GODINA XXXVIII.-XXXIX. kolovoz ISSN:

Transkript

1 G O D I Š N J A K S V E T I Š T A GODINA XXXVIII.-XXXIX. kolovoz ISSN:

2 DEVETNICA I HODOČAŠĆA GOSPI SINJSKOJ DEVETNICA Od 6. do 14. kolovoza 18.20: krunica i molitva devetnice 19.00: sv. Misa - predvodi: fra Ivan Šarčević) 5. kolovoza: 7.30 procesija iz Svetišta na Gospin Grad, zatim zavjetna misa na Gospinu Gradu, predvodi mons. Egidije Živković, biskup iz Željeznoga (Eisenstadt), Gradišće, Austrija Alkarske svečanosti (poslijepodnevni sati) RASPORED HODOČAŠĆA Od 31. srpnja do 14. kolovoza 1. ŽUPA GOSPE SINJSKE (7.00): 6. kolovoza, ponedjeljak Glavice 7. kolovoza, utorak Brnaze 8. kolovoza, srijeda Radošić 9. kolovoza, četvrtak Lučane 10. kolovoza, petak Karakašica i Suhač 11. kolovoza, subota Čitluk i Jasensko 13. kolovoza, ponedjeljak Sinj i Podvaroš 2. DRUGE PRIJAVLJENE ŽUPE NADBISKUPIJE 28. srpnja, subota Dubrava-Sitno Gornje (10.30) 29. srpnja, nedj. Dicmo (8.00), Trilj-Košute Vedrine i Vojnić/Gardun (9.00) 6. kolovoza, ponedj. Otok/Udovičići (9.00) 7. kolovoza, utorak Gala/Gljev (9.00); Čaporice (7.00) 8. kolovoza, srijeda Bajagić-Obrovac (9.00) 9. kolovoza, četvrt. Turjaci (9.00) 10. kolovoza, petak Grab i Ruda (9.00) 11. kolovoza, sub. Bitelić-Zasiok-Vučipolje-Dabar, Ugljane-Strmendolac-Nova sela, Okruk/Čiovo, Kaštela/Radun, Split/ Pujanke (9.00); Split/Brda (19.00) 12. kolovoza, nedj. Imotska krajina i Rama (10.00) 13. kolovoza, pon. Hrvace, Potravlje-Satrić-Maljkovo, Zelovo i Tijarica-Kamensko (9.00) 19. kolovoza, nedj. Mravince i Kučine (7.00) 3. HODOČAŠĆE MLADIH, 12. kolovoza (nedjelja) u 6.00 Gospa Sinjska - godišnjak Svetišta God. XXXVIII. - XXXIX. kolovoz Nakladnik: Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske Fratarski prolaz 4 HR Sinj Tel ; ; faks: ; e-pošta: franjevacki.samostan.sinj1@st.t-com.hr Odgovorni urednik: fra Bože Vuleta Glavni urednik: fra Nedjeljko Jukić Uredništvo: fra Bože Vuleta, fra Pavao Norac-Kevo, fra Nedjeljko Jukić, fra Stipe Šušnjara, Dunja Vusio Korektura: Mislav Cvitković i Anđela Vrdoljak Priprema i grafička oprema: fra Nedjeljko Jukić i Silvio Družeić Fotografije: fra Nedjeljko Jukić, Zoran Alajbeg, Fototeka Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske Tisak: Jafra-print d.o.o.

3 Uvodna riječ upravitelja Svetišta S tarozavjetni pojam svetišta nad svetištem nije prenesen u kršćanstvo. Zastor koji je u hramu dijelio svetište, tj. prostor za vjernike, od svetišta nad svetištem, u koje je smio ući veliki svećenik i to samo određeni broj puta godišnje, razdrla se kad je Isus umro na križu. Taj događaj sadrži snažnu sliku koja nam govori da je Isus svima otvorio pristup Svetomu. No kršćanstvo je ipak zadržalo pojam svetoga mjesta, svetišta. To mjesto je definirao sam Isus: Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, tu sam i ja među njima. Ta su mjesta susretišta razmjene svete Božje riječi u susretu s Utjelovljenom Riječju (Isusom). Kao takva ta mjesta postaju čuvari pamćenja susreta s Riječju. Ona su i rasadnici Božje riječi među one koji u njih hodočaste. Stoga smo zahvalni da smo u ovaj broj Gospe Sinjske mogli uvrstiti vrijedne tekstove sa savjetovanja održanog u Međugorju listopada godine pod zajedničkim nazivnikom: Hodočašća u službi evangelizacije u organizaciji Vijeća za evangelizaciju Konferencije franjevačkih provincijala. Vama za informaciju i povijesti za čuvanje donosimo i neke važnije događaje iz Svetišta Gospe Sinjske. Među njima je zacijelo dovršetak gradnje klaustra ili crkvenoga atrija na mjestu koje je poznato gotovo svim hodočasnicima. Između živih projekata želim posebno istaknuti Festival marijansko-duhovne klapske pjesme Klape Gospi Sinjskoj, rad udruge Cjelovit život i rad drugih vjerničkih skupina. Kako je moj mandat gvardijana i upravitelja Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske istekao, tako prestaje i moja uloga odgovornoga urednika Gospe Sinjske. Odlazim s obogaćenim pamćenjem u koje su se urezali brojni ljudi i događaji po kojima je Bog, tako to doživljavam, mijesio moje krhko biće i još krhkiji duh i dušu. Odlazim zahvalan Bogu i Božjoj Majci za svaki trenutak koji sam prove u Njezinu Svetištu za svaku ružu i trn. Nosim u pamćenju najveći broj meni nepoznatih ljudi svih hodočasnika i vjernika Župe Gospe Sinjske koje su se odazivali na moje poziva da mole za mene, za moju braću franjevce, sve svećenike i druge nakane. Najsrdačnije vam zahvaljujem i molim da vam Gospa Sinjska izmoli milost po Božjoj volji. Uz zahvalu svoj svojoj braći franjevcima, bez ijednoga izuzetka, na čelu s mojim zamjenicima i župnicima fra Nikicom Ajdučićem i fra Pavlom Norcem Kevom, posebnu zahvalnost ističem fra Stipi Šušnjari koji nije isticao svoj rad a samozatajno je i odgovorno vršio svoju službu ekonoma i bdio nad svim potrebama i događanjima kako u Samostanu tako i u Svetištu. Zahvaljujem brojnim znanim i neznanim dobročiniteljima Svetišta i donatorima koji su nam omogućili pomagati potrebnim studentima preko Fonda Gospe Sinjske. Najusrdnije se preporučujem vašoj nesebičnosti u budućoj potpori Fonda. I ne posljednjem, zahvaljujem fra Nedjeljku Jukiću za obiman i zahtijevan urednički posao uključujući gotovo cjelokupnu grafičku opremu. Neka mu Gospa Sinjska izmoli zdravlje i ustrajnost. Zahvaljujem i vam dragi čitatelji bez kojih naše glasilo ne bi imalo smisla. Neka vas prati zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske i Božji blagoslov! Fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj Svetišta 1

4 Mons. dr. Marin Barišić nadbiskup metropolit splitsko-makarski Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije Velika Gospa Euharistijsko slavlje Sinj, 15. kolovoza HOMILIJA Usta Marija i pohiti Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Braćo i sestre! Na svetkovinu uskrsnuća blažene Djevice Marije dušom i tijelom uznesene u nebo u evanđelju susrećemo Mariju na njezinu povijesnom pohodu iz nazaretskog doma Zaharijinoj kući. Uz blagoslovni pozdrav Šalom! na pragu Zaharijina doma upita Marija Elizabetu: Kako si? Razdragana Elizabeta zaboravlja sebe i svoje poteškoće, od iznenađenja i radosti progovara: Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi (Lk 1, 42-44). I ja rado pozdravljam vas, draga braćo i sestre, okupljene danas u našem svetištu Gospe Sinjske. Srdačan pozdrav vama, braćo franjevci, čuvari svetišta Gospe Sinjske, oče gvardijane i oče župniče, poštovani dekane, ravnatelju inozemne pastve i braćo svećenici u koncelebraciji. Isto tako pozdravljam gospodina gradonačelnika, sve uvažene predstavnike državnih vlasti, hrvatske branitelje i njihove obitelji, ponosne alkare, sve Gospine hodočasnike, kao i sve one koje nosite u svome srcu. Dakako, završila je blažena Djevica Marija svoje zemaljsko hodočašće. Mi častimo grobove i relikvije svetih apostola, no povijest ne poznaje i ne posjeduje relikvije blažene Djevice Marije. Od početka kršćani Istoka i Zapada kao prvi događaj vezan uz Gospu slave Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo. Slave njezino uskrsnuće na radost neba i zemlje. Iz potpuno ostvarene uskrsne dimenzije Marijina života, oslobođene ograničenosti vremena i prostora, majka Marija danas i nama dolazi ususret, pozdravlja i pita sve nas: Kako si? Nije to uobičajeno, površno pitanje, već majčinsko, blisko, toplo. Pita okom i srcem, želi vidjeti i čuti glasove radosti i nade, tjeskobe i žalosti svoje djece. Pita nas ona koja nas je pod križem primila i rodila, ona koja sada svoje nebesko majčinstvo još dublje veže uz nas, svoje sinove i kćeri. Kako si?, pita nas ona koja je bila učenica i učiteljica vjere; ona u čijem je srcu i domu boravila Riječ Božja Isus Krist, začetnik i dovršitelj naše vjere, po kome smo kršćani sa željom da to još više budemo. Pita nas majka koja dobro znade da je ljudski život poput putovanja na uzburkanom moru povijesti, gdje nije uvijek lako biti i izdržati. Puno je oluja, tama, noći, izazova, pitanja, ponuda, patnja, nepravdi, rana na duši i tijelu. U moru poteškoća i voda zna doći do grla. U nesigurnosti i ugroženosti pokušavamo tražiti svjetlo i usmjerenje. Na pozornici života pojavljuju se neka svjetla, ali često su to zvijezde osvijetljene prividnim svjetlom umjetnih reflektora. Kad se svjetla ugase, onda nastaje veća praznina i tama. 2

5 Apokalipsa na simboličan način upozorava na Zmaja prisutnost tame i I zla. Svjedoci smo zavedenosti i opasnosti zla kako u povijesti, tako i u našoj stvarnosti. Zmaj stade pred ženu koja imaše roditi (Otk 12, 4), da dijete proždre prije njegova rođenja. Svojim varkama ovisnosti, laži, krađe, kriminala, nasilja, droge, alkohola, podjela i razvoda, erotiziranog mentaliteta, pedofilije, egomanije želi osvojiti i sve rođene od žene. Pobačaj i eutanazija, nepravde i podjele, poštenje i kriminal doista su u režiji Zmaja. Nikakvo čudo da djeca zavedenih roditelja, onih koji su u svoje vrijeme prihvatili abortus, danas uzvraćaju i prihvaćaju eutanaziju. Zmaj i kad priskače tobože u pomoć, nudeći svoj čamac za spašavanje, nije dobronamjeran. Mnoge potapa i davi u čaši, a neke s obećanim krilima prema raju strmoglavljuje u dubine. Itekako je zainteresiran i za društvene i kulturne institucije, kao i za razum, savjest i srca ljudi. Zbog toga nas majka Marija pita: Kako si? Možeš li? Kako se nosiš Uspijevaš li se održati? Da, braćo i sestre, pogađa nas i opterećuje nas puno toga u našoj sredini. Tko to od nas ne analizira, ne kritizira, ne upire prstom tražeći krivce i odgovorne za stanje u društvu? Jadikujemo i s istomišljenicima optužujemo one druge, opravdavajući sebe. Uvijek je netko drugi odgovoran za stanje i rješenje. Zar je stoga čudno da pripadamo najbrojnijoj stranci u Hrvatskoj bezbojnoj stranci jadikovanja i kukanja?! Riječi majke Marije Kako si? žele nas podsjetiti na mogućnost da mi budemo svjetlo u tami. Na uzburkanom moru naše povijesti, blaženu Djevicu Mariju nazivamo Zvijezdom mora. Ona, majka Riječi Božje i naša Majka, prva je od nas uznesena dušom i tijelom u nebo i postala svom putničkom narodu znak utjehe i sigurnost nade. Njena uskrsna ostvarenost i naša je budućnost. Otajstvo, snagu i ostvarenost te budućnosti na slikovit je način izrazio ruski pisac i filozof Solovljev slikom dijamanta. Naime, po svome kemijskom sastavu, dijamant je isti kao ugljen. Svjetlo je bitno. Međutim, dok ugljen samo upija svjetlo, ne propušta ga, gasi ga u sebi, dijamant ga prima i dalje širi. Ljepota dijamanta nije u vlastitosti njegova sastava, jer je isti kao i tamnog ugljena. No, ni bogatstvo dijamanta ne ovisi samo o svjetlu, jer i na ugljen pada svjetlo, ali bez promjene. Bogatstvo i ljepota dijamanta plod je otvorenosti i prožimanja svjetlosti, a ujedno i osvjetljene materije, koja ga sada očituje u svojoj sredini. Svjetlo nikada ne analizira, već svjedoči i mijenja tamu. Izvor našega svjetla i nade jest Mlado Sunce s visine, koje osvjetljava tamu povijesti i samu tamu groba i smrti. Braćo i sestre, i u nama krštenicima već je na djelu isti proces: otvorenost naše ljudske grješnosti i darovanost Božjoj milosti. Ovom svjetlu otvorene su tolike osobe u našoj sredini, bračni drugovi, obitelji, mladi i stari, anonimni i nositelji društvenih uloga, tihi svjedoci koji su nam usmjerenje i ohrabrenje na našem zemaljskom putovanju. To su oni koji primiše svjetlo vjere, nade, ljubavi i koji ga odražavaju i svjedoče u svojoj sredini, osobito otvorenošću životu. Drago mi je ovdje navesti dio pisma koje sam primio ovih dana. Jedan bračni par, uz događaj krštenja svoga djeteta, ovako piše: Mi smo katolici, Hrvati i potječemo iz takvih obitelji. Naša je situacija društveno i financijski, hvala Bogu, dobra. Upravo nas vjera u Boga vodi kroz životne izazove bez iracionalnih strahova. Imati četvoro djece u današnjem društvu, nažalost, nije nimalo in, pogotovo ako ste, kao što smo mi, intelektualci, na uglednim i dobrim 3

6 poslovima, s karijerama pred nama Neki su naši poznanici skoro sa žaljenjem nad nama komentirali činjenicu da ćemo, eto, imati četvero djece Oni u tome vide samo patnju i odricanje od ovozemaljskih blagodati. Djeca su najčešće smetnja u maksimalnom uživanju u istima. Naše su životne vizije i prioriteti posloženi ipak malo drugačije. Neizmjerno je bogatstvo koje imamo slušajući dječji smijeh, pitanja i razgovore, prolazeći s njima dane odrastanja i nikakva druga ovozemaljska blagodat se s time ne može mjeriti. Svakodnevno zahvaljujemo Bogu na daru djece Ovo je stvarna himna Lijepoj našoj! U ovom zboru je melodija života i budućnosti naših domova i domovine Hrvatske. Svjetlo Božje ljubavi i primjer života ovoga bračnog para, ali i tolike braće i sestara, poziva i ohrabruje nas da ne klonemo, da se ne zatvorimo, da ne postanemo tamni ugljen fosili života. Egoistično zadržavanje svjetla samo za sebe ne darivajući ga drugima gasi život i nadu u budućnost. Slika dijamanta izražava ljepotu života, slavu i dostojanstvo čovjeka. Po svojoj naravi čovjek teži za slavom. Ponekad na pogrješan način, pod svaku cijenu. U broju svojih cipela ne osjeća se dobro, a koračati mu je dalje i više. Međutim, ponižavajuće je kad se predaje duša i prodaje tijelo za kratkotrajnu slavu, vlast i čast. Samo je Bog dostojan slave i hvale. Upravo je riječ slava u Bibliji riječ za Boga. Ali, Bog svoju slavu ne želi sam za sebe, dijeli je s nama. Za slavu smo stvoreni i određeni. Svjesni toga, i onomu koga pratimo na vječni pokoj znamo reći: Slava mu! Tako govorimo i kad čovjek više sliči ugljenu! Smrt je neizbježna za svakoga čovjeka. Na tu ljudsku neizbježnu sudbinu u poganskom Rimu podsjećalo se slavne osobe u najsvečanijem trenutku proglašenja titula, pobjeda i zasluga. Prigodom dodjele ordena i odličja onima kojima su se podizali slavoluci, na dan svečanosti, jedan sluga držeći u ruci lovorov vijenac, i idući iza slavljenika, stalno je ponavljao ove riječi: memento mori, memento mori! Sjeti se da ćeš umrijeti! Istina je to, ali ne potpuna. Naime, smrt je neizbježni zid pred kojim se zaustavlja svako zemaljsko biće. Ipak, mi kršćani u vjeri nadilazimo tu ljudsku, da ne kažem pogansku logiku, svojevrsnu opomenu: memento mori! U svjetlu Radosne vijesti Boga ljubavi koji radi nas i radi našega spasenja čovjekom posta, od toga, za čovjeka najradosnijeg događaja, ovaj memento ostaje, ali dobiva posve drukčiji smisao: Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Ne više opomena, već radosna poruka! Ne crni ugljen, već transformirani u dijamant naša je budućnost. Bog, izvor života, izvor je i slave. Nas, svoje sinove želi uvesti u svoju slavu. Zato je čovjekom postao, ponizio se do dna križa, smrti i groba, da nas uvede u slavu Kristova i našega uskrsnuća. Koliko je samo snažan, slavan i istinit Kristov križ?! Bez poniznosti i skromnosti nema uspjeha ni slave, rekoše neki dan trener i igrači najslavnijega kluba. To mi priznajemo svakodnevno molitvom pozdravljajući Djevicu Mariju, moleći da po muci Kristovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Bez žrtve i ljubavi nema pravoga uspjeha na razini osobnog i društvenog života. Osobito to vrijedi za bračno i obiteljsko zajedništvo. Nikakvo čudo da brak takozvanih slavnih, često zbog nedostatka žrtve, skromnosti i poniznosti, neslavno završava. Egomanija poništava drugoga pretvarajući ga u sredstvo svoje slave i užitka. Dok meni ide dobro s tobom, i dok se ja osjećam dobro, bit ćemo zajedno, inače mi ne trebaš! A gdje je ono obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života 4

7 svojega? Nažalost, to je slučaj svih onih koji u svome egoizmu ostaju na razini sebičnosti ugljena, a ne dijamanta koji i prima i daruje sebe. Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Svima nam je potrebno rasti u svijesti i dostojanstvu kršćanske poruke nade i života. Iz iskustva svoje radosti sv. Pavao u poslanici Efežanima podsjeća nas da smo stvoreni, spašeni i proslavljeni na hvalu slave Božje milosti (usp. Ef 1, ). Gloria Dei homo vivens slava je Božja živi čovjek, veli sveti Irenej. To je čovjekovo konačno i najveće dostojanstvo. Pozvani smo već ovdje i sada svjedočiti, odražavati u životu i na licu slavu Božju u svakodnevnim odnosima i društvenim ulogama, gradeći pravednije zajedništvo i opće dobro svih ljudi. Vremenitost i vječnost, nebo i zemlja, duša i tijelo, život i vjera, ljubav prema Bogu i bližnjemu, više se ne mogu rastavljati bez posljedica. Kad god je čovjek iz svoga života pokušao udaljiti Boga, sam čovjek je najgore nastradao. Sjetimo se strahota i tragedija sva tri ne tako davna pokušaja bezboštva: fašizma, nacizma i komunizma. Koje li katastrofe i sramote za ljudski rod! Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Čini nas odgovornima i zauzetima ovdje i sada u perspektivi vječnosti; ohrabruje nas u svjetlu vjere i uskrsne nade; oslobađa nas straha smrti, pa i od moderne pojave straha od života. Kristov vjernik nije razočaran i sit ovoga života, već radosno teži za njegovom puninom. Ta punina nam je darovana u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, božanskom svjetlu koje osvjetljava sve tame i noći ljudskoga srca. Braćo i sestre! Novost pretvaranja ugljena u ostvarenje dijamanta započinje darom Kristova prosvjetljenja koje je po krštenju već na djelu u nama. Događaj svetog krštenja oci su nazivali naše malo uskrsnuće. Zato dar krštenja nije tek jedan biografski podatak prošlosti. Ako bi to bio slučaj, ostali bismo poput ugljena: površno osvijetljeni, a ne prožeti i propusni za svjetlo! Primili bismo milost, ali bismo je ugasili u svome životu. Novi život po krštenju dinamična je stvarnost po kojoj smo suukopani i suuskrsli, duboko povezani s Kristom, njegovim životom, križem i uskrsnućem. Od sada i naše umirati ono svakodnevno, kao i ono neizbježno konačno zemaljsko, jest za život vječni! Spomeni se da ćeš živjeti! Memento vivere! Isus Krist, prvorođenac usnulih, začetnik je Života i novi Adam. Pozvani smo odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 22-24), da nam Krist bude bogatstvo slave; da Krist prebiva u srcima našim; da mognemo spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu. Ograničeni čovjek sa svojim razumom dolazi do granica. Tamo gdje je za razum tama dalje ne ide i ne vidi. Vidi i ide dalje vjera i ljubav. Za vjeru i ljubav onaj granični zid smrti postaje proziran i prohodan do cilja. Ako nas, ograničene i smrtne ljude, konačna spoznaja i ostvarenje našega života nadilaze, ne nadilaze onoga koji je Stvoritelj i Otkupitelj svijeta i čovjeka. S povjerenjem u njegovu božansku ljubav mi kršćani vjerujemo u Kristovo uskrsnuće! Vjerujemo u Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo! U toj istoj nadi vjerujemo u ostvarenje i našega života i cjelokupne povijesti. Naš je Bog, Bog živih! Naša vjera i nada ne govore nam samo o onoj konačnoj budućnosti, već vjera i nada su osobni poziv i ohrabrenje za naše odgovorno življenje u 5

8 sadašnjosti. Jer samo perspektiva vječne budućnosti otvara i omogućuje perspektivu i naše zemaljske budućnosti. Zato ovo majčino Kako si? nije uobičajeno pitanje trenutka, već zahvaća dublje i šire. Svakako, odnosi se na zdravlje, uspjeh, zaposlenje, primanja, kredit Ali, uključuje i zdravlje naše duše, odnose u braku, obitelji i na radnome mjestu. Majčinskom brigom i toplinom to se pitanje pretvara u svijest dostojanstva sinovstva, rađanja i ohrabrenja novog čovjeka u nama. Svojim milosrdnim pogledom naša nas Gospa Sinjska želi potaknuti da molitva bude prisutnija u našem životu; da radosno nedjeljom sudjelujemo na euharistijskom slavlju; da pristupamo sakramentu pomirenja i pomirenje pružamo drugima; da budemo otvoreni životu, odgovorni u svojim ulogama, solidarni s potrebnima. Na majčino pitanje Kako si? neka svatko odgovori iskreno, sinovski, iz svoje osobne i bračne, obiteljske i društvene stvarnosti. Majko Marijo, hvala ti na susretu! Pomozi nam, molimo te, da naše kuće pretvorimo u domove i kolijevke života, da bismo hrvatskom tijelu, osobito mi kršćani, svojom vjerom i nadom, odgovornošću i solidarnošću, dali i dušu na putu tvoga i našega Uznesenja dušom i tijelom u nebo. Majko, Tvoji smo! Dobri smo, ali i slabi. Pomozi nam biti boljima. Amen! 6

9 Mons. dr. Nikola Eterović naslovni nadbiskup cibalski, glavni tajnik Biskupske sinode Euharistijsko slavlje na starome sinjskom Gradu 7. kolovoza HOMILIJA Draga braćo i sestre, Uistinu, ti si Sin Božji! (Mt 14, 33) Tim riječima apostoli su izrazili vjeru u Isusa Krista koji je pokazao svoju božansku moć u susretu s njima na Genezaretskome jezeru. Tim istim riječima, uistinu, ti si Sin Božji, i mi želimo zahvaliti uskrslome Gospodinu za njegovu prisutnost među nama, posebno u ovoj sv misi. Kao što označava riječ euharisteo, zahvaljivati, euharistija je najljepši i najsadržajniji način zahvale Bogu Ocu u milosti Duha Svetoga za dar Isusa Krista, njegove muke, smrti i uskrsnuća kojim je širom otvorio vrata Božjega kraljevstva svima koji u njega vjeruju, a posebno nama okupljenima na ovome svečanome slavlju u svetištu Gospe Sinjske. U proslavljenom Isusu Kristu želimo zahvaliti Gospodinu za dar života i slobode u lijepoj našoj domovini. Zahvaljujemo mu također i na znakovima njegove povijesne prisutnosti među nama, na koje nas zorno podsjeća i viteška igra Alka koja je nedavno, 15. studenoga 2010., upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. Našu molitvenu zahvalu usmjeruje Riječ Božja koju smo čuli, posebno odlomak Evanđelja sv. Mateja (Mt 14, 22-33). Ono nam predstavlja 3 slike koje povezuju događaje iz Kristova života s našom poviješću i sadašnjošću te nam daju sigurne smjernice za budućnost. Prva slika: Isus se povukao u osamu na molitvu. Evanđelist Matej zorno opisuje Kristovu molitvu: A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo da se pomoli (Mt 14, 23). Bogom nadahnuti evanđelist inzistira: uvečer bijaše ondje sam (Mt 14, 23). Isus se često molio. Molitveni susreti s Bogom Ocem bili su sastavni dio njegova života. Evanđelja bilježe da se Isus molio prije svake važnije odluke. U razgovoru s Ocem crpio je snagu, nalazio nadahnuće i potvrdu svoga poslanja. Tako je dao primjer svojim učenicima kako se treba moliti. Osim toga, on ih je naučio što treba moliti, predavši im prekrasnu molitvu Oče naš (usp. Mt 6, 9-13), kojom se kršćani obraćaju svemogućemu Bogu, kao njegovom i našem Ocu. U ozračju molitve stanovnici Sinja i okolice godine pripremali su obranu od Turaka koji su 8. prosinca bili navijestili rat Veneciji. Strahovalo se da će iz Bosne Osmanlije napasti Sinj kako bi imali neometan prodor prema Splitu i ostalim dijelovima slobodne Dalmacije. Ljudi su bili svjesni da nije realno očekivati izvanjsku vojnu pomoć, sa strane nekoga zapadnoeuropskoga gospodara, cara ili kralja. Trebali su se uzdati u svoje sile, u zajedništvo svih stanovnika ovoga kraja, plemića, pučana, svećenika i redovnika. Molitva koja je resila svakodnevni život naših predaka, postajala je življa i žarča što se više približavala smrtna opasnost. Druga slika: Apostoli u lađi na otvorenom moru. Kako bi ostao sâm u molitvi, Isus prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo (Mt 14, 22). Apostoli su poslušali te su se lađom otisnuli od obale. 7

10 Evanđelist naglašava da je bio protivan vjetar te da je lađa bila šibana valovima (Mt 14, 24). More, ocean u Svetome pismu označava neprijateljsko okruženje u kojem se čovjek osjeća nelagodno. U oceanu žive nemani. Voda je podložna vremenskim promjenama. Bonaca se lako pretvara u buru a ponekad nastane oluja s velikim valovima koji dovode u opasnost posade brodova, a posebno manjih čamaca. Sinj i okolica godine su Gospodnje bili u velikoj nevolji. Bližila se silna oluja, velika nedaća za sav Božji narod. Predviđanja o osmanlijskom napadu su se ispunila. Pred Turcima koji su napredovali prema Sinju ljudi Cetinjske krajine napuštali su svoje domove i bježali u brda ili prema Jadranskome moru. Ipak nisu svi podlegli panici. Sinjska tvrđava sa 700 vojnika, spremala se za obranu. U tvrđavu se sklonilo i dosta civila, žena, djece te 7 franjevaca koji su sa sobom ponijeli sliku Majke Božje od Milosti, postavivši je u tvrđavu sv. Mihovila. U postojanoj molitvi utjecali su se njezinoj zaštiti kako bi posredovala kod svoga sina Isusa Krista hrabrost u borbi kršćanskih vitezova te njihovu pobjedu nad brojnijim i vojno dobro opremljenim neprijateljem. Vjernici cijele krajine bili su duhovno povezani s braniteljima te su uzdizali Gospodinu molitve za pomoć u tim odlučujućima danima borbe za opstanak. Treća slika: Isus čudesno dolazi do apostola i utišava vjetar. Rano u jutro Isus Krist, hodajući po moru, približi se učenicima. Oni se prepadoše, misleći da se radi o utvari. Gospodin ih smiri riječima: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! (Mt 14, 27). Čak dopušta Petru da dođe k njemu hodajući po moru. Evanđelist nam otkriva važnu poruku: dok je Petar vjerovao Isusu, hodao je po vodi. Čim je počeo sumnjati, uplašivši se jakoga vjetra, poče tonuti i tražiti pomoć: Gospodine, spasi me! (Mt 14, 30). Isus mu pruži ruku, prekori ga zbog malovjerja te skupa s njim uđe u lađu. U taj čas, veli evanđelist, utihnu vjetar (Mt 14, 32). Hodajući po moru, Isus Krist je pokazao apostolima svoju božansku moć. Anticipirao je slavu kojom će se u potpunosti zaodjenuti u slavnome uskrsnuću. Kao Bog u Starome Zavjetu Isus je gospodar mora i vjetra koji su mu podložni. Takva čudesna djela Isusa Krista izazvaše divljenje apostola: Uistinu, ti si Sin Božji (Mt 14, 33). I Sinj se godine spremao za čudesna događanja. Hrabri branitelji nisu posustajali suprotstavljati se brojnijim Turcima koji su započeli juriš na Sinj 8. kolovoza te godine. Svakoga su se dana odvijali krvavi vojni sukobi. Grad Sinj je bio razrušen i popaljen, kao i cijela okolica. Vjernici nisu posustajali u molitvi. Molitva je sjedinjavala kršćane u sinjskoj tvrđavi i diljem cijele Dalmacije. Njima se u duhovnome zajedništvu pridružio i Splitski nadbiskup Stefano Cupilli ( ) koji je 9. kolovoza pismeno zamolio i Papu Klementa XI. ( ) da se moli za Sinj i za njegove hrabre branitelje. I čudo se dogodilo. Dana 14. kolovoza bio je posljednji opći juriš na neosvojivu tvrđavu. Nakon toga turska se vojska povukla tako da je 15. kolovoza na Veliku Gospu grad bio slobodan. U tu su veličanstvenu pobjedu branitelji uložili svoje živote. Poginula su 3 časnika, 35 vojnika te jedan vojni kapelan, a 52 branitelja bilo je ranjeno. Prema nekim izvorima broj poginulih na neprijateljskoj strani je bio veoma veliki, oko vojnika. Sudionici obrane Sinja bili su uvjereni da se radilo o čudesnoj zaštiti Blažene Djevice Marije pred čijom su slikom u tvrđavi vjernici, sa živom vjerom, stalno molili. Bili su slični apostolu Petru kada je bez straha hodao po moru. Da vjernici ne bi posustali u vjeri, molitvom su ih podržavali, iako fizički udaljeni, stanovnici Cetinske krajine, Dalmacije i, preko rimskoga pape, cijele Crkve. 8

11 Draga braćo i sestre, Opisane tri slike, utemeljene na Svetom pismu, sastavnice su kršćanskoga života. One se na poseban način očituju u trenucima kriza i nevolja. Zar ih ne bismo mogli primijeniti i na ne tako davni Domovinski rat, o kome smo živi svjedoci? Nije li molitva vjernoga puka pratila hrabre hrvatske branitelje u nevremenu koje se bilo nadvilo nad Hrvatskom i koje je htjelo onemogućiti narodu da živi slobodan u svojoj domovini? Nije li nepokolebljiva vjera u pobjedu nosila branitelje u obrani od brojnijega i dobro naoružanoga agresora? Nismo li čuli o brojnim čudesima u korist branitelja i hrvatskoga puka kada je moćnija neprijateljska vojska bila zaustavljena, prestrašena ili zbunjena na razumski neprotumačiv način? Vjernici su iskusili Božju prisutnost u tim odlučujućim događajima nedavne povijesti, podržavani žarkom molitvom, posebno zagovorom Blažene Marije Djevice, kraljice Hrvata. Mnogi su branili domovinu noseći oko vrata njezinu krunicu. Tako i mi još jednom, zahvalni Mariji za njezin zagovor, trebamo izraziti našu zahvalu Gospodinu Isusu za potporu u velikoj nevolji ispoviješću vjere: Uistinu, ti si Sin Božji (Mt 14, 33). Molitva kao snaga u životnim poteškoćama koja u uskrslom Gospodinu vodi u pobjedu, prati nas i u ovo vrijeme priprave domovine za ulazak u Europsku uniju. Sada nismo pozvani na vojnu nego na duhovnu borbu. U ostalom, ona je stalno prisutna, kako u životu pojedinca tako i naroda, u borbi za dobro a protiv svakog oblika zla. Za vrijeme svoga nezaboravnoga 9

12 apostolskoga pohoda Hrvatskoj, sveti otac Benedikt XVI. je označio prioritetna polja te borbe: obitelj, otvorenu životu, temeljnu stanicu Crkve i društva te mlade, nadu Crkve, Hrvatske i čovječanstva. Obitelj i mladi pozvani su živjeti po evanđelju, često suprotstavljajući se nekršćanskim idejama s kojima se susreću u suvremenom svijetu. Evanđelje je nepresušna škola ispravno formirane savjesti, svakoga koji traži istinu, koja je u zadnjoj liniji sam Bog, put, istina i život. U društvenom nauku Crkve posebno mjesto zavrjeđuje svetkovanje nedjelje kao dana Gospodnjega te demokratsko nastojanje da nedjelja bude neradni dan. Kršćanska vjera, preko pratkičnih vjernika, treba imati utjecaj na očuvanje okoliša, Božje prirode u kojoj važno mjesto imaju vode kao opće narodno dobro. Kršćani su dužni boriti se za kršćansku ekologiju. U tome su otvoreni suradnji svih ljudi dobre volje. U Europskoj uniji, u toj zajednici naroda, Hrvatska pak treba očuvati svoj narodni, kulturni i vjerski identitet. Ponosni smo što je Alka upisana u popis nematerijalne kulturne svjetske baštine. To je samo jedan primjer velike baštine kojom hrvatski puk može obogatiti zajednicu europskih naroda. Svjesni smo, međutim, da to ne bi mogao postići kad ne bi imao svoj identitet, svoju posebnost. Hrvatska pak partikularnost treba biti otvorena širim obzorjima kako se ne bi izolirala i zatvorila u svojevrsni geto, nego kako bi se obogaćivala u stvaralačkome dijalogu s vrijednostima drugih naroda istoga, europskoga kulturnoga kruga. Radi se o dijalektičnome odnosu univerzalnoga i posebnoga, nacionalnoga i nadnacionalnoga. Oba su potrebna kako bi se međusobno obogaćivala i razvijala na dobro Hrvatske i Europske unije. Neka nas na tom zahtjevnom i izazovnom putu prati zagovor Blažene Marije Djevice, Majke od Milosti, kako bi uvijek, puni zahvale za primljena dobra, mogli ispovjediti vjeru u Isusa Krista poput apostola i naših predaka riječima: Uistinu, ti si Sin Božji (Mt 14, 33) GOSPA SINJSKA, kolovoz

13 Izgradnja samostanskog klaustra Ostvarenje davnih zamisli Piše: fra Bože VULETA, gvardijan Dovršena je četverogodišnja gradnja samostanskoga klaustra (crkvenog atrija). Blagoslovom 22. srpnja godine na taj je projekt s moje strane trebala biti stavljena točka. Međutim, nagovoren sam da za Godišnjak Gospe Sinjske napišem kratak izvještaj o tom pozhvatu. Pristao sam zbog potrebe da i na taj način zahvalim brojnim ljudima dobre volje koji su na različite načine sudjelovali u tom projektu. Kratak opis okolnosti i stanja od godine Idejni projekt crkve i samostana Čudotvorne Gospe Sinjske izradio je ing. Antonio Benoni godine. Prema tom projektu sagrađena je crkva (pokrivena 1712.), ali ne i samostan s predviđenim klaustrom. (Taj je nacrt urezan u kamenu ploču i postavljen u pod sadašnjega klaustra!). Naime, najavljeni rat (1715.), a i poraće, onemogućili su neposredan nastavak gradnje. Sagrađen je tek jedan dio sjevernog samostanskoga krila u produžetku sakristije. Godine podignut je tek vanjski zid zapadnoga krila. Na ulaznim vratima bila je postavljena kamena ploča sa zazivom Božje zaštite na to zdanje. To zapadno krilo samostana nije nikada dovršeno prema projektu. Na tom je mjestu godine sagrađena zgrada u kojoj je sljedeće godine smještena Franjevačka gimnazija s pravom javnosti. Bila je to prva gimnazija na jugu Hrvatske s hrvatskim nastavnim jezikom. Koncem 19. stoljeća skinuta je spomenuta ploča iz godine. Ploča je iz- GOSPA SINJSKA, kolovoz

14 gubljena. Prijepis izvornoga latinskoga teksta s te ploče postavljen je na sredini poda sadašnjega klaustra, zajedno s hrvatskim prijevodom. Sam klaustar koji je prema spomenutom nacrtu iz godine bio predviđen na mjestu današnjega klaustra nije sagrađen. Poslije Drugoga svjetskoga rata jugoslavenske su vlasti, među ostalim, oduzele Samostanu tu gimnazijsku zgradu. Oduzimanjem zgrade uzurpirano je i pola dvorišta. Poslije društvenih promjena 90-ih godina Samostanu je dopušteno očistiti dvorište. U tom zemljanom dvorištu ispovijedalo se posebno za Veliku Gospu. Osim općenito neprimjerenih uvjeta za ispovijedanje dvorište je, zbog neadekvatnog sustava odvodnje oborinskih voda, često poplavljivalo, a u nekoliko navrata voda je iz dvorišta poplavila i crkvu. Devedesetih se godina također razmišljalo o proširenju crkve što bi obuhvatilo barem dio tog dvorišta. Zamisao i priprava izgradnje U neformalnu susretu s ing. Antom Todorićem, početkom kolovoza godine, gvardijan je započeo razgovor o natkrivanju tog dvorišta. Uvažavajući građevinske smjernice ing. Todorića gvardijan je razgovarao s ing. Mariom Todorićem, koji je došao na zamisao da se na tom mjestu izgradi klaustar. Predložio je da potražimo nacrte samostana što bi nam olakšalo izradu projekta. U traženju nacrta naišli smo na već gore spomenuti nacrt Antonia Benonia iz godine. S tom smo zamisli stupili u kontakt s arhitektom Ivanom Vučkovićem. On je na temelju okvirnog projektnoga zadatka, u travnju godine izradio idejno rješenje koje je poslužilo fratrima za jasnije definiranje projekta. Uvaženim primjedbama na idejno rješenje otpočeli su razgovori s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH u Splitu na čelu s ravnateljem dr. Joškom Belamarićem i gospođom Anitom Gamulin. Održan je niz radnih sastanaka. S velikim razumijevanjem za naše potrebe, a ne žrtvujući temeljne zahtjeve konzervatorskih normi, spomenuta Uprava odobrila je gradnju. Prikupljanje sredstava Samostan i Svetište nisu raspolagali potrebnim financijskim sredstvima za taj projekt. Gvardijan se obratio brojnoj braći franjevcima u Domovini i inozemstvu za pomoć pri prikupljanju sredstava. Na poziv se odazvalo njih 38 (trideset i osam). Tijekom samih radova financijsku pomoć dale su i neke pravne osobe: Grad Sinj; HA- KOM Zagreb; Promet d.o.o., Split; Kirche in Not (Njemačka); Splitsko-makarska nadbiskupija; Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja Split; Hrvatska katolička misija u Münchenu i Hrvatska katolička misija u Frankfurtu koje su pozvale gvardijana da održi duhovnu obnovu i tom prigodom su prikupljani prilozi za izgradnju klaustra. Izvođenje radova i postupno korištenje klaustra Betonski radovi. Čim su prikupljena inicijalna sredstva, samostanska uprava donijela je odluku da se otpočne s izgradnjom. Koncem travnja godine sklopljen je ugovor s građevinskim poduzećem Domoizgradnja za izvedbu zemljanih i betonskih radova. Ta je faza završena koncem srpnja iste godine. Već te godine pri ispovijedanju tijekom devetnice i svetkovine Velike Gospe blagodati tog prostora osjetili su i vjernici i ispovjednici. Naime, središnji dio klaustra improvizirano je bio zaštićen od sunca građevinskom mrežom. Osim toga, prostor za paljenje svijeća ispred reljefa Majke od Milosti, tada još improvizirano postavljen, postao je primjerenijim kako za samo paljenje svijeća tako i za molitve u kojima se zadrži većina vjernika koji zapale svijeću. Izolacijske radove na gornjoj šetnici besprijekorno je izveo gosp. Vinko Šarić u proljeće godine. Održavanje koncerata. U sklopu Dana Alke i Velike Gospe te je godine (2008.) u klaustru održan prvi koncert - Božo Župić i prijatelji. Time je naznačena jedna od namjena klaustra s kojom se nastavilo sve do danas. Postavljanje i testiranje krova. Zbog nedostatka sredstava sljedeće godine nije bilo nikakvih radova. No, to je vrijeme iskorišteno za detaljnu pripravu krovne konstrukcije. U prosincu godine potpisan je ugovor s tvrtkom Quovis modo iz Splita. Prva faza radova na po- GOSPA SINJSKA, kolovoz

15 stavljanju krovne konstrukcije s ostakljenim pokrovom dovršena je u srpnju godine. U isto je vrijeme iznad krova postavljeno sjenilo. To je dodatno poboljšalo korištenje klaustra. Krov je prvi put testiran 21. svibnja iste godine kad je Svetište u klaustru na ručku ugostilo više od dvjesto hodočasnika Udruge sv. Vinka Paulskoga za osobe s posebnim potrebama. Naime, za vrijeme ručka padala je kiša, a krov nije propustio ni kapi kiše. Taj je događaj nazvan prvim i pravim blagoslovom klaustra, naravno neformalnim. Time je otpočela još jedna vrsta namjene klaustra za različite hodočasničke potrebe, među ostalim i za hodočasničko skrovište, osobito u noći pred svetkovinu Velike Gospe. Izložbeni prostor. U prosincu godine Udruga Cjelovit život u sklopu tjedna djeteta u klaustru je postavila izložbu dječjih radova. To isto je ponovljeno u isto vrijeme godine. Dana 29. srpnja najavljena izložba nacrta crkve i samostana s određenim promjena koje su pratile gradnju Svetišta i samostana bit će postavljena u dovršenom objektu u uvjetima potrebnim za izložbe. Imajući u vidu projekt udruživanja Franjevačkih zbirki i Muzeja Cetinske krajine u jedinstven muzej smješten u spomenutu zgradu prve Franjevačke gimnazije, može se očekivati velik broj izložbi u sklopu te ustanove, naravno, uz brojne druge izložbe. U vrijeme kad nema povremenih izložbi u prostoru će biti postavljene fotografije iz života Svetišta. Rasvjetu cijelog prostora, osmislio je gosp. Nikica Parat iz tvrtke Tim trade Reljić d.o.o. iz Splita, a radove je izveo gosp. Draško Talaja uz pomoć brata Ivana i sina Frane. Humanitarni sajam i proširena crkva. Na glavni ulaz u klaustar u studenom godine, u svakom od pet ulaznih površina postavljena su trokrilna klizna vrata. Te se godine tradicionalni Božićni sajam Caritasa Župe Gospe Sinjske, na zadovoljstvo organizatora i posjetitelja, odvijao čitav tjedan u klaustru. Potom GOSPA SINJSKA, kolovoz

16 je u izvedbi tvrtke ACV iz Zagreba postavljena video oprema koja je omogućila prijenos slike iz crkve u klaustar. Braća Tadići iz Rude instalirali su ozvučenje koje je povezivo s crkvenim ozvučenjem. Već su te godine za božićnu ponoćku vjernici koji nisu mogli stati u crkvu (njih oko pet stotina) u klaustru sudjelovali u istom euharistijskom slavlju. Boravak u klaustru učinili su im udobnijim četiri plinska topa kojima je prethodno zagrijan prostor. S još većim brojem vjernika isto se ponovilo za Veliki petak i Uskrsno bdijenje godine. Time se kalustar dokazao i kao prošireni crkveni prostor. Kamenoklesarski radovi. Prema zamisli i nacrtu arhitekta Ivana Vučkovića popločan je pod klaustra i obloženi stupovi. Kapiteli na stupovima postavljeni su prema rješenju akad. kipara fra Duje Botterija u zajedničkoj izvedbi s akad. kiparicom Katom Marović, akad. kiparom Mariom Franićem i gosp. Krešimirom Pletikosićem. Kamen kanfanar u tehnici paljenja i antikne obrade nabavljen je posredovanjem gosp. Joze Baraća po povoljnoj cijeni u tvrtci Kamen Pazin iz Pazina. Postavljanje kamena izvelo je poduzeće Domoizgradnja iz Hrvaca. Prema skici akad. kipara Kuzme Kovačića, fra Duje Botteri, zajedno s Katom Marović, Mariom Franićem i Tomom Šalovom, isklesao je oltar koji je postavljen ispred reljefnoga lika Majke od Milosti smještenog u desnom kutu klaustra. Oslikavanje prozora i postavljanje kipa sv. Franje. Postavljanjem krovne konstrukcije omogućeno je daljnje uređivanje klaustra. Akademski kipar fra Duje Botteri, mladi franjevac s jednostavnim zavjetima, član Samostana u Sinju, preuzeo je projekt oslikavanja prozorskih stakala, uključujući i zabat na pročelju i začelju klaustra. Odlučio se za prikaz Hvalospjeva stvorenja sv. Franje Asiškoga. Projekt je rađen u radionici Bokart u Zagrebu. Kako je fra Duje istovremeno radio drugu postaju za put križa na Gospinu Gradu i u svibnju ove godine završio taj projekt još nije dovršen. Planirano je da ga dovrši nadolazeće jeseni. U cjelokupnom rješenju tog prostora fra Duje je zamislio i predložio postavljanje kipa sv. Franje. Imao je namjeru sam izraditi kip. No, spletom okolnosti susreo se s renomiranim njemu iznimno zanimljivim akad. kiparom Ivanom Kožarićem. Iz tog je susreta rođena zamisao da gosp. Kožarić dade dopuštenje za odlijevanje njegova kipa sv. Franje, na što je gosp. Kožarić pristao. Naime, gosp. Kožarić već je prije izradio i u bronci odlio kip sv. Franje za bosanske franjevce u Sarajevu. U ljevaonici Likum u Zagrebu ostao je gipsani model tog kipa djelomično oštećen. Pod nadzorom gosp. Kožarića sanirana su oštećenja i učinjene intervencije prema njegovoj zamisli tako da se može reći da je to novi rad. Odljeven je u bronci u ljevaonici Likum i postavljen 17. srpnja godine pri dnu klaustra, bez postolja, izravno na pod čime se željelo istaknuti njegovu poniznu nazočnost među narodom u okružju uprizorenja drugih stvorenja, Franjine i naše braće i sestara, iz njegova Hvalospjeva stvorenja. Financijska sredstva za troškove odlijevanja priskrbio je fra Miroslav Modrić. Zavjetni darovi i istaknuti posjetitelji Svetišta. Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske brojni vjernici ostavljaju zavjetne darove. Među njima je znatan broj zlatnina ogrlice, naušnice, prstenje Dio tih zlatnina koristio se i koristi za izradu novog i pozlatu postojećeg liturgijskoga posuđa i crkvenoga inventara. Preostali zavjetni darovi postavljeni su u nišu ispod brončanoga reljefa prema zamisli akad. kipara Kuzme Kovačića, autora Gospina reljefa. Čelične konstrukcije za reljef, nosač stakala i aluminijski okvir za zavjetne predmete strpljivo su izradili braća Jozo i Stipe Radoš iz Brnaza. Na vrlo zahtjevnom poslu slaganja i pričvršćivanja zavjetnih predmeta radila je akad. umjetnica Kate Marović i fra Duje Botteri uz pomoć nekoliko vrijednih župljanki. Ploče na kojima su ispisane zahvale za različite milosti postavljene su na zidnu plohu s lijeve strane niše s likom Majke od Milosti. S desne pak strane postavljeni su neki drugi zavjetni darovi, među kojima su i fotografije s osnivanja Društva Čudotvorne Gospe Sinjske u Chicagu u Americi godine, kao i fotografija s proslave 100. obljetnice Društva (2006.) koju su kao prinos darova donijeli hodočasnici iz Chicaga za Veliku Gospu godine. U Svetište su hodočastile istaknute osobe među kojima je i dvoje blaženika. Spomen na njihova hodočašća čuvaju njihova lica na brončanim medaljonima, promjera cm, postavlje- GOSPA SINJSKA, kolovoz

17 nima u klaustru. Likove su izradili različiti akademski kipari: bl. Majka Terezija (Kate Marović), bl. Alojzije Stepinac (Goran Balić), nadbiskup Frane Franić (Kažimir Hraste), kardinal Franjo Šeper (Kuzma Kovačić), kardinal Franjo Kuharić (Kažimir Hraste), kardinal Vinko Puljić (Tomislav Kršnjavi), kardinal Angelo Sodano (Dragan Dužević). Tu zacijelo pripada i sluga Božji misionar Ante Gabrić za koga se nadamo da neće biti posljednji koji će u tom prostoru dobiti svoje mjesto. Zahvale Zahvaljujemo svim gore imenovanim sudionicima ovoga za Svetište i Župu važnoga projekta. Posebnu zahvalnost dugujemo brojnim donatorima koji su željeni ostati anonimni, a njihova su imena zapisana u našim aktima. U svojoj zahvali moramo istaknuti arhitekta gosp. Ivana Vučkovića iz Zagreba. On ne samo da zaslužuje čestitku za uspješan projekt, već i veliku zahvalu što je sav svoj rad prikazao kao dar Gospi Sinjskoj. Nije htio uzeti niti putne troškove kojih je bilo mnogo na relaciji Zagreb-Sinj. I ovdje sa zahvalom napominjemo njegovu prethodnu veliku donaciju za uređivanje hodočasničke dvorane u našem Svetištu. Jednako tako ističem braću Antu i Marija Todorića. Mario je besplatno izradio cjelokupnu statiku i zajedno s Antom nesebično pomagao u brojnim konzultacijama i povremenim nadzorom gradnje. U tom kontekstu na osobit način zahvaljujemo i ing. Mladenu Vukoviću, našem župljaninu, koji je bdio nad izgradnjom klaustra kao da mu je to vlastita kuća. Jednako se tako prema objektu odnosio gosp. Jozo Pletikosić, vlasnik Domoizgradnje iz Hrvaca, i svi njegovi djelatnici. Takav je odnos imao i gosp. Ilija Bašić vlasnik Stroping poduzeća iz Otoka, gosp. Draško Talaja, elektroinstalater, Tomislav Jukić, vodoinstalater, Danijel Jukić, vlasnik Jukić-Dam poduzeća, kao i braća Jozo i Stipe Radoš. Ističem također nesebični doprinos fra Duje Botterija kako za oslikavanje stakala, oblikovanje kapitela za stupove, izradu oltara sa suradnicima i za svekoliku suradnju u konzultacijama i uređivanju prostora. Na slavu Bogu, na čast Gospi Sinjskoj i na dobro svih korisnika! GOSPA SINJSKA, kolovoz

18 U vjeri nas podrži da slijedimo Krista GOSPA SINJSKA, kolovoz

19 Trideset godina Hodočašća mladih iz Solina u Sinj Započelo je to godine Piše: Ivan UGRIN Nadbiskup je Franić sve prihvatio otprve, a s obzirom na vrijeme i okolnosti komunističkog jednoumlja u kojem smo živjeli odlučio je da ne ističemo nikoga osim njega kao organizatora hodočašća. Kad uhvatite malo više godina, odnosno kad počnete brojiti unatrag od pedesete prema stotoj - meni je eto taman prva - kako nas je tamo davnih osamdesetih u prošlom stoljeću poučio naš veliki misionar pater Ante Gabrić, nekako vam sve češće u pamet dolaze sjećanja na mlade dane. Kad tome pridodate poziv gvardijana fra Bože Vulete, a potom i u kojem stoji kako su marijanske teme i tekstovi vezani uz Svetiše Čudotvorne Gospe Sinjske uvijek dobrodošli, a ove godine pozivamo i na temu Pamćenje (povijest i pamćenje; povijest umjetnosti i pamćenje; pamćenje zla i dobra), uz dodatak kako fra Bože predlaže prilog o organiziranju hodočašća mladih (značenje, evaluacija), onda se nađete u situaciji da spajate ugodno s korisnim. Zašto ugodno? Zato što je uistinu lijepo sjetiti se dana kad ste imali nešto više od dvadeset godina, kad je izgledalo gotovo nestvarno da će Pozivali smo svoje mlade kolege vjernike da se okupe uoči Velike Gospe u crkvi na Gospinu otoku, odakle ćemo nakon mise s nadbiskupom krenuti na pokorničko hodočašće u Sinj jednog dana nestati komunistički okovi koji su nas Hrvate držali u tamnici naroda zvanoj SFRJ, gdje su vjernici bili građani drugoga reda. Zbog čega korisno? Zbog toga što tek s odmakom od gotovo trideset godina možete proniknuti neke događaje za koje onda niste ni u snu sanjali da bi se mogli tako razvijati, da tek sada donekle razumijete Božje naume, i konačno najvažnije od sjećanja je da same sebe podsjetite na zanos iz mladenačkih dana, kako vjerski, tako i nacionalni i općenito ljudski, koji treba uvijek iznova njegovati i razvijati, naravno, sada u skladu s novim okolnostima i perspektivama. Okupljanje Filipljana Kad smo se započeli susretati u ovoj crkvi, nismo gotovo ništa znali o svetom Filipu Neriju ni o njegovoj duhovnosti, ali smo providonosno baštinili taj duh, napisao sam u tekstu Pet godina u crkvi svetog Filipa, u šestom broju biltena Tribina spomenute splitske akademske crkve, koji je objavljen u prosincu Tu sam zabilježio kako smo i na koji način godine u listopadu, uz blagoslov tadašnjeg splitskomakarskog nadbiskupa Frane Franića, započeli okupljanja mladih vjernika u crkvi svetog Filipa Nerija, u neposrednoj blizini katedrale svetog Dujma. U nastavku navedenog teksta o mladim Filipljanima stoji: Sve je počelo godinu dana ranije, u svibnju Nakon jednog hodočašća u Međugorje, nekoliko nas odlučilo je da ćemo učiniti nešto više za Boga i za sebe. Marija nas je okupila s različitih strana grada i dovela nas najprije u zgradu bogoslovije. Tu smo nedjeljom navečer imali molitvene susrete, koji su se sastojali od moljenja krunice, čitanja i razmišljanja Svetog pisma. S nama je od početka bio kao animator tih susreta don Petar Šolić, duhovnik splitskih bogoslova. Nabrojio sam tolike stvari koje smo onda organizirali, što smo sve poduzimali Ali, pokorničko hodočašće Gospi u Sinj, pred blagdan Velike Gospe, svakako je najljepše od svih. Od svake godine veliki broj mladih pješači cijelu noć od Solina do Sinja. Ta žrtva i odricanje 17

20 donosili su i donose najviše duhovnih plodova, ustanovio sam davne 1988., a tako mislim i danas. Nadbiskup Franić kao organizator Kako je uopće došlo do ideje da se organizira pokorničko hodočašće mladih iz Solina u Sinj? Kao i mnoge druge stvari zbilo se to spontano, iako zapravo vjerujem da nas je Providnost potaknula. Dok smo se u proljeće sastajali na molitvu u splitskoj bogosloviji, o tome smo u nekoliko navrata razgovarali, pa i spominjali kako bi bilo dobro tražiti odobrenje od nadbiskupa Franića za tu inicijativu. Malo nas je pri tom ohladila don Petrova suzdržanost; govorio nam je kako ćemo teško Franića za to privoljeti. Međutim, mi smo se našli u pravo vrijeme na pravome mjestu. Znali smo da se nadbiskup preko ljeta odmara u samostanu svetog Križa u Arbaniji na otoku Čiovu, pa smo organizirali jedan dan kupanja u neposrednoj blizini. Sjećam se, bilo je to točno na blagdan svetog Jakova apostola, kad smo se okupili ispred samostana i započeli s pjesmom. Nedugo nakon toga nadbiskup Franić izašao je u društvu tadašnjeg hvarskog biskupa Celestina Bezmalinovića i još dvojice svećenika s kojima se spremao u Šibenik, gdje je sveti Jakov zaštitnik katedrale. Najprije nas je pohvalio za pjesmu i, osjetivši priliku, nas smo mu dvojica spremno izložili ideju da pokrenemo hodočašće mladih iz Solina u Sinj uoči svetkovine Velike Gospe, a njega smo zamolili da na polasku iz prasvetišta Gospe od Otoka služi misu za nas i uputi nam pastirsku riječ. Franić je sve prihvatio otprve. Nije uopće dovodio u pitanje da bi mogle biti kakve zapreke s crkvene strane da bi se hodočašće održalo. No, s obzirom na vrijeme i okolnosti komunističkog jednoumlja u kojem smo živjeli, odlučio je da ne ističemo nikoga osim njega kao organizatora hodočašća. Plakati pisani rukom Moram priznati da ni sami sebi nismo vjerovali nakon što je nadbiskupom automobilom otišao put Šibenika. Nadali smo se samo da se Franić neće možda pokolebati i promijeniti mišljenje pa smo se odmah dali na posao. Od

21 srpnja do hodočašća 14. kolovoza imali smo samo dvadesetak dana i sve je trebalo što prije organizirati. Nas desetak sami smo ručno pisali plakate na velikim bijelim hamer papirima koje smo razdijelili po svim splitskim župama te sve do Trogira s jedne i Omiša s druge strane. Pozivali smo svoje mlade kolege vjernike da se okupe uoči Velike Gospe u crkvi na Gospinu otoku, odakle ćemo nakon mise s nadbiskupom krenuti na pokorničko hodočašće u Sinj. Sjećam se i riječi koje smo napisali: Nije vječnost daleko, treba tek malo, jednom valja krenuti prema njoj. A osobito su dominirali stihovi posvećeni Majci Božjoj Bistričkoj: Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati. Prema dogovoru, na kraju je stajao potpis organizatora, splitsko-makarskog nadbiskupa dr. Frane Franića. Kad smo se navečer uoči Velike Gospe počeli okupljati u hrvatskom marijanskom prasvetištu u Solinu, znali smo da je hodočašće uspjelo. Bilo nas je nekoliko stotina iz raznih župa, ozračje odlično, molili smo i pjevali zdušno, svi osim onih koji su došli po zadatku pratiti što se događa. 19

22 Kako sam predvodio pjevanje s oltara, mogao sam dobro vidjeti velik broj onih koji su glumili da mole i pjevaju. Nadbiskup nas je dodatno motivirao dijaloškom propovijedi, odnosno pozvao nas je da izađemo za ambon i kažemo svoje misli o misnim čitanjima. Suprotstavljanje izvana i iznutra Poslije mise krenuli smo u koloni prema Sinju, i to starom cestom kroz Klis. Već sam bio pisao u jednom prijašnjem godišnjaku kako smo zahvaljujući tome izbjegli kamenovanje koje su nam pripremili bili mladi skojevci koji su nas očekivali na izlazu iz kliškog tunela. No, nisu samo oni bili ljuti na nas. I dijelu splitskih svećenika smetala je činjenica što smo se baš za Veliku Gospu uputili u Sinj, optužujući nas da na taj način remetimo istu svetkovinu u Splitu, na Pojišanu. Prve godine nije, inače, nijedan svećenik hodočastio s nama iz Solina u Sinj, niti smo tamo, ujutro, po dolasku imali organiziranu misu za mlade vjernike. Onako umorni čekali smo glavnu, središnju misu, koju je predvodio mons. Franić. Po starom običaju splitskomakarski nadbiskup u Sinju predvodi prijepodnevnu svečanu misu, a navečer služi blagdansku misu na Pojišanu. Tako smo se i mi mladi hodočasnici u velikom broju na Veliku Gospu pojavili i na večernjoj misi na Pojišanu, a poslije toga još saslušali i uvrede dijela splitskog klera na naš račun. Da nismo uistinu bili svjesni kako smo učinili dobar posao s prvim pokorničkim hodočašćem mladih iz Solina u Sinj, zacijelo bi poslije vrijeđanja odustali bili od svega. No, nismo se dali pokolebati. Kako bismo mogli biti još operativniji, a i zaštićeni od Udbe koja nam je stalno bila za petama i špijunirala naš rad, organizirali smo se u nadbiskupijsko Vijeće za mlade koje je formalno stajalo iza naših aktivnosti. Već sljedeće, godine, kako bismo amortizirali udarce koji su stizali iznutra iz crkvenih redova, odlučili smo da će se hodočašće održati u subotu na nedjelju uoči Velike Gospe, i tako je ta praksa ostala do naših dana. Jednako tako, s nama je od tada hodočastio i svećenik i sutradan ujutro smo imali misu na kraju hodočašća u crkvi Gospe Sinjske. Broj hodočasnika rastao je iz godine u godinu. S druge strane rasli su i pritisci sa strane državnih vlasti. Posebno napeto bilo je koju je papa Ivan Pavao II. za cijelu Crkvu proglasio bio Godinom mladih. Do zadnjeg časa su iz Komisije za odnose s vjerskim zajednicama tražili 20

23 Kako bismo mogli biti još operativniji, a i zaštićeni od Udbe koja nam je stalno bila za petama i špijunirala naš rad, organizirali smo se u nadbiskupijsko Vijeće za mlade koje je formalno stajalo iza naših aktivnosti od nabiskupa Franića da se pokorničko hodočašće mladih iz Solina u Sinj otkaže. Franić je bio sazvao Vijeće za mlade i tražio naše mišljenje. Svi smo se jednoglasno složili da nećemo odustati od hodošašća ni pod koju cijenu. Pritisci i presuda biskupu Šoliću Koliko smo smetali komunističkom režimu govori samo podatak da je u noći hodočašća godine u Solin stiglo više terenskih vozila s pripadnicima antiterorističkih policijskih Tko god je imao na sebi neko hrvatsko obilježje, recimo majicu s crvenom, bijelom i plavom bojom, bio je priveden u solinsku policijsku postaju postrojbi. Mladih hodočasnika bilo je nekoliko tisuća. Tko god je imao na sebi neko hrvatsko obilježje, recimo majicu s crvenom, bijelom i plavom bojom, bio je priveden u solinsku policijsku postaju. Kako je to izgledalo, vjerno svjedoči i intervju s ondašnjim pomoćnim biskupom splitskomakarske nadbiskupije dr. Petrom Šolićem, koji je početkom veljače objavio Glas Koncila, a dio posvećen upravo radu s mladima pod naslovom Bio sam pozvan od Udbe, prenijela je i Slobodna Dalmacija. Evo što je rekao biskup Šolić: Od samih mladih potekla je inicijativa i nadbiskup je mene zadužio da budem duhovnik mladeži u gradu Splitu kojoj je dodijelio crkvu sv. Filipa... Počevši s radom u crkvi sv. Filipa, krug aktivnosti se širio. Započela su razna hodočašća, susreti, dani duhovnosti, duhovne vježbe nekoliko puta godišnje. To je i za mene bilo veliko obogaćenje i među mladima sam se osjećao kao svećenik u punom smislu riječi. To me poticalo na sve više aktivnosti. Sve je izvana kulminiralo u Godini mladih Tada je već bilo formirano i Vijeće za mlade u nadbiskupiji kojemu sam bio predsjednik. Organizirali smo hodočašće u Rim i iz Splitsko-makarske nadbiskupije pošlo je ispred stadiona u Poljudu tisuću mladih u 20 autobusa. To je odjeknulo i ostavilo duboki duhovni pečat na mlade. Kratko poslije toga bio sam pozvan od Udbe. Odnesena mi je putovnica bez obrazloženja. Osobito su se okomili na hodočašće mladih iz Solina u Sinj u nedjelju prije Velike Gospe. Predvodio sam devetnicu i poslijepodnevnu misu na sam blagdan. Bilo je okupljeno petnaestak tisuća vjernika i govorio sam o ateizmu kao najvećem zlu koje može zahvatiti čovjeka. To je bio povod za inkriminaciju. Poslije čestih ispitivanja i pretresa osuđen sam na šest mjeseci, uvjetno dvije godine. Te prokušane udbaške metode osjetili smo i na vlastitoj koži. I nas su mlade u više navrata saslušavali, privodili, oduzimali putovnice. Mislili su, sad kad su udarili pastira ovce će se razbježati. Međutim, prevarili su se. Hodočašće mladih nisu mogli zaustaviti. Ono je išlo dalje i sljedeće godine, i u vrijeme kad je početkom devedesetih bjesnio rat i u sinjskoj okolici, ide i danas kad su mladi izloženi jednoj novoj opasnosti diktaturi relativizma. 21

24 Medijska priprema osude Kao uvod u Šolićevo suđenje poslužio je opsežan tekst Inoslava Beškera Što kriju hodočašća mladih?, koji je izašao u Nedjeljnom Vjesniku 18. kolovoza Tu je autor kroz cijeli članak konfrontirao riječi koje je Šolić na kraju hodočašća u Sinju izrekao mladima u odnosu na ono što je u Solinu govorio nadbiskup Franić. Osnovna teza dr. Šolića svela se na poziv mladim vjernicima da Evanđelje svjedoče u skladu s hrvatskim katoličanstvom pa će tako Hrvati biti Božji narod, Gospin narod, narod Svete Crkve, narod Svetog Petra. Kad bi se to doslovno shvatilo, bio bi to pledoaje za tako uzak koncept hrvatskog narodnog bića za kakav ne postoji obrazac ni u njegovoj povijesti ni u povijesti drugih naroda, a da i ne govorimo koliko bi bio nespojiv s ustavnim konceptom, što je ipak nezanemarivo, napisao je među inim Bešker čvrsto na liniji obrane diktature proletarijata. Taj jednostavno nije mogao razumjeti dublji smisao hodočašća mladih, što se jasno može iščitati iz još jednog citata u istom tekstu u Nedjeljnom Vjesniku: Jer, u solinskom tipično proleterskom okružju, u sjeni splitske industrije, pod neraskidivom kapom smoga i cementnog praha što neprekidno zakriljuje ušće Jadra, bilo je i onih koji su se uputili Gospi bosonogi na starinski način, ali je bilo i izrazitih znakova da vrijeme nije stalo na vratima crkve od šminke i prorezanih bluza na mladim vjernicama do ne baš jeftinih i pomalo mondenih patika što su se pomaljale pod haljom jednog dušobrižnika. Kako su hodočašće proživljavali i opisivali sami mladi vjernici, zaključujem završetkom teksta na cijeloj drugoj stranici posljednjeg broja katoličkog lista Tribina, u Došašću godine, koji je potpisao MAT (Marko Trogrlić): Tako se eto završilo i ovo hodočašće jedno u nizu mnogih, ne samo splitskih nego i domovinskih. I možda jedna od ljepših želja koja se može poželjeti i svakom mladom vjerniku jest da još bezbroj puta cijeloga života krene na hodočašće jer iako trnovito i teško, ipak pred Bogom i Gospom, izvor je svakog blagoslova. 22

25 Hodočašće mladih Gvardijan fra Bože Vuleta pozdravlja koncelebrante i hodočasnike (lijevo). - Predvoditelji pjevanja (gore). - Mladi i ostali hodočasnici na euharistijskom slavlju u samostanskom dvorištu (dolje). 23

26 Krunica u Domovinskom ratu Nismo željeli biti ruzinave cijevi koje pucaju i ubijaju Piše: Silvana Burilović Krunica, do tada osporavana u društvu, postaje u Domovinskom ratu znak identifikacije: uz nacionalne simbole ona postaje znak raspoznavanja. Svjedočanstva branitelja Da je krunica bila izvor posebne duhovnosti i snage naših branitelja, ali i onih koji su za njih i za našu domovinu molili, govore nam svjedočanstva samih vojnika. Neka od njih, objavljena u knjižici Ratna krunica fra Marija Jurišića, koja je tiskana u ratno vrijeme godine, donijet ćemo u ovom radu. Tako bojnik Ivica Tolić svjedoči: Krunica nam doista puno znači u ovom Domovinskom ratu. Meni osobno, a i mojim vojnicima, vjera u Boga što ju je simbolizirala i krunica oko vrata, često je puta bila i jedina nada i utjeha. Bilo je trenutaka kada smo se nalazili u bezizlaznim životnim opasnostima, kada nam je tjelesna snaga bila na izmaku. No, krunica oko vrata, a još više u srcu, davala nam je duhovnu snagu te smo se poslije čudili kako smo uopće sve to izdržali. Volio bih da krunica bude uistinu zaštitni znak hrvatskoga vojnika. 1 Gardist i prvak splitske opere Ratomir Kliškić svjedoči kako on i ostali vojnici nose krunice oko vrata jer ne žele biti samo ruzinave cijevi koje pucaju i ubijaju. Mi se nismo odgajali za rat i mržnju, nego za ljubav i mir. Prvi borci, heroji i naši branitelji domovine nam Hrvatske uglavnom su bili vjernici, ministranti, oni mladići kojima je Crkva bila drugi dom, pa kako onda kao vojnici ne bismo nosili krunicu oko vrata. Bez krunice na fronti čovjek je prazan. Kad nju uzme u ruku, osobito nedjeljom i blagdanom, zamišlja da je u crkvi na nedjeljnoj svetoj misi. Krunica je velika pomoć da ostanemo na visini kao ljudi i kršćani. 2 Gardist Miroslav kaže kako mu je krunica pomogla da ostane čovjek: Ako je naša borba plemenita, a jest, jer se borimo za slobodu, molitva i krunica pomažu nam da i u tim nevjerojatno okrutnim i lošim situacijama ostanemo ljudi i pravedni. Dugo sam se borio s dvojbom ubiti ili ne ubiti, ali želimo li pobijediti, mi moramo poraziti neprijatelja, koji je jako okrutan i spreman za najprljavije igre. Zato, u tišini, u predahu, kad čovjek ostane sam sa sobom, upravo preko molitve može doći do svoga očišćenja, do svoje ljudskosti u ovom ratu. Ako se branimo, štitimo one koji se ne mogu sami obraniti, štitimo i sebe od onih koji su spremni ubijati na najbestijalniji način. 3 Zatočenik srpskog logora u Bosanskom Šamcu fra Jozo Puškarić kaže kako je i za vrijeme batinanja molio te da je siguran da ga je to spasilo. S ljudima koji su bili u istim nevoljama kao i ja često sam razgovarao o Bogu i molio zajedno s njima krunicu i druge molitve. Rado su sa mnom razgovarali i molili i zatočeni Muslimani. Mislim da nam molitva nije spasila samo život nego nas je sačuvala da ne poludimo u neljudskim logoraškim uvjetima. 4 I ta nam svjedočanstva govore kako je krunica, do tada osporavana u društvu, postala znak identifikacije. Uz nacionalne simbole ona postaje znak raspoznavanja. Dok se na jednoj strani ruše svetinje, na drugoj strani krunica oko vrata svetinja je koju nitko ne može oduzeti. Gotovo svi gardisti koje sam tijekom boravka u Slavoniji upoznala imali su krunicu oko vrata. Također i borci koje sam upoznala u Petrinji i Sisku. Njima je krunice darovao njihov svećenik. Površni i nezainteresirani promatrač nije mogao niti slutiti koliko su one borcima bile važne. Štitile su ih, po njima su se prepoznavali, bile su ujedno i uspomene (možda na kuću ili majku) i nijemo bodrenje u najtežim trenutcima. Pričali su mi da 24

27 Površni i nezainteresirani promatrač nije mogao niti slutiti koliko su one borcima bile važne. Štitile su ih, po njima su se prepoznavali, bile su ujedno i uspomene (možda na kuću ili majku) i nijemo bodrenje u najtežim trenutcima se katkada nisu mogli ni sjetiti molitve, ali su usrdno stezali krunicu u ruci i tiho ponavljali želju u sebi. 5 Očito je krunica u tim trenutcima veoma jak znak religioznosti koji potiče čovjeka na razmišljanje i na povjerenje u Boga i ljude, dakle vodi ga vjeri. To pokazuje i sljedeći primjer: Na prvoj crti na bunkeru 0 kod Novigrada nalazi se skupina vojnika u noći 24. na 25. lipnja nakon što je njihov kolega toga dana poginuo na tom istom mjestu. Noć je, nitko i ne misli na spavanje. Svećenik je zajedno s njima. Svi imaju krunicu i svećenik ih u jednom trenutku potiče na molitvu za poginulog, za sve poginule Mole zajedno deseticu, a tada jedan među njima prekine molitvu i upita potaknut molitvom Očenaša: Ma kako oprostiti onome koji je ubio mog kolegu danas ali kako zadobiti oproštenje ako sâm ne oprostim? I razvija se razgovor kateheza koja u razgovoru traje gotovo do zore koja se probija na toj bojišnici tamo preko Maslenice i Velebita. 6 Što je Crkva govorila o krunici? Zato, u tišini, u predahu, kad čovjek ostane sam sa sobom, upravo preko molitve može doći do svoga očišćenja, do svoje ljudskosti u ovom ratu Crkva je od početka rata zauzela ispravan stav: braniti se ali se ne dati voditi mržnjom. Međutim, nažalost, to nije bilo moguće ostvariti na svim razinama. Zločina je nažalost, ipak, bilo. No podsjetimo na govore uglednih crkvenih velikodostojanstvenika koji su pozivali na molitvu, mir i opraštanje. Nezaboravne su riječi kardinala Franje Kuharića, izgovorene u Petrinji na Lovrenčevo 1991., pred sam napad i agresiju na te naše krajeve, što je donijelo beskrajne patnje našim vjernicima i svim ljudima, pa čak i čitavom narodu. On je poput Božjeg poslanika s drugog svijeta govorio: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre! 7 Nije se zauzimao tek za svoj narod, nego je bio branitelj načela, pozivatelj na obranu dostojanstva svakog čovjeka, pa bilo kojega naroda on bio, i bilo koje vjere i pripadnosti bio. Smatrao je to svojom dužnošću. Na drugome mjestu kaže: Molimo sv. krunicu za mir sa samim sobom, mir sa svim ljudima, mir s Bogom. Molimo se za mir, život i radost za sve hrvatske građane, i rođene i nerođene. U Hrvatskoj se još uvijek usmrćuje više nerođene djece u bolnicama nego odraslih na bojištima. Molimo za sve. Za napadače da se vrate kućama, za zločince da se pokaju i da ih Bog spriječi da čine zlo, za naše da se brane odlučno, ali bez mržnje i osvete. Za roditelje da nježno i ozbiljno vole svoju djecu i rođenu i nerođenu. Vi koji osobno ne poznajete Boga, pridružite nam se i promišljajte o dubini ljubavi, dobrote, pravednosti i poštenja, koji donose mir. 8 Tadašnji umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić također je ukazivao na značenje krunice za hrvatskog vojnika te općenito za hrvatski vjernički puk. Ističe da je dobro da hrvatski vojnici imaju krunicu oko vrata, jer krunica u najmanju ruku ima snagu simbola. Ona vojnika podsjeća na Isusa Krista, Otkupitelja i sudjelovanje Majke Marije u tom otkupljenju. To otkupljenje čovjeka, naroda, klasa i rasa, općeg mira i bratstva u svijetu, pomirenja s Bogom izvršeno je na miroljubiv način. Krist je bio nevin, ali je umro za grešnike. U obrambenom ratu branioci brane svoj dom iz ljubavi prema Domovini i ljubavi prema neprijatelju. Hrvatski se vojnik ne smije osvećivati niti ubijati zarobljenike, nego pravedno s njima postupati prema međunarodnim konvencijama. Za vjernika branitelja krunica ima jedno neposredno djelovanje. Ako se krunica nosi s vjerom u Boga, koji je pravedan i koji nas ljubi, onda ta vjera daje snagu da ljubimo i neprijatelja, ali i da hrabro branimo 25

28 svoju Domovinu. Ako hrvatski vojnik moli krunicu, njezino je djelovanje još veće, jer mu Bog daje u još većoj mjeri svoju ljubav, u prvom redu prema Domovini, ali i prema neprijatelju. Tako naši vojnici-branitelji mogu nadvisiti same sebe, jer će im Bog dati snagu da ne mrze, da se ne osvećuju, da se čuvaju pljačke i krađe i drugih grijeha kojima su vojnici izloženi ako duže vremena ostaju na fronti. 9 Vrhbosanski nadbiskup mons. Vinko Puljić kazao je kako je nošenje krunice oko vrata postalo skoro prepoznatljiv znak hrvatskoga čovjeka pa i drugih branitelja domovine. Za nas vjernike samo nošenje krunice nije dosta. Krunicu valja moliti! Moleći krunicu i vraćajući obiteljsku molitvu u naše domove, očuvat ćemo baštinu vjere u našem narodu i davat ćemo duboki unutarnji smisao vanjskom nošenju krunice oko vrata te vjernički doprinositi svoj udio u obrani domovine. Upućujemo stoga svoje molitve Bogu preko Marije, Kraljice Mira, uvjereni da će Bog skratiti naše patnje. 10 Veliki promicatelj mira i pomirenja među narodima, prerano preminuli šibenski biskup Srećko Badurina u više je svojih govora ukazivao na potrebu da se u snazi vjere koja odbacuje mržnju i nasilje podnose sve poteškoće. U jednom govoru ukazao je i na snagu molitve krunice: Kako se rat rasplamsavao, sve se više mlađih ljudi našlo u obrani. Organizirali su se da zaštite svoje mjesto, pa svoju općinu te napokon da obrane Domovinu. Teško je bilo shvatiti i prihvatiti da se nad nas nadvio pravi rat. No stvarnost je bila neumoljiva. Trebalo se odazvati ali i suočiti s opasnošću za vlastiti život, susresti se s vlastitom smrću. Kako da čovjek ne uzdrhti svom dubinom svoga bića? Strah i hrabrost miješali su Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. se, međusobno prožimali i oblikovali u samopouzdanje i oprez. Pokretačka snaga bila je ljubav prema zavičaju, prema Domovini, prema slobodi. Tu se onda otkrilo izvorište duhovne snage i moralne orijentacije: ljudi su se susreli s Bogom. Na našim trgovima, u našim skloništima i do- movima, u našim crkvama započela je žarka molitva. Zazivali smo Mariju, Majku Božju, da moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Tisuće i tisuće željele su imati krunicu u rukama. Ta opća atmosfera djelovala je i na mlade ljude na fronti. Tražili su krunicu. Mnogi su molili jer su to naučili od djetinjstva. Drugi su je jednostavno objesili oko vrata. Imali su osjećaj da dodiruju nešto sveto, uzvišeno, plemenito, što čisti misli i namjere, jača duh, štiti u opasnostima kojima Tako naši vojnici-branitelji mogu nadvisiti same sebe, jer će im Bog dati snagu da ne mrze, da se ne osvećuju, da se čuvaju pljačke i krađe i drugih grijeha kojima su vojnici izloženi ako duže vremena ostaju na fronti. su izloženi. Pitali smo se da li podliježemo magijskom mentalitetu ili se pred naraštajima uzraslim u materijalizmu otvaraju Božji horizonti. Nije li kad se čovjek našao na rubu života i smrti Bog prodro svojim svjetlom u duše, često Bilješke: 1 Mario Jurišić, Ratna krunica, Split, 1992., str Brojna svjedočanstva o krunici kod hrvatskih vojnika prikupila je i Gordana Turić, U viteza krunica, Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, Zagreb Isto, str Isto, str Isto, str Marija Mučalo, S domovinskih bojišta, MH, Zagreb 1993., str , navodim prema: Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj , str Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj , str php?prikaz=vijest&id= M. Jurišić, nav. dj., str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str

29 otuđene? Ima i mnogo dokaza da je krunica bila zlatna nit koja se, u ognju teške kušnje, utkala u život pojedinaca i u život naroda kao dragocjenost veća od svega što je ljudsko. Kao da smo otkrili zakopano blago. Oči su se otvorile za tajnu koja je bila zastrta. Taj bljesak svetoga u naš profanirani svijet ne smije opet potonuti u tamu. Treba ustrajati, tražiti, produbljivati oblikovati Mnogi su krunicu molili jer su to naučili od djetinjstva. Drugi su je jednostavno objesili oko vrata. Imali su osjećaj da dodiruju nešto sveto, uzvišeno, plemenito, što čisti misli i namjere, jača duh, štiti u opasnostima kojima su izloženi. osobne životne stavove prema nadahnuću koje nam dolazi po krunici, po Mariji, po Isusu Kristu kojega nam Ona donosi! 11 Hvarski biskup mons. Slobodan Štambuk svjedoči kako su se stvarale čete molitelja, a krunica oko vrata naših vojaka postala je najednom kao druga domovnica. Tražila se krunica više. 12 Važno je istaknuti ono što je teolog dr. Tomislav Ivančić kazao o krunici. Veli da krunica nema nikakvu magijsku zaštitu poput amuleta ili nečega sličnog. Krunica pomaže vjerniku uspostaviti komunikaciju sa živim božanskim osobama, Bogom i Majkom Božjom. Iz svog iskustva s našim borcima doznajem da je ona snaga koja našim ratnicima pomaže u najtežim situacijama na bojištu, ublažuje im boli, ulijevajući im vjeru i ufanje da će pobijediti, a mnogi čak i tvrde da ih je baš krunica spasila od sigurne smrti

30 Marija i euharistija Piše: fra Jure J. ŠIMUNOVIĆ Sve ono što Marija znači za Crkvu, za Božji narod, za pojedinog vjernika, ima svoj temelj u njezinu jedinstvu, zajedništvu s Kristom. Ako mi nešto značimo i ako nešto jesmo za svijet, to mora proizlaziti iz zajedništva, iz drugovanja s Kristom. Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji kaže: Crkva vjernicima mora uvijek propovijedati vjeru i obraćenje. Treba ih osim toga pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše sve što je Krist zapovijedio, poticati ih na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata... Ona, koja je sve to najpotpunije izvršavala bila je bl. Djevica Marija. Zato je Crkva, preko istog Sabora, stavlja kao uzor svakom vjerniku, i to kao uzor u redu vjere, uzor u redu ljubavi, uzor u savršenom sjedinjenju s Kristom. Upravo kroz vjeru, ljubav i sjedinjenje s Kristom i mi možemo gledati naš odnos prema euharistijskom Kristu. Euharistija prije svega traži vjeru. Euharistija je nedostupna ljudskom razumu, ona je plod Božje domišljatosti, ona se ne tumači nego živi i samo je shvaćaju oni koji vjeruju i po vjeri žive, a tada ona posredno postaje shvatljiva. Krist je nije tumačio ni svojim učenicima.»židovi su se prepirali međusobno i govorili: Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?«(iv 6,52). Mnogi od njegovih učenika, kad to čuše, rekoše: Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati? (Iv 6,60). Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim. Onda Isus upita Dvanaestoricu: Zar ćete i vi otići? (Iv 7,66-67). Mi ljudi obično pitamo: kako će to biti, kako je to moguće? Najčešće i ostajemo kod toga. Što ne shvaćamo ili se nama čini nemogućim, mi ne prihvaćamo. To je zato jer čovjek želi biti mjera svega. I Marija je postavila to isto, naše ljudsko pitanje:»kako će se to dogoditi?«(lk 1,34). Kad čuje da je Bog na djelu, dalje ne pita, ne traži dopunska objašnjenja, nego jednostavno i ponizno izjavljuje: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi (Lk 1,38). Nije Marija razumjela cjelokupni Božji plan, nije njoj mnogo toga bilo jasno. Moje dijete, zašto nam to učini? Pazi! Tvoj otac i ja s bolom smo te tražili. Pa zašto ste me tražili? - odgovori im. Zar niste znali da ja moram biti u kući svoga Oca? A oni ne bijahu razumjeli riječi koje im je rekao (Lk 2,48-50). Začudili su se Marija i Josip kad su ga našli u hramu kako naučava. Vjera donosi i čuđenje i bol. Čuđenje, jer ne shvaćamo, ne možemo prodrijeti u tajne koje su pred nama. Gledamo ih, dotičemo ih, slušamo ih, a opet sve nam izgleda tako daleko, neviđeno, nečuveno, nedotaknuto. Jednostavno čudno, začuđujuće, čudo! Vjera donosi i bol. Nije onako kako smo mi to zamišljali, planirali, nagađali, a to onda donosi bol. Čovjek se mora mijenjati, ispravljati, ulaziti u Božje planove. To je počesto izvrtanje svega onoga što smo mi učinili, u čemu smo se već utvrdili i započeli mirno živjeti, a sad odjednom sve to treba drukčije postavljati, katkad osjetiti kao da ništa nismo učinili i opet krenuti na put. Sve to zadaje bol. Mi ljudi obično pitamo: kako će to biti, kako je to moguće? Najčešće i ostajemo kod toga. Što ne shvaćamo ili se nama čini nemogućim, mi ne prihvaćamo. To je zato jer čovjek želi biti mjera svega Vjera je i stalno traženje. Traženje Božjih planova i usklađivanje svojih planova s njegovim. Vjera nije jedno mirno posjedovanje, nego jedan stalan put, jedno hodočašće u božanske tajne, otkrivanje tih tajna, tih svetišta. Upravo vjera, koja ide preko čuđenja, traženja i boli, vodi nas prema ljubavi. Euharistija upravo traži ljubav. Ako vjera izaziva čuđenje, bol, traženje, onda ljubav izaziva divljenje, zahvalnost, uživanje, život. 28

