja, oslanjanja na iskustvo i na izravno svjedočanstvo osjetila. Da u problemu metode leži ključ za napredak znanosti uočili su, poslije prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magna scientiarum), Descartesova Rasprava o metodi te Spinozina Etika, kao i glavna djela empirista, nastala su s namjerom uvođenja i provođenja nove metode u filozofiji i znanosti koja bi okončala besplodnu spekulaciju i omogućila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj metodi dobiva metafizički utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rješavajući ovaj zadatak oni su pošli suprotnim putovima i postali začetnici dvaju suprotnih metodoloških i spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sačinjava preokret od neposredne upućenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na samu njihovu djelatnost. Već sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanosti govori o njegovoj osnovnoj težnji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Dok mehaničke vještine napreduju, tvrdi Bacon, filozofija i znanosti već dva tisućljeća stagniraju počevši od Platona i Aristotela koji su začetnici jedne retoričke mudrosti, koja je u životnoj praksi neplodna. On tvrdi za Aristotela da "je prirodnu filozofiju pokvario svojom dijalektikom" 49 i nedovoljnim isticanjem iskustva. 48 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, Str F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, Str. 62.

19 19 Težište njegove obnove znanosti je na dvama osnovnim momentima: ispravnom određenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspješne metode znanstvenog istraživanja. Prije Bacona nitko u Evropi nije poduzeo pothvat sveukupnog sažimanja, utemeljenja i obnove znanosti. On je u Velikoj obnovi najavio promjenu u biću znanosti istaknuvši načela kojima se nova znanost mora pokoravati. Promjena se izravno odnosi na "relaciju znanosti i tehnike. Tradicionalno je znanje imalo svrhu 'zadovoljstvo uma, nadmetanje ili nadmoć nad drugima'. Ona se sada mora zamijeniti novom svrhom: 'dobro i korist životu' ili 'pobjeđivanje i svladavanje bijede i potrebe čovječanstva'." 50 Suprotno Aristotelu, koji drži da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je pravi cilj svake znanosti praktična korist, odnosno vlast nad prirodom. "Istiniti i pravi cilj znanosti nije pak nikakav drugi, nego da se ljudskom životu daju nova iznašašća i bogatstva." 51 Određenje pravog cilja znanosti je bitno, jer je to prvi uvjet mogućeg napretka znanosti. Što se tiče njegove druge namjere: analize uspješne metode znanstvenog istraživanja, ona je obrađena u drugom dijelu Velike obnove pod naslovom Novum organon, koji je zamišljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organon obrazlaže drugačiju metodu (novo oruđe) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti indukcija. Drži da je skolastička (aristotelovska) logika više štetna nego korisna, jer služi više za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda, koje se temelje na uobičajenim pojmovima, nego za istraživanje istine. On tvrdi da budući da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od riječi, a riječi su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogrešni, ni sam silogizam ne može biti točan. To znači da je glavni zadatak ispravne metode omogućiti nam dobivanje istinitih i jasnih pojmova. A taj zadatak može riješiti samo empirijska metoda. Osnovna značajka Baconove induktivne metode jest što nastoji objasniti vrijednost znanstvene spoznaje iz iskustva. Ta metoda, naglašava Bacon, ne može biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinačnih činjenica, te se neprekidno i postepeno uzdiže do općenitih zaključaka. Bacon ističe da razum ne smije jednostavno skakati od pojedinačnih činjenica, koje su nam date u iskustvu, do najopćenitijih sudova. Stoga ljudskom razumu ne treba dati krila nego radije olovo i utege, da sprječavaju svaki skok i let S. Lelas. Promišljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo Str F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, Str Navedeno djelo. Str. 98.

