VI. SAVJETOVANJE SUDACA TRGOVAČKIH SUDOVA

Transkript

1 VI. SAVJETOVANJE SUDACA TRGOVAČKIH SUDOVA Zagreb, 15. i 16. studenog PREDGOVOR U minulih 16 godina samostalne i neovisne Republike Hrvatske ovo je šesto savjetovanje su-daca i sudskih savjetnika trgovačkih sudova, a u posljednje četiri godine treće. Nabrojimo ih redom: Trakošćan, listopad 1994., Brijuni, listopad 1997., Bjelolasica, travanj 2001., Zadar, svibanj 2002., Opatija, studeni i sada Zagreb, studeni Ova savjetovanja zatvorenog tipa za pitanja i dvojbe u primjeni propisa sudaca trgovačkih su-dova, postala su prava potreba za naš rad, a u organizacionom i sadržajnom smislu bitno se razlikuju od drugih savjetovanja za pravnike iz različitih sredina i pravnih područja. Na ovim savjetovanjima nosivi dio je pronalaženje advekatnog odgovora o najvećim dvojbama u našem radu, prema unaprijed postavljenim pitanjima i prijedlozima odgovora. Svako savjetovanje zatekne nas sa novim zakonskim tekstovima ili promjenama i dopunama za-konskih tekstova, pa je važno da od najpoznatijih profesora čujemo najbitnija teoretska obrazloženja pojedinih pravnih instituta, kako bi u konkretnoj primjeni pojedinih odredbi mogli šire sagledati i donijeti najadvekatniju odluku. Činimo to i ovoga puta, uz zahvalnost akademiku Jakši Barbiću i prof. dr. sc. Mihajlu Diki, koji su nam ustupili za pisane materijale svoje stručne radove, i koji su sa nama radi odgovora na pojedina pitanja. Posebno se zahvaljujem sucima i sudskim savjetnicima, koji su na trgovačkim sudovima i Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske radili uz redovan posao i na pitanjima, odnosno odgovorima na

2 pitanja. Možda će neki od odgovora i zauzetih stavova imati nedorečenosti, pa i pogrešnu primjenu, što će zahtijevati da nas obavijestite uz advekatno obrazloženje, a to će već biti prve pripreme za naše slijedeće sedmo savjetovanje. U Zagrebu, 3. studenog godine PREDSJEDNIK SUDA SADRŽAJ Mr. sc. Borislav Blažević 1. PRIMJENA OBČAJA U HRVATSKOM TRGOVAČKOM PRAVU, Akademik Jakša Barbić Izvorni znanstveni rad NOVELA OVRŠNOG ZAKONA IZ OPĆI PREGLED, prof. dr. sc. Mihajlo Dika ŽALBA STRANAKA U OVRŠNOM POSTUPKU POKRENUTOM NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE TE OPOZICIJSKA I OPUGNACIJSKA TUŽBA, prof. dr. sc. Mihajlo Dika PITANJA I PRIJEDLOZI ODGOVORA TRGOVAČKIH SUDOVA S PRIJEDLOZIMA ODGOVORA RADNIH GRUPA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE PO ODREĐENIM PODRUČJIMA: Zakon o trgovačkim društvima i sudski registar Zakon o parničnom postupku Stečajni zakon Ovršni zakon Intelektualno vlasništvo...137

3 4.6. Pomorsko i transportno pravo USPOREDBA ODREDABA ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA, , mr. sc. Jelena Čuveljak FUSNOTE Akademik Jakša Barbić * Izvorni znanstveni rad UDK : : PRIMJENA OBIČAJA U HRVATSKOMTRGOVAČKOM PRAVU* Razmatraju se pretpostavke koje se u hrvatskom trgovačkom pravu traæe za primjenu običaja. Ističe se vaænost trgovačkih običaja kao izvora trgo vačkog prava. Za trgovačko je pravo karakteristično da ima vrlo hetero gene izvore. To je posljedica široko primijenjene autonomije u uređenju trgovačkih odnosa. U srednjem vijeku trgovački su običaji bili najvaæniji način uređenja odnosa među trgovcima pa je lex mercatoria kao jedinstve no pravo trgovaca, koje su uglavnom činili trgovački običaji, bilo pravo mjerodavno za uređenje tadašnje trgovine na cijelom europskom prostoru. Stvaranjem nacionalnih dræava, a s tim u vezi i donošenjem nacionalnih kodi fikacija koje su postale temelj za uređenje odnosa u trgovini, vaænost trgo vačkih običaja dijelom je umanjena i zbog toga što su se rješenja iz brojnih običaja unijela u nacionalne propise. No, to nije moglo isključiti primjenu trgovačkih običaja. Raspravljaju se tri razdoblja kroz koja je prošlo pravno uređenje pri mjene trgovačkih običaja u hrvatskom trgovačkom pravu. Ona se ne poklapaju s dræavnopravnim promjenama do kojih je u isto vrijeme dolazilo na po dručjima koja danas čine Republiku Hrvatsku. Za promatranje kako se u nas mijenjao odnos prema trgovačkim običajima uzima se u obzir razdob lje do 1978., vrijeme od do kraja i razdoblje koje će početi s 1. siječnja Prvo spomenuto razdoblje završava s donošenjem Zakona o obveznim odnosima koji je još na snazi, drugo je vrijeme trajanja tog zakona, a treće će početi sa stupanjem na snagu već donesenog novog Zakona o obveznim odnosima. Prvo razdoblje primjene obiljeæava objektivna teorija o primjeni običaja, dok u drugom, uz djelomičnu primjenu objektivne, dominira subjektivna teorija. U drugom razdoblju hrvatsko trgovačko pravo odstupa od su vre menih tendencija u trgovačkom pravu zemalja s razvijenim pravnim sustavima, a naročito od onoga što se primjenjuje na međunarodnom planu. Novi Zakon o obveznim odnosima ponovo uvodi objektivnu teoriju kao do minantnu i time svrstava hrvatsko trgovačko pravo među pravne sustave koji slijede moderan trend razvoja trgovačkih prava u svijetu potaknut do gađanjima na ujednači vanju prava kojim se uređuje međunarodna trgovina. Nova