31 Marija se nakon što je povjerovala započinje diviti, premda ne shvaća, i njezin Veliča pjesma je divljenja, zahvalnosti, uživanja, života (vidi Lk 1,45-55). Euharistiju, Krista u euharistiji, poslije vjere promatramo, doživljavamo kao čin Božje ljubavi prema ljudima. Tada više ne pitamo kako i na koji način, nego poput Marije kličemo»od veselja nad Bogom našim Spasiteljem«, jer je milostivo pogledao na nas grešne ljude, da živi s nama, da podijeli svoj život s nama. Od sada mi više nismo prokleti nego blagoslovljeni njegovim dolaskom, njegovom prisutnošću među nama; od sada i male i neznatne stvari postaju velike; vesele nas, daju nam snage za život, jer u njima vidimo ljubav Božju prema nama. Posvuda se očituje Božje milosrđe; mi se više ne bojimo jer je Bog s nama i među nama; silnici bilo koje vrste gube moć, vlast; ponizni, maleni, potrebni, siromašni dobivaju i dobit će pobjedu; jer sam Bog priskoči im u pomoć. On je došao da spasi i oslobodi sve one koji su po primjeru Abrahama povjerovali i krenuli na put vjere koji je bio pun bola i neizvjesnosti. Po euharistiji On je među nama i mi možemo pjevati s Marijom Veliča, i mi možemo pjevati sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama (6,2-3):»Dragi je moj sišao u svoj vrt,/ k lijehama mirisnog bilja,/ da pase po vrtovima/ i da bere ljiljane./ Ja pripadam dragome svome,/ dragi moj pripada meni,/ on pase među ljiljanima.«zato euharistiju trebamo promatrati ne samo i ne prvotno kao istinu koju trebamo istraživati nego kao spasenjski događaj kojemu se pripuštamo da nas zahvati, kao čin Boga koji se povezao, želi se povezati s ljudima i u tom povezivanju ljubav je tako velika da zahvaća i istovremeno nadilazi sve naše razumske predodžbe i očekivanja. Euharistija ostaje tajna vjere i možemo je samo u vjeri i ljubavi shvatiti. Što više živimo euharistiju, to će nam ova tajna postati očitija, prihvatljivija, plodnija, jer je euharistija susret s Osobom Kristovom, s otajstvom njegove Osobe, a osobe se mogu upoznati samo u uzajamnom darivanju. To ostvaruje blagovanje euharistije (C. Tomić). Euharistija se prihvaća vjerom, ali se shvaća ljubavlju! Euharistija traži sjedinjenje. Ako prava vjera dovodi do ljubavi, ljubav vodi do sjedinjenja, zajedništva. Od časa kad je Marija povjerovala, začela je Krista; on je u njoj postao živa prisutnost. Krenuli su zajedno kroz život sve do Njegove smrti, da bi opet nakon uznesenja bili za svu vječnost zajedno. Već kod pohoda Elizabeti osjeti se uz Marijin dolazak i Kristova prisutnost. Starac Šimun i mudraci nalaze Mariju i ona im pokaza Krista; u hramu ga prikazuje i tu čuje 29

32 one proročanske riječi Šimunove koje će se ispuniti u Marijinu životu; ali i u životu svakog onog koji s Kristom, u zajedništvu s njime, krene kroz život. Bit će blagoslovljen, uskrsnut će, živjet će, ali će osjetiti i mač boli (v. Lk 2,25-35). Krist je došao da bude s nama i zaželio da mi budemo s njime. Euharistija je stalno uprisutnjavanje Krista, omogućavanje ljudima da budu s njime.»tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu«(iv 6,56). I dalje nastavlja:»kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene«(iv 6,57). To zajedništvo s Kristom Marija je pokazala, kako nas uči Drugi vatikanski sabor u konstituciji Lumen gentium 61: Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju. I na kraju, kako čitamo u istom dokumentu br. 59: Ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom, gospodarom i pobjednikom nad grijehom i smrću. Tako je završio put vjere, put ljubavi i put zajedništva, koji se nastavlja i svodi samo na ljubav. Nema više dvoumljenja, nerazumijevanja, boli. Marijin primjer Sve ono što Marija znači za Crkvu, za Božji narod, za pojedinog vjernika, ima svoj temelj u njezinu jedinstvu, zajedništvu s Kristom. Ako mi nešto značimo i ako nešto jesmo za svijet, to mora proizlaziti iz zajedništva, iz drugovanja s Kristom. U protivnom i naši uspjesi nosit će u sebi razočaranja i pitat ćemo se zašto i čemu i nije li moglo biti i drugačije. Mi ćemo se možda trošiti u akciji, ali nećemo imati snage za meditaciju, za kontemplaciju, za sastanak sa sobom. A bez toga život postaje veoma težak, neshvatljiv i neprihvatljiv, premda ga naizvana živimo. Marija je primila Krista u onom trenutku kad je rekla: Neka mi bude po tvojoj riječi. U tom Od časa kad je Marija povjerovala, začela je Krista; on je u njoj postao živa prisutnost. Krenuli su zajedno kroz život sve do Njegove smrti, da bi opet nakon uznesenja bili za svu vječnost zajedno. se trenutku sam Bog nastanio u jednom ljudskom biću, postao je suputnik, supatnik i prijatelj ljudi. Marija na to odgovara pa i ona postaje suputnica, supatnica i prijateljica ljudi. To znači njezino neka mi bude po tvojoj riječi. To nije neko sterilno, bezoblično, neodređeno maštanje, nego uključivanje u određenom trenutku i vremenu i prostoru, određenom čovjeku, kao što čini pravi suputnik, supatnik, prijatelj. Tko pristaje na Božje riječi, treba pristati i na Božja djela. Marija je pristala na riječi i odmah je primila Riječ (Riječ je tijelom postala) i Marija je djelovala po Riječi. U Mariji, na njezin pristanak, dogodilo se prvo utjelovljenje. Bog uzima udjela u ljudskom tijelu, postaje tijelo. Preuzima sve posljedice tjelesnosti osim grijeha. Drugo utjelovljenje bilo je na posljednjoj večeri kada se predaje učenicima pod prilikama kruha i vina. Za prvog utjelovljenja uzima od ljudskog tijela i krvi, drugi put nam to vraća i poziva nas da se mi hranimo njegovim tijelom i krvlju. Uzeo je smrtno, nama vraća besmrtno; uzeo je prolazno, nama vraća neprolazno; uzeo je smrt, nama vraća život. To nije učinio jednom, nego je ostavio nama da mi to činimo u njegovo ime i s njime. Tako, kad god slavimo euharistiju, njegovu smrt naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i dolazak slavni isčekujemo. Marija trpeći zajedno s Kristom s njim je i umirala. Marija je s Kristom i slavila svaki njegov zemaljski uspjeh, radovala mu se i tako na sjene smrti bacala sjene svjetla uskrsnuća. Marija se uvijek nadala i ta nada nije ju iznevjerila. Po Mariji Krist postaje prisutan na zemlji. Ona ga je prva pokazala svijetu, a mi to trebamo činiti danas. Tako bl. Djevica Marija može i nama biti i uzor i putokaz i primjer u slavljenju i shvaćanju euharistije i cjelokupnog našeg kršćanskog življenja danas. 30

33 Svjedočanstvo o ozdravljenju po zagovoru Gospe Sinjske Mate Jukić, rođen 24. rujna u Otoku kod Sinja Prvi događaj, prije 30-ak godina: Gospe moja, samo da djeca odrastu! Odselio sam u Kanadu godine. Poslije šest mjeseci škole engleskoga jezika u Vancouveru odselio sam na Vancouver otok. Nakon 7 do 8 godina rada u pilani jedan dan sam osjetio tegobe u trbuhu. Imao sam krv u stolici. Odmah sam prebačen avionom u bolnicu. Doktor je rekao pilotu da mi apsolutno ne smije dopustiti da zaspim, jer sam prenaglo krvario. Kad sam došao u Vancouver u bolnicu, odmah su mi dali krv. Kroz 26 dana stalno su mi davali krv, a ja sam stalno krvario. Hranjen sam samo intravenski. Nisu mogli izvršiti operaciju jer se krv nije uopće zadržavala u tijelu. Nakon tih 26 dana dobio sam reakciju na krv. Pokušali su sve moguće, ali se krv nije mogla zadržati. Vadili su je triput dnevno radi nalaza i stalno nastojali usporiti krvarenje. Negdje oko 31. dana više nisu mogli vaditi krv, jer nisam imao količinu krvi da bih mogao preživjeti! Onda su me pustili na miru i rekli su: ne možemo ništa. Dolazi žena s dvoje djece. Mlađi sin imao je oko godinu i pol dana, stariji tri i pol. Dolazi mi i stric. Doktor kaže jednostavno da ne mogu više ništa učiniti nego da će još sutradan pokušati s krvi koju umjetno dobiju iz plazme. Kaže da me puste na miru pa ćemo sutra vidjeti. Djeca kao djeca, došli vidjeti tatu, vesele se. Oni odlaze, ja kažem: Gospe Sinjska, kad dođem u Hrvatsku, doći na misu u Svetište, samo dopusti da budem s djecom dok oni odrastu, onda me uzmi kad hoćeš! (Suze). U međuvremenu oni odlaze, ja sam neko kratko vrijeme zaspao. Ujutro se probudim. Svaki put kad bih išao na zahod, krv. Sad se ja ustanem, mislim, hoće li izaći i ovo još malo što imam i jednostavno ću se srušiti, i gotovo. Ali moram ići. Sad ja čekam, doktori su rekli da će pokušati s to krvi od plazme, ali ako ne dobiju reakciju, opet ne mogu operirati, svakako ću umrijeti. Međutim, dođem na zahod, okrenem se, apsolutno nema krvi, nimalo! Ja mogu hodati, imam snage! Ustanem, krenem na hodnik, velika bolnica, ljudi hodaju, ja idem i vučem infuziju za sobom. Dolazi moj specijalist (dr. Shoan), gleda u me, i ništa on ne govori meni nego samo viče: Miracle, miracle! (Čudo, čudo!). Stane, gleda me i pita me kako se ja osjećam. Ja kažem: Super! On se skroz začudio i govori: Čudo, ja to ne mogu objasniti! A bila su dva specijalista, oni su 31

34 surađivali zajedno da me nekako spase, valjda, ne znam detalje. Oni bi se sastajali, raspravljali i zvali cijelu onu grupu doktora da se dogovore što će učiniti i kako dalje. Ja se vratio natrag, hodam i on isto ponavlja. Došao on meni do kreveta i pita: Ja, mi to ne možemo objasniti, što se dogodilo? Ja njemu kažem da nemam pojma, ja iskreno nisam ni njemu rekao, nisam vjerovao da će on vjerovati, možda će reći da sam ja poludio. I tako nastavim i dalje, bio sam još dva-tri dana. Sve skupa u tih mjesec dana primio sam boca krvi. Tako je završilo i išao sam kući. Kasnije sam išao kod njega na redovite kontrole svaki mjesec, nikada kasnije nije bilo takvih problema. Jedanput samo mala količina krvi u urinu, ali ništa dalje. A prije svega toga imao sam triput krvarenje čira. Svaki put bi mi govorio samo kako je to čudo i da ne može objasniti! Nisam ga ni pitao vjeruje li on u čuda, oni odmah kažu čudo kad nešto ne razumiju... Emocije su prošle i onda sam se zavjetovao Gospi, da svaki put kad dođem u Hrvatsku da dolazim svake nedjelje na misu u Svetište. U međuvremenu u mojoj rodnoj župi Otoku bio je fra Mate Matić, mi bismo stalno pričali. Ali ja obvezno dođem tjedno, jednom ili dva puta, pomolim se Gospi i tako. Često odem u Otok na misu nedjeljom, ali idući dan dođem Gospi. Kaže mi fra Mate: Ma, Gospa ti je svugdje! - Znam ja, kažem, ali ja sam se zavjetovao doći ovdje! Drugi događaj, prije 15-ak godina: Isusa su razapeli, a ja se bojim umrijeti! Išao sam na redoviti godišnji pregled u liječnika opće prakse. Nalaz je pokazao da imam male količine krvi u urinu. I prije su mi to govorili u bolnici, ali da to nema nikakve veze s nečim ozbiljnim. Međutim, kaže liječnik da će to poslati na kliniku za dijagnozu raka. Tako on mene kad su došli nalazi pozove i počne pripremati za najgore. Kaže, došli su nalazi s klinike i pokazuju da imaš rak na mjehuru. Ja sad opet razmišljam: dobro je, djeca su odrasla, nije kao onaj put, svakako nije mi drago umrijeti, ali što je, tu je! Liječnik kaže: ja ću sve organizirati, moja tajnica će nazvati specijalista u bolnicu, taj je najbolji, ali je jako zauzet, ne znam koliko ćeš morati pričekati. Tako ja dolazim kući, meni se ne ide na posao. Zovem poslovođu, objasnim mu kako stvari stoje. Kaže on: uzmi godišnji odmor koliko hoćeš. Jasno, to nije plaćeno, ali nije bitno, žena radi. Tako prođe prvi tjedan, prođe drugi, trebalo je čekati. Stojim tako u kući po cijeli dan, djeca su u školi, žena radi, ali to se stalno vraća, ne možeš nikako istjerati iz glave: Idem spavati, mislim, otac mi je umro od raka u 54. godini... Jedan dan, stojim u kući sam i mene strah. Mislim, ovo nije normalno. Znam jednog prijatelja koji je imao istu dijagnozu i upao je u depresiju. Sam sebi govorim: ma bolje ti je umrijeti od raka nego biti u depresiji! A bio je Veliki petak. Idem u sobu, kleknem ispred Gospine slike i kažem: daj mi samo snage, nema veze što mi je, nemoj samo da mi pukne mozak! Istu sekundu dok sam počeo moliti, zvoni telefon. Tajnica iz bolnice zove i kaže da dođem u njezin ured, da će liječnik uzeti urin i krv za nalaze prije operacije. A iste sekunde, to je tako brzo išlo da nisam uopće razmišljao, govorim: pa danas je Veliki petak, ja sam katolik, žena i ja trebamo imati skupa večeru, želio bih biti s obitelji. I isti tren mi kroz glavu prolazi: Isusa su razapeli, a ja se bojim umrijeti! Ja ne znam kako je to bilo, jednostavno nemam pojma. Ali tako ja njoj govorim. Kaže ona: fino, stvarno izvrsno, ja ću pokušati čim bude opet vremena da dođeš i to sredimo što prije, da ne čekaš. Ja kažem: hvala, hvala! Tako je to prošlo, došla žena, sve bilo redovno, prošao Veliki petak, proslavili Uskrs. Nakon dva-tri dana opet zove tajnica da dođem. Odem ja, a već sam se bio malo i pomirio s tim. Prošao sam nalaze i pregled u toj specijalnoj bolnici. Dolazim drugi put kod specijalista. Kaže on: nema nikakvih tragova, sve je super! Pokojni fra Bone Prcela kasnije mi je kazao kad sam s njim pričao: Pa, Mate, mogao si bio i otići, Bog bi ti oprostio! Govorim mu ja: Vjerujem da bi mi Bog oprostio, ali to je Veliki petak i kad je meni prošlo kroz glavu da su Isusa razapeli, a ja se bojim umrijeti, meni je sve puklo! Ali to je bilo takvom brzinom, ja nisam uopće ni razmišljao! Nikad kasnije nisam imao onaj strah... Ja znam kad dođem Gospi u Sinj, meni može začas doći suza, ja kad je vidim, ja cijeli sretan izađem, to se ne može opisati. Cijeli onaj teret misli, briga, grijeha ja skinem. Osjećam da je majka, da razumije da sam slab. 32

35 Zahvalna ploča Gospi novouređenom klaustru samostana na zidu pored Gospina reljefa odnedavno su postavljene zahvalne ploče štovatelja Gospe Sinjske, među kojima je i U ploča hodočasnika Stipana Kovača s kojim smo se susreli i progovorili nekoliko riječi. Kratko nam je svjedočio o uslišanju koje je zadobio po zagovoru Gospe Sinjske. Rođen je godine u Lusniću kod Livna, a sadašnje mu je prebivalište u Zaprešiću. Evo što na je rekao: Hvaljen Isus i Marija: to je riječ najstarija, a za dušu likarija! Donio sam zahvalnu ploču Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, zahvalio joj na milosti koju mi je udijelila i podarila za moje ozdravljenje. Bio sam obolio od tumora, zavjetovao sam se Gospi Sinjskoj i ona me uslišala. Ozdravio sam od bolesti godine. Hodam po Gospinim svetištima, hodočastim po cijeloj Hrvatskoj, a bio sam i nekoliko puta u Lurdu s vojnim ordinarijem. Susrećem se s ljudima i kad me pitaju odakle sam, odgovorim od tamo gdje mi je srce, a to je u Lusniću kod Livna. Od tamo mi je bilo i prvo hodočašće u Sinj Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. 33

36 U muci ljutoj slatka nado 34

37 Vrjednovanje i pastoral hodočašća (3) Piše: fra Josip ŠIMIĆ Danas je Crkva svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, no ne zaboravlja i određene nedostatke o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta progovorilo. Vrjednovanje hodočašća pristupu, proučavanju i vrjednovanju hodočašća možemo susresti različite stavove. U A. N. Terrin navodi tri moguća pristupa: 1. govoriti o hodočašću znači na neki način pokušaj povratka na zastarjeli, sanjajući, čudni način govora pogodan za propagiranje pučke pobožnosti; 2. govoriti o hodočašću može značiti govoriti o posebnom obliku organiziranog turizma koji nastoji pružiti posebne ugođaje i doživljaje na mjestima gdje se Bog objavio ili pokazao, a u svrhu izlaska iz sivila svakodnevnice; 3. govoriti u metaforičkom smislu kao hodočašću duše (peregrinatio animae) ili kao dubokoj težnji ljudske duše koja traži Boga koji se skriva u smislu izreke: Nemirno je srce naše (Inquietum est cor nostrum...) Hodočašće u odnosu na različite kulture treba ponovno vrjednovati i to tako da svako religiozno iskustvo ponajprije pokušamo vrjednovati onako kako ta ista religiozna iskustva bivaju shvaćena u samom poimanju hodočasnika, zadržavajući njihov izričajni okvir, ali i način kako ga shvaća komparativna povijest religija. Kritička je analiza potrebna, ali ona mora voditi računa o povijesnoj situaciji. Fenomen hodočašća treba promatrati u njegovoj stvarnoj biološkoj, antropološkoj i kozmičko-soteriološkoj dimenziji. Religija ne postoji izolirano pod staklenim zvonom (in vitro), nego se ostvaruje polazeći od antropoloških i kozmoloških okolnosti i datosti, koje se posebice u hodočašću mogu primijetiti. Hodočašće treba shvatiti kao jedan jak simbol i izraz egzistencijalnog traženja, kao sredstvo koje može ponoviti sve parabole vjerskog iskustva i prevesti svijet religije u živi svijet, svijet ljudi na putu, ljudi koji traže svoj identitet u svoj njegovoj zamršenosti. U tom smislu svi ljudi trebaju biti hodočasnici, kako bi mogli živjeti i zaživjeti svoje religiozno iskustvo, da bi mogli i uspjeli ostati religiozni i uzmogli znati gledati preko ovozemaljskog obzorja. Pastoralna teologija u proučavanju hodočašća treba izbjegavati manihejsku napast da dijeli vjeru od Boga objavljenu u božanskoj čistoći od religije kao nečega posve ljudskog, kako to čini K. Barth. Kršćanska vjera je konačno objavljenje samoga Boga i odgovor na istu objavu u osobi Isusa Krista i u tome bitno različita od svake religije, ne može nego utjelovljivati se u ljudske načine izražavanja vezane za jezik, prostor i vrijeme. U tom smislu i hodočašća u kršćanstvu moraju biti pozitivno vrjednovana. Hodočasnik ne smije biti promatran kao neki znatiželjan turist koji se želi zabaviti, kao ni neki naivan vjernik koji ne shvaća svu dubinu svoje vjere, nego pokušava preko hodočašćenja pronaći lijek svojim nesrećama. U kršćanstvu sveta mjesta stara i nova, planetnog, međunarodnog, narodnog ili pokrajinskog, tj. lokalnog značaja, tvore određenu religioznu geografiju ili geografiju svetišta, kako to ističe G. Imbrighi. Svi ljudi trebaju biti hodočasnici, kako bi mogli živjeti i zaživjeti svoje religiozno iskustvo, da bi mogli i uspjeli ostati religiozni i uzmogli znati gledati preko ovozemaljskog obzorja. Hodočašće u neko svetište omogućuje dodir sa božanskim. Postoji opasnost da se ono bitno zasjeni nečim drugim, da u prvi plan izbije mirakulistički (traženje čudesa) i karizmatski element (traženje posebnih duhovnih doživljaja) na štetu onoga bitnog, a to je jačanje vjere preko simbolike i uspomene na ono što se zbilo (ukazanje, pomoć u općoj pogibelji, našašće slike ili kipa, itd.). Tome doprinosi i turističko banaliziranje hodočašća i svetišta, koji onda bivaju osiromaše- 35

38 ni u svojoj posredničkoj, simboličkoj i transcendirajućoj funkciji. Pastoral hodočašća Poslije godina kritike u kojima se činilo da će hodočašća nestati ona su ponovno naprosto buknula novom snagom, zahvaljujući raznim uzrocima. Prije svega to trebamo promatrati u okviru novoga i neočekivanog procvata pučke pobožnosti. Uočivši već počet kom sedamdesetih godina da je pučko izražavanje vjere sastavni dio dvijetisućljetne kršćanske tradicije, crkveno je učiteljstvo brzo reagiralo. Tako već biskupi Kampanije ističu kako hodočašća imaju važnu ulogu u pobožnosti i religioznosti kršćanskog naroda. Još daleke Kongregacija za Koncil određuje propise koji će očuvati doista religiozan značaj hodočašća. Papa Pavao VI. oglasio se već na kongresu upravitelja svetišta u Italiji, ističući zaista integrativnu ulogu svetišta u pastoralnom životu. Biskupi Latinske Amerike u dokumentu o pučkoj religioznosti govore i o hodočašćima. Hrvatski su biskupi također svojim učiteljskim djelovanjem i pastoralnim angažmanom mnogo doprinijeli kako oko napretka samih hodočašća, tako i oko njihova sve pozitivnijeg vrjednovanja. R. Laurentin objavljuje knjigu o suvremenim hodočašćima u Lurd, u kojoj dokumentirano iznosi mnoge važne podatke o pastoralu hodočašća: priprava za obraćenje za cijeli život, katehetski program, odlučujući utjecaj na obnovu obreda slavljenja bolesničkog pomazanja, prihvaćanje bolesnih i zapostavljenih, pokore, itd. Pastoralno djelovanje u Lourdesu izbjegava suprotstavljanje vjere i religije nastojeći pronaći način da se hodočašće ne svede na puki i zatvoreni obredni formalizam, ili na nekakav izraz elitističke vjere. Papa Ivan Pavao II. hodočasteći po marijanskim svetištima diljem svijeta neprestano je naglašavao važnost hodočašća. Tako u homiliji u meksičkom marijanskom svetištu Zapopán naglašava potrebu jačanja pastoralnog rada u marijanskim svetištima preko prikladnih liturgijskih sla vlja, propovijedi i kateheze, brige za sakrament pokore i odbacivanje mogućih iskrivljenih oblika pučke pobožnosti. Hodočašća, makar katkad pokazuju nedostatke prave kršćanske vjere, treba iskoristiti kako bi se kršćanski puk usredotočio na sigurnu pobožnost prema Isusu Kristu, Sinu Božjemu Spasitelju. Papa naglašava potrebu trinitarne, kristocentrične i eklezijalne orijentacije svake pučke pobožnosti prema učenju pobudnice Pavla VI. Marialis Cultus (25-27). Svećenici koji upravljaju svetištima trebaju se potruditi pronaći način prikladne evangelizacije. Ovako postavljen pristup svetištima, posebno onim marijanskim, i hodočašćima sigurno će umanjiti i primjedbe odijeljene braće kršćana u pogledu marijanske pobožnosti. Na kraju evo nekoliko odrednica za pastoral hodočašća: (1) prevladati kontrast između hodočasničkog zanosa i svakodnevnog života; (2) hodočašća nisu niti smiju biti konkuriranje svakodnevnom kršćanskom životu u župi; (2) prihvatiti hodočašće kao istinsko i iskreno življenje vjere; (3) evangelizirati hodočašće; (4) dobro pripremiti i animirati hodočašća; (5) usmjeriti i povezati pučku pobožnost s liturgijom; (6) marijanska hodočašća shvaćati i pripremati kao put Crkve s Marijom hodočasnicom na putu u susret Kristu i ovdje i u vječnosti. Umjesto zaključka Hodočašće je kao fenomen nazočno u mnogim religijama. To posebno ističu fenomenolozi religije, komparativni povjesničari religija i antropolozi. U svakom je hodočašću najhitnija težnja susresti ono transcendentalno, božansko. To može biti u svrhu traženja pomoći i zaštite, ali i u svrhu zahvale ili pokore. U različitim jezicima, narodima i razdobljima pojavljuju se različiti izrazi za ono što nazivamo hodočašćem. Tako i u Novom zavjetu imamo nekoliko izraza koji naglašavaju našu privremenost ovdje na zemlji i našu usmjerenost na vječnu domovinu. Danas je Crkva svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, no ne zaboravlja i određene nedostatke o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta progovorilo. U pastoralnom pristupu hodočašćima trajno treba imati na umu da su hodočašća jako važna i potrebna u životu naroda Božjega. Posebice treba dobro pripremati pastoral sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog poma zanja u svetištima. 36

39 Isusovo prvo hodočašće u Jeruzalem Piše: fra Miroslav MODRIĆ S navršenom 13. godinom života Židovi su postajali tzv. sinovi Zakona. A to znači da su od te dobi bili obvezni u potpunosti opsluživati Zakon, a hodočašće u Jeruzalem bilo je nešto što se podrazumijevalo. Isus je, koliko znamo, prvi put hodočastio u Jeruzalem s navršenih 12 godina. Neki tumače da je svaki dječak već s ulaskom u 13. godinu postajao sin Zakona. Žene nisu bile obvezne na hodočašće, ali su mogle sudjelovati. Isusovo vrijeme Jeruzalem je bio jedino hodočasničko odredište svih Židova. Druga U svetišta su na ovaj ili onaj način ugašena. Zato se i pjevalo u Hodočasničkim pjesmama: Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Jahvin! Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme (Ps 122,1) Tri hodočasnička puta Središte cjelokupnog židovskog hodočašća, a i židovstva općenito, bio je Jeruzalem i njegov Hram. Tri su puta vodila iz Galileje prema Jeruzalemu. Istočni je put išao uz tok rijeke Jordan i onda se u blizini Jerihona uspinjao Judejskom pustinjom u Jeruzalem. Zapadni je put išao većim dijelom cestom tzv. Via maris, koja je išla od Damaska, prolazila uz Nazaret i Megido, te preko Šaronske ravnice nastavljala za Egipat. Kod Antipatride hodočasnici su ostavljali tu cestu i uspinjali se prema Jeruzalemu. Srednji put, najkraći i pun biblijskih uspomena, išao je preko Samarije. Usprkos napetostima koje su vladale između Židova i Samarijanaca, to je bio uobičajeni hodočasnički put Galilejaca za Jeruzalem. Prostor uz taj put bio je nastanjen te su lakše mogli naći prenoćište i nužnu opskrbu. Polazište nazaretskog Hodočasnika Iz Nazareta su hodočasnici uvijek silazili istim usjekom na brijegu (arap.: Džebel el-kafce: Brdo skoka). Tim se putem uputio i Isus kad je prvi put hodočastio u Jeruzalem navršivši 12 godina. Upravo zato smo i mi zastali na tom brijegu. Predočimo sebi što je sve dječak Isus mogao prebirati u svom srcu dok je s tog brijega uokolo promatrao svoj zavičaj. Na zapadu, već od podnožja našeg brijega, protezala se plodna Jizreelska ravnica, kojoj je na kraju, na obzorju uvijek u zelenilu! gorski lanac Karmel, u Bibliji opjevan zbog svoje ljepote (Pj 7,6-7), koji svakog Židova podsjeća na ljepotu stvorenoga. Posebno pak na proroka Iliju i njegova učenika Elizeja, koji su na njemu imali sklonište. Tamo daleko iza Karmela, preko mora, više na sjeverozapadu, nalazi se Rim sjedište moćnih osvajača koji su vladali i Isusovom domovinom. Neki od tih moćnika careva, proglašavajući sebe bogovima, progonit će kasnije njegove učenike. Krv će teći potocima. U Rimu će svoju ljubav za njega posvjedočiti i onaj kojega će On sam postaviti prvakom među apostolima Petar. Jednako će biti i navjestitelju Božje Riječi poganima Pavlom. Jedan od tih careva progonitelja je i Dioklecijan. Rođen je na drugoj strani Jadranskog mora, u Dalmaciji. Taj silnik, posljednji car progonitelj kršćana, pokopan je u svojoj palači nedaleko od tada velike Salone, grada u Dalmaciji. To zdanje danas je poznato kao Dioklecijanova palača u Splitu. U našim krajevima, u Dalmaciji radosnu vijest naviještao je Tit, učenik sv. Pavla (2. Tim 4,10). Progonjeni i mučeni kršćani mauzolej tog moćnika kasnije pretvoriše u crkvu, mjesto molitve i sjedište svoga biskupa. Eto zato danas katolički Hrvati imaju najstariju katedralu na svijetu. Gotovo u istom pravcu kao i Dalmacija, tek nešto bliže i malo desno, leži antički ponos ljudskog uma Ahaja, Grčka. To područje, nerijetko 37

40 i oholog mudrovanja, obići će čovjek izrastao na takvoj mudrosti, ali upoznavši ludost križa propovijedat će Božju mudrost Pavao apostol (1 Kor 1,17). Na sjeveru, samo sat hoda od mjesta na kojem stojimo, leži Seforis, u to vrijeme rezidencija četverovlasnika Heroda Antipe. To je onaj isti Herod kojemu će u Jeruzalemu, dva desetljeća kasnije, rimski upravitelj Pilat poslati Isusa da mu sudi jer je bio njegov podanik (Lk 23,1-12). Dalje na sjeveru visoki je i snijegom pokriveni Hermon, kojemu u podnožju izvire Jordan, jedina prava rijeka u Svetoj Zemlji. Na njezinu izvoru Petar će ga priznati Mesijom i Sinom Božjim, a Isus će mu reći: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16,18). Iza te visoke planine je Mala Azija i odmah na početku grad Tarz. U njemu je, u helenističkoj kulturi, rođen ali odrastao u Jeruzalemu, i do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu (Dj 22,3) Židov farizejske sljedbe, Savao. On će progonit njegove, Isusove učenike. Na putu za Damask u Siriji Isus će ga, pošto ustane od mrtvih, pohoditi u jarkoj svjetlosti koja će mu doprijeti do dna srca i duše te ga u hipu pretvoriti u Pavla i pokazati mu koliko mu je za ime njegovo trpjeti (Dj 9,16). Tako će Pavao proći područjima Male Azije navješćujući Riječ. U Antiohiji, velikom gradu, također na sjevernom pravcu, u primorskom dijelu tadašnje Sirije, njegovi učenici će se prvi prozvati njegovim imenom kršćani. A to znači: oni koji pripadaju Kristu, Kristovi. Na istoku, oko 25 km udaljeno, leži Genezaretsko jezero i na njemu više gradova. Na tom će području Isus, kad dođe vrijeme, najviše vremena provesti naučavajući i čineći velike znakove čudesa. Odatle će pozvati više svojih učenika (Mt 4,18). Nekako baš u vrijeme kad se Isus prvi put uputio na hodočašće u Jeruzalem na zapadnoj obali toga Jezera počinje se izgrađivati nova prijestolnica Heroda Antipe, koju će u čast caru u Rimu nazvati Tiberijada. Možda će Josip i Isus, kao majstori i zanatlije, naći i za sebe posao na tom velikom gradilištu. Malo sjevernije od tog velikog gradilišta veliko je ribarsko naselje Magdala, gdje je rođena njegova kasnija vjerna učenica Marija. Na sjevernoj obali je Kafarnaum, mjesto koje će mu postati drugi zavičaj, njegov grad. Stanovat će u kući svog učenika Petra. U sinagogi će govoriti o kruhu koji daje život vječni (Iv 6). U gradu će učiniti mnoga znamenja čudesa, Na jugu, nalazi se Jizreelska ravnica, koja se prostire od doline Jordana na istoku do gore Karmel na zapadu. Od davnine je poznato i kao bojno polje. Tu je Gideon oko ratovao s Midjancima. Kralj Saul se 1004., poslije izgubljenog boja s Filistejcima, bacio na svoje koplje. ali se grad neće obratiti. Malo naprijed mjesto je gdje Jordan utječe u Jezero. Tu je negdje bila carinarnica odakle je pozvao Mateja (Mt 9,9). Uz obalu Jezera izreći će glasoviti Govor na gori (Mt 5,1). Na istočnoj obali izliječit će opsjednutoga, a zloduhe poslati u svinje (Lk 8,26). Ja južnoj obali jezera rijeka Jordan napušta to svoje kratko počivalište i upućuje se na dug put do Mrtvog mora. Malo prije utoka u to Slano more nalazi se mjesto gdje će Ivan ljude željne Boga polijevati vodom u znak obraćenja. Kad mu i on Isus dođe i stane preda nj u rijeci, Ivan se neće usuditi politi ga, jer zna da Isusu ne treba obraćenje. Ali na Isusovu riječ učinit će to, a Otac s neba posvjedočit će njegovo božanstvo riječima: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! (Mt 3,13). Na jugu, nalazi se Jizreelska ravnica, koja se prostire od doline Jordana na istoku do gore Karmel na zapadu. Od davnine je poznata i kao bojno polje. Tisuću i pol godina ranije egipatski faraon Tutmozis III. porazio je, u bitci kraj Megida, prvake zemlje i zauzeo im zemlju. Tu je Gideon oko ratovao s Midjancima. Kralj Saul se 1004., poslije izgubljenog boja s Filistejcima, bacio na svoje koplje. Kralj Jošija je 609. u bitci s Egipćanima strelicom smrtno pogođen. Prvi dan hoda Iza doline na jugu počinje Samarijsko gorje, preko kojega vodi najkraći put (135 km) do Jeruzalem, za sve Židove svetoga grada. Tu će udaljenost on Isus, zajedno s roditeljima, prijeći u tri dana. Kako je baš u to vrijeme car August smijenio i u progonstvo protjerao vladara u Jeruzalemu Arhelaja, koji je gotovo kao i otac mu bio opak, Josip je, Isusov zakonski otac, mogao mirna srca povesti i Isusa na prvo hodočašće u Jeruzalem. Znao je Isus povijest svoga naroda, koja je tako usko vezana uz Hram i uz Jeruza- 38

41 lem. Znao je da se samo koji kilometar južnije od Jeruzalema rodio u Betlehemu, u špilji uz kuću svojih rođaka, da su ga odatle roditelji ponijeli u Egipat, kad su bježali kako bi ga spasili od Heroda. Znao je i sve što će se s njim dogoditi u Jeruzalemu. To prvo hodočašće samo je početak svega onoga što ga čeka da bi ispunio volju i plan Očev. Prođimo ga i mi s njim u svom srcu i mislima. Prvi dan hodočašća, sa svim tim upravo iznesenim mislima, Dječak se počeo spuštati niz usjek brijega na kojem je stajao. Prešavši duboko smještenu Jizreelsku ravnicu, široku 25 km, počinje se uspinjati na brdovitu visoravan koju neće napustiti sve do Jeruzalema. Tu je na granici Galileje i Samarije, a uskoro i u njezinom pograničnom gradu Đeninu, koji se u SZ (Jš 19,21) spominje pod imenom En-Ganim (hebr.: Vrtni izvor). Osam kilometara jugozapadno od En-Ganima, na brežuljku, leži biblijsko mjesto Dotan (Post 37,17), danas ruševine Tell Dotan. U podnožju tih ruševina dva su stara karavanska izvora po kojima je Dotan i dobio ime koje znači: Obadva izvora. Tu je Josip, sin i ljubimac patrijarha Jakova, našao svoju braću koja su ga najprije bacila u suhi bunar pa poslije prodali Midijanskim trgovcima te je, kao njihova prethodnica za zla vremena, dospio u Egipat (Post 37). Došavši do današnjeg mjesta Sanur, hodočasnici su prevalili oko trećinu puta te je tu u samarijanskom području trebalo prenoćiti. Neki drže da je današnji Sanur biblijska Betulija i rodno mjesto hrabre Judite. Pred tim je gradom hrabra, lijepa i bogobojazna Judita odrubila glavu asirskom vojskovođi Holofernu i tako učinila da Izraelci pobjede vojsku moćnog kralja Nabukodonozora, što je opisano u Knjizi o Juditi. Drugi dan hoda Hodočasnici su gotovo cijelo vrijeme na samarijanskom području. Grad Samarija, stara prijestolnica Sjevernog kraljevstva, ostaje zapadno, desno od hodočasničkog puta. Hodočasnici zatim prolaze između dvaju brda Ebal i Gerizim, na kojem je nekada bio samarijanski hram i dođu na Jakovljev zdenac, nedaleko starog biblijskog grada Sihema. Tu je čvorište putova sjever-jug i istok-zapad i omiljeno odmorište hodočasnika i karavana. Isus zna da će tu na 39

42 Jakovljevu zdencu, dva desetljeća kasnije, susresti Samarijanku i preko nje objaviti da se pravi klanjaoci neće klanjati Ocu ni na Gerizimu ni u Jeruzalemu nego u duhu i istini (Iv 4). Prije završetka drugog hodočasničkog dana napušta se područja samarijskog gorja visokog oko 600 m i ulazi u nešto više Efrajimovo gorje i završava dolaskom na visoravan el-luban. Tu je bilo starozavjetno mjesto Lebona (Suci 21,19). Kako i to mjesto ima izvor, i ono je prikladno za odmorište i prenoćište hodočasnika. Oko pet km jugoistočno od Lebone, po strani ceste, na 680 m visokom brežuljku ležao je biblijski Šilo. U njemu je u vrijeme sudaca stajao Šator saveza sa Zavjetnim kovčegom. U to vrijeme Šilo je bio vjersko i nacionalno središte dvanaest plemena sinova Izraelovih. Lako možemo zamisliti kako su Marija i Josip Dječaku pričali o tom svetištu i njegovoj slavi, o tomu kako je pobožna Hana u Šilu od Gospodina isprosila sina Samuela i kasnije ga posvetila Gospodinu (1 Sam 1). Treći dan hoda Hodočasnici su umorni. Noge im otežale. Ali oduševljeno nastavljaju hodati jer je nadomak cilj sveti grad Jeruzalem i Hram, kuća Božja! Došavši u blizinu Betela, u kojem je nekad bilo Jahvino svetište, u daljini mogu vidjeti obrise Maslinske gore, a ona kao da pokazuje Jeruza- Prvi kontakt očiju s Jeruzalemom moguć je tek kad hodočasnik dođe do starog Benjaminova grada mjesta Beerot (hebr. bunar podzemne vode) u gibeonskom kraju, oko 14 km udaljenog od Jeruzalema lem i Hram, koji se nalaze u njezinu podnožju. Slično kao u naše vrijeme, kad umorni hodočasnik ugleda zvonik svetišta u koje se zaputio, noge ga same nose svetom cilju. Betel leži samo koji kilometar istočno od ceste. Pun je biblijskih uspomena. U blizini Betela Abraham podiže Gospodinu oltar. Tu se dijeli od nećaka Lota, koji je uzeo Jordansku dolinu. Kad je patrijarh Jakov bježao od brata Ezava, tu je u snu vidio ljestve koje su vodile do Neba. Anđeli Božji po njima se penju i silaze (Post 28,12). Kad se probudio, Jakov je mjestu dao ime Bet-El (hebr.: Kuća Božja), a prije je mjestu bilo ime Luz. Prvi kontakt očiju s Jeruzalem moguć je tek kad hodočasnik dođe do starog Benjaminova grada mjesta Beerot (hebr. bunar podzemne vode) u gibeonskom kraju, oko 14 km udaljenog od Jeruzalema. Ustvari, Jeruzalem se tada mogao vidjeti tek s nedaleke 893 m visoke uzvisine Ras et-tahune (arap.: Uzvisina uhoda). Ali, i odatle se vide samo vrhovi triju silnih Herodovih utvrda njegove palače, koje se nalaze na najvišoj, zapadnoj točki Jeruzalema. Hram ostaje još skriven očima hodočasnika. Danas je na tom brežuljku kršćansko naselje Ramalla. Malo muslimansko selo el-bireh (arap. Zdenac), koje se nalazi na istočnom kraju Ramalle, čuva ime biblijskoga grada Beerota (Jš 9,17; 2 Sam 4,2). Kasniji su kršćanski hodočasnici, osobito u Srednjem vijeku, sa sjevera dolazili drugim putem te su prvi kontakt s Jeruzalemom imali s današnjeg brda en-nebi Samwil (arap.: Prorok Samuel), kojeg su prozvali Brdo radovanja (lat. Mons gaudii). To je jedan od najviših vrhova u Judeji (895 m), smješten niti 10 km sjeverozapadno od Jeruzalema. Na hodočasničkom cilju Prvi stvarni susret hodočasnika s Jeruzalemom, onih koji dolaze sa sjevera, jest s brda Skopus (grč.: Vidikovac), koji se nalazi dva km sjeveroistočno od grada, a sjeverni je kraj Maslinske gore. Za Flavija to je Uzvisina uhoda (aram. Safin, arap. Ras el-mešerif). Kako je to brdo 70 m više od Jeruzalema, hodočasniku pruža nezaboravan pogled na Hram i cijeli grad. Predočimo sebi dječaka Isusa koji s te visine promatra grad. Pogled najprije leti na veličanstveno, tek dovršeno zdanje Hramskog trga s Hramom u sredini, nad Abrahamovom stijenom. Sve je to dao podići silnik, tiranin i ubojica Herod, samo da bi se dopao Židovima i prikrio svoje pogansko podrijetlo. Ispred Hrama je oltar. Oko njega se izlijeva krv žrtvenih životinja. S njega se diže silan dim izgorenog mesa žrtava, koje se u vrijeme blagdana danomice prinose za oproštenje grijeha naroda. Promatrajući te obrede bez srca, vjere i ljubavi sjeti se Isus riječi Izaije proroka: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene (Mk 7,6). Vidi kako će on dva 40

43 Ispred Hrama je oltar. Oko njega se izlijeva krv žrtvenih životinja. S njega se diže silan dim izgorenog mesa žrtava, koje se u vrijeme blagdana danomice prinose za oproštenje grijeha naroda. Promatrajući te obrede bez srca, vjere i ljubavi sjeti se Isus riječi Izaije proroka: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene (Mk 7,6). desetljeća kasnije uzeti bič i protjerati trgovce s tog svetog prostora strogo prekoravajući: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku! (Lk 19,45). U mislima vidi Dječak razorenje i Jeruzalema i Hrama. I prestanak paljenja svih tih žrtava. Vidi i svoju smrt na križu, nedaleko od tog Hrama, na litici zvanoj Golgota Kalvarija. Vidi na tom novom oltaru svoju čistu žrtvu, koja će, jednom prinesena za sve ljude djecu Božju, zauvijek opraštati grijehe svijeta. Vidi i sebe s učenicima, u predvečerje te žrtve, u Dvorani na brežuljku ponad Hrama, na pashalnoj večeri. Vidi kako pri kraju večere uzima beskvasni obredni kruh sa stola i izgovara riječi kojih je dubinu samo on poznavao: Uzmite i jedite svi od ovoga kruha: Ovo je moje tijelo koje će se predati za vas. Znajući kako se oko oltara pred Hramom izlijeva krv žrtve, uzima i čašu punu obrednog vina te govori: Uzmite i pijte svi iz ove čaše. Ovo je moja krv koja će se proliti za vas i za sve ljude. I onda dodaje: Kad se god budete htjeli mene sjećati, i vi ovo činite. I tako On Isus ostade s nama zauvijek, do konca svijeta. Sa svim tim mislima Dječak nastavi put spuštajući se do voljenog mu grada i Hrama, za kojim će jednom i zaplakati što nije upoznao časa svoga pohođenja (Lk 19,44). Iza njega ostaje njegov Nazaret, grad u kojem je počelo kucati njegovo srcu. U tom je gradu odrastao ispunjen vječnom Očevom ljubavlju i brižnom pažnjom i ljubavlju svojih roditelja kojima ga je Otac podario. 41

44 Djecu svoju upravljaj sve do vrata raja 42

45 Praštanje i pomirenje nije isto! Piše: fra Frano PRCELA Ispravan redoslijed koraka praštanja otvara vrata istini kroz svijest o nepravdi, omogućuje korake do pravde kroz svijest o krivici, i tako stvara ozračje za praštanje kroz stav kajanja za počinjeno zlo Koraci praštanja Možda se u prvi mah čini beznačajnim kada koji korak u procesu praštanja treba uslijediti te kao da bi iskrenost i dobra volja trebali biti odlučujući. Zasigurno ovo dvoje posljednjih su itekako relevantni, no objektivno promatrano praštanje treba svoju strukturu, svoje korake. Iz perspektive žrtve postoje najmanje tri koraka. Prvo i ujedno načelno što treba učiniti jest upravo saznati cjelovitu istinu o nanesenom zlu, dakle istina o onome što se dogodilo. Drugi bi korak bio pravda, odnosno omogućavanje zadovoljštine za nanesenu nepravdu. Time bi bio omogućen treći korak, tj. sam čin praštanja. No, to postaje beskorisnim ako paralelno i sam počinitelj ne obavi svoj dio zadaće. Ona bi se, iz perspektive počinitelja, sastojala u sljedećem: na prvom mjestu jest formiranje svijesti o počinjenoj nepravdi; to će gotovo automatski povući za sobom drugi korak, svijest o vlastitoj krivici; konačno treći korak jest samo kajanje. Hrvatski politički vrh u nekoliko je navrata iznosio riječi isprike u ime Republike Hrvatske, koje nisu bili koraci približavanja nego se zapravo odnose među narodima i državama dovelo u jedan začaran krug Gotovo je presudan redoslijed kad se što ima dogoditi. U protivnome ostaju samo dobre namjere koje su se često pokazale kontraproduktivnima. Cjelovito uzimanje u obzir datosti o onome što se dogodilo jest preduvjet da bi se uopće moglo krenuti na put govora o praštanju. I to oblikovanje svijesti o nepravdi, tj. o istini, u početku treba primarno sagledati iz perspektive žrtve, dočim je počinitelj u drugom planu. Tek na osnovama činjenica (istina) moguće je i opravdano je s istančanim senzibilitetom pomoći oblikovati svijest o krivici. To pak ne znači da će počinitelj na isti način vidjeti činjenice o onome što se dogodilo, koje bi onda, njegovim priznanjem tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za pravdom. Jer svijest o nepravdi nije dostatna istina, ona treba objektivno i cjelovito podastiranje činjenica; a svijest o krivici još nije ispunjenje pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine. U svakom slučaju taj i takav redoslijed koraka praštanja otvara vrata istini (kroz svijest o nepravdi), omogućuje korake do pravde (kroz svijest o krivici) i tako stvara ozračje za praštanje (kroz stav kajanja za počinjeno zlo). Zasigurno taj i takav redoslijed koraka jest dobra osnova za uspjeh praštanja i uopće pretpostavka za pomirenje: istina, pravda pa onda praštanje odnosno, svijest o nepravdi, svijest o krivici i kao treći korak kajanje za učinjeno zlo (v.: Frano Prcela, Praštanje: nastavak muke ili početak uskrsnuća?! u: Jozo Čikeš, Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Vukovar kao paradigma muke. Pasionska baština 2004., zbornik radova, Zagreb, 2005., str ). Unatoč tom idealističkom i možda prejasnom planu koraka praštanja, svejedno se neminovno nameće pitanje: kada početi s oprostom? Odgovor na to može i smije dati samo žrtva. To nipošto ne znači da joj u tom procesu sazrijevanja i osposobljavanja nije potrebna pomoć sa strane. Dapače, ta je pomoć potrebna, ali ona nipošto ne smije preuzeti ulogu žrtve pri odlučivanju kada pa i kako početi s praštanjem. U izvjesnom smislu riječi poduzimanje toga prvog koraka, iz 43

46 kršćanske perspektive gledano, nije samo privilegij nego i obveza žrtve. Jedno je sigurno: u takvu procesu otkrivanja i omogućavanja praštanja nisu odlučujuće velike geste nego mali koraci. Nesporazumi oko pomirenja U Hrvatskoj je praštanje i pomirenje u široj javnosti još uvijek značajnije politička tema nego li kršćanska zadaća, premda je žrtva s izrazito katoličkim predznakom, a protivnik u sukobu s posebno naglašenim pravoslavnim (dakle, kršćanskim) identitetom doduše ipak ponajvećma s nacionalnim poslanjem. Nadalje, čini se da vlada konsenzus u javnom diskursu kako ne postoji kolektivna odgovornost nekog (srpskog) naroda nego se naglašava kako krivica može biti i jest samo ona individualna. Međutim paralelno s time naglašava se kako odgovornost za pobunu Srba u Hrvatskoj odnosno agresiju Srbije i Crne Gore na Hrvatsku snose te zemlje odnosno njihove ondašnje državne politike. U izvjesnom smislu riječi naglašava se dekolektivizacija odgovornosti nekog naroda i prebacivanje iste pojedincima, da bi ipak u istom mahu konstantno se isticala odgovrnost države ili državne politike. Ta izvjesna kontradikcija dovodi do slijepe ulice u poratnim odnosima tih država, odnosno naroda. Odgovornost nije kolektivna, ali je ipak kolektivna u smislu odgovornosti država. Kako to povezati? Odnosno kako sukladno tome onda izgledaju odnosi navedenih država, odnosno naroda, u vezi s praštanjem, odnosno pomirenjem? Dosadašnje inicijative, naglašavamo tzv. praštanja i pomirenja, uglavnom su dolazile s hrvatske strane. Međutim, one zapravo nisu bile suvisli i dobro pripremljeni koraci. Zašto? Iz jednostavnog razloga što se uopće nije mislilo ni jedno ni drugo nego se izričito koristilo i koristi se jednim trećim pojmom: isprikom. Osim toga, jedno bi se reklo, a druga strana bi sasvim nešto drugo shvatila te bi se pred vlastitom javnošću opet ublažavale vlastite kao i uzajamne izjave, da bi se u konačnici ponajvećma događalo samo dodatno zbunjivanje ionako dezorijentirane javnosti. K tomu i dalje postoji tužba i traženje Republike Hrvatske za ratnu odštetu. Možda su prethodno podastrti koraci praštanja prenaglašeno konceptualni. S druge strane, situacija odnosa upravo konfuznim inicijativama žrtve, dakle hrvatske strane, nije se poboljšala nego je u vezi s pomirenjem postala još zamršenija. Kako? Ako si žrtva u nekom sukobu, onda je kontradiktorno ispričavati se nekome za nešto što je zapravo on počinio a ne ti! Zasigurno, treba poduzimati korake praštanja i pomirenja, ali onda trebaš biti svjestan što činiš. Hrvatski politički vrh zbog učestalosti tih pogrešaka, izgleda, nije ni spremam za distingvirani nastup. On je, naime, u nekoliko navrata iznosio riječi isprike u ime Republike Hrvatske, koje nisu bili koraci približavanja nego je zapravo odnose među narodima i državama dovelo u jedan začaran krug. Bez sumnje potrebni su susreti, dapače i oni na političkoj razini. No, svaka inicijativa mora biti dijaloški proces s jasnim polazišnim osnovama, jer susretanje kroz samu činjenicu susreta s drugim mene mijenja i mijenja moga sugovornika. I jednostrane inicijative, pogotovo u kontekstu praštanja, kao što je uvodno spomenuto, moguće su i dobrodošle su, u smislu početka procesa praštanja i ništa više. Odavanje dojma Djelo praštanja nije jednostran ili jednokratan čin, a on se, nažalost, u Hrvatskoj u nekoliko navrata takvim pokazao i nije bio korak naprijed nego zamršivanje ionako komplicirane situacije: stvorila se sintagma o gotovo jednakoj krivici svih i kako su zapravo svi žrtve nedavnih zlodjela svi su i žrtve i svi su počinitelji da je učestalom isprikom učinjen neki kolosalan posao jest arogantnost koja je nadasve štetna i neodgovorna. Djelo praštanja nije jednostran ili jednokratan čin. On se nažalost u Hrvatskoj u nekoliko navrata takvim pokazao i nije bio korak naprijed nego zamršivanje ionako komplicirane situacije: stvorila se sintagma o (gotovo jednakoj) krivici svih i kako su zapravo svi (slično ako ne isto, što je mišljenje međunarodne zajednice) žrtve nedavnih zlodjela svi su i žrtve i svi su počinitelji. Događa se insceniranje pomirenja u kojem više nije jasno tko je subjekt, a tko predikat. Upustiti se u pustolovinu uzajam- 44

47 Netko u nečije ime ne može oprostiti, jer oprost je primarno osobna stvar i ne može biti nacionalna ili politička nagodba; u konačnici počinitelj oprost ne može čak ni izmoliti ako ga žrtva nije voljna darovati nog shvaćanja i dijagnosticiranja problema kao takvog čini se ipak trenutno prvotnom zadaćom. Politika je svojim brzopletim i nepromišljenim istrčavanjima naokolo pokušala darivati nešto (ispriku), što zapravo i ne može poklanjati. Takvu inicijativu može i smije poduzeti samo i jedino žrtva. No, nju se u Hrvatskoj jedva što pita, zapravo od nje se ne samo očekuje nego i traži da šuti, jer navodno svojim govorom tobože kvari dobru klimu što je zapravo nonsense! U tom kontekstu možda se može spomenuti kako ipak postoje dvije vrste pomirenja, makro- i mikro- pomirenje. I redoslijed njihova odvijanja ne može se izokrenuti. On je u hrvatskom slučaju upravo to doživio, utoliko što se krenulo s makro pomirenjem, a uopće nisu stvoreni preduvjeti kroz mikro pomirenje. Uza svu političku darežljivost hrvatskih državnih dužnosnika valja ovdje podsjetiti kako netko nekome (žrtva počinitelju) ne može darivati oprost ako taj nije molio za oproštenje. U samom procesu opraštanja jest upravo potrebna molba počinitelja za oproštenje, a tek onda u drugom koraku slijedi oprost i u trećem koraku prihvaćanje oprosta. Dobiva se dojam kao da je percepcija oprosta u ovdašnjim političkim strukturama takva da bi oprost zapravo bio zaborav, takoreći inicijativa brisanja onoga što se dogodilo, a pomirenje je, sukladno toj logici, uspostava starih dobrih odnosa; pomirenje, međutim, nije ni jedno ni drugo nego je ono uspostavljanje upravo novog odnosa Netko u nečije ime ne može oprostiti, jer oprost je primarno osobna stvar i ne može biti nacionalna ili politička nagodba. U konačnici počinitelj oprost ne može čak ni izmoliti ako ga žrtva nije voljna darovati. Osim toga dobiva se dojam kao da je percepcija oprosta u ovdašnjim političkim strukturama takva da bi oprost ipak bio zaborav, takoreći inicijativa brisanja onog što se dogodilo, a pomirenje je, sukladno toj logici, uspostava starih dobrih odnosa ( jugonostalgičari?!). Pomirenje nije ni jedno ni drugo nego je pomirenje uspostavljanje upravo novog odnosa. Stoga nije nikakvo čudo da žrtve sve to shvaćaju kao manipuliranje njihovim ranama, pa i savjestima jer se, oni misle, politički trguje u onome u čemu nema i ne smije biti nikakve trgovine. Takva politika čini korake unatrag i otvara nove rane, zapravo stvara pretpostavke za nove sukobe. A plod tih nepromišljenosti jest niveliranje krivice, a ona ima kao posljedicu da nestaje počinitelj: svi su jednako krivi i svi su ujedno žrtve te sukladno tome zapravo više nema tko kome što oprostiti. Čemu onda i pomirenje? Taj začarani krug iznuđenog pomirenja pothranjuje svijest kako su zapravo svi isti i kako je onda sve ništa te čini seriozni proces praštanja i pomirenja izlišnim. Širi se stav uzajamnog ignoriranja, što je klica novog sukoba. Kajanje znak slabosti? Problem ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti praštanja i pomirenja stavljaju nas s kršćansko- -teološkog gledišta pred fundamentalni ljudski problem. Teologija shvaća oproštenje grijeha kao slobodan dar Boga za koji mu mi ništa ne dugujemo. Jedini zahtjev koji vjera pred nas postavlja jest samo da taj dar prihvatimo. Reći žao mi je ili kajem se prema postmodernoj percepciji znak je slabosti i u izvjesnom smislu riječi potpisivanje kapitulacije. Upravo taj gubitak svijesti o grijehu jest jedan ne baš zanemariv oblik negacije Boga. Osebujnost toga nijekanja kao da Crkva nedovoljno uzima u obzir u svojoj praksi kao i u teološkom promišljanju. Da bi se u hrvatskim prilikama u procesu pomirenja priznala krivica, čini se da nije toliko potrebna poniznost odnosno hrabrost nego izgleda još više humanistička kultiviranost i elementarno teološko opismenjavanje. 45

48 No, izgleda da je prvotna zadaća ipak vraćanje sebi. To znači da treba nesmetano omogućiti žrtvama da izreknu svoje stavove, svoje pogođenosti, te se tako osposobe za susret s drugom stranom, s protivnicima u nedavnom ratnom sukobu. Jer, ako je pomirenje uspostavljanje novog odnosa a to bi zacijelo trebalo biti! onda prvotno treba ipak uspostavljanje novog odnosa, pa i sa samim sobom. Stoga već sam razborit govor, pa i onaj posve kabinetski, može biti značajan doprinos u vrlo osjetljivom procesu povratka sebi (žrtve) i kršćanskog osvajanja drugoga (počinitelja). Tko, naime, odbija pomirenje, kažnjava zapravo samoga sebe. Stoga raditi na pomirenju znači zauzimati se ne samo za nov odnos prema drugome nego je to zauzimanje oko očuvanja, odnosno još više oko profiliranja, vlastitoga identiteta. A gdje se događa pomirenje, gradi se Začarani krug iznuđenog pomirenja pothranjuje svijest kako su zapravo svi isti i kako je onda sve ništa te čini seriozni proces praštanja i pomirenja izlišnim; širi se stav uzajamnog ignoriranja, što je klica novog sukoba most nad višestrukim ponorima, koji se neprestance otvaraju u nama i među nama ljudima (narodima, državama, kulturama, religijama itd.). A taj most jest upravo mjesto gdje Bog na nas čeka i gdje ga možemo sresti. Soga se gradnja tog mosta ne smije prepustiti samo politici. Naprotiv! 46

49 Moć pamćenja Piše: Jasna ĆURKOVIĆ-NIMAC Naš identitet i naše djelovanje snažno su obojeni našim osobnim i kolektivnim pamćenjima; vrlo velikim dijelom određeni smo našim odgojem, odnosom roditelja prema nama, činjenicom jesmo li jedinci ili imamo više braće i sestara, socijalnim položajem naših roditelja, našim prošlim uspjesima, neuspjesima, našim nacionalnim traumama Iako se u praksi pokazala vrlo operativnim sredstvom, stvaralačka i destruktivna moć pamćenja bila je stoljećima zanemarena u znanosti, sve dok psiholozi poput Hermanna Ebbinghausa, Sigmunda Freuda, Francisa Bertletta i dr., nisu otkrili važnost individualnog pamćenja i njegovu vezu s osobnim identitetom, a sociolozi poput Mauricea Halbwachsa ulogu kolektivnog pamćenja i mehanizme njegove (re)konstrukcije. No, prije toga, u zapadnoj tradiciji na pamćenje se uglavnom gledalo kao na tehniku (ars memoriae) ili mnemo-tehniku, čijim se pronalazačem smatra grčki pjesnik Simonid koji je živio u 6. stoljeću prije Krista. Od njega su Rimljani preuzeli tu tehniku ili umijeće pamćenja i svrstali je u jednu od pet grana retorike, a ona zapravo podrazumijeva jednu vrstu umjetnog pamćenja, odnosno moć pojedinca da primi iznimnu količinu znanja i drži je u pripravnosti za retoričko nadmetanje. Pamćenje formira identitete No da je pamćenje moć, intuitivno se shvaćalo već u predtradicijskim kulturama u kojima se plemenske poglavice biralo prema kriteriju boljeg pamćenja. Pošto te kulture nisu imale pismo ili neke vanjske načine prenošenja znanja, one su se isključivo oslanjale na pamćenje. Tako se vjerovalo da je onaj koji uspijeva pamćenjem zaći dublje u prošlost, sve do početaka vremena, zapravo bliži bogovima i stoga je imao bolji status unutar matične zajednice. Zbog toga su plemenske poglavice birane među onima koji su imali najbolje pamćenje, jer je to ujedno značilo i najbolje poznavanje prošlosti plemena, a time i bolju kontrolu i upravljanje plemenom. Ukratko, već je tada vrijedila maksima: tko ima pamćenje, ima moć; ili ono što je u književnoj umjetnosti, kao sintagmu povezanosti politike i pamćenja, G. Orwell u svojoj knjizi najbolje izrazio antologijskom rečenicom: Tko ima ključeve prošlosti, ima ključeve budućnosti! Na pamćenje se dakle gledalo kao na sredstvo koje se zbog svoje funkcije formiranja identiteta pojedinaca i kolektiva, može koristiti i u posve nehumane svrhe. Teorijsku osnovu za to prekrajanje pamćenja u korist sadašnjosti, posebno je razradio francuski sociolog M. Halbwachs koji je shvatio da svako naše pamćenje nije samo naše, već da je ono izričito društveno uvjetovano i uvijek prolazi konvencijskim kanalima. Drugim riječima, mi se na neki način sjećamo onoga što nam društvo nesvjesno nameće kao vrijedno sjećanja, što je društveno prihvatljivo, a težimo zaboraviti ono elemente iz našeg prošlog života koji bi mogli biti društveno nepogodni. Taj proces stalne rekonstrukcije pamćenja diktiran je uvijek interesima sadašnjosti, odnosno sadašnjost na neki način vrši procjenu onih sadržaja koji su nam korisni i prisiljava svijest da ih zadrži, dok druge, one neprikladne, odbacuje. Halbwachs smatra da ne postoji nešto što bismo mogli nazvati čisto pamćenje, jer pamćenje nije nikada kopija prošlosti, već ono što je nakon procesa rekonstrukcije i naše nesvjesne prerade, od prošlosti ostalo. Već na prvi pogled vidimo da pamćenje nije jednostavan, po sebi razumljiv, proces ponovnog uprizorenja nekadašnje stvarnosti, već se radi o puno složenijem procesu koji u suradnji s našom podsvijesti i društvenim konvencijama zapravo može potpuno umaknuti našoj kontroli. Zato su neki filozofi, poput Paula Ricoeura, govorili 47

50 o važnosti ne samo sadržaja pamćenja (čega se sjećamo), već još više o važnosti pozornosti na načine sjećanja (kako se sjećamo), odnosno koje značenje za naš današnji život dajemo prošlim događajima. Uzmimo primjer bitke kod Sinja i pobjede nad Turcima. Tog se događaja možemo sjećati u posve povijesnom smislu, kao činjenice koja se dogodila godine u Sinju, u kojoj je turskih vojnika napalo 700 sinjskih branitelja, i u kojoj je na neki čudnovat način šačica sinjskih branitelja ipak uspjela obraniti svoj grad od turske navale. Ima li taj povijesni događaj ikakvo značenje za naš život? Naravno da ima, ali ima ono značenje koje mu mi pridajemo, a koje je ipak velikim dijelom putem kolektivne svijesti ugrađeno u naše individualno pamćenje. Svijest o tim mehanizmima kao i o naravi fenomena pamćenja pomaže nam da se oslobodimo socijalnih konstrukata i promišljamo o našim podsvjesnim interesima koji upravljaju pamćenjem, ali ne da ih nužno odbacimo. Znači zapravo da svjesno upravljamo procesima pamćenja, ili bolje rečeno da odgovorno upravljamo tim procesima. Dvoje različitih ljudi može se istog povijesnog događaja sjećati na posve različit način, ovisno o njihovim karakterima. Kasnije ćemo reći nešto o tome da su i njihovi karakteri zapravo proizvod njihovih pamćenja, ali vratimo se prvo tom odnosu karaktera prema pamćenju. Tako će jedna karakterno isključivo racionalna osoba povijesni događaj bitke kod Sinja interpretirati kao neuobičajenu vojnu pobjedu male skupine vojnika nad velikom skupinom, koja nema nikakvo značenje za njegov osobni život osim kao informacijsko znanje koje možda može dobro doći u nekom kvizu, dok će druga karakterno refleksivna ili religiozna osoba tom istom događaju dati dublji i religiozni smisao te će taj događaj imati duboko značenje za njezin život, u smislu očitovanja Božje snage prema sinjskim braniteljima, i koja je tako dokaz Božjeg upletanja u povijesni tijek njegova naroda, pa tako i u njegov osobni život. Takvo različito interpretiranje istoga događaja, ima za posljedicu i različito ophođenje s pamćenjem, u smislu konkretnog postupanja u životnim situacijama. Što to znači? Osoba koja na događaj oslobođenja Sinja gleda kao na povijesnu činjenicu bez ikakve dublje poruke i ikakvog značenja za vlastiti život, neće se poistovjetiti sa svojim sunarodnjacima i neće u svom životu ostaviti prostora za nešto neobjašnjivo. Takvoj osobi koja svoj život odvaja od kolektivnih trauma ili pobjeda bit će teško zamisliti da se, bez ikakve osobne koristi, pridruži nekoj društvenoj akciji. Takva osoba koja nema mogućnost da se služi imaginacijom ili empatijom u odnosu na druge ljude teško će moći učiniti nešto što nadilazi njezine osobne interese, upravo zbog činjenice da nema mogućnost izlaska iz same sebe i premještanja u stvarnost drugoga. Osoba koja na događaj oslobođenja Sinja gleda kao na nešto što ima značenje i za njezin život danas, izvlači drugačiju pouku koja ima posve drugačije reperkusije na njezin etički život. Ona pridaje veliko značenje tzv. figurama sjećanja koje postaju modeli, primjeri i neka vrsta pouke koja upravlja njezinim životom. Mi se sjećamo onoga što nam društvo nesvjesno nameće kao vrijedno sjećanja, što je društveno prihvatljivo, a težimo zaboraviti one elemente iz našeg prošlog života koji bi mogli biti društveno nepogodni Bitno je razlučiti da ovdje ne govorim o povijesnoj istini, na kojoj se doduše temelji djelomično pamćenje, jer pamćenje je ono što od povijesti ostaje u našem mentalitetu i našoj svijesti, ili kako to kaže Halbwachs povijest započinje tek na onoj točki gdje se prošlost više ne pamti. Npr. svi Sinjani ne mogu povijesno opisati slijed događaja i dati detaljnu povijesnu rekonstrukciju, ali ipak većina njih na neki način doživljava da je taj događaj obilježio njihov društveni život i da je postao dio njihove kolektivne svijesti. Osoba, dakle, koja izvlači dublju pouku iz tog događaja može na primjer razmišljati u smjeru kako nije uvijek sila ta koja ima zadnju riječ, ili kako je nutarnja čovjekova snaga i svijest o vrijednosti onoga za što se bori puno važnija nego je to mehaničko sredstvo koje mu stoji na raspolaganju. Takva će osoba i na društvenom planu, u odnosu prema drugim ljudima, dati prednost kriterijima nutarnje vrijednosti i snage, nad onim vanjskima. Stoga, način na koji se odnosimo prema prošlosti, ukoliko prošlost shvatimo kao stvarnost drugoga koja ima zna- 48

51 Način na koji se odnosimo prema prošlosti, ukoliko prošlost shvatimo kao stvarnost drugoga koja ima značajne reperkusije na naš život, utječe snažno na način ponašanja koje ćemo mi primjenjivati u sličnim situacijama čajne reperkusije na naš život, utječe snažno na način ponašanja koje ćemo mi primjenjivati u analognim situacijama. Dakle, naš identitet, a time i naše djelovanje, jesu snažno obojeni našim osobnim i kolektivnim pamćenjima. Vrlo velikim dijelom smo određeni našim odgojem, odnosom roditelja prema nama, činjenicom jesmo smo li jedinci ili imamo više braće i sestara, socijalnim položajem naših roditelja, našim prošlim uspjesima, neuspjesima, našim nacionalnim traumama i sl. Ta naša sjećanja nesvjesno su utjecala na naš karakter, pa smo stoga bez samopouzdanja jer smo imali previše autoritarne roditelje, ili smo previše nepovjerljivi prema ljudima jer smo imali loša iskustva u djetinjstvu, ili smo previše samodopadljivi jer smo u očima naših roditelja uvijek bili najbolji i najsavršeniji, ili previše agresivni ako smo prošli situacije torture ili maltretiranja. Moralna podvojenost pamćenja Međutim, ono što je vrlo bitno istaknuti jest da i u tom određenju našeg karaktera i identiteta pamćenjem, mi još uvijek imamo stanoviti stupanj slobode i upravo u ovom segmentu dolazi do izražaja naša odgovornost u ophođenju s prošlošću. Jednostavnije rečeno, iako je naš identitet snažno obilježen našim pamćenjem, u smislu da na nas jako utječe ono što smo proživjeli, bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, ipak taj isti identitet podrazumijeva također prostore nadogradnje, ispravljanja, usavršavanja. Zbog te mogućnosti da se svjesno postavimo prema našim pamćenjima, da ih takoreći gledamo s distance, mi smo u mogućnosti također da kontroliramo utjecaj pamćenja na nas. Iz toga izvlačimo zaključak da koliko pamćenje formira nas, toliko i mi sami formiramo pamćenje, odnosno dajemo mu novo značenje. Taj prostor slobode je ključan da možemo nekom zlostavljanom djetetu još uvijek reći da nema pravo zlostavljati kada odraste, već da se mora kritički postaviti prema svojim traumatičnim uspomenama i iz njih izvući drugačiju pouku da je zlostavljanje pogrešno. Stoga su mnogi autori koji su pisali o pamćenju, isticali važnost kriterija koji nas moraju voditi u našem ophođenju s pamćenjem. Čini mi se da je to na najjednostavniji način objasnio francuski filozof bugarskih korijena Tzvetan Todorov koji razlikuje doslovno i egzemplarno pamćenje. Prema njegovu tumačenju neko pamćenje možemo doslovno upotrebljavati u našem životu, odnosno naša prošla iskustva preslikati na ona sadašnja i buduća. To konkretno znači da ako su Turci tlačili Hrvate moraju li Hrvati tlačiti Turke kad se domognu vlasti. Oni svoje iskustvo prenose na sve buduće situacije. Ostaju zatvoreni u svom pamćenju kao u zatvoru, ne daju mu nikakvo dublje značenje, već ga doslovno kopiraju. Drugi način pamćenja, koji sugerira Todorov, jest egzemplarno pamćenje u smislu da neki događaj postaje egzemplum, primjer-događaj iz kojeg izvlačimo pouku koja može biti posve različita i suprotna od samog događaja. Na takav način mi nismo zaslijepljeni našom vlastitom sudbinom, već vidimo šire od nje, vidimo i druge koji su prošli teške trenutke, ali su ih ipak nadišli tako da njihovo ponašanje nije bezuvjetno određeno njihovim pamćenjem, već su pamćenje iskoristili kao lekciju koja ih čini još više obazrivima prema drugima. Takav su način izabrali Izraelci u svojem sjećanju na izlazak iz Egipta oni ne daju prednost traumatičnim uspomenama jarma pod Egiptom, već iskustvu oslobađanja iz Egipta te iskustvo oslobađanja prenose na buduće generacije, a ne iskustvo jarma kako bi eventualno stvorili antagonizam s Egipćanima. Ropstvo je samo pozadina na kojoj se može bolje ilustrirati Božja moć u oslobađanju Izraelaca. Tako oni i negativne događaje iskorištavaju za konstrukciju pozitivnih narativa o Božjoj dobroti i svemoći. Analogno tome, Sinjani u svom sjećanju pobjede nad Turcima pamte trenutke slave i pomoći Božje, a ne pridaju nikakvu pozornost osveti ili osjećajima mržnje prema Turcima. Sjećati se na takav pozitivan način znači stvarati vlastitu biografiju, a ne zaključati se u svoju prošlost i potpuno se okovati njome. 49

52 Ta moralna podvojenost pamćenja je zapravo plodan teren za sve vrste zloupotreba i stoga pamćenja, bilo na osobnoj razini, ali posebno na kolektivnom pamćenju mogu biti vrlo ubojito sredstvo. Razlog tome je i činjenica da mi nužno činimo selekciju pamćenja, u smislu da je nemoguće memorizirati sve događaje, pa tako naša podsvijest odvaja one značajne od onih manje značajnih, one bolne od onih manje bolnih i sl. Mehanizam selekcije, kako smo rekli, nije slijepo određen, već je vođen našim osobnim, emocionalnim ili kolektivnim i političkim interesima. Promotrimo u tom kontekstu povijesni događaj bitke kod Sinja i značenje koje Alka ima u našoj kolektivnoj, nacionalnoj ali posebno regionalnoj svijesti. Pamćenje i specifični nositelji tradicije uputama, a ne difuzno, tako da ono postaje na neki način kodirano, inscenirano u riječima, statutima, slici, igri, ritualima, kako bi preživjelo. U slučaju Alke, zasigurno su u održavanju pamćenja događaja oslobođenja od Turaka najveću ulogu odigrali sinjski franjevci, koji nisu zanemarili povijesni temelj, ali su mu dali jednu više poetsku i religijsku formu. Tako kulturno pamćenje počiva na religijski obilježenim događajima, što je zapravo slučaj u velikom broju komemoracija. Religijsko daje događaju jednu mističnu i uzvišeniju notu, koja zapravo povijesni događaj koristi kako bi nametnula neke svoje ideje o životu pojedinca i kolektiva. Tako utemeljen povijesni događaj nosi također jednu notu obvezatnosti, jer religijsko obvezuje ljude na način potpunog predanja i organiziranja vlastitog života u skladu s religijskim načelima, puno više nego to čini puka povijest. U Sinjskoj povijesti događaj oslobođenja od Turaka je uvijek imao veliku važnost na razini kolektivne i individualne svijesti. Slavi se pobjeda nad Turcima, veliča se junaštvo domaćih boraca, kombiniraju se elementi tadašnjih viteških europskih tradicija s lokalnim događajem, te za razliku od svakodnevnog pamćenja koje je nestabilno i bez određenje čvrste točke na koju bi se referiralo, ovaj događaj postaje dio kulturnog pamćenja jer je fiksiran točno određenim sadržajem. Kroz komemorativne ceremonije, kakva je Alka, stanovnici Cetinske krajine održavaju kontinuitet sa svojom prošlošću i na taj način potvrđuju svoj vlastiti identitet. Logično je pretpostaviti da je događaj oslobođenja od Turaka koji stanovnici Cetinske krajine postavljaju u središte svog kulturnog identiteta, iako počiva na povijesnim činjenicama, s vremenom bio donekle naknadno iskonstruiran u cilju stvaranja analogija i sličnosti koje će tom događaju osigurati kontinuitet kroz vrijeme, jer je njihova praktična upotreba tako sigurnija. S vremenom cetinsko kulturno pamćenje reflektira zapravo njihovu društvenu ideju o vrijednostima dobra i zla, o načinima njihova izražavanja, o ljudskom dostojanstvu, o istinskom junaštvu i slično. Međutim, da bi se to moglo održati tijekom vremena, pamćenje ovisi o specifičnim nositeljima tradicije, kao što su u nekim društvima bili šamani, učitelji, pisci, svećenici, koji šire sjećanje na neki događaj prema strogo određenim Da bi se moglo održati tijekom vremena, pamćenje ovisi o specifičnim nositeljima tradicije koji šire sjećanje na neki događaj prema strogo određeni uputama, a ne difuzno, tako da ono postaje na neki način kodirano, inscenirano u riječima, statutima, slici, igri, ritualima, kako bi preživjeloi Tako u Alci zapravo imamo miješanje povijesti, kulture i religije na način da je povijest matrica na kojoj operiraju kultura i religija. Ljudi počinju zaboravljati povijest, ali dio njihova mentaliteta ostaje ono što je postalo kulturno poželjno ili religiozno prihvatljivo i korisno. Ne u skladu s povijesnom, već zapamćenom ili na temelju povijesti iskonstruiranom slikom junaštva, u Cetinskom kraju se kulturno poželjnim smatra npr. dostojanstveno držanje, čvrstina karaktera, jasnoća, oštrina i jačina govora, dok se npr. blagost ili neodlučnost u karakteru, tihi govor, pognuto držanje smatraju društveno inferiornijima. Kultura zapamćene prošlosti nameće takve obrasce ponašanja u Cetinskoj krajini, ali to ne znači da su oni i općenito društveno poželjni ili da mogu postati neka univerzalna norma. Ne- 50

53 kim je kulturama iskustvo potlačenosti nametnulo posve drugačije obrasce ponašanja, pa se za neke skupine kaže da su snalažljivi, prevrtljivi, što baš i nisu osobine časti onakve kakvom je mi shvaćamo. Stoga, pošto kulturno pamćenje utječe na formiranje identiteta, ono velikim dijelom utječe i na formiranje karaktera. No, dok se kulturno pamćenje odnosi na načine ponašanja, stil života, odnose među ljudima, i slično, dotle se religijsko pamćenje odnosi na vjerovanja, ali uvijek u vidu vrijednosti koje želi promicati. Tako prema religijskom pamćenju, junaštvo nije samo demonstracija fizičke nadmoći, već snaga koju daje odnos s Bogom; dostojanstvo nije samo način uspravnog držanja, već čista savjest i svijest o činjenju nekog dobra; govor treba ovisiti o snazi argumenata, a ne o jačini niti boji glasa. Vrijednosti koje religija želi promicati kroz kulturu, imaju pravo pretendirati na univerzalnost (iako se o tome vode žestoke rasprave kod zagovornika kulturnog i etičkog relativizma), dok one kulturne to nemaju, i zapravo što su različitije time smatramo svijet bogatijim. Sinjska Alka je stoga jedinstveno kulturno dobro koje počiva na isključivom monopolu cetinske povijesti, dok su vrijednosti koje Alka u sebi implicira univerzalno dobro svih ljudi. Zato samo Sinjanjin može trčati Alku, ali je svaki čovjek pozvan da bude junak, dostojanstven i socijalno osjetljiv, odnosno da njeguje i prenosi one vrijednosti koje su mu kulturno i religijski posredovane. Dakle, možemo reći da pamćenje Cetinjana ostaje njihova kulturna baština, ali postaje vrijednosna baština ljudi čitavog svijeta. 51

54 Povijest zaborava Piše: Bruno PETRUŠIĆ U iščitavanju zapadne povijesti a mislimo se na europsku povijest i kulturu koja je obilježavala tu povijest, i koja je nedvojbeno kršćanska možemo lako otkriti nastojanja iznalaska nečeg novog i otkrivanja onog starog. To otkrivanje uglavnom je popraćeno pukim razočaranjem, jer nismo otkrili ništa nova, ili pak neprihvaćanjem ishoda samog otkrivanja. Pun entuzijazma, ali i lagane nevjerice, jedan se čovjek zaputio punim brodom svakovrsnih potrebština i namirnica na iznimno dalek i donekle opasan put. Uzevši zastavu svoje zemlje, pušku za svaki slučaj i kutiju punu metaka, pozdravlja se s bliskim ljudima, a možda i sa svojom suprugom, te isplovljava iz sigurne luke. Recimo da je ta luka bila splitska Sjeverna luka. Zahvaljujući povoljnu vjetru i njegovu neporecivu znanju nautičkih vještina, putovanje mu se učini lakše nego što to uistinu jest. No, počinivši gotovo neznatnu grešku pri određivanju kursa, njegovo se putovanje približilo kraju prije nego li je to mogao ikad očekivati. Sav uzbuđen, s puškom u jednoj (za svaki slučaj) i zastavom u drugoj ruci, iskrcao se na splitsku rivu i zabio zastavu na poganski hram za koji se pokazalo da je katedrala sv. Duje. Misleći kako je riječ o posve novoj zemlji, otkrio je sam Split iz kojeg se i uputio na ovaj velebni pothvat. Tako bi, čini mi se, mogla izgledati naša hrvatska inačica priče o Chestertonovu junaku koji otkriva Englesku. Na jednom mjestu sam Chesterton kaže da je upravo on sam taj čovjek ili, kako ga on naziva, romantični junak. Donekle bih i ja sam za sebe mogao nešto veoma slično ustvrditi, ali ono što me zanima na ovom mjestu nije sama priča za sebe nego iskustvo koje je taj obraćenik (na katoličanstvo) opisivao kroz gotovo svaki svoj napisani tekst. To se iskustvo pobliže tiče povijesti zaborava od kojeg pati današnji čovjek, kao što je patio i u Chestertonovo vrijeme ( ). Zaboravljanje kao proces suprotan pamćenju donekle je nužan za funkcioniranje, prema svemu sudeći, ograničene radne memorije našeg uma. Pohranjivati mnoštvo nepotrebnih informacija uistinu se čini nepraktično i bespredmetno, no nije o takvom zaboravu riječ u daljnjem opisu ove povijesti zaborava. Sintagma povijest zaborava hoće reći da postoji težnja, odnosno sklonost, prema svemu sudeći društva svakog vremena i prostora, zaboravu svoje ukorijenjenosti i svoje povijesti iz koje je nastalo, došlo u postojanje. Danas nam se ta težnja, odnosno sklonost, predstavlja pojmovima emancipacije i sekularizma (težnja koja je se izgleda ostvarila). Oba pojma donekle označavaju isti proces, a koji se ukratko može okarakterizirati kao pronalazak Engleske, ili u našem slučaju Splita. Krenuti u nešto sasvim novo i otkriti ono iz čega smo krenuli. Simbolički gledano, možemo uzeti krug kao sliku tog procesa. Krug završava tamo gdje počinje, a počinje tamo gdje završava. Ujedno najudaljenije dvije točke na krugu su i najbliže jedna drugoj. Isto je stanje i s emancipacijom i sekularizmom. Ono čega se emancipacija oslobađa upravo je ono što pronalazi na kraju osloboditeljskog procesa. Ono čemu sekularizam teži jest ono što razdvaja. No, zaborav o kojem je ovdje pobliže riječ tiče se kršćanstva i emancipiranog i sekulariziranog svijeta u kojem ono prebiva, a iz kojeg nije. U iščitavanju zapadne povijesti (misli se na europsku povijest i kulturu koja je obilježavala tu povijest, i koja je nedvojbeno kršćanska) možemo lako otkriti nastojanja iznalaska nečeg novog i otkrivanja onog starog. To otkrivanje uglavnom je popraćeno pukim razočaranjem (jer nismo otkrili ništa nova) ili pak neprihvaćanjem ishoda 52

55 samog otkrivanja. Stoga kršćanstvo, možda od svih religija, ima najviše kritičara. Emancipatorski pokret (kao i sekularizam) želi slobodno društvo koje neće robovati ideologijama ili pak nekom religijskom autoritetu. Taj pokret oslobođenja započinje negdje sa prosvjetiteljstvom i francuskom revolucijom, a završava (?) danas u potpuno sekularnom zapadnom društvu. Nastaje kao revolucija (revolt, pobuna), a završava kao uređeno društvo (skladno, tolerantno i demokratsko). No, meni se čini da smo u ovom slučaju zaboravili jednu povijesno utvrđenu činjenicu (upravo iz povijesti posljednjih triju stoljeća), a koja kaže kako revolucija jede svoju djecu. Posljednja dva do tri stoljeća (koje je vrijeme, poprilično kratko, mnoštva raznoraznih revolucija i emancipatorskih pokreta) čovječanstvo se unaprijedilo (u smislu tehnološkom i političkom) gotovo nesagledivo naspram punih sedamnaest stoljeća prevlasti kršćanstva. I možda na prvi pogled izgleda opravdanim jedenje svoje djece, a koje opravdavamo napretkom i drugim ideološkim opravdanjima poput poštivanja prava životinja, ili pak tehnologizacijom čovjeka. Kako bilo da bilo, zaborav nam je udijelio mnoštvo puteva i prije prečica k sveukupnijem i potpunijem razvoju Napretka. Odgovor na sva ta pitanja jest zaborav. Zaboravili smo se čuditi. Sve je jasno i naša mašta je bespotrebna. U vremenu kad nam je sve servirano na pladnju, kada smo puki konzumenti i potrošači, mašta i kreativnost više nemaju svrhu. Taj zaborav ide do te mjere da ono čega se ne sjećamo proglašavamo religijom. Nada u veliki Napredak čovječanstva koje će sebi i svojim moćima podvrgnuti svu zemlju ima svoje korijene u toj mogućnosti zaborava. Krenimo ispočetka i otkrit ćemo što smo i kamo idemo i, možda najvažnije, od kuda idemo tamo kamo idemo. Naravno, u deliriju zaborava nema mjesta za ono čega se više ne sjećamo, a što možda može preživjeti naš zaborav kao blijeda sjena sakrivena duboko u nesvjesnom dijelu naše svijesti, a što nas ponekad muči kroz noćne more kojih smo svjedoci čak i budni. Bog je postao suvišak. Meni je to neiscrpni izvor fascinacije i razbijanja dosade, naime, to da je onaj Pastir koji je nekada hodao zemljom tražeći raspršene ovce Izraela (što označava suvišak ili ostatak, a što je kroz razvoj kšćanstva, u teologiji palo u drugi plan, čemu je uzrok sveobuhvatnost kršćanstva, razumljivo), danas sâm postao izgubljena ovca (a ne više Pastir), onaj suvišak koji nam svima smeta u ophođenju našim životima i čija sama pojava, kao što je to prije bio slučaj s gubavcima ili siromasima, uvodi nelagodu i prijezir u naše širom otvorene oči kojima bez čuđenja promatramo ovaj vrli novi svijet. Novi svijet više nije središte. On više nije iznimno velik i prostoran toliko da nas zbunjuje. On je postao malen, ali što je još važnije, usamljen, zrno pijeska u beskrajnom prostranstvu istoga, ali uvelike različitoga. Naše oči su također velike i nijeme i očigledno rastu pored stvari, ali nas ne potiču više na čuđenje. Što je to uopće čuđenje? Čuđenje nad čime? Prevlašću jedne slike svijeta, odnosno jednih očiju kojima promatramo taj svijet, odnosno, na kraju, prevlašću eksperimentalne metode, svijet je postao vrijedan naše ignorantnosti i podsmjeha. Što ima čudesno u nužnosti prirodnog zakona? Kako riješiti jedan matematički zadatak (2+2=4 uvijek je i svagda, i ničeg čuđenja vrijednog tu nema) nego onako kako se mora riješiti? Zašto više ne pričamo priče? Ta, priču možemo završiti kako nam drago, i ispričati možemo nevjerojatne i nemoguće priče i događaje. Odgovor na sva ta pitanja jest zaborav. Zaboravili smo se čuditi. Sve je jasno i naša mašta je bespotrebna. U vremenu kad nam je sve servirano na pladnju, kada smo puki konzumenti i potrošači, mašta i kreativnost više nemaju svrhu. Priče su sve ispričane i svima znademo tijek i svršetak. Postajemo gluplji, podložniji zaboravu. Zaboravljamo čuđenje. Čak, što je uvelike žalosno stanje današnjeg čovjeka, zaboravljamo da smo zaboravili, što je razlog zašto uvijek počinjemo ispočetka i kada, kao junak na početku ovog teksta, pronalazimo ono što je već pronađeno. Ono što nas je nekada kao vrstu dvonožnih sisavaca poticalo na čuđenje danas je nestalo. Čudo potiče na čuđenje, a kako u okvirima materijalnog svijeta podloženog strogim prirodnim zakonima nema mjesta čudu, nema više ni poticaja 53