20 20 Bacon klasificira znanosti na sljedeći način: povijest (sjećanje) prirodna povijest (meteora, zemlje, materijala, pronalazaka) politička povijest (povijest crkve, politička povijest, povijest znanosti i umjetnosti, deziderata) poezija (epska, dramatična, parabolična poezija) znanost ili filozofija filozofija (deziderata) filozofija o Bogu prirodna filozofija teorijska filozofija fizika matematika praktična filozofija mehanika magija matematika čista (geometrija, aritmetika) primijenjena (muzika, astronomija, nauka o strojevima) filozofija o čovjeku o pojedincu o čovjeku u društvu teologija objave ili inspiracije Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona. 53 Na više mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme još ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature, koja se smatra početkom knjižničarske znanosti. Oslobađa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti. Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjećanje, mašta i razum) iz kojih proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se može staviti pod jednu od tih triju kategorija. Bacon je mišljenja da svakoj ljudskoj sposobnosti u prirodi leži odgovarajuća osnova, uvjet te vrste. Objektivno i subjektivno su pomiješani, jer se realno u prirodi pokušava klasificirati. Sjećanje se temelji na iskustvu, iskustvom stječemo utiske koje sjećanjem usidrimo, razumom sistematiziramo, maštom sjedinjujemo. Na pamćenju se osniva povijest, na fantaziji poezija, a na razumu prava znanost ili filozofija. Povijest Bacon dijeli na povijest prirode i povijest politike, a poeziju na narativnu, dramatičnu i paraboličnu. Filozofija se bavi Bogom, prirodom i čovjekom. Teologija za Bacona nije znanje, stoga je ne stavlja u filozofiju. No, u područje filozofije ide prirodna teologija. Učenje o prirodi dijeli se na spekulativni dio (metafizika) i operativni dio (fizika), dok je matematika dodatak fizici. Prema svrsi dijeli znanosti na teorijske i praktične. Baconova sistematizacija znanosti prihvaćena je kao osnova za niz filozofsko-logičkih, ali i praktičnih raščlambi kojima su tijekom 17. i 18. stoljeća povod bila pojačana nastojanja za pronalaženjem svrhovita sređivanja sve većih knjižničnih zbirki. 53 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, Str Pojednostavljeni oblik.

21 21 Klasifikacija francuskog filozofa Renéa Descartesa ( ) "imala je velik značaj za daljnji razvoj klasifikacijske teorije u zapadnoj Evropi" 54 Za razliku od Bacona, Descartes nije izradio klasifikaciju koja bi bila spremna za nove znanstvene spoznaje, nego znanosti klasificira po redoslijedu kojim bi se trebale studirati na učilištima. Klasificira ih na: logika matematika filozofija metafizika fizika medicina mehanika etika Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa. 55 Znanosti klasificira prema predmetu izučavanja, dok subjektivni element izostavlja. Većina filozofskih klasifikacija se oslanja na ljudske sposobnosti. To se povijesno može pratiti do 18. stoljeća. Descartes se prvi počinje orijentirati na objekte i znanosti dijeliti prema tome kakav objekt izučavaju. Isto čini i malo kasnije Thomas Hobbes ( ) koji odbacuje Baconovu podjelu prema sposobnostima i klasificira znanosti na sljedeći način: znanje o činjenicama činjenice neovisne o ljudskoj volji povijest djelovanja ljudi u državi znanost o posljedicama jedne tvrdnje na drugu znanosti o posljedicama koje proizlaze iz prirodnih tijela povijest povijest prirode povijest države znanost (filozofija) prirodna filozofija znanosti o posljedicama koje proizlaze iz neodređene veličine i kretanja znanost o veličini i kretanju fizika ili znanost o posljedicama kvalitete znanost o posljedicama ljudske strasti znanost o posljedicama govora politika, posljedice koje proizlaze iz političkih tijela Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa. 56 prva filozofija matematika kozmografija mehanika meteorologija astrologija optika etika poezija logika retorika politika pravo 54 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, Bd. I. Str Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str Pojednostavljeni oblik 56 Shema je preuzeta iz: Šamurin, Bd. I. Str Pojednostavljeni oblik