pravna rješenja hrvatskog trgovačkog prava odgovaraju onome što se za primjenu trgovačkih običaja preporučuje ili već i vrijedi na području međunarodnog trgovačkog prava. Iznosi se podjela trgovačkih običaja i raspravljaju pitanja vezana uz njihovo utvrđivanje i pravni učinak. Razrađuje se razgraničenje trgovačkih običaja od prakse među ugovarateljima, klauzula i termina i općih uvjeta poslovanja. Određuje se mjesto trgovačkih običaja u hijerarhiji izvora trgovačkog prava. U vezi s time iznosi se hije rar hija svih izvora trgovačkog prava i iznose se razlozi za redoslijed primjene svakoga od njih. 1. UVOD Kad se govori o hrvatskom trgovačkom pravu, valja imati na umu da je ono tek sada pravo koje nije u sastavu nekog šireg pravnog sustava što se kao cjelina ne izjednačuje s hrvatskim pravom. Ovisno o dræavnopravnim prilikama u prošlosti, hrvatsko je pravo, ili bolje rečeno pravo koje je vaæilo na područjima što čine današnju Hrvatsku, uz razumljive posebnosti koje su proizlazile iz dræavnopravnog poloæaja tih područja, uvijek bilo dio nekog šireg pravnog sustava pa tako nije ni moglo biti riječi o hrvatskom trgovačkom pravu kao posebnoj grani cjelovitog hrvatskog prava, nego o dijelu prava neke od dræava koje je Hrvatska bila dio. U novijoj povijesti ono je, usprkos posebno prihvaćenim izvorima prava, ipak u biti sve do bilo sastavnim dijelom austrijskog odnosno ugarskog prava, a nakon toga u razdoblju između dvaju svjetskih ratova dio jugo slavenskog trgovačkog prava. Njega je pak činilo pet pravnih područja trgovačkog i šest pravnih područja građanskog prava koje se supsidijarno primjenjivalo u trgovačkim stvarima, s time da područje koje čini današnju Hrvatsku nije bilo u cijelosti obuhvaćeno samo

4 jednim od tih pravnih područja. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatsko je pravo bilo sastavni dio jugoslavenskog poslijeratnog prava u kojem je uređenje gospodarskih odnosa i jedinstvenog træišta zemlje bilo predmetom uređenja na saveznoj razini, a ne na razini federalnih republika i pokrajina, pa je stoga i tadašnje privredno pravo (izraz trgovačko nije se koristio iz ideoloških razloga) bilo jedinstveno jugoslavensko pravo. Ta se jedinstvenost ipak više od prvih trideset godina tadašnje dræave nije mogla potpuno uspostaviti na području privatnog prava na kojemu su i dalje za to vrijeme vaæila pravna pravila spomenutih pravnih područja trgovačkog i građanskog prava, nego je do nje došlo tek stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima. Zato se moæe govo riti o hrvatskom trgovačkom pravu tek nakon raspada bivše federalne dræave i stvaranja samostalne hrvatske dræave. Stvara se hrvatski pravni sustav a u okviru njega kao posebna grana prava nalazi se i trgovačko pravo. Pravno uređenje primjene trgovačkih običaja stoga je prošlo sve spomenute promjene prava na ovom području. Ono je međutim bilo takvo da se pravni reæim trgovačkih običaja nije mijenjao sa svakom dræavnopravnom promjenom koja je dovodila do promjena u pravnom sustavu. Spo menute promjene nisu na području privatnog prava uvijek značile i radikalni prekid s dotadašnjim pravom, nego postupno proæimanje starog prava s novim sve dok ne prevlada novo pravo, s time da se neka rješenja nisu ni mijenjala u čitavom novom dræavnopravnom razdoblju. Među takvim rješenjima su i ona kojima se uređuju trgovački običaji. Njihove se izmjene ne poklapaju s dræavnopravnim promjenama. Zato bi razdoblja vaæenja različitih pravnih reæima koji su u našem trgovačkom pravu vaæili za trgovačke običaje trebalo podijeliti na: 1. razdoblje do donošenja Zakona o obveznim odnosima iz 1978., 2. razdoblje vaæenja Zakona o obveznim odnosima, tj. vri jeme od 1. listopada do 31. prosinca a eventualno i kasnije u pogledu pravnih odnosa koji su nastali nakon 30. rujna do 31. prosinca razdoblje nakon stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima, tj. razdoblje koje počinje 1. siječnja Pritom valja imati na umu da se u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata pa sve do stvaranja novog hrvatskog pravnog sustava u posljednjem de setljeću prošlog stoljeća umjesto trgovačkog prava sluæbeno koristio naziv privredno pravo u smislu onoga što se inače obuhvaća trgovačkim, a ne privrednim pravom u pravom smislu riječi. 2. PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA DO STUPANJA NA SNAGU SADA NJEG ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA Velike kodifikacije trgovačkog prava u Europi u 19. stoljeću 1 kao poslje dica stvaranja nacionalnih dræava imale su pretenziju da na nacionalnim razinama pravno urede trgovačke odnose na koje se u srednjem vijeku primjenjivalo jedinstveno pravo trgovaca (lex mercatoria, ius mercatorum) kao posebno trgovačko pravo tog vremena. Time je ono od internacionalnog trgovačkog prava postalo nacionalnim pravima koja se međusobno razlikuju, premda sadræavaju znatan broj istih ili sličnih pravnih rješenja. Tako su nacionalna trgovačka prava zamijenila dotadašnje jedinstveno europsko staleško pravo trgovaca koje su velikim dijelom činili običaji sajmova i luka, a njegovu su razvoju pogodovali poslovna praksa trgovaca, posebna trgovačka sudbenost i djelatnost javnih biljeænika. 