56 čuđenju. Tada nastupa zaborav. To da je jabuka pala Newtonu na nos bilo je veoma čudno, no nakon što je on otkrio (opet ništa novo) zakon gravitacije, postalo je uobičajeno da jabuke padaju ljudima na nos. Stoga se donekle razboriti ljudi još i danas ustručavaju šetati ispod stabala jabuka. I upravo uobičajenost, ta dosadna reprodukcija istih događaja, dokida čudo, a time i čuđenje, tako da zaborav nastupa gotovo sam od sebe. Jedan od razloga zašto je kršćanstvo danas u krizi može biti i u tome što je ono punih sedamnaest stoljeća bilo uobičajeno. No, mi koji nešto o kršćanstvu znamo, znamo da je ono sve samo nije uobičajeno. Na tom tragu našeg saznanja možemo uočiti pokušaj uspješna ophođenja sa zaboravom. Kako kršćanstvo rastvara i izobličuje granice uobičajenog, smatram da je ono jedina snaga i moć koja može nanovo uspostaviti pamćenje i sjećanje milosti i tako suzbiti osuđenost kružnog ponavljanja zaborava ili pak same uobičajenosti. Razbijajući ograničenja uobičajenog i materijalnog (u oba slučaja dosadnog) svijeta, otvaramo i omogućujemo prostor djelovanju milosti. A djelovanje milosti nazivamo čudom. Time anticipiramo povratak naše mogućnosti čuđenja. Treba se ipak sjetiti da to što uz sav zaborav pamtimo milosni događaj (čudo) nije naše djelo. Samo sjećanje je milost i tako upravo zbog tog razloga otkrivamo da smo nemoćni kada je zaborav u pitanju. Osuđeni smo na zaborav, ali smo slobodni ipak pamtiti milosne događaje u našem životu, i tu ne mislim samo na osobnoj, pojedinačnoj razini, nego prije na kolektivnoj, društveno-kulturalnoj razini. Ako smo već osuđeni na zaborav, onda to još ne znači da nam je dopušteno zaboraviti da smo zaboravili. Recimo da kršćanstvo zna da zaboravlja, dok emancipacija ili pak sekularizam to ne znaju. Oni zaboravljaju i sami zaborav. Unutar takvog nanovo postavljenog kršćanskog okruženja, koje nije uobičajeno jer su uvijek moguća iznenađenja i čuda, možemo pomalo uočiti kako se čuđenje nanovo vraća u domenu ljudskog. Vraćanjem čuđenja, do izražaja dolazi i uočavanje čuda. Lome se okviri materijalističkog (dosadnog) svijeta, emancipacija završava u uobičajenosti i nerijetko u utopiji, a sekularizam rastače samoga sebe inzistirajući na shizofreniji i podijeljenosti samog čovjeka u konačnici. Na kraju sva tri procesa i pogleda na svijet materijalizam, sekularizam i emancipacija završavaju tamo odakle su počeli svoj neslavni hod i razvoj. Napredak završava u kaosu i globalnoj katastrofi iz koje je po prvi put podignuo svoje čelo obećavajući čovječanstvu slobodu, bratstvo i jednakost (i jedinstvo fraze koje su danas gotovo u potpunosti izlizane). Lome se okviri materijalističkog (dosadnog) svijeta, emancipacija završava u uobičajenosti i nerijetko u utopiji, a sekularizam rastače samoga sebe inzistirajući na shizofreniji i podijeljenosti samog čovjeka u konačnici. Zaborav na kraju može ponuditi jedino još samo (samo)zaborav, a naša neodlučnost da naučimo važne lekcije iz povijesti zaborava samo potvrđuje onu već povijesnu izreku da je povijest učiteljica života, od koje nitko nije naučio ama baš ništa novoga; još bismo mogli smo nadodati i korisna. Da to ne bude tako, potrudilo se kršćanstvo. Ono ne da jedino uči iz povijesti (iako je i to upitno) nego ono živi povijest zaborava sjećajući se milosti. Ono ima snagu napuštanja onog poznatog i otkrivanja posve novog, a da se samo nije pomaknulo s mjesta. Ono razrješava paradoks života tako da sam taj paradoks dovodi do apsurdnosti i tako omogućava zaborav kojeg se sjećamo. Kršćanstvo kaže da je se sve već dogodilo i da je naš zadatak sjećati se toga. Ono što zaboravljamo, ono što smo zaboravili i iz čega ne učimo jest samo povijesna manifestacija onoga čega se jedino sjećamo, iz čega jedino učimo i onoga što jedino živimo (barem bismo trebali), a što nije drugo doli milost, čudo koje potiče na čuđenje. Ako nam je to previše za našu ograničenu memoriju, razmotrimo slijedeći argument. Kada je Chesterton obrazlagao razloge svojeg obraćenja, prvo na kršćanstvo, a kasnije i na katoličanstvo, onda je uporno govorio da se cijelo vrijeme osjećao i ponašao kao njegov junak koji je otkrio Englesku. On kaže da je tražio odgovore na razna pitanja koja su mu upućivali i kojima 54

57 su ga obasipali ljudi njegova vremena i kada bi već napokon pronašao pravi odgovor, shvatio bi da je Engleska već otkrivena. Shvatio je da su pitanja na koja je tražio odgovore odavno postavljena i odavno odgovorena, iako se uvijek nanovo ista pitanja postavljaju. Sve je već učinjeno. Ono što je zamijetio jest zaborav kako pitanja tako i odgovora. Pitanja postavljaju ljudi svakog vremena jer bez pitanja ne bismo bili ljudi, ili bismo bili manje ljudi nego što to s pitanjima jesmo a odgovor je samo jedan; a sve odgovore posjeduje (ili jest) kršćanstvo. Tako, u poredbi junaka koji je otkrio već otkrivenu Englesku i čovjeka koji nudi odgovore na već odgovorena pitanja postoji jako mnogo sličnosti. I junak koji želi otkriti nešto novo i čovjek koji želi ponuditi novi odgovor, a koji je već odgovoren, obojica pate od zaborava i obojica žele nešto sasvim novo. Jedino koje u sebi pomiruje staro i novo jest kršćanstvo koje je kao takvo sveukupnost i sveobuhvatnost povijesti zaborava uz iznimno pamćenje milosti. Ono što proces emancipacije, ili pak zahtjev sekularizacije, ne vide (zaboravljaju) jest da više nema ustaljenih diskriminacijskih podjela na muško-žensko, robslobodan, ili pak Grk-Židov, nego da smo svi jedno u Jednome koji je Glava svoga Tijela, kao ni to da već odavno postoji zahtjev koji od nas traži da dadnemo caru carevo, a Bogu Božije! Na kraju bih izrazio svoje čuđenje nad zaboravom koji nas oslobađa kontinuiteta (konzervatizma) i koji čini da uvijek krećemo ispočetka (a upravo činjenica da čovječanstvo ne mora ići ispočetka omogućuje njegov razvoj i napredak), a koji ujedno zaboravlja da je zaboravio, pa tako stoji nepokretan na pokretnim stepenicama dopuštajući da njime ravna slučajnost ili pak ograničenost prostora i vremena gibanja samih pokretnih stepenica, koje same stoje na mjestu. Ono što mi to čuđenje omogućuje jest korak izvan takvog koncepta stvarnosti pokretnih stepenica jer postoji nešto što te stepenice pokreće i što je izvan njih kamo mogu zakoračiti. Jedini je problem u tome slučaju činjenica što bi taj moj korak morao biti beskonačan te kao takav zahtjeva ono nemoguće, zahtijeva čudo. No, s druge strane, tog čuđenja uopće ne bi ni bilo da sam ne vjerujem u mogućnost čuda, kao što smo već vidjeli. 55

58 Pamćenje zla i René Girard Piše: Ljubomir LADAN Opraštanje je mjesto gdje puca lanac stalnog povratka na isto. On opraštajući unaprijed sprječava moguću osvetu kao vraćanje u začarani krug mir-gomilanje grijeha-kriza-nasilje-mir Oprostiti, ali ne zaboraviti - rečenica je koja se često čula na našim prostorima, osobito mišljena u odnosu na ne tako davnu agresiju na našu zemlju i eskalaciju nasilja koja je odnijela brojne žrtve. Ona sažima jednu bitnu kršćansku ideju koju na poseban način aktualizira René Girard. Pamtiti nevinost žrtve i vinovnost krivca jedna je od temeljnih crta Biblije. Od Abela do Isusa Biblija ni na jednom mjestu ne zaboravlja istinu tko je nevin, a tko kriv. Ta tema još je uvijek aktualna za nas. Dojam da istina krivnje i nevinosti nije jasno definirana ostavlja gorak okus. Unatoč velikoj brizi našega doba za žrtve, najvećoj u povijesti, paradoksalno je da je to isto vrijeme ujedno odnijelo i najveći broj žrtava. Nacizam, u čijoj pozadini vidi Nietzschea, Girard će nazvati totalitarizmom koji je izravno nijekanje žrtava i brige za njih. Drugi totalitarizam modernoga doba puno je opasniji i perfidniji. Glumljenom tolerancijom i pseudomirotvorstom radikalizira se govor o žrtvi, gura se sa scene kršćanstvo kao ono koje se nedovoljno brine za žrtve, a u kršćanskoj povijesti vide samo progone, inkviziciju, ratove i danas pedofiliju. Predstavljajući se osloboditeljima svijeta, neopogani progovaraju jezikom žrtava, pokušavajući kršćanstvo izgurati najmoćnijim kršćanskim oružjem. Zapravo, radikalizacija suvremena žrtvoslovlja vrlo nas uspješno vraća na sve vrste poganskih običaja, eutanazije, spolne neodređenosti, cirkuskih igara, ali, zahvaljujući elektronskim simulacijama, bez stvarnih žrtava. Pitat ćemo se danas u duhu moderne tolerancije tko zaslužuje naše žaljenje, majke koje se žrtvuju za svoju djecu ili djeca žrtvovana zbog suvremenog hedonizma: tko je tu prava žrtva? Svaki moralni zakon doživjet će se kao nasilje nad slobodom, ukidanje svih zabrana ostvaruje ideal sreće neopoganstva koji se krije u neograničenom zadovoljenju svih želja. Istina o krivici i žrtvi presudan je moment koji omogućava u svjetlu te istine ispravan vrijednosni sud na osnovi kojeg treba djelovati. Pamtiti žrtvu ne možemo ako ne znamo tko je ona, niti imamo kome oprostiti dok krivac nije poznat. Radi boljeg razumijevanja nužno je, barem u osnovnome, iznijeti Girardovu teoriju. Girard kaže kako nasilje nije produkt puke agresivnosti. On drži da je u pozadini svega rivalstvo. Objekt suparništva nije bitan: slava, moć, ugled, žena... Objekt je tek medij koji će poslužiti za uzajamno oponašanje i, naravno, uzajamno sprječavanje drugih da taj objekt prisvoje. Najčešći naziv za njegovu teoriju jest teorija mimetske žudnje. Ljudsko društvo premreženo je bezbrojnim mimetskim trokutima uzora, oponašatelja i objekta. Pitat ćemo se danas u duhu moderne tolerancije tko zaslužuje naše žaljenje, majke koje se žrtvuju za svoju djecu ili djeca žrtvovana zbog suvremenog hedonizma: tko je tu prava žrtva? Stalna suparništva na različitim razinama gomilaju grijeh koji kulminira u mimetskoj krizi, u nasilju. Nasilje prijeti opstanku zajednice te članovi zajednice usmjeravaju svoj bijes na jednu osobu žrtvu žrtvenog jarca. Uočavanjem pravilnosti u sukobima gdje nagomilana frustracija nasiljem izlazi iz onih koji su frustrirani nastaje obred. Po principu cjepiva, malo nasilje koje sprječava veliko nasilje. Kako bi Kajfa u Evanđelju rekao: Bolje je da jedan čovjek umre mjesto naroda (Iv 18,14). U tom mehanizmu Girard će prepoznati vladara ovoga svijeta - Sotonu. Sotona je taj koji potiče nasilje, suparničko oponašanje. U svakom segmentu ljudskog društva vidimo to negativno 56

59 rivalstvo, od djece u vrtiću koja sva do jednoga žele jednu igračku, koju je jedan već poželio, preko obrazovanja, športa i politike. Kako to da su baš svi momci u srednjoj školi zaljubljeni u samo jednu djevojku? Ili bar veći dio njih. Zašto, ako je nasilje i mimetsko rivalstvo, sotonsko ne ide u tome nasilju do kraja? Zato jer bi tada vladar ovoga svijeta izgubio područje svoje vlasti. Nekontrolirano nasilje prijeti opstanku zajednice. On je na nasilje dao nasilan odgovor u obliku žrtvovanja, koje će opet u dogledno vrijeme ponoviti postupak. Čini se kao da je i Kristova žrtva iste naravi. Frustrirana svjetina raspinje žrtvu i nakon toga zavlada mir. Girard ovdje ukazuje na biblijsko viđenje stvarnosti: žrtva je žrtva, a krivac krivac. Mitologija daje jedan drugačiji model. Svjetina uvijek drži da je u pravu, a da je žrtva kriva za sve. Da nije tako, mehanizam ne bi djelovao, jer nitko iole zdrave pameti ne bi ubio drugoga zbog svoje krivice, i poslije se još osjećao očišćenim od grijeha. Svatko bi svjestan znao da ima jedan grijeh više i time težu situaciju. Zaslijepljenost mitologije ustvari je zaslijepljenost svijeta. Zato Krist i veli: Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 10,38). Opraštanje je mjesto gdje puca lanac stalnog povratka na isto. On opraštajući unaprijed sprječava moguću osvetu kao vraćanje u začarani krug mir-gomilanje grijeha-kriza-nasilje-mir. On daruje mir bez ostatka. No nije rekao: Zaboravite!, već: Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen (Lk 22,19). Sjećati se njegove žrtve znači sjećati se njegove nevinosti i ujedno oprostiti kako taj spomen ne bi postao izvor budućega zla. Razvoj suvremene zapadne kulture nepobitno je prožet utjecajem kršćanstva. Ljudska prava, jednakopravnost spolova, solidarnost i brojne druge vrijednosti kojima se s pravom diči suvremeni svijet svoj izvor imaju u Blagoj vijesti. Briga za žrtve eminentno je biblijska tekovina. Moderna radikalizirana briga za žrtve karikatura je one stvarne, loša imitacija kršćanstva. Vladar ovoga svijeta svojim najjačim oružjem mimetizmom oponaša Krista pokušavajući izgurati kršćanstvo sa scene. Jasno razlikovanje žrtve i agresora, nevinosti i krivnje početak je puta u svijet bez nasilja. Opraštanje je druga stepenica na tome putu. Pamćenje zla osigurač je protiv povratka u začarani krug nasilja. 57

60 Kratko razmatranje o povijesnom pamćenju Bilo jednom davno Piše: Miroslav JUREŠIĆ Povijesno pamćenje posjeduje onu aktivnu izgrađujuću dimenziju koju svako prošlo iskustvo i doživljaj imaju na ljudski duh, trajno oblikujući njegov identitet utjelovljen u širokoj lepezi životnih uvjerenja i stavova, osjećanja i razmišljanja, karakterističnih obilježja i djelovanja ovom ćemo se kratku razmatranju pozabaviti povijesnim pamćenjem kao fenomenom U koji je jako utjecao na proces nastanka i oblikovanja hrvatskog nacionalnog, ali i vjerskog identiteta. Pritom ćemo posebnu pozornost posvetiti čuvenoj obrani Sinja iz kao veoma važnom povijesnom događaju koji je svoje mjesto pronašao ne samo u školskim udžbenicima i knjigama, nego i u kolektivnom pamćenju naroda ovoga kraja. Radi što boljega razumijevanja i bez suvišnih stručnih detaljiziranja, u narednom ćemo razmatranju slijediti jednostavnu analitičku metodu pri čemu ćemo sam tekst podijeliti na dvije glavne tematske cjeline. S obzirom na to, u prvoj ćemo cjelini pokušati definirati fenomen povijesnog pamćenja te prikazati njegove opće značajke, dok ćemo u drugoj cjelini prethodno dobivena zapažanja konkretno rasvijetliti na primjeru sinjske bitke. Opća zapažanja o fenomenu povijesnog pamćenja Kolika je važnost fenomena povijesnog pamćenja najbolje svjedoče žestoke rasprave koje se o toj temi posljednjih godina vode na hrvatskoj javnoj sceni. I golim je okom vidljivo da su one izrodile dva ideološki međusobno suprotstavljena tabora koja ćemo ovdje samo ukratko spomenuti, ne ulazeći u dublju analizu njihovih temeljnih postavki. Prvi tabor predstavljaju desno orijentirane društveno-političke struje koje u ime nacionalističke ideologije apsolutiziraju povijesno pamćenje čak i onda kada se ono protivi očitim povijesnim činjenicama. Svjesno ili nesvjesno zanemarivanje (samo)kritičkog i objektivnog sagledavanja događaja iz naše bliže ili daljnje prošlosti glavno je obilježje zagovornika te orijentacije. Drugi tabor predstavljaju lijevo usmjerene liberalističko-antinacionalne struje koje u povijesnom pamćenju vide opasnost po vlastita ideološka uvjerenja te odbacuju sve ono što se, po njihovu mišljenju, ne uklapa u okvire racionalnoga i znanstveno objektivnog. Skučeno viđenje povijesti kao niza isključivo objektivnih informacija i beživotnih činjenica te negiranje valjanosti njezina iščitavanja u teološkom ključu osnovna je karakteristika pobornika takvoga pristupa. Splet različitih emotivnih doživljaja, stjecanje novih iskustava i viđenja, formiranje novih uvjerenja ili promjena starih samo su neki od elemenata subjektivnog aspekta pamćenja Očito je da ni jedna od navedenih struja ne vodi računa o pravoj naravi povijesnoga pamćenja kao i o njegovu specifičnu viđenju određenih događaja iz naše prošlosti. Naravno, to za posljedicu ima stvaranje plodnoga tla za svakovrsne ideološke manipulacije i zloporabe, posebice na području dnevnopolitičkih razračunavanja pa čak i ekonomske dobiti. Stoga prvo pitanje koje trebamo postaviti glasi: što je to povijesno pamćenje i koja je njegova funkcija u okviru razvoja 58

61 identiteta konkretno hrvatskog naroda? U pokušaju što jasnijeg odgovora na to pitanje pozvat ćemo se prije svega na naše svakodnevno iskustvo koje nam nedvojbeno sugerira da je čovjek, između ostaloga, i biće koje pamti. Ili, drugim riječima kazano, čovjek je biće koje ima sposobnost sjećanja na sve događaje iz vlastite prošlosti, ali i sposobnost da na temelju toga sjećanja uči, izgrađujući vlastitu osobnost i identitet u svim njihovim aspektima. Odatle proizlazi činjenica da se pamćenje nipošto ne može i ne smije jednostavno svesti na neko pasivno skladištenje informacija, koje nema ama baš nikakvog utjecaja na sadašnjost i budućnost kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Naprotiv, ono posjeduje i onu aktivnu izgrađujuću dimenziju koja je neraskidivo povezana s učinkom koji svako prošlo iskustvo i doživljaj imaju na ljudski duh, trajno oblikujući njegov identitet utjelovljen u širokoj lepezi životnih uvjerenja i stavova, osjećanja i razmišljanja, karakterističnih obilježja i djelovanja, itd. Povijest kao znanost nikada do kraja ne može dokučiti i rasvijetliti krajnje pokretačke motive pojedinaca i zajednica uronjenih u one situacije koje su ih stavljale pred životne odluke, određujući u konačnici njihov identitet i smjer kojim će krenuti Druga važna činjenica koju treba imati na umu u govoru o ljudskom pamćenju jest i njegov snažan subjektivan karakter. Naime, kao što smo već dali naslutiti, po samoj svojoj naravi ono u sebe uključuje ne samo objektivne informacije o nekom proteklom događaju, nego i subjektivne učinke koje je taj događaj proizveo kod svojih sudionika. Splet različitih emotivnih doživljaja, stjecanje novih iskustava i viđenja, formiranje novih uvjerenja ili promjena starih samo su neki od elemenata toga subjektivnog aspekta pamćenja. Riječ je o neizbježnom prirodnom procesu čija se valjanost ne smije nijekati ni odbacivati, ali ni apsolutizirati i pretvarati u neku nedodirljivu instancu. Već sama činjenica pripadnosti toga procesa sferi ljudskoga poziva na razboritu mjeru opreza pri njegovu vrjednovanju te ukazuje na mogućnost istovremene pojave i pozitivnih i negativnih elemenata u njemu. S obzirom na to, danas se često govori o potrebi čišćenja pamćenja kao, pojednostavljeno rečeno, postupku uklanjanja svega onoga što čovjeka pojedinca ili neku društvenu zajednicu zarobljava u njihovoj prošlosti, onemogućujući im zdrav odnos prema vlastitoj sadašnjosti i budućnosti. Imajući u vidu tešku povijest hrvatskoga naroda, obilježenu svakovrsnim podjelama i krvavim sukobima, te aktualni odnos prema ključnim događajima iz te iste povijesti, očitom postaje nužnost te vrste katarze kako bi se došlo do one više razine nacionalne zrelosti i odgovornosti koja nam je itekako potrebna u ovim teškim vremenima mutnih političara i još mutnijih političkih vizija. No, to je tema za neku drugu raspravu. Međutim, ono što nas na poseban način zanima u ovomu razmatranju odnosi se na funkciju povijesnoga pamćenja i njegov odnos prema povijesti kao znanosti. Već i letimičan uvid u tu problematiku otkriva da su suvremene gospodarsko-političke i društveno-kulturne promjene, među kojima se posebice ističe pojava i utjecaj masovnih medija, pokrenule proces osiromašenja svijeta i čovjeka, svodeći ih na puki niz prirodnih i društvenih zakonitosti i funkcija izvan kojega ništa drugo ne postoji. Što to konkretno znači u slučaju povijesnog pamćenja? Znači prije svega da ovaj fenomen danas polako izumire ili evoluira u sredstvo pomoću kojega je moguće ostvariti određene političke ili ekonomske probitke. Onu njegovu nekadašnju funkciju čuvanja i njegovanja identiteta zajednice, onu njegovu izgrađujuću i odgojnu dimenziju koja je čovjeka pozivala da bude ono što jest, u modernom je dobu moguće otkriti tek u nejasnim tragovima. Kao gotovo i sve drugo, tako je i povijesno pamćenje postalo neka vrsta znanja koje se temelji na konceptu čiste informacije proizvedene i upakirane da bi bila prodana i kupljena. I ništa više i ništa manje od toga. Svi oni elementi povijesnoga pamćenja koji izlaze iz tih okvira odbacuju se kao nepotrebni, neprikladni, zastarjeli, nefunkcionalni pa čak i štetni za suvremeno shvaćanje pojedinca i zajednice. Ili, slikovito rečeno, povijesno se pamćenje danas tretira kao neka vrsta zastarjelog stroja koji ostvaruje svoju svrhu i donosi određenu dobit samo pod 59

62 uvjetom da bude rastavljen i u dijelovima prodan zainteresiranim kupcima. Što se tiče odnosa između povijesnoga pamćenja i povijesti kao znanosti njihova se temeljna razlika ogleda u aspektu s kojega promatraju događaje iz prošlosti i u ciljevima koje žele ostvariti. Naime, kao što nam je jako dobro poznato, povijest je prije svega znanost koja predmetu svoga izučavanja nastoji objektivno i racionalno pristupiti koristeći određene znanstvene metode i postupke. Pritom sve ono što nije metodološki provjerljivo i dokazivo odbacuje kao nepovijesno i neznastveno. Uvjetno govoreći, povijest predstavlja pogled izvana na prošlost, poput neke vrste novinskog izvjestitelja koji se ne želi, a i ne treba, subjektivno uplitati u ono što mu se odigrava pred očima. Naravno, takav pristup ima svoju opravdanost jer omogućuje da se razborito i hladne glave analiziraju uzroci i posljedice određenih povijesnih zbivanja, posebice onih koja su predstavljala ključne momente u oblikovanju nacionalnoga, vjerskog ili nekog drugog identiteta. Sjećanje na povijesni događaj obrane Sinja ostalo je duboko ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti naroda ovoga kraja zahvaljujući ne toliko pisanim povijesnim dokumentima, koliko onom neverbalnu aspektu povijesnog pamćenja sadržanu u kulturnom i vjerskom tradicijskom naslijeđu Međutim, s druge strane, povijest nikada do kraja ne može dokučiti i rasvijetliti krajnje pokretačke motive pojedinaca i zajednica uronjenih u one situacije koje su ih stavljale pred životne odluke, određujući u konačnici njihov identitet i smjer kojim će krenuti. Njoj to nije moguće učiniti iz jednostavnog razloga što joj nedostaje onaj pogled iznutra, pogled koji su mogli imati samo neposredni sudionici događaja kao i oni kojima je barem djelomično taj pogled prenesen. Povijesno pamćenje predstavlja upravo ovaj pogled iznutra pa se u tom kontekstu može i promatrati kao svojevrsna nadopuna onoga što ne možemo pročitati u povijesnim udžbenicima ili knjigama. U njemu su sadržane sve one vrjednote za koje su naši preci smatrali da ih treba sačuvati za buduće naraštaje kao svojevrsnu opomenu, ali i kao poziv. Opomenu da se povijest ponavlja onima koji zaboravljaju svoju prošlost i olako je odbacuju kao nešto suvišno i nepotrebno. I poziv da se pamćenje njeguje kao nepresušan izvor vjere da smo ipak nešto više od onoga što nam sugeriraju dnevna politika i moderni lažni proroci. A za one koji sve događaje promatraju u teološkom ključu, povijesno pamćenje je i način na koji mogu dokučiti i otkriti Božji čudesan upliv u svakom trenutku velikih i malih povijesnih mijena. Povijesno pamćenje u kontekstu obrane Sinja iz Prije nego pristupimo razmatranju povijesnog pamćenja na primjeru obrane Sinja od turskog osvajačkog pohoda, u kratkim ćemo crtama ovaj događaj smjestiti u konkretan povijesni kontekst. Kao što je poznato, Sinj je zbog svoga izuzetno važna strateškog položaja bio stalnom metom turskih i mletačkih osvajačkih pretenzija. To je posebice došlo do izražaja početkom XVIII. stoljeća kada je, u želji da se teritorijalno proširi na područje Dalmacije i dobije izlaz na otvoreno more, Otomansko Carstvo u prosincu navijestilo rat Mletačkoj Republici. Poučeno teškim životom na nemirnoj granici između ove dvije moćne sile i svjesno nadolazeće opasnosti, lokalno je stanovništvo u narednim mjesecima započelo s pripremama za predstojeći rat. I dok su se jedni sklanjali na obližnje planine, a drugi povlačili prema moru, jedan je dio odlučio ostati na tom području i otvoreno se suprotstaviti brojno nadmoćnijem neprijatelju čiji je napad trebao uslijediti iz smjera Bosne. To stanje napeta iščekivanja konačno je prekinuto u srpnju kada je turska vojska krenula od Kupresa, prešla preko Prologa i prodrla na područje Cetinske krajine, označivši tim činom početak perioda nesmiljenog krvoprolića, pljačke i paleža. Činjenica da Turci nisu odmah napali Sinj omogućila je jednom dijelu lokalnog stanovništva da se povuče unutar zidina gradske utvrde, kamo 60

63 Ondašnji su sudionici i promatrači znali iščitavati događaje u teološkom ključu, otkrivajući neupitnu važnost vjere i Božju prisutnost i u najtežim životnim situacijama se smjestila i četa od oko 700 branitelja odlučnih da se brane do posljednjeg daha. Među njima se našlo i sedam franjevaca koji su, sklanjajući se pred najezdom neprijateljske vojske, ponijeli sa sobom sliku Majke od Milosti te je postavili na oltar sv. Barbare u crkvici sv. Mihovila. Vijest o tome brzo se pronijela u narodu te potaknula ono što bismo mogli nazvati spontanom pučkom pobožnošću koja je gotovo redovita pojava u onim bezizlaznim situacijama kada se pojedinac ili zajednica suoče s vlastitom nemoći pred nesavladivim životnim preprekama. Bilo kako bilo, i staro i mlado, i muško i žensko usrdno se molilo i zavjetovalo pred ovom slikom, stavljajući svoje pouzdanje u Božju providnost i milosrđe. U međuvremenu, nakon pustošenja po drugim dijelovima Cetinske krajine, turska vojska stiže i pod sinjske zidine te 8. kolovoza otpočinje opsadu grada. Iako se činilo da im je sudbina zapečaćena, branitelji su pružili snažan otpor višednevnim neprijateljskim navalama, ne obazirući se na prizore nasilja, uništenja i smrti koji su se mogli vidjeti na svakom koraku. Takvo stanje stvari potrajalo je nekoliko dana, a onda se dogodilo nešto neočekivano. Naime, nakon još 61

64 jednoga silovita napada, turska je vojska u noći s 14. na 15. kolovoza iznenadno napustila bojišnicu i povukla se u smjeru Livna. Naravno, takav je ishod još od samoga početka potaknuo nastanak različitih kako naravnih tako i onih legendarnih teorija o razlozima koji su doveli do toga turskog povlačenja i, u konačnici, do pobjede sinjskih branitelja. Međutim, nas ovdje ne zanima dokazivanje ili osporavanje bilo koje od tih teorija, već samo činjenica da se sjećanje na taj događaj do dana današnjega prenosilo na različite načine i s različitim ciljevima. Jedan od tih načina prenošenja svakako su mnogobrojni pisani dokumenti od kojih na poseban način treba istaknuti Dnevnik opsade Sinja koji je na talijanskom jeziku pisao jedan od neposrednih očevidaca obrane Sinja. Osim toga dokumenta, postoje i druga svjedočanstva koja su na papir stavili ondašnji povjesničari i kroničari, kao što su fra Petar Filipović (ljetopisac franjevačkog samostana u Sinju), Michelangelo Tamburini (general Isusovačkog reda), fra Nikola Lašvanin (ljetopisac franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci), fra Gašpar Vinjalić (autor Kratkog povijesnog i kronološkog pregleda važnijih zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni ) i mnogi drugi. Naravno, zbog neposredna uvida u ondašnje prilike, jasno je da su u znanstvenom smislu ta svjedočanstva veoma vrijedna budući da predstavljaju neiscrpno vrelo informacija za povijesna istraživanja događaja iz na području Cetinske krajine. Međutim, kao što smo već u nekoliko navrata naglasili, povijesno se pamćenje ne može svesti isključivo na čiste činjenice sadržane u pisanim dokumentima, posebice ako imamo na umu njegovu specifičnu narav i ciljeve. Naprotiv, budući da je ono sadržajno puno šire te u sebe uključuje ne samo informativnu, već i edukativnu dimenziju, jasno je da su morali postojati i drugi putevi i sredstva kojima se ono prenosilo budućim naraštajima. Kao svojevrsnu potvrdu te teze možemo uzeti za primjer upravo obranu Sinja koja je na neki način potaknula razvoj bogate usmene predaje, narodnih običaja pa i raznovrsnih pučkih pobožnosti. Ili, drugim riječima kazano, sjećanje na taj povijesni događaj ostalo je duboko ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti naroda ovoga kraja zahvaljujući ne toliko pisanim povijesnim dokumentima, koliko onom neverbalnu aspektu povijesnog pamćenja sadržanu u kulturnom i vjerskom tradicijskom naslijeđu. U tom su kontekstu posebno važna dva događaja nacionalno-kulturnog i vjerskog karaktera, koji se, kao svojevrsni podsjetnik na davnu 1715., održavaju na ovom području već gotovo tri stoljeća: Sinjsku alku i proslavu blagdana Uznesenja BDM. Naši najveći neprijatelji ne dolaze više izvana, nego iznutra: oni žive u nama u liku ravnodušnosti, zaslijepljenosti vlastitom veličinom ili trajnim osjećajem ugroženosti, posebice kada je riječ o našem identitetu u svim njegovim aspektima. Naime, kao što je potvrđeno i u mnogim povijesnim izvorima, razlozi te nenadane pobjede nad brojčano nadmoćnijim turskim osvajačem otpočetka su smještani kako u sfere naravnog tako i u sfere nadnaravnog. Gledano u čisto naravnim okvirima, do vojnoga poraza Turaka pod Sinjem došlo je zbog izbijanja epidemije dizenterije u njihovim redovima, ali i zbog nepokolebljive odlučnosti branitelja, njihove izuzetne hrabrosti i ratne vještine. Upravo u cilju jačanja tih vrijednosti u narodu i njihova njegovanja kod budućih naraštaja stanovnika ovoga kraja, nastaje Sinjska alka. Kao neka vrsta organizirana oblika povijesnog pamćenja, svrha je te manifestacije do dana današnjeg bila i ostala omogućavanje trajna pogleda u prošlost, na dan kada su narodno jedinstvo, odlučnost i hrabrost odnijeli pobjedu nad beskrupuloznom osvajačkom silom. Što se tiče sfera nadnaravnog koje smo spomenuli, treba reći da se pobjeda kod Sinja nije pripisivala samo ljudskoj snazi, nego i Božjem čudesnu zahvatu po Marijinu zagovoru. Nastanak toga vjerovanja u narodu prvenstveno je skopčan s okolnostima u kojima se odigrao iznenadni prestanak opsade i tursko povlačenje s područja Cetinske krajine. Prisutnost slike Majke od Milosti koju su franjevci sklonili unutar gradskih zidina, usrdne molitve koje su Mariji 62

65 upućivane tijekom napada neprijateljskih vojnika, neočekivano napuštanje bojišnice od strane Turaka uoči blagdana Velike Gospe usprkos njihovoj brojčanoj nadmoći te, na koncu, glasine o ženi u bijelom koja je šetala po zidinama utvrde izazivajući strah u redovima napadača, osnovni su elementi na kojima se zasniva ovo vjerovanje. Bilo kako bilo, ondašnji su sudionici i promatrači znali, kako se to danas popularno kaže, iščitavati događaje u teološkom ključu, otkrivajući neupitnu važnost vjere i Božju prisutnost i u najtežim životnim situacijama. Stoga ne treba čuditi što je Sinj još u ono doba postao jedno od najvećih marijanskih svetišta na ovim prostorima i mjesto na kojemu proslava blagdana Uznesenja BDM nije samo jedna u nizu vjerskih manifestacija koje ne uspijevaju dotaknuti ljudsko srce. Naprotiv, barem u Sinju, Velika je Gospa puno više od toga. Ona je dan kada progovara onaj religiozni aspekt povijesnoga pamćenja, otkrivajući istinu o Bogu koji je iznad svih zemaljskih vojski i koji je uvijek na strani slabih i potlačenih. Ovaj letimični pogled na povijesni događaj obrane Sinja kao i njegova prisutnost i uloga u oblikovanju identiteta i samosvijesti naroda ovoga kraja jasno su nam pokazali prirodu i različite aspekte povijesnoga pamćenja, posebice u njegovu odgojnom pogledu. Bez obzira na burne povijesne mijene kojima je bilo izloženo, ono se u manje-više nepromijenjenu obliku uspjelo održati sve do danas kako bi suvremenim naraštajima prenijelo poruku o općeljudskim vrjednotama kao što su jedinstvo, hrabrost, požrtvovnost i, naravno, vjera. Riječ je o poruci koja, iako dolazi iz jednog prostorno i vremenski ograničena ambijenta, posjeduje onu univerzalnu vrijednost primjenjivu na sve životne situacije u kojima se nađu pojedinci ili zajednice. Međutim, iako se narav povijesnoga pamćenja i njegove temeljne značajke nisu promijenili, činjenica je da se promijenio način na koji naši suvremenici percipiraju i shvaćaju ovaj fenomen. Kao što smo već ranije upozorili, danas u hrvatskom društvu postoje sve izraženije negativne tendencije da se vlastita prošlost promatra isključivo kroz prizmu čiste informacije, zanimljiva folklornog dodatka ili sredstva u službi dnevne politike i ekonomske dobiti. Tako, primjerice, veliki događaji poput Sinjske alke ili proslave blagdana Velike Gospe, koji na sebi svojstven način predstavljaju kolektivan izraz povijesnoga pamćenja naroda Cetinske krajine, sve više postaju poprišta političkih obračuna ili zgodna prilika za prikupljanje političkih bodova. Isto tako, zabrinjava i veoma izraženo jačanje onoga sirova materijalizma koji te i slične manifestacije isključivo smješta u kategorije tzv. turističkih proizvoda upakiranih u vrećicu povijesnih suvenira na kojima se može jako dobro zaraditi. Ta potonja zapažanja ukazuju na potrebu zrela i odgovorna preispitivanja našega odnosa prema vlastitoj prošlosti i povijesnom pamćenju kao nositelju onih elemenata koji čine naš nacionalni i vjerski identitet. Naravno, to preispitivanje ne znači nekritičko prihvaćanje kojekakvih ideoloških tumačenja i stavova, što je gotovo redovita pojava na ovim prostorima kada su u pitanju povijesni događaji. Na isti način ono ne znači ni apsolutno negiranje vrijednosti naše prošlosti i onoga što nam ona poručuje zbog nekog osjećaja ugode ili kompromiserstva. Naprotiv. Preispitivanje o kojemu je riječ znači prije svega otvoreno suočavanje s vlastitim povijesnim pamćenjem sa svim njegovim svijetlim i mračnim stranama te otkrivanje poruke koju ono u sebi sadrži i koja nas na neki način obvezuje da budemo ono što uistinu jesmo. A poruka je sasvim jasna: svako vrijeme nosi svoje bitke i svaki pojedinac, ali i narod, uvijek iznova treba odlučivati kojim će putem krenuti. Nekada davno naši su preci odlučili što im je činiti i otvoreno se suočili s turskim neprijateljem, uzdajući se samo u vlastite snage i Božju pomoć. I pobijedili su. Iako Turaka već odavno nema na ovim prostorima, neprijatelja ipak nije nestalo tako da i današnji naraštaj mora voditi svoju bitku. Ali s jednom bitnom razlikom. Naši najveći neprijatelji ne dolaze više izvana, nego iznutra. Oni žive u nama u liku ravnodušnosti, zaslijepljenosti vlastitom veličinom ili trajnim osjećajem ugroženosti, posebice kada je riječ o našem identitetu u svim njegovim aspektima. Međutim, ma kako teške bile bitke protiv samoga sebe i ma kako bili strašni ovi nutarnji neprijatelji s kojima se trebamo suočiti, povijesno nas pamćenje uči da se hrabrošću, požrtvovnošću i pouzdanjem u Božju milost sve može nadvladati. Pitanje je samo jesmo li se i kao pojedinci i kao narod spremni odvažiti na taj korak. 63

66 Teološko promišljanje sinjske bitke Piše: Jelena HRGOVIĆ Teološko promišljanje sinjske bitke s jedne strane uključuje promišljanje o opravdanosti rata i dužnosti zaštite nedužnih, a s druge strane ukazuje na sakralni element pobjede koji je u pamćenju cetinskog puka povezan s Čudotvornom Gospom Sinjskom koja je u odlučujućem trenutku pomogla hrabre cetinske junake u obrani. Promišljanje o glasovitoj sinjskoj bitci iz kolovoza godine nije moguće bez povijesnog konteksta ondašnjeg vremena koje je uvelike odredilo i zbivanja 14. kolovoza iste godine kad se i odvila bitka između Sinjana i turskih osvajača. Povijest bilježi dugu, tegobnu prošlost prodora, razaranja i osvajanja turskih osvajača koji su više puta imali i uspjeha u osvajanju na ovim područjima, a zahvaljujući nemilosrdnosti i silovitosti vojske narod su uglavnom ostavljali u strahu i beznađu. Što se događalo tih dana kad je turska vojska prodrla iz Bosne u cetinski kraj i opkolila Sinj, siromašno je zabilježeno u povijesnim izvorima, ali ipak dovoljno da se može razmišljati o povijesnoj sinjskoj bitci. Ono što se odvijalo nakon gotovo čudesne pobjede Sinjana bit će opjevano u brojnim narodnim pjesmama te zabilježeno u knjigama koje govore ne samo o povijesti nego i o sakralnom elementu sinjske bitke. Povijesni događaj sinjske bitke Kako bilježe povijesni spisi, a o čemu svjedoči i fra Ivan Marković u svojoj knjizi Sinj i njegovo slavlje god u kojoj donosi ulomke iz Dnevnika Obsade, koji je po svoj prilici napisao neki časnik koji je bio u opsjednutoj sinjskoj tvrđavi, bitka koju poznajemo kao glasovitu sinjsku bitku iz kolovoza godine započela je krajem srpnja, točnije 23. srpnja kad se turska vojska spustila blizu Cetine i počela paliti i pustošiti okolna mjesta Otok, Vrliku, Drniš, te ubijati i porobljavati lokalno stanovništvo, a kulminirat će 14. kolovoza u samom Sinju. Kako bilježi Marković, turska je vojska tada brojila oko vojnika, koji su se početkom kolovoza počeli približavati gradu te ga opkolili. Sinjani su se branili i velikim dijelom zahvaljujući zidinama koje su okruživale grad, a koje su zbog topovskih udara sve više popuštale. Vojnika je u gradu bilo svega 700. Upravo u zoru 14. kolovoza velika turska vojska, kojoj su u prvim redovima bili pješaci, a slijedili su ih konjanici i pričuvne čete, napali su Sinj. Sinjani su se branili topovima koji su pucali sa sinjskih zidina, a bitka je trajala 3 sata. Ono što je zasigurno prestrašilo Turke jesu i prskavci koje je general Emo sa svojim vojnicima ispalio s brda ponad Dicma. Videći silovitost i brojnost turske vojske bojao se da se Sinj neće moći odu- Sv. je Augustin stavio poimanje rata pod sud savjesti i dao je definiciju pravednog rata, koja je postala klasična, a koja je uključivala određene uvjete: ako služi miru, ako postoji teška i trajna povreda prava, ako ga proglasi zakoniti vladar te ako se u njemu primijenjena sredstva ne protive božanskom zakonu. prijeti sa svojom malom vojskom te se poslužio tom varkom zbog koje se Turcima činilo kao da Sinju u pomoć dolazi velika vojska iz pravca Dicma. Turci su se pobojali i počeli povlačiti kad se činilo da idu u očitu pogibelj. Međutim, nisu se povlačili u logore i po pojačanje, kako su tad mislili sinjski vojnici, nego preko Cetine, bježeći put Livna. Zapisi bilježe da je tada izginulo oko turskih vojnika, a 40-ak Cetinjana. 64

67 Teologija sinjske bitke Povijesni kontekst sinjske bitke ukazuje na dugogodišnje povijesne (ne)prilike koje su ugrožavale suverenost, mir i sigurnost naroda na području Dalmacije, a osobito Cetinskog kraja koji je dug niz godina bio izložen turskim provalama i osvajanjima. Prodori turskih osvajača, ubijanja, porobljavanja, otmice stanovništva, palež, pljačkanja, osiromašivanje stanovništva koje se odvijalo godinama držalo je narod u velikom strahu koji ih je često i sprječavao u onom što se naziva pravo na zakonitu obranu, a koje je zajamčeno ne samo državnim nego i crkvenim pravom. Kako stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, agresorski rat u sebi je nemoralan. U tragičnom slučaju da on izbije, odgovorni u napadnutoj državi imaju pravo i obvezu organizirati obranu koristeći se i silom oružja. Godine turskih napadačkih pohoda, žrtve i pretrpljeni gubitci u osvit kolovoza godine, kad je turska vojska opkolila zidine grada Sinja u čijoj su se tvrđavi skrile žene, djeca, starci, svećenici koji su upregli svoje molitve Bogu pred prilikom Majke Božje, a čijih je 700 muževa-vojnika branilo topovima s tvrđave Kamička grad, nipošto ne nalikuje na osvajački pohod, nego na obranu. Cilj takvog ratovanja nipošto nije bio istrjebljenje, uništenje, zatiranje neprijatelja, nego obrana grada i naroda te zaštita nedužnih, što je ne samo moralna nego i pravna obveza. Iako je u sinjskoj bitci izginuo velik broj turskih vojnika, kako bilježe povijesni spisi tisuća vojnika vojske koja je umnogome bila brojnija i snažnija od 700 vojnika koliko je branilo Sinj 14. kolovoza godine, jasno je kako su oni koji su ratovali unutar zidina vlastitog grada zapravo branili svoj grad. Bitka koja se vodila s jedne strane topovima sa sinjskog Kamička i s druge napadima turske vojske koja je opasala grad, odvijala se svega tri sata. Povlačenje koje je uslijedilo pošto su Turci počeli posustajati vidjevši da idu u pogibelj značilo je oslobođenje za grad, a do dana današnjega vjeruje se, baš kao što su i tada sami sudionici bitke vjerovali, kako je pobjeda izvojevana ne vlastitim snagama, nego molitvom pred prilikom Majke Božje Čudotvorne Gospe Sinjske. Vodeći računa o odnosu snaga, 700 vojnika sa sinjske strane i vojnika s turske strane čini se kako je pobjeda Sinjana bila više nego čudesna. 65

68 Sveto pismo bilježi niz događaja u kojima je odnos snaga bio neuravnotežen, a Božji zagovor na strani izabranog naroda. Moguće je kako se upravo u sinjskoj bitci dogodila pravedna pobjeda nedužnih, čija je borba unatoč nemogućim uvjetima, snagom vlastite sloge, zagovora Majci Božjoj, zahvaljujući neprijateljskoj podijeljenosti, pomoći i potpori okolnih vojski i zagovoru samoga biskupa Cupillija papi Klementu XI. da moli za mir, urodila pravednim mirom. Naime, upravo u zoru 15. kolovoza, na samu svetkovinu Uznesenja blažene Djevice Marije, turska je vojska u potpunosti napustila Sinj, a Sinjani su mogli proslaviti pobjedu, tj. oslobođenje grada, ali i Veliku Gospu. Upravo ovaj događaj obilježit će povijest kraja koja će uvijek biti vezivana uz Gospu Sinjsku i njen zagovor. Da ni sami sudionici sinjske bitke nisu vjerovali da su bitku izvojevali sami svjedoči i to da su sakupili 80 cekina i dali izraditi krunu od zlata Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Pobožnost koja je bila izražena u to vrijeme na osobit način će se štovati i kasnije, a povijesno se obilježava već gotovo 300 godina kroz različite manifestacije, osobito prisutne u kolovozu kad se održava viteška igra Alka u spomen na sinjsku bitku i pobjedu nad Turcima te 15. kolovoza kad se slavi Velika Gospa. Teološko promišljanje sinjske bitke s jedne strane uključuje promišljanje o opravdanosti rata i dužnosti zaštite nedužnih, a s druge strane ukazuje na sakralni element pobjede koji je u pamćenju cetinskog puka povezan s Čudotvornom Gospom Sinjskom koja je u odlučujućem trenutku pomogla hrabre cetinske junake u obrani. Povjesničari ove nerazjašnjene okolnosti prekida napada različito tumače, uglavnom prešućujući sakralni element zbog nemogućnosti dokazivanja izvanrednih zahvata u takvom događaju, ali bitci ne oduzimaju pobjednički karakter izvojevan u gotovo nemogućim uvjetima. Sinjska bitka kao pravedan rat Govoreći o sinjskoj bitci kao o pravednom ratu, ne možemo se ne osvrnuti na crkveni nauk o ratu. Ono o čemu se razmišljalo u prvim stoljećima bio je moralni problem rata. Upravo je sv. Augustin stavio poimanje rata pod sud savjesti i dao je definiciju pravednog rata, koja je postala klasična, a koja je uključivala određene uvjete: ako služi miru, ako postoji teška i trajna povreda prava, ako ga proglasi zakoniti vladar te ako se u njemu primijenjena sredstva ne protive božanskom zakonu. Razvoj teorije o pravednom ratu u nastajanju Crkve odnosio se na otklanjanje rata, svođenje nasilja na minimum te očuvanje mira, a to će biti i sadržaj dokumenata Drugog vatikanskog koncila tj. koncilskog nauka de bello vitando koji je Nisu sva ratovanja tada završila, ali je ova pobjeda na osobit način označila povijest ovoga kraja i postala ono što se u teoriji zove utemeljiteljski mit. Bitka i nestvarna pobjeda koju je izvojevala šačica vojnika s obzirom na velebnu tursku vojsku obilježila je povijest i postala temelj nacionalnog, kulturnog i religioznog identiteta ovog kraja. sadržan u tekstu pod naslovom Promicanje mira i izgradnja zajednice naroda čime će i nadalje ostati zajamčeno pravo na zakonitu obranu narodima. Međutim, ona nije apsolutna, nego je dopuštena na određeno vrijeme, a nije ni samo pravo nego i dužnost koja pripada vlastima. Govoreći o uvjetima opravdanoga rata, pa čak i o onome što je značio kroz povijest i kako se razvijao, može se reći kako je crkveni nauk uvijek bio na tragu prava na obranu i zaštite nedužnih. Očuvanje mira svakako je bilo jedan od temeljnih uvjeta, međutim ukoliko su bile iscrpljene sve mogućnosti za očuvanje mira, zakonita obrana je bila ne samo dopuštena, nego i nužna. Iako nema dovoljno detaljnih zapisa o onom što se događalo u sinjskom kraju u kolovozu godine, a na osobit način nema teoloških spisa, iz povijesnih spisa, pa i dnevničkih zapisa o bitci, može se reći kako je sinjska bitka bila pravedan rat. Nedvojbeno je kako su dugogodišnja turska osvajanja ugrožavala sigurnost i suverenost ovih krajeva, a njihov je cilj bio osvajački, o čemu svjedoči i širenje Osmanlijskog carstva u ove krajeve, kao i stalno povlačenje stanovništva pred napadačem te raseljavanje u bijegu pred 66

69 neprijateljem. Stanovništvo koje je bilo naseljeno u ovim krajevima, zajedno s dušebrižnicima fratrima pa i s prilikom Majke Božje, već je bježalo pred tim istim osvajačima iz Rame. Cetinsko kneštvo tijekom predhodnih stoljeća bilo je pod različitim okupatorima, a i sam Sinj bio je već u rukama turskih osvajača koji nikako nisu mogli preboljeti njegov gubitak te su se vraćali ne bi li ga ponovno osvojili. I sam izgled grada koji je okruživala kamena utvrda od 430 koraka svjedoči kako su se njegovi stanovnici morali braniti od osvajača, a tako je bilo i godine kad je grad opkolila velika turska vojska. Trosatna bitka koju je vodilo tek 700 Sinjana topovima s tvrđave svjedoči kako je bila riječ o obrani, obrani grada i zaštiti nedužnih. Velik broj žrtava s turske strane zasigurno je proistekao i zbog iscrpljenosti koja je nastupila među njima zbog nedostatka hrane, ali i zbog srdobolje koja ih je zadesila najvjerojatnije zbog onečišćene vode u koju je završio velik broj onih koji su nastradali od turske vojske, kako spominju neki povijesni spisi. I u Dnevniku Obsade stoji da je naređeno od generala da se obrani grad, ne da se istrijebi neprijatelja, ne da se osvaja, nego da se obrani. Grad je napadan, izgorjele su mnoge kuće, a također i Gospina crkva te crkva sv. Frane. Zahvaljujući onima koji su ga branili, grad je i obranjen, a neprijatelj prognan i upravo to je ono što je zabilježeno u povijesnoj memoriji grada i kraja. Religijski i kulturološki značaj sinjske bitke To što je turska vojska izgubila sinjsku bitku godine nije značilo ni kraj turske vojske ni Osmanlijskog carstva, ali je značilo obranu i slobodu cetinskog kraja. Nisu sva ratovanja tada završila, ali je ova pobjeda na osobit način označila povijest ovoga kraja i postala ono što se u teoriji zove utemeljiteljski mit. Bitka i nestvarna pobjeda koju je izvojevala šačica vojnika s obzirom na velebnu tursku vojsku obilježila je povijest i postala temelj nacionalnog, kulturnog i religijskog identiteta ovog kraja. Sloboda od turskog osvajača koji je godinama harao ovim krajevima, oduzimao ne samo slobodu nego i živote te razarao imovinu, izvojevana je uz pomoć Majke Božje, a u svijesti naroda rezultirala je dubokim 67

70 Ideja viteštva koja je bila svojstvena karakteru sličnih viteških igara transformirana je u lokalnim prilikama, ali je od početka održavanja igre temeljena na najpozitivnijim društvenim vrijednostima požrtvovnosti, hrabrosti, ljubavi prema vlastitomu kraju i precima, junaštvu, moralu. ni i Cetinjani nego i hodočasnici iz svih dijelova domovine i svijeta, čime to postaje mehanizam prenošenja povijesti ne samo u svijesti domicilnog stanovništva, nego i svega svijeta. O velikoj kulturološkoj značajci te viteške manifestacije koja se u sinjskom kraju počinje igrati tek ili godine, kako tvrde povjesničari, točnije po završetku sinjske bitke godine, a u spomen na nju, govori upravo to što je Sinjani uvode i do današnjeg dana čuvaju u vrijeme kad se raspadaju feudalna društva koja su i karakterizirale takve viteške igre. To što će se ona u Sinju održavati gotovo 300 godina i što će godine biti uvrštena i na UNESCO-vu ljestvicu zaštićene kulturne baštine zasigurno govori kako je riječ o iznimnu kulturnom spomeniku koji čuva utemeljiteljsku povijest jednoga kraja. Ključni kriteriji izbora i proglašenja kulturnih sjećanjem na taj povijesni događaj i iskrenim štovanjem prema Majci Božjoj Čudotvornoj Gospi Sinjskoj koja u svijesti naroda ostaje zapamćena kao ona koja je bila na strani pravednih. Osim toga, to stoljetno ratovanje vođeno je između dva naroda i dvije religije, a izvojevana obrana i pobjeda pokazala se kao potvrda identiteta nacionalnog i vjerskog te će taj dvojac ostati tijesno povezan do današnjih dana. Ne čudi stoga što će time biti obilježene različite društvene i kulturne institucije i manifestacije koje će u podlozi svog izričaja pamtiti utemeljiteljski mit o pravednoj obrani i pobjedi i koje će veličati svoje junake, što će na osobit način biti iskazano u kulturološkoj, viteškoj manifestaciji, spomen bitci Alci, ali koje će veličati i čudesnu pomoć Majke Božje Čudotvorne Gospe Sinjske. Ona je sa Sinjanima bila prisutna upravo u prilici Majke Božje koja se čuva u crkvi Gospe Sinjske, a kojoj veliko štovanje iskazuju ne samo Sinjaspomenika prema UNESCO-vu pravilniku čine upravo ukorijenjenost dotičnog kulturnog izričaja u povijest određene zajednice, njegova uloga u potvrđivanju identiteta zajednice, svjedoka žive kulturne tradicije te sposobnost da bude sredstvo međukulturalne razmjene i zbližavanja naroda i zajednica. Značajno je, također, da je viteška igra Alka snažno povezana uz lokalni povijesni događaj borbu i pobjedu nad Turcima i da se taj događaj konstantno ističe kao ishodište i smisao Alke. Ideja viteštva koja je bila svojstvena karakteru sličnih viteških igara transformirana je u lokalnim prilikama, ali je od početka održavanja igre temeljena na najpozitivnijim društvenim vrijednostima požrtvovnosti, hrabrosti, ljubavi prema vlastitomu kraju i precima, junaštvu, moralu. To također ukazuje i na vrijednosti koje su obilježavale sinjsku bitku, tj. njene junake u vrijeme obrane, a što govori i o karakteru same sinjske bitke. Nedvojbeno je da je u memoriji naroda sinjska bitka kao utemeljujući povijesni događaj obrane grada i naroda časna i poštena, što će ostati kroz 300 godina svjedočanski trenutak i odlika viteškog ponašanja na koje će biti pozivani svi naraštaji, a što stoji i u Statutu Viteškog alkarskog društva iz novije povijesti: prisežem da ću ostati vjeran tradicijama cetinskih predaka, te da ću nepokolebljivo čuvati i razvijati ljubav prema svom rodnom kraju, gajiti hrabrost, čovječnost, domoljublje i junaštvo [ ], da ću se časno, ljudski i viteški ponašati (čl. 19 Statuta iz 1991.). Upravo ta memorija prenosi i časni zahtjev za nasljedovanjem čestitosti koja je odlikovala sinjske junake iz vremena sinjske bitke. 68

71 Srce pamti, srce ne zaboravlja Piše: Maja POLJAK Riječ je o duhovnom srcu u kojem svoje prvo probijanje započinju klice naše osobnosti da bi se na kraju poput snažnog hrasta razgranale u ono što svatko bez iznimke naziva svojim ja. Ono je svetohranište našega života gdje se čovjek intimno povezuje s drugima, a u svojoj potpunoj istini samo s Bogom. U bistrom izvoru moje se lice ogleda Srce je izvor našeg istinskog života činjenica je koja proizlazi iz svakodnevnog iskustva i u koju nitko (osim, možda, pokoje izgubljene ovce doma filozofskog) neće ozbiljno posumnjati. Mističan je to vrt svih najdubljih i najintimnijih svjetlucanja ljudske osobe u kojem niču, razvijaju se i u plod dozrijevaju sve naše osobine, nadanja, želje, svi naši snovi, osjećaji i pogledi na život. Stoga ne čudi poziv vremešnog i životom prokušanog mudraca koji veli: ako me želiš upoznati, pogledaj u moje srce. Tema ljudskoga srca oduvijek je bila na dnevnom planu mnogih poklonika pisane riječi proizašlih iz raznih naroda i okolnosti. O njemu su raspravljali filozofi, pjevali pjesnici, nadahnutim govorima ushićivali govornici, milozvučnim šapatom pripovijedali zaljubljenici. Ukratko, ono je oko sebe okupilo niz ljudi različitih zvanja i iskustava ujedinjenih u jednoj stvari objektu svoje inspiracije koji ih je, prije uzvišenih riječi, prodahnuo toplinom života. Da se odmah razumijemo, ovdje nije riječ o fizičkom srcu, tom vitalnom tjelesnom organu, nego o duhovnom u kojem svoje prvo probijanje započinju klice naše osobnosti da bi se na kraju poput snažnog hrasta razgranale u ono što svatko bez iznimke naziva svojim ja. Da, to je svetohranište našega života gdje se čovjek intimno povezuje s drugima, no u svojoj potpunoj istini samo s Bogom. O tom srcu želimo govoriti te ga u ovom razmatranju stavljamo na njegovo prirodno mjesto u središte. Pamćenje je dnevnik koji svi nosimo sa sobom (O. W.) Kao što vidimo, srce zauzima važno mjesto u ljudskom životu, što opravdava činjenicu zašto su mu povjereni mnogi i razni zadaci. Njime ljubimo, osjećamo gibanja stvarnosti i suosjećamo s titrajima drugih srdaca, u njemu nosimo začetke budućnosti skrivene u nadama, preko njega vjerujemo u neizrecivo te, kao što kaže Pascal, spoznajemo istinu. Kako li je samo pronicljiva i nenadomjestiva njegova spoznajna moć ujedinjujući u sebi dvije gotovo međusobno isključive stvari: širinu i dubinu! Jer tko može poreći da smo upravo srcem sposobni najbolje obujmiti nepregledna prostranstva ove stvarnosti te ujedno tim istim srcem dotaknuti tajnu one najdublje i onostrane Ljubavi na križu? Ne kaže se uzalud da su najveća blaga ona koje oko ne vidi, a koja srce pronalazi. Ljudsko je srce, dakle, svestrano u svojim ulogama. Kao izvor rijeke u kojem svoj začetak pronalazi baš svaka kap vode, tako naša djelovanja svoj nalaze u srcu. Među njih smještamo i pamćenje. Možda se s ovim svi neće složiti, stručnjaci će vjerojatno formirati prvi i najglasniji red prosvjednika. Oni, naime, pamćenje smještaju u mozak ili razum, ovisno o tome o kojoj vrsti govore i promatraju li ga s aspekta psihologije ili filozofske antropologije. No, nas to previše ne zabrinjava. S velikim dijelom njihovih zaključaka bez problema bismo se složili; njihova učenost, ozbiljnost i autoritet na to nas pozivaju. No, mi ovdje pamćenje promatramo pod jednim specifičnim vidikom promatramo 69

72 ga kao zapisnik svih duboko osobnih iskustava. Time se unaprijed ograđujemo od mogućih nesuglasica i pogrešnih interpretacija; dosadašnje nas je iskustvo poučilo da u istraživanju vrijedi isto dobrosusjedsko pravilo kao i na selu: poštuj granice polja svoga. Tako će naše razmatranje biti utemeljeno ne na znanstvenim zaključcima i minucioznim proučavanjima, nego na onom krunskom svjedoku iskustvu, proživljenom i pročitanom. Započnimo, dakle, s iskustvenom definicijom pamćenja, pomalo grubom i nedorađenom poput svakog produkta uma nedovoljno izvježbana u predmetu s kojim se susreće. Pamćenje bi tako bilo: pohranjivanje stvari iz prošlosti. Ono je po svojoj naravi usmjereno na našu prošlost, tako da se u njemu tiskaju razna lica, slike, prizori iz života, dodiri, mirisi, zvonke melodije i zavodljivi okusi. No, ne pamtimo samo pojavnosti ovog osjetilnog reda, nego i one duhovnog naše radosti, tjeskobe, mnoge sreće i boli. Sve se one jednako jasno, živo i trajno nastanjuju u nama unatoč činjenici što nas mjeseci, katkad i godine, dijele od tih trenutaka. Dapače, usuđujemo se reći da se ova iskustva dublje urezuju u naše biće te tako slika nekog dragog lica s vremenom izblijedi, dok nas i najmanji podsjetnik Njime ljubimo, osjećamo gibanja stvarnosti i suosjećamo s titrajima drugih srdaca, u njemu nosimo začetke budućnosti skrivene u nadama, preko njega vjerujemo u neizrecivo te, kao što kaže Pascal, spoznajemo istinu njega osvrnemo. No, jesmo li ikad u metežu naših svakidašnjih događanja i misli uzeli komadić vremena, zastali i ozbiljno se zamislili nad tom svakodnevnom pojavom toliko suptilnom da je jedva primjećujemo, toliko prirodnom da je uzimamo zdravo za gotovo, no istovremeno toliko nužnom da bi život bez nje bio nezamisliv, da ne kažemo tragičan? Zastanimo na tren i zamislimo svoj život bez sposobnosti pamćenja, zamislimo da je on sveden samo na niz sadašnjih trenutaka koji se nižu jedan za drugim u neprekidnu slijedu, svaki sljedeći nepovratno brišući onaj prethodni. Bez njega život gubi, ako smijemo upotrijebiti tu usporedbu, treću dimenziju, dimenziju dubine, te postaje plošan i plitak. Bez pamćenja svi bi oni važni trenutci od kojih je naš život ispleten bili izgubljeni svaki utješni zagrljaj djeteta, suosjećajni stisak ruke prijatelja, razumijevanjem prožet pogled majke. Zastrašujuća pomisao, zar ne? U većini slučajeva ono nam je jedina preostala veza sa svime što smo izgubili te nam utješno nudi priliku vratiti se tamo gdje smo nekada bili, oživiti stvari već odavno uvenule i skinuti paučinu s događaja čije smo sudionike ispratili na drugi svijet. Ono nam služi kao podsjetnik svega što smo bili, prožima ono što jesmo i upućuje na ono što ćemo biti, drugim riječima u njemu živi naša prošlost, zastaje naša sadašnjost te se ogleda naša budućnost. Iz svega do sada rečenog na površinu jasno izbija važnost pamćenja u kojemu je, gotovo možemo reći, pohranjen naš identitet. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu (Lk 2, 51) na trenutak intenzivne tuge u hipu pretvori u ponovne sudionike dalekog događaja. To bi bila neka slobodna i, pretpostavljamo, općeprihvaćena definicija pamćenja koju svi, s manjim ili većim odstupanjima, imamo prije negoli nas rječnik stručne vrste dovede u red. Zapravo, iz same činjenice što bi se mnogi složili s tim prvostupanjskim opisom možemo povući zaključak da je pamćenje, kao i njegova definicija, nešto što prihvaćamo bez mnogog razmišljanja. Ono je jednostavno tu, ograničeno i nesavršeno kao i biće kojem pripada, te se rijetko na Već iz prethodne rečenice prosijava odgovor na pitanje zašto smo srcu pripisali ulogu pamćenja. Iz njega, iz tog životnog izvora, istječe naša istinska i nepatvorena narav te je jedino ono sposobno u sebi pohraniti najintimnija iskustva te iste naravi. Stari nas filozofi uče da svaki primatelj prima na sebi svojstven način. Pa tko onda može primiti svu delikatnost i postojanost naše osobe ako ne ono što je sâmo delikatno i postojano? Pohranjivanje događaja sa svim njihovim vizualnim, auditivnim i drugim osjetilnim oznakama povjereno je mozgu. Očuvanje inteligi- 70

73 Bez pamćenja svi bi oni važni trenutci od kojih je naš život ispleten bili izgubljeni svaki utješni zagrljaj djeteta, suosjećajni stisak ruke prijatelja, razumijevanjem prožet pogled majke. bilnih forma materijalnih bića spada na razum, no čuvanje svega što je probilo u dubinu duše, zadržavanje nesvjesnih utisaka koji prožimaju iskustva sabrana u život jedinstvene, neponovljive i nepriopćive osobe, pamćenje svih spoznaja i osjećaja preko koji se ta ista osoba oslikava - to je uloga predana srcu. Razmislimo samo o slici Boga koju nalazimo kod većine djece, a koju smo nekoć sami s njima dijelili. Ta je slika odraz djetinje duše i iskustva kroz koje bljeskaju naše temeljne karakteristike; svi oni osjećaji ljubavi, intimnost i posvemašnjeg povjerenja koje ona u sebi nosi reflektiraju bitne oznake naše osobe, govore o tome za kakve smo suptilnosti sposobni. Jer, kao što znamo, slika koju imamo o drugima i s kojom stupamo u odnos s njima jednim dijelom predstavlja ogledalo nas samih. Protokom vremena i utjecajem okolnosti mi se mijenjamo, a tu promjenu bez iznimke prati mijena slike o Bogu; kako mi postajemo grublji, da ne kažemo pokvareniji, takvom postaje i ona. No, bez obzira u kojem nas smjeru život vuče, slika Boga iz djetinjstva ostaje trajno zapisana u nama kao sjećanje na naše nekadašnje stanje nevinosti i ideal kojem ostatak života težimo. To prvo osobno iskustvo Boga ostaje urezano u naše srce te ga svako gibanje ljudske duše koja teži za ljubavlju i istinom doziva u sadašnjost. To je jedan u nizu primjera stvari iz naše prošlosti koje pamtimo ne mozgom i razumom, nego srcem i koje nikada ne zaboravljamo. Njime ih doživljavamo i u njemu ih, poput Marije, čuvamo. No, to srce ne samo da ima sposobnost pohranjivanja, nego i trajnog zadržavanja. Jeste li primijetili kako sve sačuvano u srcu zauvijek tamo i ostaje? Ono ne blijedi, niti se zaboravlja, nego ostaje uklesano u njega kao riječi zanavijek zapisane u kamenu. Letimičan pogled na to izrezbareno srce otkriva nam koja su nas se iskustva najviše dojmila, koja su srce nježno dotaknula, a koja bjesomučno raskrvarila. Među posljednja, 71

74 naravno, ubrajamo ona bolna i tjeskobna koja za sobom nisu ostavila nježne i filigranske poteze, nego duboke udubine i brazde koje izgledaju to grublje i ružnije što ih više uspoređujemo s prethodnima. Nije stoga neobično da se čovjek nakon proživljenog života osjeća kao da mu je srce izbrazdano iskustvom sastavljenim od patnje i bola s intervalima sreće dovoljno dugim da može izdržati slijedeću kušnju. Turobna slika, priznajemo, no kao i svaka druga promotrena iz prave perspektive otkiva nam sve one važne detalje koji su prvom pogledu ostali skriveni. Te brazde i žljebovi našeg srca sada izgledaju kao potezi nevješta šegrta koji šeprtljavo udara i tuče neprikladnim alatom i nekontroliranom snagom ostavljajući tako u mramoru tragove vlastite smotanosti. No jednoga dana, kada u vremenu dozremo i milost nas Božja prosvijetli, vidjet ćemo u njima poteze ne nespretne ruke pomagača, nego snažne i čvrste ruke Umjetnika nad umjetnicima. Ruke Onoga koji nas preko bolnih iskustava približava sebi i čini vlastitom svojinom, koji nas usavršava kao što umjetnik dlijetom usavršava svoje remek djelo. U početku su potezi grubi i prodorni, svaki zadire sve dublje i otkida sve više, no s vremenom, kako kamen popušta pred silom klesara tako zadobiva sve savršeniju i bolju formu. Udarci postaju nježniji, finiji i brojčano manji sve do trenutka kada je učinjen posljednji potez koji oslobađa svu ljepotu novonastale stvarnosti. Bez obzira u kojem nas smjeru život vuče, slika Boga iz djetinjstva ostaje trajno zapisana u nama kao sjećanje na naše nekadašnje stanje nevinosti i ideal kojem ostatak života težimo; to prvo osobno iskustvo Boga ostaje urezano u naše srce te ga svako gibanje ljudske duše koja teži za ljubavlju i istinom doziva u sadašnjost. Ista je situacija s nama. Boga nas preko teških iskustava oblikuje i usavršava znamo da je patnja u kršćanstvu oduvijek imala spasenjsku i osloboditeljsku ulogu te kao što umjetnik klesanjem oslobađa istinsku formu djela koja se nalazi skrivena u kamenu, tako i Bog preko bolnih iskustava oslobađa naše istinsko biće otkidajući od njega sve ovozemne navezanosti i pokvarenosti koje su se tijekom godina nakalemile. Sada nam se čini da su ti Njegovi potezi uništili i iznakazili srce te kažemo da bi bilo bolje da se tu nikada nisu ni zadržali. No, u punini vremena, kada to isto srce pogledamo u Božjoj istini, a ne vlastitom prividu, tada u njemu više nećemo vidjeti brazde i uništenu glatku površinu, nego veličajan reljef. Naravno, za tu je perspektivu potreban pogled upućen iz primjerene udaljenosti. 72

75 Pamćenje u obitelji Piše: Stjepan LICE Da čovjek ne bi jednom doživio muku odijeljenosti, da ne bi doživio lomove u duši, važno je da u svim životnim okolnostima njeguje povezanost sa svojima, svim naraštajima koji mu prethode, s braćom i sestrama, sa svima svojima, da ima hrabrosti i snage vraćati se svojim izvorima, čuvati im svježinu i pitkost Pamćenje je bitna odrednica obiteljskog života, čak toliko da ondje gdje pamćenje izostaje, obiteljska povijest zamire. Dakako da pamćenje može biti opterećenje, pa i preteško breme za obiteljski život. No pamćenje ponajprije treba biti iskustvo topline, izvor nadahnuća, zalog sigurnosti, otkriće i opravdanje životne hrabrosti. Ako je pamćenje u obitelji pamćenje ljubavi ili pamćenje koje potiče traženje putova k ljubavi, putova u ljubavi, ono je u službi obiteljskog života, njegovog trajanja i rasta. Kad čovjek zna otkuda polazi, kad je radostan što nekome pripada, lakše mu je postati svjestan sebe. Lakše mu je prihvatiti sebe, izboriti se za svoju osobnost i osobitost i bez uznemirenosti poći ususret drugih i različitih. Kad čovjek zna otkuda polazi, kad je radostan što nekome pripada, lakše mu je postati svjestan sebe, lakše mu je prihvatiti sebe, izboriti se za svoju osobnost i osobitost i bez uznemirenosti poći ususret drugih i različitih. Mnoge obitelji čuvaju u pamćenju svoje junake, svoje mudrace i svoje svece. Čuvaju svoje veseljake koji su uvijek nalazili razloga za smijeh. Ili barem za osmijeh. Čuvaju svoje majke koje su često i nevidljive skrbile da se obitelj i raspršena ne razdrobi. Čuvaju svoje vične patnji koji se nisu štedjeli za dobrobit obitelji, svjesni da izvan ili mimo obiteljske dobrobiti i nema dobrobiti za čovjeka. Mnoge obitelji s ganućem i divljenjem čuvaju u pamćenju napose u srcu djecu koja su bila primorana prerano odrasti, preuzeti na sebe obveze starijih. I događa se da mnogi s nevjericom slušaju o životnom putu neke jednostavne, krhke, pa i klonule starije osobe. Zar je moguće da je kroz sve to prošao? Da je kroz sve to prošla? I da je pritom u njoj ne samo opstalo, nego i dozorilo ljudsko srce? Događa se, naprotiv, da obitelj čuva u pamćenju, skrbno u baštinu mladim naraštajima prenosi zlo koje se nekad dogodilo, katkad i tako davno da ga više nije moguće odrediti ničijim osobnim imenom i prezimenom, pa ga se smješta pod ime neke obitelji, pod neki uži ili širi krug ljudi, odnosno prostor. Pod neku olako određenu pripadnost. Tada se vjernost obitelji provjerava i kroz vjernost zazoru pa i mržnji prema nekome. I dogodi se da više nitko ne pamti tko je, kada i kakvo zlo učinio, ali je isključivost sve do neprijateljstva i nadalje potrebno njegovati. Događa se da onaj tko se ne uključi u takvu obiteljsku isključivost sam sebe iz obitelji isključuje. I bude svoj svome veći i okrutniji neprijatelj od bilo koga. životnim okolnostima kad je obiteljsko U ognjište sve češće ugašeno i kad se obitelji griju različitim neosobnim nadomjestcima ognjištu, nadomjestcima bez duše, kad obitelji sve rjeđe žive u istom prostoru, obiteljsko pamćenje biva sve ugroženije. Sve nepostojanije. Lakše je obiteljsku povijest pamtiti kad sve u određenom mjestu, odnosno užem prostoru, svjedoči o životu obitelji kroz vjekove i naraštaje. Tada je i jezik pojedinosti izrazitiji, osobnosti i 73

76 međusobni odnosi čvršće usidreni. Duše i prostor u kojem obitavaju međusobno se prožimaju. Kad životne okolnosti ili shvaćanja života upute ljude iz njihovih zavičaja, ubrzo se pokaže da je pamćenje spremljeno u najkrhkije posude, u posude koje nije pretjerano teško zanemariti. I zaboraviti. Jer život traži svoje. I u jurnjavi ponajprije strada pamćenje obitelji. Često se pokaže: strada ono najvrjednije. Strada zbog nedostatka vremena. Zbog toga što nije unosno. Strada zbog toga što se čovjekovo srce okrenulo privremenim, pa i trenutnim probitcima. Događa se da obitelj čuva u pamćenju i skrbno u baštinu mladim naraštajima prenosi zlo koje se nekad dogodilo, katkad i tako davno da ga više nije moguće odrediti ničijim osobnim imenom i prezimenom, pa ga se smješta pod ime neke obitelji, pod neki uži ili širi krug ljudi ili neki prostor Čovjek nastavlja živjeti iskorijenjen iz svoje obitelji, iz svog zavičaja. I trudi se misliti da je štošta nadrastao. Da se ozbiljan čovjek u ozbiljnim vremenima ne smije voditi osjećajnošću, nego razborom. Da obitelj može pričekati, a da prilike koje se trenutno nude treba prigrabiti, čak i bez obzira na cijenu. A kad mu tzv. zrele godine promaknu ili ga u međuvremenu zadese teški osobni gubitci čovjek se zatekne na ničijem tlu. Nije više kod kuće ni u domu koji je sebi nastojao stvoriti, ni u zavičaju, u obiteljskom ozračju koje je podcijenio i zanemario. Obiteljsko pamćenje izvire odnekud iz zaboravljenih zakutaka njegove duše. No ono je odjednom teško dohvatljivo, čak i nedohvatno. I čovjek zna da je platio pretjerano visoku cijenu za koješta što mu ne može ispuniti dušu. Zbog toga neki čeznu da budu sahranjeni u zavičaju. Prožive život tko zna gdje, postignu ne znam što, a jedina im želja bude da otpočinu u zemlji koju su jedino istinski razumjeli. U zemlji koja ih je jedina istinski razumjela. Da čovjek ne bi jednom doživio muku odijeljenosti, da ne bi doživio lomove u duši, važno je da u svim životnim okolnostima njeguje povezanost sa svojima, svim naraštajima koji mu prethode, s braćom i sestrama, sa svima svojima, da ima hrabrosti i snage vraćati se svojim izvorima, čuvati im svježinu i pitkost. Važno je da pamti ono dobro, da se oko dobroga trudi i da zna prepoznati razloge zahvalnosti koji su, zakriveni običnostima svakodnevice, ne odveć pozornim očima i srcu često nedovoljno uočljivi. Odveć često, naime, događa se da ih čovjek zapazi kad im se na životan način, u punom smislu, više ne može odazvati. Pamćenje uopće, pa tako i pamćenje u obitelji, proizlazi iz načina kako se odnosimo prema životu, prema sadašnjosti. Prema trenutku kojega smo dionici. Ako smo osjetljivi na dobro, ako smo spremni odazvati mu se, posvjedočiti pa i ponijeti odgovornost za njega, u prilici smo otkriti život u onom smislenom, u onom što ispunja i uznosi. Zadržavamo li se pak u sitničavostima, nužno se zatičemo u gubitku, a uz to i one s kojima živimo lišavamo mnogoga dobra. Bit će da je početak ispravnog odnosa prema obiteljskom životu, prema njegovoj sadašnjosti i budućnosti prema njegovoj povijesti i trajnosti, u tome da ne stavljamo sebe u središte, nego da nam drugi budu u središtu. Obitelj da bude središte naših nastojanja, naših radosti i nada. Po tome će sve naći svoje mjesto i u našoj duši i u svijetu u kojem živimo. Bit će da je početak ispravnog odnosa prema obiteljskom životu, prema njegovoj sadašnjosti i budućnosti prema njegovoj povijesti i trajnosti, u tome da ne stavljamo sebe u središte, nego da nam drugi budu u središtu I u obitelji ćemo naći najbolje razloge postojanja ljubav prema čovjeku i Bogu. Kroz obitelj ćemo pamtiti ono najbolje ljudsku i Božju ljubav. I tako kad tome dođe vrijeme na dobar način skromno postati dio obiteljskog pamćenja. 74

77 Po čemu pamtimo sliku Gospe Sinjske? Piše: Ivana POLJAK Duhovna dimenzija slike, u kojoj je umjetnik uspio prikazati ono neizrecivo i nedefinirano u Marijinu pogledu, jest ono što joj daje privlačnost Svi smo se sigurno u nekom određenom trenutku susreli s radom koji se može klasificirati kao umjetničko djelo, bilo da smo ga držali u ruci u obliku knjige, slušali na koncertu, stajali ispred njega u muzeju ili obilazili njegove zidine. No, dok preko nekih dijela samo prelazimo pogledom i pred njima se kratko zadržavamo, druga nas opčinjavaju i pozivaju na dugo promatranje. Pitanje je: zašto? Odgovor je jednostavan povijest umjetnosti poznaje mnoga djela, ali samo su rijetka uspjela privući i zadržati pozornost izvan stoljeća u kojem su nastala, drugim riječima ostati u našem pamćenju. Takva djela predstavljaju sam vrhunac ljudske kreativnosti preko savršenog sklada i sjedinjenja svih bitnih elemenata te idealne mjere odnosa na kojima, naposljetku, sama umjetnost počiva. Kad malo bolje razmislimo, primijetit ćemo da je za veliku većinu tih djela umjetnik svoju temu pronašao u idealima poput ljepote i moći ili u neki važnim povijesnim događajima. Tako npr. kada govorimo o samom idealu snage ili moći, njihov vjeran prikaz možemo vidjeti u brojnim povijesnim monumentalnim zdanjima od Keopsove piramide i raskošnog dvorca u Versaillesu pa sve do današnjih veličanstvenih nebodera u Dubaiu. Kada govorimo o idealu ljepote, on se glatko može ocrtati u mramornim mišićima grčkih i rimskih atleta, renesansnim portretima, secesijskoj liniji ili zavodljivim pogledima s filmskog platna. Svima je jasno zašto ta djela ostaju u našem sjećanju. No zapitajmo se: što je s onim manje razvikanim idealima i vrijednostima poput požrtvovnosti, poniznosti i istinoljubivosti? Tko njih oslikava i gdje ih možemo naći? Uglavnom u djelima kršćanske umjetnosti kao što je Rembrandtov prikaz Kristova raspeća ili El Grecova Sv. Franjo prima stigmate. Upravo bih ovdje skrenula pažnju na ta umjetnička djela nadahnuto životima velikih, ali poniznih povijesnih ličnosti. Gledajući njihove portrete, prvo što možemo primijetiti jesu uzvišeni, ali istovremeno ponizni pogledi, tako uvjerljivi da potiču pitanje: koje se misli iza njih kriju? Zasigurno, prvi portret koji nam u ovom kontekstu pada na pamet jest portret naš Gospe Sinjske. 75

78 Marija, majka Božja, kao ženski lik nesumnjivo predstavlja najveći izvor nadahnuća umjetnicima raznih razdoblja i to je jasno vidljivo iz nebrojenih freski, portreta, reljefa, kipova, vitraja itd. Stoga se pitamo što je to što nas toliko privlači i stalno poziva na opetovano promatranje i prikazivanje njezina lika te na pamćenje umjetničkih djela marijanske tematike. Potražimo odgovor u portretu Gospe Sinjske. Upoznati s Marijom putem molitve i Biblije, znamo da su ljubav, suosjećajnost, nježnost i utjeha upravo ono što privlači posrnulog pokajnika u nama. A koji pogled to utjelovljuje tako vjerno kao pogled naše Gospe? Gledajući cijelu sliku, naša pažnja na kraju uvijek biva usmjerena na njen pogled. Zašto? Tome sigurno pridonosi sjaj okvira te sama postava krune i nakita na slici. Primjećujemo, naime, da produljivanjem pravaca iz krajnjih rubova krune dobivamo sjecište koje se nalazi u Gospinu desnom oku, dok tri zlatna izdužena srca, koja se nalaze ispod njezinog vrata, odražavaju oblik Majčina lica i vrata. No, osim toga izvrsno uspostavljena odnosa naslikanog portreta i pažljivo postavljena nakita, mislimo da je duhovna dimenzija slike, u kojoj je umjetnik uspio prikazati ono neizrecivo i nedefinirano u Marijinu pogledu, to što joj daje privlačnost i zašto je pamtimo. Mislimo da je sklad likovnih elemenata (forma, boja, svjetlo, ton, kompozicija, prostor) i iskrena duhovnost koju umjetnik unosi u sam rad ono što neko djelo čini veličanstvenim i nezaboravnim. To je Marija, majka Božja, kao ženski lik nesumnjivo predstavlja najveći izvor nadahnuća umjetnicima raznih razdoblja i to je jasno vidljivo iz nebrojenih freski, portreta, reljefa, kipova, vitraja slučaj i sa slikom Gospe Sinjske. Iako znamo da slika nije vjerodostojan prikaz, ipak na nju gledamo kao intiman portret voljene osobe koji nas podsjeća da smo voljeni i da nismo sami. Stoga bih završila rečenicom koju smatram opće prihvaćenom: lik Gospe Sinjske mi Sinjani, gledamo kao sliku drage majke koja bdije nad svojom djecom pred oltarom, u domu i na svijetu. El Greco, Sv. Franjo prima stigmate 76

79 Rembrandt, Skidanje s križa 77

80 I sad u borbi narod je tvoj 78

81 Vjernik i kriza Piše: Špiro MARASOVIĆ Društveni je nauk Crkve društvena moralka i nudi moralno ispravna polazišta za društveni život čiji učinci neće biti cikličko ponavljanje svih mogućih kriza, jer sve se one u krajnjoj liniji temelje na nekontroliranoj ljudskoj pohlepi, što su opet posljedice usvojene pogrešne antropologije Suvremena kriza pogađa listom demokratske zemlje, što znači da odgovornost za nju, kao i izlaz iz nje, valja tražiti među pojedincima koji tvore politički narod tih zemalja. A kako u tim zemljama kršćani tvore ili apsolutnu ili samo relativnu većinu, na mjestu je pitanje odnosa vjerskog uvjerenja i društvene prakse, točnije vjerničke odgovornosti za rečenu krizu. Društveni okoliš baš i nije bio uvijek predmet osobne savjesti i odgovornosti kršćanskih vjernika. Držalo se, naime, da je čovjek u svojoj savjesti odgovoran za svoje osobne čine i propuste, odnosno za one u komunikaciji s bližnjim, ali iz te se komunikacije nije deducirala cjelokupna društvena stvarnost. Ona je nekako bila prevelika i običan čovjek na nju nije niti imao nekoga neposrednog utjecaja. Znalo se tko oblikuje tu stvarnost i tko je za nju odgovoran: kraljevi, vladari i njima slični. Takav je stav bio potvrđen i time što su oni na visokim položajima doista činili sve kako bi tzv. obične ljude isključili iz područja javnoga djelovanja za koje su držali da pripada isključivo njima. No, s nastankom i razvojem demokracije i demokratskoga duha stvar se u potpunosti promijenila. Sada kad vladar više ne vlada po milosti Božjoj nego po volji biračkoga tijela, a to znači po volji i odluci tzv. običnoga malog čovjeka, sad je i taj obični mali čovjek postao odgovoran ne kao do sada samo za svoj osobni život nego i za cjelokupno stanje u društvu, budući da je to stanje dijelom posljedica i njegovih osobnih čina i propusta. Stoga i kad govorimo o suvremenoj svjetskoj krizi valja se sjetiti da ona pogađa listom demokratske zemlje, što će reći da odgovornost za nju, kao i izlaz iz nje, valja tražiti među pojedincima koji tvore politički narod tih zemalja. A kako u tim zemljama kršćani tvore ili apsolutnu ili samo relativnu većinu, na mjestu je onda pitanje odnosa vjerskog uvjerenja i društvene prakse, točnije vjerničke odgovornosti za rečenu krizu. 1. Varijacije krize Kriza o kojoj govorimo ne samo da je na neki način globalna nego je i sveobuhvatna. Tu pak sveobuhvatnost svodimo obično na tri razine: 1. političku, 2. ekonomsku i 3. moralnu. Premda svaka od te tri vrste krize vuče korijene od odluke pojedinoga građanina, ipak taj utjecaj pojedinca kod nekih od njih je neposredan, kao kod moralne, a kod nekih posredan i uvelike određen apriornim strukturama, kao što je to slučaj kod političke i ekonomske krize. Što bi to trebalo značiti? Ekonomska kriza Ekonomska je kriza neposredno kriza sustava, a posredno kriza pojedinoga građanina. Ta kriza, kao i svaka druga dosadašnja ekonomska kriza odraz je strukture tržišne ili kapitalističke privrede. To pak znači da nju jednostavno nije moguće izbjeći ako se želi ustrajati na ovakvim pravilima gospodarstva. O tome je uostalom vrlo opširno pisao K. Marx u svojem djelu Kapital. Odgovornost pojedinca pak leži u tome da je ovaj i ovakav sustav stvorio, da ga uporno zadržava i da ga, unatoč svim negativnim stranama, nerado ispravlja i dotjeruje. Dakako, socijalistički model, koji je prema zamisli svojih ideologa 79

82 trebao uspješno nadomjestiti ovaj kapitalistički, neslavno je propao, no time nije dokazano i da ovaj kapitalistički treba ostati ovakav kakav jest. Za razliku od socijalističkog sustava, u kojem se vjerovalo da tzv. subjektivni faktor, tj. radnička klasa, točnije partija i njezino rukovodstvo, mogu upravljati ekonomijom po svom nahođenju, zbog čega se ona i zvala planska ekonomija, ova je kapitalistička upućena na logiku tržišta, a tržište je po definiciji do kraja nepredvidivo, zbog čega se čovjek pojedinac pred logikom kapitalističke privrede nalazi kao pred nekim objektivnim zakonima kojima se više mora prilagođavati, nego li na njih utjecati. moći koja do toga cilja vodi. A kako su to za kršćansku moralku negativne vrjednote, takve se strukture u socijalnom nauku Crkve nazivaju grešne strukture ili pak strukture grijeha. Iz ovoga se, međutim, vidi da se u dnu svake društvene krize zapravo nalazi moralna kriza, jer je moral osobni i kolektivni polazišna osnova društvenoga života. Društveni je nauk Crkve zapravo društvena moralka i kao takav nudi moralno ispravna polazišta za društveni život, tj. takva polazišta čiji učinci neće biti cikličko ponavljanje svih mogućih kriza o kojima je riječ, jer sve se one u krajnjoj liniji temelje na nekontroliranoj ljudskoj pohlepi, bilo da je riječ o pohlepi Politička kriza Ova se u biti uvijek nadovezuje na onu prvu, jer htjeli mi to priznati ili ne, ekonomija je osnova i baza politike. A kad ekonomija ima izgled objektivne zakonitosti i prirodnoga procesa, onda i političke strukture poprimaju izgled sudbine i nedodirljivosti, točnije nepromjenjivosti: ti se u njih možeš ugraditi, u njima djelovati, njima se koristiti, ali ih ne možeš mijenjati. Zato postoji borba za vlast i smjena vlasti, ali ne i promjena učinka bilo koje vladavine, jer svaka od njih igra po istim pravilima. Moralna kriza Uvažavajući relativnu samostalnost i gospodarskih i političkih struktura, ipak moramo naglasiti da su one ipak samo djelo ljudskih ruku, tj. da su one obična pravila igre koja su jedni ljudi nametnuli drugima, a drugi se s njima manje ili više pomirili. I jer su one takve, u načelu su i promjenljive, o čemu svjedoči povijest. Čovjek ne može živjeti u društvu a da svoje međuljudske odnose ne strukturira, jer društvo po definiciji i jest strukturom određeni način ljudskoga međuodnosa. No postavlja se pitanje: na kojim načelima i pomoću koje su vrijednosne skale stvorene te strukture? Što se iza njih krije? Krije li se ljubav ili mržnja, solidarnost ili pohlepa, umjerenost ili razuzdanost i sl.? Budući da se u dnu kapitalističke ekonomske i političke strukture nalazi neograničena pohlepa, točnije neograničeno bogaćenje, na političkoj razini tomu odgovara pohlepa za što je moguće većom društvenom Suvremena kriza morala ne leži u tome da se velik dio ljudi u politici, gospodarstvu i slično ponaša nemoralno, nego jednostavno a-moralno, a to znači da je problem neusporedivo teži nego što bi se moglo povjerovati, jer nemoralni ljudi ne niječu moralnu normu nego je samo krše, dok je oni amoralni ne krše nego je niječu za novcem, o pohlepi za vlašću ili pak o pohlepi za bilo kojom drugom društvenom moći, što su opet posljedice usvojene pogrešne antropologije. O čemu je zapravo riječ? 2. Suvremeni antropološki Areopag Da bi društveni život na bilo koji način bio moguć, potrebno je da oni koji to društvo tvore usvajaju barem minimalnu vrijednosnu skalu kao svoj kohezijski čimbenik, odnosno da usvajaju barem minimalne filozofske, točnije svjetonazorne postavke. Ako toga nema, takvo se društvo raspada. Zapadna se civilizacija do nedavne prošlosti razvijala na uvjerenju da postoji istina, kao zajednički temelj i kriterij spoznaje i djelovanja, kao i da postoji za sve ljude zajednička kategorija dobra i zla. Ljudi su se mogli prepirati oko toga što je u konkretnom slučaju istina, a što ne, odnosno što je u konkretnom slučaju dobro, a što zlo, no nisu se sporili oko načelnoga postojanja vrjednota istine i dobra. U tom se kontekstu onda prihvaćalo da postoji i neka istina o čovjeku, nešto što je svim ljudima zajedničko, i kao takvo za sve obvezujuće, što je minimalna mjera ljudskosti za sve. Djelovati sukladno toj ljudskoj 80

83 Socijalni nauk Crkve nije tek neka srednja veličina između liberalizma i kolektivizma, nego izvoran kršćanski nazor na čovjeka iz kojega se onda izvodi i izvoran pogled na društvo Papa Pavao VI. držao je da bi socijalizam i komunizam kad oni ne bi bili načelno postavljeni na ateističkim osnovama više odgovarali duhu i nauku katolicizma nego kapitalizam, upravo zbog svojega osjećaja za zajedništvo biti bilo bi dobro, a djelovati suprotno njoj bilo bi zlo. Ono što nije bilo u skladu s ljudskošću, bilo je neljudsko, dakle zlo, i što se pojmovno nije uklapalo u tako shvaćenu ljudskost, bila je laž o čovjeku. Iz toga su se načela onda izvodila moralna i etička pravila ponašanja koja su za apsolutnu većinu bila sama po sebi razumljiva. Tko je djelovao u skladu s njima, taj je bio moralan, a tko je kršio ta pravila ponašanja, taj je bio nemoralan. Danas se, međutim, situacija u tom pogledu stubokom promijenila. Filozofi na Zapadu već stoljećima bitku biju protiv istine kao takve - ne dakle protiv ove ili one istine, nego uopće protiv pojma istine - držeći da je takvo što puka ljudska umišljenost i neumjerenost. Štoviše, drži se da je tvrditi kako posjeduješ istinu zapravo bezobrazluk i netolerancija, jer ako ti posjeduješ istinu, onda to znači da je drugi ne posjeduje, čime automatski toga drugoga diskvalificiraš. Ne postoji, dakle, istina, već postoje samo različita mišljenja o nekoj stvari, a koje će od tih mišljenja biti dominirajuće, odlučuje se većinom glasova. Tako nema više ni neke istine o čovjeku, tj. odgovora na pitanje: što je čovjek? O tome svatko ima svoje mišljenje, a službeno je ono koje zastupa većina. Razumljivo je onda da iz tih i tolikih različitih poimanja čovjeka nužno proizlaze i različita moralna poimanja, odnosno različite vrijednosne skale: nema nekoga zajedničkoga dobra, već ono što je dobro za mene, ne mora biti i za tebe i obratno. Svak za se travu pase u svakom pogledu, pa i u pogledu morala. Zato ovu situaciju ne obilježava stanje nemorala, nego a-morala. Budući da nema neke opće prihvaćene skale vrednota koja bi određivala što je moralno, a što nemoralno, pojave su sada samo legalne i ilegalne, dopuštene i zabranjene, ali u pogledu morala one su a-moralne, tj. s onu stranu dobra i zla, kako bi rekao F. Nitszche. Zato suvremena kriza morala ne leži u tome da se velik dio ljudi u politici, gospodarstvu i slično ponaša nemoralno, nego jednostavno a-moralno! A to znači da je problem neusporedivo teži nego što bi se moglo povjerovati, jer nemoralni ljudi ne niječu moralnu normu nego je samo krše, dok je oni amoralni ne krše nego je niječu! Ipak, dvije su varijante suvremene antropologije na koju se naslanja ovakva amoralnost: 1. determinističko-mehanička i 2. idealno-slobodarska antropologije. Determinističko-mehanička antropologija Ovaj pogled na čovjeka potpuno je deterministički, tj. drži da je čovjek nešto kao stroj, u potpunosti podvrgnut fizičkim, kemijskim i biološko-sociolnimm zakonitostima, toliko da je njegova sloboda samo privid kojemu objektivno ne odgovara ništa. Po njemu povijest se odvija svojom nutarnjom zakonitošću neovisno o tome što bi htio pojedini čovjek, pa i svi ljudi zajedno, kao što se i svaki pojedini čovjek pokreće nagonski, neovisno što on pri tome o sebi i za sebe mislio. To pak znači da se onda i politika i gospodarstvo zapravo samo naizgled odvijaju po našim željama i odlukama, dok u dnu svega stoji prirodni zakon kao sudbina. Posljednji veliki svjetonazor koji se temeljio na takvoj antropologiji bio je marksizam. Idealno-slobodarska antropologija Ova se ideologija zapravo temelji na uvjerenju da je čovjek sušta sloboda, zapravo jedino slobodno biće u svemiru. I jer nad njim nema nekoga Boga, on je zapravo sam sebi Bog, što će reći da sam sebi određuje granice svoga slobodnog djelovanja. I jer je to tako, on zapravo nikad ne može biti u suprotnosti sa samim sobom, odnosno, budući da je on sam sebi moral, moral kao obvezujuća kategorija zapravo i ne postoji. Zato on može i smije sve što hoće, a hoće ono što mu se prohtije. 81

84 Obje te, međusobno dijametralno oprečne antropološke postavke su u svojoj srži, dakle, amoralne, a ne nemoralne. I upravo kao takve one uvelike određuju suvremenu svijest i praksu zapadne civilizacije. Budući da nema morala, nema zapravo ni nečega što bi se zvalo grijeh, već postoji isključivo prekršaj pozitivnoga zakona. Zato se prekršitelji postavljenih pravila igre i ne kaju jer su eventualno učinili neko zlo, već jedino što su to napravili nevješto pa sad moraju ispaštati. E sad, kad se u tako od moralne obveze ideološki oslobođeno područje ubace čovjekovi nagoni i porivi, njegova taština, pohlepa, gramzivost i sl., ne čudi što se sve to kroz političke i gospodarske stukture strukturira kao ono što je Ivan Pavao II. nazvao grijeh struktura, a upravo je taj grijeh struktura na djelu i pri nastanku ovih kriza koje danas zaokupljaju sve nas. To je, dakle, u prvom redu i u temelju kriza morala, i dok se kao takva ne prepozna i ne prizna od svih društveno relevantnih čimbenika, izlaska iz nje na dulji rok niti će biti niti ga može biti. 3. Čovjek ili društvo kršćanski personalizam Nije čudno što su klasici socijalnog nauka Crkve Pesch, Gundlach i Otto von Nell Breuning predlagali da se cjelokupan socijalni nauk Crkve, za razliku od socijalizma i kapitalizma, imenuje kao solidarizam ku toliko nutarnja i konstitutivna da se on bez nje zapravo ne može ni zamisliti ni definirati? Ta se dilema konkretno pokazuje i kao filozofija i kao politika: je li, naime, pojedinac zbog društva, ili je društvo zbog pojedinca? Treba li pojedinac služiti društvu i državi ili pak društvo i država trebaju služiti pojedincu? A da to nije Za ovo, zapadno kulturno i civilizacijsko područje nikad nije bilo dvojbeno da je čovjek društveno biće, no jest bilo dvojbeno i još uvijek se o tome raspravlja koja je snaga, uloga i relevantnost te njegove društvene dimenzije? Je li, naime, ta društvenost nešto što je njemu izvana pridodano i bez čega je po sebi čovjek bez problema zamisliv ili je društvenost čovjetek puko akademsko nadmudrivanje pokazuju i društveno-ekonomski sustavi koji se izgrađuju na temelju alternativnih odgovora: komunizam i socijalistički kolektivizam kažu da je društvo sve, a pojedinac ništa; fašizam kaže da je država sve, a građanin ništa; nacizam kaže da je nacija sve, a njezin pojedini pripadnik ništa; dočim kapitalizam, odnosno individualistički liberalizam, kaže da je pojedinac sve, a društvo zapravo ništa. Točnije: u totalitarnim sustavima pojedinac služi kolektivu, a u liberalnim kolektiv služi pojedincu. Katolički socijalni nauk, kao normativna znanost o društvu, tj. kao znanost koja istražuje kakvo bi društvo trebalo biti, a ne samo kakvo ono jest, ne samo da uzima metodološki odmak od te dvije, međusobno alternativne teorije i prakse društvenoga i osobnoga života, nego on uzima odmak i od njihovih eventualnih koalicijskih inačica ukoliko one predstavljaju samo njihov pragmatični kompromis, ali ne i posebnu antropologiju. Naime, ono što ta dva, međusobno isključujuća svjetonazora čini za nas neprihvatljivima nije samo njihova međusobna isključivost, nego kriva antropologija, tj. krivo poimanje čovjeka na kojima se oni temelje. Stoga i socijalni nauk Crkve nije tek neka srednja veličina između liberalizma i kolektivizma, nego izvoran kršćanski nazor na čovjeka iz kojega se onda izvodi i izvoran pogled na društvo. Ono, naime, što nas izdvaja od svih drugih teorija i praksi društvenog ustroja jest naša vlastita antropologija, naše kršćansko poimanje čovjeka i njegova dostojanstva, točnije naš kršćanski personalizam unutar kojega ljubav nije samo krepost, nego i antropološki konstituens koji čovjeka ontološki povezuje s Bogom, na čiju je sliku stvoren, i s braćom ljudima, stvorenima na tu istu sliku. Bog je, naime, ljubav u sebi, i iz ljubavi stvara sav svijet, a samo čovjeka na svoju vlastitu sliku, što će reći da je i čovjek u svojoj normalnoj varijanti ljubav. A ljubav nije samo upućenost mojega ja prema nekom drugom ti, nego i moja osobna osmišljenost u nekom drugom, što će reći da mi druga ljudska osoba nije samo su-putnik i su-radnik, nego uvijek i su-brat, odnosno su-sestra. Jer nam je i Otac na nebu isti. Na tim se objavljenim antropološkim postavkama temelji ljudsko dostojanstvo, na kojem opet valja temeljiti cjelokupan društveni ustroj, odnosno ekonomsko-politički život. 82

85 4. Konstitutivna načela socijalnog nauka Crkve Logika supsidijarnosti logika je slobode koja niče iz samoga temelja ljudskoga dostojanstva, stoga ona ne može biti ignorirana u nekim fazama života da bi se o njoj počelo ozbiljno razmišljati na nekim kasnijim etapama ko od ta tri načela, kao i svi zajedno, izražavaju specifičnu konkretizaciju kreposti ljubavi: solidarnost utoliko što se ona svodi na onu poznatu svi za jednoga, jedan za sve, čime nadilazi i individualizam i kolektivizam, a afirmira izvjesnu dozu samoprijegora; supsidijarnost utoliko što je njezina deviza neka ne radi viša društvena razina ono što može uraditi pojedinac sam, odnosno niža društvena razina, dočim tamo gdje ovi potonji to ne mogu, viša je razina dužna uskočiti i pomoći, čime se štiti i zagovara sloboda i kreativnost pojedinca i nižih društvenih razina; načelo zajedničkoga dobra utoliko što nadilazi egoizam i individualizam zagovarajući i stvarajući pretpostavke života i razvoja za sve. Kad se ta tri načela promatraju i pojedinačno i u međudjelovanju, uviđamo da socijalni nauk Crkve podjednako vodi računa i o interesima pojedinca i o interesima društva, a da pritom ne upada ni u kakav radikalni ekskluzivizam i jednostranost. Ne treba posebno ni naglašavati da ta načela valja primjenjivati kako na razini između pojedinaca tako i na razini između pojedinca i društva, između jedne društvene grupa u odnosu prema drugoj društvenoj grupi pa sve tamo do odnosa jedne države, odnosno kontinenta prema drugoj državi ili kontinentu. Ona Katolički socijalni nauk, dakle, ne usvaja ni kolektivizam ni individualizam, već, polazeći od kršćanskoga personalizma, nudi takvu gramatiku društvenog ustroja u kojem će se svaka ljudska osoba moći razvijati na način i u smjeru kako je to sam Bog zamislio kad ju je stvarao. Da bi se taj cilj mogao pretočiti u sustavnu teoriju i praksu, socijalni nauk Crkve zastupa tri načela društvenoga ustroja: a) načelo solidarnosti, b) načelo supsidijarnosti i c) načelo zajedničkoga dobra. Svase moraju primjenjivati podjednako na području političkog ustroja (primjerice, načelo supsidijarnosti unutar demokratske logike i prakse), gospodarskog ustroja (primjerice, načelo solidarnosti unutardržavne i međudržavne), odnosno na ekološkom području (primjerice, načelo zajedničkoga dobra). Oni nalaze svoju primjenu podjednako u odgoju kao i u sportu, u ratu kao i u miru, u zdravlju kao i bolesti. Uostalom, bez realizacije načela solidarnosti mi danas ne samo da ne bismo imali mirovine, nego ni stipendije, ni socijalno osiguranje ni išta od onoga čime se diči suvremena civilizacija i socijalna država. No potrebno je o aktualnosti svakoga od ta tri temeljna načela socijalnog nauka Crkve reći i ponešto više. Aktualnost solidarnosti Ako bi se postavilo pitanje o eventualnoj prednosti među ta tri konstitutivna načela socijalnog nauka Crkve, onda bi naglasak jamačno bio na solidarnosti, s jednostavnog razloga što se druga dva načela mogu premda nategnuto interpretirati i kao svojevrsne podvrste solidarnosti. Stoga ne čudi što su klasici socijalnog nauka Crkve Pesch, Gundlach i Otto von Nell Breuning predlagali da se cjelokupan socijalni nauk Crkve, za razliku od socijalizma i kapitalizma, imenuje kao solidarizam. Istina, razvojem civilizacije i suvremenoga društva, i solidarnost je prihvaćena kao nešto samo po sebi razumljivo. Zapravo, bez nje suvremena društva nisu ni zamisliva, posebice ako gledamo na suvremena dostignuća tzv. socijalnih država, tj. država u kojima se velik naglasak stavlja na socijalnu dimenziju života i razvoja, u što spadaju školsko, zdravstvo, socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje i sl. Pa ipak i dan danas bitka se vodi o tome koliko socijalna treba biti suvremena država. Poznate su razlike u tom pogledu između tzv. rajnskog i anglosaskog modela kapitalizma, točnije onoga koji polaže veći naglasak na solidarnost od onoga koji to ne čini. Nije nikakva tajna da je socijalizam, po definiciji, naglasak stavljao upravo na tu socijalnu i solidarnu stranu društvenog razvoja i da je nama danas teško priviknuti se da moramo sve plaćati, sve ono što je u socijalizmu bilo besplatno, ili pak vrlo jeftino. Dovoljno je samo prisjetiti se jeftinijeg školovanja, socijalnog osiguranja, jeftinijih tzv. radničkih 83

86 Nije točno da je zajedničko ili opće dobro ono što će se na kraju sigurno pojaviti kao rezultat našeg pojedinačnog egoističkog djelovanja; naprotiv, ako zajedničko dobro ne postoji u startu kao motiv djelovanja, ono se neće pojaviti niti kao rezultanta na kraju procesa stanova i sl. U socijalizmu nije bilo ni slobode ni adekvatnog ekonomskog prosperiteta, ali socijalna je strana života bila dobro tretirana, zbog čega mnogi i danas za njim žale. No, za njim ne treba žaliti, ali ne treba niti previdjeti što je u njemu bilo dobro, toliko dobro da je Papa Pavao VI. držao da bi socijalizam i komunizam kad oni ne bi bili načelno postavljeni na ateističkim osnovama više odgovarali duhu i nauku katolicizma nego kapitalizam, upravo zbog svojega osjećaja za zajedništvo. Naime, tvrdi se da je duh kapitalizma egoizam, a da je egoizam duh protestantizma, u kojem svaki čovjek pojedinačno stoji odgovoran pred Bogom, bez crkvenog posredništva, dočim je katolicizam eklezijalna vjera, crkvena vjera, vjera u kojoj zajednica i zajedništvo igraju bitnu ulogu, zbog čega bi joj onda više korespondirao socijalizam od kapitalizma. Socijalizam je, međutim, kao svjetski pokret propao i na sceni je, kao relevantni društveni ustroj, preostao jedino još kapitalizam u koji je, nakon državnog osamostaljenja, naglo ušla i Hrvatska. Nedostatak osnovne solidarnosti u nas se osjetio već na samom početku državnog osamostaljenja, kad se manjina neopravdano silno obogatila na račun svih drugih, dok je velika većina naglo osiromašena. Nedostatak solidarnosti uočava se i u odnosu prema braniteljskoj populaciji, bilo da su se među branitelje uvukli oni koji to nisu, i tako crpe njihove fondove, bilo pak da tamo nisu pribrojeni oni koji su doista bili branitelji, pa tako ostaju bez svojih legitimnih i legalnih prava. Kroničan je nedostatak strukturne solidarnosti sa siromašnim bolesnicima za koje se, doduše, preko medija, akcijski znade prikupljeti pomoć, ali ta pomoć nije strukturno riješena, što znači da je ona milostinja i, kao takva, neizvjesna. Klasičan je, osim toga, i kroničan nedostatak solidarnosti bogatih zemalja s onim siromašnima, zbog čega siromašne zemlje svake godine bivaju sve siromašnije, a bogate sve bogatije, što će reći da se jaz među njima ne smanjuje nego povećava. Tako, primjerice, Ivan Pavao II., u enciklici Sollicitudo rei socialis, razrađuje ideal solidarnoga društva na svjetskoj razini: U skladu s time, ne govori se samo o nutarnjemu području svake nacije, već analogno i o solidarnosti među nacijama i narodima. To zahtijeva etičko temeljno pitanje kulture čovječanstva u kojemu bi mogla biti pronađena kakvoća cjeline samo iz poštovanja ponajprije pojedine osobe, društava i naroda. Pritom se mora u punini poštovati identitet svakoga naroda s njegovim povijesnim i kulturnim značajkama i narodi i pojedinci moraju uživati temeljnu jednakost koja je temelj prava svih naroda na sudioništvo u procesu punoga razvoja (SRS 33). Osim toga, u najnovije se vrijeme ukazuje i na potrebu generacijske solidarnosti, ne samo mlađih naraštaja u odnosu prema starijima, nego i današnjeg naraštaja u odnosu prema nadolazećim naraštajima, kako im ne bismo ostavili opustošenu i zatrovanu zemlju, odnosno, ne daj Bože, više nikakvu. U tom se smislu onda govori: Mi nismo baštinili zemlju od svojih predaka, nego smo je posudili od svojih potomaka! Suvremena tehnologija, naime, omogućila je takva sredstva masovnog uništenja i ekološkoga onečišćenja da je solidarnost prvi put od postanka svijeta postala ne samo humana kategorija ljudskoga suživota i razvoja nego i preduvjet mogućnosti sveopćega opstanka. Aktualnost supsidijarnosti Za razliku od solidarnosti, koja, barem što se same riječi tiče, spada u naš svakodnevni žargon, supsidijarnost se teže izgovara i rjeđe zagovara. Pa ipak, ako je demokracija kako reče Ivan Pavao II. najbolji društveni ustroj koji je do sada Liberalizam izvorno nije nastao na temelju personalističkog pogleda na čovjeka koji usvaja katolički socijalni nauk nego na temelju individualističkog pogleda na čovjeka, a to je nešto sasvim drugo: u personalizmu je ipak ljubav realni motiv i sadržaj ja-ti odnosa, a u individualizmu isključivo osobni interes, tj. egoizam. 84

87 ostvaren, onda je on i u teoriji i u praksi nezamisliv bez teorije i prakse supsidijarnosti. Zašto? Pa zato što se demokracija temelji na vlasti demosa, a demos za razliku od etnosa koji se konstituira na rodovskoj osnovi odozgor prema dolje tvore građani, tj. pojedine osobe udružene na temelju nekoga političkog, kulturnog i ekonomskoga interesa u državu. Temelj su demokracije, dakle, pojedinac i niže društvene grupe koje svoja prava i želje ostvaruju preko onih koje delegiraju u više društvene i državne strukture. U demokraciji vlast dolazi odozdol, a ne odozgor. Sve što je iznad pojedinca to su njegovi delegati čija je zadaća da nadomjeste nedostatak njegove moći i znanja, i njemu su odgovorni. Zato se u demokraciji i dolazi na vlast izborima iz baze, a ne imenovanjem odozgor. Riječju: u demokraciji smisao više društvene strukture jest u tome da pomaže a to znači latinska riječ subsidium one niže, a ne da niže pomažu i služe onima višima. Stoga se načelom supsidijarnosti štiti i zagovara sloboda i kreativnost pojedinca i nižih grupa, bez čega uopće nema razvoja ljudske osobe i njoj odgovarajućega društvenog ozračja. Pio XI. u svojoj je enciklici Quadragesimo anno to načelo nazvao gravissimum illud principium nadasve važno temeljno načelo (QA 80). To pak znači da ne možemo govoriti, primjerice, o slobodi i emancipaciji muškarca, ako istodobno nije slobodna i emancipirana žena, ne možemo govoriti, primjerice, o slobodi jednoga naroda u BIH, ako nisu istodobno slobodna sva tri. Logika supsidijarnosti logika je slobode koja niče iz samoga temelja ljudskoga dostojanstva. Stoga ona ne može biti ignorirana u nekim fazama života da bi se o njoj počelo ozbiljno razmišljati na nekim kasnijim etapama. Primjerice, nije moguće zagovarati supsidijarnost na razini političkih i narodnih odnosa, a istodobno je ne dopustiti unutar vlastite obitelji, gdje se, recimo žena tretira kao vlasništvo, sluga ili tek puko sredstvo. Osim toga, to je načelo danas aktualno i u strukturi organizacije državne uprave, odnosno međunarodnih asocijacija. Ono zahtijeva podjednako decentralizaciju teritorijalne uprave unutar jedne države kao i poštivanje određenog stupnja autonomije svake zemlje unutar međunarodnih asocijacija. Za nas je posebno u tom pogledu važan odnosa među državama unutar EU-a u kojoj se, zahvaljujući upravo tom načelu, nastoji osigurati maksimum autonomije, a na središnje organe Unije prebaciti samo ono najosnovnije. No, ono je važno i za metodologiju pružanja bilo kakve pomoći na bilo kojoj razini, počevši od one socijalne na unutarnjoj razini neke države do odnosa bogatih zemalja prema zemljama u razvoju, odnosno za politiku pomoći tim zemljama, koja se mora oslanjati upravo na njihovoj vlastitoj inicijativi i slobodi, a ne da se siromahe, odnosno siromašne zemlje, na temelju pružene pomoći, veže uza se i dugoročno pretvara u svoje sluge. Aktualnost zajedničkog dobra Ako načelo supsidijarnosti uzima u zaštitu pojedinca i niže grupe, načelo zajedničkoga dobra nadilazi egoističku motivaciju i egocentrizam do kojih bi na temelju krivo shvaćene supsidijarnosti moglo doći. Ne smije se, naime, zaboraviti da liberalizam izvorno nije nastao na temelju personalističkog pogleda na čovjeka koji usvaja katolički socijalni nauk nego na temelju individualističkog pogleda na čovjeka, a to je nešto sasvim drugo. U personalizmu je ipak ljubav realni motiv i sadržaj ja-ti odnosa, a u in- Supsidijarnost je do izražaja unutar socijalnog nauka Crkve došla tek s razvojem suvremene demokratske svijesti, a za to možda dijelom snosi odgovornost cjelokupna struktura Crkve koja je organizirana hijerarhijski, tj. odozgor prema dolje, a ne demokratski, odozdol prema gore dividualizmu isključivo osobni interes, tj. egoizam. Glavi teoretičar paleoliberalizma A. Simth rekao je da je osobni interes glavni motiv društvenog djelovanja i da on još nije susreo nikoga tko je išta dobra i korisna učinio vođen idejom zajedničkoga dobra, dočim da je susreo mnogo onih koji su, vođeni isključivo svojim interesom, usput proizveli korist i za druge. Ta je ideja, nažalost, na snazi i u suvremenom neoliberalizmu, u koji rapidno srlja suvremena Hrvatska. Katolički socijalni nauk odbija kolektivističke iluzije kojima se zanosio komunizam, ali se ne odriče ideje zajedničkoga dobra kao osnovnog načela strukturiranoga ljudskog djelovanja u društvu. Zajedničko ili opće dobro, naime, nije skup poje- 85

88 dinačnih interesa nego viša i zasebna kategorija čiji je smisao takvo usklađivanje osobnoga i zajedničkog djelovanja da od toga nastane dobro za sve i dobro u svakome pogledu. Sve ostalo puki je pragmatizam i utilitarizam. Logika svak za se travu pase nije se potvrdila kao mudra u dosadašnjem tijeku povijesnoga razvoja ljudskog društva. I nije točno da je zajedničko ili opće dobro ono što će se na kraju sigurno pojaviti kao rezultat našeg pojedinačnog egoističkog djelovanja. Naprotiv, ako zajedničko dobro ne postoji u startu kao motiv djelovanja, ono se neće pojaviti niti kao rezultanta na kraju procesa. Najaktualniji problemi hrvatskoga društva koji ukazuju na kroničan i strukturni nedostatak logike djelovanja u skladu s tim načelom jest korupcija, na svim područjima života, poglavito ona u sudstvu i društvenoj upravi. Logika ko jamio, jamio ne ukazuje samo na postojeći lopovluk, nego na teoriju koja ga omogućava i opravdava, a ona je dijametralno suprotna načelu zajedničkoga dobra. Valja se, naime, prisjetiti da su, istina, svi pojedinci i sve udruge dužne djelovati u skladu s tim načelom, no, po definiciji, država je ona čija je prva i osnovna zadaća skrb oko toga zajedničkog dobra. 5. Društveni nauk Crkve i suvremena hrvatska zbilja Povijest Crkve nije samo kronološki slijed vremenskih datuma nego i povijesni razvoj crkvene svijesti i samosvijesti, što će reći da i u pogledu svoga socijalnog nauka Crkva bilježi razvoj i produbljivanje svoje spoznaje. To konkretno znači da, kad su u pitanju ta tri konstitutivna načela njezina nauka, nisu sva tri jednako bila zastupljena u crkvenoj teoriji i praksi tijekom vremena, s jednostavnog razloga što ni opća društvena svijest nije bila doprla do poželjne razine. Stoga moramo priznati da je svijest solidarnosti integralni dio crkvenoga morala od samih njezinih početaka, o čemu bjelodano svjedoče i Djela apostolska. Zapravo je zbog solidarnosti sa siromašnima i udovicama ustanovljen i red đakona. I mnoge su redovničke zajednice nastale upravo zato da solidarnom ljubavlju služe siromasima, bolesnima, progonjenima, zatočenima, poganima i sl. Jednako tako možemo spomenuti i da je ideja zajedničkoga dobra uvijek bila u kršćanstvu prisutna kao norma još od apostolskih vremena, jer je ona integralan dio nauka Isusa Krista i praksa prve Crkve. Međutim, supsidijarnost je ipak došla do svijesti tek s nastankom suvremene demokratske svijesti. Za to možda dijelom snosi odgovornost cjelokupna struktura Crkve koja je organizirana hijerarhijski, tj. odozgor prema dolje, a ne demokratski, odozdol prema gore, tako da je naglasak i u društvenom životu bio analogan onome u samostanima, a to je naglasak na poslušnosti. Najaktualniji problemi hrvatskoga društva koji ukazuju na kroničan i strukturni nedostatak logike djelovanja u skladu s tim načelom jest korupcija, na svim područjima života, poglavito ona u sudstvu i društvenoj upravi. Logika ko jamio, jamio ne ukazuje samo na postojeći lopovluk, nego na teoriju koja ga omogućava i opravdava, a ona je dijametralno suprotna načelu zajedničkoga dobra Takav crkveni ustroj ugrađen u donedavni patrijarhalni civilni ustroj koji je na ovim područjima bio pravilo, a ne iznimka mogao se zalagati samo za onaj vid supsidijarnosti u kojem se radilo o oslobađanju hrvatskoga naroda ili hrvatskih pokrajina od nekih središta ondašnje vlasti, zvali se oni Venecija, Beč, Pešta ili Beograd, ali se nije prodiralo do same srži slobode i kreativnosti pojedine ljudske osobe i nižih društvenih grupa. Na tim se razinama, naime, i dalje ustrajavalo samo na direktivama, zapovijedima i posluhu. Možda je i to jedan od razloga zašto u suvremenome hrvatskom mentalitetu još nije razvijena prava demokratska i građanska nacionalna svijest već više dominira patrijarhalno-etnička svijest. Zbog toga i naše političke stranke zapravo i nisu stranke nego pokreti, a njihovi predsjednici nisu predsjednici nego vođe. To je jamačno i razlog zbog čega je u Hrvatskoj čiji se građanin gotovo 90% deklariraju kao katolici jedan od najviših stupnjeva korupcije u Europi i jedan od najnižih stupnjeva međusobnog povjerenja. Očito, dakle, da je socijalni nauk Crkve i kritika postojećega stanja u hrvatskom društvu i nemirna savjest za Crkvu u Hrvatskoj. 86

89 Odgoj i obrazovanje za rad i poduzetništvo Piše: Drago ČENGIĆ Poduzetništvo se u Hrvatskoj muči s legitimacijom i prihvaćanjem njegovih temeljnih vrijednosti među najširom populacijom. Svjesni su toga i sami poduzetnici pa od njih često čujemo: Pa nismo svi lopovi! Crkveni nauk promišljanjima ključnih dimenzija odgoja i obrazovanja za poduzetništvo polazne U točke za kritičko promišljanje tržišta, poduzetništva, gospodarske stvarnosti i etike poslovanja možemo naći (i) u socijalnoj enciklici Centesimus annus, objavljenoj godine u autorstvu pape Ivana Pavla II., kao i tekstovima inspiriranima socijalnim naukom Katoličke crkve. 1 U enciklici se ideje o tržišnome društvu i poduzetništvu nastoje ugraditi u cjelovito razumijevanje čovjeka i društva, obuhvaćajući cijelo četvrto poglavlje pod naslovom Privatno vlasništvo i opća namjena dobara (str ). U tome kolopletu ideja ovdje ih ističemo nekoliko. Prvo, naglašava se da je ekonomija samo jedan vid zamršene ljudske djelatnosti koja ima smisla sve dok se ne apsolutizira, tj. dok se čovjeka ne počne promatrati samo kao proizvođača ili potrošača dobara, a ne kao subjekta koji proizvodi i troši da bi živio. Drugo, nakon iskustva s državnim socijalizmom i njegovim slomom godine ponovno se afirmira vrijednost privatnoga vlasništva i slobode osobe, a uz njih se povezuje i sposobnost za inicijativu i poduzetništvo. Konstatira se da se bogatstvo industrijaliziranih nacija sve više temelji na vlasništvu spoznaje, tehnike i znanja, ali i na sposobnosti da se u kompleksnim uvjetima organizira moderni 1 Usp.: Papa Ivan Pavao II. (1991.), Stota Godina. Centesimus Annus. Zagreb: Kršćanska sadašnjost (skraćeno: CA).; Crnković, A. (2004.), Bog i nevidljiva ruka : tržišni mehanizam u Socijalnom nauku Katoličke crkve. Crkva u svijetu, 39 (2004.), br. 4., ; Bozanić, A. (1998.), O etici poslovanja i poduzetništva bisenss ethics. Crkva u svijetu, 33 (1998.), br. 4., str proizvodni pogon kao proizvodnja-ljudi-u-suradnji: Organizirati takav proizvodni napor, planirati njegovo trajanje u vremenu, potruditi se da pozitivno odgovara potrebama koje mora zadovoljiti, preuzimati nužne rizike: i to je jedno vrelo bogatstva modernog društva. Tako sve očitijom i odlučujućom postaje uloga ljudskog rada, discipliniranog i stvaralačkog i kao bitan dio takvog rada sposobnosti za inicijativu i poduzetništvo (CA, 1991., 39). Treće, ovdje se priznaje postojanje i moderne poduzetničke ekonomije, koja sadrži i pozitivne vidove, a kojih su korijeni prije svega u slobodi osobe, koja se kao takva izražava na ekonomskom polju ali i na drugim područjima ljudske djelatnosti. Istodobno, ponovno se na- Centesimus annus priznaje pravednu funkciju profita, ali ne i apsolutno prvenstvo kapitala. No, ponovno se naglašava da alternativa kapitalu nije socijalistički sustav, koji se u stvarnosti pokazao samo kao posebna varijanta državnoga kapitalizma, već društvo slobodnoga rada, poduzetništva i participacije glašava da to pravo na slobodu u ekonomskome djelovanju mora biti praćeno i osobnom odgovornošću spram drugih ljudi. Enciklika s obzirom na poduzetničko gospodarstvo i iskazivanje slobode kroz poduzetničko djelovanje razlikuje barem dvije kategorije ljudi: a) veliku većinu koja nema dostatna sredstva za uključenje u strukturu poduzetničkog sustava u kojem rad zauzima doista središnje mjesto a to suradni- 87

90 ci i uzdržavani (CA, 1991., str. 40), i b) manjinu koja rukovodi poslovnim pothvatima a to su poduzetnici i menadžeri. Četvrto, CA priznaje pravednu funkciju profita, ali ne i apsolutno prvenstvo kapitala. No, ponovno se naglašava da alternativa kapitalu nije socijalistički sustav, koji se u stvarnosti pokazao samo kao posebna varijanta državnoga kapitalizma, već društvo slobodnoga rada, poduzetništva i participacije. Takvo se društvo ne protivi tržištu, ali zahtjeva da ga prikladno nadziru društvene snage i država, tako da jamče zadovoljavanje temeljnih potreba svega društva (CA, 1991., str. 42). Na tragu tako shvaćenoga poželjnoga društva CA određuje i poželjnu svrhu poduzeća, toga ambijenta različitih poslovnih i poduzetničkih poduhvata: Svrha poduzeća, u stvari, nije jednostavno proizvodnja dohotka, nego postojanje same tvrtke kao zajednice ljudi koji na različit način ostvaruju zadovoljavanje svojih temeljnih potreba te tvore posebnu grupu u službi cijeloga poduzeća. Dohodak je regulator života poduzeća, ali nije i jedini; treba uvažiti i druge ljudske i moralne faktore koji su kroz dug period barem jednako bitni za život poduzeća (CA, 1991., str. 43). Analiza stanja Ako je Socijalni nauk Crkve, predstavljen ovdje kroz ključne stavke enciklike Centesimus annus, zagovornik društveno osjetljivog poduzetničkog gospodarstva i poduzetništva/poduzeća s naglašenom društvenom odgovornošću za sve (su)dionike (stakeholders) poduzeća, i kao takav ishodište i odgojnih i obrazovnih naputaka za nove poslovne generacije, kako ocijeniti hrvatsko (tranzicijsko) iskustvo posljednjih 20-ak godina? Možda tek jednom rečenicom: nemamo još uvijek dovoljno društveno odgovornih poduzetnika i poduzeća, onih koji na razuman način povezuju odgovornost za profit s odgovornošću za dugovječnost poduzeća i dugoročnu dobrobit svih zaposlenika poduzeća. Načini privatizacije 90-tih godina, špekulacije novih vlasnika s imovinom novoprivatiziranih poduzeća (čime se svjesno gasila prethodna djelatnost poduzeća) i opći proces dezindustrijalizacije doveli su do otpuštanja velikog broja radnika, što je i prije sadašnje svjetske financijsko-ekonomske krize potkopalo i moralne i To što pojedini poslovni ljudi u javnosti iskazuju svoje bogatstvo gotovo opsesivnom statusnom potrošnjom (kupovinom jahti, skupih automobila, naglašavanjem mondenoga stila života, itd.) samo dodatno jača negativnu percepciju i menadžera i poduzetnika u javnosti. ekonomske temelje hrvatskoga tipa kapitalizma i poduzetništva. Hrvatska je javnost izrazito skeptična prema svim predstavnicima tranzicijskoga bogatstva, tržišnoga individualizma i poduzetništva. To što pojedini poslovni ljudi u javnosti iskazuju svoje bogatstvo gotovo opsesivnom statusnom potrošnjom (kupovinom jahti, skupih automobila, naglašavanjem mondenoga stila života, itd.) samo dodatno jača negativnu percepciju i menadžera i poduzetnika u javnosti. Ukratko, poduzetništvo u Hrvatskoj muči se s legitimacijom i prihvaćanjem njegovih temeljnih vrijednosti među najširom populacijom. Svjesni su toga i sami poduzetnici: ne čujemo li ih da često ističu: Pa nismo svi lopovi! Problem je iznova uočen i na najvišim državnim adresama. Ne tako davno i predsjednik je države izjavio: Nije lako biti poduzetnik. Sasvim sigurno ono što se dogodilo u vrijeme pretvorbe i privatizacije, objašnjava on, neosnovano je bacilo stigmu na one koji nisu sudjelovali u privatizacijskom kriminalu. Cijela ta pretvorba i privatizacija nanijela je ne samo ekonomsku nego i moralnu štetu jer je stvorila i doprinijela jednoj lošoj klimi i odnosu prema biznisu i poduzetništvu, rekao je Josipović. On smatra da takav odnos treba ispravljati (usp. hrvatska/84307/kriminalna-preetvorba-bacilastigmu-na-poduzetnike;pristup ). S druge strane, i menadžeri su svjesni legitimacijskih problema. Na susretu s predsjednikom države 10. siječnja nagrađeni menadžeri godine za godinu prema izboru HUM Croma poručuju: Zalažemo se za moralni kapitalizam i etički pristup biznisu (usp. ni.hr/vijesti/menadzeri-josipovicu-zalazemo-se- -za-moralni-kapitalizam-i-etickipristup-biznisu aspx; pristup ). Bez novoga odgoja i obrazovanja za poduzetništvo, ali i 88

91 Pitanja za rad u župnim zajednicama - Kako vidite budućnost vlastite djece/unučadi: kao radnika ili poslovnoga čovjeka/ poduzetnika? Zašto? - Katoličke obitelji odgajaju djecu sukladno moralnome/socijalnome nauku Crkve. Ako bi netko od Vaše djece/unučadi nakon punoljetnosti pokrenuo privatni posao (poduzeće), očekujete li da se u rukovođenju poduzećem uglavnom pridržava moralnoga/ socijalnoga nauka Crkve? Ako da, zašto? Ako ne, zašto? - Tko može najviše usmjeriti mlade ljude k bavljenju poduzetništvom: obitelj, pojedinac sam, škola/fakultet ili netko drugi? Kako bi država/vaša županija mogla učinkovitije podržavati nagnuća mladih ljudi k privatnome poslu i poduzetništvu? - Sjetite se poslovnih ljudi u Vašoj župi (ali bez imenovanja njihovih poduzeća): po kojim je dobrim a po kojim (eventualno) i lošim obilježjima prepoznatljivo njihovo ponašanje u Vašoj zajednici? - Kako Vi shvaćate poduzetništvo? Koja bi obilježja trebao po Vama imati društveno odgovoran poduzetnik, s obzirom na njegov odnos prema imovini poduzeća, radnicima i Vašoj zajednici? nove prakse društvene odgovornosti sadašnjih menadžera i poduzetnika prema poduzeću i njegovim ključnim (su)dionicima (prije svega: radnicima), koja bi uravnotežila težnje za profitom s težnjama za dostojanstvom rada i radnika, i dalje ćemo se vrtjeti u začaranu krugu siromaštva, jala i dubinskih napetosti latino-američkoga tipa kapitalizma. 89

92 Kreposti međureligijske duhovnosti između povjerenja i opuštenosti Piše: Alen KRISTIĆ U većini vjernika svjetskih religija međureligijski dijalog još uvijek izaziva gotovo spontano protivljenje. Ne bi se trebali tome odviše čuditi. Nakon stoljeća nepoznavanja i sukoba, s međureligijskim dijalogom mukotrpno započinje sasvim novi način odnosa među svjetskim religijama. Svjedoci smo istinske duhovne revolucije. katoličanstvu je taj zaokret označio Drugi vatikanski koncil. Zahvaljujući njemu U imamo prvi pozitivan izričaj Crkve o svjetskim religijama. Crkva više ne želi zatvarati oči pred istinitim i svetim u drugim religijama. To novo držanje Crkve na proročki dosljedan način konkretizirao je papa Ivan Pavao II. Prisjetimo se samo njegova posjeta velikom rabinu židovske sinagoge u Rimu, njegova govora mladim muslimanima u Casablanci, njegova organiziranja glasovitog molitvenog susreta za mir poglavara svjetskih religija u Asizu, njegova hodočašća u Jeruzalem i posjeta Zidu plača te na koncu njegova posjeta Omeyadskoj mošeji u Damasku. Čak su i te proročke geste pape Ivana Pavla II. potvrda za mnoge još uvijek uznemirujuće novosti međureligijskog dijaloga. Te su proročke geste zbunile ne samo mnoge jednostavne vjernike nego i mnoge učene teologe. A u daleko većoj mjeri to je učinio poziv pape Ivana Pavla II. na čišćenje pamćenja i preuzimanje odgovornosti za zlo koje su kršćani kroz povijest učinili drugima skopčano s poniznim traženjem oproštenja. Stoga je opravdano upitati se iz kojih su uvjerenja i vrijednosti iznikle te proročke geste pape Ivana Pavla II. Odnosno ako želimo pitanje postaviti u širem obzorju: Iz kojih uvjerenja i vrijednosti izniče istinski međureligijski dijalog? Koje su to temeljne kreposti međureligijske duhovnosti?* * Nazivi i govor o sedam kreposti međureligijskog dijaloga potječe od Perrya Schmidt-Leukela (Seven Virtues of Inter-faith Spirituality Sermon at Glasgow University Chapel (15 Feb 2004) u: Religionen im Gespräch, Interreligiösen Arbeitsstelle 2004, Band 8, ) Povjerenje Kao i sama vjera, međureligijski je dijalog nezamisliv bez povjerenja da je posljednja stvarnost, koju vjernici većine svjetskih religija nazivaju Bogom, dobra. Jedino na temelju povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti, koja nadilazi i uzdržava naš svijet, možemo očuvati osnovno povjerenje da su također u biti dobri ovaj svijet i ljudski život unatoč neporecivoj nazočnosti različitih oblika zla. A iz povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti izrasta vjera u sveopću spasiteljsku volju Božju koja ne isključuje nijednog čovjeka. U svetim knjigama svih svjetskih religija sačuvana je svijest o dobroti posljednje stvarnosti koja se poglavito objavljuje baš u spasiteljskoj nazočnosti Božjoj koja obuhvaća sve ljude. Sveti Pavao izričito veli kako Bog želi da se svi ljudi spase i da dođu do potpune istine (1 Tim 2, 4), a Kur an, sveta knjiga muslimana, naglašava kako je Bog svim narodima slao svoje poslanike (XVI, 36). S lakoćom se isto uvjerenje pronalazi u svetim knjigama hinduista i budista. Krišna u Bhagavad Giti svetoj hinduskoj knjizi kaže čak da ljudi koji poštuju druge bogove i prilaze im s vjerom, ustvari žrtve prinose Njemu samome (9, 23). Da Božja spasiteljska nazočnost nije ograničena samo na pojedine narode i religijske zajednice, naročito je naglašeno u pisanoj tradiciji starozavjetnih proroka Izraela. Prorok Amos je svjestan da Jahve ne voli samo Izraelce i da nije samo njih izbavio iz ropstva isto vrijedi čak i za njihove neprijatelje, ali jednako tako za Jahvine ljubimce Filistejce i Aramejce (Am 9, 7). Zato ne čudi da evanđelist Matej, govoreći o gozbi u 90

93 Božjem kraljevstvu, ističe da će na njoj sudjelovati ljudi iz svih krajeva svijeta s istoka i zapada (Mt 8, 5-11). Stoga je prva krepost međureligijske duhovnosti povjerenje u Božju dobrotu i svijest kako Božja spasiteljska volja obuhvaća sve ljude. Poniznost Istinskog dijaloga nema bez poniznosti, a u obzorju međureligijskog dijaloga poniznost prije svega znači ne ograničavati Boga našim ljudskim načinom razmišljanja. Na putu međureligijskog dijaloga uvijek iznova treba oživljavati svijest kako je Bog veći od svih naših misli i ideja. Unatoč dvoznačnosti svih svjetskih religija, sve više kršćanskih teologa smatra kako religijski pluralizam predstavlja dio Božjeg otajstvenog plana spasenja čije nam zadnje značenje izmiče. Ta mudrost nije ograničena samo na velike kršćanske teologe poput Anselma Canterburijskog i Tome Akvinskog. Anselmo Canterburijski tvrdi da je Bog veći od svega što se može zamisliti, a Toma Akvinski da božanska bit nadilazi sve oblike naših intelektualnih sposobnosti. Svijest o neizrecivosti Boga postoji u svim velikim svjetskim religijama. Naročito je naglašava muslimanski usklik Allâhu akbar koji ne znači Bog je velik nego Bog je veći uvijek veći od svega što mi ljudi možemo zamisliti. U tome smjeru ide i prva od Deset zapovijedi Biblije ne pravi sebi nikakvu sliku Boga niti svojim rukama niti svojim umom. A Upanišade sveti hinduistički zapisi vele da ono što može biti opisano nije Tao kao što ime koje može biti izgovoreno nije vječno Ime (1, 1). Sve to znači da doktrine i učenja naših religijskih zajednica ne mogu iscrpiti božansku stvarnost u njezinoj punini bez obzira koliko bile mudre. Religije koje u tome smislu postavljaju zahtjev apsolutnosti zaslijepljene su ljudskom ohološću. Bog uvijek ostaje onaj Neizrecivi. Unatoč tome Bog nam je ujedno i blizak što na različite načine doživljavamo kroz tradicije svjetskih religija čija raznolikost odgovara raznolikosti čovječanstva. Bog je govorio ljudima. Za nas kršćane na jedinstven način u Isusu. Stoga je druga krepost međureligijske duhovnosti poniznost koja ne ograničava Boga ljudskim načinom razmišljanja jer je svjesna Božje neizrecivosti. Radoznalost Unatoč dvoznačnosti svih svjetskih religija, sve više kršćanskih teologa smatra kako religijski pluralizam predstavlja dio Božjeg otajstvenog plana spasenja čije nam zadnje značenje izmiče. Bog je, a ne đavao (kako su prije mnogi tvrdili), htio mnoštvo religija. Otuda je međureligijski dijalog nezamisliv bez istraživačke i znanstvene radoznalosti. Međureligijski dijalog pokreće radoznalost što je Bog značio ili znači u životu drugih ljudi, želja da se istraži bogatstvo koje je milosrdni Bog rasuo među narode, radost da se upoznaju drugi putovi do Boga, a njih ima, kako jednom reče današnji Papa, točno onoliko koliko i ljudi na zemlji. U obzorju međureligijskog dijaloga, dakle, radoznalost znači spremnost učenja o mnogostrukim ljudskim putovima Bogu i mnogostrukim Božjim putovima čovjeku. Na taj način polagano postajemo sposobni bolje razumjeti susjede različite vjere upoznati njihova iskustva, njihovu mudrost i njihovu istinu. A to nas vodi do središnje kreposti međureligijske duhovnosti. Prijateljstvo Koliko god je potrebno i hvale vrijedno učiti o drugim kulturama i religijskim tradicijama čitajući učene knjige, za istinski međureligijski dijalog to je nedostatno. Istinska vjera koju u međureligijskom dijalogu treba upoznati i s kojom treba voditi dijalog nije knjiška vjera nego vjera živih ljudi. Naša slika o drugoj vjeri cjelovita je i istinita samo nakon što dođemo u doticaj s ljudima koji je žive, a to je moguće samo u prijateljevanju središnjoj kreposti međureligijske duhovnosti. Kroz prijateljstvo konačno saznajemo što druga vjera znači konkretnom čovjeku u svakodnevnom životu. Razumjeti neku drugu re- 91

94 ligiju islam, budizam ili hinduizam ustvari znači moći vidjeti svijet očima muslimana, budista ili hinduista. Samo kroz prijateljstvo možemo razumjeti kako naš prijatelj druge vjere razumije samoga sebe. Dijeleći radost i patnju s prijateljem, imat ćemo prigodu saznati kako njemu vjera pomaže nadvladati životne poteškoće i sačuvati nadu. Bez te vrste razumijevanja nema istinskoga međureligijskog dijaloga. Zato je prijateljstvo ključna krepost međureligijske duhovnosti. Poštenje Budući da je istinsko prijateljstvo nemoguće bez poštenja, sljedeća krepost međureligijske duhovnosti upravo je poštenje. U međureligijskom dijalogu moramo biti pošteni o vlastitoj i tuđoj religiji bez skrivenog prezira i pretvaranja. Ne smijemo ideale vlastite religije uspoređivati sa strahotnim povijesnim promašajima prijateljeve religije. Pošteno je ideale uspoređivati s U međureligijskom dijalogu moramo biti pošteni o vlastitoj i tuđoj religiji bez skrivenog prezira i pretvaranja; ne smijemo ideale vlastite religije uspoređivati sa strahotnim povijesnim promašajima prijateljeve religije. idealima, a stvarnost sa stvarnošću. Isusove riječi pune poštovanja i pohvale o ljudima različite vjere (Rimljanima i Samaritancima) mogu nam biti nadahnuće i uzor za poštenje u prijateljevanju s ljudima druge vjere. A riječi kritike treba izricati s oprezom i suosjećanjem u duhu satare kršćanske redovničke tradicije ukora među braćom. Usred poštenog prijateljstva naučit ćemo ne samo drugoga i njegovu religiju gledati njegovim očima nego ćemo započeti promatrati sebe i svoju religiju očima drugog. Taj trenutak označava početak izmjene iskustva i zrenja prijateljstva. Sada se otvara mogućnost da međureligijski dijalog postane izvor obogaćenja. Ali da bi se to doista dogodilo, potreba nam je sljedeća krepost međureligijske duhovnosti. Hrabrost Izložiti vlastitu religiju i sebe tuđem pogledu bez uljepšavanja i skrivanja, zahtijeva od nas hrabrost sljedeću krepost međureligijske duhovnosti. Na taj se način ruše ne samo mnoga međusobna ustaljena kriva shvaćanja i predstave nego i vlastita idealizirajuća slika o samome sebi i o vlastitoj religijskoj tradiciji. Često se to događa uz osjećaj privremene ljutnje izazvane izlaskom iz uobičajenih načina poimanja sebe i drugoga. Na koncu ovog pročišćavajućeg procesa dospijevamo do realističnijeg razumijevanja sebe i drugoga s onu stranu svakog idealiziranja doznajući istodobno što drugome doista znači naša religija na primjer naši religijski simboli. Samo ako sada dopustimo da nas počne mijenjati to kako nas i vlastitu religijsku tradiciju vidi drugi i njegova religijska tradicija, možemo reći da smo zakoračili u stvarni međureligijski dijalog koji podrazumijeva hrabrost za promjenu. Svjedočanstva mnoštva ljudi, koji su godinama vodili međureligijski dijalog na taj način, ukazuju da su u sebi na koncu razvili osjećaj dvostruke pripadnosti i dosegli dublje iskustvo milosti iz koje niče posljednja krepost međureligijske duhovnosti. Zahvalnost Dublje iskustvo Božje milosti čovjekovo srce redovito čini izvorom zahvalnosti. U međureligijskom dijalogu zahvalnost prije svega podrazumijeva zahvalnost za druge i to ne samo za ono što nam je s njima zajedničkog nego i za ono što nas čini različitim. U konačnici istinski međureligijski dijalog vodi radosti zbog jedinstva i različitosti s drugima zahvalnosti u istoj mjeri za obje stvarnosti koje nam počinju govoriti o Bogu. A zahvalnost nas oslobađa tjeskobe i čini nas opuštenima na temelju povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti i u njezinu spasiteljsku nazočnost. Tako smo iznova došli do prve kreposti međureligijske duhovnosti. *** Vjernici svjetskih religija danas imaju prigodu na temelju sedam kreposti međureligijske 92

95 U međureligijskom dijalogu zahvalnost prije svega podrazumijeva zahvalnost za druge i to ne samo za ono što nam je s njima zajedničkog nego i za ono što nas čini različitim. duhovnosti povjerenja, poniznosti, radoznalosti, prijateljstva, poštenja, hrabrosti i zahvalnosti zajednički raditi na ostvarenju prvotnog Božjeg plana namijenjenog zemlji da zemlja postane Božje prebivalište kako to na primjer proriče novozavjetna knjiga Otkrivenja: Evo šatora Bož- jeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti njegov narod, a on će biti Bog s njima! Okrećući leđa fundamentalizmu, vjernici svjetskih religija nadahnuti krepostima međureligijske duhovnosti trebaju biti među onima koji će zemlju učiniti kozmičkim Božjim hramom. Na njima leži odgovornost da se prvi započnu ponašati prema zemlji kao prema Božjem hramu, a prema zemaljskim stvorenjima kao prema Božjim svetinjama. Jedino će tako vjernici svih svjetskih religija zajedno sa svim drugim ljudima u punini vremena moći zajedno predstavljati Boga pred zemljom i zemlju pred Bogom kušajući Boga u svim stvarima i uzimajući sve stvari u sjaju njegove ljubavi. 93

96 Nedjelja za kršćane ili za sve ljude? Piše: Neven ŠIMAC Države popuštaju pred apsurdnom tvrdnjom da će tako biti većeg prometa i više poreza, a nitko da primijeti da kupovna moć ljudi nije rastezljiva, nego ograničena veličina, pa će ljudi i u šest dana potrošiti isto koliko i u sedam. Još kao djeca naučili smo onu: spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. Osjećali smo je možda više kao obvezu nedjeljne mise, nego kao zapovijed počinka, premda šabat znači mirovanje, a potpuni tekst 4. božje zapovijedi u Knjizi izlaska (20, 8-11) inzistira i na jednome i na drugom: Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji. Podsjetimo ovdje da je prvoizabrani narod Božji svetkovao šabat kao posljednji dan u tjednu, a da je kršćanski prijelaz na nedjelju, za Židove prvi dan u tjednu zaživio postupno, već u prvim židovsko-kršćanskim zajednicama, vjerojatno zbog spomen-dana Isusova uskrsnuća, a da ga je tek 321. godine car Konstantin oslužbenio. Kršćanstvo je kroz stoljeća oblikovalo raspored i ritam dana i tjedana, svagdana i blagdana. Tako je to trajalo i poštivalo se u onomad kršćanskom, potom zapadnom svijetu kroz sedamnaest stoljeća. A onda se, sa sekularizmom, opadanjem vjerske prakse i sve bješnjom trkom za profitom, štošta poremetilo. Jer, ako nema svetosti u dnevima, zašto bi bilo vremena kad se ne-djela? Zašto ne povećavati stalno produktivnost i profit, ako su dani istovrijedni? Neoliberalni kapitalizam, koji evo već tri desetljeća caruje, i na tom je području nadvladao. Zato se valja upitati što je ostalo od one davnašnje zapovijedi počinka i posvete sedmog dana u tjednu; od nedjeljne mise i župskih susreta; od obiteljskog okupljanja i blagovanja; od odmora i izleta; od druženja i igre; od društvovne i duhovne zauzetosti, ukratko od civilizacije i kulture nedjelje? Nije li neoliberalna deregulacija dovela do toga da su države-na-uzmaku pred novcem i profitom prepustile sudbinu nedjelje pogdjegdje samovolji lokalnih zajednica, a drugdje izravnim i utoliko nejednakim pregovorima poslodavatelja i radnika, posebice u sektoru trgovine? Nije li i taj naročiti dan postao svagdanom, jer po anketama u Europi već 53% zaposlenika povremeno radi u subotu ili/i nedjelju? A samo u Njemačkoj, koja više od drugih država poštuje i štiti nedjelju, od do broj zaposlenika koji su povremeno radili blagdanom porastao je sa 7,7 U tranzicijskim zemljama stanje je lošije nego drugdje što se tiče rada trgovina nedjeljom jer su u mnogima baš bivše elite najspremnije prihvatile logiku profita neoliberalnog kapitalizma, pa tako i rada 24 sata na dan i 7 dana u tjednu na 11 milijuna. I tako su se postupno pogoršali uvjeti rada, zdravlja i življenja ljudi u velikom broju zemalja Starog kontinenta. U tranzicijskim zemljama stanje je lošije nego drugdje što se tiče rada trgovina nedjeljom jer su u mnogima baš bivše elite najspremnije prihvatile logiku profita neoliberalnog kapitalizma, pa tako i rada 24 sata na dan i 7 dana u tjednu. A u njihovim trgovinama prve su žrtve nedjeljne tlake žene i majke, nezamjenjive nositeljice zajedništva obitelji. Pred blagajnama i tezgama ovih ropkinja nezajažljivog kapitala svake nedjelje promiču rijeke ovisnika potrošaštva i Mamono- 94

97 vih hodočasnika. Države popuštaju pred apsurdnom tvrdnjom da će tako biti većeg prometa i više poreza, a nitko da primijeti da kupovna moć ljudi nije rastezljiva, nego ograničena veličina, pa će ljudi i u šest dana potrošiti isto koliko i u sedam. Ili možda ipak više od zarađenoga pa upasti u dužničko ropstvo, jer neoliberalna ideologija potiče na egzuberantnu potrošnju, kako je to volio govoriti otac američke financijske krize, Alan Greenspan, bivši predsjednik središnje banke SAD-a. Ima li Europska unija (EU) kakve nadležnosti na tom području i može li ta zajednica, što bi Nepoštivanje nedjeljnog odmora povećava radne rizike, ugrožava fizičko i mentalno zdravlje radnika, narušava društvovnu koheziju i susrete, onemogućuje istovremeno sudjelovanje građana u kulturnom, političkom, građanskom i vjerskom životu. po vlastitim pravilima trebala biti socijalno tržišno gospodarstvo, zaštititi nedjelju od neoliberalnog ugrožavanja? Jednoznačan odgovor na to pitanje nije lako dati, jer evo kako stvari stoje. EU je već u dva navrata svojim smjernicama (directives) nastojala odrediti kako regulirati radno vrijeme i odmor, prvi put 1993., a drugi put godine. Smjernica iz sadržavala je zaštitu nedjelje u načelu, kao minimalni tjedni odmor (čl. 5.), ali je u obrazloženju to ipak ostavljala slobodi država članica. Smjernica iz godine ukinula je pak taj čl. 5, jer je Sud pravde Europskih zajednica to zahtijevao nakon jedne tužbe Velike Britanije, koja je tražila da EU uopće ne regulira pitanja radnog vremena i odmora pa da radni tjedan mogne biti i duži od 48 sati. Sud je pravde odbio tu tužbu, ali je ipak ustvrdio da europski zakonotvorac (Vijeće ministara i Parlament) nije objasnio zašto bi nedjelja kao dan odmora imala pozitivnijeg utjecaja na zdravlje i sigurnost radnika od kojeg drugog dana u tjednu. Sud je dakle ipak ostavio otvorena vrata dokazivanju da je nedjelja od najvećeg pozitivnog utjecaja na zdravlje i sigurnost radnika. U tu svrhu Europska komisija je posljednjih godina konzultirala socijalne partnere poslodavatelje i sindikate i njezin je posao sada pri kraju. tom su se pitanju oglasile i brojne crkve, O pa tako i Komisija biskupskih konferencija država članica EU (COMECE), navlastito povodom odluke njemačkog trgovačkog lanca Real da svoje 4 veletrgovine u Rumunjskoj drži otvorenima i za Božić i za Novu godinu Međutim, navedenom dokazivanju prionula je velika mreža nevladinih udruga i koordinacija, crkava i biskupija, kao i sindikata radnika i poslodavatelja, pod nazivom Europski savez za nedjelju (European Sunday Alliance Taj Savez (ESN) namjerava iskoristiti mogućnost građanske inicijative, koja je počela funkcionirati u EU od 1. travnja o. g., i predložiti donošenje nove smjernice o radnom vremenu i odmoru koja bi zaštitila neradnu nedjelju. Za takvu inicijativu potrebno je milijun potpisa EU građana iz najmanje sedam država članica, kao i to da predmet inicijative spada u nadležnost Europske komisije. Šanse ESN da u tome uspije tj. da EU ozakoni obvezu država članica da poštuju neradnu nedjelju nisu velike jer, premda će se Europska komisija proglasiti nadležnom za tu materiju, ona će se vjerojatno zakloniti za načelo supsidijarnosti po kome države članice mogu same djelotvorno i na vlastit način, tj. vodeći računa o svojim kulturnim i gospodarskim prilikama i navadama, regulirati tu materiju. ESN bi međutim mogao ukazati da je neradna nedjelja od bitnog utjecaja ne samo na pomirenje radnog i obiteljskog života što je jedan od ciljeva EU (čl. 93. Lisabonskog ugovora i Povelje temeljnih prava) nego i to da nepoštivanje nedjeljnog odmora povećava radne rizike, jer ugrožava fizičko i mentalno zdravlje radnika; jer narušava društvovnu koheziju i susrete; jer onemogućuje istovremeno sudjelovanje građana u kulturnom, političkom, građanskom i vjerskom životu. U tu svrhu ESN je pozvao sve ljude dobre volje, udruge i crkve da mu se pridruže, te da 4. ožujka proglase Europskim danom neradne nedjelje i u taj dan razviju vlastite akcije obavještavanja, zahtijeva i prosvjeda eda bi pokazali da je šabat stvoren radi čovjeka (Mt 2, 27). Hoćemo li se i mi pridružiti tom plemenitom pozivu? 95

98 Pomogla ti si svome puku 96

99 Sinj na razmeđi kršćanstva i islama između i godine Piše: Ivana ŠABIĆ Dalmatinski su Hrvati rat s Turcima počeli shvaćati kao svoj vlastiti: oni se nisu borili za Veneciju, nego za slobodu svoga rodnog kraja, a kako su pojam oslobođenja od Turaka spajali s pojmom dolaska pod najbližeg kršćanskog vladara, oni su se borili i kao kršćani protiv nevjernika. Povijest stanovnika Sinja i Cetinskog kraja, izrazito raznolika i bogata, započela je već u prethistorijskim razdobljima, ali u pojedinim povijesnim intervalima iznimno teško ju je pratiti, najčešće zbog nedostatka izvora ili nedovoljne njihove istraženosti. Ipak, spomenuti povijest Sinja, a pritom se odmah ne sjetiti slavne pobjede nad Osmanlijama godine čini se gotovo nemoguće. O slavnoj bitci napisano je poprilično toga, dok o samim početcima i dotadašnjem toku borbi Cetinjana s Osmanlijama nemamo mnogo historiografskih svjedočanstava, a i ona postojeća treba uzimati s rezervom jer se podatci razlikuju od izvora do izvora. Važno je očuvati uspomenu ne samo na ovu slavnu bitku i njene heroje, nego i na sve ostale naše junačke pretke koji su, unatoč malobrojnosti i slaboj naoružanosti, odlučno ustajali u obranu svoje slobode i vjere protiv onih koji su ih stoljećima ugrožavali. Zaista, povijest borbi naših predaka s osmanlijskim nevjernicima započela je mnogo ranije. Velika pobjeda godine nije bila tek izoliran povijesni događaj, već joj je prethodilo dugotrajno razdoblje turskog tlačenja, zločina, nepravda i opsada koje su u konačnici rezultirale pobunom sinjskog puka protiv tiranije turskih nevjernika i hrabrim nastojanjem da se protjerivanjem neprijatelja iz naših krajeva zauvijek učvrsti granica s Osmanskim Carstvom i obrani hrvatski teritorij, diljem kršćanske Europe prozvan antemurale christianitatis. Upravo zbog toga važno je očuvati uspomenu ne samo na ovu slavnu bitku i njene heroje, nego i na sve ostale naše junačke pretke koji su, unatoč malobrojnosti i slaboj naoružanosti, odlučno ustajali u obranu svoje slobode i vjere protiv onih koji su ih stoljećima ugrožavali. Antemurale christianitatis U mukotrpnoj borbi za opstanak pred osmanlijskim nasrtajima Hrvatska je postala predziđe kršćanstva već krajem XV. stoljeća. U drugoj polovici tog stoljeća, na putu iz osvojene Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) prema priobalnim gradovima pod upravom Republike Svetog Marka, Turcima se ispriječila i sinjska tvrđava. Grad smješten uz zapadni rub prostranog Sinjskog polja, na raskrižju važnih prometnica koje iz priobalja vode u unutrašnjost, i Mlečanima i Osmanlijama bio je važna strateška točka nad kojom su i jedni i drugi stoljećima nastojali uspostaviti kontrolu. Osmanlije su se na ovom prostoru pojavljivale već kroz XV. stoljeće, a priliku da grad zauzmu uočili su nakon što je izumrla obitelj Nelipić, gospodari kraljevskog grada Sinja s Cetinskom kneževinom, koju su dobili kao leno od kralja Ludovika I. ( ). Prvi turski upad u Cetinski kraj dogodio se godine, za vrijeme drugog kneza iz ove porodice, Ivana III. (Ivaniša). Nakon njegove smrti godine, leno se pokušalo prebaciti na njegova zeta Frankapana jer Nelipići više nisu imali muških potomaka. Međutim, kralj Sigismund ( ) zatražio je povratak lena, što je Frankapan uporno odbijao. U borbi s kraljevskom vojskom, Frankapan je iznenada umro, a njegova udovica grad je godine predala u ruke braći Talovac, da bi Cetinsku kneževinu preuzeo novi dal- 97

100 matinski ban Pavao Špirančić, koji je tako postao cetinskim knezom. Ove borbe oko nasljedstva Nelipića iskoristili su Osmanlije, koji su odmah pošto su zauzeli Bosnu počeli provaljivati u susjedne krajeve. Time su započela velika stradanja cetinskog stanovništva, strah od otimanja i zarobljavanja te, u skladu s tim, velika iseljavanja stanovništva prema primorju ili sjeveru. Premda je kralj Matijaš Korvin ( ) u sinjsku tvrđavu postavio kraljevske kaštelane, a i Mletačka Republika je katkad slala slabu pomoć, obrana granice i dalje je ostala gotovo potpuno nedjelotvorna, prije svega zbog manjka ljudstva, hrane i oružja. Sinjska utvrda, dotada uvelike zapuštena od hrvatsko-ugarske države, djelomično je obnovljena između i godine kada su utvrđene njene zidine i kule te dostavljena hrana, oprema, oruđe i oružje. Ipak, unatoč obnovi, Osmanlije su neprestano nastojale osvojiti grad, u čemu su prvi put uspjeli već u lipnju godine. Bio je to njihov drugi pokušaj, jer je onaj prethodni, u siječnju iste godine, onemogućila razlivena Cetina, nakratko spasivši Sinj od turskih osvajača. U povijesnim izvorima spominju se i daljnji upadi u Cetinsku knežiju, primjerice, 1515, i godine. Dim popaljenih sela i varoši ispod i okolo sinjske tvrđave, ubijanje i otimanje ljudi i stoke, rušenje kuća i crkava postalo je cetinska svakidašnjica. Upadi su na neko vrijeme prestali dolaskom bosanskog Gazi Husref-bega ( ), u čije je ruke stanoviti Ivan Bilić godine predao grad. Iduće godine, kada je Gazi Husref-beg osvojio klišku tvrđavu i uspostavio kliški sandžak, Sinj je izgubio stratešku važnost i od nekadašnjeg uglednog kraljevskog grada postao tek turska varoš (kasaba), a cijela Cetinska krajina turski pašaluk. Međutim, kada je Mletačka Republika, nakon više od stoljeća, godine ponovno vratila vlast nad Klisom, Sinj je zadobio staru važnost jer je opet stekao ulogu posljednje turske predstraže prema mletačkim posjedima. Tvrđava Sinj i naselje podno nje (podvaroš), kao i cijela današnja Cetinska krajina, našli su se tako u graničnim previranjima kršćanstva i islama sve do prve četvrtine XVIII. stoljeća. Pred osmanskom prijetnjom, Cetinska knežija naglo se pretvorila u krvavo bojno polje između dva oprečna svijeta, dvije nepomirljive vjere, dva različita naroda. Za vrijeme turske vlasti pučanstvo Cetinske krajine pretrpjelo je goleme tegobe i nedaće, nasilja i bespravlja, glad i kugu, i to posebno za vrijeme Kandijskog rata ( ). Stanovništvo varoši mahom je izbjeglo pred osmanlijskim osvajačima u strahu da im se ne dogode nepravice, oporezivanja i islamizacija koja se tada vršila u osvojenoj Bosni. Turski zemljoposjednici (begovi) naselili su imanja po sinjskoj okolici koju su nadzirale brojne kule, a tek malobrojna sela u brdovitijim krajevima Cetinske krajine zadržala su se u posjedu kršćanskih obitelji. Iseljavanjem domaćeg stanovništva i kolonizacijom muslimana, Sinj je i duhovno gotovo u cijelosti postao osmanlijski. Kandijski/Kretski rat ( ) Za vrijeme rata za Kretu ( ) Mlečani su uložili velike napore da od Osmanlija spase ostatak svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana. Godine mletački je general Leonardo Foscolo ( ), uz pomoć vojske don Stjepana Šurića, osvojio Drniš, Knin i Klis, a potom je pokušao vratiti i Sinj. Međutim, paljba turskih topova s grada ubrzo ga je prisilila da se povuče. Grad smješten uz zapadni rub prostranog sinjskog polja, na raskrižju važnih prometnica koje iz priobalja vode u unutrašnjost, i Mlečanima i Osmanlijama bio je važna strateška točka nad kojom su i jedni i drugi stoljećima nastojali uspostaviti kontrolu. Ipak, kada je Venecija nakon mukotrpnih pregovora sklopila mir s Turcima godine, vratila im je sva mjesta u Dalmaciji, osim Klisa. Bio je to prvi put u stoljetnoj povijesti svoga širenja da je Osmansko Carstvo izgubilo tako golem teritorij, koji je uključivao cijelu Ugarsku i gotovo sve dijelove osvojene Hrvatske. S druge strane, dok su vođe iznova krojile granice, među običnim pukom dogodila se važna promjena: ljudi više nisu mogli mirovati i prekriženih ruku promatrati sva ta nesretna događanja, već su nekoliko puta ustajali protiv Turaka te provaljivali u njihovu zemlju. Dalma- 98

101 tinski su Hrvati rat s Turcima počeli shvaćati kao svoj vlastiti. Oni se nisu borili za Veneciju, nego za slobodu svoga rodnog kraja, a kako su pojam oslobođenja od Turaka spajali s pojmom dolaska pod najbližeg kršćanskog vladara, oni su se borili i kao kršćani protiv nevjernika. Pa iako ovaj rat Mlečanima nije donio veća teritorijalna osvajanja u Dalmaciji, probudio je zagorskog seljaka, koji se od mirnog stočara i zemljoradnika pretvorio u naoružanog krajišnika, uvjerenog da je sposoban suprotstaviti se neprijatelju te zajedno s mletačkom vojskom poduzimati veće vojne akcije. Zbog svih nevolja koje su im nevjernici priuštili, opće protutursko raspoloženje u narodu poticali su posebno franjevci. Mlečani su iskoristili protuturski bunt hrvatskog naroda, organiziranog oko svojih glavara i svećenika, za njegovo novačenje pod zastavom Svetog Marka. Stoga se čekao novi rat, još više zbog toga što su se posljedice prethodnog teško popravljale, trgovina je postala nesigurna, a ispaša stoke vrlo opasna. Već veliki turski poraz od kršćanske vojske pod Bečom 11./12. rujna godine, kada je potučen Kara-Mustafa paša ( ) i njegova vojska od ljudi, odredio je daljnji razvoj događanja. Nakon toga, vjera u poraz Turaka zahvatila je sve. U listopadu godine dalmatinski su Hrvati, zajedno s pobunjenim Ličanima, napali Turke te im oteli Obrovac, Plavno, Ostrovicu, Benkovac, Drniš i Skradin. Početkom godine Turci su još držali samo Knin i Sinj, sve u doba dok je Venecija s njima bila u miru. Prvi morejski/bečki rat ( ) Napadi hajduka na Turke po sinjskoj okolici nastavili su se, posebno nakon što je Mletačka Republika ušla u Svetu ligu pape Inocenta XI. ( ) i službeno stupila u rat protiv Osmanlija. Napredovanje kršćanske vojske pratili su ustanci naroda koji se dobrovoljno stavio u službu najbližem krćanskom vladaru, mletačkom duždu. Ulaskom Republike Svetog Marka u rat uslijedili su pokušaji zauzimanja sinjske tvrđave te su u samo tri godine poduzete čak tri veće opsade. 99

102 Najprije su godine samostalno pokušali krajišnici. Naime, u rujnu se u Zadru, pod općim providurom Domenicom Mocenigom (1684.), sastalo ratno vijeće na kojem je prihvaćen prijedlog glavnog zapovjednika, Grimaldija, da se najprije krene na Sinj. Glavari su se oslanjali na riječi puštenog zarobljenika, Splićanina Ivana Kračića, da Sinj čuva samo 70 sejmena (pripadnici turske janjičarske pješadije) i 200 preplašenih nenaoružanih građana. Međutim, opći providur Pietro Valier ( ) nije bio previše oduševljen. Mlečani se naposljetku uopće nisu usudili krenuti u vojnu akciju te su je domaći vojnici odlučili poduzeti sami. Iz kliške tvrđave, pod zapovjedništvom Alvisea Marcella, uzeli su jedan top, jedan mužar te nešto praha i olova. Putujući noću, dana 21. listopada stigli su pod Sinj. Grupa vojnika izazvala je posadu tako da su neki izišli iz tvrđave, pa je nastala kraća borba u kojoj su poginula dvojica krajišnika. Na to je Stojan Janković ( ), capo principale di Morlacchi ( glavni vođa Morlaka ) s 200 konjanika navalio na tvrđavu, a turski su se vojnici povukli. Ipak, bojeći se vojne pomoći Osmanlijama iz Livna, krajišnici su se već sutradan povukli, a sam je Valier obavijestio mletačku vladu o neuspjehu. Idućeg je proljeća Marin Michieli ( ), izvanredni mletački providur, stigao u Cetinsku krajinu sa vojnika, uključujući i krajiške postrojbe. Došavši osobno pod grad, Michieli je započeo napadati 1. travnja godine, a pridružila mu se i vojska providura Pietra Valiera (1.500 pješaka, nekoliko četa konjanika i dalmatinskih krajišnika), okupljena pod Klisom. Napad je potrajao sedam dana, ali ostao je bezuspješan jer je Turcima u pomoć stigla vojska koju su bili skupili bosanski i hercegovački paše. Prema fra Ivanu Markoviću, tu vojsku činilo je ljudi, dok Martin Vrgoč piše da ih je bilo upola manje. U svakom slučaju, Valier je pred tursku vojsku poslao harambašu Nikolu Žanka, koji je udario na turski logor iznad Hana. Međutim, pokolebani brojnošću i snagom osmalijske vojske, borci su napustili svoje položaje, pa je preplašeni Valier morao uzmaknuti. Sutradan su Turci prešli Cetinu i razbili Valierovu vojsku, koja je ostavila na polju više od 300 mrtvih vojnika. Poneseni takvim razvojem događaja, Turci su krenuli prema Klisu i upali u Splitsko polje. Ali upravo kada se činilo da je prevaga na turskoj strani, Hrvati, optuženi od Venecijanaca za kukavičluk, prikupili su svoje snage i krenuli se braniti. Odbijen je turski napad na Duare, što je iskoristio Stojan Janković koji je upao u Bosnu i Hercegovinu, gdje su domaće dobrovoljne formacije na turskom teritoriju porušile nekoliko kula te opljačkale taj kraj. Zbog poraza kod Sinja, mletačka vlada je smijenila Valiera prije uobičajenog roka od dvije godine i za općeg providura poslala u Dalmaciju Girolama Cornara ( ). Novi je providur također htio okušati bojnu sreću pod Sinjem, čijim bi osvojenjem osigurao Klis, ali i cjelu Dalmaciju. U jednom dokumentu iz Tajnog vatikanskog arhiva stoji da je započeo skupljati vojsku Morlaka i drugih plaćenika u Splitu. Potom je uredio artiljeriju i sakupio vojsku od redovitih vojnika, galijota, krajišnika i 600 plaćenika-konjanika. Uoči pokreta, providur je u Sinj poslao dva izaslanika da od sinjskog zapovjednika Omer-age zatraže predaju tvrđave, ali Turci su odgovorili da se ne boje jer očekuju pomoć iz Hercegovine. Nakon njihova povratka s ovakvim izvješćem, 19. rujna vojska se uputila prema Sinju, prethodno primivši blagoslov splitskog nadbiskupa Stjepana I. Cosmija ( ). Mletačka vojska osvanula je pod Sinjem 25. rujna godine. Prema slici iz tog vremena, glavni je logor bio smješten u blizini današnjih Vučkovića kuća. Serdar Stojan Janković i don Ivan Filipović Grčić ( ) okupili su ljude koji su krenuli preoteti grad iz neprijateljskih ruku. Jankoviću je pošlo za rukom čak i da zarobi ženu i sina sinjskog paše. Ovako fra Josip Soldo opisuje kraj bitke: Nakon tri dana napada, pješadija se učvrstila na Korlatu gdje se ukopala. [...] Teškim udarcima nedaleko od vratiju dana 28. rujna probijen je zid i plaćenici su oko 20 sati Zbog napada na pogranična područja turske su se vlasti iskaljivale na narodu i posebno svećenstvu, smatrajući ga nosiocem nemira, zbog čega su fratri iz ramskog samostana odlučili prijeći u Sinjsku krajinu. Poslije odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi iskoristio za sebe. 100