2 Kao i uvijek u takvim prilikama, namjera je tvoraca kodifikacija bila da se u što većoj mjeri na jedin stveni način za cijelo područje na kojem se kodifikacija primjenjuje pravno urede trgovački odnosi s pretenzijom da budu najvaæniji izvor trgo vačkog prava ostavljajući što manje prostora za primjenu ostalih pravnih izvora. Kako je to značilo i pravno uređenje pitanja u pogledu kojih se do tada primjenjivalo spomenuto jedinstveno pravo trgovaca, bilo je očito nastojanje da se, ako se trgovački običaji već ne mogu u potpunosti zamijeniti zakonom, ograniči njihova primjena u mjeri u kojoj se osigurava jedinstvo kodifikacijom uspostavljenog sustava normi. Pritom su se u kodifikacije unosila i brojna rješenja dotada izraæena trgovačkim običajima. To je razlog što je u pogledu primjene trgovačkih običaja i hrvatski Trgovački zakon sadræavao dvije temeljne norme. U -u 1. Zakona bilo je propisano da se u trgovačkim stvarima, ako o njima taj zakon nema odredaba, primjenjuju trgovački običaji, a ako njih nema, opće građansko pravo. 3 U odredbi pak -a 267. kojom se uređivalo tumačenje trgovačkih ugovora bilo je propisano da u prosuđivanju pravnog učinka radnji i propusta treba uzeti u obzir navade i običaje prihvaćene u trgovačkom prometu. 4 Zakon nije razradio spomenute odredbe ni pojmove kojima se u njima koristi. Spomenuta rješenja tumačila su se tako da se prvo odnosilo na običaj no pravo, a drugo na poslovne običaje. Iako se zapravo u oba slučaja u Zakonu koristio izraz običaj, značenje tog izraza nije u njima bilo isto. Za prvi se smatralo da je riječ o tzv. pravnom običaju ili dijelu običajnog prava (tzv. normativni običaj), a za drugi da je puko shvaćanje manjeg ili većeg kruga trgovaca o nekom pravnom poslu ili činu, a koji imaju svoju vrijednost u lex contractus 5 (tzv. običaj koji sluæi samo za tumačenje). Stoga je trebalo svaki put utvrditi kvalificira li Zakon neki običaj pravnim i time mu daje snagu supsidijarnog pravila koje se primjenjuje pored volje ugovornih strana ili je pak riječ o dispozitivnom pravilu koje ostavlja ugovornim stranama slobodu uređenja svog pravnog odnosa na drugi način. 6 I kad se smatralo da je riječ o pravnim običajima, oni nisu mogli derogirati propise zakona, pa ni one dispozitivne. 7 Sluæili su zapravo tome da supsidijarno dopunjuju Zakon i druge trgovačke propise 8 tako da su se smatrali izvorom trgovačkog prava čija primjena sprječava supsidijarnu primjenu građanskog prava. Bili

5 su dio dræavnog trgovačkog prava na koje je upućivao zakon. 9 Takvo je razlikovanje stvaralo teškoće. To se vidi i iz kontradiktornih stajališta doktrine i sudske prakse. Tako se za pravne običaje smatralo da se primjenjuju mimo i protiv volje stranaka, 10 a istodobno se zauzimalo staja lište da pravni običaj nema derogatorne snage protiv izričitog sporazu ma stranaka. 11 Ne čudi stoga da sadašnji njemački Trgovački zakonik ni sadašnji austrijski Trgovački zakonik, čiji su prethodnici bili uzorom uređe nju trgovačkih običaja u našem Trgovačkom zakonu iz 1875, više ne spomi nju običajno pravo kao izvor trgovačkog prava, nego u -u 346. pod naslo vom Trgovački običaji propisuju da pri ocjeni značaja i učinka radnji i propuštanja među trgovcima valja uzeti u obzir običaje i navade koji vrijede u trgovačkom prometu. I u našem je pravu u pogledu primjene trgovačkih običaja napušteno to razlikovanje, iako su se nakon Drugog svjetskog rata odredbe hrvatskog Trgovačkog zakona primjenjivale kao pravna pravila sve do stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima. U pravnoj knjiæevnosti u tom se razdoblju više ne govori o spomenutoj razlici, nego samo o poslovnim običajima (zapravo trgovačkim, ali se taj izraz iz ideoloških razloga nije koristio) kao izvoru tadašnjeg privrednog ugovornog (danas trgovačkog) prava. 12 U poredbenom pravu ta se podjela izraæava razlikovanjem tzv. normativnih od ugovornih običaja koji sluæe samo za tumačenje ugovora kao posljedica prije navedene tradicionalne podjele. 13 Prema toj podjeli normativni se običaji odlikuju objektivnim i subjektivnim elementom (vršenje i opinio iuris sive necessitatis), a skup takvih običaja čini trgovačko običajno pravo. Ugovorni bi običaji, naprotiv, bili pravila ponašanja u prometu robom čija je osnova primjene izričita ili prešutna volja stranaka. 14 Obiljeæje prve skupine običaja je u tome da se za njihovu primjenu ne traæi izraæena volja ugovornih strana, pa ih one ne moraju ni poznavati, ali se ne mogu primijeniti protiv njihove volje, dok se za drugu skupinu zahtijeva da one za njih znaju ili moraju znati. 15 Temeljna pojmovna obiljeæja u biti stoga odgovaraju onima kakva su za to bila izraæena i u našem starijem pravu. Granica između spomenutih skupina običaja nestala je u nas još u vrijeme prije nego što je bio donesen sadašnji Zakon o obveznim odnosima. Valja navesti i kasniji znatan utjecaj nastojanja na međunarodnom planu za unifikacijom prava međunarodne trgovine izraæen u međunarodnim konvencijama i razradi načela za međunarodne trgovačke ugovore te, na regionalnoj osnovi, ugovornog prava uopće. 