103 Vezano za razdoblje uspostave mletačke uprave u Sinju valja spomenuti i početak urbanizacije današnjeg grada. U to vrijeme podno sinjskog Grada započela je izgradnja novog franjevačkog samostana i crkve Gospe Sinjske. Gradnja crkve počela je godine i trajala je do godine. prodrli u grad, a za njima vojnici i krajišnici. Iako je nadmoć napadača bila očita cijelo vrijeme tijekom opsade, branitelji se nisu predavali jer su očekivali pomoć hercegovačkog paše. [...] U mraku, u krvavoj borbi, slomljen je teški otpor. Prvi je u tvrđavu ušao kapetan Ivan Alberti. Nakon dva sata borbe neprijatelj se povukao u glavnu kulu i u drugu ogradu. Trebao je još jedan sat očajne borbe dok nije pala glavna kula. Na njoj je zalepršala zastava sv. Marka. Time su Mlečani dobili važnu tvrđavu koja je gospodarila plodnom, ali gotovo potpuno napuštenom krajinom, prostorom koji je bio jaka predstraža tvrdom Klisu. Prema nekim izvorima stradalo je oko 50 neprijateljskih vojnika, oteto dosta materijala, zarobljeno nekoliko žena i oslobođeno oko 30 zarobljenih kršćana. U spomenutom dokumentu iz Vatikana, pak, zapisano je da su Mlečani ubili oko 230 Turaka, ostavivši žive samo neke žene i djecu koje su zatekli u tvrđavi. Opći providur priznao je da su i na njihovoj strani mnogi časnici, vojnici i krajišnici poginuli, a preko 150 ih je bilo ranjeno. U izvještaju je pohvalio časnike i krajišnike, a među onima koji se izrijekom spominju bili su: sinjski harambaša Nikola Žanko, Stojan Janković, koluneo Marijanović, kaštelanski knez Frano Radoš, varoško-splitski kapetan Ivan Alberti, pjesnik Jeronim Kavanjin, harambaša Mate Nakić i fra Mate Juranović. Iz jednog spisa (1688.) doznaje se da je u borbama sudjelovao splitski kanonik Petar Vukoslavić Luposignoli, kao i više drugih kanonika te vojni kapelan Nikola Bijanković, kasnije makarski biskup. Radostan zbog ove sjajne pobjede, nadbiskup Cosimi je u pismu sv. Saboru kardinala u Rimu istaknuo kako se oslobođenjem Sinja njegovoj biskupiji vratila prekrasna cetinska županija, koju darovaše spljetskoj crkvi stari hrvatski kralj. Pisao je: Jučer u 21 sat, dok se Split, okupljen u oratoriju sv. Filipa klanjao Presvetom, zauzeta je sinjska tvrđava silom oružja, važnija po posljedicama nego to izgleda, jer na taj način ostaje pod vlašću Republike vrlo lijep i vrlo plodan kraj od 60 milja dug i malo manje širok, a uz to se otvara put zaposjednuću cijele Hercegovine... Ja ću što prije poći u spomenuto mjesto da uredim stvari koje se tiču Crkve i pobožnosti kod onih novih zagoraca, ali će biti potreban stanovit broj svećenika. Naravno, odmah poslije toga u Cetini se počeo razvijati kršćanski puk i duh. Nakon zauzimanja Sinja godine mnogi od stanovnika koji su prije pobjegli prema moru ili na dalmatinske otoke vratili su se na svoju djedovinu, dok je većina islamiziranih stanovnika pobjegla iz Krajine prema Bosni. Međutim, stanovnici nisu imali stalne duhovne službe, nego su ih, poput misonara, periodično posjećivali fratri iz Visovca i drugih samostana, ili svećenici iz Poljica i drugih mjesta splitske biskupije. Po oslobođenju od Turaka u Sinju je odmah načinjena nova crkva na čast sv. Mihovila Arhanđela. Turska džamija, ispod grada, pretvorena je u crkvu sv. Jeronima. O samoj crkvi svetog Jeronima nije se sačuvala nikakva uspomena, ali sigurno je da se nalazila na mjestu gdje je danas groblje sv. Frane, jer se iz mletačkih izvora zna da je tu bila nekadašnja turska džamija. Ipak, kako se očekivalo, Turci nisu mogli prežaliti gubitak Sinja te se već 1. travnja godine Mehmed-paša Atlagić ( ), rodom Cetinjanin, s do pješaka i konjanika s topovima spustio preko Prologa da preotme grad. Međutim, Coronaro je u Sinju bio ostavio posadu od 150 vojnika pod zapovjenikom Antonijem Bolanijem, kojemu su u pomoć pohitali Firentinac Nicolo del Borro, Antonio Zeno i Stojan Janković sa svojim ljudima. Saznavši da je turska vojska opkolila Sinj, sam Coronaro je okupio čete krajišnika u Solinu te pohitao prema gradu. Došavši u Dicmo, dao je ispaliti šest topova u znak Sinju da stiže pomoć, na što su se Turci preplašili i pobjegli preko Cetine prema Livnu. No za njima su se u potjeru otisnuli serdar Stojan Janković i don Ivan Filipović Grčić, sa svojim krajišnicima. Oni su u boju u Smradovu sasijekli oko 200 turskih glava te u žestokom sukobu kod Hana pogubili do Turaka. Nakon tog turskog pokušaja, Coronaro je naredio serdaru Jankoviću da digne na oružje sve 101

104 krajine i krene na tursku zemlju. On je zbog toga upao u Bosnu, porobio i potpalio Livno, Duvno i druga mjesta, te prodro u ramsku kotlinu. Nedaleko od izvora rijeke Rame, u mjestu Šćit, nalazio se franjevački samostan sv. Petra. Polovicom listopada godine fratri su iz njega uzeli čudotvornu sliku Majke Božje (postoje naznake da se slika nalazila u Sinju do turskog osvajanja godine, kada su je fratri odnijeli u Ramu) te krenuli put Dalmacije. Naime, zbog napada na pogranična područja turske su se vlasti iskaljivale na narodu i posebno svećenstvu, smatrajući ga nosiocem nemira, zbog čega su fratri iz ramskog samostana odlučili prijeći u Sinjsku krajinu. Poslije odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi iskoristio za sebe. U ispravama sinjskog providura Lorenza Zorzija iz godine navodi se kako je 35 franjevaca stiglo s narodom iz Bosne. Prema nekim izvorima, iz Duvna u Dalmaciju pošlo je 400 kršćanskih kuća, ne brojeći mnoge koji su im se pridružili od Rame i Livna. Ti su se doseljenici smjestili podno i u okolici Sinja, a jedan od dokaza o tome je i natpis s Gospina oltara u Sinju, na kojem stoji da je sveta slika donesena u Sinj godine 1687:...Rama fugientes, secum huc detelerunt a (Pobjegavši iz Rame, sa sobom je ovdje donesoše godine 1687.). No, ni idućih godina nije bilo mira. Turci su prodrli u Cetinsku krajinu u okviru općeg napada na Dalmaciju godine. I tada su odbijeni, ali ubili su do 20 ljudi, 150 zarobili te opljačkali žito i odveli stoku. Oko te godine na sinjsko područje doseljavaju se i obitelji iz Poljica, a poslije i izbjeglice iz Hercegovine. Tim seobama, uz one ranije iz Bosne, mijenja se slika stanovništva Sinjske krajine. Cetinjani su 1691./1692. sudjelovali u napadu na Kupreško, Glamočko i Livanjsko polje. Među junacima ponovno se istaknuo don Ivan Filipović Grčić, vojni kapelan, koji je, uz fra Pavla Vučkovića, bio vođa Cetinjana. Cetinski krajišnici su godine provalili prema Livnu i Mostaru, dok je posljednja godina tog rata (1698.) prošla u znaku obnovljenih turskih napada. Oni su osvojili kule na Hanu, a u kuli na Čitluku poubijali su sve branitelje, osim fra Pavla Vučkovića ( ) koji je poznavao turski jezik, pa ga je nepismeni turski zapovjednik Mustafa-paša Daltaban (1698.) uzeo za tajnika i odveo u ropstvo. Kada je paša godine u Bagdadu ubijen, fra Pavao je pobjegao i preko Carigrada, Mletaka i Rima vratio se u Sinj. Turci su, osim toga, zauzeli i Obrovac, Glavaš, Potravlje, stražu na Prologu, Čačvinu i kulu kod Trilja. Mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima godine Mlečani su dobili tvrđave Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac, Čitluk i Gabelu na Naretvi s granicom udaljenom sat hoda od njih. To je takozvana linea Grimani ili Nova stečevina (Acquisto Nuovo) Mletačke Republike. Vezano za to razdoblje uspostave mletačke uprave u Sinju valja spomenuti i početak urbanizacije današnjeg grada. U to vrijeme podno sinjskog Grada započela je izgradnja novog franjevačkog samostana i crkve Gospe Sinjske. Gradnja crkve počela je godine i trajala je do godine. Nasuprot crkvi i samostanu, godine gradi se i mala tvrđavica Kamičak i uz nju Kvartir za smještaj mletačke vojske. Ti prvi građevinski zahvati izvan zidina starog grada Sinja odredili su središte i osnovni urbanizam budućeg i današnjeg grada. Drugi morejski rat ( ) Sinjski rat Međutim, ni u narednom razdoblju nije bilo spokoja. Ne prihvaćajući odredbe mira iz Srijemskih Karlovaca, Turci su pažljivo pripremali ofenzivu kojom bi vratili zemlje u Dalmaciji. Krajem godine Porta je službeno objavila rat Mletačkoj Republici. Nakon brojnih uspjeha u Dalmaciji koji su odmah uslijedili, Turcima se činilo da je samo pitanje dana kad će zasluženo zauzeti svoj najveći plijen sinjsku tvrđavu. Konačno se 5. kolovoza turska vojska utaborila tri milje od sinjske tvrđave, da bi dva dana poslije Mustafa-paša Čelić ( ) pod prijetnjama zatražio njenu predaju bez ikakva otpora, smatrajući to turskim pravom. Ali Čelić nije ni sanjao da će tog kolovoza godine hrabri puk Sinja i Cetinske krajine ispisati najslavnije stranice svoje povijesti. Don Ivan Filipović Grčić po glasniku je poručio da je njegova dužnost kao predstavnika grada odbiti bilo kakav dogovor i braniti tvrđavu do zadnje kapi krvi. Istovremeno, vjerni franjevci, duhovni vođe sinjskog puka, postavili su Gospinu sliku na oltar sv. Barbare u tvrđavnoj crkvici, gdje se nalazila za čitavo vrijeme turske opsade. 102

105 Istoga je dana započela opsada. Ovisno o izvorima, u sinjskoj tvrđavi bilo je od 700 do branitelja, dok je s druge strane turskih vojnika bilo oko , a među njima i Tatara. Enes Pelidija u knjizi Bosanski vilajet zaključuje da su te snage predstavljale gotovo četvrtinu sveukupnih vojnih snaga tadašnjeg Osmanlijskog carstva. U noći sa 7. na 8. kolovoza Turci su, doduše čitavo vrijeme ometani braniteljskom pucnjavom s tvrđave, kopali rovove želeći tako tvrđavu čitavu opkoliti. Unatoč hrabrosti sinjskih junaka, međutim, u narednih je nekoliko dana tvrđava bila gotovo razrušena. Ali Sinjani su i dalje velikodušnom hrabrošću odbijali svaki neprijateljski napad. Mnoštvo je osmanskog ljudstva ostajalo beživotno ležati na tlu pored onih koji su se i dalje borili, ali uzalud. Branitelji su čvrsto vjerovali da je spasonosna pobjeda djelo Božje ruke, dar njihove nebeske zaštitnice Gospe: kod cijelog naroda stvorio se ponos, prisutan i u današnjoj svijesti. Poraz Mustafa-paše Čelića bio je neizbježan, tim više kad su oni preživjeli pobjegli glavom bez obzira preko Cetine, ne obazirući se na prijetnje svojih zapovjednika. Sreća, a još više, kako su sami Sinjani vjerovali, Božja pomoć bila je na strani branitelja. U turskom su taboru izbile prepirke i optužbe, neslaganja koja su u konačnici, zajedno s nestašicom hrane i vode, neočekivano visokim brojem poginulih te dizenterijom koja je kosila njihove redove, rezultirala općim padom morala i vojnika i zapovjednika. U noći s 14. na 15. kolovoza neprijatelji su se uputili natrag u Bosnu. Podno sinjske tvrđave i na Sinjskom polju ostavili su odbjegli Osmanlije svoj tabor s ratnom opremom, ali i beživotna tijela svojih sunarodnjaka. Onodobni izvori pišu da je poginulo više od Turaka, dok je domaćih vojnika poginulo 35, a ranjeno 46. A Sinjani? Oni su čvrsto vjerovali da je spasonosna pobjeda djelo Božje ruke, dar njihove nebeske zaštitnice Gospe. Kod cijelog naroda stvorio se ponos, prisutan i u današnjoj svijesti. Fra J. Soldo je u tom smislu zapisao: Turski vojnici nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno mala posada pred njihovim snažnim udar- cima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj slici našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali. Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost da obrane domovinu, pa su tako časnici skupili 80 cekina za zlatnu krunu u znak zahvalnosti, kojom je 22. rujna godine splitski nadbiskup Stjepan Cupilli ( ) okrunio sliku Zaštitnice. Kruna, zajedno s ukrasima i nakitom te natpisom na latinskome i upisanoj godini 1716., predstavlja vječni spomen na znamenitu pobjedu godine godine. S druge strane, obnova porušene gradske crkve i samostana počela je godine, a Gospina slika prenesena je u nju nakon što je fra Pavao Vučković dobio dopuštenje od mletačkog dužda, godine. Tom epizodom završilo je dugo razdoblje borbi Cetinjana s Osmanskim nevjernicima. Mletačka Republika, nošena snagom domaćih boraca i njihovih duhovnih vođa, franjevaca, napokon je uspjela otjerati Osmanlije s kršćanskog tla. Granica dogovorena Požarevačkim mirom godine išla je Dinarom, Republici je pripojena i Imotska krajina, a novi je posjed nazvan Najnovijom stečevinom ili Acquisto Nuovissimo (granica je nazvana linea Mocenigo). Tiim mirom cijela se Cetinska krajina s Podinarjem našla kao cjelina i konačno je raskrstila s Turcima. Od tada pa sve do godine, odnosno, do propasti Mletačke Republike, ostaje pod mletačkom upravom. U tom razdoblju, zahvaljujući pojačanom prometu i trgovini s Bosnom, grad se počeo polako gospodarski razvijati. Iz stare i za život neprikladne tvrđave naselje se premjestilo na ravnicu ispod Kamička do Žankove glavice gdje je obnovljena crkva, samostan i sagrađene su prve stambene trgovačke kuće, tako da je grad počeo dobivati novi izgled. Osim razvoja u urbanističkom i gospodarskom smislu, grad je odlaskom Osmanlija i islamiziranog stanovništva napokon oživio kao kršćansko središte u kojem su franjevci svojim redovničkim životom, molitvenim duhom i propovijedanjem širili slavu sinjske Zaštitnice te jačali u narodu pouzdanje u Majku od Milosti, koju su na samom kraju XVIII. stoljeća nazvali Gospom Sinjskom. 103

106 Peobrazbe pročelja crkve Gospe Sinjske Piše: Darka BILIĆ Povijest izgradnje pročelja crkve Gospe Sinjske djelomično je obuhvaćena studijama o povijesti i izgradnji franjevačkog samostana i crkve koje su pretežno napisali franjevački povjesničari i kroničari njihova reda. Među njima treba istaknuti fra Josipa Antu Soldu i fra Jeronima Šetku. Svoje studije temeljili su na dokumentima i kronikama samostana sačuvanima u arhivu samostana u Sinju. Uvidom u dokumentaciju sačuvanu u samostanskom arhivu, prije svega povijesne nacrte i fotodokumentaciju, bilo je moguće rekonstruirati izgled izvornog crkvenog pročelja te pratiti promjene njegova izgleda kroz stoljeća sve do danas. Razlučene su dvije glavne faze izgleda pročelja. Prva, vremenski starija faza, potječe iz početka 18. stoljeća i kontinuira kroz 19. stoljeće sve do godine kad su na prednji dio crkve pale tri zračne bombe i oštetile gotovo u potpunosti pročelje crkve. Druga faza potječe od rekonstrukcije pročelja izvedene godine te kontinuira sve do danas uz manje izmjene. Pomoću sačuvanih crteža iz 18. stoljeća i fotografija iz početka 20. stoljeća moguće je sa sigurnošću razaznati da se iznad glavnog portala crkve nalazila rozeta s kamenim profiliranim okvirom. Trokutasti je zabat bio odijeljen od donjeg dijela pročelja skromnim profilom koji povezuje kapitele ugaonih pilastara. Na vrhu je zabata bio postavljen metalni križ, a na mjestu ugaonih akroterija nalazile su se stilizirane ka- 18. stoljeće Izvorno je pročelje crkve, sagrađene početkom 18. stoljeća, kao i cijeli zidni plašt bilo građeno od pomno oblikovanih pravokutnih klesanaca finije izvedbe od onih na bočnim stranicama crkve. Pročelje nije imalo sokl, već je jedinstveno oblikovana građa kontinuirala od razine trga do vrha zida pročelja. Pročelje je crkve bilo obrubljeno s po jednim plitkim pilastrom postavljenima na bridove pročelja. U osi pročelja nalazi se glavni ulaz. Projektom inženjera Benonija iz g. bio je predviđen u prostoru istaknuti portal sastavljen od dva stupa koji su nosili trokutasto zaključeni zabat. Međutim, kameni okvir izvedenog portala nije se prostorno isticao, već se sastojao od meko profiliranih kamenih greda. Tako uokviren glavni ulaz bio je natkriven istaknutim trokutastim zabatom koji su nosile dvije volute. 1. Pročelje Gospe od Pojišana u Splitu 104

107 2. Karlo Bartolotti, Projekt rekonstrukcije glavnog pročelja,

108 3. Karlo Beckmann, Projekt rekonstrukcije glavnog pročelja, 19. st. 106

109 mene lukovice. Izvorno pročelje crkve bilo je iste širine i visine kao i današnje. Shema tog pročelja može se pratiti u lokalnoj te prekojadranskoj arhitekturi prosjačkih redova još od Srednjeg vijeka. Pročelje sinjske crkve razrađenija je verzija te sheme, jer osim profila koji odvaja zabat od donjeg dijela uglove pročelja definiraju pilastri iznad kojih se izdižu akroteriji u obliku lukovica. Iako neke samostanske crkve unutar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, kojoj pripada i sinjski samostan, imaju slično oblikovanje glavnog pročelja, ali bez ugaonih pilastara (samostanska crkva na Visovcu i crkva sv. Lovre u Šibeniku koja je bila sjedište provincije u 18. stoljeću) ne može se govoriti o karakterističnom tipu pročelja koje prevladava na crkvama unutar iste provincije. Paralele u oblikovanju ipak se najviše mogu uočiti usporedbom s gotovo identično oblikovanim pročeljem franjevačke crkve Gospe od Pojišana u Splitu (Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića) građene gotovo u isto vrijeme kad i sinjska crkva. 19. stoljeće 5. Privremena sanacija oštećenog pročelja, g. 4. Nakon bombardiranja 11. rujna g. Prema dostupnim podatcima glavno pročelje crkve tijekom 19. stoljeća nije pretrpjelo značajnijih intervencija koje bi promijenile njegov izgled, premda su u arhivu sinjskog samostana sačuvana dva nacrta koja svjedoče o želji tadašnjih franjevaca da izmijene i moderniziranju izgled glavnog pročelja crkve. Jedan od tih nacrta izradio je g. u Zadru arhitekt Bortolotti i prikazuje projekt obnove pročelja u klasicističkom stilu. Drugim nacrtom ing. Karlo Beckmann predlaže rekonstrukciju pročelja u neoromaničkom stilu s naglašenim portalom u sredini pročelja, manjim polukružno zaključenim prozorskim otvorima sa strane portala te rozetom iznad zabata. Premda su franjevci naručili izradu tih prijedloga rekonstrukcije, nije se pristupilo njihovoj realizaciji. 20. stoljeće Crkveno pročelje 18. stoljeća veoma je oštećeno godine eksplozijom triju zračnih bombi koje su pale kroz krovište crkve. Sačuvane fotografije nastale neposredno nakon oštećenja pokazuju da je u eksploziji najviše oštećeno upravo pročelje crkve i krovište boda iznad njega. Zabat glavnog pročelja u potpunosti je nestao kao 107

110 i središnji dio pročelnog zida na mjestu gdje je stajala rozeta. Oštećenje je zahvatilo i južni dio zida pročelja te glavni portal kojem nedostaje zabat. Ostali su sačuvani rubni pilastri i bočni akroteriji zabata. Oštećenje pročelnog zida i dijela krovišta crkve neposredno uz nju ubrzo je, u jesen godine sanirano privremenom drvenom konstrukcijom. Oštećeni dijelovi zida i krovišta razgrađeni su i uklonjeni. Pročelni zid razgrađen je do visine iznad glavnog ulaza zajedno s velikim dijelom oštećenog krovišta. Osim donjeg dijela pročelnog zida u visini glavnog portala od izvornog pročelja sačuvali su se i kameni rubovi dijelovi pilastara koji su međutim izgubili svoju baroknu profilaciju. Crkveno je pročelje 6. Mate Dragičević, Projekt obnove glavnog pročelja crkve, godine temeljito obnovljeno tek godine i kao takvo u bitnim crtama sačuvalo se sve do danas. U samostanskom arhivu Takav, izmijenjeni projekt naknadno je, tijekom ra u srednjoj niši i po jedan u svakoj bočnoj niši. pohranjena su tri crteža pročelja iz iste godine gradnje, na zahtjev državne uprave dodatno izmijenjen te je predviđeni zabat u obliku segmen- koja svjedoče o procesu gradnje novog pročelja. Franjevci se tom prilikom nisu odlučili na izradu faksimila, odnosno identičnu rekonstrukciju tnog luka s ramenima zamijenjen šiljatim. U proljeće godine arhitekt Bernardo prethodnog pročelja, već su odabrali novi projekt koji ne slijedi forme izvornog pročelja. Bernardi napravio je projekt djelomične obnove crkve i samostana. Dio njegovog zahvata na Izradu projekta novog pročelja franjevci su kompleksu franjevačkog samostana i crkve obuhvatio je i pročelje crkve. povjerili tehničaru Mati Dragičeviću, dok je izvođač radova bio majstor Luka Šušnjara pok. Prema njegovu projektu tijekom i Jakova iz obližnjeg sela Jasensko. godine proširen je glavni ulaz u crkvu. Novi Prije početka izgradnje došlo je do određenih jedinstveni pravokutni ulaz svojim otvorom izmjena originalnoga projekta. Naime, majstor obuhvatio je sva tri dotadašnja otvora portala. Luka Šušnjara, prema želji uprave samostana, Njihov je okvir od pilastara uklonjen, a otvor je izmijenio je postojeći projekt tehničara Dragičevića. Izmijenjen je izgled ulaznih vrata i smanjen je prigodom prema projektu arhitekta Bernardi- dobio moderan, u kamenu izrađen okvir. Istom je broj prozorskih otvora s ukupno sedam na četiri, tako da su u konačnici izgrađena dva prozoja povećan okulus u središnjoj, većoj niši na pročelju. 108

111 7. Glavno pročelje godine Samo se dio zahvata predviđenih projektom arhitekta Bernardija uistinu realizirao. Naime, 8. Bernardo Bernaradi, Projekt rekonstrukcije glavnog pročelja, godine arhitekt Bernardi predvidio je prekrivanje ukupne površine pročelnog zida žbukanim slojem. Predvidio je također formiranje okvira niša pravokutnog presjeka koji bi vizualno i estetski povezali u jedinstvenu cjelinu niše na gornjem dijelu pročelja s okvirom glavnog ulaza na donjem dijelu. Također je predvidio postavljanje dviju klupa na visini od oko 45 centimetara bočno od glavnog ulaza te izjednačavanje nivoa gradskog trga ispred crkve formiranjem dviju stepenica sjeverno od pročelja. Drvene vratnice glavnog ulaza arhitekta Bernardija uklonjene su i zamijenjene novima godine za vrijeme gvardijanata fra Luke Livaje. Nove, metalne vratnice u bronci je izradio akad. kipar Stipe Sikirica. Vratnice su sastavljene od tri zasebno izlivene brončane ploče i svaka je ukrašena reljefnim, figuralnim prikazom. Dvije ploče velikih dimenzija prikazuju poraz Turaka u bitci pod sinjskom tvrđavom godine i dolazak franjevaca s narodom iz Rame u Cetinsku krajinu. Na preostale manje četiri ploče prikazane su scene iz kristološkog ciklusa. Ploče su objedinjene metalnim, brončanim okvirom ukrašenim pleternim ornamentom. Vitrajima su godine ukrašena tri okulusa i dva izdužena prozorska otvora na pročelju. Na vitraju središnjeg okulusa prikazano je Uznesenja Bogorodice, a u ostala dva, manja okulusa prikazi su anđela. Na vitraju južnog prozorskog otvora prikazan je gvardijan fra Pavao Vučković s modelom crkve, a na sjevernom sv. Nikola Tavelić. Vitraji su izrađeni prema crtežima akad. slikara Ivana Grgata iz Otoka. Isti autor je izradio vitraje i za prozore na bočnim zidovima broda crkve. Izvorni projekt rekonstrukcije crkvenog pročelja tehničara Dragičevića iz 1953.g. koji nam se sačuvao na nacrtu pretrpio je velike promjene tijekom gradnje: izmijenjen je njegov segmentni zabatni zaključak te broj prozorskih otvora unutar niša. Izvorni je projekt nadalje izmijenjen tijekom intervencije arhitekta Bernarda Bernardija godine preinakom glavnog ulaza, njegova okvira i povećanjem centralnog okulusa. Ti zahvati drastično su promijenili konačan izgled pročelja te su doveli u pitanje autorstvo tehničara Dragičevića nad današnjim izgledom pročelja koje je postalo zbir mnogih, naknadnih intervencija različitih autora. 109

112 Manje poznata Istra Svetište Majke Božje od Milosti u Šijani kod Pule Piše: Stipan Trogrlić S lijeve strane magistralne ceste Pula-Rijeka, na 3 km udaljenosti od centra grada, nalazi se lokalitet Šijana s crkvom Majke Božje od Milosti, najpoznatijim marijanskim svetištem južne Istre. Dugu povijest nazočnosti kršćanstva u najvećem istarskom gradu, prema nekima prve se kršćanske zajednice javljaju već krajem III. stoljeća, prati sinovska odanost njezinih stanovnika prema Djevici Mariji. Jedan od dokaza za iznesenu tvrdnju jest i duga tradicija crkava posvećenih Isusovoj Majci. Primjerice iz VI. st. (doba bizantske vlasti) potječe velebna bazilika Marije Formoze od koje se do danas, u cijelosti, sačuvala samo istoimena dvorska kapela. Crkva Gospe od Milosrđa (Misericordia) izgrađena je g. (u vrijeme mletačke vlasti) na mjestu na kojem se, prema predaji, ukazala Marija. Iz austrijskog vremena potječe mornarička crkva, sagrađena u bizantsko-romaničkom stilu godine i posvećena Gospi od mora. Ipak, barem kada je riječ o novijoj povijesti, najposjećenije je marijansko svetište ono Majke Božje od Milosti u Šijani. Legenda o počecima svetišta Prema pobožnoj legendi cenobiti su u V. st. iz Palestine u Pulu donijeli lik Majke Božje izrađen od metala, pričvršćen na drvenu podlogu. Dugo vrijeme Gospin lik se čuvao u pulskoj katedrali, a onda je 13. svibnja nepoznate godine, prema nekim navodima krajem VI. st., iznenada nestao. Mnogi vjernici koji su dolazili u katedralu moliti ostali su zatečeni kad su primjetili da na oltaru nema Marijina lika. Odmah se počelo sumnjati da ga je netko ukrao. Međutim, seljaci koji su se predveče istog dana, nakon napornog rada na polju u Šijani, vraćali svojim kućama u grad, primijetili su na hrastu plutnjaku priliku Majke Božje od Milosti. U čudu su povikali: Potpuno je ista kao naša Gospa iz katedrale! U tom trenutku nitko nije pomislio da se radi o čudu. Tek kad su se vratili kućama i čuli od članova obitelji da je Marijina slika iz katedrale nestala, bili su sigurni da se radi o slici iz katedrale. Nakon što se vijest proširila po gradu, mnogi su pohitali na mjesto događaja da se osvjedoče u istinitost priče. Čudo je bilo vidljivo svima. Štoviše, slika je bila okružena čudesnim sjajem koji je privlačio poglede pobožnih građana. Kako je sve više vjernika dolazilo pred čudesan prizor, svećenici i narod ukazanje su protumačili kao jasnu Marijinu želju da se na tom mjestu podigne crkva Njoj u čast. Tako o okolnostima u kojima je došlo do gradnje crkve u Šijani, posvećene Blaženoj Djevici Mariji, govori legenda. Prigodom izgradnje sadašnje crkve godine u stubama oltara stare, sagrađene godine, pronađen je kameni plutej s detaljima plastike iz bizantskog vremena (VIII. st.). To znači da je na mjestu današnje crkve postojala kapela ili crkva podignuta još u bizantsko vrijeme. Sve to s jedne strane ukazuje na dugu tradiciju štovanja Majke Božje, a s druge strane može se zgodno povezati sa spomenutom legendom o Gospinu liku koji su iz Palestine donijeli cenobiti. Povijest crkve i svetišta Najvjerojatnije je na temeljima bizantske kapele godine podignuta nova crkvica Majke Božje od Milosti o kojoj se u katastru iz g. navode sljedeći podatci: crkvica je jednobrodno zdanje dužine 12 m, širine 3,5 m. Na pročelju se nalazio trijem ( lopica ) od 6 m. Prema opisu radi se o karakterističnoj seoskoj crkvici iz XIV. i XV. stoljeća kakve, u navedenom razdoblju, susrećemo diljem južne Istre. Zbog opasnosti urušavanja već dotrajale i zubom vremena dobro nagrižene srednovjekovne crkvice, biskupski 110

113 ordinarijat Porečke i Pulske biskupije odlučio je da se postojeća crkvica sruši, a malo sjevernije sagradi nova crkva. Dok se ona gradila, stara se nije rušila nego je i dalje bila u funkcijii. Godine porečki i pulski biskup mons. Ivan Flapp crkvu je posvetio na Uskrsni ponedjeljak. Crkva je bila dugačka 23 m, široka 11 m, a mogla je primiti tisuću vjernika. Svima nazočnima, kao i onima koji će ubuduće na Uskrsni ponedjeljak pohoditi Svetište, biskup je podijelio oprost od 40 dana. Zidovi nove crkve bili su doslovno prekriveni zavjetnim darovima - mogli su se vidjeti štake, štapovi, slike raznog oblika i s različitim motivima. Svi ti darovi bili su izraz zahvalnosti vjernička prema Nebeskoj Majci za primljene milosti. Sve do tog vremena crkva u Šijani na hrvatskom se zvala Majka Božja od Survi odnosno na talijanskom Madonna del Sughero. U samom nazivu jasno je izražena tradicija o ukazanju Marije na stablu hrasta plutnjaka (tal. sughero). Od tada se sve češće naziva Majka Božja od Milosti, što je istaknuto i na natpisu na pročelju crkve: Gratiarum Virgini Sacrum MDCCCLXXXVI Presvetoj Djevici od Milosti Franjevci čuvari i upravitelji svetišta Sve do g. briga za svetište u Šijani bila je povjerena nekom od članova kaptola pulske katedrale. On je u određene dane slavio misu u Šijani. Od početka 20. stoljeća brojna nastojanja članova venecijanske provincije sv. Frane, franjevaca opservanata, da otvore kuću u Puli propala su. U svibnju u pulskoj je katedrali propovijedao član te provincije fra Tito Castagna. Oduševljeni njegovim homilijama članovi su kaptola tražili od njega da im prije odlaska obeća da će se u upravi Provincije zauzeti za dolazak franjevaca u Pulu radi preuzimanja brige o svetištu u Šijani. Po povratku u Veneciju fra Tito je odmah informirao provincijala fra Angela Faggina o inicijativi da fratri dođu u Pulu i postanu čuvari šijanskog svetišta. 111

114 U listopadu general reda fra Bernardin Klumper dozvolio je venecijanskim fratrima otvaranje samostana u Puli. Na Novu godinu u Pulu dolaze prva trojica franjevaca, među kojima je bio i fra Tito, i u iznajmljenoj Villi Mary u blizini svetišta otvaraju hospicij. U ugovoru između Porečke i pulske biskupije i otaca franjevaca crkva Gospe od Milosti stavlja se na raspolaganje i ustupa na upotrebu rečenim redovnicima tako da s njom mogu raspolagati u svemu i za sve kao sa svojom redovničkom crkvom osim prava vlasništva koje ostaje netaknuto u sadašnjem obliku, tj. u vlasništvu katedralne župe i pulskog kaptola. Na tragu Franjina naloga ne živjeti samo za sebe nego i drugima biti na korist franjevci su već u proljeće u svom hospiciju otvorili Sirotište sv. Antuna u kojem su bila smještena dvojica sirotana. Sve veća potreba za udomljavanjem siromašne djece koja su ostala bez roditelja i skučenost prostora u Villa Mary nagnali su franjevce da potraže novi prostor za sirotište. Rješenje je pronađeno u kupnji zapuštene kuće zvane Stara bolnica, desno od današnje crkve sv. Antuna. Kasnije je kupljen i okolni teren na kojem je između i sagrađen samostan i crkva sv. Antuna. Izgradnjom samostana i reprezentativne crkve u centru grada, koja postaje i župnom crkvom, kuća u Šijani gubi na svom značenju. Odlukom Pariške mirovne konferencije od 10. veljače najveći dio Istre sjedinjen je s Hrvatskom (kasnije dodano u Jugoslaviji ), što će imati posljedice i na pripadnost franjevačkih samostana u Istri (Pazin, Rovinj, Pula). Uprava franjevačkog reda te samostane, do tada u sastavu venecijanske provincije, stavlja pod upravu Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Do u Šijani je boravio jedan franjevac kao upravitelj svetišta. Od tada fratri iz samostana sv. Antuna upravljaju svetištem. Radovi i obnove Kao što je spomenuto, današnja, treća crkva Majke Božje od Milosti sagrađena je godine. Obred posvete obavio je porečko-pulski biskup mons. Ivan Flapp. Na glavnom oltaru nalazi se reljef Djevice Marije koja sjedi na prijestolju i doji malog Isusa koji sjedi u majčinu krilu. Radi se o motivu karakterističnu za XV. st. iz čega se onda zaključuje da današnji Gospin lik potječe iz XV. st. kada je i povijesno dokumentirano postojanje tzv. druge crkve u Šijani. U svojoj 125 godina dugoj povijesti današnja je crkva doživjela brojne dogradnje i preinake, a svetište bilježi hodočasniče uspone i padove. Jedan od najbolnijih događaja svakako je oskvrnuće svetišta koje se zbilo u noći 12/13. kolovoza godine. Nepoznati su počinitelji provalili u crkvu, otvorili svetohranište, razbacali hostije, razbili stakleni okvir u kojem se nalazio Gospin lik, ukrali dva ciborija, srebreni kalež i brojne zavjetne darove. Blagdan Velike Gospe bio je u znaku zadovoljštine za učinjeno svetogrđe. Od prikupljenih milodara nabavljeno je sveto posuđe, oko Gospina lika je od mesingane cijevi izrađen gotički oval sa zrakama, a od drveta je napravljeno pozlaćeno podnožje s anđelom koji ga podržava. Tako poljepšan Marijin lik stavljen je u nišu oltara s pozadinom od crvenog veluda. Osim što je najamnina za Villu Mary bila previsoka, fratri su se u njoj osjećali kao gosti i prolaznici. Pošto su našli mjesto za siročad, osjećali su potrebu jednog stalnog i dostojanstvenog boravišta za sebe. Uskoro se i to ostvarilo. Kupili 112

115 su od Mihovila Benčića gostionicu koju su preuredili za potrebe samostana. Možda i vrijednije od same zgrade bili su okolni pripadajući joj pašnjak, kasnije pretvoren dijelom u povrtnjak, a dijelom u maslinik. O 50. obljetnici izgradnje trećeg svetišta, godine 1936., podignut je romanički zvonik koji je zbog ratnih neprilika ostao nedovršen. Godine restauriran je i ponovno pozlaćen Gospin lik. Od kad se slavila 100. obljetnica svetišta uvedena je praksa da se Gospin kip skida s oltara i nosi u procesiji. Na kraju, iako ne spada u graditeljsko-obnoviteljski dio, svakako treba spomenuti dolazak Kćeri Milosrđa čija je utemeljiteljica Marija od Propetog Petković, rođena u Blatu na Korčuli, prolašena blaženom godine. Sestre su djelovale u šijanskom svetištu do g. kada su zbog skučenog prostora prešle u prigradsku pulsku župu Krista Spasitelja na Velom Vrhu. Svetkovine i hodočašća U svetištu su se na poseban način slavila dva blagdana. Prvi je Uskrsni ponedjeljak, sjećanje na Uskrsni ponedjeljak g. kada je slika Gospe od Milosti u svečanoj procesiji od pulske katedrale (3 km) prenešena u novosagrađeno svetište, nakon čega je slijedio blagoslov svetišta. Jednako se svečano slavio i blagdan Uznesenja Marijina (Velika Gospa), što je bilo povezano s tradicijom da se čudotvorna Gospina slika najprije čuvala u pulskoj katedrali, posvećenoj Uznesenju Marijinu. Kao bliža priprava za te blagdane prakticirala se trodnevnica. Na same blagdane stalno su se služile sv. mise za brojne vjernike koji su tijekom cijelog dana pristizali u svetište iz bliže i daljne okolice. Osim na navedena dva blagdana hodočasnici su dolazili u svetište, bilo samoinicijativno u malim grupama, bilo organizirano po župama. Sve do završetka Drugog svjetskog rata pojedine župe iz okolice, njih 13, imale su svoj određeni datum, svaki mjesec jedna župa: Filipana u siječnju, Štinjan u veljači, Fažana u ožujku, Krnica u travnju, Vodnjan u svibnju, Marčana u lipnju, Valtura u srpnju, Loborika u kolovozu, Katedrala Pula u rujnu, Bale u listopadu, Ližnjan u studenom, Premantura i Pomer u prosincu. Do danas se održao samo običaj da na Uskrsni ponedjeljak u svetište, u prijepodnevnim satima hodočaste župljani Galižane, a poslijepodne vjernici grada Pule. Zavjetni darovi, najvećim dijelom pokradeni u pljački godine, svjedočili su o brojnim milostima koje su pojedinci primili po zagovoru Gospe od Milosti u Šijani. U narodu je dugo živjelo sjećanje na čudesno ozdravljenje Marije Bagno iz Pule, majke triju kćeri, u svibnju godine. Jedanaest mjeseci ležala je nepokretna u krevetu. Kad medicinska nastojanja nisu davala nikakva rezultata, odlučila je zatražiti pomoći od Majke Milosti u Šijani. Dovedena je zaprežnim kolima, nepokretna je stajala sve do svete pričesti, a tada je ustala i iz ruku svećenika primila Tijelo Kristovo. Vratila se u grad na zaprežnim kolima kojima je i došla. Pred kućom je sama izišla iz kola i stubama se popela u stan. Živjela je još 30 godina zdrava i pokretna. Njezine su kćeri, poslije majčine smrti 1878., rado pripovijedale o neobičnoj milosti koju je po Marijinu zagovoru zadobila njihova majka. U promišljanju novih putova evangelizacije ponekad je potrebno samo intenzivirati i revitalizirati one stare. U tom smislu sadašnji čuvar svetišta p. Stanko Škunca na jednom mjestu zapisa: Ne bi li trebalo u ova naša vremena ponovno oživjeti svetište Gospe od Milosti i animirati vjernike da ga više pohađaju za zdravlje duše i tijela. 113

116 U sjeni Svetišta Gospe Sinjske 114

117 O. fra Ivan Marković, pisac i Gospin štovatelj Piše: fra Stjepan ČOVO Život u Marijinu svetištu stvorio je od njega Marijina trubadura koji piše, propovijeda, pronosi njezinu slavu. Preko njegova marijanskog srca i istančana književnog pera slava Marijina prelijevala se u mnoge duše kao svjetlo vjere koje pokazuje put koji preko Marije vodi Isusu. Kad sam kao dijete a i kasnije za vrijeme komunizma zapažao da u Sinju postoji ulica posvećena franjevcu o. fra Ivanu Markoviću, pomišljao sam da to mora biti zaista velik i zaslužan fratar, a još više da je simpatizer politike sno vrijeme da doznam da fra Ivan nije bio nikakav političar, a k tomu da je živio mnogo godina ranije nego što je komunizam kod nas došao na vlast. Doznao sam da je on bio jednostavan ali učen teološki pisac i franjevac koji je preminuo 22. listopada godine. Sinj mu se želio, iako skromno, odužiti mnogo godina ranije nego što su komunisti došli na vlast, davši mu jednu ulicu, da se njegovo ime i djelo ne zaboravi. Prošle se godine navršilo 100 godina od njegove smrti. Dobro je da se sjetimo tog velikog čovjeka, a malena i skromna franjevca. O njemu su mnogi pisali, na njegovim su se djelima nadahnjivali te postizali akademske stupnjeve. U vremenu u kojem je živio ostavio je neizbrisiv pečat vrsnog teologa i ekumenskog čovjeka koji je radio na jedinstvu Crkava, vođen smjernicama pape Leona XIII. Jeka njegove pisane riječi odzvanja i danas u našoj javnosti. Životne crtice na vlasti, kad mu ni komunisti nisu izbrisali spomen ni promijenili njegovu ulicu te je nazvali po nekom od svojih heroja. Trebalo je proći izvje- Fra Ivan je rođen 23. listopada u Sinju od dobrog oca Marka i bogoljubne majke Ane rođ. Mandinić kao prvo dijete. Imao je još dva brata, franjevca fra Danu i školskog nadzornika Matu, i dvije sestre Katu i Maru. Osnovnu je školu završio u rodnom Sinju. Prvi razred gimnazije završio je u Zaostrogu, a ostalih pet na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju koja se tada upravo ujedinila i postala prva gimnazija u Dalmaciji s nastavnim hrvatskim jezikom. Već je od djetinjstva pokazivao posebnu ljubav prema školi. Odlikovao se marljivim učenjem i skladnim vladanjem, jakom i odlučnom voljom. Zbog njegovih đačkih odlika za nj je zapisano: 115

118 I u Zaostrogu i u Sinju bio je po dobroti i nauku ili prvi od svojih drugova ili među prvima (Petrov). Stupio je u novicijat na Visovcu i završio ga godinu dana kasnije pod vodstvom vrijednoga i pobožnog magistra novaka o. Josipa Ivelića o kojemu je kasnije pisao kao o čovjeku izvanredno kreposna i svetačkog života. Poslije novicijata u Splitu je završio višu državnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je u Šibeniku, Makarskoj i Zadru. Tu su postavljeni čvrsti temelji njegova obilna budućeg teološkog rada. Imao je prirođenu nadarenost, ali njoj su se pridružile ustrajnost i uporna volja. Zaređen je za svećenika godine u Sinju gdje je slavio svoju mladu misu na Gospinu oltaru. Čim je završio redoviti teološki studij, odmah je bio imenovan učiteljem bogoslovlja u Šibeniku gdje je predavao dogmatske predmete kroz 11 godina. Svoju ljubav prema znanju oduševljeno je prenosio na svoje studente i zanosio ih za plemenite i uzvišene ideale. Dosta je reći, da je svim srcem ljubio mladež i da je u mlade duše svojih učenika želio usaditi sve, što je dobro i plemenito, dok im je pamet pitao zdravim naukom (Petrov). Imao je zgodan i zanimljiv način predavanja, iskrenu ljubav prema mladima, želeći na njih prenijeti znanje a još više dobrotu, da tako od njih stvori značajne vjernike i poletne redovnike-svećenike. Zbog bolesti morao se povući od nastavničkog rada i preseliti godine u svoj rodni Sinj. Svi su žalili što je morao napustiti profesorsku službu, ali se kasnije uvidjelo da je bolest bila velika Božja milost, jer da je ostao za profesorskom katedrom, možda, nikada ne bi postao ono što je postao. Kako je neobično ljubio knjigu, u Sinju se mogao potpuno posvetiti teološkom studiju, jer je imao bogatu samostansku biblioteku koja mu je postala radno mjesto gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje. Kroz nekoliko godina izišao je na glas kao jedan od vrsnih teologa. Njegov je spisateljski opus dosegao dvadesetak djela i prijevoda. S pravom možemo kazati da je bio učen fratar, vrijedan teolog, apologetičar i dogmatičar, ekumenist. Koliko su njegova djela vrijedila i kako su prihvaćena, najbolje nam govori to da su većina od njih izišla u ponovljenim ili popravljenim izdanjima. Spomenut ćemo samo neka od njih koja i danas pobuđuju teološko zanimanje, a to su: Papino Poglavarstvo u Crkvi za prvih osam Kako je neobično ljubio knjigu, u Sinju se mogao potpuno posvetiti teološkom studiju, jer je imao bogatu samostansku biblioteku koja mu je postala radno mjesto gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje. viekova (1883.), Cezarizam i Bizantinstvo u poviesti iztočnog razkola (1892.) i Slaveni i pape (1897.). Kao mlad franjevac bio je i provincijalov tajnik godine. U središtu Franjevačkog reda u Rimu njegov je rad bio cijenjen te mu je povjerena služba pohoditelja franjevaca u Dubrovniku (1878.), Zadru (1879.) i Beču (1887.). God izabran je jednoglasno od izbornika na kapitulu za provincijala. Odmah je uputio braći pismo puno pouka i poticaja o redovničkom životu, a naročito o važnosti vršenja redovničkih zavjeta. Službu provincijala nije do kraja dovršio: odrekao je se godine prije njena isteka. Fra Ivan je bio malen stasom i slaba zdravlja, ali se u njemu krio velik duh, dubok um, snažna volja, a navlastito plemenito srce. Dolaskom u Sinj vodio je duše i pisao knjige. Rado je ispovijedao. Nekim pobožnim osobama bio je kroz dug niz godina duhovni vođa od kojih su se neke odlikovale velikim stupnjem svetosti. Između njih su se isticale Anđolina Lovrić i Ivka Živalj. Zbog svoga profesorskog rada dobio je posebno priznaje Reda (Jubilatus de numero), a papa Leon XIII. proglasio ga je doktorom sv. bogoslovlja (doctor honoris causa). Njegovom zaslugom u Sinj su došle sestre sv. Vinka Paulskoga koje i danas neumorno rade za dobro Crkve i svijeta, a kuću im je poklonila fra Ivanovim posredovanjem gospođa Anđolina Lovrić. Fra Ivana je teško bilo vidjeti bez knjige pa kad nije molio, onda je čitao i učio, a sasvim se malo odmarao. God hodočastio je s o. Matom Vezilićem u Svetu Zemlju, što je ostavio u pisanu obliku na talijanskom jeziku kao svoj književni prvijenac. Pisao je jednako hrvatski i talijanski. Imao je lagan i lijep način pisanja. Jezik mu je bogat, stil krepak i jasan, razlaganje logično i zanimljivo. U prigodi Markovićeve smrti mnogi su žalili što smo izgubili vrijedna svećenika, marna i vrsna radnika i teologa. 116

119 O. Ivan Marković Gospin štovatelj i pisac Fra Ivan je posjedovao mnoge životne odlike na koje se ovom zgodom nećemo posebno osvrtati, ali jednu svakako trebamo naglasiti, a to je ljubav prema Mariji. Dobro je da ga uz druge njegove odlike upoznamo i kao pisca i štovatelja Marijina. Kad god je imao prigodu, propovijedao je ili govorio o Mariji, jer ju je duboko nosio u svom srcu. Njegova je ljubav u prvom redu usmjerena na Isusa, a potom na Isusovu Majku Mariju kao Bogorodicu. On je uvijek promatra uz njezina Sina. On Mariju ljubi, nju veliča i njoj se divi, a Isusu se klanja. U tom klanjanju pridružuje se svim vjernim klanjateljima poput pastira, mudraca, najnižih i najviših, a svakako najčasnije mjesto pridaje Mariji. U odnosu Marijina božanskog materinstva gleda njezinu veličinu i uzvišenost. S njegovih se usana često čuo uzdah: Gospe moja! Za Markovića su marijanske dogme polazišta govora o Mariji. Najprije je Marija Theotokos - Bogorodica prema Efeškom saboru (431.), potom trajno Marijino djevičanstvo (Lateranski I. 649.) i Bezgrješno začeće (Pijo IX., 1854.). Marković ističe kako je Bog Mariji udijelio mnoge milosti i dobročinstva, ali je ipak među njima Koliko su njegova djela vrijedila i kako su prihvaćena, najbolje nam govori to da su većina od njih izišla u ponovljenim ili popravljenim izdanjima. najveće što ju je izabrao da bude majka njegova sina Isusa Krista. On joj zanosno kliče: Zdravo, Marijo! Ovdje te i ja siromah i ništa, pozdravljam s anđelom Gabrijelom. ( ) Zdravo slavna Majko Božja! Tebe je Bog toliko dostojanstveno uzvisio, da ni sam, premda svemoguć, druge matere izvrsnije i slavnije ne bi mogao stvoriti. U tvojoj utrobi uzeo je tijelo Božji Sin. ( ) Ali si ti i naša Mati. Ti, druga Eva, druga majka svih živih, na Golgoti, pod križem Sina svoga, u svoje si srce nas primila. Zdravo mila majko naša! Ti si, uz Isusa, suodkupiteljica naša. Marijin život poprima potpuno drugo značenje i usmjerenje kada velikodušno odgovara na poziv anđela da u svoje krilo primi Isusa. Riječi: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj! (Lk 1,38), mijenjaju svijet, jer u Marijino krilo ulazi njegov Otkupitelj. Marković s pravom naglašava kako je Bog Mariju obdario velikim dobrima kao nijedno stvorenje: Što god je uredna, skladna i lijepa; što god je ugodna, ljupka i mila; što god je plemenita, dobra i sveta igda bilo, jest ili će ikada biti u zgoljnim Božjim stvorenjima, što se vide i što se ne mogu vidjeti, na nebu i na zemlji, sve to, ali neizmjerno izobilnije, daleko savršenije nego bi stvoreni razum mogao zamisliti, sveznani i svemogući Stvoritelj, svojom blagodarnom rukom, izlio je u presvetu i prečistu Djevicu Mariju. Marija je najčistije, najsjajnije i najsavršenije obličje Božje ljepote, najprvo i najsavršenije između svih stvorenja. Da iskaže Božju ljubav i naklonost prema Mariji, on ističe: Ona je remek-djelo njegovih ruku. Ona je čudo svega svieta, čudo nad čudesima, pače pravi bezdan Božjih čudesa. S toga da se slože svi ljudi i svi anđeli zajedno, ne bi kadri bili izreći hvale njezine. U ozračju Marijine veličine ističe kako je Bog Mariji darovao posebnu milost da je začeta bez grijeha: Jer je njoj, još od prvog časa njezina neoskrvnjenog začeća, ta milost dana neizmjerno više nego njima svima skupa, i svim drugim Božjim ugodnicima uza nje. Uz tolike Marijine odlike on ipak posebno ističe njezinu poniznost: Pa ipak Marija je bila skromna i ponizna, koja je sebe uvijek držala za najmanju od svih slugu i službenica Božjih. Marijino djevičanstvo je u službi majčinstva: Osigurana i uvjerovana od anđela, da će joj djevičanstvo netaknuto ostati, privoli, da se u njoj odredba Božja izvrši. Svjesni da nas Marijina slika potiče na ljubav prema Njoj, a ona nas ne ostavlja i ne rezervira samo za se, ona nas vodi svome Sinu Isusu Kristu. Život u Marijinu svetištu stvorio je od njega Marijina trubadura koji piše, propovijeda, pronosi Marijinu slavu. On ništa ne poduzima a da se ne preporuči svojoj Gospi. Preko njegova marijanskog srca i istančana književnog pera slava Marijina prelijevala se u mnoge duše kao svjetlo vjere koje pokazuje put koji preko Marije vodi Isusu. Rano se ustajao i spremao se za slavlje sv. mise koju je svakoga dana govorio na oltaru Čudotvorne Gospe Sinjske. Misu je slavio žarom 117

120 koji je zanosio. Posljednju sv. misu rekao je u subotu, dan posvećen Mariji, 15. listopada pred dragim likom Gospe Sinjske poslije koje je i zalegao u krevet. Sljedeće subote, 22. listopada, uvečer, kad je zvonio Anđeoski pozdrav, fra Ivan je zaklopio svoje oči ovomu svijetu, navršavajući točno 71. godinu života. Mariju je neobično ljubio pa vjerujemo da je ona primila njegovu plemenitu dušu u zagrljaj njezina Sina. Pobožnost prema Mariji i euharistiji gorjela je u njegovu srcu i sve više se povećavala. Više je sati dnevno provodio u molitvi. Ljubio je djetinjom ljubavlju majku Crkvu i svoj Red te branio njihova prava. Knjižice Gospa Sinjska i Sinj i njegovo slavlje Ljubav prema Mariji pokazivao je fra Ivan i potvrđivao svojim životom, a prenio i pretočio u svoje knjige koje, kad piše o Mariji, nisu velike obujmom kao druge njegove knjige, ali su odraz posebne ljubavi kojom su pisane. Prva i njemu najdraža njegova knjiga jest Gospa Sinjska, u koju je sažeo, možemo kazati, bit nauka o Mariji, a druga je Sinj i njegovo slavlje Vjernička javnost s ljubavlju je prihvatila Markovićeve knjige, a posebno knjigu Gospa Sinjska, koja je tiskana dva puta i poslije njegove smrti. Prvo izdanje napisao je ikavicom sa željom da brez pričine i zanoveti, progovara duši hrvatskoga puka, komu je poglavito namijenjena. Za njegova života Gospa Sinjska doživjela je dva izdanja. Prvo Međutim, ja Sinjanin, na čast moje Gospe Sinjske, kažem, da ova moja mala knjiga, u kojoj nema ni znanja ni nauka, draža je duši i srdcu mome, nego svi moji drugi književni radovi. izdanje izišlo je u Zagrebu s dodatkom o anđeoskoj kreposti. Tiskano je u 2000 primjeraka u prigodi 200-te obljetnice donošenja svete Gospine prilike iz Rame u Sinj. Knjigu je posvetio blagoj uspomeni o. Ante Marušića, rano preminulog franjevca profesora teologije, od koga se mnogo očekivalo. U prigodi te godišnjice, fra Ivanovom zaslugom, tiskane su i velike slike i sličice Gospe Sinjske kao i medaljice da se u na- rodu proširi ljubav i pobožnost prema Gospi. Jednako je tako objavio i Vjenčić molitava Gospi Sinjskoj. To se smatra početkom suvremenog širenja pobožnosti prema sinjskoj Majci. Kako je prvo izdanje Gospe Sinjske bilo brzo iscrpljeno, priredio je drugo i posvetio ga fra Šimunu Milinoviću, dukljansko-barskom nadbiskupu, u znak štovanja i odanosti. U njoj je napustio ikavicu kao anakronizam i tiskao je u književnoj ijekavici. Pisao je jednostavno jer je knjiga namijenjena ljudima svake ruke, tj. učenu i manje učenu Marijinu štovatelju. Iako je drugo izdanje dotjerao, izbacio dodatak o anđeoskoj kreposti a dodao novije događaje Gospinih milosti te četiri pjesme fra Petra Kneževića o Gospi Sinjskoj, knjiga se nije mnogo promijenila. Možemo reći da je u biti ostala ista. Umetak Kneževićevih pjesama opravdavao je time što su one priproste i bez nakita, ali su duhom Božjim začinjene: onakve se baš hoće našemu puku. O. Stanko Petrov nešto je ipak popravio Markovićevo izdanje Gospe Sinjske i objavio ga i godine. O tom je ovako pisao: Čitajući Markovićevu knjigu i misleći o njezinoj preradi, evo što sam smislio. Učenije i ljepše ja nikada ne bih mogao pisati o Gospi Sinjskoj: Ali činilo mi se, da bih mogao neke stvari izreći nešto zgodnije za puk, mislio sam, da ne bi možda bilo ružno, kad bih koju preskočio, a i koju što umetnuo, što dodao. Tako mi se je činilo, da će knjižica biti: nova, a ujedno da ne će izgubiti ni onih svojih starih odlika, kojima ju je ukrasilo zlatno pero fra Ivanovo. Koliko su knjigu Gospa Sinjska drugi cijenili, to se ne može usporediti sa fra Ivanovom ljubavlju prema njoj, jer priznaje da mu je najviše prirasla srcu, što je izrazio ovim riječima: Ovom malom knjigom i ja sam hotio svoje slabo pero metnuti pod noge Marijine. Znam da ona nije napisana, kako bi se pristojalo; ali sam učinio što sam mogao i umio. Međutim, ja Sinjanin, na čast moje Gospe Sinjske, kažem, da ova moja mala knjiga, u kojoj nema ni znanja ni nauka, draža je duši i srdcu mome, nego svi moji drugi književni radovi. I želim, da se tko sjeti poslije moje smrti, pa mi je metne uz prsi; te sa mnom da bude u grob postavljena. Njegova velika želja bila je ispunjena. O. Petrov, koji je tada u Sinju bio kao mladi svećenik, sjetio se te njegove želje i nju s ljubavlju ispunio. S pravom možemo ka- 118

121 zati da je o. Marković jedan od najvećih apostola sinjskoga svetišta, njegov duhovni stup na čijim se temeljima razvija i današnji duhovni rad u toj duhovnoj oazi naše Domovine. Kako je prvo izdanje Gospe Sinjske bilo brzo iscrpljeno, priredio je drugo i posvetio ga fra Šimunu Milinoviću, dukljansko-barskom nadbiskupu, u znak štovanja i odanosti. U njoj je napustio ikavicu kao anakronizam i tiskao je u književnoj ijekavici. Slavna i čudotvorna Gospina slika koja se u Sinju štuje oko sebe širi nadu i pouzdanje, jer je ona majka i dika cijeloga našega roda. Njezinu majčinsku pomoć vjerni puk doživljava i svjedoči svojim molitvama, a još više nastoji da je nasljeduje u krepostima. Njegova ljubav prema Mariji i opis udijeljenih milosti pojedincima po Marijinu zagovoru doprinosile su širenju pobožnosti prema Gospi pa sam naglašava: To je dalo povoda ovoj knjižici ( ) da svoju harnost prama milostivoj Gospi Sinjskoj iskažemo, zatim na volju učinismo njezinim bogoljubnicima; a time opet, koliko je u maloj našoj snazi, njezinu čast i poštenje proslavimo. Povijesni dio knjige napisan je na temelju arhivskih podataka. Resi je lagan stil iz kojeg zrače velika ljubav i profinjena čuvstva prema Mariji. Uz glavne povijesne datosti o svetoj prilici isprepleteni su i događaji iz povijesti Cetinske krajine. Pišući o milostima Gospe Sinjske, želio je doznati što i kako ih doživljavaju vjernici. Zato je pozvao župnike Cetinske krajine i susjedne Zagore da mu pošalju podatke o milostima koje su vjernici dobili Gospinim zagovorom. Župnici su mu se veoma dobro odazvali te je dobio mnoge odgovore koje je sabrao i tiskao u drugom dijelu Gospe Sinjske. Iz toga se dobro vidi koliko je Marija udijelila milosti i darova mnogim vjernicima koji su joj se iskreno utjecali i vjerno je zazivali, proseći njezinu pomoć i zaštitu. Kako je Sinj slavio veliku 200. obljetnicu dolaska franjevaca s narodom iz Rame, prikladno je nastalo Markovićevo djelo Sinj i njegovo slavlje On je bio jedan od organizatora toga slavlja, a nezaboravna uspomena svih događanja ostala je zapisana u njegovoj knjizi. On je opisao povijest Sinja i Gospe Sinjske, naročito kako je pralik Majke od Milosti Čudotvorne Gospe Sinjske došao u Sinj i što on znači za Sinj i širu javnost. Ta se slava pretvorila u trijumf Čudotvorne Gospe Sinjske. Sinjani su oduševljenjem i sjajem proslavili 200. obljetnicu tog velikog događaja. Svečanosti su trajale više dana. Radost i veselje cetinskoga puka pokazalo je svu ljubav prema Mariji a i svome gradu; sve je bilo uzorno, mirno i skladno, čemu su se divili svi hodočasnici, domaći i strani. Osim što je to slavlje bilo vjersko, ono je postalo znamenitim kulturnim događajem u povijesti Sinja i Cetinske krajine. Iako je Gospina slika najprije donesena u Split, nakon, malo vremena, opet se povratila u Sinj i narod ju je prozvao Gospa Sinjska. Takva je ostala do danas. Ona je najveće blago Sinja, njegova vječna slava, njegov štit i utočište. Fra Ivan je ljubio rodni Sinj i njegove ljude. Zbog njegove ljubavi za nj je s pravom izrečen sud: Bio je sa svakim ljubezan, svakomu pristupačan: i učenjak i prostak, svak je kod njega našao lijepu riječ i mudar savjet (Petrov). On je ponosan što je u Sinju draga Gospa odabrala sebi malo svetište Koliko ga je Sinj cijenio pokazao je i njegov sprovod koji je bio veličanstven. Čitav se Sinj okupio da isprati svoga dičnoga sina, sveta i učena franjevca, na groblje sv. Frane sa suzom na oku i s uvjerenjem da je toga dana dobio u nebu svoga zaštitnika. Od njegove smrti prošlo je 100 godina i dok se mnogi ljudi i događaji zaboravljaju, ime se fra Ivana Markovića ne zaboravlja. Njemu je odavna posvećena jedna ulica, a još je važnije što je on neizbrisivo utisnut u srca Sinjana koji cijene njegovu učenost, a još više ljubav prema rodnom gradu i dobrotu koja još i danas govori iz njegova lika preko njegovih djela. Zaključit ćemo ove retke ocjenom njegova značaja: O. Marković uvijek i svagdje se pokazao zborom i tvorom velik umnik, rijetki značaj, svećenik po duhu Božjem, redovnik po srcu asiškog ubogara: on je bio uvijek u svim svojim odlukama stalan, u riječi slobodan, u misli bistar, u duhu snažan i poletan; nu, za to uvijek skroman i tih, uvijek dobar i ljubezan. Ljubio je istinu i pravicu svom veličinom visokoga duha, svim osjećajima blagorodnog srca svoga (Mišura). 119

122 UDRUGA CJELOVIT ŽIVOT svibnju ove godine Udruga Cjelovit život U ušla je u treću godinu rada. Kao nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija građana, koja svoje djelovanje temelji na kršćanskim vrednotama poimanja čovjeka i socijalnom nauku Katoličke crkve, nastojali smo da naše aktivnosti budu prožete tim duhom i prepoznate kao aktivnosti za dobrobit cijelog društva. Sve naše aktivnosti nisu isprazno kritizerstvo nego nastojanje da zajedno s ostalim udrugama, institucijama i Gradom dođemo do zajedničkih mogućih rješenja nekih problematičnih pitanja našeg okruženja. Članovi Udruge,koji su velik potencijal, ulažu svoje vrijeme, znanje i kontakte kako bi svaka započeta aktivnost bila uspješno odrađena. Udruga okuplja profesore, pravnike, liječnike, ekonomiste, inženjere, agronome, osobe srednje stručne spreme, a naročito nam je veselje kad se okupe čitave obitelji s djecom. Ta djeca su naš pomladak koji odrasta s Udrugom i doživljava je kao svoju dodatnu aktivnost kroz radionice koje organiziramo za njih kako bi i oni pokazali svoju kreativnost. Na taj način postižemo i to da su obitelji na okupu, a djeca se uče komuniciranju i suradnji. Rad Udruge zadire u sva područja života: zaštitu zdravlja i obitelji, humanitarnu djelatnost, volonterstvo, ekologiju, društveni angažman, kulturni razvoj pojedinca i društva, duhovni rast, doprinos razvoju demokracije, poboljšanje kvalitete života, kvalitetno osmišljavanje slobodnog vremena itd. Vodimo se načelom da je nastojanje i rad za opće dobro univerzalna i bezvremenska vrijednost. Smatramo da je nužan dijalog svih čimbenika u društvu kako bi doprinijeli rješavanju problema sredine i vremena u kojem živimo. Što se tiče života Crkve, kako je rekao i papa Benedikt XVI. u posjetu Hrvatskoj, laici su pozvani da svojim radom i životom upravo u ovom vremenu daju prepoznatljiv, duhovno prožet i društveno prihvaćen doprinos. Udruga Cjelovit život odmah je u prvoj godini rada poticala dijalog i aktivnosti vezane za različite životne sfere. Kako Živahna dvogodišnja aktivnost bi članovi udruge mogli izraziti svoju kreativnost i ugraditi u projekte svoj profesionalizam, znanje i vještine, osnovane su sekcije: Sekcija za praćenje natječaja i izradu projekata, izdavanje promotivnog materijala i održavanje web stranice Sekcija za odgojno-obrazovni rad, duhovni rast i unapređivanje kulturnih sadržaja Sekcija za unapređivanje zaštite zdravlja i obitelji Sekcija za humanitarne i volonterske aktivnosti Sekcija za unapređivanje zaštite zdravlja i obitelji Ekološka sekcija Tijekom prve dvije godine rada Udruga Cjelovit život ostvarila je sljedeće aktivnosti: - sakupljanje elektroničkog otpada u suorganizaciji s Izviđačkom udrugom Sinjski vitezovi - suorganizacija predstavljanja knjige č. s. Rebeke Anić - izlet Udruge na Kosinac - predavanje prof. dr. sc. Dragana Poljaka Utjecaj elektromagnetskog zračena na zdravlje čovjeka - organiziranje prvog Dječjeg tjedna, (kazališne predstave, radionice, lutkarsko kazalište, nastup dramske sekcije Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić, nastupi malih mandolinskih orkestara iz Otoka i Brnaza, nastupi dječjih vrtića, proslava blagdana sv. Lucije na sinjskoj Pijaci) - organiziranje Okruglog stola pod nazivom Između slobode i zakona kojim smo skrenuli pozornost na porast alkoholizma među mladima u Sinju - sudjelovanje na Božićnom humanitarnom sajmu - sudjelovanje u humanitarnoj akciji za napuštenu djecu i samohrane majke u Kamenskom - predbožićno druženje obitelji i izrada božićnih ukrasa za gradsko božićno drvce 120

123 Predavanje dr. Nevena Šimca o socijalnim tjednima u Europi - obiteljski izlet na Svilaju - predavanje mr. sc. Zore Kažimir prigodom obilježavanja Dana voda - održavanje drugog Okruglog stola (veljača 2011.), nastavak rada vezanog za problematiku alkoholizma uz sudjelovanje predstavnika Grada, MUP-a, škola, zdravstva, dječjih vrtića, Crkve, udruga mladih i drugih udruga grada : nastavak rada Okruglog stola, s kojeg je prema Gradu upućen dopis s prijedlozima koje bi trebalo uvrstiti u Odluku o komunalnom redu - u povodu obilježavanja Dana knjige u Hrvatskoj organizirano je natjecanje srednjoškolaca u pisanju eseja na temu Putovanje ; dodijeljene su novčane nagrade za koje je sredstva osigurao Grad Sinj - predavanje dr. Esserta Putovi i stranputice vjere - predavanje dr Nevena Šimca Socijalni tjedni u Europi - predavanje fra Špira Marasovića na blagdan bl Alojzija Stepinca - predavanja dr Sanje Martinović-Čikara na temu Poremećaji prehrane anoreksija, bulimija, pretilost : natječaj za srednjoškolce u pisanju eseja na temu Kultura rada : predavanje mr. sc. Zore Kažimir Zaštićena staništa do : sudjelovanje članova Udruge na 5. socijalnom tjednu Hrvatske Kultura rada : održavanje drugog Dječjeg tjedna, kulturni program, predstave, nastup dječjih klapa i Klape Sinj; nastupi vrtića, dramske sekcije osnovne škole iz Hana, glazbeno nadarene djece iz Sinja; radionice, predavanje o depresiji, kazalište lutaka Split : organiziranje susreta s don Ivom Jurišićem, voditeljem zadarskog Caritasa; izlet u Zadar i Nin : Mislav Cvitković, magistar fizike, održao je predavanje Elektromagnetsko zračenje i zdravlje čovjeka : održan je Okrugli stol Za neradnu nedjelju koji su vodili Marijana Petir, Neven Šimac i fra Bože Vuleta : na sinjskoj Pijaci, Trgu kralja Tomislava, održan je Skup za neradnu nedjelju, medijski popraćen : edukacijski izlet u Zvjezdano 121

124 selo Mosor; nakon toga planinarenje obitelji na Mosoru : nastavak rada Okruglog stola pod nazivom Alkoholizam društveni i zdravstveni problem, : predavanje o učincima ambrozije na zdravlje čovjeka : predstavljanje doktorske disertacije dr. Maje Poljak Razum i vjera : edukacijski i rekreativni izlet na Kornate Ako pogledamo taj niz aktivnosti, vidjet ćemo da je Udruga opravdala svoje ime. Zahvaljujem svim članovima na entuzijazmu i radosti s kojom obavljaju sve zadatke kako bi se cilj ostvario. Kao predsjednica udruge mogu reći da smo osim užitka u zajedničkom radu otkrili i puno više, a to je ono lijepo i opušteno druženje, nova prijateljstva i povjerenje jednih prema drugima. Posebno zahvaljujem gvardijanu fra Boži Vuleti na susretljivosti i razumijevanju za rad Udruge. Hvala i ostalom osoblju Samostana Čudotvorne Gospe Sinjske koji su nam na bilo koji način izašli u susret tijekom ove dvije godine rada. Udruga je prepoznata u gradu kao aktivan sukreator društvene zbilje. Nadamo se da ćemo i narednim aktivnostima opravdati svoje osnivanje i djelovanje te da se na nas može računati kao na skupinu građana i vjernika koji djeluju za opće dobro. Tanja Kodžoman-Križanac, predsjednica Udruge Putovanje Putovanja mogu započeti na razne načine. Započinju praktički od same ideje i želje da napustimo jedno te isto uporište kojeg se grčevito držimo, ali mislimo da ga trebamo naučiti pustiti. Ali najveće i najturbulentnije putovanje koje ćemo ikad iskusiti je sam život. Iako smo svi dijelovi cijeline, ipak smo i pojedinci. Ne možemo funkcionirati izolirani od svih, ali ne možemo ni živjeti tako da uvijek ovisimo o drugima. Nitko ne može mislit umjesto nas. Voljeti umjesto nas... živjeti i umrijeti umjesto nas. Glavne prepreke na našem putovanju kroz život upravo su one koje smo sami postavili. Gotovo je uvijek vraćanje unatrag lakše od napretka. Vlastiti nas strah sabotira, usporava i ograničava. Draže nam je vraćati se poznatim stazama nego uvijek iznova sami rasvijetljavati mrak. Ne krivim nikoga tko povremeno zastane, osvrne se i upita se zašto se jednostavno ne može vratiti. Nebrojeno sam puta i sama isto pomislila, ali povratak nije opcija. Ne smijemo zaostajati i predugo se pitati što dalje. Vrijeme će nas pregaziti. Ipak, nitko od nas nije sasvim bespomoćan. Umjesto teških kovčega u rukama, nosimo glave na ramenima i srca u grudima. Jedno bez drugog ne funkcionira. Na svako obeshrabrujuće Zašto vašeg uma vaše srce će smjelo odgovoriti: Zašto ne? Nismo ni svjesni koliko ljudi ima puteve paralelne s našima koji jamče da se nikad nećemo sresti. Ali, tu su i oni čiji se putevi ukrštavaju s našima. Većina ljudi srest će nas, uljudno okrenuti glavu u drugom smjeru i nastaviti svojim putem... no ponekad, samo ponekad, dođe do sudara. Potpuni neznanci postaju bliski prijatelji i sve je sasvim u redu dok bliski prijatelji ne postanu potpuni neznanci. U takvim trenutcima često ugledamo brojne prečace i stranputice za koje mislimo da će nas odvesti natrag njima, ali ne smijemo sebi dozvoliti da zastranimo. Oni ljudi zbog kojih vrijedi skrenuti s puta nikad nam to ne bi dozvolili. Sa svojim komadićem neba iznad nas i svojim dijelom Zemlje pod nogama valja napredovati hrabro naprijed. Ma kako se spor napredak činio, jednog dana ćemo pogledati unatrag na događaje koji su nas nekoć tako zamarali i shvatit ćemo koliko smo daleko od njih odmakli. I kad smo već tu, i kad već gazimo po tom neprocjenjivu tlu, ostavimo barem tragove za sobom. Neka se zna tko je tuda prošao, jednom zasvagda. Drukčije zapamćeni ionako ne možemo ostati. Što nam zapravo na kraju puta ostaje? Mnogi ljudi će nam reći da je tu kraj konačan ništa se više ne događa s nama. Umiremo, nestajemo. Po završetku puta više ne postojimo. Slažem li se s time? Naravno da ne. I ptice na grani to od davnina znaju svaki je kraj samo novi početak. Gabrijela Grubišić-Čabo 1. r., Gimnazija Dinka Šimunovića 122

125 Svjedoci oko nas Vjera bez djela je nepotpuna, ne daje nam pravo da se pozivamo na nju. Stoga nije dovoljno da samo komentiramo neku pojavu, nego da se založimo radom i znanjem kako bi je korigirali. U sadašnjem trenutku Crkve vjernici laici su pozvani na aktivno djelovanje u društvenoj zbilji. Bez dijaloga svih čimbenika u društvu stvari će se sporo ili nikako mijenjati na bolje. Stoga smo u Udruzi Cjelovit život u okviru obilježavanja Dana zdravih gradova (20. svibnja) nastavili s radom Okruglog stola o sprečavanju alkoholizma, četvrtim u nizu na istu temu ali s drugim sudionicima. Alkoholizam nije endem naše sredine, ali je činjenica da je na našem podneblju snažno prisutan i obuhvaća sve veći broj mladih osoba, muških i ženskih. Ta je ovisnost nažalost duboko ukorijenjena u generacijama nekoliko desetljeća unatrag, o čemu najbolje svjedoči i potreba osnivanja Kluba liječenih alkoholičara Sinj prije 40 godina. Ovisnost opterećuje zdravstveni sustav, a posebno bismo mogli govoriti o sociološkom i socijalnom aspektu, kao i vrstama kriminaliteta koje proizlaze iz alkoholizma: prometne nesreće, ozljede na radu, zanemarivanje rada i školovanja, nasilje u društvu i obitelji, ubojstva, samoubojstva, neželjene trudnoće Oko nas žive ljudi koji vode svoje životne borbe, svakodnevno, mukotrpno, znajući da malo iskušenje može sve ponovno upropastiti i vratiti na početak. To su neki naši sugrađani koji su iskusili pakao ovisnosti, dodirnuli dno, doživjeli lom. Niti jedna studija ne može bolje oslikati muku borbe, osjećaj ostavljenosti i bezizlaznosti kao što to može svjedočanstvo onoga koji je to sam proživio. Zahvaljujemo našem sugrađaninu na spremnosti da javno govori o opasnosti i težini alkoholizma iz vlastitog iskustva, kako bi druge upozorio da na vrijeme mijenjaju svoje navike, a društvu poslao jasnu poruku kakve zakone i odredbe treba donositi. Institucije i tijela lokalne samouprave mogu i trebaju svim raspoloživim zakonskim sredstvima raditi na sprječavanju alkoholizma. Obitelj je dužna brinuti o odgoju za zdrav život i životne vrijednosti. Škola i Crkva također. Nažalost, mnogo je veći broj onih koji iz kojekakvih razloga ne liječe svoju ovisnost nego je skrivaju, i oni i članovi njihovih obitelji. Nedostaje razumijevanja i potpore, strahuje se od izopćenosti i sramote. Nama svima ostaje otvoreno pitanje: kako im pomoći? Naš sugrađanin želi pomoći i upozoriti sve nas onako kako mu se činilo najbolje i najuvjerljivije, a to je da ispriča vlastitu dramu. Ja sam Ivica Sarić, dopredsjednik kluba liječenih alkoholičara u apstinenciji. Apstinencija za alkoholičara znači: ne konzumirati bilo kakva alkoholna pića, ne jesti bilo kakvu hranu ili kolače koji u sebi imaju alkohola. Kako je održati? Vrlo teško bez profesionalne pomoći. Zašto sam se ja odlučio na liječenje? Pokušao sam 5 puta, ali najviše što sam izdržao bilo je 6 mjeseci. Uvijek sam napravio istu grešku i vraćao se na početak, odnosno vraćao sam se alkoholu. Godine desetak dana prije Velike Gospe dogodio se preokret u mom životu. Po običaju bio sam napit. Moj 11- godišnji sinovac Ante koji je bio sam sa mnom u kući upitao me: Zašto ti, Ivo, toliko piješ?. Njegovo me je pitanje toliko šokiralo i uznemirilo da sam ostao bez riječi. Shvatio sam da svi oko mene pate. Otvoreno sam razgovarao s liječnikom, a on me uputio psihijatrici dr. Vesni Jurković- Krolo. Počeo sam apstinirati godine. Uz ugodan 30-minutni razgovor doktorica mi je ukazala na mnoge štetnosti alkohola. Predložila mi je bolničko liječenje. Odbio sam, ali sam prihvatio dolaziti u Klub liječenih alkoholičara. Tamo sam počeo učiti što je apstinencija i kako je održavati. Trebalo mi je pola godine da shvatim o čemu je zapravo riječ. Trebalo mi je pet godina da prestanem misliti o alkoholu. Najteže je odreći se alkohola i mijenjati način života. Treba ići u Klub jer smo tamo ljudi s istim problemima. Zbog bolesti jetre i bubrega liječen sam u bolnici. Povjerio sam se dr Vesni Jurković-Krolo, samo je ona znala za moju bolest. Svojim primjerom i savjetima pojedinac može pomoći drugim članovima Kluba. Borba za apstinenciju traje čitav život. Ako se prekine, vraćaš se na početak. A svaki je put teže. Tanja Kodžoman-Križanac 123

126 KLAPE GOSPI SINJSKOJ Festival marijansko-duhovne klapske pjesme Organizacijski odbor za proslavu 300. obljetnice čudesne obrane Sinja, kojoj je pokroviteljstvo preuzeo Sabor Republike Hrvatske, uz niz projekata tijekom sedmogodišnje priprave za proslavu obljetnice (2015.), pokrenuo je i održavanje Festivala marijansko-duhovne klapske pjesme pod nazivom Klape Gospi Sinjskoj. Festival se održava u Sinju od godine, početkom kolovoza u vrijeme Dana Alke i Velike Gospe. Humanitarne je naravi jer sav prihod od ulaznica i prodaje nosača zvuka ide humanitarnom Fondu Gospe Sinjske koji pomaže studentima slabijeg materijalnog stanja. Snimku Festivala prenosi Hrvatska radiotelevizija na dan Velike Gospe, a radio postaje izravno i u reprizi u domovini i u inozemstvu (satelit). Albumi s Festivala i u izdanju Croatia Recordsa nominirani su za nagradu Porin i u kategoriji najboljeg albuma duhovne glazbe, dok je album s Festivala nominiran za nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma klapske glazbe. Među nominacijama na Porinu bile su također i skladba Večernja u izvedbi klape Šufit, u kategoriji najbolje izvedbe klapske glazbe, kao i skladba Zdravo Marijo u izvedbi klape Praska u kategoriji najbolje folklorne pjesme. U programu Umjetnički odbor Festivala osim natječaja za nove skladbe poseže i za skladbama iz bogate baštine marijanskih pjesama, sa željom da se postojeće skladbe reafirmiraju prilagodbom za klapsko pjevanje. U narednim godinama na Festivalu će se izvoditi ne samo marijanske skladbe, već i druge skladbe duhovnog sadržaja, primjerice različite mise, bilo suvremene, bilo one iz postojeće baštine duhovne i crkvene glazbe. Na taj će se način stvoriti repertoar klapskih, kako marijanskih, tako i općenito duhovnih pjesama. Taj jedinstveni glazbeni događaj svojom je kvalitetom nadmašio sva očekivanja i postao trenutkom radosnog okupljanja i slavljenja Majke Božje te potvrdio Sinj kao jedno od najvećih marijanskih svetišta. Festival Na drugom Festivalu, održanom 6. kolovoza godine, izvodile su se pučke marijanske pjesme, u obradi za klape. Festival su prenosili Hrvatski radio, Hrvatska televizija i više radio postaja. Festival je uživo pratilo više od tisuću slušatelja, a interes svih medija i šire javnosti bio je iznimno velik. Nastupilo je 11 klapa, otpjevavši svaka po dvije pjesme: Versi iz Splita (U lipi dvori nebeski; Marijo majko ljubljena), Praska iz Podstrane (Zdrava devica, Bogorodica; Sva o Marijo), Štorija iz Kaštel Kambelovca (O, Marijo mili glas; Tisuć puta, zdravo budi), Filip Dević iz Splita (Zdravo, Marijo; Sred te se pećine), Kumpanji iz Blata na Korčuli (Zdravo, morska zvizdo; Siđi k nama), Mareta iz Dubrovnika (O, najsvetija; Gospe ribara, težaka), Reful iz Splita (O zvijezdo mora; Divici Mariji), Kampaneli iz Donjih Kaštela (Zdrava, kraljice; Gospi od žalosti), Luka iz Rijeke (Zdravo budi, kraljice; Zdravo, djevo, djeva slavo), Šufit iz Splita (Marijo Majko, slatki pokoju; O mila Majko nebeska) i Vokalisti Salone iz Solina (Lijepa si, lijepa, Djevo Marijo; Majko ljubezniva). U pauzi Festivala nastupili su: klapa Sinj i klapa Hrvace. Stručno povjerenstvo dodijelilo je 4 nagrade. Nagradu za najbolju izvedbu dobili su: klapa Šufit (prvu), klapa Vokalisti Salone (drugu) i klapa Versi (treću). Nagrada za najuspješniju obradu marijanskog napjeva dodijeljena je skladatelju Krešimiru Magdiću za pjesmu Zdrava, kraljice. Publika je kao najuspješniju odabrala klapu Kampaneli iz Donjih Kaštela. Zlatni kip Gospe Sinjske, rad akademskog kipara Josipa Marinovića, klapi je uručio predsjednik Hrvatskog Sabora gosp. Luka Bebić. 124

127 Festival Treći Festival održan je u srijedu 3. kolovoza s početkom u 21 sat. U natjecateljskom dijelu nastupilo je 14 klapa: Filip Dević-Dalmatinke (Gospe Sinjska, zovemo te), Šufit (Večernja), Praska (Zdravo, Marijo), Štorija (Rođena u zagrljaju), Vokalisti Salone (Sliku tvoju ljubit ću), Mareta (Čuj nas, Gospo od Cavtata), Prvi komin Snježanin (Zdravo Marijo), Klapa Sveti Juraj-HRM (Hvala ti), Kamen (Uzdanica naša), Petrada (Nebeska cesarica), Filip Dević (Marijo Majko), Kastav (Majko naša, Gospo od Trsata), Morbin (Isusova naša mati), Split (Spasi, Marije). Kao gost večeri nastupile su klape Cetinske krajine: Klapa Sinj, Klapa Hrvace, Klapa Dicmo, Klapa Trilj i Klapa Košute. Stručni ocjenjivački sud, u sastavu: prof. Rajimir Kraljević, prof. Vladan Vuletin i gđa Inga Romac Šarić, dodijelio je sljedeće nagrade: treću nagradu skladbi Nebeska Cesarica (Stipica Grgat, Toma Babić) u izvedbi klape Petrada iz Zagreba; drugu nagradu skladbi Sliku tvoju ljubit ću (Vlado Sunko, Bože Vuleta) u izvedbi Vokalista Salone iz Solina; prvu nagradu skladbi Zdravo, Marijo (Blaženko Juračić) u izvedbi klape Praska iz Podstrane. Nagrada za najbolju izvedbu dodijeljena je klapi Šufit za izvedbu skladbe Večernja (Krešimir Magdić, Jakša Fiamengo). Nagrada publike pripala je skladbi Hvala ti Mile Čačije- Čaje na stihove fra Petra Kneževića. Program Festivala ( ) 1. Angeluš (Zagreb) O Marijo, budi zdravo (pučki napjev, obradio: Joško Ćaleta) 2. Kurjože (Podstrana) Marijo, Majko mila (pučki napjev, spontano pjevanje) 3. Filip Dević (Split) Zdravo jesi, o Marijo (pučki napjev, obradio: Krešimir Magdić) 4. Neverin (Kaštela) Marijo, svibnja kraljice (pučki napjev, obradio: Živko Ključe) 5. Versi (Split) Vsa lipa jesi (pučki napjev, obradio: Izak Špralja) 6. Reful (Split) Slavna Majko (pučki napjev, obradio: Šime Marović) 7. Pinguentum (Buzet) Marijo, svibnja kraljice (pučki napjev, obradio: Stipica Grgat) 8. Dišpet (Zagreb) O Marijo Majko, slatki moj spokoju (pučki napjev, obradio: Joško Ćaleta) 9. Tragos (Trogir) Sva si lijepa, o Marijo (pučki napjev, obradio: Miroslav Martinjak) 10. Praska (Podstrana) Rajska kruno, rajska slavo (pučki napjev, obradio: Blaženko Juračić) 11. Armorin (Zagreb) Zdravo, zvijezdo mora (pučki napjev, obradio: Joško Ćaleta) 12. Morbin (Donji Humac) Majko draga (pučki napjev, obradio: Duško Tambača) 13. Skradinke (Skradin) O sveta Divice (pučki napjev, obradio: Ivo Mikuličin) 14. Podvorje (Kaštela) Zdravo, Djevo čista, izvor milosti (pučki napjev, obradio: Rajimir Kraljević) 15. Činkvina (Trogir) Zdravo, višnja diko neba (pučki napjev, obradio: Mario Markovina) *** Nosači zvuka s Festivala mogu se nabaviti u Knjižari i suvenirnici Svetišta. 125

128 FOND GOSPE SINJSKE Darivatelji Fonda od do Zvjezdica (*) označava mjesečne odnosno višekratne uplate Humanitarne kutijice FGS (studeni lipanj 2012.) kn N.N kn N.N kn Ilija Bašić, Stroping kn Caritas biskupije Regensburg (Josip Smoljo) Ružica Tomić 50 kn John i Carol Segvich (Illinois) 380 $ N.N. 100 kn Marija Vrca-Botica 300 kn Stanko Popović 300 kn fra Krešo Samardžić fra Josip Cvitković Pava Zorica* 100 kn Nikola Domjanović* 50 kn Viktor i Katica Jančo, Osijek* 100 kn N.N.* 500 kn obitelj Pešić (Omiš) 100 kn Jelka Papak* 50 kn Najamnina poslovnoga prostora Franjevačkog samostana u Sinju* kn Damir Tomašević* 200 kn N.N.* 50 kn Dujo Bakovich 550 kn Štalija promet robe 100 kn Jadranka Tomašević 200 kn Ante Bašić kn Kath. Stadtdekanat (fra Jure Zebić) Jakov Viro 500 kn Stanko Skakelja kn Dijana Š., Split* 50 kn Nikola Crnac kn Ljubica Šušnjara Paladin 500 kn fra Ivan Škopljanac Mačina 500 Nikola N., Split 50 kn Helenka Perković 1110 kn Luvis Projekt d.o.o kn Filip Bošnjak i obit. (Mississauga, Canada) 100 cad Luka Pešo (St. Catharines, Canada) 200 cad Zlatko Miklić s obitelji 500 kn Mirko Galić s obitelji 100 kn Jure i Marija Čolak 50 Polog od ulaznica za Festival kn Općina Hrvace (karte za Festival) kn Darija i Ivan Lakić 200 kn N.N kn Ajša Frangeš 100 kn Kosjenka Tomić 100 kn N.N kn N.N. 910 kn N.N kn Preosti/Vučković/Lakić Budimir/Čovo/Jenjić/ Filipović-Grčić 450 kn Kazimir Barukčić (Frankfurt) 120 Ljubica Ostojić 100 kn Nada Mioč 100 kn Katica Panza 150 kn Ante Šašo 200 kn Antunović 100 kn Krivić 100 kn Božo F. Grčić 200 kn N.N. 200 kn N.N. 796 kn Tehnomaterijal d.o.o. 500 kn Nives Matijević* 100 kn Anđelka Lammertz, Nizozemska 300 N.N kn N.N. 844 kn 126