16 Trgovačko pravo, pa i kad je riječ o nacionalnom pravu, ima međunarodno obiljeæje koje se posebno ogleda u učestalom preuzimanju pravnih instituta iz drugih prava, što je posljedica stalnog i brzog usvajanja suvremenih oblika poslovanja nastalih u drugim sredinama pa i na međunarodnom planu. Pravni instrumentarij za uređenje trgovačkih ugovora bio je u biti isti, premda ne uvijek i u pogledu nazivlja, čak i kad su se sklapali pod vrlo različitim političkim i ideološkim okolnostima, a jednak na području međunarodne trgovine i kad se ona odvi jala između pripadnika zemalja s različitim ideološkim predznacima. Razlog za to valja traæiti u jednakoj naravi poslovnih konstrukcija putem kojih se obavljaju gospodarske djelatnosti. Nove poslovne konstrukcije nastale u drugim sredinama vrlo se brzo prihvaćaju u nacionalnim okvirima, a s time i način njihova pravnog uređenja. U tome ima vaænu ulogu autonomno trgovačko pravo. Takav već uvrijeæeni pristup olakšava da prije spomenuta nastojanja na međunarodnom planu za unifikacijom pravnih rješenja na području trgovačkog prava, uz autoritet institucija pod čijim se okriljem poduzimaju, utječu i na uklanjanje razlike između spomenutih dviju skupina običaja i u nacionalnim trgovačkim pravima. Nude se, naime, rješenja koja govore samo o običajima i ne spominje se podjela o kojoj je ovdje riječ. 17 Kako se za primjenu svake od tih skupina običaja zahtijevalo ispunjenje različitih pretpostavki, novo izraæeni pristup tome zahtijeva i da se odrede uvjeti pod kojima dolazi do primjene trgovačkih običaja. Polazna osnova za određivanje pretpostavki koje su se prije donošenja sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima traæile za primjenu tadašnjih poslovnih običaja jest pojmovno određenje običaja. U nas se već tada pod poslovnim običajem razumijevala komercijalna praksa koja je u tako širokoj primjeni da privrednici očekuju da će ugovorne strane postupiti u skladu s takvom praksom. 18 Izrazom komercijalna praksa zapravo je obuhvaćena poslovna praksa među privrednicima nastala u njihovim poslovnim odnosima. Iz toga su proizlazile tri temeljne pretpostavke da bi se nešto smatralo poslovnim običajem: a) postojanje poslovne prakse (točno određenog poslovnog postupanja u određenim poslovnim situacijama), b) primjena te prakse među privrednicima, što će reći i izvan odnosa samo točno određenih ugovornih strana, i c) međusobna očekivanja privrednika da će postupati u skladu s tom praksom. Poslovna praksa u pogledu koje su bile ispunjene te tri pretpostavke primjenjivala se bez obzira na to je li ugovornim stranama bila poznata. Bila je prihvaćena objektivna teorija primjene poslovnih običaja po kojoj se običaj nije primjenjivao samo ako je bio suprotan prisilnom propisu, moralu ili volji ugovornih strana. 19 Po tome je za primjenu poslovnog običaja bilo dovoljno da postoji i da nije suprotan onome što je ovdje rečeno, a to znači da se nije zahtijevalo da su ugovorne strane izrazile volju da ga primi jene, ali ga se nije moglo primijeniti protiv njihove volje. Jedino je ocjena suda bila mjerodavna za to jesu li u nekom slučaju bile ispunjene pretpostavke za primjenu poslovnog običaja. Zakon o privrednim sudovima iz propisivao je da privredni sudovi sude i na temelju uzanci (čl. 2, st. 2), a njegov prethodnik istog naziva uz to je spominjao i poslovne običaje (čl. 5). U nedostatku jedinstvenog pozitivnog zakona za uređenje

6 ugovora bilo je mjerodavno upućivanje pozitivnim propisom na primjenu običaja, uz pojedinačno pozivanje na običaje u samo ponekoj odredbi posebnih propisa. Valja, naime, imati na umu da je to vrijeme prije donošenja Zakona o obveznim odnosima, tj. vrijeme primjene pravnih pravila Trgovačkog zakona i Općeg građanskog zakonika koja nisu mogla zadovoljiti potrebe tadašnjeg poslovnog prometa. U to se vrijeme pravila razlika između poslovnih običaja i dobrih poslovnih običaja. Ovi drugi bili su poslovni običaji koji su bili u skladu s prisilnim propisima i pravilima morala. Pritom nije bila mjerodavna samo ocjena poslovnih krugova o tome što je za njih prihvatljivo, nego i ocjena je li to prihvatljivo s pravnog i etičkog stajališta. Konačnu ocjenu o tome davao je sud. 20 On daje sankciju samo dobrim poslovnim običajima, koji time što su tako kvalificirani nisu promijenili pravnu narav, nego se moæe reći da su prošli ocjenu usklađenosti s onim čime se određuje granica njihove primjenjivosti. No, jednom dana ocjena nije vječna. Ona je vaæna za to hoće li neki običaj biti priznat i hoće li se njegova povreda sankcionirati, ali ne isključuje mogućnost da sud ili arbitraæa u nekom sporu ponovo ocjenjuju njegovu usklađenost s prisilnim propisima i moralom. Bila je prihvaćena podjela na opće i posebne poslovne običaje, tj. podjela po horizontalnoj i vertikalnoj liniji. Horizontalnom klasifikacijom određuju se običaji zajednički svim strukama pa se stoga nazivaju općim, a vertikalnom običaji koji vrijede samo u nekoj struci ili za neku vrstu robe odnosno usluga. 21 Prvih je po naravi stvari mnogo manje nego drugih i oni sporije nastaju od drugih. Unutar određene struke mnogo se bræe i češće dolazi u ista stanja i ulazi u iste odnose pa se tako bræe i češće ponavljaju iste ili slične radnje i propuštanja kojima se stvara poslovna praksa, a među pripadnicima iste struke u takvim okolnostima lakše dolazi do očekivanja da će je se netko pridræavati. U slučaju neslaganja posebni poslovni običaji imaju prednost pred općim. Kako nije bilo izgleda da se donese Građanski zakonik a ni da se u dogledno vrijeme donese poseban zakon koji bi uredio obvezne odnose, posegnulo se za privremenim rješenjem i tadašnja Glavna dræavna arbitraæa donijela je Opće uzance za promet robom koje su sadræavale pravila o ugovoru o kupoprodaji među privrednicima, a ona su se na odgovarajući način primjenjivala i na druge ugovore prometa robom, a sadræavale su i neka pravila općeg dijela ugovornog prava. Bila je riječo rješenju koje je bilo u masovnoj primjeni gotovo četvrt stoljeća kao najvaæniji pravni izvor za uređenje ugovora u prometu robom. Pritom je naziv mogao zavarati, jer tu zapravo nije bila riječ o običajima. Riječ uzanca se, naime, obično koristi kao sinonim za običaj, ali se u nas upotrijebljena u mnoæini koristi za nazivanje kodificiranih trgovačkih (nekada poslovnih) običaja. 22 Trgovački običaji nisu u pisanom obliku, ali ih se moæe zabiljeæiti, pa i skupiti. U tom se slučaju samo utvrđuje ono što u praksi već postoji. To se obično ne čini tako da se u pisanom obliku biljeæi pojedini trgovački običaj, nego više njih koji međusobno čine neku cjelinu pa ih se po toj cjelini i naziva. Nije, dakle, riječ o njihovu stvaranju. No, svako kodificiranje zahtijeva da se pravila koja su time obuhvaćena sistematiziraju, a to zahtijeva i da ih se međusobno uskladi. Zato su uzance uvijek kombinacija utvrđivanja i donošenja. Opće uzance za promet robom nisu nastale utvrđivanjem, nego su bile plod rada skupine stručnjaka koji su se koristili poredbenopravnim rješe nji ma iz više izvora i uobličili ih u 257 uzanci koje su, s obzirom na to da se ne odno se na određenu vrstu robe nazvali Općim uzancama za promet robom, za razliku od posebnih uzanci kojima su se nakon njih uređivala neka posebna područja prometa robe i usluga. Te je posebne uzance dono sila Savezna privredna komora uz potvrdu Vrhovnog privrednog suda bivše dræave. Već i iz tih ovlasti spomenutih tijela proizlazi da nije bila riječ o kodifikaciji poslovnih običaja, iako je među Općim i posebnim uzancama bilo i onih koje su doista bile trgovački običaji, primjerice opće uzance u kojima se uređivala pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora, ponuda i prihvat izjavljen od strane neovlaštene osobe na poslovnom papiru, značenje izraza oko, circa, promptno, početkom mjeseca, u prvoj polovini mjeseca, sredinom mjeseca, u drugoj polovini mjeseca, krajem mjeseca, predati na krcanje i dr. Da nije bila riječ o trgovačkim običajima, vidi se i iz pretpostavke koja se traæila za njihovu primjenu. Opća uzanca br. 2. predviđala je da se one primjenjuju kad ugovorne strane pristanu na primjenu Općih uzanci, a smatra se da su na to pristale u poslovima u kojima je za slučaj spora propisana ili ugovorena nadleænost privrednog suda, ako iz ugovora ne pro istječe da su isključile njihovu primjenu. Nije ih se, dakle, moglo primije niti protivno izraæenoj volji ugovornih strana. U praksi su se sve do donošenja Zakona o obveznim odnosima Opće uzance gotovo beziznimno primje njivale i postale glavno pravno sredstvo uređenja ugovora o prometu robom, jer je to proizlazilo iz vezanja uvjeta za njihovu primjenu uz propisanu sudsku nadleænost za rješavanje sporova. Njihov najveći dio bio je kasnije preuzet u Zakon o obveznim odnosima. Mnogo više poslovnih običaja bilo je uneseno u posebne uzance donesene prije Zakona o obveznim odnosima, jer su u najvećem broju njih prevladavale pravnotehničke norme nad onima čisto obveznopravne naravi koje se tradicionalno izraæavaju dispozitivnim propisom. 23 Ni za njih se ne moæe reći da je riječ o utvrđenim poslovnim običajima. Osim u samo nekima od njih, bilo je određeno da se primjenjuju na ugovore sklopljene između privrednih subjekata, ako u njima to nije bilo isključeno, jer se tada smatralo da su ugovorili njihovu primjenu. U posebnoj uzanci u ugostiteljstvu br. 1 bilo je, primjerice, određeno da se te uzance primjenjuju kad su ugovorne strane pristale na njihovu primjenu, a smatra se da su to učinile ako ugovorom nije isključena njihova primjena. Za njih je u posebnoj uzanci br. 58 čak bilo određeno kada se počinju primjenjivati, što nije spojivo s običajem koji se nikada ne moæe početi primjenjivati nekog dana koji bi bio kasniji od onoga koji je u njemu određen, nego moæe samo nastati primjenom, a kad se izrazi u pisanom obliku ili kodificira, time se samo utvrđuje nešto što već postoji i primjenjuje se. Smisao izraæavanja u pisanom obliku samo je osiguravanje lakše dostupnosti običaja. Isto rješenje kao i u toj posebnoj uzanci u ugostiteljstvu predviđeno je i u posebnoj uzanci o građenju br I prije Zakona o obveznim odnosima, u kojem se prvi put spominje, u nas se kao izvor prava priznavala praksa među