129 Darija Žanko 500 kn Zlatko Ježić* 220 kn N. N. 50 kn Daria Perković 21 kn N.N kn Željko Kekez 100 kn Nikola Kalinić* 50 kn N.N. 400 kn Predrag Pupić kn N. N kn N. N kn N. N. 248 kn N.N kn Ljubica Šušnjara Paladin kn N. N. 50 kn Iva Radić (Zagreb) kn Ivan Samardžić Kikan 200 kn N.N kn Jelica Mikić 120 kn N.N. 120 kn N.N. 700 kn N. N. 50 kn N.N kn Tihomir Grgat 200 kn Milica Perković 200 kn Glasnović B. 300 kn Željko Tanjić kn Danica Ramljak kn Ružica i Barbara Gojmerac (Kanada) 100 cad Hrvatska škola Sv. Ante Padovanski (12 učenika) Kanada 40 cad Jozo i Ana Mamić s djecom (Kanada) 200 cad Rajko Čubelić (Kanada) 50 cad Bosiljka Gerovac (Kanada) 50 cad Jakov Ojvan (Kanada) 200 cad Mary Glumac (Kanada) 60 cad Vlatka Živčić (Kanada) 30 cad Allen i Michael Pavela (Kanada) 50 cad Financijsko izvješće Fonda Gospe Sinjske u razdoblju prvoj godini djelovanja Fonda Gospe Sinjske, akad. godine 2007./2008., U isplaćene su 23 redovite mjesečne pomoći u iznosu od 500,00 kn, 7 redovitih mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. Ante u Sarajevu te 4 jednokratne pomoći u ukupnom iznosu ,00 kn. U akad. godini 2008./2009. isplaćene su 34 redovite mjesečne pomoći u iznosu od 500,00 kn, 7 redovitih mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. Ante u Sarajevu te 4 jednokratne pomoći u ukupnom iznosu ,00 kn. U akad. godini 2009./2010. isplaćena je 41 redovita mjesečna pomoć u iznosu od 500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. Ante u Sarajevu te 9 jednokratnih pomoći u ukupnom iznosu ,00 kn. U akad. godini 2010./2011. isplaćene su 33 redovite mjesečne pomoći u iznosu od 500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. Ante u Sarajevu te 9 jednokratnih pomoći u ukupnom iznosu ,00 kn. U petoj godini djelovanja Fonda, akad. godine 2011./2012. isplaćene su 34 redovite mjesečne pomoći u iznosu od 500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. Ante u Sarajevu te 6 jednokratnih pomoći u ukupnom iznosu ,00 kn. U pet godina djelovanja Fonda Gospe Sinjske studentima korisnicima pomoći ukupno je isplaćeno ,00 kn. 127

130 Tablica 1. - Godišnje isplate korisnicima pomoći FGS-a u razdoblju Akad. godina Korisnici Fonda GS Jedinice isplate Iznos u kn /08. Redovite pomoći 23x500,00x ,00 Jednokratne pomoći Za 4 studenta ,00 Studenti u BiH 7x500,00x ,00 Ukupno , /09. Redovite pomoći 34x500,00x ,00 Jednokratne pomoći Za 4 studenta ,00 Studenti u BiH 7x500,00x ,00 Ukupno , /10. Redovite pomoći 41x500,00x ,00 Jednokratne pomoći Za 9 studenata ,00 Studenti u BiH 5x500,00x ,00 Ukupno , /11. Redovite pomoći 33x500,00x ,00 Jednokratne pomoći Za 9 studenata ,00 Studenti u BiH 5x500,00x ,00 Ukupno , /12. Redovite pomoći 34x500,00x ,00 Jednokratne pomoći Za 6 studenata ,00 Studenti u BiH 5x500,00x ,00 Ukupno ,00 Sveukupno (1.-5.) ,00 128

131 Sinj, Svetkovina Velike Gospe, 15. kolovoza Procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske Otajstva Marijina pohođenja Sastavio: fra Domagoj Runje Uvodno razmišljanje Nakon što je prihvatila Božju riječ po anđelu Gabrijelu, Marija ide u pohod svoj rodici Elizabeti, koja je tada bila u šestome mjesecu trudnoće. Nosila je sina, Ivana Krstitelja, Isusova preteču. Taj susret dviju majki ima veliku važnost za kršćanski život. Naime, duboko iskustvo susreta s Božjom Riječi nije od Marije učinilo osobu koja bi živjela negdje u zraku, izvan stvarnoga života i daleko od drugih ljudi i njihovih potreba. Njezina prva misao nakon susreta s anđelom Gabrijelom nije bila usmjerena prema njoj samoj, niti se u ičemu osjetila samodostatnom. Njezine misli i njezini osjećaji bili su usmjereni prema drugomu, prema bližnjemu. Vijest o Elizabetinoj trudnoći za nju nije bila samo zanimljiva vijest nego i poziv na koji treba odgovoriti. Stoga se bez oklijevanja uputila iz Nazareta u Judeju, na put dug više od 120 kilometara, i to u vrijeme kad nije bilo modernih prometnih sredstava. U Marijinim očima na prvome mjestu nisu bile mogućnosti, uvjeti i okolnosti, nego sama činjenica da je saznala za stanje i potrebu bližnjega. Znati da je netko u potrebi, za Mariju je dovoljan razlog da i pomogne. Nakon susreta s Bogom kojemu je sve moguće, za nju ne postoji dobro djelo koje ni na koji način ne bi bilo ostvarivo. Zato, kada je Marija stigla, Elizabeta sva radosna u njoj odmah prepoznaje Majku svoga Gospodina koji je zemljom prošao čineći dobro i naziva je blagoslovljenom među ženama. A Marija na to odgovara pjesmom: (Zbor po mogućnosti pjeva:) Veliča * duša moja Gospodina i klikće duh moj * u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: * odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, * sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova * nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, * rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, * a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, * a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, * kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje * prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda * i u vijeke vjekova. Amen. Prvo otajstvo Čitanje Veliča * duša moja Gospodina i klikće duh moj * u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: * odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. U prvom otajstvu pohođenja razmišljamo zajedno s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj veličini. Razmišljanje Marija svoj hvalospjev započinje usklikom: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj 129

132 u Bogu mome Spasitelju (Lk 1, 46-47), i odmah odgovara zašto: razlog njezine radosti i zahvalnosti jest to što je veliki Bog pogledao na njezinu neznatnost (Lk 1,48). Razmišljajući o tim riječima, sve više nam se čini da iz Marije progovara sam Isus. Kao što je Elizabeti, kad je ugledala Mariju, od radosti zaigralo čedo u utrobi, tako se sad čini da u svome hvalospjevu Marija govori riječi svoga Sina. Na više mjesta u evanđelju čitamo kako Isusovi učenici žele biti veliki. To često postaje izvorom nesporazuma. No Isus ih razumije. On priznaje ljudsku potrebu za veličinom, ali im isto tako pokazuje gdje se nalazi prava, a gdje kriva veličina (usp. npr. Mt 18,1-5; Mk 9,33-37; Lk 9,46-48; Iv 13,12-17): Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje (Lk 22,25-27). Te Isusove riječi u potpunom su skladu s onim što već u svom susretu s rodicom Elizabetom izgovara njegova majka. Prava veličina nije veličina kraljeva i vlastodržaca koji će kad-tad biti zbačeni s prijestolja (usp. Lk 1,52). Prava veličina ne mjeri se slavom, novcem, moći i vlašću nego služenjem. Veći je onaj koji više služi, a najveći primjer služenja jest sam Isus Krist. Zato je svaki čovjek velik onoliko koliko se u svakodnevnom služenju bližnjemu suobliči Kristu. Tu jednostavnu logiku evanđelja, koja naglavce okreće logiku ovoga svijeta, Marija je pretočila u život i pjesmu. Riječima Veliča duša moja Gospodina ona nas podsjeća tko je Najveći. To je samo i jedino Gospodin, a ona sama velika je onoliko koliko je njegova neznatna službenica. Upravo po svom služenju u neznatnosti Marija je ostvarila zajedništvo s najvećom Veličinom, i zato bez ikakva straha može za sebe reći: odsad će me, evo svi naraštaji zvati blaženom. Molitva Marijo, majko Gospodinova, i naš te naraštaj naziva blaženom. Moli za nas da poput tebe budemo veliki u onoj neznatnosti koja izmiče ljudskim očima, ali je vidi Bog koji gleda na ponizna i slaba (usp. Ps 138,6). Oče naš 10 Zdravomarija Slava Ocu Pjesma Drugo otajstvo Čitanje Velika mi djela učini Svesilni, * sveto je ime njegovo. U drugom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj svetosti. Razmišljanje Opet se čini da iz Marije progovara glas ploda njezine utrobe. Isus nas je poučio da molimo: Oče naš koji jesi nebesima, sveti se ime tvoje..., (Mt 6,9; Lk 11,2), a Marija nas je pretekla riječima: Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Kada nam je Isus kao svojim učenicima rekao da se Bogu u molitvi obraćamo riječima Sveti se ime tvoje, to nije učinio zato što bi svetost Božjeg imena ovisila o našoj molitvi, nego zato da se svetost Božjega imena na nama prepozna. To je molitveni poziv svakog Isusova učenika. To je i Marijin poziv. Međutim, ono za što drugi učenici tek trebaju moliti, u Mariji je već ostvareno. U njoj je Bog već učinio velika djela te se svetost Božja u njezinu životu prepoznaje u svemu. Stoga, izgovarajući riječi Sveto je ime njegovo, Marija ne govori samo o Bogu, nego i samu sebe predstavlja kao dovršeni lik Crkve svete i bez mane (usp. Ef 5,27), Crkve koja je potpuno sjedinjena sa svojim Gospodinom. U tome smislu Marija je u odnosu na nas druge ljude jednostavna i jedinstvena. Jedinstvena jer je jednostavno služila Bogu. I u tome je doživjela velika Božja djela. No, to što je Bog učinio Mariji ne tiče se samo nje same. Upravo suprotno. Po velikim Božjim djelima ona je služila i služi čitavom čovječanstvu kojemu Bog utjelovljenjem Isusa Krista dolazi u pohod. Zato govoreći o svetosti Božjega imena, Marija nam na koncu doziva u pamet Božji poziv koji je upućen svima: Budite sveti jer sam ja svet (usp. Lev 11,44-45). Molitva Sveta Marijo, moli za nas da se svetost Božjega imena prepozna i u našem životu. Oče naš 10 Zdravomarija Slava Ocu Pjesma 130

133 Treće otajstvo Četvrto otajstvo Čitanje Od koljena do koljena dobrota je njegova * nad onima što se njega boje. U trećem otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj dobroti. Razmišljanje Kad kažemo od koljena do koljena onda sasvim ispravno mislimo na dar života koji se prenosi s roditelja na djecu, tj. s predaka na potomke. Međutim, isto tako idući od koljena do koljena možemo se vratiti i na početak to jest do onoga trenutka kada je Bog stvorio prvoga čovjeka na svoju sliku i priliku, muško i žensko (Post 1,27) i kada je sve što je Bog stvorio bilo dobro. U početku je, kaže Sveto pismo, sve bilo dobro, i to ne samo u nostalgičnom i uljepšanom prisjećanju na izgubljeni raj, nego u Božjim očima. Bog je vidio da je sve što je stvorio dobro (usp. Post 1, ), a kad je riječ o čovjeku onda čak veoma dobro (Post 1,31). No, već u prvom ljudskom naraštaju u dobro se uvukao grijeh neposluha Stvoritelju i odnos čovjeka s Bogom, izvorom života, postao je poremećen. Ipak, čovjekova milosna sklonost da radije čuva dobre, a ne loše uspomene iz svoje prošlosti ostala je na sreću sačuvana. Bez sumnje to je Božji dar. Spominjući se svoje prošlosti, kakva god ona bila, čovjek u njoj može otkriti tragove Božje dobrote. A oni su najjasniji upravo na samom početku. Teško se gdje može istovremeno tako jasno i tako otajstveno pokazati da je Bog na djelu, kao što je to u prvom času rođenja kako pojedinog čovjeka tako i čitavoga naroda. Stoga nije čudno da upravo tako o Božjoj dobroti govori Biblija, a zajedno s njome i Marija. Ona svakoga pojedinoga čovjeka podsjeća na njegov početak u rajskom vrtu, a čitav narod na njegovo rađanje u izlasku iz ropstva u slobodu. Samo u traganju za svojim izvorom i kao pojedinci i kao narod pronalazimo svrhu svoga života u zajedništvu sa Stvoriteljem i Osloboditeljem. Molitva Marijo, dobra naša majko, moli za nas da slobodni od grijeha i svakoga zla, poput tebe budemo što čistiji odsjaj Božje dobrote. Oče naš 10 Zdravomarija Slava Ocu Pjesma Čitanje Iskaza snagu mišice svoje, * rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, * a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, * a bogate otpusti prazne. U četvrtom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj snazi. Razmišljanje Kada moleći s Marijom dođemo do rečenice iskaza snagu mišice svoje (Lk 1,51), ne možemo, a da se ne prisjetimo kako je Bog jakom rukom i ispruženom mišicom (Pnz 4,34) izveo svoj narod iz egipatskog ropstva. U opisu izlaska iz Egipta doista se na očit način iskazuje snaga jedinoga i pravoga Boga. Faraon koji drži Izraelce u ropstvu oholo umišlja da se narod treba klanjati samo njemu i ne dopušta im da idu u pustinju i iskažu štovanje nekom svom Bogu kojega on uopće ne poznaje. No, Bog na oči svega naroda, izbavlja svoj narod iz faraonovih ruku. Logika opisa Izlaska iz Egipta vrlo je jednostavna: Bog je jedini vladar svoga naroda i zato na nj spada da svoj narod oslobodi i štiti od svih njegovih neprijatelja. Kako se ta Božja osloboditeljska snaga pokazala u životu blažene djevice Marije? Znakovito je da se već prvi događaj iz Marijina života koji je opisan u evanđelju izričito povezuje sa Božjom snagom. U navještenju Isusova rođenja (Lk 1,26-38) Bog djevici Mariji šalje u Nazaret anđela Gabrijela čije ime ne znači ništa drugo nego upravo: Bog je moja snaga! Ali kako taj anđeo čije ime označuje Božju snagu izgleda?! Možda bismo očekivali da taj anđeo bude prikazan kao neki gorostas s mačem ili kojim drugim oružjem u ruci. Međutim, stvari stoje upravo suprotno. Anđeo Gabrijel čije ime označuje Božju snagu, prikazan je kao nježno biće, blaga pogleda i lijepe riječi, a u ruci mu nije mač, nego ljiljan, simbol nevinosti i čistoće. Takav anđeoski lik dolazi blaženoj djevici Mariji, a prije nje i Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, te im u skrovitosti njihove svakodnevnice naviješta Božju snagu koja se očituje u daru života i spasenja. Anđeo Gabrijel naviješta Zahariji da 131

134 će njegova žena Elizabeta roditi sina Ivana, a Mariji naviješta da će začeti po Duhu Svetome i roditi Sina Božjega, Isusa Spasitelja. Takva Božja životna snaga obilježila je čitav Marijin tihi, nenametljivi i hrabri život. Nakon događaja iz Isusova djetinjstva, koje je pohranjivala i prebirala u svome srcu (Lk 2,19), izgleda da Marija za vrijeme Isusova javnoga djelovanja živi u skrovitosti i povučeno. A onda je na koncu, pod križem, još jednom susrećemo s Isusom u naručju. Sada nam postaje jasno da ga je pratila cijelim putem iz Galileje u Jeruzalem. Vjerno je išla za svojim Sinom ne ostavljajući ga do njegova posljednjeg časa. Odakle je ta ljubav i vjernost izvirala, ako ne iz Božje snage koju joj je navijestio anđeo Gabrijel? Jedino s tom Božjom snagom u sebi, Marija je mogla živjeti svoj obični i čudesni život: neznatna, a uzvišenija od svih stvorenja; siromašna, a bogatija od svih kraljeva. Molitva Marijo, pomoćnice kršćana, moli za nas da ispunjeni Božjom snagom dostojno nosimo križeve svoga života. Oče naš 10 Zdravomarija Slava Ocu Pjesma Peto otajstvo Čitanje Prihvati Izraela, slugu svoga, * kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje * prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. U petom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj blizini. Razmišljanje Kada je Mojsije u gorućem grmu pitao Boga Tko si, On je rekao: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog tvojih otaca. To je i Bog Marijin, to je Bog naš. Bog koji je hodio s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Bog koji je hodio sa svojim narodom kroz pustinju. Boga koji svoj narod štiti, hrani, nosi i čuva. Bog koji nas ne čeka tek na kraju putu, nego hodi s nama da bismo i mi mogli hoditi s Njim. Taj Božji hod s čovjekom traje od početka. Opet se vraćamo na onaj prvi trenutak ljudske povijesti. Od prvoga časa Bog čovjeka blagoslivlja i upućuje mu svoju riječ: I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite...! Vrlo su znakovite te riječi. Iz njih proizlazi zaključak da je sve drugo stvorenje na zemlji blagoslovljeno posredstvom čovjeka i da Božji blagoslov nije ograničen samo na prvog muškarca Adama i ženu mu Evu. Riječima Plodite se i množite i napunite zemlju Božji blagoslov razlijeva se preko njihova potomstva na sva vremena i po čitavoj zemlji. No, taj Božji blagoslov nije jeftino rasipanje riječi. To da je sva zemlja blagoslovljena posredstvom čovjeka, stavlja čovjeka u položaj odgovornosti i prema Bogu i prema svemu stvorenju. Jer, koliko god zemlja može po čovjeku biti blagoslovljena, toliko po njemu može, nažalost, biti i prokleta. A za to nam ne treba drugih svjedočanstava, osim naših vlastitih grijeha, kojima se udaljujemo i od Boga i jedni od drugih. Ipak, uza sve to Bog od svoje ljubavi prema čovjeku ne odustaje. Bog se objavljuje, Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju i prorocima, a kad se ispunilo vrijeme vrhunac i punina Božje objave čovjeku događa se onoga časa kad se sam Bog utjelovljuje u Isusu iz Nazareta, rođenom od žene, blažene djevice Marije. U Njemu su ispunjena sva Božja obećanja dana ocima. U Njemu se Bog potpuno predao u naše ljudske ruke i na nama je hoćemo li prihvatiti da taj dar Božje blizine. Molitva Blažena djevice Marijo, Majko Isusova i Majko naša, moli za nas da poput tebe živimo zajedno s Bogom i postignemo puninu vječnog života. Oče naš 10 Zdravomarija Slava Ocu Pjesma Zdravo, Kraljice Litanije (po potrebi) 132

135 Hodočašće u službi evangelizacije Radovi sa savjetovanja održanog u Međugorju 12. i 13. listopada Prilog Godišnjaku Gospe Sinjske 133

136 Savjetovanje: Hodočašće u službi evangelizacije Međugorje, 12. i 13. listopada Organizator savjetovanja: Vijeće za evangelizaciju Južnoslavenske konferencije franjevačkih provincijala Pročelnik Vijeća: fra Mato Topić Za tisak priredili: fra Nedjeljko Jukić, fra Mato Topić i fra Bože Vuleta Napomene: 1. Na savjetovanju je svojim prilogom sudjelovao i dr. sc. fra Domagoj Runje govoreći o biblijskom aspektu hodočašća. Kako je bit teme obradio u članku objavljenu u prethodnom broju Godišnjaka Gospe Sinjske (XXXVII , str ), smatrao je da nije potrebno da njegov rad bude uvršten u ovaj prilog. 2. Autorima je ostavljena sloboda glede obrade povjerene im teme i načina citiranja, što je poštovano i u pripremi za tisak. 134

137 Dr. sc. fra Stjepan DUVNJAK Hodočašća u otačkom razdoblju Hodočašće, pokloničko putovanje, oblik je pobožnosti koji seže duboko u povijest religija. Ono je jednostavno religiozna potreba koja se u svojoj biti ne može do kraja kategorizirati. Razlaže se u brojne motive i na kraju opet ostaje ono što je grč. αρρηετον neizrecivo. To je traženje Svetoga koje treba shvatiti u onom smislu u kojem ga je opisao Rudolf Otto u svom čuvenom djelu Das Heilige Sveto. 1 Prvotno značenje Svetoga u semitskim jezicima te u grčkom i latinskom ne uključuje etičku kategoriju kako je to danas slučaj, ona mu tek kasnije pridolazi. Ono izmiče ljudskom razumu, a pozitivno je prisutno u čovjekovoj čuvstvenoj sferi i religioznom doživljaju. Najprikladniji izraz za to Otto vidi u pojmu numinoznoga. Ono se ne može definirati jer je kategorija sui generis. Drugom se može pomoći da ga shvati putem razlaganja i opisa njegovih sličnosti i različitosti. 2 Hodočašće u Crkvi otačkog razdoblja sadrži u sebi tu iskonsku čovjekovu jezgru, ali se manifestira i eksplicira s kršćanskim predznakom i kršćanskim sadržajem. U apostolskom i postapostolskom razdoblju nemamo svjedočanstava o kršćanskom hodočašćenju i za to postoje posve razumljivi razlozi. Razaranje Jeruzalema godine 70., eshatološko očekivanje ponovnog Kristova dolaska i Ivanovo isključenje lokalnog kulta (Iv 4,20-24) spriječili su nastavak hodočašćenja prema židovskoj praksi. Na mjestu Jeruzalema car je Hadrijan 135. podigao naselje Aelia Capitolina s rimskim božanstvima u koje je bio zabranjen pristup Židovima, a u koji su se vratili tek neki judeokršćani koji su 66. izbjegli u Pellu. Refleks tih zbivanja vjerojatno se nalazi u Lk 21, R. Otto, Sveto (prev. Vladimir Premec), Svjetlost Sarajevo Na njemačkom je jeziku djelo doživjelo preko 30 izdanja. 2 Isto, str F. Heyer, Kirchengeschichte des heiligen Landes, Verlag Kohlhammer, Stuttgart 1984., str. 17. Poslije razaranja hrama središte kršćanske zajednice postaje Cezareja u kojoj je rezidirao rimski prokurator. Tu će kasnije Origen osnovati čuvenu teološku školu. 4 Hodočašćenje u kršćanstvu kao oblik pobožnosti i kao potreba javlja se početkom 3. stoljeća. Svakako ne mislimo da su kršćanski hodočasnici svjesni povijesno religijske pozadine te prakse. Oni jednostavno nastavljaju praksu posjeta i štovanja svetih mjesta prema modelima koje su ranije prakticirali u svojim napuštenim religijama židovstva i helenističkorimskog svijeta, ali sada s drugim sadržajem i utemeljenjem Izvješća o hodočašćima Vrlo su rano u očima kršćana stekla jedinstveno dostojanstvo i važnost mjesta kojima je prošao Isus kao objavitelj Boga i darivatelj spasenja kao i mjesta očitovanja Boga u Starom zavjetu. To je na prvom mjestu Sveta Zemlja, Palestina, i u njoj naglašeno pojedina mjesta ključna u Isusovu životu: rođenje, osuda i smrt, ukop, uskrsnuće i uzašašće. Već od polovice 2. st. tamo putuju Origen ( ), veliki teolog iz Aleksandrije, biskup Aleksandar iz Kapadocije, Melito iz Sarada oko 160. g. u Maloj Aziji. No rijeke hodočasnika kreću poslije Milanskog edikta 313., još bolje poslije 326. kad je Svetu Zemlju posjetila carica majka Helena i time učinila hodočašće društveno respektabilnim. Sam car Konstantin, ne zna se iz kojih razloga, pokazao je veliko zanimanje za sveta mjesta i započeo izgradnju crkava koje 4 Isto, O sličnosti vanjske forme grčkorimske i kršćanske hodočasničke prakse vidi: B. Koetting, Peregrinatio religiosa (Wallfahrten in der Antike und das Pilgerwesen der elten Kirche) u: Forschungen zur Folkskunde 33/34/35, Antiquariat Th. Stenderhoff, Muenser i. W., 1980., str ; (Dalje će djelo biti citirano skraćeno kao Peregrinatio). 135

138 će kasnije nastaviti Teodozije II. (poslije 444.) i car Justinijan ( ). 6 Origen je putavao u Palestinu da upozna tamošnje Crkve kao što je iz istih razloga nešto ranije putovao u Rim, 7 a Melito iz Sarada putovao je da se upozna s opsegom starozavjetnog kanona i njegovim točnim slijedom. 8 Dakle, njih i ne možemo ubrojiti u hodočasnike. Oni su putovali u Palestinu iz znanstvenih razloga. Biskup pak Aleksandar iz Kapadocije putuje u Svetu Zemlju da tamo moli. 9 Poslije velike promjene koja je došla s carem Konstantinom o hodočašćenju u Svetu Zemlju ne moramo se prepuštati nagađanjima jer o tome imamo brojne izvještaje. Neki su ih hodočasnici pisali sami kao što je Hodočasnik iz Bordeauxa Peregrinator Burdigalensis (333.), 10 redovnica Eterija (400.) 11 i hodočasnik iz Piacenze (570.). 12 Neke su hodočasničke izvještaje pisali drugi na osnovi informacija hodočasnika, kao što je opat Adomnanus pisao izvještaj na temelju informacija hodočasnika biskupa Arkulfa (680.) 13 ili kao što je Jeronim napisao 404. godine uspomene o hodočašćenju Paule i njezine kćeri Eustohije kojima je i sam bio suputnik. 14 Pored tih izvještaja postoje i izvještaji o hodočasničkim odredištima 6 H. Donner, Pilgerschaft ins heilige Land, Katholisches Bibelwerk (Die aeltesten Berichte christicher Palaestinapilger Jahrhundert), Stuttgart, 1979., str Donnerov naslov sadrži opširan uvod njemačkom prijevodu 8 hodočasničkih itinerarija, uvod za svaki pojedini itinerarij i njihov prijevod. Referiranje na itinerarije dalje će se navoditi pod imenom priređivača Donnera. Usp. Također H. Koetting, Christliche Wahlfart, LThK 10, Herder, Freibur im Breisgau, 1986., str J. Quasten, Patrologia I (tal. prijevod N. Beghin), Marietti, 1983., str Donner, n.d., str Isto 10 Isto, n.d., str Isto, str U rukopisima Eterijina izvještaja njezino se ime piše različito: Eterija, Egerija, Heterija Euherija, Heierija. Donner se odlučio za ime Eterija, usp. str. 72. U Donnerovu prijevodu nije donesen i onaj dragocjeni Eterijin opis jeruzalemske liturgije, ali ga imamo na hrvatskom jeziku i prijevodu M. Mandaca, Egerija Putopis, Služba Božja, Makarska Donner, n.d., Isto, str Isto, str nastali na temelju znanja, istraživanja njihovih autora i izvještaja hodočasnika. Oni su u neku ruku hodočasnički vodiči. Danas bi rekli turistički vodiči. U tu se skupinu svrstava Eucherii quae fertur de situ Hierusolimae epistula ad Faustum presbyterum (444.), 15 opis Svete Zemlje arhiđakona Teodozija (Theodosii de situ terrae sancte) (530.) 16 i Jeruzalemski brevijar (Breviarius de Hierosolyma) (550.). 17 Navedena izvješća i itinerari obiluju dragocjenim informacijama o stanju mjesta svete geografije biblijskih mjesta i o stanju kršćanskih zajednica u posjećenim mjestima u vrijeme njihova nastanka. Ovdje se ograničavamo samo na one informacije koje se odnose na hodočašćenje: tehničku realizaciju hodočašća, hodočasnička odredišta i njihov sadržaj, hodočasničke prakse, motive i kritiku hodočašćenja. 2. Putovi, putovanja i boravišta Rimsko carstvo od 2. stoljeća uživa rezultate svojih pobjeda. Blagostanje je primjetno na svakom koraku. Pax romana vlada od Rajne i Rone do Eufrata i Tigrisa. Trgovina i premještanje rimskih legija utjecale su na izgradnju kopnenih putova i pomorske mreže. Glavne su prometnice bile pod vojnom zaštitom. Sredozemlje je pomorskom mrežom povezivalo brojne provincije Carstava. Za jednog je trgovca zabilježeno da je 72 puta putovao iz Frigije u Rim trgovačkim poslovima. Neki su brodovi vozili preko tisuću tona žita iz Egipta u Rim, a drugi su vozili po 600 putnika. Na tom kozmopolitskom brodu našao se i poneki kršćanski misionar ili putnik u Svetu Zemlju. Kopnom se putovalo sporije i nesigurnije jahanjem na mulama, magarcima ili konjima, a siromašni su putovali pješice. Putnici su imali karte s označenim postajama i udaljenostima za zamjenu konja (mutatio) ili za prenoćište (mansio). 18 Hodočasnici su najvećim dijelom putovali kopnenim putem kako bi posjetili što više znamenitih mjesta. 15 Isto, str Isto, str Isto, str A.G. Hamman, Svagdanji život prvih kršćana, Svijetla točka, Zagreb, 1983.,

139 Hodočašće se odvijalo u skupinama, a do pojedinih odredišta kao i u samom hodočasničkom mjestu hodočasnike je pratio ili s mjestom upoznavao lokalni biskup ili neki od svećenika i monaha. 19 Hodočasnici su mjestima Svete Zemlje pješačili ili jahali na magarcima. 20 Oko svih znamenitijih biblijskih mjesta postojale su redovničke nastambe. Pustinjsko monaštvo koje je započelo sa sv. Antom Pustinjakom veoma se brzo širilo tako da je monah Poemon ustvrdio da više i nema pustinje. 21 Mnogi su monasi širokogrudno primali hodočasnike i darivali ih voćem, uljem i svetom vodom i pružali prenoćište. 22 Krajem 4. stoljeća monaštvo je u Palestini internacionalizirano. Pored hospicija istočnjačkih monaha u Svetoj Zemlji su podignuti i hospiciji uz samostane latinskih redovnika. Rimska je aristokratkinja Melanija zajedno s Rufinom iz Akvileje podigla latinski muški i ženski samostan na Maslinskoj gori, a Jeronim i Paula isto tako u Betlehemu s hodočasničkim hospicijima. 23 Imajući u vidu neurednost prenoćišta na prometnicama 24 kršćanski su hodočasnici svraćali radije redovnicima i drugim kršćanskim zajednicama. Jeruzalem je za mnoge hodočasnike bio središnje mjesto gdje su se hodočasnici vraćali i odakle su polazili. 25 Sve poteškoće putovanja omogućuju nam razumjeti kršćansko inzistiranje na gostoljubivosti kako u spisima Novog zavjeta tako i u kasnijim kršćanskim spisima. Posebno su isticani starozavjetni primjeri gostoljubivosti: Abraham, Rebeka, Job, Lot Hodočasnička odredišta Na temelju izvještaja hodočasnika i brojnih drugih rasprava o hodočašćenju tipološki se može istaknuti nekoliko hodočasničkih odredišta: a) mjesta i događaji iz povijesti spasenja starozavjetna i novozavjetna geografija, b) grobovi mučenika i svetaca te njihove relikvije, c) znameniti redovnici, d) čudotvorne slike. Te hodočasničke destinacije nisu se morale realizirati u sukcesivnu slijedu, već je njih nekoliko ili sve uključivao jedan hodočasnički pohod. a) Razračunavanje za židovstvom i odvajanjem od njega kršćanstvo je u početku isključivalo i njihovu hodočasničku praksu koju je kralj Jošija 622. centralizirao u Jeruzalem dokinuvši lokalna svetišta (usp 2 Kr 28, ). 27 Iako je i dalje biskupija Jeruzalema bila u sastavu metropolije Cesareje, taj se odnos počinje mijenjati kad je 326. carica majka Helena uz pomoć biskupa Makarija pod ruševinama Golgote pronašla Kristov križ, kasnije najdragocjeniju relikviju. Istovremeno počinju nicati crkve kojima se obilježavaju mjesta povijesti spasenja. 28 Kako su židovi čuvali uspomenu na starozavjetne velikane povijesti spasenja i posjećivali mjesta njihovih počivališta, kršćani su izbjegli sumnju priznanja židovstva time što su na njihovim mjestima podizali crkve i istaknute likove proglasili svecima, iako nisu svjedočili za Krista, ali je njihov život služio Kristovu dolasku. 29 Tako je u nekoliko desetljeća Zemlja Biblije bila prekrivena mrežom 27 Isto, str Usp. Donner, n.d., str 78. Eterija svoje pratitelje naziva sveti voditelji, onako kako su se prvi kršćani oslovljavali. Usp. str. 82., 104., 107. Usp. također Heyer, n.d., str Isto, usp. str. 85., 107., Monah Dorotej, Povijest monaštva, Verbum, Split, 2006, str Donner, n.d., str. 86., 92. Vidi također K. Baus - E. Ewig, Die Reichskirche nach Konstantin dem Grossen, Handbuch der Kirchengeschichte, Bd. II/1, ( Hg. H. Jedin), Herder, Freiburg-Basel-Wien, str Usp. također F. Heyer, n.d., str Isto, str A.G. Hamman, n.d., str Donner, n.d., str. 103., 111., Isto, str. str F. Heyer. n.d., str O crkvama u Jeruzalemu do 6. stoljeća svjedoči mozaik-karta u Madebi (Jordan). Usp. Heyer, n.d. 27, također. P. Maraval, Antiochien und Orient, u: Die Geschichte des Christentums (Religion-Politik-Kultur), Bd 2 (dalje samo:gdch) Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2005., str Teritorijalna organizacija Crkve u Palestini slijedila je civilnu upravu. Prva civilna podjela Palestine zbila se 358.kad nastaje Palestina I sa sjedištem u Jeruzalemu i Palestina II sa sjedištem u Skitopolisu. Sljedeća podjela je bila 400. godine i nastala je Palestina III sa sjedištem u Eluzi ( kasnije Petra). Cezareja je i dalje ostala metropolija, ali je ugled Jeruzalema sve više rastao. Krajem 4. st. on je proglašen cathedra apostolica. Metropolijom je proglašen tek na Kalcedonskom saboru 451. Usp. P. Maraval, GdCh 2, str K. Baus E. Ewig, n. d., str

140 svetih mjesta podignutih prema izvješćima židovske tradicije, kršćanskih uspomena i lokalnih legendi, od Sinaja do Jordana, od Judeje do Galileje. Nastaju velebne bazilike kao i jednostavne crkve asketskih i monaških zajednica. Kršćanstvo zaposjeda svetu geografiju. Jednostavno, vijest o pronalaženju Kristova križa i otklanjanje sumnje za pristajanje uz židovstvo pokreću rijeke hodočasnika biblijskim mjestima Staroga i Novog zavjeta. Euzebije Cezarejski izvještava da su se već 315. godine u Jeruzalemu mogle vidjeti velike skupine hodočasnika s cijeloga Istoka. 30 Kao što u društvenom smislu svi putovi vode u Rim, u hodočasničkom smislu svi putovi vode u Palestinu, u prvom redu u Jeruzalem na mjesta Isusove muke i uskrsnuća, a onda na mjesta njegova rođenja, djetinjstva, javnog djelovanja, osobito na mjesta gdje je Isus činio čuda. Dalje slijede starozavjetna mjesta, Sinaj i mjesta događaja vezanih uz njega, te mjesta vezana uz praoca Abrahama, Izaka, proroke, posebno proroka Iliju i Elizeja, zatim uz Joba itd. b) Pored krsne pobožnosti u prvim stoljećima kršćanstva najistaknutija je bila pobožnost mučeništva. Ono je temeljni izraz kršćanske težnje za savršenošću. Sastavni dio propovijedi i edifikatorske književnosti je nasljedovanje Krista i očitovanje ljubavi prema njemu mučeništvom. To je vrhunac i kruna savršenosti. Mučeništvo nas sjedinjuje s Kristom. 31 Pišem crkvama i svima poručujem, da drage volje umirem za Boga, ako vi to ne zapriječite. Molim vas, neka mi sloga vaša ne bude u zao čas. Pustite me, neka sam hrana zvijerima, jer po njima mogu Bogu! Zrno sam Božje, zubi me zvijeri samljeli, da iziđem čist kruh Kristov! Radije mazite zvjerad, neka mi bude grobom i ne ostavi ni zere tijela mojega, da usnuvši ne budem komu teret! Onda ću biti uistinu učenik Kristov, kad mi ni tijela neće vidjeti svijet. 32 Ignacijeva težnja i oduševljenje 30 Isto, 339. Usp. također M-Y. Perrin, GdCh 2, str Usp. K. Baus, Von Urgemeinde zu fruehchritlichen Grosskriche, HbKg Bd. I, str Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 4, 1-2, u: Die apostolische Vaeter (dvojezično, grčki i njemački, priredio J. Fischer), Koesel, Muenchen, (prijevod sam uzeo iz: K. Rac-F.Lasman, Izbor iz stare književnosti kršćanske, Kr. Zemaljska tiskara, Zagreb, 1917., str. 16. mučeništvom izbija iz Djela mučenika (Acta martyrum) diljem Rimskog Carstva. Na tom se idealu temelje i ranokršćanski asketski pokreti koji prerastaju u monaštvo. 33 Ideal kršćanskog savršenstva stupnjevito prelazi u štovanje mučenika kao poseban oblik pobožnosti u čijem razvoju sudjeluju pojedinci sa svojim privatnim inicijativama i Crkva kao nositeljica javnog štovanja. Mučeniku kao savršenu nasljedovatelju Krista pridodaje se nova komponenta. Svojim sjedinjenjem s Kristom i blizinom u slavi on postaje zagovornik vjernika i zaštitnik kršćanskih zajednica. Iz toga nastaje zanimanje za grobove mučenika i njihove tjelesne ostatke. Njihovi se grobovi posebno označavaju i nad njima se podižu memorije i crkve koje veličinom i reprezentativnošću nadmašuju gradske crkve. U tim se crkvama okupljaju kršćani na dies natalis martyris i slave euharistiju. Kršćansko hodočašćenje grobovima mučenika razvilo se kao analogija poganskom hodočašćenju grobovima heroja. 34 U Konstantinovo vrijeme revno se traga i za grobovima onih mučenika koje su ranije zasjenili istaknuti mučenički likovi. Pronalazak (inventio) mučeničkog groba koji se duguje viziji ili snu posebno je obilježen. Sljedeći je korak u štovanju mučenika prenošenje njihovih posmrtnih ostataka iz groblja u gradsku crkvu. Taj je čin naišao na veliku zapreku rimskog prava koje je nalagalo da se pokojnici ukapaju izvan gradskih zidina i da su grobovi nepovrjedivi. Taj su zakon poštovali i kršćanski carevi tako da su se ostaci mučenika prenosili uz posebno dopuštenje vlasti. Prvo prenošenje u grad s dopuštenjem cezara Gala bilo je prenošenje posmrtnih ostataka mučenika Babile 354 antiohijskog biskupa koji je mučen za vrijeme cara Decija u Dafne, dio Antiohije gdje je cvjetao kult Apolona. Ostaci mučenika u crkvi su polagani pored oltara gdje se slavi spomen Kristove žrtve kojoj su se mučenici pridružili prolijevanjem krvi. 35 Veza između mučenika (sveca) i oltara kasnije postaje liturgijski propis. Tako počinje dijeljenje posmrtnih ostataka mučenika, a zatim i drugih svetaca, kako bi te dragocjenosti dobile i crkve 33 Usp. K.Baus, n.d., str Usp. B. Koettig, Peregrinatio, str K. Baus E. Ewig, n.d., str Usp. također B. Koettig, Peregrinatio, str

141 koje ih nisu imale. Vjerom da i najmanja partikula mučeničkih ostataka pruža zaštitu i blagoslov te da Božjom svemoći time nije upitno uskrsnuće tijela mučenika, relikvije stižu do zadnjih granica kršćanske Ekumene. Kao i prenošenje ostataka jednako sada i prenošenje relikvija i stavljanje u oltar prati svečani ceremonijal. I na kraju, kako nije bilo dovoljno relikvija za sve crkve uvodi se brandeum nadomjestak predmetom koji je bio u dodiru s relikvijama i ostacima pokojnika. 36 Tako kršćanstvo stvara vlastiti zemljopis, potiskuje svetišta religija unutar Rimskog Carstva i stvara svoja kultna središta. Uz posmrtne ostatke mučenika ponegdje nastaje cijeli grad kao što je Sergiopolis u sirijskoj pustinji čiji su stanovnici živjeli isključivo od hodočasnika. 37 U istočnom dijelu Rimskog Carstva nastaju hodočasnička središta čiju jezgru čine ostaci mučenika svetaca: u Antiohiji sv. Babila, sedmoro braće Makabejaca, sveti Simeon Stariji (Stilit), grob sv. Tome u Edesi, u Seleuciji svetište sv. Tekle, u Efezu sv. Ivana Apostola, u Egiptu grob sv. Menasa uz koji je izrastao cijeli grad u pustinji Mareotis (između Aleksandrije i Vad Natruna), 38 u Konstantinopolu sv. Kuzma i Damjan, u Srijemskoj Mitrovici i Solunu sv. Demetrije. Na Zapadu je središnje hodočasničko mjesto bio Rim gdje su bili posmrtni ostaci apostolskih prvaka kojima se pridružuje sv. Lovro. 39 c) Pustinjsko i cenobitsko monaštvo spada također u osobita hodočasnička odredišta. U ozračju molitve, tišine i askeze monasi su postizali bogati unutarnji život i iskustvo te su im dolazili po savjet i zagovor u molitvama kako obični puk tako i ugledni crkveni i društveni slojevi iz episkopata i carske kuće. Što su se monasi više udaljavali i dublje prodirali u pustinju, svijet je više hrlio k njima. Tako pustinja postaje hodočasničko mjesto. 40 Pustinjaci su imali široku ruku 36 K. Baus E. Ewig, n.d., str Usp. Također M-Y. Perrin, GdCh 2, str Usp. također B. Koettig, Peregrinatio M.-Y. Perrin, G.dCh 2, str K. Baus E. Ewig, n.d., str. 340; W. N. Schumacher, Menasstadt, LThK 7, str Isto, str Isto, str Usp. također Monah Dorotej, n.d., str K. Baus-E. Ewig, n.d., str usp. također, Monach Dorotej, n.d., str. 42. za posjetitelje i hodočasnike. 41 Neki su nam hodočasnici ostavili dragocjena svjedočanstva kao što je Paladije koji je napisao djelo Historia lausiaca. U tom djelu, koje je posvetio svom prijatelju carskom namjesniku Lausiju, on je opisao brojne likove monaha i monahinja Palestine i Egipta. Hodočasnica Eterija je zahvalna da je na blagdan sv. Elpidija mogla vidjeti i brojne mezopotamijske monahe jer se o nekima glas širio daleko. 42 d) Nije bio dug put od legitimiranja slika individualnih likova kao signum rememorativum kao uspomena do štovanja slika. Tako je bio opravdan strah protivnika slika u Crkvi, a on je prvenstveno ciljao na slike individualnih likova kako se može razabrati iz Euzebijeva pisma Konstantinovoj sestri Konstanciji. Ta je likovna forma uvijek budila sumnju na idolatriju i pogansko štovanje bogova. 43 Već Augustin u djelu De moribus ecclesiae catholicae spominje sepulchrorum et picturarum adoratores. 44 Prve naznake čudotvorne moći slike naziru se u Euzebijevu izvještaju o ljekovitoj biljci u Paneasu (Cezareji Filipovoj) koja svoju čudotvornu moć dobiva od dodira Kristova lika izrađena od mjedi pred kojim kleči žena izliječena od krvarenja (Mt 18, 1-4). 45 Cjelokupnu praksu štovanja slika E. Kitzinger je podijelio u četiri točke: pobožna praksa, vjera u magijsku moć slika, upotreba slika kao apotropaia (zaštita kuće) i paladia (zaštita cijelog grada) i vjera u čudesno podrijetlo slika. 46 Pred slikom se moli, čini proskineza, pred njom se pali svijeća. 47 Pojavom štovanja slika nestaje distanca između prototipa i slike. Slika ima istu moć kao i relikvije. Ona se ponaša kao subjekt. Tako primjerice Grgur iz Toura izvještava o Kristovoj slici koja traži da bude 42 H. Donner, str Usp. J. Kollwitz, Zur Fruehgeschichte der Bilderverehrung, Roemische Quartalschrift, 48 (1953) str. 4 i dalje. Usp. također S. Duvnjak, Razvoj teologije slike u otačkom razdoblju, Jukić ( ) str E. Kitzinger, The Cult of Images in the Age before Iconoclasm, Dumbarton Oaks Papesrs 8 (1954), str Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest (prev. Marijan Mandac), VII 18, 1-4, Služba Božja, Split, 2004., str E. Kitzinger, n.d., str. 96. S. Duvnjak, n.d., str Isto, str

142 pokrivena. 48 O čudotvornoj moći slike izvještava nas i biskup Arkulf kad govori slici sv. Juraja u Diospolisu (Lidi) 49 i slici Bogorodice u Konstantinopolu. 50 Najrevniji zagovornici štovanja slika bili su monasi koji su najvećim dijelom dolazili iz običnog puka. Oni su branili štovanje slika iz uvjerenja, ali i zbog dobivanja običnog puka na svoju stranu, osobito u ikonoklastičkim raspravama. Uz to čudotvorne su slike privlačile hodočasnike i time samostanu povećavale prihod Hodočasničke prakse Hodočasnici su na biblijskim mjestima čitali referentni biblijski tekst i molili psalam ili neku drugu molitvu i ponegdje slavili sv. misu. 52 Sva su hodočasnička mjesta imala jedno godišnje svečano slavlje. U Jeruzalemu je to bio Veliki tjedan, Našašće sv. Križa 14. srpnja; spomendan svetih svečano se slavio na dan njihove smrti, prenošenja relikvija ili na dan posvećenja kod svetaca biskupa. Slavlje je trajalo tri ili osam dana. Redovito se slavila sv. misa s propovijedi. U početku kršćani nisu donosili zavjetne darove, jer je euharistijsko žrtveno slavlje dokidalo sve židovske i poganske žrtve. 53 Za osiguranje učinkovitosti hodočašća sa sobom bi na povratku nosili grumen zemlje, relikvije ili brandeum. 54 Pred slikama bi redovito molili. 55 Na mnogim su mjestima pisali grafite, kao naprimjer: ja sam bio ovdje. Koji nisu znali pisati stavljali su samo križić. Hodočasnik iz Piacenze upisao je imena 48 Isto, str Usp. H. Donner, n.d., str Isto, str Usp. također Monah Dorotej, Povijest monaštva, Verbum, Split, str U životu sv. Marije Egipatske navodi se kako joj Gospa sa slike daje upute. 51 H. Zaloscer, Vom Mumienbildnis zur Ikone, Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969., str Usp. H. Donner, n.d., str, 90, 105, 106, 114, 116, 128, B. Koettig, Peregrinatio, str M,-Y. Perrin,GdCh 2, str Usp. također A. Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, sv III, 22, 8,7, str Tu Augustin izvještava o čudu koje se dogodilo u molitvenom prostoru koji je čuvao komadić zemlje iz Jeruzaelam. 55 E. Kitzinger, n.d., str svojih roditelja kao supstituciju za nemogućnost njihova hodočašćenja. 56 On nas izvještava kako je na ulasku u Jeruzalem poljubio tlo, 57 da je u atriju bazlike sv. Groba poljubio i častio Kristov križ i da hodočasnici Kristov križ dodiruju bocom napunjenom do polovice uljem koje se pri dodiru s križem uznemiri i ako se odmah ne zatvori iscuri, 58 da hodočasnici piju iz spužve kojom je Isusu ponuđen ocat. 59 Na brdu Horebu hodočasnici briju bradu i prinose je kao žrtvu. 60 Na mjestu Kristova krštenja nakvasi se odjeća za ukop. 61 Izraz hodočasničkog zanosa opisuje Jeronim u prikazu hodočašća Paule i Eustohije kad opisuje Paulino ponašanje pred križem. On kaže da se pred križem prostrla kao da Gospodin još uvijek na njemu visi, žedna osvježenja utisnula je usne u kamen koji je anđeo digao s Isusova groba. Jeronim nastavlja dalje da sam Isus i sav Jeruzalem znaju koliko je suza prolila upućujući vapaje Gospodinu. 62 U Betlehemu je u vjeri Paula vidjela cijeli prizor Isusova rođenja. 63 Hodočašćenje je bilo obilježeno i praćeno posebnim asketskim praksama, osobito na Istoku gdje su asketski oblici života bili veoma razvijeni. Neki hodočasnici nisu sa sobom nosili hranu niti su je putem uzimali. Monasi su redovito spajali post i hodočašćenje. Ovdje se nazire praksa srednjovjekovnoga pokorničkog hodočašćenja. U otačko se vrijeme ono nije moglo razviti jer se pokornička praksa, za teške grijehe, sastojala od pokorničkih čina i isključenja iz Crkve. To znači da nije bila prepuštena volji pojedinca Hodočasnički motivi Na početku smo ustvrdili da je hodočašćenje čovjekova potreba. Anima humana naturaliter religiosa ili po Tertulijanu: anima humana naturaliter christiana (De testimonio animae). U toj religioznoj 56 Donner, n.d., str Isto, str Isto, str Isto 60 Isto, str Isto, str Donner, n.d., str Isto, str Usp. B. Koettig, Peregrinatio, str

143 jezgri sadržana je i odrednica čovjeka kao putnika (homo viator) i upućenika na Transcendentno. Vjekovna je čovjekova potreba da to dotakne svojom osjetnom dimenzijom. Događaji spasenja nisu se dogodili samo u vremenu već i u prostoru. Iako smo vremenski udaljeni od njih, možemo im prostorno biti blizu. Unutra vibrira i potreba da se materijalno, tvarno dotakne svetost osoba, mjesta i stvari i da se odatle dobije blagoslov (benedictionem tollere). Tako hodočasnik iz Piacenze uzima blagoslov od lampe koja je stajala nad Kristovom glavom i koja dan i noć svijetli. Isto u Kristov grob stavljaju zemlju i tako od njega uzimaju blagoslov. 65 Isti hodočasnik u Cezareji Filipovoj uzima blagoslov od svetih Pamfila, Prokopija i Kornelija. 66 Za obične vjernike blagoslov je sveta snaga koja se može ponijeti. 67 Istaknuto je prisutna vjera i nada u ozdravljenje i oslobođenje od nevolja. O tome svjedoče literarna izvješća o pojedinim hodočasničkim mjestima koja obiluju prikazima fizičkoga i duhovnog ozdravljenja. 68 Kao i danas hodočašćenje prati i radoznalost i uživanje u pustolovini i nečisti motivi koji su pokrenuli i kritike hodočašćenja. 6. Kritika hodočašćenja u otačko vrijeme 65 H. Donner, n.d., str Isto, str H. Donner, n.d., str B. Koetig, Peregrinatio, str Suvremeni propovjednici kao temeljni hodočasnički stav naglašavaju svijest nasljedovanja Krista i svetaca. Međutim, uz hodočasnička su mjesta kao i danas nicali sadržaji koji su njegova negacija. Zato se javljaju kritike koje nisu protiv hodočašća već protiv krivog shvaćanja i krivih motiva kao i protiv izopačene prakse. U svom Drugom pismu Grgur iz Nise svjedoči nam raširenost hodočašćenja i protestira protiv ugleda koje ta praksa uživa. On se na prvom mjestu obraća onima koji su prihvatili uzvišeni život da se uzdrže od hodočašćenja jer ga Gospodin nigdje ne preporučuje kao nužno za spasenje. Osim toga hodočašće nosi sa sobom mnoge pogibelji, osobito za žene i one koji su prihvatili stalež savršenstva. Grgur doslovno kaže: Koju prednost imaju oni koji posjećuju ta slavna mjesta? Ne mogu sebi zamisliti da danas naš Gospodin živi tamo tjelesno, nakon što nas je ovdje ostavio strancima; ili da Duh Sveti pribiva u Jeruzalemu i da je nemoćan stići do nas. Pače, ako je doista moguće spoznati Božju prisutnost iz vidljivih simbola, onda je opravdano pretpostaviti da je za mjesto boravka izabrao Kapadociju više nego bilo koje drugo mjesto. Koliko je ovdje oltara na kojima se slavi ime Gospodnje. Toliko ih se ne može nabrojati u cijelom ostatku svijeta (...). Ispovijedali smo i prije našeg boravka u Jeruzalemu da je Krist koji se očitovao doista Bog. Naša vjera u njega poslije (Jeruzalema) nije uvećana, ako nije umanjena. I prije nego stignemo u Betlehem znamo da je postao čovjek po Djevici Mariji. Prije nego ugledamo njegov grob znamo da je uskrsnuo od mrtvih. Prije nego vidimo Maslinsku goru znamo da je uzašao na nebo. Jedina korist koju smo dobili od našeg putovanja jest to što smo shvatili da su naša mjesta više sveta od onih izvana. Mijenjanje mjesta ne donosi napredak prema Bogu. Gdje god ste Bog će biti s Vama ako su odaje vaše duše takve da on može stanovati u Vama. 69. Kritički se prema hodočašćenju odnosi i Jeronim, iako njegovo mišljenje treba uzeti s rezervom. U pismu Paulinu iz Nole ( ) pisanu 395 kaže: Nije hvale vrijedno biti u Jeruzalemu, već biti u Jeruzalemu na pravi način. Treba čeznuti za onim gradom (nebeskim), ne Jeruzalemom koji je ubijao proroke i krv Kristovu prolio, nego za onim koji vesele rijeka i rukavci njezini (Ps 46,5), koji leži na gori i koji se ne može sakriti, koji apostol naziva majkom svetih u kojem će zaposjesti građanstvo pravednih (...). Ne usuđujem se Božju svemoć suziti u uske granice i ograničiti na mali prostor onoga kojega ni nebo ne može obuhvatiti. Vjernici se ne prosuđuju po različitosti mjesta boravka, već po zaslugama vjere. Pravi štovatelji ne časte Oca ni u Jeruzalemu ni na brdu Garizimu. Bog je Duh i koji ga štuju trebaju ga štovati u Duhu i istini (...). Zacijelo jednako je nebo otvoreno iz Jeruzalema kao i iz Britanije. Jer kraljevstvo je Božje u vama. Anto i mnoštvo monaha iz Egipta, Mezopotmi- 69 Citirano prema: J. Quasten, Patrologia II, Marietti, 1992., str

144 je i Ponta, Kapadocije i Armenije nisu vidjeli Jeruzalema, a ipak su im daleko od ovoga grada otvorena vrata raja. Sveti Hilarije iako potječe iz Palestine i u njoj živi, samo je jedan dan vidio Jeruzalem kako se ne bi činilo da prezire sveta mjesta, ali s druge strane da ne ograničava Boga na jedno mjesto. 70 Unatoč tim riječima, ipak je Jeronim, kako je se gore vidjelo, napisao jedan od najljepših hodočasničkih izvještaja u kojem opisuje hodočašće Paule i Eustohije. No, kako je Jeronim bio stanovnik Svete Zemlje, a i iz pisma Grgura iz Nise smije se zaključiti da ju je posjetio, razlog njihove oštre kritike mogu biti samo devijantni oblici prakse i nekršćanski motivi nekih hodočasnika. Ovdje je dovoljno spomenuti život sv. Marije Egipatske koja se pridružila hodočasnicima iz Aleksandrije u Jeruzalem kako bi nastavila svoje avanture slobodna života koji je kao mlada djevojka započela u Aleksandriji. 71 Istina, ona je na tom svom hodočasničkom putovanju doživjela obraćenje i posvetila se pustinjačkom životu, ali u koloni hodočasnika nije nedostajalo i onih koji su krenuli poput nje, a nisu promijenili svoj život. Glasovi o takvima nesumnjivo su stizali do Grgura i Jeronima * * * Iz ovoga krajnje zbijena prikaza hodočašćenja u otačkom razdoblju može se vidjeti da su današnje forme i prakse hodočasničke pobožnosti već tada zadobile svoje glavne crte. Sačuvana izvješća i kritika hodočašća pokazuju da je ono neodvojivo od kršćanskog očitovanja vjere i religioznih težnji, ali je uvijek i u opasnosti da prijeđe granicu te posredništvo i sredstva milosti pretvori u izvor milosti. Izvor milosti je jedini Bog, jedini Svet. Svoju milost dijeli na brojne načine i ničim nije uvjetovan, pa ni hodočašćem, ali i njega može iskoristiti i kroz cijelu povijest kršćanstva koristio se njime kao sredstvom svoga milosnog djelovanja. 70 Citat je uzet iz: H. Donner, n.d., str Usp. J M. Sauget, Maria Egiziaca, u: Enciclopedia dei santi, Citta nuova editrice, Roma, 1996., sv. VIII, str Vidi također Monah Dorotej, n.d., str

145 Dr. sc. fra Ivan ŠARČEVIĆ Hodočasnikova pitanja Hodočašće pripada pobožnoj praksi vjernikâ svih religija. U nekima, poput islama, ono je jedna od temeljnih vjerskih obveza. U drugima, kao u katoličanstvu, uzornost vjernika mjeri se nerijetko po tome koliko je netko prošteništa obišao, koliko hodočasničkih mjesta posjetio, iako hodočašće nije vjernikova obveza. Kroz povijest hodočašća stalno mijenjaju oblike, ali antropološke pretpostavke, ljudske čežnje i očekivanja, jednom riječju unutarnji sadržaj hodočašća, gotovo je nepromjenjiv od samih početaka. Osvrnut ćemo se na neke karakteristike hodočašća i istaknuti neka pitanja važna za teološko razmišljanje i kršćansko-crkvenu praksu. Traženje duhovnog, svetog zavičaja Nema sumnje da hodočašće dotiče samu biti čovjeka: čovjekov prolazni, putujući karakter na zemlji. Homo viator, kako se čovjeka označavalo na temelju biblijskoga iskustva njegove prolaznosti i upućenosti na život s Bogom u vječnosti, u naše se vrijeme shvaća kao homo mobilis, pokretljivi čovjek, pri čemu se pokretljivost ne odnosi toliko na čovjekovu upućenost na transcendenciju, nego je mnogo više uronjena u organiziranje sadašnjega vremena, na čestu i brzu promjenu mjesta. Dostatno je sagledati jedan dan neke osobe, osobito u gradovima: od ustajanja, otpremanja djece u vrtić ili školu, vožnje po raznim dijelovima grada, posla, hobija, izlazaka, kupovine, provoda Mobilnost suvremenoga čovjeka nije, međutim, relativizirala nego još više potvrdila čovjekov putujući pa i hodočasnički karakter. Kad se, naime, mislilo da će religija i s njom prije svega njezini pučki elementi a hodočašće je jedan od njih oslabiti ili čak nestati (odumrijeti), suvremenost pokazuje čovjekovu pokretljivost i nesmirenost, a time i njegovu naklonost prema hodočašću. U svijetu se registra novo oduševljenje za hodočašća. Osim općeg trenda mobilnosti u našoj globalnoj i informatičkoj civilizaciji, u svijetu, a i kod nas, i ratovi su pokrenuli čitave skupine ljudi na seljenje, na iskorjenjivanje iz stoljetnih staništa. Uz to, i ekonomski su razlozi pridonijeli da se suvremeni ljudi mnogo lakše odlučuju za promjenu boravišta nego ljudi prijašnjih vremena. Sve to sa sobom nosi ne male probleme, povezane i s traumama preseljenja, prilagođavanja novim okolnostima i iznad svega poteškoće oko novih odnosa s ljudima u novim sredinama. Čovjekova sigurnost na zemlji ne počiva samo u sigurnom domu, točno određenoj zemljopisnoj lokaciji (zavičaju ili nekom novom izabranom lokalitetu) nego mu dolazi i od odnosa, jer je čovjek eminentno relacijsko biće. Upravo unutar tih dviju karakteristika čovjeka putnika njegova zemaljskog humusa kao toposa i relacije nameću se pitanja za teologiju i pastoralnu praksu s obzirom na suvremeno religiozno hodočašće. Najprije se postavlja pitanje jesu li i koliko današnja hodočašća refleks temeljnog čovjekova iskustva, iskustva konačnosti i prolaznosti, odnosno kako hodočašće stoji u odnosu prema čovjekovu zavičaju, boravištu i njegovim relacijama te unutar njih prema vječnosti i Bogu? Traže li suvremeni hodočasnici ili uopće suvremeni ljudi, uslijed rastućeg mobiliteta i brzih putovanja, stabilno i nepromjenjivo ukorijenjenje u nekom svetom tlu 1 ili razumijevaju život kao stalnu pokretljivost i izmjenu mjesta? 1 Virgil ELIZONDO, Wahlfahrt bleibendes Ritual der Menschheit, u: Concilium 32 (1996) 4, , ovdje 297. Elizondo donosi još neke karakteristike suvremenih ljudi: Što nam više znanja, znanosti i informacije stoji na raspolaganju, to je veći zahtjev duše za posljednjim smislom; što poduzimamo snažnije psiho- 143

146 Uslijed komunikabilnosti našega doba, osobito putem mobitela i interneta, ne čeznu li suvremeni ljudi za koncentriranijom, dubljom, postojanijom relacijom, češćim i duljim susretom oči u oči ili se zadovoljavaju čestim i relativno površnim kontaktima? Ne rađa li se u takvim situacijama i pitanje za temeljnijim, obrazloženijim odgovorom na posljednji smisao ljudskoga života, premda je sve usmjereno k tome, osobito brzina i mobilnost, da čovjekovu transcendenciju svede na ovostranost te čovjeka liši susreta sa samim sobom, odnosno s konačnim pitanjem njegova boravka na zemlji i zadnjim smislom njegovih relacija s drugima? Ova su pitanja važna za svako hodočasničko mjesto, kao i za sve one koji se bave pitanjem smisla ljudskoga života, pogotovo za kršćanske svećenike i pastoralne radnike, jer oni su pozvani, slijedeći evanđeosku poruku, ljudima ponuditi odgovore na važna životna pitanja. A što se tiče hodočasničkih mjesta i onih koji u njima opslužuju hodočasnike, nameću se također još neka pitanja: Ne traži li hodočašćem suvremeni čovjek, rastrgan i raspršen po mnogim parcijalnim mjestima, svoj stabilniji duhovni, sveti zavičaj? Nisu li hodočašćem stare, prethodne vrednote stanište, kuća, dom, ognjište, selo, župa postale nedostatne ili neostvarljive? Ne radi li se danas više o religiji u pokretu, odnosno o traženju mjesta gdje se susreće sveto i ljudsko 2, a manje o dubljim relacijama sa svetim i bližnjima u svakodnevici? Ne izražava li se time nešto drugo od ambrahamske vjere, od izlaska u novu zemlju i nove relacije, s drukčijim Bogom, ili su hodočašća suvremene odisejade, označene stalnim odlascima i povratcima, pukim promjenama mjesta? loške analize i psihoterapije, to je veća čežnja duše za opraštanjem i čišćenjem; što se dalje razvija medicinska znanost, to je veće traženje čudesa; i što su brojniji razvodi brakova i pucanja obitelji i što su uređenije crkve i crkveni propisi, to je veći zahtjev za bezuvjetnim ljudskim zajedništvom. 2 Usp. Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007, Ovdje se na dosta mjesta pozivamo na Mardešićevo razmišljanje, jer se on vrlo temeljito bavio pučkom religioznošću i unutar nje hodočašćem. Bijeg, sakralni turizam ili osmišljavanje svakodnevice Ljudi poduzimaju hodočašća jer između ostaloga traže i nadaju se onome što nemaju u svakodnevici. Nema sumnje da su i današnji ljudi spremni poduzeti i duge putove u potrazi za smislom svoga života. Ne možemo ne uvidjeti da se kod nekih odlazak na hodočašće javlja kao izmicanje iz opterećene svakodnevice, od zamršenih ili nepodnošljivih odnosa. No, je li to doista traženje svetoga, susreta s Bogom, ili prije bijeg od svjetovnoga, izlazak iz sekularizacije i profanacije, odlazak iz prostora u kojem je sve dotaknuto čovjekovim mudrovanjem, lukavošću pa i zloćom? Čežnja za posve novim i autentičnim doživljajima i iskustvima? Jer hodočasnička mjesta su uvijek označavala susret s netaknutim, neovladanim svetim, te vrijeme neuvjetovanosti i nesputanosti pojedinca uobičajenim pritiscima. Hodočašća se poduzimaju iz iskustva zarobljenosti banalnošću svakodnevnih poslova, iz nepriznanja i nepotvrđenosti unutar obitelji ili šire zajednice (poslovne ili neke druge), a posebno iz oskudice emocionalnog pripadanja. Budući da je čovjek duhovno biće, on se ne može svesti na puko izvršavanje jednoličnih poslova pa, jer ne može naći neke druge duhovne oaze, utočišta ili utjehe, hodočasnička mu se mjesta nude kao izvori novog iskustva, željene duhovnosti i afektivne potvrde. I ne na kraju, nekima je hodočašćenje zadovoljavanje avanturističkoga srca, srca koje je nemirno i ne može se nigdje smiriti, nego izmaći u spontano i anonimno zajedništvo hodočasničkih mjesta. Nekima, naime izvrnutom metaforom odbjegloga sina iz Lukina evanđelja hodočašće se može nuditi kao iskorak od nepodnošljive dobrote bližnjih, od njihove sputavajuće brižnosti ili kao puki antiinstitucijski afekt. Neki se ljudi upućuju na hodočašća da se barem nakratko maknu od svojih i struktura u kojima žive. Hodočašće im je iskorak u slobodu, makar i kratkoročno, ali u vlastito projektiranje života. Ako se već ne može otići i uživati u životu bez dužnosti i stalnih obzira, ako se ne može otići među prostitutke, poput mlađega sina iz Isusove parabole, hodočasnička mjesta mogu biti 144

147 jedna vrsta samostalna izlaska iz nepodnošljive očeve kuće, izraz slobodnoga prekoračivanja zaštitničkoga i sigurnog doma. Naravno, velik broj, najveći broj ljudi upućuje se na hodočašće s velikom nadom da će razriješiti svoju životnu muku. Dotičući vlastitu nemoć da promijene stanje u svom životnom okruženju, puno se hodočasnika nada zahvatu odozgor. Nadaju se da će se dogoditi vlastito ili obraćenje bližnjih ondje gdje su se ljudske snage iscrpile ili su zakazale. Hodočasnici nose svoje probleme, svoje zavjete i prošnje, i vjeruju da se na određenom mjestu može iskusiti utješujuća objava Svetoga (epifanija), objava Boga (teofanija) koji će uslišati njihove potrebe, koji će unijeti smisao u nepodnošljivost svakodnevlja, koji će ozdraviti tjelesne i duhovne patnje i rane. Osobito je to prisutno kod teških, neizlječivih svojih ili bolesti bližnjih, ali i uslijed teških ovisnosti, prevara i nevjera, u relacijama na rubu raskida. Hodočašće stoji u uskoj vezi s hodočasnikovom svakodnevicom i odatle s teologijom i pastoralom svagdašnjice, s neotklonjivim pitanjem hodočasnikova odnosa s bližnjima. Čovjek je relacijsko biće i svoje odnose, osobito odnose s najbližima, nosi kamo god ide, njih preispituje, njima se vraća. Hodočašće u tom smislu jest novo traženje obitavanja svijeta, priznanje prolaznosti i krhkosti kao mjere stvari, zbrajanje raspršenih i nepovezanih dijelova vjerskoga iskustva, a ne znanje o vjeri 3. Neki ljudi traže anonimnost hodočasničke zajednice, samostalno propitkivanje o Bogu ili izdvojeno približavanje Kristu. No, iza svega toga hodočasnik se redovito vraća odakle je otišao. Kršćanstvo je u pogledu hodočašća vjera koja se, za razliku od židovstva, ne veže za zemlju, kao što se, za razliku od islama, ne veže za sveta mjesta, svetišta. Ono specifično kršćansko je osoba Isusa Krista i nasljedovanje te osobe u svakodnevnici svijeta. 3 Dok se iskustva mogu iskreno živjeti kada i nisu potpuna, znanje se uvijek prihvaća ili odbija. A upravo je hodočašće idealna prilika da se kroz nesigurnu i privremenu pripadnost zajedništvu dopre do iskustva kršćanske vjere, bez da je se stalno odabere kao neupitno naslijeđe i ovozemaljsku sigurnost, što Abrahamova vjera zacijelo nikada nije bila i teško da to ikada može postati. Uostalom, današnji čovjek ima neodoljivu potrebu da se stalno obraća na kršćanstvo, a ne da ga zaposjedne kao zlato u riznici i zemljište u ravnici (Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 307). Čovjek svih vremena u kušnji je da vjeru obezvremeni kroz obrede, da je zatvori u svete prostore, da je privatizira izvan kruga najbližih s kojima se obvezao živjeti, da je dekontekstualizira odlaskom na prošteništa i hodočasnička mjesta, da je u konačnici remitologizira rezervirajući Bogu samo ona mjesta, one ljude i relacije za koje misli da su jedino Boga dostojne. Bog, pak, želi biti u ljudskoj svakodnevnici, ne samo u privilegiranim (hodočasničkim) mjestima. Očekuje da ga se ugosti i ondje odakle ga ljudi iseljavaju ili isključuju. Pred pastoralnim je radnicima zadatak da usklade hodočašće i svakodnevicu, da stupe u kontakt i s onima koji, primjerice, svake nedjelje nekamo migriraju, koji spajaju turizam i hodočašće. Crkveni pastoral, na primjeru Isusova djelovanja, ima zadaću da vjeru vrati u konkretni prostor, u vlastito vrijeme i konkretne odnose. Relativiziranje centara moći i autoriteta Gotovo sva veća hodočasnička mjesta, prošteništa i svetišta, iznikla su na periferijama, odvojena ili udaljena od političkih, socijalnih, kulturnih, ali i religijskih (institucijskih) središta. Time se relativiziraju uobičajene ljudske aglomeracije i sistemi moći, jer se sveto objavljuje ili, preciznije, traži u koliko-toliko nedotaknutim mjestima, mjestima u kojima su svi jednaki i svi imaju jednaku šansu. Odnos periferije i centra možemo sebi približiti i samim događajem, životom i djelovanjem Isusa iz Nazareta. Isus stiže s periferije, ne iz Jeruzalema. Kršćanstvo niče kao put, s ruba židovstva, čak kao njegova sekta. Slično je i s Franjom Asiškim i franjevačkim pokretom. Hodočasnička mjesta nose nešto od one napetosti koja je bila između Galileje i Judeje, Nazareta (Betlehema) i Jeruzalema, Porcijunkule i Laterana, Asiza i Rima. Kroz hodočašća i u hodočasničkim mjestima reflektira se nešto i od odnosa između Isusove putujuće (učeničke) zajednice i stabilne sinagoge (saducejske, farizejske, a i esenske, samostanske zajednice), Govora na gori i svećeničkog govora u Hramu. Uz to, hodočašća i hodočasnička mjesta obilježena su i odnosom između živoga susreta i učiteljske katedre, između pobožnosti 145

148 (molitve i duhovnosti) i službenoga naučavanja (učiteljstva i teologije), slično kako se Isusov nauk odnosio prema pismoznancima i učiteljima Zakona ali i prema Ateni i grčkoj mudrosti, ili slično kako je bilo u burnom, prvom stoljeću a i nekada i danas u franjevaštvu sučeljavanje između Asiza i Pariza, Porcijunkule i Pariškog sveučilišta (pobožnosti i knjige, molitve i znanja, studija teologije). Ne može se ne primijetiti da hodočasnička mjesta ne izniču iz poznatih i priznatih područja organizirane religije i etabliranih akademskih škola te su nerijetko izvan kontrole religijskih (crkvenih), a i akademskih, autoriteta, pogotovo dvorskih teologa. U tom smislu V. Elizondo govori kako hodočašća i hodočasnička mjesta relativiziraju crkvene i akademske autoritete i smatra kako su ta mjesta dio Božjega humora, znak nemogućnosti ograničavanja Božje prisutnosti među ljudima, korekcija da se Boga zaposjedne: Božjem humoru, koji sve legitimne autoritete bili oni crkveni ili akademski čuva od toga da se ne uzmu tako ozbiljno da bi se zamijenili s Bogom. Ona nisu usmjerena protiv službene religije niti njihovih mjerodavnih autoriteta, nego ih oni čak oživljuju, ali ona su jednostavno Božji način da autoritete drži poniznima, da ih on, posredstvom siromašnih i poniženih, poučava kako njegova nježnost ne poznaje ograničenja te da Bog sve ljudske kriterije i vrijednosne izbore za svoje glasnike podcjenjuje. Ona tako svjedoče ograničenost svake oficijelne religije ili teologije koja traži da ogradi ili zatvori otajstvenu neograničenost Božje ljubavi tako što je među nama očituje kroz siromašne, potrebite, ponižene i društveno beznačajne. 4 Za teologiju i pastoral iz gornjega proizlazi nekoliko važnih pitanja. Kako danas stoji s duhovnom, crkvenom i političkom periferijom u odnosu prema centru? Ako se uzme da se na hodočašćima skupi iznimno velik broj ljudi, imaju li ta mjesta utjecaj i koliki je on na cjelokupno duhovno stanje vjernika, i ne samo na duhovnost nego i na kulturno i društveno-političko događanje ili su hodočašća i hodočasnička mjesta potvrda vladajućih politika? I unutar toga, koji je odnos pojedinog hodočasničkog mjesta 4 Virgil ELIZONDO, Wahlfahrt bleibendes Ritual der Menschheit, 298. prema župskoj zajednici, mjesnoj i općoj Crkvi? Jesu li ona samo plitka i oportunistička potvrda ispod koje se krije lagana duhovnost, sumnjiva crkvenost, razbijanje župskih zajednica i stvaranje paralelnih ili fluktuirajućih religijskih zajedništava? Pastoral u svetištima i hodočasničkim mjestima ne može ne uzeti u obzir Isusovo djelovanje s periferije i margine, one margine u kojoj bukti život čovjeka pojedinca. Ne može se ne osvrnuti i na Isusov najpoznatiji govor, onaj na gori, ono hodočašće izvan etabliranih sakralnih središta koje je postalo svjetskim epicentrom nove, radosne vijesti. Zato je nezaobilazno pitanje koliko su naša prošteništa i hodočasnička mjesta doista dio Božjeg humora, mjesta proročkih riječi i znakova, koliko su zadržala evanđeosku energiju rubnoga. U Crkvi se budno pazi da sve polazi od središta, da se stišaju glasovi s periferije. Zato gotovo nijedno veliko svetište ne prolazi bez biskupa (crkvenih poglavara), odnosno bez onih teologa ( dvorskih teologa ) koji će potvrđivati centre (i religijske) moći, a time često i zaposjednuće Boga. 5 Uz to, duhovnost mnogih hodočasničkih mjesta karakterizira više psihoterapijsko pripitomljavanje ljudskih pitanja, traženja i nemira, nego što ozbiljuje stvaralački i proročki zahtjev za promjenom grešnih struktura i ostvarenje socijalne pravde među ljudima. U crkvenom pastoralu na dnevni red rijetko dolazi pitanje teologije pa tako ni ono u kakvom su odnosu duhovnost (pobožnost) pojedinoga hodočasničkoga mjesta i teologije. Zacijelo, nikada u kršćanstvu taj odnos nije bio posve harmoničan i nekonfliktan. No, ne čini li se da potrebne promjene i izazovi u Crkvi i društvu ne dolaze danas iz vjere, od vjernika, pa ni iz hodočasničkih mjesta kao niti od teološke refleksije, nego s nekih drugih periferija, čak više humanističkih i svjetovnih, nekada i neprijateljskih prema kršćanstvu i Crkvi, koje, iako s neugodnom 5 Mardešić smatra da jedan (četvrti) razlog za pojavu pučke religije leži u sukobu unutar same Crkve, gdje službena i pučka religija postaju nositeljicama oprečnih teoloških usmjerenja i učenja. Ispod tih razlika krije se zapravo vječni sraz između tradicije i moderniteta, nazatka i napretka, prošlosti i budućnosti (Željko MAR- DEŠIĆ, Rascjep u svetom, 755). Isti autor zaključuje da su ipak naša hodočašća i hodočasnička mjesta posve pravovjerna i crkvena. 146

149 negativnom provokacijom, ipak uzrokuju i zdrave promjene u crkvenom pastoralu. Uz sveprisutnu manifestativnu religioznost, čiji su dio i hodočasnička mnoštva, a koja nas mogu uljuljati kako je suvremeni čovjek vrlo religiozan, s teologom Metzom treba postaviti temeljno vjerničko i teološko pitanje: nije li danas prisutna više kriza vjere u Boga, kriza Boga u religioznom ruhu, a ne toliko kriza same religije i njezinih oblika, pa tako ni kriza hodočašća? 6 Interreligioznost i ateisti Tko je god bio u nekom velikom svetištu, neće se moći oteti dojmu prisutnosti ljudi različitih rasa, naroda, jezika. 7 Hodočašća su po sebi pluralna i univerzalna. Ne nameće li se stoga pitanje kako se naša svetišta i hodočasnička mjesta odnose na svjedočenja Božje širine i Kristove univerzalne poruke za sve ljude ili je kod nas tendencija da sva hodočasnička mjesta postanu ekskluzivna nacionalna (hrvatska) svetišta 8, iako gore smo već spomenuli kršćanstvo je ne svedivo na jednu zemlju i naciju. 6 Proživljavamo neku vrstu krize Boga u religioznom ruhu, doba religije bez Boga. Geslo našeg doba moglo bi glasiti Religija da; Bog ne ; to Ne, opet ne misli se kategorički, u smislu velikih ateizama. Njih više nema. Kao da je bitka za transcendenciju prevladana i onostranost konačno utrnula: šezdesetih godina, borbeno se odlagala u budućnost, a sad, terapijski, u psihu. Bog nam tako danas opet može, nemarno ili opušteno, stalno biti na jeziku, a da se zapravo ne misli na nj: kao slobodnolebdeća metafora salonskog čavrljanja, psihoanalitičkog kauča, estetičkog diskursa ili čega već (Johann Baptist METZ, Govor o Bogu osjetljiv za patnju, u: Johann Baptist METZ [ur.], Krajolik od krikova. O dramatici teodicejskog pitanja, Ex libris, Rijeka 2011, 86-87). 7 Usp. David CARRASCO, Die auf eine heilige Reise gehen. Formen und Vielfalt der Pilgerschaft, u: Concilium 32 (1996) 4, Po Hrvatskoj su postavljeni prometni putokazi na kojima se vidi da su sva velika svetišta nazvana hrvatskim, a što nije u skladu s univerzalnošću evanđeoske poruke za sve ljude. Ostaje pitanje hoće li u budućnosti doći do promjene tih putokaza, hoće li duhovnost pojedinih svetišta slijediti ono nacionalno ili onom nacionalnom, kao partikularnom dobru, pomoći da se pročisti? Hoće li pojedina svetišta sudjelovati u nacionalnoj rekatolizaciji ili pocrkvenjenju vjere ili će hodočasnička mjesta doista biti u punom smislu za sve ljude, time kršćanska i katolička? U nas je, primjerice, Međugorje steklo značenje svjetskoga svetišta. Ondje dolaze ljudi sa svih strana svijeta. U njega dolaze i kršćani Arapi, i čita se evanđelje na arapskom. U tom svetištu se čuju molitve Bogu s imenom Allah. No, s druge strane, ne smije se umaći pitanju može li iz Međugorja, ili uopće iz naših svetišta, koliko god ona bila lokalna ili nacionalna, poteći univerzalna poruka većega međurasnog, međureligijskog i međunacionalnog uvažavanja. Može li se poruka s periferije preliti u središta moći kao i u naše svakodnevnice, naša susjedstva i izmiješane gradove, tako da se međusobno više uvažavamo ili će evanđeoska poruka o sveopćem ljudskom bratstvu (ljudima kao stvorenjima i djeci jednoga Boga) odzvanjati kao magijska utopija i nedokučiva božanska idila samo unutar hodočasničkoga (sakralnog) prostora? Može li se duhovna radijacija univerzalnosti Božjega milosrđa za sve ljude, s hodočasnicima proširiti i na čitavu zemlju? Osim područja interreligioznosti, suvremenim kršćanima, Crkvi, teolozima i pastoralnim radnicima privilegirani adresati uz siromašne i ugnjetavane trebali bi biti oni distancirani od vjere i religijskih institucija i, svakako, ateisti. Oni su naši suvremenici s kojima, prema zahtjevu vjere u Boga, trebamo zajednički izgrađivati ovaj jedini naš svijet i zajedničko društvo. Živimo u dvostrukoj ateizaciji. Jedan ateizam je onaj unutarnji, točnije praktični ateizam unutar verbalne vjere, poput sina iz Isusove usporedbe o slanju na rad u vinograd koji izvanjski prihvaća Očev zahtjev, ali ga praktično ne izvršava. Drugi je ateizam kompleksniji, nastaje uslijed raznih razloga: kao ateizam navike, kao militantno ili sustavno nijekanje Boga, kao ateizam reakcije antiteizam i anticrkvenost, dakle, kao pobuna protiv crkvene institucije i vjernika koji Božje lice više zakrivaju nego otkrivaju (GS 19) 9, koji najviše dobro Boga zamjenjuju zemaljskim dobrima, ili, kako Isus veli, ljudske uredbe proglašavaju Božjim. 9 Ateizam, naime, promatran u cjelini, nije nešto izvorno, nego on prije nastaje iz različitih uzroka, među koje se također ubraja kritička reakcija protiv religijâ, i to u nekim krajevima napose protiv krš ćanske religije. Stoga u nastanku tog ateizma ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga od- 147

150 Povijest pokazuje da su hodočašća u totalitarnim režimima bili događaji otpora, integristički i kohezijski (nacionalni i religijski) faktor protiv nametnute ateizacije, ugrožavanja nacionalnoga i religioznog identiteta. Oni su i manifestacija otpora i vitalizma na rubnim područjima gdje se manjina susreće s drugom nacionalnom, kulturalnom i religijskom većinom, način kako da se ono kolektivno i na manje zahtjevan način čuva vlastita nacionalnost i tradicija. 11 Hodočašća su nerijetko prilike ovdje posebno mislim na Latinsku Ameriku u kojima vjernici iskazuju protest protiv kolonijalnih pretenzija moćnih, a prošteništa i svetišta mjesta utjehe vjerničkog (potlačenog) naroda, podjarmljenih klasa, uslijed ekonomskoga i drugog izrabljivanja čitavih slojeva siromašnih, kao i otpor amerikanizaciji, mafijaškom, državnom teroru i kulturnom aparthejdu. Nema sumnje da su hodočašća u mnogim narodima pripomogla očuvanju nacionalne svijesti (identiteta), nacionalnoj homogenizaciji i osamogoja ili pogrešnim izlaganjem nauka, ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju (GS 19). Citirano prema: DOKUMENTI Drugi vatikanski koncil, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Krš ćanska sadašnjost, Zagreb Referiram se na vrijednu knjigu češkoga teologa: Tomáš HALÍK, Geduld mit Gott. Die Geschichte von Zachäus heute, Herder, Freiburg-Basel-Wien No, postoji također i onaj ateizam koji svoj razlog ima u nepodnošljivoj i nepravednoj patnji, kao što su nenadana smrt djeteta, ubojstva nedužnih, progoni i tlačenja. Dio suvremenoga ateizma izraz je protesta protiv enormnog zla i nepravde u svijetu, izraz pobune protiv Božje šutnje i njegove neučinkovite svemoguće dobrote koju vjernici propovijedaju. Nije malen broj ateista koji traže odgovore, koji se iz različitih razloga nađu i u svetištima, hodočasničkim mjestima. Takva im se mjesta čine prikladnima da se mogu kriomice, poput Nikodema ili distanciranog Zakeja, izručiti nekoj novoj poruci, i Isusovoj poruci, odazvati se njegovu pozivu. Pogotovo nije malen broj onih koji su, ako se u vidu imaju Isusove usporedbe o izgubljenosti, o grešnosti i zalutalosti, u hodočasničkim mjestima slučajno ili prigodničarski, ili kao oni koji ondje iskušavaju zadnje luke izbavljenja. Kršćanski pastoralci i uopće kršćani, ako žele da kršćanstvo preživi i ne postane muzejski relikt izabranih ili neka fundamentalistička sekta privilegiranih, neće moći zaobići susretanje i dijalog, prihvat i suradnju s ateistima i u najširem smislu riječi s onima koji su distancirani od Crkve i kršćanstva. Pogotovo ne pastoralni radnici u hodočasničkim mjestima (ponajviše u susretima, propovijedima i sakramentu pomirenja). Zato se s pravom treba upitati: mogu li pastoralni radnici i na koji će to način pozvati ljude koji u svojoj muci i traženju stižu anonimni, stoje u prikrajcima, raspršeni po zakutcima hodočasničkog mjesta, nezadovoljni svojim životom ali i redovnim ponudama smisla? Primjećuju li odgovorni suvremene grešnike i carinike, rubne ljude, onako kako ih je Isus primjećivao i pozivao? Ne čini li se da su naš današnji svijet, naša drveća, okrajci naših hodočasničkih mjesta, prepuni suvremenih Zakeja 10, onih koji se, nakon oslobođenja religije od bezbožnog komunizma, nisu preko noći presvukli u religijsko ruho, namjestili lice (političkih) novoobraćenika, koji se ni danas ne tiskaju ulicama i procesijama uz Isusa (uz oltar), nego su distancirani, možda čak osuđeni ili društveno izolirani (proglašeni grešnicima i nečistima ), koji čekaju da ih netko primijeti, osobno imenuje i pozove na osobni susret? U ovom vremenu naklonjenom religiji (J. B. Metz), ne žive li biskupi, teolozi i pastoralni radnici, ipak, previše komotno i sigurno kao da je većina ljudi, većina našega naroda našla Boga, i kao da su gotovo svi riješili sva pitanja, osobito pitanje zadnjeg smisla? Hodočašća kao otpor režimu, ali i podržavanje vlasti 11 Nekada se pučka religioznost rađa kao pobuna protiv inkulturacije. Najbolji primjer za to su i naša (hrvatska) hodočašćenja u inozemnim misijama. To je za svećenike i Crkvu najlakši način da se sačuva nacionalna svijest, iako taj nacionalni tradicionalizam i folklorizam, bez viših dosega kulture i zrelije vjere, kad-tad biva utopljen, asimiliran u društvu. Manjkavost i određenu duhovnu šizofrenost antikulturacijskog mentaliteta pokazuju druge generacije naših migranata. 148