7 ugovarateljima (engl. course of dealing, franc. les habitudes que se sont établies entre les parties, njem. die Usancen zwischen Geschäftspartnern, der Geschäftsverbindungsbrauch unter den Parteien, die Individualübung unter den Parteien), tada nazivana praksom utvrđenom između stranaka (uobičajenim postupcima), tj. način postupanja koji se razvio u poslovanju određenih stranaka. 24 Tu je zapravo riječo postupanjima točno određenih ugovornih strana između sebe u njihovim točno određenim odnosima koja ispunjavaju uvjete za to da budu trgovačkim običajem, osim uvjeta da je riječ o postupanjima u širem krugu trgovaca. Među njima se ponavljaju određene klauzule ugovora i kad nisu posebno ugovorene, ali ugovaratelji po njima postupaju kao da jesu i takva je praksa za njih obvezujuća sve dok jedan od njih ne pokaæe volju da od toga odstupi, u kojem slučaju praksa ubuduće prestaje vrijediti. 25 Iako po načinu nastanka i djelovanja vrlo slična običajima, ta praksa to nije, ali među osobama između kojih je nastala djeluje kao da je riječ o običajima. Treba je smatrati dijelom ugovora sklopljenog među tim osobama kojim se dopunjuje izričito izraæeni sadræaj ugovora pa se primjenjuje prije poslovnog običaja. Iako u tadašnjim propisima o tome nije bilo odredaba, bilo je prihvaćeno da se poslovni običaji primjenjuju prije dispozitivnih propisa. 26 Za to postoje dva razloga. Prvi je u tome što su se poslovni običaji tada, kao i trgovački običaji danas, smatrali pretpostavljenom voljom ugovornih strana koja je izraæena na taj način, ako drukčija nije izraæena u ugovoru. Pretpostavka za primjenu dispozitivnog propisa jest da nema izraæene volje ugovornih strana, a kako je ona u slučaju postojanja poslovnog običaja izraæena kao pretpostavljena, nema mjesta primjeni dispozitivne norme. Drugi razlog treba traæiti u tome što poslovni običaj uvijek nastaje u nekoj gospodarskoj grani, tj. u vezi s prometom neke određene robe ili pruæanja usluga, pa je stoga posebno pravilo koje ima prednost pred općom normom dispozitivnog propisa, jer se ona primjenjuje na svaki ugovor ili svaki ugovor određenog tipa. To je stajalište odgovaralo onome što se o tome tada zastupalo i drugdje, pa i na međunarodnom planu. 27 Uklanjanjem razlike između običajnog prava (normativnih običaja) i običaja koji sluæe za tumačenje ugovora i radnji odnosno propuštanja ugovor nih strana, uklonjena je i razlika u pogledu toga mora li sud poznavati po slovne običaje kao izvor prava (iura novit curia) ili su oni predmet dokazi vanja u postupku. Dok je ta razlika postojala, zauzimalo se stajalište da sud mora poznavati ono što je činilo običajno pravo, jer su običaji tada norme koje su dio dræavnog trgovačkog prava, pa ga sud primjenjuje i kada se stranke u sporu na nj ne pozovu. 28 Nakon što je ona uklonjena, nema više ni razloga za takvo stajalište pa se opravdano i prije Zakona o obveznim odno sima smatralo da sud nije duæan poznavati poslovne običaje, što mu uostalom i nije moguće, nego da je stvar stranke u sporu koja se na njih poziva da dokaæe ono što tvrdi. Postojanje običaja dokazuje se svim raspoloæivim sredstvima, a u praksi se to svodilo na potvrde privredne komore, saslušanje vještaka, svjedoka, uvid u stručnu literaturu, sudsku i arbitraænu praksu. 29 S obzirom na heterogenost izvora trgovačkog (poslije privrednog) prava pravna kvalifikacija poslovnih običaja utjecala je i na hijerarhiju tih izvora. Poslovni su se običaji u vrijeme prije Zakona o obveznim odnosima primjenjivali poslije ugovora (uključivo i praksu među ugovarateljima), pod uvjetom da je to u skladu s prisilnim propisima i moralom, i uzanci. Uzance se, naime, smatralo kodificiranim poslovnim običajima, premda one to zapravo najvećim dijelom (više Opće uzance, a manje posebne) nisu bile pa im se davalo prednost pred poslovnim običajima. Stoga je redoslijed primjene spomenutih izvora bio: 1 ugovor, pod uvjetom da nije protivan prisilnim propisima i moralu, 2 posebne uzance, 3 posebni dobri poslovni običaji, 4 Opće uzance za promet robom, 5 opći dobri poslovni običaji, a nakon toga su po hijerarhijskom redu dolazili ostali izvori tadašnjeg privrednog ugo30 vornog prava. Time je bilo poštovano pravilo da se poslovni običaji primjenjuju prije dispozitivnih propisa pa je do primjene tih propisa tadašnjeg privrednog prava dolazilo samo ako nije bilo poslovnog običaja kojim se uređivalo sporno pitanje, a u nedostatku njih redom su se primjenjivala pravna pravila Trgovačkog zakona, dispozitivni propisi građanskog prava, pravna pravila Općeg građanskog zakonika i nakon toga sudska praksa i posredno pravna znanost. Razumije se da su se pravna pravila primjenjivala samo u mjeri u kojoj su bila u skladu s pozitivnim propisima. Hijerarhija je dosljedno tumačena tako da se hijerarhijski niæi izvor prava primjenjuje samo u slučaju da neko pitanje nije uređeno izvorom hijerarhijski višeg reda. Time je poslovnim običajima bilo dano mjesto koje im po pravnoj naravi odgovara, osim što je prednost pred njima dana uzancama i u dijelu u kojem one zapravo nisu sadræavale poslovne običaje. S obzirom na prijelaznu i završnu odredbu Zakona o obveznim odnosima iz (čl. 1106) izloæeni se hijerarhijski redoslijed pravnih izvora trgovačkog prava primjenjuje na obvezne odnose nastale najkasnije 30. rujna jer je taj zakon stupio na snagu 1. listopada PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA PO SADAŠNJEM ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA Stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima 1. listopada prvi put nakon donošenja Trgovačkog zakona, čije su se odredbe do tada primjenjivale kao pravna pravila, propisima se ponovo uređuje primjena trgovačkih običaja. Nakon trideset godina, tj. nakon Zakona o rješavanju imovinskih sporova putem dræavne arbitraæe (1946) i Zakona o dræavnoj arbitraæi

8 (1947), u nekom se zakonu koristi naziv trgovački običaj. Zakon ga doduše naziva trgovinskim poslovnim običajem i pojmovno ga ne određuje. To čini u prijelaznoj odredbi čl. 1107, st. 3. Time zapravo kombinira dva naziva za isti pojam, jer se nekoliko desetljeća prije njega trgo vački običaj nazivao poslovnim, pa bi se moglo reći da se riječi trgovinski i poslovni koriste za označivanje iste stvari - trgovačkog običaja. Uz taj naziv u Zakonu se susreću nazivi dobar poslovni običaj, običaj i uzance. Stoga treba najprije odrediti jesu li to sinonimi ili je riječ o nazivima koji pokrivaju različite sadræaje. U čl. 21, st. 1. i poslije na nekoliko mjesta u Zakonu koristi se naziv dobar poslovni običaj. 31 Očito je da se pod tim pojmom ne razumije običaj u pravom smislu riječi, nego da je riječo poslovnom moralu. 32 Pri izradi Zakona umjesto riječi dobri običaji korištenih u -u 879. noveliranog Općeg građanskog zakonika, što je stari izraz kojim se zapravo označivao moral, koja se odredba primjenjivala kao pravno pravilo, upotrijebile su se riječi dobri poslovni običaji, 33 ali u smislu postavljanja granice autonomiji ugovornih strana. Trgovački (poslovni) običaj ne moæe biti prisilnopravne naravi i njime se ne moæe ograničavati autonomija ugovornih strana u uređenju obveznog odnosa. On je kao pretpostavljena volja ugovornih strana lex contractus pa se nije odredbom čl. 21, st. 1. Zakona moglo propisati da su sudionici u obveznim odnosima duæni u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima. Običaj se nikad ne moæe primijeniti protivno volji ugovornih strana, jer ga one mogu isključiti. Da se naziv dobri poslovni običaji koristi u smislu određenja poslovnog morala, vidi se i iz odredbe čl. 143, st. 2. Zakona po kojoj su ništave odredbe općih uvjeta po slovanja koje su im protivne. To je jasno ako se jednom nalaæe postupa nje u skladu s njima, a drugi put propisuje najstroæa sankcija ne postupi li se tako. Začuđuje da se u članku 21. Zakona, pod naslovom Primjena dobrih poslovnih običaja, u drugome stavku propisuju pretpostavke za primjenu uzanci, dakle trgovačkih (poslovnih) običaja. Očito je da se tim člankom uređuju dvije različite stvari: obveza postupanja u skladu s poslovnim mora lom i primjena uzanci, pa time i trgovačkih (poslovnih) običaja, ali pod jedinstvenim naslovom koji pokriva samo ono prvo. Izraz uzance u Zakonu se doista koristi za označivanje kodificiranih trgovačkih običaja. To se vidi iz odredbe čl. 1107, st. 3. u kojem se uz izraz uzance uvijek dodaje riječ ili ili odnosno i nastavlja s riječima drugi trgovinski (zapravo trgovački, nap. aut.) poslovni običaji. To odgovara pojmovnom određenju kodificiranih trgovačkih običaja u našem pravu, jer se izraz uzance u tome smislu koristio desetljećima prije toga. Zakon na više mjesta spominje običaje. 34 Nekada to čini tako da samo spominje uobičajenost neke radnje, postupka, iznosa i sl. 35 Ovisno o oso bama koje sudjeluju u ugovornom odnosu, to mogu biti i trgovački običaji. Zakon, naime, u određivanju pretpostavki za primjenu običaja, a i inače kad spominje običaje, ne razlikuje trgovačke od drugih običaja. Kad Zakon poziva na primjenu običaja, trgovački se običaj primjenjuje jer na njega upućuje Zakon pa se za to ne traæi ispunjenje i neke dodatne pretpostavke. No, ni tada se običaj neće primijeniti ako ugovorne strane isključe njegovu primjenu, jer i kad se primjenjuje na temelju Zakona, ne moæe se primijeni ti protivno izraæenoj volji ugovornih strana. Najveća promjena učinjena je u pogledu pretpostavki za primjenu običaja. Umjesto dotada primijenjene objektivne teorije, Zakon je usvojio u to vrijeme već zastarjelu i inače napuštenu prije spominjanu subjektivnu teoriju o primjeni običaja po kojoj se za primjenu običaja traæi izričita ili prešutna volja ugovornih strana da ga se primijeni. To se