151 12 Socijalna antropologija izjednačuje dakle pučku religiju s proto-nacionalizmom. Zato mnogi istražitelji akulturacije opisuju pučku religiju kao prethodnike i vjesnike nacionalizma (Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 736). Mardešić nastavlja da je oslobodilačka uloga pučke religije samo privremena, pa će biti ukinuta čim se uspostavi domorodačka politička vlast i gospodarska moć. Iz svega proizlazi da je pučka religija tek niži i nerazvijeni oblik političkog izražavanja i življenja naroda u neslobodi. 13 Krajem komunizma, krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, na Široki Brijeg je znalo dolaziti i do mladih. Danas ondje hodočaste tek pojedinačne skupine mladih, najviše franjevačke mladeži. 14 Naša dva najistaknutija vida pučke religije hodočašćenja u poznata marijanska svetišta i proslave velikih staljenju pojedinih naroda 12 ili da su bila podrška stjecanju prava i slobode pojedinim društvenim slojevima. No, potrebno je također ukazati da nije rijedak slučaj da se pojedina hodočašća gase ili smanjuju, kada se promijene politički režimi, kada na vlast dođu vlastiti, naši (primjer za to je hodočašće mladih na Široki Brijeg 13 ), ili hodočasnička mjesta zadobivaju nove forme pa se iz njih šalju i promijenjene poruke, ovisno odakle dolazi opasnost. (Tako se prije u našim svetištima više metaforično govorilo protiv komunizma, dok se danas izričito govori protiv novih opasnosti: liberalizma, bijele kuge, konzumerizma, protiv ostataka komunizma i crvenih...). Na dosta se mjesta slave i dalje stare obljetnice iz nacionalne ili crkvene povijesti, i istodobno nastaju i nova nacionalna i lokalna mjesta hodočašćenja povezana s pojedinačnim ili skupnim prošlim događajima ili žrtvama iz prošlih ratova (Nin, Udbina, Ludbreg, Bleiburg, Vukovar, Bobovac, Kedžara, Stipića Livade ). Posljednja dva desetljeća mjesta ubijenih i stradalih sakraliziraju se spomenički i obredno, tako da se granice između političkog i religioznog, profanog i svetog počesto uopće ne razaznaju. Religijski se simboli nerijetko osiromašuju, pogotovo Isusov križ. Posvuda se podižu križevi koji izvanjski, na razini forme, zadržavaju simboličnost svetoga, formu Isusova križa kao najsvetijega kršćanskoga znaka, a u stvari im se često daju nereligiozni, politički sadržaji, pa se sadržajno osiromašuju ili čak profaniziraju. Hodočasnička mjesta, osobito marijanska, u kojima se u nas skuplja najviše ljudi, te proslave velikih obljetnica 14, često su manifestacije kolektivne, nacionalne vjere, više izraz političke i crkvene vlasti a manje ponude na ljudska traženja odnosa s Bogom i izraz slobodne i zrele vjere čovjeka pojedinca. Takvi su skupovi najčešće lišeni kritičnosti i samokritičnosti u vjeri. Oni su analgetici, umirujuće sredstvo za nužne društvene i crkvene promjene ili poligon dokazivanja tko ima veću moć i utjecaj na narod duhovna ili svjetovna vlast. Na njima se ustaje često i na dežurne, nenazočne neprijatelje 15, odstranjuje se suočavanje sa stvarnim problemima, ili se u javnost odašilje poruka o (ne)pomirenosti između trona i oltara. Velikim skupovima susreta pučkoga i svetoga kao da se želi prekriti i sve veća dekristijanizacija društva i prikazati kako su crkvena institucija i crkveni službenici brižni za narod. Iza toga se ipak često krije osigurana društvena pozicija, ugodan život, duhovna lijenost, moralna neobvezatnost i evanđeoska nekompetentnost crkvenih ljudi. Teolozi i pastoralni radnici, osobito u hodočasničkim mjestima, trebaju postavljati pitanje koliko je na takvim skupovima posrijedi istinsko traženje svetoga a koliko uporaba religije u političke svrhe i ciljeve? Također, koliko u svemu ima mitskoga i praznovjernoga, koliko prevladava folklorno nad kršćanskim, koliko se evanđeoska poruka oslabljuje prilagođavanjem puku? 16 Još neka otvorena pitanja Ostavljamo po strani neka druga, važna ili manja važna pitanja vezana za hodočašća i hodočasnička mjesta, kao što su ona o sakramentu pomirenja, jer hodočašća bitno označava pokajnička i obraćenička praksa, ali i pitanja o religio- obljetnica iz crkvene prošlosti imala su svoj jasni nacionalni poticaj (Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 757). 15 Nasuprot novozavjetnom kod nas je populističko shvaćanje vjere. Kršćanstvo je živjelo više od protivljenja neprijateljskom okruženju nego iz svojih vlasti ih unutrašnjih duhovnih vrijednosti (Željko MARDE- ŠIĆ, Rascjep u svetom, ). 16 Taj sakralni folklor, prepun emocije i konkretnih oblika pobožnosti, nekada je na rubu magijskoga i praznovjernoga, samo da se bude bliže vjernicima i njima se prilagodi (usp. Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, ). 149

152 znim suvenirima, plaćanju misa ili uopće o ekonomskom i trgovačkom prometu u hodočasničkim mjestima. Osvrnut ćemo se još na sljedeće: Kod nas ima preko dvije stotine marijanskih svetišta, a neka od njih vežu se za povijesne bitke, pogotovo protiv Turaka. Naprijed smo spomenuli kako se broj hodočasnika u njima mijenjao ovisno o okolnostima, promjeni režima, i ovisno o tome koliko je službena Crkva ili oni koji su u moći na njima inzistirali. Nema sumnje da su marijanska svetišta bila jaki čuvari i nositelji nacionalne svijesti, nacionalne i religijske homogenizacije. No, ostaje pitanje koliko na tim skupovima biva zasjenjena euharistija, a koliko caruje religiozni pa i nacionalni trijumfalizam, kao i dopušta li se da Bog dođe do riječi ili se čuju samo ljudske riječi? Gdje god smo mi ljudi, pa tako i na oltaru i na svetim mjestima, ostat će pitanje hoće li to biti samo ljudski susret ili susret s Bogom i Isusom Kristom, hoće li dakle sveta mjesta doista zadržati auru svetosti i nezaposjednute Tajne. Uz to ide i pitanje prenaglašavanja uloge svetaca. Ne čini li se da su sveci, osobito Marija, više nego uzori u vjeri, zagovornici u nevoljama kod tobože strogoga Boga Oca i zahtjevnoga Isusa Krista tako da dobijaju oznake božanstva? Zar kršćanstvo, kroz bezbrojna hodočašća, ne biva manje svakodnevno strpljivo nasljedovanje Isusa Krista, a više manifestativna molitvena praksa u izuzetim mjestima i posebnim vremenima? Ne pomiče li se, u konačnici, kršćanska soteriologija na svece, a vjernikova praksa na molitve svecima? Hodočašća pokazuju i kakvo je stanje naših vjernika s obzirom na razumijevanje duhovnosti. Za velika svetišta i hodočasnička mjesta pitanje je koju vrstu duhovnosti nudi: privatističku ili komunitarnu. Posljednjih godina se uočava kako vjernici ne samo da sami organiziraju svoje hodočašće, nego na hodočasničkim mjestima naglasak stavljaju na svoje molitve i zavjete, čak i za vrijeme glavnog euharistijskoga slavlja. Svako hodočašće ima i određenu duhovnost zajedništva. Je li hodočasnička communitas 17 spontano 17 Usp. David CARRASCO, Die auf eine heilige Reise gehen. Formen und Vielfalt der Pilgerschaft, zajedništvo ili privatni poduhvat 18, normativno ili ideološko zajedništvo? Ili su hodočasničke zajednice zatvorene grupe elitističkih pobožnika? Osim toga za sva hodočasnička mjesta važan je cjelokupni prostor svetišta i popratni objekti. Nije nevažno pitanje umjetničko uređenje i uopće ambijentiranje vanjskoga oltara, pojedinih mjesta molitve ili ispovjedaonice. Od komunitarnoga, euharistijskoga i onoga pojedinačnog (pokorničko-pokajničkog-pomiriteljskog) susreta s Bogom, kao najvažnijima u crkvenoj, a tako i hodočasničkoj praksi, u najvećem ovisi ne samo organiziranje vremena nego i prostora (arhitekture i okoliša) u pojedinim hodočasničkim mjestima. No, koliko su doista hodočasnički prostori uređeni u dijalogu između suvremene umjetnosti, liturgijskih (molitvenih) normi i potreba hodočasnika za molitvenim susretom s Bogom ili se podliježe kiču, trijumfalizmu ili čak komercijalizaciji? * * * Uza sve gore navedene kritičke primjedbe, od kojih ne treba uzmicati i koje bi trebalo sustavnije istražiti, ne može se zaključiti da su hodočašća po sebi nešto neprimjereno vjeri kao ni da će hodočašća prestati. Naprotiv! Čovjek je hodočasnik na zemlji i uvijek će tražiti posebna, sveta mjesta da se susretne sa sobom, sa svetim, s Bogom. Također, uza svu našu renacionaliziciju i folklorizaciju, sav manifestacijski (sakralno-estradni i trgovački) pogon, uza svu racionalizaciju, teološku ili humanističku, na naša hodočašća i u hodočasnička mjesta dolaze i dolazit će mnogi istinski tražitelji Boga. Hodočašća su više nego konfesionalna tradicija, ona su arhetip, praljudska potreba U zadnje se vrijeme na našim prošteništima registrira pomicanje naglaska sa zajedničkih slavlja na pojedinačne, gotovo privatne, religijske prakse, izvršavanje zavjeta i molitava, što sve ulazi u suvremeno shvaćanje da je čovjek onaj koji samoga sebe određuje i u području vjere. 19 Erich GRAHAMMER, Pilgern ist ein Archetyp Interview, u: Herder Korrespondenz 4 (2012)

153 Zato je u ovom našem vremenu tranzicije i velike mobilnosti zadaća teologa i pastoralnih radnika pripomoći vjernicima da njihova hodočašća ne postanu lutanja, duhovne odiseje, pri kojima se ništa stvarno ne mijenja, i ljudi se vraćaju kućama s jednim pobožnim doživljajem više, i poslije kojega jedva čekaju kamo će se iznova zaputiti. I današnji su hodočasnici pred važnim pitanjem: Kako od svoga hodočašća napraviti abrahamski put vjere i onda kada ono ostaje samo unutarnje hodočašće, kada dakle nemamo priliku, ni vremena ni novca, da fizički hodočastimo? I današnji su hodočasnici pred Isusovim odgovorom Samarijanki da će se pravi klanjaoci klanjati Bogu ne na ovom ili onom mjestu, nego u duhu i istini (Iv 4,23-24). I današnji su hodočasnici pred pitanjem hoće li ostati u ugodnosti taborskoga, molitveno-kontemplativnoga svjetla i druženja s proslavljenim Isusom ili će se uputiti u neugodnost praktičnoga svjedočenja svoje vjere u svakodnevnici i možda završiti u krajnje profanom mjestu svoga društva i svijeta, raspeti u samoći na vlastitoj Golgoti I budući će se hodočasnik pitati kako izići iz status quo, iz starih navika, kako se osposobiti za krivnju i pokajanje nad prošlim grešnim životom, kako se osposobiti za obraćenje, za doista novi odnos s ljudima, s bližnjima, s Bogom i sobom samim, kako mijenjati zle strukture u svojoj sredini, Crkvi, društvu i svijetu. Pred pastoralnim radnicima uvijek je najvažnije pitanje koje određuje njihovu teološku refleksiju i praksu: može li se i kako hodočasničko vrijeme, iskustvo svetoga s hodočašća, transponirati u svakodnevnicu ili će se redovno vrijeme prepustiti svijetu, a svoju svakodnevicu izuzeti iz Božjega plana, proglasiti je nepromjenjivom nužnošću od koje se samo može pobjeći? Može li se odgovorno djelovati iz vjere i kada se na hodočasničkom putu i mjestu nisu doživjela iznimna iskustva? Jesu li, na koncu, hodočašća samo ljudska potreba da se lokalizira sveto i da se regionalizira Boga? Nije li Bog već ovdje gdje sam sada? Ne odnosi li se Isusov zahtjev za obraćenjem i uspostavom Božjega kraljevstva, novih odnosa među ljudima, upravo na ovu moju konkretnu, aktualnu situaciju i sadašnje odnose s najbližima? Može li se ta poruka čuti na našim hodočasničkim mjestima i ostvariti u svakodnevnici? 151

154 O. Zvonko MARTIĆ Međureligijski dijalog i ekumenizam u marijanskom svetištu u Olovu Svetišta u Bosni i Hercegovini, a među njima je i marijansko hodočasničko mjesto u Olovu, privlače pripadnike različitih religijskih i etničkih skupina čime postaju prostori ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Sličnih primjera ima i u drugim dijelovima trusnog Balkana gdje pripadnici različitih vjerskih i etničkih skupina unatoč međuetničkim neslaganjima, ratnim sukobima i naglašenom protežiranju ortodoksije i ortoprakse unutar vlastite zajednice, ostaju odani jednom svecu ili svetištu (Duijzings 2005: 95). Međureligijski susret u svetištima na prostoru Bosne i Hercegovine, u prošlosti i danas, odvija(o) se u kontekstima međusobnih prijepora i zajedništvu nesklonih društvenopolitičkih uvjeta. Među najpoznatije spada svetište sv. Ive u Podmilačju, u okolici Jajca. Sarajevski muslimani imaju zanimljiv itinerarij hodočasteći na muslimanski kultni grob Turbe sedam braće, u franjevačku crkvu sv. Ante na Bistriku i u staru pravoslavnu crkvu. U Gospino svetište u Komušini i Kondžilu, u Usori, hodočaste pravoslavni i rjeđe muslimani. Za odlazak katolika u pravoslavne crkve i svetišta znam za sudjelovanje katolika iz sela Bukovac na proslavi sv. Ilije proroka (2. 8.) u Kožuhama, u okolici Doboja i sudjelovanje manjeg broja livanjskih katolika na pravoslavnoj liturgiji četvrtoga korizmenog petka. U Buni, u okolici Mostara, u muslimansko svetište dolaze i katolici i pravoslavni. Koliko mi je poznato od nabrojanih katoličkih hodočasničkih mjesta i danas su ekumenska i međureligijska svetišta u Podmilačju, crkva sv. Ante na Bistriku i marijansko svetište u Olovu, srednjobosanskom gradiću četrdesetak kilometara udaljenom od Sarajeva. Jedinstveno i jedino internacionalno međureligijsko hodočasničko mjesto na području Bosne i Hercegovine jest Međugorje u kojem se odvija međureligijski i kulturni dijalog hodočasnika iz raznih krajeva svijeta. Iako je Olovo danas više lokalno i manje regionalno svetište, u 16. i 17. stoljeću bilo je multireligijsko hodočasničko mjesto u koje su dolazili hodočasnici s cijeloga Balkana. Olovo i olovsko svetište Olovo je danas naseljeno muslimanskim stanovništvom i u njemu je dvadesetak katolika koji žive u novom dijelu grada nastalom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Marijansko svetište smješteno je u starijem dijelu naselja Gornjem Olovu gdje više nema katolika, dok se novi dio naziva Podolovo ili Donje Olovo. Prvi poznati pisani izvor u kojem se spominje Olovo potječe iz dokumenta u dubrovačkom arhivu od 11. veljače vezanoga za trgovinu rudom olova, po kojem je mjesto i dobilo ime (Živković 2008: 56). Podaci koji govore o važnosti Olova jesu postojanje franjevačkoga samostana na kraju 14. stoljeća i gradska tvrđava od početka 15. stoljeća jer takve su se utvrde gradile samo u važnijim i razvijenim naseljima radi njihove obrane (Kovačević Kojić 1978: 62). Nema pisanih izvora o etničkoj strukturi prvih stanovnika Olova, ali kako su se zbog rudarske djelatnosti u slična mjesta naseljavali dubrovački trgovci i rudari Sasi neki autori tvrde da je uz domaće stanovništvo etničku strukturu srednjovjekovnoga Olova činio i velik broj stranaca među kojima su rudari Sasi, trgovci iz Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, kao i Mlečani i ostali talijanski trgovci i zanatlije po čemu je varošica i imala izrazito latinski 1 karakter (Perić 1981: 20). Uz obilje podataka o trgovini olovom s Dubrovnikom povijesna je sudbinska veza mjesta 1 Srbi i Bošnjaci u kolokvijalnom govoru Hrvate zovu Latinima i Šokcima. Tako da se Perićev izraz latinski može čitati kao hrvatski. Također, iako se nigdje ne spominje postojanje pravoslavne crkve u Olovu niti etničkih Srba Perić, bez pozivanja na izvore piše da je naseljem u ime vladara, upravljao vojvoda, obično Srbin, domaći plemić, koji je i sam stanovao u gradu (Perić 1981: 20). Iako nema pouzdanih podataka da je u samoj varoši bilo pravoslavnih (Filipović 1934: 302). 152

155 Olova s franjevačkim samostanom i crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije za koju se pretpostavlja da je najstarije marijansko svetište u Bosni. Samostan prvi put spominje fra Bartolomej Pizanski u vremenu 1385/1390. u popisu tadašnjih provincija i vikarija s kustodijama, ali postoji i mišljenje da je prvi spomen samostana uručio upravi Reda na generalnom kapitulu bosanski vikar fra Bartul Alvernski (Knezović 2008: 218). Sredinom 15. stoljeća crkva u Olovu postaje značajnija na što upućuje i: prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu za 10. travnja i glasi izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje kćeri njegove, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo (Matić 1991: 13-14). Olovo nije izgubilo važnost padom bosanskoga kraljevstva pod Osmanlije jer se nastavila rudarska aktivnost koja je bila u rukama katoličkih žitelja. Možda su baš zbog važnosti rudarstva olovska crkva i samostan bili pošteđeni uništenja za razliku od mnogih katoličkih crkava i samostana. Ne samo da nisu uništeni nego su olovska crkva i samostan u prvih stotinjak godina otomanske vlasti postali sve poznatiji u 16. i osobito u 17. stoljeću kada je olovsko svetište bilo na glasu daleko izvan Bosne, što se vidi po tome da su hodočasnici dolazili iz udaljenih krajeva i izvan bosanskoga područja. Zahvaljujući toj činjenici olovski je samostan jedan od najuglednijih i najvažnijih u Bosni Srebrnoj. Vijesti o Olovu iz tog vremena su relativno česte i s mnogo podataka, a ponajviše se odnose upravo na samostan i svetište (Karamatić 2008: 107). Prvo izvješće Franje Gonzage (1578) spominje hodočasnike iz Bugarske, Srbije, Raške, Albanije i muslimane koji dolaze pred Gospinu sliku. Izvješće o predaji dolaska Gospine slike u Olovo iz porušenoga samostana u Zvorniku i donosi Atanazije Georigiceo (Grgičević) (1626). Franjo Varadinac (1679) preuzima tekst izvješća godine. I nekoliko godina kasnije u izvješću biskupa Franje Baličevića (1600) govori se o čudotvornoj Gospinoj slici pred kojom se događaju mnoga čudesa zbog koje u olovsko svetište dolaze i muslimani, a neki od njih zbog čudesnih događaja koji se događaju u svetištu tajno prihvaćaju vjeru (Zirdum 2008: ). Izvješće iz napisao je fra Pavao iz Rovinja donosi i podatak o tome da su muslimanske žene molile gvardijana da ostavi crkvu otvorenu duboko u noć te da su na koljenima puzale od vrata sve do Gospine slike dajući pri tome sv. Bogorodici najljepše pridjeve, što se mogu zamisliti (Zlatović 1890: 28). Ukratko, svi pisani izvori iz 16. i 17. stoljeća izrijekom spominju olovsko svetište kao ekumensko i multireligijsko u koje su uz katolike hodočastili i muslimani i pravoslavni. Dok, s jedne strane, izvješća potvrđuju kontinuitet dolazaka muslimana i pravoslavnih u svetište, s druge strane, slavljenje Gospinih svetkovina često su pratili i sukobi. Među opisima sukoba spominje se sudjelovanje don Šimuna Matkovića koji je došao u Olovo, odakle je potjecala njegova obitelj. Izvješće je napisao Bartol Kašić na talijanskom jeziku i poslao ga u Rim i u njemu se spominje opis dviju procesija u Olovu i u kojima je sudjelovao don Šimun koji je bio čuo od svog oca, da su ondašnji Turci htjeli srušiti crkvu preblažene Djevice i rastrgati njezinu svetu sliku, pred kojom se događaju čudesne stvari, osobito na onim, koji su opsjednuti, mnoge od njih oslobađajući, bili to katolici, ili istočnjaci ili muslimani, dok svi glasno vape: Presveta Djevice, izbavi nas! Blago onima, koji u Te vjeruju! Kršćanska-katolička vjera je prava. Radi toga razdraženi neki Turci međusobno su govorili: Doklegod ova slika Marijina bude stajala na ovom mjestu množiće se katolici; to će biti na štetu našoj vjeri. Hajde dakle da razbijemo ploču njezine slike! Odmah navale na kršćane, koji su se nalazili u procesiji; natjeraju ih u bijeg, pa se razbjegne tamo-amo više od (deset hiljada) osoba (Zloušić 1933: ). Među sukobima koje su pratili svetkovinu i procesije s Gospinom slikom Grgičević (1626) spominje sukob franjevaca i pijanih Cigana (Zloušić 1932: 10). U istom izvješću se spominju i problemi nastali uvođenjem novoga kalendara zbog čega su pravoslavni poticali osmanlijske vlasti protiv franjevaca optužujući ih da žele uvesti neku novu vjeru (Smičiklas 1891: 86). Uz probleme s lokalnim osmanlijskim vlastima franjevci su imali i veliki broj sudskih rasprava s pećkim patrijarhom i vodstvom Srpske pravoslavne cr- 153

156 kve. U sporu s pećkim patrijarhom franjevci su morali platiti novčanu kaznu. Pojava hajduka i sukobi s lokalnim muslimanima uz proslavu Velike Gospe još više je pojačavala pritisak vlasti na franjevce koji su morali i zbog ovakvih događaja plaćati kazne (Filipović 1934: 274). Teški nameti, sukobi i nesigurnost utjecali su na iseljavanje katolika iz Bosne i Olova. Vrhunac egzodusa katolika iz Bosne zbio se poslije rata između Osmanskoga carstva i Austrije ( ), zvanoga i Bečkim ratom, kada je iz Bosne velik broj katolika, prema nekim procjenama više desetaka tisuća, zajedno s carskom vojskom otišao u Prekosavlje što je uvelike promijenilo demografsku sliku Bosne na štetu katolika (Karamatić 2008: 113). Samo šest godina poslije samostan i crkva zapaljeni su u noći između 1. i 2. kolovoza godine, zapaljeni i posve izgorjeli. Nije bilo nikoga u samostanu (Matić 1991: 28). Tadašnji lokalni upravitelj Sefer-paša dadne nekome Ciganinu, imenom Kotomanu, konja i dva zlatnika kao plaću da odmah zapali gore spomenutu crkvu i samostan (Benić 2003: 112). Franjevci često ističu neprekinuti kontinuitet hodočašćenja, što je bila jedina aktivnost u olovskom svetištu jer na ruševine svetišta bi na Veliku i Malu Gospu, ili po dogovoru, dolazio svećenik, služio misu i na tome se svršilo (Zirdum 2008: 133). U vrijeme između dva svjetska rata i poslije u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošloga stoljeća odnosi katolika i muslimana imat će jednu konstantu dobrosusjedskih odnosa. Recentnu povijest međuetničkih i međureligijskih odnosa u Olovu s franjevcima i marijanskim svetištem može se pratiti i u zapisima u Kronici svetišta Majke Božje u Olovu. Inače, Kronika nudi mnogo podataka o novijoj povijesti svetišta od 1. prosinca kada ju je započeo fra Leopold Rochmes. Osobito mnogo podataka daje svjedok raznih prijeratnih i ratnih događanja fra Berislav Kalfić stalno ističući brigu i značenje Gospina svetišta u muslimana Gornjeg Olova. Dok traju ratni sukobi pripadnika etničkih i religijskih skupina na širem području Bosne i Hercegovine u olovskom mikrosvijetu osobnim i zajedničkim molitvama katolici i muslimani, Hrvati i Bošnjaci, ostvaruju dijalog religijskog iskustva, života i djela. Ekumenizam i međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini Kontekst međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini opterećen je mnogim prijeporima i različitim interpretacijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Teškoće proizlaze i zbog načina etničkih identifikacija jer Bosna i Hercegovina je multireligijska i multietnička zemlja u kojoj je najčešće religijska istovremeno i etnička pripadnost: katolici su etnički Hrvati, pravoslavci Srbi i muslimani Bošnjaci. Prema tome, svi etnički sukobi su istovremeno tumačeni i kao religijski, a religijske razlike često se navode kao glavni motiv sukoba. U Bosni i Hercegovini su religijske prakse i simboli konstituirajući faktor u procesu nastajanja paralelnih i suprotstavljenih kolektivnih kulturnih i političkih entiteta ili nacija (muslimanske, hrvatske ili srpske) (Bringe 1997: 207). Tripartitna religijska i etnička pripadnost opterećena je i disparatnim pogledom na prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine. Različita tumačenja povijesti i oprečna društvena sjećanja svake pojedine etničke skupine otežavaju međuetnički i međureligijski dijalog. Iako se polazi od heterogenosti bosansko-hercegovačkog društva po mnogim osnovama nije nimalo lako naći zajedničkog imenitelja ljudima koji to društvo čine, a da to bude opšteprihvaćeno (Durić 2005: 92). Navedena izjava episkopa Pravoslavne crkve oslikava kompleksnost poimanja bosanskohercegovačke stvarnosti u tumačenju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Današnje aktivnosti na području međureligijskog dijaloga opterećene su međusobnim nepoznavanjem i nerazumijevanjem što proizvodi distanciranost i predrasude. Jer u dalekoj i najbližoj povijesti BiH etničke i vjerske zajednice stvorile su mnoštvo predrasuda jedni o drugima da bi opravdale svoje minule ili namjeravane postupke, da bi svoju djecu i mlade čuvale od pogubnog utjecaja drugačijih. Tome je pogodovala smjena osvajača i agresora, diktatura i državnih udara. Nije teško pretpostaviti da muslimani Bosne drugačije osjećaju o razdoblju osmanlijske vladavine od do od nas katoličkih i pravoslavnih kršćana. Srbima je Jugoslavija bila najbolje od svih mogućih rješenja, a Bošnjaci su odahnuli 154

157 što im sada međunarodna zajednica osamostaljivanjem BiH omogućuje da bez pritisaka žive svoj etnički identitet i njeguju svoju kulturu. U takvim okolnostima ne možemo ni sanjati da bismo u školama imali iste priručnike iz povijesti, književnosti, jezika kojemu tek u novije vrijeme smijemo dati ime kakvo želi svaki od naših konstitutivnih naroda (Zovkić 1998: 203). Prijeporni pogledi na povijest, počevši od etnogeneze Slavena u BiH, preko ostalih veliki povijesnih razdoblja, kao i sadašnja situacija kompliciranoga društveno-političkog uređenja države, stvaraju i pojačavaju predrasude jednih prema drugima stvarajući teško savladive prepreke za ekumenizam i međureligijski dijalog. U pokušaju izgradnje međusobnog povjerenja i pomoći oko izgradnje mira hijerarhijski predstavnici različitih vjerskih skupina u cilju upravljanja i usmjeravanja različitih načina i najviše razine dijaloga utemeljeno je Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine koje sačinjavaju predstavnici Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve, židovske zajednice i Katoličke crkve. Novouređena država prema dogovoru u američkom Daytonu (1995.) političkim uređenjem zaprečuje međureligijski dijalog jer se jurisdikcija vjerskih poglavara ne poklapa s daytonskim granicama entiteta i kantona (isto: ). Uređenje Bosne i Hercegovine određeno Daytonskim sporazumom predstavlja najkompliciraniji ustroj države kakav nema niti jedna od postkomunističkih zemalja. Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta (Republika Srpska i Federacija BiH) i Distrikta Brčko, među pravnicima nema konsenzusa o tome je li ona federacija, konfederacija, konfederalno-federalni savez, asimetrična federacija-konfederacija ili unija, ili je to samo oblik protektorata [ ] jer sve to je moguće zaključiti iz njezinog unutarnjeg (ne)uređenja (Bojić 2011: 142). Recentna ratna povijest devedesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini stvorila je i novi izvor prijepora jer postajući izvorom novog simboličkog kapitala, rat je kao interpretativni prostor uobličio etnije u političke nacije, sa težnjom da se nacionalni teritorij definira i kao nacionalna država. BiH je otud, bez obzira na ustavnu krizu, od Daytona na ovamo sve više i više iznutra konstruirana kao troetničko, a ne multietničko društvo, dok političke snage nastoje konstruirati na identičan način i državu (Kazaz 2012: 20). Konstrukti međusobnih odnosa promatraju se na razini središta moći Sarajevo-Mostar-Banja Luka i uzimaju kao paradigme sveukupnoga odnosa među etničkim i religijskim skupinama i u javnom diskursu zanemaruje se činjenica različitosti lokalnih razina sukoba koje su veoma važne za međuetničke percepcije. Naime, u mjestima gdje nije bilo sukoba između muslimana i katolika, kao i tamo gdje se nije ratovalo između katolika i pravoslavnih, ili sukoba među samim muslimanima percepcije jednih od drugih su različite. 2 Složenost religijske slike BiH dodatno zaoštrava pojavljivanje radikalne struje unutar islamske zajednice koja se pripisuje skupini salafi-wahabi vehabije percipirane u javnosti kao protivnika dijaloga. Iako je ovo prvenstveno unutarnji problem Islamske zajednice u BiH, tiče se i vjernika drugih religijskih zajednica i građana jer je kontradiktoran i sam broj i utjecaj vehabija na domaće stanovništvo. Vehabije se u Bosni pojavljuju tijekom rata i sada djeluju u okrilju novih džamija koje su podizane uz pomoć pojedinaca i institucija iz Saudijske Arabije. Neki muslimanski teolozi i vjernici ljute se što vehabije pokušavaju obratiti domaće muslimane na novi oblik islama, jer da ovaj sunitski islam turskog porijekla nije potpuno ispravan (Zovkić 2007: 238). U nabrajanju problema za međureligijski dijalog nije nevažno poimanje religije i njezina uloga unutar društvene zajednice naslijeđene iz socijalističkog razdoblja. Osobito se to odnosi na duboke opterećenosti sustavnom ateiza- 2 Tijekom rata učio sam njemački jezik i zarađivao za studij radeći u staračkom domu u malom gradiću Geseke, u pokrajini Westfalen, u Njemačkoj. Obitelj kod koje sam stanovao redovito je pratila događaje u ratom pogođenoj zemlji. Moj je domaćin ucrtao mjesta sukoba o kojima su izvještavale njemačke i engleske televizijske postaje. Morao sam objašnjavati kako to da se muslimani i katolici zajedno bore u Posavini dok međusobno ratuju u središnjoj Bosni. Kada je došao na red sukob među muslimanima u zapadnoj Bosni, onda je složio kartu i naslonio se pitajući me: Kako vi mislite da vas mi razumijemo? Ne znam. Ja stvarno ne znam kakva je to zemlja i kakvi su to ljudi! Žao mi je, ali mislim da vas nitko na Zapadu ne može razumjeti. 155

158 cijom društva iz kojega su iznikli mnogi glavni protagonisti društveno-političkoga i vjerskoga života u Bosni i Hercegovini. Pluralizam su onemogućivale bivše socijalističke vlasti koje se nisu bavile rješavanjem nacionalnih pitanja nego su držali Crkvu i vjerske zajednice u getu i prisilnoj marginalizaciji (Zovkić 2000: 636). Padom komunizma, koji nije podnosio pluralizam, izišlo se iz režima ateizma, u demokraciju, ali je ostao borbeni duh (Šarčević 2003: 440). Komunističko naslijeđe u poimanju religije i religijskih zajednica često se može čuti u javnim istupima pojedinaca i medija jer i nakon povratka višepartijskog sustava i formalne demokracije, vidimo mnogo sekularističkoga mentaliteta u medijima i kod izabranih funkcionera. Neki i dalje govore i čine kao da su religije nužno zlo koje se više ne može obuzdavati pomoću državne sile (Zovkić 2007: 241). Nova pozicija utjecala je i na akcije službenih predstavnika islamske zajednice, Pravoslavne i Katoličke crkve. Islamska zajednica i Srpska pravoslavna crkva nemaju službenih dokumenata kojim određuju stav o međureligijskom dijalogu i ekumenizmu dok je Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu ( ) prvi put u svojoj povijesti službeno progovorila i o islamu u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium o Crkvi i deklaracijom Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Novi pristup Katoličke crkve teolozi nazivaju epohalni preokret i kopernikanski zaokret prema drugim religijama i islamu (Kovač 2011: ). Područje dijaloga koje dominira kod promišljanja teologa o međureligijskom dijalogu najčešće je prema dokumentu Papinskog vijeća za međureligijski dijalog pod nazivom Dijalog i navještenje koji u broju 42. navodi četiri oblika međureligijskoga dijaloga: dijalog života, dijalog djela, dijalog teoloških razmjena i dijalog vjerskog iskustva. Teolozi u svojim promišljanjima tragaju za univerzalnom točkom u trijaloškom međureligijskom dijalogu između židovstva, kršćanstva i islama. Za jedne teologe u pristupu ekumenizmu i međureligijskom dijalogu teološko fundiranje ima prednost pred (istaknuo K.J.K) svim etičkim, političkim, pedagoškim i društvenim konzekvencama. Bez povratnog vezanja za njihove svete spise, sve ostaje doslovno bez tla i dugoročno nedjelotvorno. Praizvori obvezuju, vežu savjesti (Kuschel 2011: 35). U traganju za jedinstvenim i svima prihvatljivim teološkim teorijskim utemeljenjima ekumenizma i međureligijskog dijaloga kao polazišnu točku teolozi traže u univerzalnosti morala koji bi pripadnike različitih religija vezao u vjerničkoj savjesti (Zovkić 2004). Složenost konteksta bosanskohercegovačkog društva nužno traži i pretpostavke za međureligijski dijalog među kojima su iskustvo i univerzalnosti patnje svih naroda i pojedinaca u Bosni i Hercegovini. To teološko promišljanje o utemeljenju međureligijskog dijaloga polazi od pretpostavke o univerzalnosti ljudske patnje koja ne isključuje druge religije, niti ih teološki uključuje u sebe, niti prerasta u relativistički pluralizam religija, nego odgovornost za drugoga razumijeva kao konkretnu solidarnost u patnji i potrebi drugoga, pri čemu vlastita vjera dobiva svoju konkretnu sigurnost, potvrđuje vlastiti identitet i pronalazi nešto zajedničko što obvezuje sve i čija obligacija proistječe iz vjere (Šarčević 2003: ). Zbog nedostataka međureligijskog dijaloga židovstva, kršćanstva i islama na doktrinarnoj razini neki teolozi predlažu model međureligijskoga dijaloga koji bi trebao postati teorijska, a potom i praktična svakodnevnica. I taj model treba da promiče jednu osebujnu vrstu ekumenizma koji bismo s pravom mogli osloviti ezoterijskim ekumenizmom (istaknuo R.H.) [ ] Ovaj model ekumenskog susreta ide za tim da unutar različitih tradicija i religijskih genija otkrije duboko skrivene ali neizbrisive tragove transcendentnog jedinstva svakog od njih. Riječ je o autentičnom ezoterijskom dijalogu u kojemu tradicionalne religije govore jedna drugoj zajedničkim i tajanstvenim rječnikom slikopisnog dijaloga, a koji jedino sukladira svetopovijesnom ritmu izvorne božanske Objave, i jedini je put koji baštinike ibrahimovske tradicije može dovesti do vječnog duhovnog pologa ostavljenog u baštinu Ademovim sinovima (Hafizović 2002: 68 69). 3 3 Termini dijalog i ekumenizam koriste se kao sinonimi jer to žele islamski teolozi jer iako se ekumenizam u strogom smislu riječi prvenstveno odnosi na kršćane, iz osobnih kontakata s muslimanskim teolozima u Sarajevu znam kako oni žele da se ekumenizmom nazove i dijalog sa sljedbenicima drugih religija (Zovkić 2000: 643). 156

159 Vjersko iskustvo u zanosu ostvarenja međureligijskog dijaloga iznjedrilo je pokušaj ostvarivanja dijaloga na praktičnoj razini razmjenom izvanrednog vjerskog iskustva. U tom su prednjačili katolički monasi nastojeći ostvariti teorijski doprinos prevođenja katoličkih dogmi teološkim rječnikom drugih religija i koristeći molitvene metode monaških zajednica istočnih religijskih tradicija. Na kraju se pokazalo kako radikalno sudjelovanje na religioznom iskustvu drugoga ne jamči po sebi da će se sugovornici međureligijskog dijaloga složiti oko zajedničkog i neproblematičnog poimanja zadnje stvarnosti te da će to, navodno, zajedničko iskustvo Boga predstavljati temelj i polazište njihova dijaloga. Naprotiv, dijalog na tim razinama neizostavno je praćen, kada je riječ o kršćanima, teško uklonjivom napetošću između domicilnog kristološkog iskustva i novih iskustvenih uvida. A da ne govorimo o doktrinalnom dijalogu (Bižaca 1997: 36). Pokušaj iskustvenog dijaloga utemeljenoga na molitvi koja ulazi u mistična iskustva monaha ipak je teško primjenjiv na razini pučkog pobožnog izričaja. Različiti su načini i razine odvijanja ekumenskoga i međureligijskog dijaloga između hijerarhijskih službenika, teologa i vjernika laika. Strukture dijaloga u Bosni i Hercegovini čine teološka učilišta, časopisi i vijeća koja osnivaju vjerski poglavari za aktivnosti na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga te razne nevladine organizacije (Zovkić 2000). Uglavnom, sva institucionalna dijaloška djelovanja naglašavaju pomirenje i izgradnju mira kao svoje ciljeve, a da bi religijske zajednice obavile svoju mirotvornu funkciju, što dakako nije njihova temeljna zadaća gledom na istinsku narav njihova poslanja, one moraju posegnuti za ekumenskim dijalogom. A ti su novi fenomeni u mnogome sekularizirani i podsjećaju na političke sporazume i nagodbe. Zbog toga, kako to naglašava čuveni hrvatski sociolog religija Jakov Jukić i primjećujemo stanovitu diskrepancu između službenog međureligijskog dijaloga i pučkoga prijateljstva ljudi različitih konfesija. Ta dva puta ne mogu skupa, jer ni ekumenizam njihovih uvjerenja nije jednak: u prvih (Vijeće) više političan, u drugih (vjernici) više religiozan (Silajdžić 1999: 213). Diskrepancija između institucionalnoga ekumenizma i međureligijskoga dijaloga hijerarhijskih predstavnika religijskih zajednica i teologa dijaloga odozgo i pučkog prijateljstva dijaloga odozdo više je u njihovim ciljevima nego metodama. Osnovni cilj u institucionalnim dijaloškim aktivnostima je mirotvorstvo, a poticaj tih susreta je duboka čežnja za mirom te snošljivim i solidarnim suživotom među narodima i religijama (Bižaca 2011: 274) kako su opisani motivi prva dva susreta u Asizu (1986. i 2002.) u najavi trećega susreta godine. Ekumenski dijalog kroz religiozno iskustvo u molitvenim činima, za razliku od izvanrednih i radikalnih molitvenih metoda, mnogo je umjereniji i prihvatljiviji i nehijerarhijskim pripadnicima religijskih skupina, prema onome kakav je ostvaren na najvišoj razini vjerskih autoriteta u Asizu kada se prvi put, 27. listopada 1986., okupilo šezdeset sedam poglavara dvanaest različitih religijskih zajednica i Crkava. Skup se odvijao tako da su uz zajednički post za mir u svijetu pojedine religije ili kršćanske Crkve molile odvojeno na posebnim mjestima Franjina grada a zatim su se skupili u bazilici da slušaju molitvu jedni drugih (Zovkić 1998: 102). Način ovakvih molitvenih susreta nazvan je asiški model (Kushcel 2011: 7). Papa Ivan Pavao II. susret u Asizu nazvao je hodočašćem dva dana poslije skupa u pozdravnom govoru na prijemu sudionika rekavši: Pošli smo na hodočašće u Asiz zato što smo svi bili uvjereni da različite religije mogu i trebaju pridonositi miru (citirano prema Zovkić 1998: 103). Koncentriranjem na molitvu, meditaciju, post i hodočašće vjerski poglavari su iz vlastite religiozne baštine u određenom smislu mobilizirale svoje duhovne resurse i forme izražavanja za promicanje svjetskog mira (Kuschel 2011: 7). Institucionalni dijalog odozgo u religioznom iskustvu vjerskih poglavara kao osnovno obilježje ima oblik dogovorenoga susreta zajedničkog sudjelovanja u religioznom činu, na istom mjestu i u isto vrijeme, molitvenim formulama koje izviru iz različitih religijskih sustava i ne dokidaju njihova vlastitoga religijskog identiteta. Asiški model molitvenih susreta kao karakteristika dijaloga odozgo u Olovu mi nije poznat, ali oblik institucionalnoga dijaloškog procesa događa se u dijalogu života i djela u interakciji imama i franjevaca na službi u marijanskom svetištu. 157

160 Dok su institucionalne dijaloške aktivnosti stvar dogovora, dijalog među vjernicima dijalog odozdo događa se spontanije i određuju ga više osobne motivacije. U olovskom modelu dijaloga odozdo kontekst ekumenizma i međureligijskog određuje specifičnost hodočašća u kojem sudjeluju katolički hodočasnici i muslimani stanovnici Olova. Olovski model je radni termin ovoga rada i označava tripartitnu razinu ekumenizma i međureligijskog dijaloga: prva, dijalog života kroz dijeljenje životnog prostora pripadnika raznih etničkih i religijskih skupina, druga, dijalog djela gdje se ostvaruje međuljudska solidarnost u izvanrednim i svakodnevnim potrebama i, treća, dijalog religioznog iskustva u susretu sa Svetim istodobnom zajedničkom prisutnošću u svetištu i sudjelovanju u pobožnim praksama jedne religijske zajednice. Teorijsko-metodološki pristup antropologije hodočašća Nakana ovoga rada je pokazati funkcioniranje ekumenizma i međureligijskog dijaloga iz gledišta katolika i muslimana kroz reprezentacije iskustva Svetoga u olovskom svetištu. Pojam Svetoga osobito je produktivan gdje je cilj poticati dijalog s drugim religijama i zato će uvođenje pojma sveto sigurno pripomoći da se nadiđu stare razmirice i novi nesporazumi. A upravo nam to jedino i prije svega drugoga najviše danas i treba (Jukić 1995: 424). Iz gledišta istraživanih, katolika i muslimana, Sveto je u ovom slučaju poosobljeno, Marija, Isusova majka, najčešće nazivana Gospa, atributirana prema mjestu je Gospa Olovska. Prikupljeni etnografski podaci dobiveni putem kazivanja katoličkih hodočasnika i muslimana stanovnika Olova govore kako su svi sebe identificirali vjernicima. Specifičnost kulturno antropoloških istraživanja hodočašća jest u promatranju pobožnih praksi, motivacija i interpretacija kroz individualan i subjektivan odnos prema Svetom istraživača i istraživanih koji podrazumijeva ne samo prihvaćanje vjerovanja da sveto postoji samo po sebi, i da je u kontekstu hodočasničkog fenomena locirano u mjestu, već i vlastito iskustvo takva vjerovanja (Belaj 2010: 10). U teoriji antropologije hodočašća govori se o duhovnoj privlačnosti (spiritual magnetism) kao snazi hodočasničkog mjesta da privuče hodočasnike (Preston 1992: 33). Tom duhovnom privlačnošću hodočasničko mjesto može nadići granice određene skupinom ili kulturom i tako privući hodočasnike različitih pripadnosti (Morinis 1992: 5). Iz duhovne privlačnosti hodočasničkog mjesta za pripadnike različitih religijskih tradicija proizlazi univerzalistički karakter hodočasničkoga mjesta prema kojemu ono ne unificira diskurse već ima sposobnost primiti i uzvratiti mnogostrukost diskursa (Eade i Sallnow 1991: 15). Olovsko svetište pokazuje se upravo kao duhovno privlačno mjesto koje prima i uzvraća mnogostrukost diskursa i danas kao i u prošlosti. Ovaj je rad je opširnijeg etnološko/kulturnoantropološkoga istraživanja o marijanskom svetištu u Olovu. Metode korištene u prikupljanju etnografske građe jesu: polustrukturirani intervjui, sudjelovanje s promatranjem i osobno sudjelovanje kao hodočasnika. Preplitanje osobne tripartitne istraživačke pozicije - etnolog, svećenik i hodočasnik - kompleksan je problem i rasprava ove tematike i ostaje izvan zanimanja ovoga rada u kojem je polazište ekumenizam i međureligijski dijalog i njegovo tumačenje iz gledišta istraživanih: katoličkih hodočasnika i muslimanskih stanovnika Gornjeg Olova, kao dijaloga odozdo i olovskog imama i franjevaca u svetištu kao dijalogu odozgo. Iako se ne negira postojanje prijepora i sukoba u i oko svetišta, primjer Olova snažnije progovara i naglasak se stavlja na zajedništvo čije su granice nediferencirane, jednakosne, spontane, izravne tako da se ostvaruje svojevrsno zajedništvo spontano, neposredno i konkretno communitas (Turner i Turner 1978: 250). Ekumenizam i međureligijski dijalog u Olovu Prilog novinara Kadira Plećana Međureligijska suradnja u Olovu emitiran u središnjoj informativnoj emisiji državne bosanskohercegovačke televizije na Božić 25. prosinca godine ima radni naslov Sklad različitosti olovski recept 158

161 za suživot. 4 U prilogu se ističe zajednička suradnja glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Olovo, efendije Esada Pepića i fra Gabrijela Tomića, franjevca koji trenutno obnaša službu čuvara Gospina svetišta. Na završetku priloga novinar zaključuje: Kada bi bilo više primjera poput olovskog, gdje građani Olova, ruku pod ruku mogu vidjeti svoje vjerske prvake, budućnost bi nam bila puno izvjesnija. Prilog ilustrira zajednička nastojanja franjevca i imama u njihovoj međusobnoj komunikaciji kroz zajednička sudjelovanja na društvenim događajima u Olovu i međusobne posjete prigodom čestitanja svetkovina. Autor priloga nije riječima popratio ulazak imamove obitelji, supruge i troje djece, u katoličko svetište iako se vidi kako zajedno s imamom ulaze u kuću gdje stanuju franjevci. Međureligijski i ekumenski dijalog odozgo imami i fratri ostvarivali su prigodničarskim čestitanjima i sudjelovanjima na glavnim slavljima vjerskih blagdana. Isti su kontakti bili i s pravoslavnim svećenikom dok tijekom ratnih zbivanja devedesetih godina nije iselio iz Olova. Može se reći kako su međusobna čestitanja vjerskih blagdana bila redovita praksa dijaloga. Među zapise koje vrijedi spomenuti spada osvrt na poziv za otvaranje džamije u Kamenici i nemogućnost sudjelovanja čuvara svetišta, zbog poklapanja termina, u Kronici (1985: 107) stoji zapisano: Opet mi je promakla prigoda ekumenskog susreta! [ ] Ovaj poziv je značio i izvjesno izmirenje između nekadašnjeg područja Sefer-paše (koji je izdao nalog da se olovska crkva zapali) i naše crkve. Stoga sam poslao pismo sa željom da se javno pročita, što je izgleda i učinjeno. Dijalog između hijerarhijskih službenika u Olovu osnažuje i dolazak provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrne i kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga. Inače, kardinal Puljića proglasio je početak svibanjskih pobožnosti za cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju u olovskom svetištu i pokrenuo novu hodočasničku praksu u Olovu. Na euharistijskom slavlju 1. svibnja sudjelovao je i olovski imam, Esad Pepić. Čuvar svetišta fra Gabrijel Tomić u pozdravnom govoru, zahvaljujući imamu za dolazak, pozdravio je i ostale susjede muslimane koji su ovdje s nama i među nama. Vi ih ne poznajete ali ja ih znam. Hvala i svima njima koji su donijeli darove za našu proslavu. Dijalog odozdo i odozgo križaju se komunikacijom između franjevaca i muslimanskih vjernika. Brojna su kazivanja o njihovu međusobnom komuniciranju i međusobnom pomaganju. Kao ilustracija može poslužiti tekst napisan ratne godine: Komšija paroče, nemojte biti zabrinuti i tako tužni. Ako ne dođu vaši vjernici, mi ćemo doći i napuniti Vašu crkvu na taj dan kao što i svake godine dolazimo na taj blagdan i budemo zajedno s Vašim vjernicima na Misi Pa, ako dođu i Vaši još, bit će to bolje još. jer i mi volimo Gospu. Tako nas uči i naša sveta knjiga Kur an! Prije glavne pučke mise u 11 sati (točno pola sata prije!) dođe 10 muslimanki i dva muslimana u maskirnim-vojničkim odorama... i dođoše iz grada i naši vjernici. Njih: 8!... Drugih hodočasnika s tradicionalnih raznih strana ne dođe nitko osim jedne hodočasnice iz Vijake: Janja Lekić. Došla ona bosonoga vjerna svom svakogodišnjem zavjetu Gospi Olovskoj (Kronika 1992: 156). Tekst je napisao bivši upravitelj svetišta fra Berislav Kalfić, koji je pun riječi hvale prema olovskim muslimanima koji su se u ratnim godinama zauzimali za njegovu sigurnost. Ipak, tijekom rata vojnici Armije BiH opljačkali su kuću i maltretirali franjevce u svetištu. Fra Berislav je tijekom policijske istrage o ovom napadu upozoravao kako se ne radi o olovskim muslimanima nego onima iz drugih mjesta jer u Olovu franjevce nikada nije nazvao pop, kako su ga pljačkaši nazvali, nego imenom ili samo fratrom. Mnoga svjedočanstva olovskih muslimana govore o prijateljstvu s franjevcima od dolaska fra Luje Zloušića i početka obnove svetišta na čiji grob dolazi jedna muslimanka i moli i kaže: Ja dođem na njegov grob, upalim svijeću i pomolim se na svoj način. On je za mene svetac. U Olovu su muslimani, jedan muškarac i dvije žene, zvonili na crkvi tri puta dnevno za molitve Anđeo Gospodnji do elektrifikacije zvona, prije i tijekom posljednjeg rata kada god nije bilo električne energije. 5 Značenje i sigurnost koju 4 Transkripti, video i foto dokumentacija vezana za istraživanja u Olovu pohranjena je u Samostanuduhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru, u okolici Tomislavgrada. 5 Zanimanje za olovsko svetište i pokrenula je priča 159

162 muslimani pripisuju Gospinoj zaštitničkoj ulozi odnosi se i na zvono jer na Veliko Trodnevlje, iako je crkvena stara tradicija (i naredba!) da crkvena zvona šute a te dane olovska zvona su zvonila za Angelus, kao i redovno Stigla za ovu iznimku molba boraca sa obrambenih položaja olovskih jer im zvona ulijevaju dodatno ohrabrenje, rekoše oni, kao i sigurnost (i uvjerenje isto!), da su paroci ostali u Olovu (Kronika 1993: 180). 6 Katolici ističu za sebe dvije najvažnije interakcijske točke u dijalogu s muslimanima u Olovu: spavali su u kućama muslimana i muslimani su dolazili na misu. Gotovo da nije bilo kuće u Gornjem Olovu koja nije primala katoličke hodočasnike na konak. Noć uoči Velike Gospe (15. 8.) ili Male Gospe (8. 9.) katolički hodočasnici bi došli u svetište, obavili zavjet, ispovjedili se, otišli na Gospinu vodu, upalili svijeće uz crni kamen i onda pošli na počinak u muslimansku kuću. Ponekad ih je bilo i po petnaestak u jednoj sobi. Prenoćište nisu plaćali ali gotovo svi potvrđuju da se ostavilo nešto novca jer bi naša domaćica pripremila doručak. A, i da nije mora se nešto platiti. Nisu oni [muslimani] tražili ništa, ali treba se, pošteno je nešto dati. Hodočasnici su redovito išli zauzeti svake godine istu kuću jer tamo se i navikneš, a mi se ispjevamo po cijelu noć. Naš domaćin je svirao tamburu. Pa bi mi cijelu noć pjevaj i igraj. Bože moj, onako umorni i valja se sutra opet vratiti pješke kući. Ali, mi udri pjevaj i igraj s njima po cijelu noć. Muslimani su također bili naviknuti na iste hodočasnike koji su im dolazili na spavanje. O čemu jedna kazivačica kaže: Mi bi ostavili kuću otvorenu. Znamo da će [hodočasnici] doći i mi Čudesni događaji u izvješćima apostolskih vizitatora vezani su uz Gospinu sliku u olovskom svetištu. Događaji koji su se prepričavali i ponekad publicirali povezivani su uz procesiju s Gospinom slikom od Bakića do Olova gdje bi se tijekom sukoba dogodila ranjavanja, ali su rane čudesno nestajale isti dan ili sutradan. Prema istim zapisima su i liječenje opsjednutih od vragova, a među njima ima izjava jedne muslio zvonjenju muslimanke. Naime, čuo sam kako je tijekom rata devedesetih godina fra Berislav imao prometnu nesreću i u svetištu nije imao tko zvoniti. Franjevci iz Visokoga došli su obići svetište. Došli su točno u podne kada je žena zvonila. Poslije zvonjave pozdravili su je s katoličkim i hrvatskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija. Ona im je odgovorila: Dobar dan. Mene se tako ne pozdravlja. Posjetitelji su je iznenađeni upitali: Pa, kako zvoniš? Na što je ona odgovorila: Pa, lahko. Vučem. Bila je to Naila Halilović rođ. Salkanović. Nažalost, preminula je Termin parok upotrebljava se u ovom dijelu Bosne i za franjevce i za dijecezanske svećenike. bi kupili sijeno po cijeli dan i radili. Nama su dolazili katolici iz Ljubine (župa Čemerno) i oni bi pristavi kahvu i čekaju nas pa bi sjeli s njima, popričali i smijali se. Uvijek smo se slagali s njima. Mi bi otišli spavati na čardak, a u kući bi ostali katolici. Ujutro spremi im doručak i poslije na misu. Mi bi mi stajali uz ogradu i bili sve dok traje misa. Na pitanje dolaze li i danas na misu rekoše da ovu praksu nisu prekidali ni u ratu. Uz drvenu ogradu tijekom euharistijskog slavlja i danas skupina do desetak muslimana sudjeluje u zajedničkom liturgijskom činu. Boravak katolika u domovima muslimana, sudjelovanje u pobožnim praksama gdje su svećenici ponavljali povijesne događaje vezane uz svetište i druženja izvan svetišta, bili su kontekst u kojem se stvarao, modificirao i prenosio korpus naracija o povezanosti Gospe s kultnim objektima i pučkim tumačenjima povijesnih događaja. Kroz predaje i priče prenosila su se iskustva Svetoga, osobna i/ili tuđa, pojedini kultni objekti povezivali s Marijom, učvršćivao odnos prema svetištu i naracijama uspostavljao novi izričaj dijaloga. Predaje o postanku svetišta povezuju kazivanja katolika i muslimana da se tu ukazala Gospa. O ukazanju same Gospe u Olovu katolici u župi Čemerno govore ovako: Baš k o sada u Međugorju tako se nekada davno ukazala Gospa u Olovu. Ukazala se na onim stijenama što su iznad crkve. Svi su je vidjeli i muslimani. Gospa je htjela da se tu napravi crkva, ali muslimani nisu dali. I onda je bilo veliko nevrijeme, tuča, grmljavina, vjetar. Strašno nevrijeme. Onda su muslimani sami kazivali da je to zbog toga što ne daju da se pravi crkva i jedan njihov čovjek, kazivali su da je bio hodža, rekao je neka se onda napravi crkva jer ne može se živjeti od nevremena. I kada su napravili crkvu odonda nema nevremena. Priču o tome kako je Olovo Gospinom pomoći zaštićeno od svakoga nevremena imaju i muslimani. 160

163 manke koja kazuje kako je bila opsjednuta vragom, pa je iskala od Gospe da joj pomogne. Gospa joj se ukazala, kao da nešto govori sa svojim sinom, a uz nju dvanaest djevojaka vrlo lijepih. U razgovoru s Gospom na više puta izrečenu molbu za ozdravljenjem Gospa je naredila jednoj od djevojaka neka ozdravi moliteljicu. Kada je jedna od dvanaest djevojka došla i dotakla muslimanku kao da su iz nje izašli mnogi konci i ona je ozdravila (Zloušić 1932: 256). Gospina slika je nestala paljenjem samostana i crkve godine. Međutim, u pučkom tumačenju izjednačuje se slika sa Gospom. Kako kažu muslimani, Gospa je pobjegla uz stijene. Eno, gore ima staza, Gospina staza, kojom više niko ne prolazi ali ona ne zarasta i tuda je Gospa pobjegla kada je zapaljena crkva. I kad je Gospa pobjegla, onda je stala i pogledala kako sve gori. Stala je gore na Gospinoj njivi. 7 Hodočasnička mjesta nastajala su uz svete potoke, vruće izvore mineralne vode i druge prirodne izvore vode povezujući ih s liječenjem. Iako je u hodočasničkom itinerariju u Olovu Gospina voda obvezan kultni objekt, o njemu nema podataka u službenim crkvenim dokumentima. Jedini pisani izvor o Gospinoj vodi je pripovijetka nobelovca Ive Andrića (1976.) Čudo u Olovu. Muslimani kazuju kako je ispod crkve pećina gdje boravi Gospa ispod čijih nogu izvire ova voda. Katolici govore kako je prvo napravljena crkva i onda je voda potekla čime je Gospa htjela pomoći hodočasnicima. Na izvoru se moli, umiva, uzima voda i nosi kući kako bi se njome blagoslivljale kuća i okućnica, ali i davala bolesnicima koji nisu mogli doći u Olovo. Kada je voda odvedena u hotel koji se reklamira kao lječilište, hodočasnici kažu: Voda je izbila na drugom mjestu. I opet su komunisti uzeli vodu i napravili bazen, ali Gospa neće ostaviti narod bez vode. Evo, vidite kako je opet provrla voda. Uz vodu se vežu i razna ozdravljenja kojima se pridaje atribut čudesnoga. Usmena kazivanja o čudesnim događajima utječu i na specijalizaciju jednoga svetišta u rješavanju određenih problema. U arhivi olovskog svetišta je i knjiga pod nazivom Zapisnik o dobročinstvima koja su primljena po zagovoru Gos- 7 Vlasnici zemlje na lokalitetu Gospine njive poznata je ova predaja. pe Olovske Gesta Dei per Mariam (1960: 3) koja treba da posluži tome, da ne ostanu zaboravljena dobročinstva, koja prime pobožne osobe po zagovoru Gospe Olovske. U knjizi se spominje i muslimanka koja je slala dijelove svoje odjeće na blagoslov u crkvi. Iz njezina kazivanja, uzetoga tijekom terenskih istraživanja, može se iščitati odnos katolika i muslimana. Njezinu odjeću odnijeli su susjedi katolici u crkvu, molili za nju i vratili joj odjeću. Poslije nekoliko spontanih pobačaja, uvjerena je da je rodila zdravoga sina upravo po Gospinu zagovoru. Susreo sam još jednu muslimanku koja dolazi sa svojom nevjestom dati misu da se moli za porod jer ne može nikako donijeti do kraja. Iako u Zapisniku o dobročinstvima ima starijih zapisa preuzetih iz Kronike o izlječenjima od raznih bolesti, u novije vrijeme zapisane izjave odnose se samo na rješavanje problema s plodnošću žena. Odnos katolika i muslimana tijekom rata učvršćivani su međusobnim pomaganjima kada su mnoge obitelji iz Gornjeg Olova zbog ratnog sukoba devedesetih godina prošloga stoljeća živjeli kao prognanici u kućama katolika u okolici Vareša. Uslijed ratnih sukoba granatirano je područje oko crkve, ali nijedna nije pogodila crkvu. Kako su džamija i crkva udaljene nekih stotinjak metara, muslimani kroz šalu kazuju kako je Gospa čuvala obadvije bogomolje. Zaključak Primjer Olova pokazuje povijesni kontinuitet ekumenizma i međureligijskog dijaloga na razini dijaloga života, djela i iskustva u središnjoj točki religioznosti izraženoj kroz odnos sa Svetim, a ostvarenog u hodočasničkom mjestu. Hodočasničko mjesto unutar mikrosvijeta u Gornjem Olovu promatrano je kroz religijsku perspektivu istraživanih utemeljenu na, za njih, vjerovanom utjecaju Svetoga. Muslimani nalaze dovoljan razlog za motivacije dolaska u katoličko svetište i u njemu obavljanje pobožnih praksi racionalizirajući univerzalističko poimanje Svetoga, jedinstvenoga i u sebi samopostojećeg, koji izriču izjavom: Jedan je Bog. Mi mu se samo različito molimo. Iskustva muslimana u odnosu sa Svetim, u ovom slučaju poosoboljenim u liku Marije, Isu- 161

164 8 Među muslimanima se prepričava zgoda o razgovoru slučajnog putnika i dječaka u Olovu. Putnik je upitao dječaka: Čije su ovo dvije crkve u gradu. Mališan je odgovorio pokazujući na katoličku ovo je naša i na pravoslavnu crkvu ovo je njihova. Kada je putnik pitao dječaka kako je njihova kada je dječak musliman. Mališan je odgovorio: Tako babo (otac) kaže. sove majke, izrečena su snažnim uvjerenjem u njezinu intervenciju i zagovorničku ulogu lociranu u katoličkom svetištu. Iako katolički teolozi u marijanskoj pobožnosti muslimana tumače odmjerenim mjestom Marije u islamu nalazeći uporište u tekstu Kur ana (Oršolić 1978: 127), olovski muslimani Gospu zovu katoličkom svetinjom i ne povezuju je s Mejram majkom proroka Ise iz Kur ana. Dok muslimanski vjernici Mariju imenuju Gospom, mjesni imam, rođen u Crnoj Gori, Mariju naziva sveta Gospa i sveta Marija. Crkvu u marijanskom svetištu u komunikaciji s drugima nazivaju svojom crkvom i identificiraju s muslimanskim dovištem. 8 U specifičnosti ovoga kraja spadaju i muslimanska mjesta molitve nazivanih dovištima i molitvama kišnim dovama u ljetnim mjesecima i u okolici Olova ima oko dvadesetak takvih mjesta. Stanovnici tih mjesta znaju se našaliti s muslimanima Gornjeg Olova kakvi su to muslimani koji nemaju svoga dovišta. Na ovu primjedbu muslimani Gornjeg Olova uzvraćaju kako imaju i to najveće Velika Gospojina je naše dovište. Na proslavu Velike Gospe muslimani pozivaju svoje prijatelje kući i slave s njima svoju dovu. Privlačnost Marije kod bosanskohercegovačkih muslimana, kao i u Olovu, ističe se zbog uvjerenosti u njezine intervencije u rješavanju njihovih egzistencijalnih problema, zaštitničke uloge i eto što je ona sveta, kako reče jedna muslimanka. U BiH osobito muslimanke Mariji iskazuju štovanje tako što ne rade na njezine blagdane, daju razne poklone i plaćaju misne stipendije (Oršolić 1978: 128). Muslimani zajedno s katolicima dijele korpus predaja o događajima povezanim s Gospom. U svojim pričama i predajama kazuju o ukazanju na stijeni, bježanju stazom kada je crkva zapaljenja i njezinu zaustavljanju na njivi, kao i vodi koja izvire u pećini ispod Gospinih nogu. Dok su jedni prirodni objekti samo naracijama povezani s Gospom, neki objekti postaju i predmet kulta, kao što je primjer Gospina voda. Tako muslimani i katolici naracijama i pobožnim praksama posvećuju prostor svetišta i krajolika u Olovu osnažujući privlačnost mjesta njegovom povezanošću s Gospom. Tako bi se moglo zaključiti kao i u drugim marijanskim hodočasničkim mjestima gdje hodočasnički toposi izrastaju u suradnji dvaju inicijalnih koncepata: privlačnosti Marije same i privlačnosti svetišta kao posvećenog prostora (Belaj 2011: 246). U istraživanju ekumenizma i međureligijskog dijaloga u marijanskom svetištu u Olovu moja osobna impresija jeste dijalog imama i franjevaca koji nije teorijska razmjena teoloških promišljanja nego križanje intima obiteljskog doma. Prijateljski odnos jačaju međusobnim posjećivanjem prigodom čestitanja proslava vjerskih blagdana, ali i drugim prigodama. Inicijativa je obostrana. Dok se međureligijski dijalog među hijerarhijskim službenicima odvija u službenim prostorijama i uglavnom na njih nikada, ili veoma rijetko, dolaze i supruge imama i pravoslavnih svećenika, u Olovu u svetište imam dolazi sa svojom suprugom i djecom. Na taj način imam gradi i prenosi dobrosusjedske odnose i na svoju djecu učeći ih živjeti s drugima i drugačijima. Specifičnost Olova zrcali i izjava efendije Pepića: Olovo je, zaista, drugačije od svih drugih mjesta jer moja djeca ujutro kada izlaze iz kuće s praga ugledaju prvo katoličku crkvu pa tek onda džamiju. Predstavljanje Olova kao drugačijeg od drugih mjesta u BiH izazvalo je jednog od sudionika simpozija koji je poslije usmenog izlaganja ovoga rada izjavio kako je međureligijski dijalog u Olovu prikazan malo idealno. Naša [bosanskohercegovačka] stvarnost nije tako idealna kako je prikazana. Svi mi imamo različite pristupe u javnosti i osobne stavove koje ne iskazujemo pred drugima. Puno je više problema. Dobio sam dojam da se radi o sumnji u vjerodostojnost iskaza istraživanih i moje osobne zadivljenosti olovskim primjerom međureligijskog dijaloga. Rijetki su primjeri antropoloških istraživanja interkulturnih i interreligijskih odnosa u manjim lokalitetima u Bosni i Hercegovini i među rijetkim se potvrđuje dijaloški interakcijski odnos u manjim sredinama kao suprotan od diskursa u centrima moći (Bringe 1997). I u sličnim studijama na bližem području Balkana uočeno je kako granice u pograničnim društvima nisu tako jasno 162

165 postavljene kao što su na razinama središnjih državnih ideologija i službenih vjerskih ortodoksija. Državni i vjerski centri uvijek naglašavaju nepromjenjivost i neprodornost barijere koja je uglavnom skovana od religijskih elemenata i nastoje očuvati ovu podjelu dok u svakodnevnom životu granica je oblast interakcije i razmjene prije nego podjele (Duijzings 2005: 27). Primjeri otpora općem javnom diskursu unutar malih sredina manje su poznati i u odnosu na Historiju (najčešće sinonim za klanje, rušenje, masovno ludilo ideologija) ovo jesu manifestacije niskoga intenziteta. One su međutim, neuništive i neumorne: nikada ne prestaju plesti i tkati osnovu one drukčije historije ljudi historije dijaloga, komunikacije, susreta i razmjene. Obilježena nesretnim podjelama, koje bi neki htjeli proglasiti fatumom, neizbježnošću, Bosna ima i revitalizirajuća iskustva ove drukčije povijesti (Lovrenović 2002: ). Lovrenović će primjere dijaloga i suradnje nazvati alternativnom bosanskom poviješću i među tri primjera, kojima dokazuje povijest dijaloga i komunikacije između pripadnika triju etničkih i religijskih skupina u BiH i tijekom ratnih sukoba, uvrstiti i odnose muslimana prema olovskom svetištu. Alternativna bosanska povijest svoj izričaj ima i na primjerima drugih međureligijskih hodočasničkih mjesta u kojima religiozni ljudi tragaju za Svetim locirajući ga u duhovno privlačnom posvećenom mjestu. Iako je granica svetišta u Olovu stvarna i simbolička, muslimani tijekom misnog slavlja ostaju s vanjske strane ograde oko crkve, propusnost ograde ne sprječava utjecaj Svetoga na pojedinca s druge strane avlije. Kratkotrajnost hodočašća i časovita razmjena zajedničkih iskustva Svetoga utječu na percepciju života u bosanskom trokutu i traju dugo. Susreti s drugima i drugačijima, s jedne strane, osnažuju religijski i etnički identitet, s druge strane, istovremeno osposobljavaju za prihvaćanje drugoga i drugačijega dopuštajući mu da bude onakav kakav želi. To potvrđuju i sudionici ekumenskih i međureligijskih susreta ističući da im je susret s pripadnicima drugih religija i konfesija pomagao u jačanju svijesti o svome religijskom i etničkom identitetu, ali ih je i osposobio za bolje razumijevanje drugih i drugačijih. Mato Zovkić, sarajevski svećenik, profesor biblijske teologije i jedan od najboljih suvremenih teologa na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini, iz iskustva susreta s muslimanima, židovima i pravoslavnima na raznim skupovima ističe zahvalnost što je prilikom ovih susreta postajao svjesniji svoje katoličke i hrvatske duhovne baštine te sposobniji s pažnjom pratiti vjernička izlaganja drugih i drugačijih i susretati se s njima (Zovkić 1998: 12). Pri tom stavu ostao je i desetak godina kasnije kada je u obliku memoara iznio svoje doživljaje susreta s pravoslavcima, muslimanima, protestantima, židovima i pripadnicima drugih religija (Zovkić 2010). Dijalog religioznog iskustva je jedna od razina međuodnosa u mikrosvijetu Olova u čijem središtu stoji Sveto locirano, poosobljeno u liku Marije. Kontekst dijaloga života i djela na obje razine dijalog odozgo i dijalog odozdo obuhvaća prijateljske odnose, međusobna pomaganja i zajednička druženja. Interakcije katolika i muslimana izvan svetišta su u stalnim ili privremenim ugostiteljskim objektima tijekom trajanja hodočašća. Vlasnici ovih objekata su muslimani. Ranije su bili i drugi trgovinski kontakti kada su muslimanska djeca usput prodavala vodu hodočasnicima. U dijalogu djela osobito u izvanrednim okolnostima posljednjega rata bio je privremeni boravak olovskih muslimana u hrvatskim selima okolice Vareša. Tamo su bili sve do sukoba između bošnjačkih postrojbi u Armiji BiH i hrvatskih u postrojbama HVO-a. Kada je izbio sukob, onda su se muslimani vratili kućama. Sukobi izvan i tijekom hodočašća događali su se u daljnjoj i bližoj povijesti, a ima ih i danas. Primjer iz kada su na crkvištu hodočasnike gađali kamenjem, da bi poslije ponoći u svetište upala i jedna skupina mladića naoružanih noževima i toljagama rastjerujući hodočasnike koji su zanoćili uz crkvu. Jedan hodočasnik bio je ozbiljnije ranjen nožem. Ali, sutradan ujutro došli su ugledni ljudi iz Gornjeg Olova i svećenicima izražavali kako njihovo mjesto osuđuje zločin tih uljeza odnekle iz okolice (Matić 1991: 61). Svojevrsni prijepor je i kod organizacije prvosvibanjskih hodočašća jer dan uoči postoji običaj paljenja vatri u Olovu i okolici. Kako se danas na brdo Olovac iznad crkve donose i automobilske gume zbog njihova sporog sagorijevanja i nesnosna mirisa ometa se vanjska proslava početka svibanjskih pobožnosti Vrhbosanske nad- 163

166 biskupije. Franjevci traže od policije da spriječi paljenje guma, ali svake godine netko donese nekoliko guma i zapali ih iznad crkve. Tako je bilo kada se širio nesnosan miris iznad crkve i dim se spustio prema gradu. Iz toga dima izronila je žena noseći pitu za hodočasnike. Tako dok se izvan i oko događaju prijepori i sukobi raznih vrsta, istovremeno traje suradnja, bilo kroz religiozne čine bilo ljudskim dobrosusjedskim gestama. Intenzivniji kontakti među ljudima i razmjena iskustava sa Svetim u hodočasničkom mjestu osnažuje dijalog katolika i muslimana u Olovu. Na razini dijaloga života i dijaloga djela tijekom hodočasničkoga događanja izvan svetišta postavljeni su štandovi na kojima stoje suveniri, svijeće i cvijeće koje prodaju katolici. Muslimani pripremaju šatore u kojima hodočasnici svraćaju na ručak. Intelektualni napor prevođenja života, osobito religioznoga, zna stajati začuđen pred jednostavnošću i samorazumljivošću u dijalogu života, djela i iskustva. Što je istraživanima samo po sebi razumljivo, istraživaču može biti neobično jer traži razumsko objašnjenje ljudskih postupaka. Kada god govorim o istraživanju u Olovu i pripovjedam da imam i fratri zajedno idu jedni drugi na proslave blagdana, imam dovodi svoju djecu u svetište, muslimanke zvone na crkvi, da su muslimani primali katolike u svoje domove i danas žale što katolički hodočasnici dolaze autima i isti dan se vraćaju kući, muslimani prenose predaje o okamenjenom Ciganu zato što je zapalio crkvu, muslimani i katolici obavljaju gotovo iste zavjete u vjeri da im Gospa pomaže i štiti Olovo, pa čak i džamiju, svjedok sam kako je sve to i drugima i meni neobično za BiH gdje je javni diskurs pun prijepora i sukoba u kojima se okrivljuje religija za razdvajanje. Riječ neobično bila je izgovorena u odgovoru protupitanjem na moje posljednje pitanje u prvom intervju u Olovu s Asimom Kopićem, sada već pokojnim, koji je u svom motelu šest mjeseci darovao fra Gabrijelu besplatan smještaj i hranu jer se obnavljao stan u svetištu. Pripitujući koji je razlog da musliman besplatno prima franjevca, Asim se samo smiješio i zapalio cigaretu misleći da ću prestati pitati. Na ponovno pitanje s malo dodatka kako je ipak neobično da musliman prima fratra šest mjeseci bez ikavke naknade, Asim mi je odgovorio: A, što je tu neobično? Literatura: ANDRIĆ, Ivo, 1976., Čudo u Olovu, u: Žeđ, Sabrana djela Ive Andrića, Svjetlost Sarajevo, Mladost Zagreb, Prosveta Beograd, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla - Skopje. BELAJ, Marijana, 2010., Antropolog na hodočašću. O problemu razumijevanja i tumačenja iskustva, Etnološka tribina BELAJ, Marijana, 2011., Međugorje kao proces. Spacijalizacija iskustava i stvaranje mjesta, u: Mjesto, nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture, ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, BENIĆ, Bono, 2003., Ljetopis sutješkoga samostana, Synopsis, Sarajevo-Zagreb. BIŽACA, Nikola, 1997., Međureligijski dijalog između nužnosti i dilema, Bogoslovska smotra 1, Zagreb, BIŽACA, Nikola, 2011., Asiz III. bogomdana prigoda za nastavak recepcije II. vatikanskog sabora, Crkva u svijetu, BOJIĆ, Drago, 2011., Iz političke abecede, Kalendar svetog Ante za 2012., Sarajevo, Svjetlo riječi, BRINGE, Tone, 1997., Biti musliman na bosanski način. Identitet i zajednica u jednom srednjobosanskom selu, Sarajevo, Dani. DIJALOG I NAVJEŠTAJ, 1992., Sarajevo, Misijska centrala. DUIJZINGS, Ger, 2005., Religija i identitet na Kosov,. Beograd, Biblioteka XX vek. DURIĆ, episkop Grigorije, 2005., Kolonizacija zarad civilizacije, Vrhbosniensia 1., FILIPOVIĆ, Milenko, 1934., Varošica Olovo s okolinom, Franjevački vijesnik 10., HAFIZOVIĆ, Rešid, 2002., Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom. Svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, Sarajevo, El Kalem. JUKIĆ, Jakov, 1995., Značenje pojam svetoga u modernoj religiologiji, u: Crtajte granice ne precrtajte ljude. Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, ur. Josipović Marko i Zovkić Mato, Studia Vrhbosnensia 7, Sarajevo- Bol, LOVRENOVIĆ, Ivan, 2002., Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb, Durieux. KARAMATIĆ, Marko, 2008., Olovo kao paradigma katoličanstva u Bosni u XVII. Stoljeću, u: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (

167 2004), ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, Sarajevo, KAZAZ, Enver, 2012., BiH troetnička ili multietnička država, u: Međunarodni znanstveni skup: BiH, Europska zemlja bez ustava znanstveni, etički i politički izazov. Vodič kroz znanstveni skup, Split, Franjevački institut mira, 20. KNEZOVIĆ, Pavo, 2008., Olovski franjevački samostan u latinističkoj historiografiji, u: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu ( ), ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, Sarajevo, KOVAČ, Tomislav, 2011., Kršćanstvo i islam: zajednički izazovi i perspektive. Nova prisutnost 9, KOVAČEVIĆ KOJIĆ, Desanka, 1978., Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, Veselin Masleša. KUSCHEL, Karl-Josef., 2011., Židovi, kršćani, muslimani. Podrijetlo i budućnost, Sarajevo, Svjetlo riječi, 6-9. MATIĆ, Bernardin, 1991., Gospa Olovska. Mala monografija i hodočasnički vodič, Sarajevo, Svjetlo riječi. MORINIS, Alan, 1992., Introduction: The Territory of the Antropology of Pilgrimage, u: Sacred Journeys. The Anthropology of Pilgrimage, ur. A. Morinis, London: Greenwood Press, ORŠOLIĆ, Marko, 1978., Štovanje Marije kod bosanskohercegovačkih muslimana, u: Bogorodica u hrvatskom narodu. Zbornik radova Prvog hrvatskog mariološkog kongresa. Split, 9. i 10. rujna 1976., ur. Adalbert Rebić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, PERIĆ, Jeremija Ješo, 1981., Olovo u narodnooslobodilačkoj borbi, Tuzla, Biblioteka Historija i revolucija. PRESTON, James J., 1992., Spiritual Magnetism: An Organizing Priciple for Study of Pilgrimage, u: Sacred Journeys. The Anthropology of Pilgrimage, ur. A. Morinis, Westport - Connecticut, London: Greenwood Press, SILAJDŽIĆ, Adnan, 1999., Potreba i mogućnosti muslimansko-kršćanskoga dijaloga islamski pogled, Vrhbosniensia 2, Sarajevo, SMIČIKLAS, Tade, 1891., Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije. Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom i rat oslobođenja, Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. ŠARČEVIĆ, Ivan, 2003., Pluralizam i univerzalnost patnje. Pretpostavke međureligijskog dijaloga, Bogoslovska smotra 2-3, Zagreb, TADIĆ, Stipe, 1998., Religiozno iskustvo neistraživana i/ili neistraživa dimenzija religije i religiznosti, Društvena istraživanja 3, TURNER, Victor i Edith TURNER, 1978., Image and Pilgrimage in Christian Culture. Anthropological Perspectives, New York: Columbia University Press. ZIRDUM, Andrija, 2008., Olovski (crni) kamen čuvar tradicija, u: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu ( ), ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, Sarajevo, ZLATOVIĆ, Stipan, 1890., Izvještaj o Bosni god o. Pavla iz Rovinja, Starine JAZU XXIII., ZLOUŠIĆ, Ljubo, 1930., Obnavljanje Gospinog svetišta u Olovu, Franjevački Vjesnik 10, ZLOUŠIĆ, Lujo, 1932., Nekoliko čudesnih događaja po zagovoru bl. Gospe u Olovu, Glasnik sv. Ante Padovanskog 10., 254,257. ZLOUŠIĆ, Lujo, 1933., Bitka oko slike Gospe Olovske (1609) i hajdučki napadaj na procesiju (1610 g.), Glasnik sv. Ante Padovanskoga 9, ZOVKIĆ, Mato, 1998., Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanska katolička bogoslovija, Sarajevo. ZOVKIĆ, Mato, 2000., Mogućnosti ekumenizma i religijskoga dijaloga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, Bogoslovska smotra 3-4, ZOVKIĆ, Mato, 2004., Univerzalni moral u međureligijskom dijalogu i suradnji, Vrhbosnensia 2, ZOVKIĆ, Mato, 2007., Religijska scena Bosne i Hercegovine Godine, Vrhbosniensia 2, ZOVKIĆ, Mato, 2010., Iskustvo ekumenskih i religijskih susreta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. ŽIVKOVIĆ, Pavo, 2008., Veze Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku, u: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu ( ), ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, Sarajevo, Neobjavljeni izvori: Arhiv olovskog svetišta Kronika svetišta Majke Božje u Olovu Zapisnik o dobročinstvima koja su primljena po zagovoru Gospe Olovske Gesta Dei per Mariam 165

168 Fra Miroslav MODRIĆ Hodočastiti u Svetu Zemlju s ciljem povratka evanđelju Svako je hodočašće darovana prigoda vidjeti, doznati, doživjeti nešto novo. Ali i prigoda premisliti vlastiti život i svoj odnos prema Bogu i bližnjemu. A Sveta Zemlja je svakako najprikladnije odredište za takve vjerničke doživljaje jer tu su se zbili jedinstveni i neponovljivi događaji u odnosima Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka. No, ni u Sv. Zemlji ništa ne dolazi 'samo od sebe'. I tu valja stvarati uvjete, najprije u samom sebi, a onda prihvatiti i darovano. 1 U tom procesu uloga voditelja, odnosno duhovnog pratitelja, silno je važna. Gotovo presudna. O voditelju i vođenju hodočašća U ovom izvještaju ne govorimo o nekim putovanjima, izletima ili kakvim drugim turističkim razbibrigama, nego isključivo o kršćanskom hodočašću, i to u Svetu Zemlju. Govorimo dakle o vjerničkom hodu prostorom gdje je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 11,14). Svaki voditelj bilo kojega hodočašća ne putovanja! već od njegove najave i prve prijave hodočasnika počinje voditi hodočašće, odnosno stvarati hodočasničku zajednicu, te se s tim u skladu treba i ponašati. Ustvari, već na početku planiranja hodočašća treba imati jasnu spoznaju ne samo o destinaciji nego i o njegovim ciljevima te pod tim vidom stvarati cjelovit program, a i sebe samoga za to pripravljati otvarajući svoje srce za Boga i njegovu Riječ. 1 Sv. Jeronim, rođen i odrastao u Dalmaciji, koji je dobro poznavao sveta mjesta i život u Isusovoj domovini jer je od 386. do svoje smrti 420. proveo živeći isposnički u Betlehem, pišući prijatelju prezbiteru Paulinu iz Nole, kaže da za kršćanina nije dostatno to što je u Jeruzalemu nego na kakav je način u njemu (usp. Ep 58,2). Hodočasnicima obično nije posve jasno što točno žele, što očekuju i traže na hodočašću u Isusovu domovinu. Oni međutim znaju da je to nešto posebno, da je na tim prostorima Bog, recimo tako, na osobit način nazočan jer se tu objavio u čovjeku Isusu iz Nazareta. Taj im kraj ipak nije sasvim nepoznat, iako tamo možda nikada nisu bili. Sa svetim mjestima su se naime upoznavali čitajući Sveto pismo ili slušajući Riječ Božju u svojim župnim zajednicama. Na tom hodočašću se pak susreću, gledaju i dotiču tisućljetne tragove mjestâ povezanih s njima poznatim biblijskim događanjima. To su često samo škrti tragovi, koji ih u prvi mah mogu i razočarati ako ih voditelj nije mudro uveo u istinu da su od onda prošla mnoga stoljeća ljudskog nemirnog življenja s mnogo promjena, rušenja i gradnji. Ipak, i tim ne uvijek jasnim tragovima, njima već barem donekle poznati tekstovi Pisma postaju bliži, jasniji i dohvatljiviji te u njihovom srcu zvuče sasvim drugačije. Oni su razgovjetniji nego prije susreta s tim blagim Božjim tragovima. Upravo zato hodočasnici na svetim mjestima mogu puno lakše doći u dodir i s biblijskim događajima koji se odnose na ta mjesta, na te tragove daleke biblijske prošlosti. Tada im biblijska Riječ postaje važnijom od autentičnosti pojedinih mjesta, od veće ili manje nakupine tih povijesnih stijena. Tada postaju otvoreni za ono što im Bog nudi, za djelovanje Duha i Riječi Božje u njima. Zato mnogi dospiju do molitve. Do duboke, iznenadne, neplanirane, darovane molitve na svetim mjestima. Dok hodočasnici i ne moraju sasvim jasno znati kamo idu i što očekuju, voditelj pak mora posve jasno znati kamo i zašto ide. I što ga sve tamo očekuje. Mora mu biti jasno što je to što hodočasnici često i ne-znajući traže i za čim njihova duša i srce žude te im to s dubokim strahopoštovanjem i ponuditi. Ne toliko svojim programom i znanjem već kroza svoj osobni 166

169 doživljaj u iskustvu s Neizrecivim, na tim prostorima objavljenim. U tom slučaju njegove riječi i nisu baš presudne. Točnije rečeno: riječi će mu same od sebe navirati, i to one prave. Jer, čega je srce puno usta zbore! Zato se vjerničko vođenje hodočašća nikako ne može odvojiti od voditelja samoga. 2 On više govori svojom osobom nego riječima i znanjem. Jedino onaj voditelj koji voli, ne samo sveta mjesta, već Boga objavljena u Isusa, umije prenijeti poruku neizrecive i neiskazane ljubavi Božje, jer ju doživljava u svom srcu koje je Bogu otvoreno. A za tom Božjom Istinom duboko smo uvjereni u to! svako ljudsko srce čezne, makar to i ne znalo. 3 Upravo zato, iako je poznavanje Sv. Zemlje poznavanje svetih mjesta, povijesnih i sadašnjih uvjetovanosti toga prostora, koja se odražavaju na političke i sociološke odnose stanovništva u današnjem vremenu gotovo preduvjet za dobro vođenje hodočašća u Sv. Zemlju, ono nipošto nije i njegov glavni sadržaj, kao što je to obično za razna putovanja i turističke aranžmane. Osnovni je sadržaj hodočašća u Sv. Zemlju: Bog koji nam se objavio u riječi Pisma te naročito i neposredno u Isusu Kristu. I to od onih prvih navještajâ i obećanjâ u Starom zavjetu do Njegova rođenja, života i smrti; uskrsnuća, uzašašća i silaska Duha Svetoga. 4 Neko hodočašće možda može biti lijepo i zabavno putovanje, ugodno druženje u razgledanju raznih znamenitosti, ali ako se u srcu hodočasnika nije dogodila molitva i njegov osobni susret s Neizrecivim, koji se očitovao kao ljudsko 2 Naglasimo da ovdje mislimo na duhovno vodstvo hodočašća. Ne na njegovu tehničku organizaciju (hoteli, zrakoplovne karte, autobusi, ulaznice, takse, vize itd.). To naime spada na profesionalne agencije, kojih i na hrvatskom govornom području ima podosta. No i tu valja biti oprezan pa mudro izabrati onu agenciju kojoj nije prvi i jedini cilj vlastiti probitak. Ali i paziti da posluje po zakonima zemlje u kojoj se nalaze, a ne da radi na crno ili pak na polu-crno. A ima i takvih. 3 Držimo da i ona iskonska ljudska čežnja: Ne umrijeti već živjeti - uvijek! nije ništa drugo doli žudnja za vlastitim iskonom u Bogu i njegovoj ljubavi koja ispunja ljudsko srce i nikada ne prestaje. 4 Sadržaj hodočašća je, na neki način, i živuća Crkva na tim prostorima, koja živi Isusov život s mnogobrojnim radostima i nebrojenim poteškoćama svoga vremena i prostora. biće Sin čovječji, Isus iz Nazareta to nije bilo hodočašće već nešto drugo. Možda tek traženje. Samo oni koji na hodočašću prepoznaju Isusa živoga, uzljube ga i klanjaju mu se, smiju se zvati hodočasnicima kad idu u Svetu zemlju. Oni koji nisu Isusa susreli u svom srcu, vraćaju se kući neobavljena posla, pa makar baš sve vidjeli, sve doznali i bilo im lijepo. Bili su i ostali samo turisti i tražitelji. Hodočasnici obično u dubini svoga srca žude za Bogom ne za znanjem; čeznu za svetim ne za provodom; traže molitvu ne tek druženje. Iako i sve to drugo može biti dobro i poželjno, ali na nekim drugim mjestima i u nekim drugim uvjetima. No ne i na hodočašću u Svetu Zemlju. Voditelj hodočašća mora to dobro i jasno razlučiti u samom sebi i to onda stalno imati na umu. On će veoma brzo primijetiti da su hodočasnici u Sv. Zemlju posebno otvoreni za sveto, za Boga i Božje. Ako voditelj to ne prepozna te im ne ponudi Božju istinu, i Boga samoga, već pokazuje samo stijenje, suvenire i povijest, priča šale i potiče razbibrigu, on ne samo da je zakopao dar koji je dobio od Gospodina a to su njegova ljubljena djeca već ih je i žedne i gladne, umjesto čistom vodom i zdravim kruhom, hranio ničim. 5 Osobito je ružno ako se to dogodi voditelju hodočašća svećeniku ili redovniku. Ta oni su svojim životnim odabirom drugačiji. Oni su Božji. Vjernici to uglavnom dobro znaju, i to od njih žele i to spravom očekuju. Ali ako se dogodi da to ne zna ni svećenik voditelj hodočašća, pa se spusti na razinu da hodočasnicima bude zabavljač ili pajdaš za druženje, a ne svjetiljka koja vjerom i ljubavlju put Bogu pokazuje, promašaj hodočašća je potpun. A nije daleko ni od razočaranja vjerničke duše. Pa čak ako neki kasnije i 5 Osim tih pogrešaka, voditelji su u napasti popustiti i drugim mogućnostima, malo grublje rečeno: gledati svoje dobro umjesto dobra hodočasnika; poslovati nepošteno i na crno da ostvare veću zaradu te budu bolja konkurencija onima koji posluju po zakonu; smještati hodočasnike u neprikladne hotele kako bi mu više ostalo; kasnije započinjati i ranije završavati radni dan i davati hodočasnicima što-više slobodnog vremena, kako bi se bavili svojim poslom; ne gledati u hodočasnicima djecu Božju koja Boga traže već ovce koje je korisno postrići; tražiti vlastite probitke pa hodočasnike voditi po posebnim i skupim suvenirnicama gdje sami dobivaju proviziju. 167

170 budu govorili da im je bilo lijepo. Cilj hodočašća naime nije bezbrižno i lijepo provesti to vrijeme nego otkriti ono Jedino lijepo. Najljepše. Otkriti i susresti Boga u hodočasničkoj zajednici i u svom srcu. A puno je prigoda na hodočašću u Sv. Zemlju da im voditelj ponudi i približi upravo to jedino Lijepo: Neizmjernu i Vječnu Ljubav, koja daje smisao ljudskoj radosti i patnji, radu i odmoru, životu i smrti. I hodočašću! Sv. Franjo Asiški je, uz Isusovo božanstvo, svojom jednostavnošću otkrio i nježnom ljubavlju častio Isusa koji je rođen, odrastao, propovijedao, bio raspet i umro kao čovjek. I onda uskrsnuo u slavi i uzišao na Nebo. Franjo je zato volio sve što je s njim kao čovjekom povezano: njegovu Majku, kraj u kojem je rođen i živio, mjesta gdje je propovijedao, umro i uskrsnuo. Upravo u to ime on je god uveo božićne jaslice u kršćansku pobožnost. Više je puta pokušavao i hodočastiti u Svetu zemlju. Svoju ljubav prema Isusu i svetim mjestima prenio je i na svoju duhovnu djecu franjevce, kojima je papa Klement VI. povjerio sveta mjesta na čuvanje. Zato oni i jesu čuvari svetih mjesta u Svetoj zemlji. Zato bi franjevci trebali biti i najprikladniji voditelji hodočašća u Sv. Zemlju. Ali samo ukoliko su barem donekle slični Franji u njegovoj ljubavi za Isusa. I danas su, Bogu hvala, mnogi koji, slično kao sv. Franjo, nježno vole sve ono što je povezano s Isusom čovjekom te zato i hodočaste u Svetu zemlju i prate hodočašće. No, valja se sjetiti da je sv. Franjo svakodnevno častio Isusa živoga uvijek nazočna u Euharistiji. To je put i smjerokaz voditelju hodočašća: najprije sam otkriti Isusa živoga, utjelovljena u posvećenom Kruhu i Riječi, i trajno nazočna među nama i u našim srcima, pa ga tek onda pokazivati drugima. Završimo ovaj dio: Poseban je Božji dar hodočastiti u Isusovu domovinu, u vjeri hoditi njegovim stopama. I od srca preporučamo takvo hodočašće. Ali se ni oni koji nemaju tu milost ne trebaju previše žalostiti, ta Isus živ-živcat, u onom posvećenom Kruhu prebiva s nama, u našim crkvama. Možemo se s njim družiti kad god to poželimo. A oni čista srca jednako kao i u Svetoj zemlji mogu ga srcem i ljubavlju prepoznati i neizmjerno se radovati susretu i druženju s Njim. Neki Božji tragovi sačuvani za nas i naše vrijeme Nazaret je mjesto gdje se Nebo neraskidivo vezalo sa Zemljom. Tu je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, poslije nego je čisto Marijino srce prepoznalo i prihvatilo Božju nakanu da pokaže svoju neizmjernu ljubav za svakoga od nas, ma kakvi i ma gdje bili. Tu je Isus odrastao u ljubavi do punine vremena, do svoje zrelosti. Odatle je pošao razglasiti da su svi ljudi djeca Božja vrijedna Božje ljubavi. Tu hodočasnik može vidjeti i u velebnoj bazilici pohoditi Spilju naviještenja i Spomen-crkvu Isusove othrane te se zaustaviti, sabrati i moliti. Betlehem je mjesto gdje je dječačić Isus napustio sigurnost i toplinu krila Djevice Majke i uputio se u život kako bi dovršio svoje poslanje: sve ljude privesti njihovu cilju Bogu, njegovu i našem Ocu. Tu je doživio i prvo odbacivanje i prijetnju smrću pa je morao u progonstvo, ali se nije pokolebao u svojoj ljubavi za sve ljude ljubljenu djecu Božju. Tu hodočasnik, u najstarijoj bazilici na svijetu, može vidjeti Spilju rođenja, tu zastati i moliti se. Može vidjeti i grobove onih svetih koji su tu pokornički živjeli. Jordan je rijeka u kojoj je Ivan krštavao. Tu je on krstio i Isusa, koji je odatle započeo navještaj Radosne vijesti, da nas Bog ljubi više nego mi sami sebe. Tu ga je Otac potvrdio za Ljubljenog Sina. Na tom mjestu hodočasnik ima prigodu i sam ući u tu istu rijeku i dopustiti da ga se polije tom vodom za vlastito obraćenje i obnovu krsnih obećanja. Kafarnaum je mjesto koje je postalo Isusov drugi zavičaj, njegov grad. Tu je Isus mnoge ozdravio i pozvao petoricu svojih odabranika apostola. Tu je najavio čudo svoje ljubavi, istinu da će ostati među nam u Kruhu, koji ćemo mi sami posvećivati; da je on Kruh živi koji ćemo blagovati da bismo zauvijek živjeli. Tu hodočasnik može vidjeti ne samo ostatke naselja i sinagoge iz Isusova vremena,već i tragove Petrove kuće gdje je i Isus živio. I tu u duhu biti s Njim. Genezaretsko jezero je isto onda i sada. I brda koja ga okružuju. Uokolo toga dragocjenoga je- 168

171 zera Isus je proveo glavninu svoga javnog djelovanja i pokazivao neizmjernu Očevu ljubav za sve ljude, osobito grješnike. Uz to jezero je rekao: Blago čistima srce, oni će Boga gledati! što i danas potvrđuje i iskustveno zna svatko tko nije dopustio da svijet zarobi njegovo srce. Tu hodočasnik može zastati, moliti i na jezeru se brodom otisnuti na otvoreno, slušati Riječ Božju i u tišini razmišljati o velikim Božjim djelima. Tabor je usamljeni brijeg na kojem je Isus izabranima pokazao djelić vječnosti i svoga lica. Njih je to toliko ispunilo da su sve drugo zaboravili i poželjeli uvijek imati puninu te Ljubavi. Na to se usamljeno brdo hodočasnik može, s molitvom na usnama i srcu, uspeti i vidjeti lijepu Crkvu preobraženja gdje se zbio taj čudesni događaj. I onda s Petrom uskliknuti: Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Betanija je na jugoistočnom obronku Maslinske gore. Tu je Isus pokazao dokle može ići Božja ljubav prema nama. Da je jača od svega i od smrti same. Zato ne trebamo imati straha. Tu je upozorio Martu da se brine za mnogo toga, a samo je Božja ljubav potrebna. Tu hodočasnik može ući u stari Lazarov grob. A u lijepoj novoj Crkvi uz taj grob moliti da nam Otac dade da spoznamo ono jedino važno. Maslinska gora je kršćanskoj pobožnosti tako drag brijeg. Tu je Isus često navraćao s apostolima. I noćivao. Tu se, unatoč silnoj tjeskobi od koje se na Veliki četvrtak znojio krvavim znojem, nije povukao i odrekao ljudi već je prihvatio da će umjesto njih uzeti krivnju na svoju glavu. A baš su ga tada svi bili napustili. S vrha te Gore uzišao je na Nebo i obećao apostolima Očev dar: Duha Svetoga. Tu hodočasnik može vidjeti prekrasnu Baziliku Isusove agonije nad liticom gdje se Isus tada molio. I u molitvi poljubiti baš tu liticu. I moliti u Crkvi Gospina groba - uznesenja. A na vrhu je mjesto odakle je Isus uzišao Ocu. I Spomencrkva Očenaša. Kršćanski Sion je mjesto uz današnje zidine Jeruzalema. Tu je Isus prije svoje muke okupio apostole na pashalnu večeru. Tu im je otvorio svoje srce, nazvao ih prijateljima i ispunio obećanje dano u Kafarnaumu: da će sa svojima-nama ostati do svršetka svijeta. Dao im je sebe sama u posvećenom Kruhu i Vinu. Na tom istom mjestu Duh Sveti sišao je nad zaplašene apostole i ispunio im srca svojom snagom da mogu svjedočiti neizmjernu Božju ljubav za sve ljude do kraja svijeta. Duh se i danas daje onima koji mu se otvore i žele ga. Tu hodočasnik može, u Dvorani Posljednje večere, u sabranosti slaviti Euharistiju. I pohoditi Spomen-crkvu usnuća Isusove majke bl. Dj. Marije. Jeruzalem je mjesto gdje je završio život Onaj koji baš svemu daje život Isus. Tu je mjesto gdje je osuđen i predan poganima. Tu je Kalvarija gdje je razapeta Ljubav pobijedila sve zlo i gdje je opraštanje obuhvatilo sve koji ga žele. Tu čovjek spoznaje, ako nije već ranije, da smo sretnici kad takva Boga imamo za Oca! Kad nam je Sina darovao, što nam onda neće darovati?! Zauzvrat od nas ne očekuje ništa. Baš ništa, osim da mu se ljubavlju suobličimo već ovdje na zemlji i tako Ljubav dalje prenosimo te On nastavi živjeti sa svojom braćom i sestrama. Ako igdje na kugli zemaljskoj onda bi na Kalvariji trebalo obdržavati Božju riječ koja veli: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. (Izl 3,5) S tim mislima u srcu valja se uspinjati na to sveto mjesto. Tu se hodočasnik smije s najdubljim strahopoštovanjem uspeti na Kalvariju, mjesto Isusove žrtve koja ne prestaje i u suzama oplakivati svoje grijehe. I slaviti neizmjernu Očevu ljubav. Može ući u Isusov grob, koji se treći dan otvorio zauvijek, kako bismo znali da Bog naš živi. I s najdubljim poštovanjem i ljubavlju može poljubiti Isusovu grobnu ploču. I s anđelima se radovati Isusovu i našem uskrsnuću. 169

172 Dr. fra Miljenko ŠTEKO Sakrament pomirenja i slavlje euharistije iz iskustva hodočasnika u Međugorju Uvod Ne treba posebno spominjati važnost suodnosa između hodočašća i sakramenata pomirenja i slavljenja euharistije. Katekizam Katoličke crkve u broju 769. ističe da će Crkva biti dovršena istom u nebeskoj slavi, o Kristovu slavnom povratku. A do toga dana Crkva na svom hodočašću napreduje između progonstava svijeta i utjehe Božje. U broju 737., govoreći o Duhu Svetomu, Katekizam naglašava kako on uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u Euharistiji, da nas pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te mognemo donijeti mnogo ploda (Iv 15,5.8). A o povezanosti euharistije i pokore osobito snažno progovara Enciklika o Euharistiji: Euharistija i pokora dva su usko povezana sakramenta. Ako euharistija uprisutnjuje otkupiteljsku žrtvu križa sakramentalno je ovjekovječujući, to znači da iz nje proizlazi trajan zahtjev za obraćenjem, za osobnim odgovorom na što je sv. Pavao uputio poticaj kršćanima Korinta: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom (2 Kor 5,20). Ako je savjest kršćanina opterećena teškim grijehom, tada pokornički hod preko sakramenta pomirenja postaje obvezatan put kako bi se pristupilo punom sudjelovanju na euharistijskoj žrtvi. 1 Hodočasnička okupljanja u Međugorju nose osobitu praktičnu poveznicu između ta dva sakramenta. Gotovo je nemoguće postaviti nekakvu brojku o broju onih koji su pristupili sakramentu pokore i pomirenja kroz gotovo tri desetljeća od početka međugorskoga fenomena. Možda nam jedino može biti nekakav orijentir broj svećenika koji su slavili svetu misu. Te se statistike vode od i prema njima od sredine pa do 1. listopada 2011 zabilježeno je da 1 Ivan Pavao II.: Ecclesia de Eucharistia, br. 37. je svećenika slavilo misu. 2 Uz to, godinu ranije, od 1985., počele su se voditi statistike o podijeljenim svetim pričestima u Međugorju. Od tada pa do 1. listopada podijeljeno je pričesti. U prvih devet mjeseci već je dosegnuta brojka od podijeljenih svetih pričesti. Istraživanja Međugorje često posjećuju istraživači različitih usmjerenja i motiva. U našemu tematskomu okviru valja spomenuti knjigu na njemačkome jeziku Ponovno otkrivanje Svetoga na primjeru hodočasničkog mjesta Međugorje. 3 Ona je zapravo doktorska disertacija dr. fra Ivana Leutara, a istraživanje je proveo u Međugorju u dva razdoblja, kako bi dobio objektivniju sliku: najprije početkom kolovoza, a zatim u listopadu Svakome je ispitaniku ukratko objašnjena svrha i cilj istraživanja, a sudjelovanje dragovoljno, samostalno i anonimno. Sudjelovalo je 505 hodočasnika iz 33 zemlje. U uzorku je sudjelovalo 65 posto žena i 35 posto muškaraca. Glede naše teme prenosim ono najvažnije: Ispovijed u Međugorju Kod ispitanika u Međugorju je utvrđeno: 89,2 % tvrdi da je ispovijed za njih dobra i važna, 6,5 % kaže da je za njih ispovijed tek crkvena zapovijed, a samo 4,3 % navodi da ne idu na ispovijed. Zaključak: velika većina hodočasnika u Međugorju smatra da je ispovijed u njihovu životu korisna i važna. Kod tog rezultata socio-demo- 2 Arhiv ICMM, Statistike 3 Leutar, Ivan, Wiederentdeckung des Heiligen am Beispiel des Wallfahrtsortes Medjugorje, FF,

173 grafske razlike ne igraju nikakvu zamjetljiviju ulogu (spol, životna dob, obiteljsko stanje, materijalno stanje, zemlja porijekla i sl.). Razlika se primjećuje kod konfesionalne pripadnosti: evangelici se ne ispovijedaju, što znači da kod ispitanih katolika više od 90 % njih u Međugorju obavi ispovijed. Oni koji su jače povezani s Crkvom, crkvenim organizacijama i djelatnostima, ispovijedaju se češće. Oni koji češće dolaze u Međugorje ispovijedaju se češće. Oni koji imaju intenzivniji molitveni život ispovijedaju se češće. Velik broj ispitanika naglašava da su redovi pred ispovjedaonicama na njih ostavili snažan dojam. I oni koji nešto manje prakticiraju vjeru smatraju da je ispovijed vrlo važan dio hodočašća. Utvrđena je snažna korelacija između ispovijedi i iskustva mira. Zaključak ispovijed je doista posebnost Međugorja. ma u životnoj dobi između 30 i 50 godina klanjanje je nešto manje važno, mlađima i starijima je važnije. Osobama s niskom i s visokom stručnom spremom klanjanje je jako važno, onima sa srednjom stručnom spremom nešto manje važno. Oni koji idu na misu samo 2 do 3 puta mjesečno cijene klanjanje pred Presvetim nešto manje od drugih. Oni koji mole rijetko i oni koji mole svakodnevno visoko cijene klanjanje. Oni koji mole jednom tjedno najmanje cijene klanjanje. Oni koji rade u crkvenim ustanovama više cijene klanjanje. Oni koji su češće bili u Međugorju više cijene klanjanje od onih koji su prvi put došli. Ponovno otkrivanje Svetoga na primjeru hodočasničkog mjesta Međugorje donosi zaključak: euharistijsko je slavlje najvažnija točka hodočašća u Međugorje i središte svih događanja. Svjedočanstva hodočasnika Euharistija u Međugorju sveta misa i klanjanje pred Presvetim U ovome dijelu donijet ću izjave samih hodočasnika iz nekoliko objavljenih knjiga ili iz arhiva izjava Radiopostaje Mir Međugorje. Specifičnost euharistijskog slavlja u Međugorju jest svečano sudjelovanje mnoštva koncelebranata. Kod ispitanika u Međugorju je utvrđeno: da 85,1 % njih smatra kako je Euharistija za njih jako važna, a 13,4 % da je važna. Što češće dolaze, to im je Euharistija važnija. Kod tog rezultata socio-demografske razlike ne igraju nikakvu zamjetljiviju ulogu (spol, životna dob, obiteljsko stanje, materijalno stanje, zemlja porijekla i sl.). Što više mole, to je ispitanicima euharistija važnija. Oni koji prakticiraju svoju vjeru, više cijene euharistiju. Oni koji rade u raznim crkvenim ustanovama ne cijene euharistiju više od onih koji tamo ne rade ili su manje povezani s Crkvom. To može ukazivati na određenu ritualizaciju. Za klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu 79,2 % ispitanika smatra da je jako važno. Kod tog rezultata, socio-demografske razlike igraju određenu ulogu. Muškarcima je klanjanje nešto manje važno nego ženama. Hodočasnici- Izjave objavljene u knjigama Teolog Hans Urs Von Balthasar, koji je govorio i o duhovnim zbivanjima u Međugorju, a za ispovijed je rekao: Pojedinačna, osobna ispovijed je nasljedovanje Krista- Otkupitelja. Kad pojedinac očituje svoju grješnost i dobije odrješenje, on ostvaruje jedan otkupiteljski čin sličan Kristovu otkupiteljskom djelu. Taj čin ima sveopću snagu jer, kad se pojedinac oslobađa od grijeha i svijet se u određenoj mjeri oslobađa svoje grješnosti. 4 Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti bolji. Sveci su se stalno osjećali grješnima jer su i u sebi i u svijetu jasno uočavali ponor grješnosti. Bili su neprestance svjesni da oni još nisu ni blizu savršenosti, da uza sva nastojanja još uvijek ne ljube Boga iznad svega. To onda znači da su sveci posjedovali u sebi onu važnu i bitnu sastavnicu kršćanskog svjedočenja, a to 4 Barbarić, Slavko, Razgovori - Svjetski namjernici naši sugovornici, SB, Duvno, 1990., str

174 je ispovjedno držanje- stalno očitovanje vlastite grješnosti pred Ocem nebeskim i pred njegovim Svjetlom. A sve što se iznosi na Svjetlo, pa i sam grijeh, postaje svjetlo- kako to izrijekom govori sveti Pavao u petom poglavlju svoje poslanice Efežanima. 5 Angelo D Agostino, liječnik, psihijatar i svećenik iz Amerike, za ispovijed kaže: Činjenica je da je u mnogim kršćanskim zemljama izgubljen smisao za ispovijed, dok istodobno raste zanimanje za psihijatra. Mislim da je za svećenika-ispovjednika opasno ako se ne zna ništa s područja psihologije, ali je isto tako opasno ako se počne odveć pouzdavati u psihologiju. 6 Roy Van der Meide iz Australije, protestant koji je postao katolik i koji se krstio u Međugorju, kaže: Svoju prvu pričest neposredno nakon krštenja doživio sam kao nešto neopisivo lijepo. Plakao sam od ganuća. Osjetio sam tada kako je Božje milosrđe neizmjerno veliko. Gospodin dolazi k nama u najjednostavnijem, gotovo ponižavajućem obličju. 7 Hans Adam, poglavar države Liechtenstein, za svetu misu kaže: Tu jedna obitelj i jedan narod čvršće srasta u svojoj odgovornosti. Ona je počivalište i mjesto mira, za današnji nemirni svijet. Tu se svi ljudi susretnu. I kao jednaki pred Bogom i jednaki pred jednakima mole se u miru i zajedništvu. 8 Joan Ulicny iz Pittsburgha, Pennsylvanija za ispovijed kaže: Tek sam u Međugorju došla na ispovijed. Bog mi je oprostio, ali i ozdravio me. Ako je Bog meni oprostio i ozdravio me, želim da se to dogodi svima, da se ispovjede. Dođite Gospodinu, on je dobar i milosrdan, okrenut će sve na dobro. 9 Kirsten Rostboll iz Njemačke, protestantkinja, za ispovijed kaže: Otkad sam čitala spise sv. Franje Saleškoga neprestano me privlačila osobna ispovijed, koju mi u našoj Crkvi nemamo. Kad sam čula sa se u Međugorju mnogo ispovijeda, moja je želja da dođem u Međugorje 5 Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Barbarić, Slavko, Susreti i iskustva u Međugorju - knjiga II, ICMM, Međugorje, 2002., str. 11. postala prejaka, skoro nesnosna. Osjećala sam da ne samo meni nego i svima nedostaje osobna ispovijed. Znam da moramo najprije dobiti oproštenje, a onda oprostiti. Želja me vukla prema svemu tomu u Katoličkoj crkvi, prema potrebi da produbim svoj duhovni život jer se bojim površnosti. Mi nemamo osobne ispovijedi, iako se mnogo govori o praštanju grijeha u euharistiji. Mislim da bi za nas bilo dobro da opet uvedemo praksu osobne ispovijedi. 10 Charles Champ iz Indiane, 97 godina, za ispovijed kaže: Dugo sam vremena čitao o Međugorju i gledao sam na televiziji kako se ljudi obraćaju, ispovijedaju i kako čekaju na ispovijed. To me se vrlo dojmilo, pa sam odlučio sa svojih 97 godina doći i ispovjediti se. To je ujedno i moje najljepše životno iskustvo u kojem sam shvatio da me Bog voli. 11 Dr. Carole Collins, obraćenica iz Engleske, za ispovijed kaže: Otišla sam na ispovijed nakon 25 godina. U toj ispovijedi započeo je moj novi život i moj novi odnos prema životu. 12 Frances Russel iz Bostona za svetu misu kaže: Svako jutro išla sam na svojim štakama u crkvu na misu i svaki dan sam se pričešćivala. Molila sam krunicu. To mi je davalo snage da preživim dan. 13 (Frances je kasnije ozdravila i mogla je normalno hodati bez štaka.) Bob Sodlack, svećenik koji je bio napustio službu, pa se nakon dvadeset godina vratio, za svetu misu kaže: U teškim trenutcima jedino što bi mi ostalo je bila sveta misa. Uvijek sam znao što činim i nikad nisam izgubio poštovanje prema misi iako sam sretao svećenike koji su mi govorili da ne vjeruju potpuno u euharistiju i koji su se čudili mojoj vjeri. 14 John Baptist Odama, biskup iz Ugande, za svetu misu kaže: Središte svega je crkva, odnosno euharistija. Takav mora biti i naš život. Središte našeg života je euharistija, a priprema mora biti ispovijed, razmatranje Kristove muke i križa te moljenje krunice. Sve ipak vodi k euharistiji Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str

175 Antonio Bertola iz Torina za svetu misu kaže: Za prvog boravka u Međugorju osjetio sam da moram biti u crkvi. Tada sam osjetio da je prvo što moram učiniti- otkriti Isusa u euharistiji. Cijelo moje iskustvo s Međugorjem od prvoga trenutka bilo je otkrivanje Isusa u euharistiji. To ne znam objasniti, ali znam da je euharistija susret s Isusom. 16 Franz von Sales, svećenik iz Njemačke, za svetu misu kaže: Misa je za mene u središtu svega. Ona je, kad sam je napokon otkrio, za mene bila ono skriveno blago ili onaj izgubljeni biser o kojemu govori evanđelje. Sjećam se kad nas je Gospa pozvala u poruci 25. rujna da se zaljubimo u Isusa u euharistiji. To mi je bilo vrlo važno. Euharistija mi je otada postala život. Shvatio sam da se poruke mogu živjeti. Iskustvo u svetoj misi i iskustva u ispovjedaonici posebno su me obogatila. 17 A za svetu ispovijed kaže: Znam da je ispovijed uvijek i svugdje sakrament nutarnjeg liječenja, ali u Međugorju na poseban način upravo zbog Marijine nazočnosti. 18 Marc Lenagham iz Zapadnog Belfasta, bivši pripadnik IRA-e, za ispovijed kaže: Bilo mi je teško povjerovati da mi Bog može oprostiti, kao čovjeku koji je iskusio duboku mržnju i čvrstu volju da ubija. Pomogao mi je događaj s Davidom koji je dao ubiti nevina, a Bog mu oprašta. Pomisao na sv. Pavla koji je progonio kršćane i postao apostolom dala mi je snagu i ulila povjerenje u milosrđe Božje. Nakon ispovijedi sam bio slobodan kao ptica i beskrajno radostan. 19 Kilion McDonall iz Amerike, promicatelj kršćanskog jedinstva, kaže: Euharistija je za mene središte svega, vidio sam da je tako i u Međugorju, te da je veliko zanimanje za ispovijed. Ispovijedati u Međugorju bila je za mene velika milost. 20 Robbie Mugrley, rock-glazbenik iz Irske, nakon obraćenja došao je u Međugorje i sudjelovao u svetoj misi: Pjevala se pjesma Bože, ja Ti se predajem, Tebe izabirem za svoga Gospodara. 16 Isto, str Isto, str Isto, str Barbarić, Slavko, Susreti i iskustva u Međugorju - knjiga III, ICMM, Međugorje, 2002., str Isto, str. 38. U tom trenutku sam kleknuo i osjetio njegovu prisutnost. Srce mi se raspuknulo. Plakao sam i plakao ni sam ne znajući kad je misa završila. Kad sam izišao iz crkve bio sam kao nov čovjek: opran, očišćen i uređen. Osjećao sam se divno. 21 Andres D Avila iz Srednje Amerike, protestant koji je postao franjevac, o svetoj misi kaže: Cijelo sam vrijeme tražio Boga kojekuda, a on je u Euharistiji uvijek bio tako blizu mene. To je za mene bilo veliko otkriće. Misao da je Bog nazočan u Euharistiji ispunila je moje srce i moju dušu. Odmah sam zatražio da budem primljen u Katoličku crkvu. Nakon prve ispovijedi i prve pričesti, znao sam da moram postati svećenik u Katoličkoj crkvi. Ne znam sve to u potpunosti razjasniti, ali sam bio siguran da je to moj put. ( ) Iskustvo Međugorja dalo mi je novu snagu i novi polet. Ja osobno nisam imao nikakvo nadnaravno viđenje ali sam od radosti plakao. 22 Gisel Baucher iz Kanade, obraćenica, kaže: Ovo iskustvo Međugorja ne bih nikada željela izgubiti Ovdje još više otkrivam smisao molitve, mise, ispovijedi, posta Čudim se kako sam prije ovoga iskustva uopće imala odvažnost reći da sam katolkinja. 23 Mons. Georges Riachi, nadbiskup Tripolija iz Libanona za ispovijed kaže: Prelijepo je vidjeti kako ljudi s poštovanjem pristupaju sakramentu svete pričesti i drugim sakramentima, kao što je ispovijed. Vidim duge redove ljudi koji čekaju na ispovijed. Ono što nam ovdje valja činiti, ono što svećenicima valja činiti, to je reći ljudima da budu iskreni s Gospodinom Bogom, da se otvore. Otvorite se, otvorite se! Slobodno otvorite srce, otvorite cijeli život bez srama, da vas Bog dodirne, da oduzme sve napetosti, svu prljavštinu koja se nakupila u životu. Ljudi se skrivaju pred svojim ispovjednicima. 24 Rita Falsetto iz SAD-a za ispovijed kaže: Kroz ove godine shvatila sam da je jedan od najljepših plodova Međugorja ispovijed. Sjećam se jednog vrlo posebnog susreta s jednim hodočasnikom, 21 Isto, str Isto, str Isto, str Međugorski razgovori, hodočasnička svjedočanstva, ICMM, Međugorje, 2005., str

176 99-godišnjim Amerikancem. Došao je u Međugorje samo zato da se ispovijedi. U Americi je čuo za Međugorje, bio je vrlo bolestan,ali je odlučio doći ovamo na ispovijed. Gospođa koja ga je dovela zamolila me da upita fra Slavka bi li mogao otići u kuću gdje je smješten da ga ispovjedi. Bio je preslab da dođe u crkvu. S fra Slavkom smo otišli k njemu i fra Slavko je s njim razgovarao. Bilo je divno vidjeti tog čovjeka koji se doslovno zaljubio u Međugorje samo zato što je čuo kako se čovjek ovdje može divno ispovjediti. Fra Slavko ga je ispovjedio, taj se čovjek vratio u Ameriku i umro nekoliko dana kasnije. Kako godine prolaze sve više vidim ljepotu i važnost ispovijedi u Međugorju. Mnogi ljudi mi kažu da su došli u Međugorje i ispovjedili se nakon 30 ili 40 godina. To im potpuno mijenja život. 25 Hubert Liebherr iz Njemačke, obraćeni poduzetnik, za ispovijed kaže: Kad sam došao u Međugorje, odlučio sam da ću se ispovjediti kad se vratim u Njemačku, u nekom velikom gradu, daleko od kuće, gdje me nitko ne pozna, gdje mogu ući na stražnja vrata. Ispovijedati se ovdje, na otvorenom, na toj livadi, bilo je isključeno. To moj ponos ne bi dopustio. Nisam mogao pomisliti da tu netko stoji i gleda me, netko tko me pozna Nestao bih pod zemljom! Za to vrijeme osjećao sam se sve gore i gore, i ustao sam da pobjegnem daleko od ljudi. U tom času prema meni dođe svećenik, stane preda mnom, postavi stolicu, sjedne i stavi natpis : Njemački. To je sigurno bila Božja milost koja me je povukla da padnem na koljena i da se rasplačem. Osjetio sam kako sam dugo zapostavljao Boga, kako sam ga ražalostio samo sam plakao i rekao da sam u životu sve činio naopako. Mislio sam da mi Bog neće nikada oprostiti, ali čim je svećenik izgovorio riječi oproštenja sve je prošlo. Osjetio sam: Bog ti je oprostio i ljubi te. To je bio takav duboki unutarnji mir. 26 O. Roman Gruter, svećenik iz Švicarske, za ispovijed kaže: Kad sam došao u Međugorje, sjeo sam u ispovjedaonicu i tamo ostao sedam sati. Tih sedam sati u ispovjedaonici je za mene bilo tako posebno i jedinstveno da sam se samo čudio. Doživio sam tolika obraćenja, ljude koji 25 Isto, str Isto, str doista mijenjaju svoj život i predaju ga Bogu. To me se tako duboko dojmilo. 27 Wayne Weible, američki publicist, kolumnist i obraćenik na rimokatoličku vjeru za svetu misu kaže: Kad sam prvi put otišao u Međugorje u svibnju godine, otkrio sam Isusa u Euharistiji. Zaljubio sam se u Nj, spoznavajući da je uistinu prisutan u tom sakramentu. Prije toga nisam znao ništa o Euharistiji. To je jedini razlog zašto sam postao katolik. Sada to ne mogu objasniti, ali u trenutku pričesti sam znao da je to pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To je sila koja je promijenila moje srce. Otada želim živjeti kao Isus. Još uvijek se borim i još uvijek češće padam nego što uspijevam, ali nema takvog mira u svijetu kao što je mir koji nastane u meni kad primim sv. Hostiju. Živim za to. 28 Hilda Campan iz SAD-a, za ispovijed kaže: Još se sjećam one prve ispovijedi nakon što se nisam ispovijedala više od 20 godina. Ušla sam u ispovjedaonicu. Za mene je to bilo iznenađenje, mogla sam sjesti do svećenika. Nakon što me je pozdravio, svećenik me je zapitao kada sam se zadnji put ispovjedila. Oklijevajući, rekla sam da je prošlo dvadeset godina, a možda i više. Zaželio mi dobrodošlicu zbog povratka u Crkvu. Samo sam plakala. I kada sam izišla osjetila sam se vrlo sretnom, vrlo olakšanom. 29 Bernard Ellis, obraćeni Židov za svetu misu kaže: Naučio sam da Bog svaki dan dolazi k nama u Misi da bi nas branio fizički i duhovno, naučio sam o pravoj nazočnosti Božjoj u Euharistiji. 30 Tony Belo, inženjer zvuka iz SAD-a, nakon otkrića Međugorja, za svetu misu kaže: Shvatio sam da je Misa najvažnija u životu. Ići na Misu nije obveza nego povlastica. Za skoro sve mise pripremam oltar, čistim i zatvaram crkvu. Tada sam sasvim sam s Presvetim, kleknem i držim se za Svetohranište dok molim Isto, str Peričić, Eduard, Cvijeće i plodovi Međugorja - svjedočanstva, Zadar, Str Isto, str Isto, str Isto, str

177 Izjave u radio emisjiama Kolovoz-rujan 2011., prikupili novinari Radiopostaje Mir Međugorje Wael Abov Jaoudeh iz Libanona - za ispovijed kaže: Jučer sam se ispovjedio i odmah sam sretniji i zadovoljniji čovjek koji sada osjeća Međugorje u potpunosti. 32 Isabel McNulty iz Škotske za sv. misu kaže: Misa mi je jako važna i pruža mi mnogo utjehe, osjećam posebnu smirenost dok sam na misi, kao da sam druga osoba. Zaa ispovijed kaže: Doživjela sam prekrasno iskustvo ispovijedi koju sam obavila prvi dan kad sam došla. U svom privatnom životu doživjela sam mnoge stresove, traume i mnogo tuge. Svećenik kod kojeg sam se ispovijedala bio je divan i ukazao mi je na to kako je Gospa prisutna tu s nama i mislim da nikad neću zaboraviti taj prekrasan osjećaj. 33 Francis Rodrigues iz Londona za sv. misu kaže: Sv. misa je centar mog života. Sad slobodno mogu reći da je ona najvažniji dio moga života. 34 Jean Byers iz Sjeverne Irske za sv. misu kaže: Svaki dan idem na misu, jutri ili navečer, i misa je jedan jako važan dio mog života, te ne mogu zamisliti život bez sakramenata. Za ispovijed kaže: Prije nego dođem ovdje uvijek se pomolim Blaženoj Djevici Mariji za ispovijed, da se lijepo ispovjedim i očistim svoju dušu i nakon toga budem tako čista i zadovoljna. Nisam doživjela neko posebno obraćenje, ali mogu reći da svaki put neizmjerno osjećam Gospinu prisutnost tu. 35 Christina Gilmore iz Irske za ispovijed kaže: Svaki mjesec idem na ispovijed, ali volim doći ovdje i jednom godišnje temeljito pročešljati svoju savjest jer volim i franjevce ovdje Arhiv, Radiopostaja Mir Međugorje 33 Isto 34 Isto 35 Isto 36 Isto Maria iz Dublina za sv. misu kaže: Svake nedjelje idem na svetu misu i volim se moliti za ljude i situacije koje su potrebite molitve. Za ispovijed kaže: Ispovjedila sam se i ovdje u Međugorju prvi dan kad sam došla i baš sam imala lijepo iskustvo nakon kojeg sam otišla na svetu misu i pričestila se. 37 Christina Dodrill iz Dublina za svetu misu i ispovijed kaže: Sjećam se kako sam za vrijeme svog prvog posjeta Međugorju bila jako emotivna i to mi se sve događalo na svetoj misi. Volim otići na svetu misu, a naravno prije toga se pomiriti s Gospodinom jer me sve to uči da otvorim svoje srce životu, vjeri i Uskrslom. 38 Jean Kirton iz Londona za svetu misu kaže: Dok sam u Međugorju, idem na misu svaki dan, a kad sam doma, samo nedjeljom, pa se nadam da će se i to promijeniti i da ću ići češće. Za ispovijed kaže: Idem često na ispovijed jer u njoj vidim rješenje da skinem teret s duše i osjetim olakšanje. 39 Joanie Hutchinson iz Irske za svetu misu kaže: Osjećam kako me Gospa poziva svaki put i budem tako sretna kad vidim koliko ljudi sudjeluje na svetoj misi, pa poželim da tako bude i kod nas doma. Za ispovijed kaže: Često idem na ispovijed, ali ovdje mi je osjećaj ispovijedi drukčiji i vjerujem da se ovdje događaju velika obraćenja. 40 Carmen Kelly iz Dublina za svetu misu i ispovijed kaže: Sveta misa i ispovijed su postali centar mog života. U ispovijedi očistim svoje misli, očistim svoju dušu i uvijek mi padne na pamet misao koju u sebi izreknem Bogu - Ako me sad uzmeš, bit ću ti savršena, čista. Već za 5 minuta možda neću biti. 41 Laura Caballero iz Argentine za svetu misu kaže: Euharistija je za mene živi Isus, Isus koji nas voli, ljubi i čeka. Za ispovijed kaže: To je sakrament kojega ovdje doživljavam kao duhovni tuš. To je kao spremanje za osobu koju volimo, okupamo se, sredimo se. Tako moramo očistiti 37 Isto 38 Isto 39 Isto 40 Isto 41 Isto 175

178 našu dušu za susret s Isusom koji nas toliko voli. Gospa nas uči da ne kritiziramo njene svećenike nego da molimo za njih jer u trenutku ispovjedi živi Isus je u njemu i On je taj koji nam oprašta grijehe. Mnogo ljudi ne želi ići na ispovijed i govoriti svoje grijehe svećeniku jer smatraju da je svećenik grešniji od njih,a ne gledaju Isusa u njemu. 42 Ja sam također imala osobno iskustvo vezano za tako nešto, koje mi se dogodilo dok sam klečala pred Isusom za vrijeme svete Mise. Pitala sam i sebe i Isusa kako da odgovorim ljudima koji kažu da ne žele ići na ispovijed pred čovjeka koji je grešniji od njih, pred svećenika, i u jednom trenutku sam vidjela sliku Boga koji nas neizmjerno ljubi. Vidjela sam Isusa kako spušta ruku na svećenika kojeg sam ja osobno smatrala grešnikom i pomislila sam, pa tko sam ja da se ne idem ispovjediti kod tog svećenika. Zato od tada svakome kažem neka ide naći Isusa koji je sakriven u osobi određenog svećenika. 43 Maya Zupnik iz Moskve za svetu misu kaže: Mi pripadamo Grkokatoličkoj crkvi, ali iskustva vezana za svetu misu i ispovijed su podjednaka... Za ispovijed kaže: Ispovijed je kao temeljito kupanje, čišćenje od grijeha, od te bolesti. Ona nam daje dašak svježeg zraka, dah novog života. 44 Oleg Zupnik iz Moskve za ispovijed kaže: Jučer sam ovdje imao duboko iskustvo ispovijedi. Razmišljao sam poslije kako nam svećenik daje kruh, tijelo Kristovo i hrani nas kao novorođenče, kao malo dijete. To je ono čemu bismo trebali težiti- biti djeca. Ponekad mi je jako neugodno otići na ispovijed. Kad idem na ispovijed osjećam se kao dijete koje je nešto skrivilo i koje čeka kaznu za svoj nestašluk, ali ipak to je jedini način da očistimo svoju dušu. 45 Denis Kuntz sa Aljaske za svetu misu kaže: Svake nedjelje redovno idem na svetu misu, osim kad sam spriječen bolešću. 46 Za ispovijed kaže: Malo sam se odmakao od svete ispovijedi, 42 Sretni ljudi - Radost za svaki dan, Svjedočanstva međugorskih hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str Arhiv, Radiopostaja Mir Međugorje 44 Sretni ljudi - Radost za svaki dan, Svjedočanstva međugorskih hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str Isto, str Isto, str. 27. ali nadam se da ću uskoro i to obaviti i to baš na ovom hodočašću u Međugorju. Odmakao sam se od ispovijedi jer sam imao neka teška iskustva u životu koja ne mogu zaboraviti i teško mi je tražiti oprost za neke stvari na koje nisam mogao utjecati. Duboko se nadam da će Međugorje promijeniti te stvari u meni. 47 Elizabeth Schnitzler iz Kanade za svetu misu kaže: Gospa me ovdje u Međugorju dovela bliže Isusu i Euharistiji, bliže sakramentima. U Međugorju sam naučila da je sveta Misa molitva broj jedan. To je najvažnija molitva i središte svega. Za ispovijed kaže: Gospa nas stalno upućuje na svog Sina i upućuje nas na ispovijed kako bi se pomirili s njenim Sinom. Za mene je to način da očistim svoju dušu, duh i tijelo i ispovijed mi je ovdje postala jako važna jer me liječi. 48 Paul Schnitzler iz Kanade za svetu misu kaže: Redovno idem na svetu Misu i postala mi je jako važna. Za ispovijed kaže: Kad sam bio mlađi osjećao sam neugodu pri ispovijedi, ali nekako s Međugorjem je i to nestalo tako da mi sad ispovijed ne predstavlja nikakav problem. S godinama nekako zrelije počnete gledati na sve to i shvatite da se ispovijedate Bogu,a ne čovjeku koji sjedi ispred vas. Mislim da me Međugorje učinilo boljom osobom jer me dovelo bliže Bogu. 49 Francesco Bulleri iz Italije za ispovijed kaže: Mislim da Međugorje ima prekrasan dar, dar gdje se ljudi obraćaju. Gospa ima poseban plan s Međugorjem i kad se ovdje ispovjedim imam osjećam se kao da sam se ispovjedio direktno Isusu na poseban način. Važno je ne napustiti Međugorje bez ispovijedi. 50 Mike Shaver iz Houstona za ispovijed kaže: Na ispovijed ne idem često, ali evo baš se danas spremam otići i imamo pripremu prije ispovijedi kako bi se uspjeli što bolje ispovjediti. 51 Ralph Mackie s Aljaske za ispovijed kaže: Ispovijed je za mene uvijek teška, pri samoj pomisli se odmah unervozim i uvijek me uhvati neki 47 Sretni ljudi - Radost za svaki dan, Svjedočanstva međugorskih hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012.,str Isto, str Isto, str Isto, str Arhiv, Radiopostaja Mir Međugorje 176

179 strah da ne govorim sve što bih trebao reći. Teško je, ali uvijek osjećam tu Božju milost i Njegov oprost. I Gospa nas uči da idemo jednom mjesečno na ispovijed bez obzira kako se osjećamo, pa to i prakticiram i drago mi je što sam se naučio disciplinirati u tome. Za svetu misu kaže: Sveta Misa je najvažnija stvar i idemo kad god možemo. Blažena Djevica Marija je u porukama rekla da bi bilo dobro da se na svetu misu ide što češće jer tamo primamo Njenog Sina, te je Ona ta koja me motivira i nadahnjuje da idem na misu svaki dan. 52 Rozalia Starosta iz Kanade za svetu misu kaže: Prije sam bila katolik samo na papiru, ali krenula sam svaki dan na svetu Misu, počela sam se redovno ispovijedati, te se uključila u molitvenu grupu Majčine molitve. Prije sam bila puna teorije, ali ništa od toga nisam prakticirala. Za ispovijed kaže: Ispovijed mi je postala olakšanje, način da se riješim tereta kojeg ne moram nositi sa sobom i idem svakoga mjeseca olakšati svoju dušu. 53 Ana Shaver iz Ekvadora za svetu misu kaže: Prije sam išla na nedjeljnu misu i ponekad bih je preskočila i ne bih se osjećala loše zbog toga,a sada jednostavno moram otići. Za ispovijed kaže: Kad sam došla u Međugorje odlučila sam se na svoju drugu životnu ispovijed i tada je sve nestalo. Kao da su svi moji grijesi i problemi ostali na dnu nekog mora, Isus je sve izliječio, sve oprostio i sve zaboravio i osjećam se zaista prekrasno. 54 Desiree iz Londona: Mogu reći da je ispovijed ovdje lijepa. Poslije ispovijedi osjećaš da je nešto teško otišlo iz tvoga života, prošlog života. To je doživljaj kada se ispovjediš u Međugorju. Nije isto kao u ostalim crkvama na svijetu. Ispovijed je ovdje za mene postala svakodnevnica. A sveta misa je vrhunac moga života. Kada idem na svetu misu teško mi je izići iz crkve. Misa je kako rekoh vrhunac moga života i ona je posebna u Međugorju. Mnoge stvari ovdje vidim i mogu samo jedno reći, Krist je prisutan ovdje 52 Sretni ljudi - Radost za svaki dan, Svjedočanstva međugorskih hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str Isto, str Isto, str. 5. i to tijelom i duhom kao što je i Majka Marija s nama. 55 Kim Beck iz Chicaga: Još nisam bila na ispovijedi ali večeras idem. Sveta misa je nešto posebno. Osjećam prisutnost Duha Svetoga, to me tako pokreće. Neku večer sam bila na internacionalnoj misi prije koje se molila krunica, jednostavno ne mogu riječima opisati tu emociju i tu ljubav našeg Gospodina. 56 Ivan Mamuša iz Novog Travnika: Moje iskustvo ispovijedi u Međugorju je intenzivno. Znalo mi se dogoditi da me u sridu pogodi, da me protrese, nije baš kao na svakom mjestu. Kada iziđem iz ispovjedaonice osjećam se olakšano. Svetu misu u Međugorju proživljavam dublje, pogotovo kada vidim ljude iz dalekih krajeva svijeta. 57 Theresa Sargent iz Engleske: Sveta misa i ispovijed me jednostavno rasplaču. Nikada prije u svome životu nisam imala takvo iskustvo. Jednostavno padnem na koljena i plačem. Iako ne razumijem riječi, prelijepo je. Riječi ne moraš ni razumjeti, bitno je da shvatiš što se događa. 58 Gospođa Livingston iz Londona: Još nisam bila na ispovijedi, ali danas idem. Sveta misa je predivna. Jučer sam bila na američkoj misi u 12 sati. Predvodio je američki svećenik koji je plakao na oltaru i za mene je to bilo vrlo nadahnjujuće. 59 N.N. iz Škotske: Ispovijed je za mene lijep doživljaj. Ohrabrujuće je jer u mojoj zemlji ljudi ne idu na ispovijed, ali ovdje je drugačije. Sve je tako puno poštovanja. Za mene je sveta misa jedno prekrasno iskustvo. Bio sam na hrvatskoj i na engleskoj misi. 60 Claire iz Engleske: Sveta misa je prelijepa. Moram si nabaviti radio. Svaku večer ostajem na misi, onda molimo krunicu a imali smo i ozdravljenja neku večer. Ispovijed je nešto što nisam nikada prije osjetila kao u Međugorju Arhiv, Radiopostaja Mir Međugorje 56 Isto 57 Isto 58 Isto 59 Isto 60 Isto 61 Isto 177

180 Maity iz Irske: Još nisam bio na ispovijedi. Sveta misa je fantastična. Ispovijed je nešto posebno. Ona je tu da te ozdravi. Ali je ispovijed tako posebna u Međugorju. Iskustvo svete ispovijedi je odlično. Toliko ljudi koji se ispovijedaju je prekrasno vidjeti. 62 Svećenik Jason Troll iz Floride: Kad sam ovdje došao prvi put, imao sam snažno i lijepo iskustvo ispovijedi. 63 Svećenik Anthony iz Floride: Zanimljivo je koliko ljudi dolazi s različitih govornih područja i na svim tim jezicima služi se misa dok u Indiji i Americi se služi samo na jednom jeziku. Ovdje stvarno osjetimo Božje darove. Ovo mi je prvi put da sam u Međugorju. Prvi dojam je dobar. Sveta misa mi je posebna a posebnije mi je to koliko ljudi u njoj uživa. Nažalost mnogi se ljudi u svijetu udaljuju od Crkve ali mislim da je Međugorje mjesto gdje bi se mnogi ljudi trebali vratiti Crkvi gdje i pripadaju. 64 Gloria iz Engleske: Ispovijed u Međugorju pojačala je moju vjeru. Uvijek sam bila katolkinja, cijeli život i uvijek sam sebe smatrala dobrim katolikom, ali me Međugorje dovelo na jednu dublju i jaču razinu vjere. 65 Umjesto zaključka Već je godine poznati pastoralni teolog iz Beča, Paul M. Zulehner proučavao fenomen Međugorja i zaključke objavio u predavanju Medjugorje eine mystagogische Lektio. Glede slavljenja sakramenata i ukupnoga pastoralnog rada u Međugorju on je kazao da sve, zapravo, vodi do središta vjere. Osobito mu je bilo radosno iskustvo u kojem je zamijetio da se ljudi tu pridižu, da im se vraća nada u život, te da se uzdignute glave vraćaju kući. Kroz njih je prepoznao plodove Duha, a gdje god Duh djeluje, tu je Crkva nazočna, jer Božja je nakana podizati čovjeka. Upravo to potvrđuju i ova iznesena svjedočanstva. Možda je upravo dobro, svakom čitatelju prepustiti prosudbu onoga što iskustva govore. A to je i bila nakana ovoga iznošenja svjedočanstava. 62 Isto 63 Isto 64 Isto 65 Isto 178

181 Fra Bože VULETA Hodočašća Gospi Sinjskoj i evangelizacija stanje i perspektive Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske ima tri stoljeća dugu prošlost. Začinje se u prijelomnim vremenima oslobađanja od vladavine osmanskoga carstva. Iz vremena samih početaka mogu se istaknuti dva važna čimbenika za to Svetište. Gospina slika koja se štuje u Svetištu u Sinju donesena je iz susjedne Bosne, točnije iz Rame, iz franjevačkoga samostana na Šćitu godine. Naime, tada su fratri i narod iz srednje Bosne, Duvanjskoga i Livanjskog polja naselili prethodne godine oslobođenu Sinjsku krajinu. Drugi važni događaj za štovanje Gospine slike i za Svetište u Sinju jest obrana Sinja od pokušaja osmanlijske vojske da ga ponovno osvoji godine. Obrana se dogodila u čudesnim okolnostima. Mali broj branitelja (oko 700) uspio se oduprijeti nadmoćnoj osmanlijskoj vojsci ( do vojnika). Uspjeh obrane pripisali su Božjoj pomoći koju su branitelji i narod izmolili pred slikom Majke od milosti, kako se tada nazivala slika Gospe Sinjske. Iz novijega vremena treba istaknuti vrlo značajan događaj iz godine. Naime, tada se obilježavala 250. obljetnica oslobođenja Sinja. Bio je to prvi veći javni skup vjernika u ondašnjoj komunističkoj Jugoslaviji (i prvo misno slavlje izvan crkvenoga prostora). Slavlje je predvodio kard. Franjo Šeper. Možda je presudan bio karakter tradicije hodočašća Gospi Sinjskoj da je u to vrijeme neprijateljskoga odnosa prema Crkvi taj skup uspio i ostao kao pečat svjedočanstva privrženosti naroda vjeri i Crkvi. Sudionici tog slavlja pamte riječi splitsko-makarskoga nadbiskupa dr. Frane Franića upućene kard. Šeperu: Kardinale, vidite, narod je uz nas! Važnost toga događaja ilustrira i jedna zgoda iz slavlja 300. obljetnice dolaska Gospine slike i naroda iz Rame. Bilo je to godine. Dakle, samo tri godine prije početka demokratskih promjena, vlasti nisu dopustile sinjskom Autoprijevozu da iznajmi autobuse za Ramu u kojima su vjernici pratili Gospinu sliku, koja je tada prvi put iznesena izvan Sinja. Čuvarica pamćenja Izgleda da je vjera u Božji zahvat po Marijinu zagovoru u tom događaju bila nedvojbena i čvrsta. Ishod toga događaja kojem je simbol bila i ostala Gospina slika postao je temeljni čimbenik oblikovanja identiteta stanovništva koje, doseljeno s različitih strana, nije imalo gotovo ništa zajedničkoga, osim sumnjičavosti mletačkih vlasti. Kako je ishod rata pod Sinjem imao velik značaj za cijelu Dalmaciju i osnažio daljnji proces oslobađanja Bosne i Hercegovine, puk je u tim područjima također prihvatio pobožnost prema Gospi Sinjskoj. Osim toga, u Gospinu sliku pohranjeno je pamćenje iz kojeg je živjela povezanost naroda u Cetinskoj krajini s narodom iz Bosne, i obrnuto. To su neki od čimbenika koji su u samim temeljima hodočasničke tradicije Gospi Sinjskoj. Hodočašća u Sinj Čudesna obrana Sinja godine dogodila se upravo na svetkovinu Velike Gospe. Kako se ta svetkovina intenzivno slavila i prije i poslije, njezina proslava u Sinju uvijek je bila prigodom da se osvježe povijesna pamćenja. To je davalo snažno obilježje samoj tradiciji hodočašća Gospi Sinjskoj. To je na svoj način odredilo i vremenski okvir hodočašća. Najveći broj hodočasnika dolazio je i još uvijek dolazi u Sinj upravo o svetkovini Velike Gospe. Međutim, poboljšane komunikacijske veze omogućile su da sve veći broj štovatelja izvan Cetinske krajine dolazi i tijekom cijele godine. To se prvenstveno odnosi na Split i njegovo okolicu od Omiša do Trogira. Na povećanje broja hodočasnika u Svetište u Sinju ipak je najviše utjecao i utječe fenomen Međugorja. Posebno inozemna 179

182 hodoćašća Gospi Sinjskoj treba pripisati gotovo isključivo hodočašćima u Međugorje. Svetište Gospe Sinjske nema baš nikakve programe promidžbe hodočašća. Sve se događa sasvim spontano. To ipak ne znači da određena vrsta promidžbe ne bi bila od pomoći i poticaj brojnim hodočasnicima. Treba još istaknuti da velik broj hodočasnika Gospi Sinjskoj doslovno hodo-časti, tj. dolazi pješice. Velika skupina hodočasnika pješaka dolazi u nedjelju prije Velike Gospe u organizaciji Splitsko-makarske nadbiskupije. To je hodočašće poznato kao tradicionalno hodočašće mladih (gotovo 30 godina). Oni se večer prije okupljaju u Svetištu Gospe od Otoka u Solinu, slave sakramente ispovijedi i euharistije, a potom noću hodočaste u Sinj. Isti dan dolaze hodočasnici i s drugih strana, ali ne u tako veliku broju. Za samu svetkovinu Velike Gospe sa svih strana dolazi velik broj hodočasnika pješaka. Sve je veći broj manjih skupina ili pojedinaca koji pješice hodočaste iz Zagreba, Sarajeva, srednje Bosne, Dubrovnika, itd. Veliki broj hodočasnika pješaka hodočasti desetljećima; mnogi od njih neizostavno svake godine, počevši od djetinjstva. Na temelju evidencije proteklih pet godina u Svetištu su prosječno godišnje registrirane 263 skupine hodočasnika (prosječno pedesetak u jednoj skupini), više od hodočasnika. Može se pretpostaviti da tom broju treba pribrojiti više od 20% neregistriranih skupina. U knjizi izloženoj za upis hodočasnika pojedinaca prosječno se godišnje upiše hodočasnika. Može se pretpostaviti da je među njima velik broj obitelji, a u knjigu se upiše samo jedan član. Osim toga, imajući u vidu da je praksa upisivanja uvedena tek prije pet godina i da su navike upisivanja inače vrlo slabe te da velik broj hodočasnika uopće ne primijeti knjigu za upis (ona je izložena u crkvenom predvorju), može se pretpostaviti da se u knjigu ubilježi manje od 10 % hodočasnika. Kad se sve to uzme u obzir, može se zaključiti da je broj pojedinačnih ili obiteljskih hodočašća tijekom godine višestruko veći, možda i deseterostruko. O svetkovini Velike Gospe, što znači tijekom devetnice i tjedan dana poslije same Svetkovine, prema slobodnim procjenama u Svetište dođe oko hodočasnika. Marijinim evanđeoskim stopama Što se pak tiče hodočašća Gospi Sinjskoj i evangelizacije, ne postoji poseban program koji bi isticao tu dimenziju hodočašća. Ona je prisutna u onoj mjeri u kojoj hodočašće kao takvo i njegovi tradicionalni sadržaji mogu biti u službi evangelizacije. U postojećim hodočašćima Gospi Sinjskoj, od kojih većinu možemo nazvati masovnim hodočašćima, bude određen broj rubnih kršćana, agnostika, inovjeraca. Ona znakovitost i snaga koju hodočašće ima na antropološkoj ra- 180

183 zini sve sudionike čini prijemljivijima za radosnu vijest. Posljednjih dvadeset godina, zahvaljujući mogućnosti ozvučenja čitave staze kojom prolazi procesija koja traje sat i pol, stvorena je mogućnost aktivnoga sudjelovanja svih sudionika. Naime, naizmjence se čitaju biblijski tekstovi koje prate prigodni poticaji na razmišljanje, pjesme i molitve. Taj se prostor može koristit i za ciljane teme evangelizacije ili re-evangelizacije. Zapravo, imajući u vidu hodočasničku populaciju u Svetište Gospe Sinjske, primjerenije je hodočašća staviti u odnos s re-evangelizacijojom nego sa samom evangelizacijom. Respektirajući njihovu duboku tradiciju i tradicionalistički pristup, hodočašća u ovom sve više sekulariziranom i materijaliziranom svijetu mogu biti dobar medij re-evangelizacije. Što se više događa otuđenost čovjeka od duhovnih vrednota, čovjek je sve bliže rubovima smisla koji projicira u materijalne vrjednote. Dok jednima kroz pukotine kulta tijela sve više curi životni smisao, drugi u nezaustavljivim utrkama sa životom posve zanemaruju svoj i duh i tijelo. Među takvima je u našem narodu statistički gledano najveći broj deklariranih vjernika. S tih rubova smisla materijalnih vrijednosti, čovjek se mora uputiti na daljnje traženje. Mnogim takvima hodočašće se ukazalo i ukazuje ne samo kao znak već i medij njihova traženja. Ona u mnogima mogu pobuditi i pobuđuju onaj poklad radosne vijesti koji su na različite načine primili u svojoj prošlosti. Potrebe i mogućnosti U onoj mjeri u kojoj se gore navedene pretpostavke čine ili pokazuju točnima potrebno je prilagođavati hodočasničku ponudu. Bez obzira hoće li hodočašća Gospi Sinjskoj zadržati svoju periodičnu masovnost i snagu tradicije, potrebno je razmišljati o hodočasničkoj ponudi i za one koji nisu dio te mase i za one koji će se zbog raznoraznih razloga izdvojiti iz nje. Za to je između ostaloga potrebna viševrsna infrastruktura. Vjerujem da će se u tom kontekstu koristiti i već započeta pješačka Hodočasnička staza Gospi Sinjskoj, ponajprije iz Solina i od Rame preko Tomislavgrada i Livna (a potom i iz drugih pravaca uključujući Trsat, Mariju Bistricu i Međugorje). Ona bi mogla privući tražitelje s rubova smisla vlastitih životnih vrjednota. Drugima bi pak mogla znatno produžiti hodočasničku sezonu. Onim rubnima ili pak agnosticima koji su u traženju smisla ili onima zaokupljenima rekreacijom bez religijskih sadržaja, ukoliko se Svetište nalazi na njihovu rekreativnom putu, ili u nekim okolnostima postane odredištem, može se dogoditi neočekivano otkriće religioznoga. Samim tim nameće se potreba hodočasničkih odmorišta i svratišta. Naravno da se takva mjesta prvenstveno očekuju uz crkve duž tih staza. Pri samom pak Svetištu poželjno je imati smještaj za one koji se u Svetištu žele zadržati koji dan više. Samim se time nameće potreba ponude odgovarajućih duhovnih sadržaja. To je nešto što za Svetište Gospe Sinjske nije samo plan, već i skromna mogućnost i praksa makar zasada rijetka. To otvara veći prostor i mogućnosti različitim oblicima (re)evangelizacije. Iziskuje i pruža mogućnosti za nasušnu potrebu duhovne obnove naše redovničke zajednice. Pripremanje za primjeren prihvat hodočasnika vodi na hodočašće vlastitom dušom. Pokreće pojedinca s posjeda duhovnih vrjednota i čitavu redovničku zajednicu s njezina veleposjeda. Pokreće s mjesta trajnog boravka i uvodi u status putnika i pridošlica na ovom svijetu. Čini nas suputnicima u radosti i tjeskobi u žalosti i nadi s našim suvremenicima na njihovu hodočasničkom traženju suputnicima, supatnicima i zajedničarima nade. To je veliki izazov redovničkoj zajednici. S jedne strane da se pojedinci i zajednica upute na hodočašća prostranstvima vlastitoga duha i duše. S druge pak strane da i svoje poslanje žive dinamično, hodočasnički kao suputnici hodočasničkoga naroda. Sve to, naravno, ne treba biti i ne smije se nametati kao alternativa postojećoj praksi. Naprotiv, naša redovnička zajednica treba trajno imati u vidu važnost duboko ukorijenjene tradicije. Treba se trajno skrbiti za veliku potrebu hodočasnika za sakramentom ispovijedi stavljajući na raspolaganje što veći broj braće za dijeljenje sakramenta ispovijedi u najfrekventnijim prigodama. Potrebno je još naglasiti da ni jedno svetište drugom nije ugrožavajuća konkurencija. Naprotiv. To nama u Sinju potvrđuje iskustvo u posljednja dva desetljeća. 181

184 Fra Ivan MATIĆ Franjevački hod u službi evangelizacije mladih Uvod Povijest Franjevačkog hoda počinje godine u Italiji, u toskanskoj Franjevačkoj provinciji Reda manje braće, kada jedna grupa mladih franjevaca organizira prvi put takvo hodočašće na kojem sudjeluje stotinjak mladih. Želja im je bila da pješice prođu onaj dio puta koji je i sam sveti Franjo često prolazio: od La Verne do Asiza. Nakon toga, u godinama koje su slijedile, i druge franjevačke provincije iz Italije pridružuju se u organizaciji takva hodočašća, tako da se i broj mladih sudionika na Franjevačkom hodu stalno povećavao. Od tada pa sve do danas ta vrsta hodočašća bit će za mnoge mlade jedno novo i duboko iskustvo rasta u vjeri, zajedništvu i prijateljstvu, iskustvo koje se temelji na Evanđelju. To iskustvo Franjevačkoga hoda ponavlja se svake godine u periodu od 25. srpnja do 4. kolovoza i duboko je povezano s Porcijunkulskim oprostom koji se slavi 2. kolovoza uz blagdan Gospe od Anđela. Taj blagdan, i potpuni oprost koji se može dobiti toga dana, jest i cilj tog hodočašća. Milosrđe i milost koju mladi osobno dožive u susretu s otajstvom Božje ljubavi i praštanja na tom hodočašću najbolji je dar koji primaju, a isto tako i zadaća da u svom životu pretoče to iskustvo kroz vlastito svjedočanstvo u njihovu poslanju u Crkvi i svijetu. Na tom su hodočašću gotovo redovito sudjeluju i franjevci i mladi iz drugih zemalja. Zahvaljujući tom iskustvu, a neovisno o tom projektu i terminima koji su se razvili u samoj Italiji, u nekim se je zemljama započelo s organizacijom takve vrste hodočašća za mlade, kao što imamo primjer u Svetoj Zemlji, Siriji, Egiptu i sl. Naravno, sam program i duljina Hoda varira ovisno o samoj organizaciji. Franjevački hod i Franjevačka mladež Na tom hodočašću u Italiji sudjeluje i veliki broj članova Franjevačke mladeži, no s obzirom na to da je sama organizacija Hoda povjerena braći franjevcima koji rade u pastoralu zvanja i pastoralu mladih, vijeća Franjevačke mladeži nisu direktno uključena u organizaciju, osim nekih članova koji se osobno uključuju i pomažu braći franjevcima. Što se tiče naše stvarnosti, iskustvo sudjelovanja na Franjevačkom hodu sastavni je dio povijesti i nastanka Franjevačke mladeži na ovim našim prostorima. Naime, godine nas nekolicina franjevaca iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, zajedno s jednom malom grupom mladih, sudjelovali smo na Franjevačkom hodu kao gosti Franjevačke provincije iz pokrajine Marche u Italiji te smo na taj način i sami mogli kroz to novo iskustvo i zajedništvo doživjeti ljepotu i bogatstvo takve vrste hodočašća i evangelizacije mladih. Ubrzo nakon toga, u prosincu nastaje Franjevačka mladež (Frama), koja se počinje okupljati u Samostanu sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, a već sljedeće godine, u ljeto 1993., organizirali smo i prvi Franjevački hod u Hrvatskoj. To je vrijeme i Domovinskoga rata te je zbog toga i to hodočašće imalo još jedan dublji motiv i dodatnu dimenziju, a to je ona pokornička koja se kroz molitvu i žrtvu, koju u sebi nosi takva vrsta hodočašća, usmjeravala na duboki vapaj i želju da se konačno dogodi mir, sloboda i neovisnost naše domovine. U isto vrijeme to je bila i naša zajednička molitva za sve one koji su trpjeli strahote rata, progonstva i izbjeglištva, a na poseban način za sve one koji su dali svoj život za slobodu. Za sve nas iskustvo Franjevačkoga hoda bilo je i jedno potpuno novo iskustvo. Shvatili smo 182

185 da se kroz to iskustvo hodočašća otvora nova mogućnost i novi način u evangelizaciji mladih. Nakon hodočašća po Hrvatskoj Hod smo završili u Asizu, u zajedništvu i radosti s mnoštvom drugih mladih koji su isto tako u tom periodu sudjelovali na Hodu po Italiji. To je iskustvo za sve nas sudionike bio jedan novi zanos i doista novi početak u radu s mladima, osobito u radu s Franjevačkom mladeži. Kako se širila i razvijala Franjevačka mladež tako se i s vremenom broj sudionika na samom hodočašću povećavao iz godine u godinu, a samim tim su se i stvarali neki novi okviri u organizaciji i sudjelovanju na Hodu. S obzirom na to da je sudjelovanje na Hodu bio sastavni dio formacije novih članova Frame, a osobito je to vrijedilo za one koji su polagali svoja obećanja u Frami, polako se išlo na to da na svakom Hodu sudjeluju mladi iz različitih bratstava Frame, na poseban način novih bratstava koja su nastajala u tom periodu. Naravno, to nije isključivalo sudjelovanje i ostalih mladih koji su bili zainteresirani za takvu vrstu hodočašća, ali svakako najviše je uvijek bilo članova Frame. Kroz novu organizaciju koja je uslijedila u Frami, nakon regionalizacije godine, i sama organizacija Hoda polako prelazi okvire naših provincijskih struktura i počinje se organizirati najprije na nacionalnoj razini, a kasnije po područjima Frame uz pomoć njihovih duhovnih asistenata. Na taj je način Frama Hrvatske, prepoznajući iskustvo Hoda kao nešto specifično za njezin identitet i povijest, na svojoj Nacionalnoj skupštini odlučila da će se u buduće koristiti i novim nazivom za to hodočašće: Hod Franjevačke mladeži. U tom kontekstu treba istaknuti i to da je i Frama iz bosanskog područja, prvi put godine, organizirala svoj vlastiti Hod po Bosni, a zatim su se pridružila svim sudionicima u Asizu na slavlju Porcijunkulskog oprosta uz blagdan Gospe od Anđela. Danas, nakon gotovo 20 godina Frame, možemo samo biti zahvalni Bogu za sve milosti koje su mnogi mladi primili i ugradili u svoj vlastiti život upravo zahvaljujući ovom jedinstvenom iskustvu hodočašća. Evanđelje u središtu Hoda Svako iskustvo Hoda duboko je prožeto radosnom viješću Evanđelja; ono jest središte, smisao i cilj ovog hodočašća. Evanđelje kao život i istina, Evanđelje kao blizina Božja, kao svjetlo na putu, u konačnosti Evanđelje kao osoba, Isus Krist, utjelovljena Božja Riječ. On je Radosna vijest koja je kadra promijeniti srce i preobraziti život. On je početak, središte i cilj svakoga Hoda. On je onaj najvažniji smisao zbog kojega se organizira i sudjeluje na Hodu. Susresti Krista i živjeti Krista, to je svrha i cilj Hoda. To je upravo iskustvo koje se događa mladima na tom hodočašću, ono se događa kroz molitvu, sakramente, hod, šutnju, u zajedništvu i prijateljstvu, kroz pjesmu i ples, kroz govor ili šutnju brata i sestre, kroz dobrotu ljudi koje mladi susreću na putu, kroz čudesnu providnost Božju koja nikada ne manjka, kroz ljepotu prirode koja nam progovara o Stvoritelju i sl. To je ono što se u konačnosti može i čuti od mladih na kraju svakog Hoda, kada mladi jedni drugima svjedoče sve ono što su doživjeli na hodočašću i kako su upravo u malim svakodnevnim stvarima otkrivali Božju prisutnost i njegovu čudesnu ljubav. Zahvaljujući tom iskustvu, mnogi mladi otkrili su potpuno novi smisao u svom životu, novu snagu u prihvaćanju i nošenju svoga vlastitog križa, nove mogućnosti u svom aktivnu sudjelovanju u životu Crkve i društva, a mnogi i svoj životni poziv. Mnogi se nakon Hoda još aktivnije uključuju u život i poslanje bratstva Frame kroz različite inicijative koje su nadahnute Evanđeljem. Sve nam to govori da je iskustvo Hoda duboko iskustvo življenja Evanđelja, osobno i u zajedništvu, u susretu s Bogom, s ljudima i s cijelom prirodom. Svaki je dan na Hodu prožet riječju Božjom. Od ranih jutarnjih sati pa sve do odlaženja na večernji počinak Božja riječ je ta koja prati, podupire, hrabri i vodi mlade hodočasnike. Program Hoda Evo nekoliko riječi o onim najvažnijim dijelovima koje sadrži program svakoga Hoda. Može se reći da već od samog početka najave i pripreme započinje Hod. S jedne strane mladi 183

186 se počinju pripremati po svojim zajednicama kroz susrete u kojima razgovaraju i dogovaraju pojedinosti o samoj pripremi i sudjelovanju na Hodu, dok s druge strane oni koji su odgovorni za organizaciju dogovaraju rutu Hoda i sve ono što je potrebno za samu pripremu i logistiku. Tu su svakako susreti i dogovori sa župnicima po čijim će župama mladi prolaziti, s gvardijanima samostana, ravnateljima škola u kojima će boraviti, i svi drugi detalji povezani s kuhinjom i prehranom, vožnjom i prebacivanjem osobnih stvari mladih i sl. Sve je to na neki način već početak Hoda, a iznimno je važno za dobru pripremu i ostvarenje samog programa Hoda. Tu se uvijek vodi računa da se susretnu i mjesni biskupi, franjevački provincijalni ministri i dr. Svaki Hod ima svoju temu i za svaku od njih se priprema posebna knjižica koju mladi dobivaju na početku Hoda, a u njoj se nalaze tekstovi dnevnih čitanja, molitava, meditacija, pjesama, tekstovi iz spisa svetog Franje i Klare, informacije o hodočasničkim mjestima koja se obilaze na Hodu i mnoge druge informacije koje pomažu mladima da se što bolje uključe u program Hoda. U organizacijskom smislu uvijek je važno pripremiti i radne skupne u kojima će mladi raditi ili posluživati tijekom Hoda u različitim službama koje će im biti povjerene, od pripreme za liturgijska slavlja, posluživanja u kuhinji i za vrijeme objeda pa do čišćenja prostorija i prostora u kojima borave. Kroz takve službe mladi u zajedništvu otkrivaju ljepotu služenja u ljubavi braći i sestrama, što je jedna od temeljnih evanđeoskih vrlina. Rad u skupinama jest i mjesto u kojima mladi zajedno promišljaju o temama pojedinog dana ili pak zajedno meditiraju neke tekstove Svetoga pisma koji su im povjereni. Nakon toga često se događa da se u plenumu predstavljaju skupine te se tu može vidjeti kako mladi znaju vrlo kreativno predstaviti neke evanđeoske vrednote. Ono što je isto tako vrlo lijepo i znakovito na svakom Hodu jesu iskustva susreta s ljudima koje mladi susreću po raznim gradovima i selima kroz koje prolaze. Kroz te susrete mladi otkrivaju i dublje značenje poslanja u naviještanju i propovijedanju Evanđelja, a u isto vrijeme važnost osluškivanja ljudi koje susreću na Hodu. Na taj način upoznaju bolje i mjesta kroz koja prolaze, njihovu povijest, situacije u kojima ljudi žive i djeluju i sl. Sakramenti i molitva Euharistija je u središtu svakoga dana Hoda, i to ne samo za mlade hodočasnike nego i za sve one koji s njima sudjeluju na svetoj misi, a mogu to biti vjernici određene župske zajednice u kojoj se hodočasnici zaustavljaju ili zajednica vjernika koja se okuplja oko franjevačkih ili drugih redovničkih samostana i crkava. To je ujedno i mogućnost da se mladi prije ili nakon mise upoznaju sa životom određene zajednice, a isto tako i sami vjernici mogu upoznati mlade, čuti njihovo iskustvo Hoda i, naravno, uzajamno mogu podijeliti svoje vlastito svjedočanstvo vjere. Pokorničko je bogoslužje isto tako sastavni dio programa po kojem se mladi pripremaju za slavljenje sakramenta pomirenja, a samim tim i za potpuni oprost koji će slaviti uz blagdan Gospe od Anđela u Asizu na kraju njihova hodočašća. Na dan kada se slavi pokorničko bogoslužje mladi su pozvani da se na neko vrijeme povuku u samoću i šutnju te se na taj način, svi oni koji žele, pripreme i na svetu ispovijed. Liturgijska molitva časoslova, obično jutarnje i večernje molitve, sastavni su dio Hoda. Uz jutarnju molitvu obično ide i kratka meditacija koja pomaže mladima da se usredotoče na temu dotičnog dana, a samim time i na poniranje u svoju vlastitu nutrinu i prihvaćanje onih evanđeoskih vrijednosti o kojima se razmišlja. Tu su onda i različite pobožnosti koje se svakodnevno izmjenjuju, a jako puno pomažu mladima da rastu u vjeri, od molitve krunice, križnoga puta, euharistijskog klanjanja i sl. Sve su to zapravo poticaji na onaj nutarnji hod koji treba svaki vjernik proći, hod u kojem se trebamo susresti sa živim Bogom u vlastitu srcu. Samo kroz to i takvo iskustvo možemo govoriti o pravom hodočašću. Franjinim stopama Hod je izrazito franjevačko iskustvo hodočašća. Po primjeru sv. Franje mladi žele doživjeti što znači prepustiti se Božjoj providnosti i iz dana u dan živjeti od nje. Žele iskusiti jednostavnost, malenost i siromaštvo koje je tipično za franjevački oblik života. Žele iskusiti što znači živjeti kao braća i sestre, živjeti bratstvo. Žele 184

187 doživjeti blizinu i ljubav Božju onako kako su je doživljavali sv. Franjo i sv. Klara. U tom kontekstu dolazak u Asiz, rodni grad svetoga Franje, prolazak kroz ulice i svetišta koja su obilježena prisutnošću i svetošću Franje i Klare, za mnoge je mlade najjače iskustvo koje će ponijeti s tog hodočašća. Susret na Trgu sv. Marije Anđeoske, prolazak kroz Porcijunkulu zajedno s drugim mladima, radost koja se osjeća u tim trenucima kada se zajedno slavi i pjeva i kada se zajedno moli za potpuni oprost, ostaju zauvijek duboko u srcu mladih kao jasan i konkretan znak Božje ljubavi i blizine. Obilazak i molitva u Bazilici sv. Franje i Svete Klare, na njihovim grobovima, prolazak kroz samostan Svetog Damjana, posjet Rivotortu i Carcerima, trenuci su koji se duboko urezuju u srca mladih. Zatim slavlje polnoćke u Grecciu, obilazak Fonte Colomba, La Verne, još su veći poticaji mladima da s još većim zanosom žive i nasljeduju Isusa Krista po primjeru sv. Franje. Umjesto zaključka Povratak kući uvijek je nekako ispunjen nostalgijom za svim onim trenucima koji se dožive na Hodu. No to je upravo i trenutak kada se vraćamo na ono pravo hodočašće, hodočašće života. Svakodnevni život, sa svakodnevnim radostima i žalostima, jasnoćama i sumnjama, vjerom i nevjerom. Hod mladima želi upravo to pokazati, potaknuti ih da ono što su iskusili na Hodu bude škola za njihov svagdašnji život. Iako se na Hodu puno toga događa u vrlo kratku vremenskom razdoblju, ukupno desetak dana, ipak to iskustvo može otkriti mladima puno onoga vezanog za svagdašnje životno hodočašće, sa svim njegovim svijetlim i tamnim trenucima. Iskustvo Hoda je na neki način i ponovni poziv mladima na novi početak, na jednu novu misiju, a to je naviještati Radosnu vijest svima, iz dana u dan, riječju i životom, kroz svagdašnje životne situacije, duboko svjesni da nisu sami na tom putu. To im hodočašće pomaže da iznova otkriju svoje mjesto u Crkvi (kao zajednici, kao bratstvu). Ono im pomaže da na još dublji način shvate otajstvo Crkve u njezinu poslanju u svijetu i dubinu Isusovih riječi koje upućuje svim svojim učenicima: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje (Mt 28,19; Mk 16,15). 185

188 186

189 SADRŽAJ Uvodnik upravitelja Svetišta Propovijed nadbiskupa Barišića Propovijed nadbiskupa Eterovića Novo zdanje u Svetištu klaustar U VJERI NAS PODRŽI DA SLIJEDIMO KRISTA Započelo je to godine (I. Ugrin) Krunica u Domovinskom ratu (S. Burilović) Marija i euharistija (J. Šimunović) Svjedočanstvo o ozdravljenju (M. Jukić) U MUCI LJUTOJ SLATKA NADO Vrjednovanje i pastoral hodočašća (J. Šimić) Isusovo prvo hodočašće u Jeruzalem (M. Modrić) DJECU SVOJU UPRAVLJAJ SVE DO VRATA RAJA Praštanje i pomirenje nije isto (fra F. Prcela) Moć pamćenja (J. Ćurković-Nimac Povijest zaborava (B. Petrušić) Pamćenje zla i René Girard Bilo jednom davno (M. Jurešić) Teološko promišljanje sinjske bitke (J. Hrgović) Srce pamti, srce ne zaboravlja (M. Poljak) Pamćenje u obitelji (S. Lice) Po čemu pamtimo sliku Gospe Sinjske (I. Poljak) I SAD U BORBI NAROD JE TVOJ Vjernik i kriza (fra Š. Marasović) Odgoj i obrazovanje za rad i poduzetništvo (D. Čengić) Kreposti međureligijske duhovnosti - između povjerenja i opuštenosti (A. Kristić) Nedjelja za kršćane ili za sve ljude? (N. Šimac)

190 POMOGLA TI SI SVOME PUKU Sinj na razmeđi kršćanstva i islama između i Godine (I. Šabić) Preobrazbe pročelja crkve Gospe Sinjske (D. Bilić) Svetište Majke Božje od Milosti u Šijani kod Pule (S. Trogrlić) U SJENI SVETIŠTA GOSPE SINJSKE O. fra Ivan Marković, pisac i Gospin štovatelj (fra S. Čovo) Udruga Cjelovit život Živahna dvogodišnja djelatnost (T. Kodžoman-Križanac) Klape Gospi Sinjskoj Festival marijansko-duhovne klapske pjesme Fond Gospe Sinjske Izvještaj o darovateljima i korisnicima Otajstva Marijina pohođenja (fra D. Runje) PRILOG RADOVI SA SKUPA HODOČAŠĆE U SLUŽBI EVANGELIZACIJE Dr. sc. fra Stjepan Duvnjak: Hodočašća u otačkom razdoblju Dr. sc. fra Ivan Šarčević: Hodočasnikova pitanja O. Zvonko Martić: Međureligijski dijalog i ekumenizam u marijanskom svetištu u Olovu Fra Miroslav Modrić: Hodočastiti u Svetu Zemlju s ciljem povratka evanđelju Dr. sc. fra Miljenko Šteko: Sakrament pomirenja i slavlje euharistije iz iskustva hodočasnika u Međugorju Fra Bože Vuleta: Hodočašća Gospi Sinjskoj i evangelizacija stanje i perspektive Fra Ivan Marić: Franjevački hod u službi evangelizacije mladih

191 VELIKA GOSPA, SINJ VIGILIJA, 14. kolovoza 8.00 sv. misa na Gospinu Gradu 8.30 početak cjelodnevnog euhar. klanjanja na Gospinu Gradu sv. misa na Gospinu Gradu sv. misa na Trgu dr. F. Tuđman predvodi fra Ivan Šarčević molitveno bdijenje na Gospinu Gradu predvodi fra Ante Čovo 2. SVETKOVINA VELIKE GOSPE, 15. kolovoza 4.00 sv. misa zornica (u Svetištu) sv. mise u Svetištu (svakih pola sata) 7.00 sv. misa na Gospinu Gradu 9.30 procesija i svečana sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana predvodi mons. Marin Barišić, nadbiskup sv. misa na Gospinu Gradu večernja sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana predvodi fra Joško Kodžoman, provincijal ISPOVIJEDANJE U SVETIŠTU U devetnici: i Na Svetkovinu: cjelodnevno ispovijedanje ( ) MISA ZAHVALNICA NA GOSPINU GRADU: 16. kolovoza u 7.00 MISA I POSVETA DJECE GOSPI SINJSKOJ: 19. kolovoza u 18.00

192