vidi iz odredbe čl. 21, st. 2. Zakona po kojoj se na obvezne odnose primjenjuju uzance ako su sudionici u njima ugovorili njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjeli. Kako su uzance u nas kodificirani trgovački običaji, ono što je propisano za primjenu uzanci vrijedi i za trgovačke običaje. Takvo rješenje nije dobro a odudara i od stajališta izraæenog u nastojanjima da se trgovačko pravo unificira na međunarodnom planu. Usprkos dobronamjernim pokušajima u pravnoj knjiæevnosti da se očita pogreška u Zakonu tumačenjem ispravi tako da se za primjenu običaja prihvati objektivna teorija, 36 to se nije uspjelo postići. S praktičnog stajališta razumljivo je da trgovci očekuju, kad posluju između sebe, da će postupati u skladu s trgovačkim običajem, pa stoga njegovu primjenu ne moraju ugovoriti, te da će otkloniti njegovu primjenu samo tako da ga izričito ili prešutno isključe. To, međutim, pretpostavlja da se primjenjuje objektivna teorija za primjenu običaja, kako je to danas usvojeno i u drugim pravima. U nas je naæalost polazna pretpostavka drukčija, jer se odredbom čl. 21, st. 2. Zakona zahtijeva da je primjena običaja ugovorena, što znači da se o tome mora postići suglasnost volja ugovaratelja, a s time se izjednačuje slučaj da ta volja, iako nije izričito izraæena, proizlazi iz okolnosti. To zahti jeva da je ugovarateljima običaj poznat, jer ako im nije poznat, ne mogu postojati ni okolnosti iz kojih se izvodi njihovo htijenje. Polazna osnova za primjenu običaja stoga ne moæe biti postojanje običaja bez obzira na to jesu li ugovaratelji za nj znali ili morali znati, pri čemu je bitno da on nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 10. Zakona), dakle općem ograničenju autonomije ugovornih strana u uređenju obveznog odnosa. Stoga se za naše pravo, kad je riječ o primjeni Zakona, ne moæe zauzeti stajalište po kojem je u pogledu trgovačkih običaja opće nito prihvaćena objektivna teorija primjene običaja, 37 iako u pojedinim u Zakonu spomenutim slučajevima nije isključena. Uzmu li se u obzir navedeni slučajevi kad se Zakon izričito poziva na primjenu običaja, moæe se reći da se objektivna teorija primjenjuje u znatnom broju slučajeva. Neki od njih strogo su ograničeni na točno određene situ acije u obveznom odnosu. No, pozivanje na običaje u čl. 18, st. 2. Zakona da bi se odredila profesionalna paænja dobrog stručnjaka znatno širi područje primjene objektivne teorije za primjenu običaja, jer je time trgovački običaj, kada postoji, mjerilo za postupanje pri ispunjenju svake obveze u svakom trgovačkom ugovoru pa se, kad je u riječ o ocjeni je li trgovac ispunio obvezu kako treba, mora uzeti u obzir bez obzira na to zna li on za njega ili ne te jesu li ugovorne strane ugovorile njegovu primjenu. To vrijedi i za obvezne

9 odnose trgovaca i netrgovaca kad se procjenjuje postupanje trgovca. Na temelju toga za sadašnji Zakon o obveznim odnosima valja zauzeti stajalište da je njime prihvaćena subjektivna teorija za primjenu trgo vačkih običaja uz iznimke kad se taj zakon na pojedinim mjestima izričito poziva na običaje u kojem slučaju ne moraju biti ispunjene pretpostavke za primjenu običaja iz čl. 21, st. 2, a to znači primjenu objektivne teorije. U tim slučajevima mora se samo dokazati da postoji trgovački običaj i koji mu je sadræaj te da ugovorne strane nisu izričito ili prešutno isključile njegovu primjenu, a na sudu je odnosno na arbitraæi da u slučaju spora prosudi je li taj običaj protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva i ovisno o tome prihvati ili odbije njegovu primjenu. Drugo vaæno pitanje u pogledu kojeg je Zakon izmijenio dotadašnje stanje jest odnos trgovačkog običaja i dispozitivnog propisa. To je Zakonom izričito riješeno odredbom čl. 1107, st. 3. u njegovim prijelaznim i završnim odredbama. Rješenje Zakona suprotno je onome što je vrijedilo prije njega, tj. u načelu je dana prednost njegovim dispozitivnim odredbama. Zakon ne govori o dispozitivnim odredbama drugih zakona. U njemu je propisano da se u slučaju protivljenja trgovačkog običaja, a to vrijedi i za uzance, dispozitivnim odredbama Zakona primjenjuju te odredbe, osim ako su ugo vorne strane izričito ugovorile primjenu običaja odnosno uzanci. Ostajući pri strogoj primjeni subjektivne teorije, Zakon je u pogledu primjene trgo vačkih običaja u tom slučaju isključio prešutno ugovaranje njihove primjene i zahtijeva da se to učini izričitim sporazumom ugovornih strana. Takvo za praksu neprikladno rješenje pokušalo se u pravnoj knji æevnosti osporiti tvrdnjom da tu nije riječ o općem pravilu koje treba uvijek primijeniti, nego samo o odredbi kojom se rješava pravna sudbina trgovačkih običaja i uzanci koje su se primjenjivale u vrijeme stupanja Zakona na snagu pa da to ne vrijedi za običaje koji nastanu nakon toga. Argument za to traæio se u okolnosti da se opća norma o primjeni običaja nalazi u čl. 21, st. 2. Zakona, dakle među osnovnim načelima Zakona, a odredba o odnosu običaja i dispozitivnih odredbi u čl. 1107, st. 3. Zakona, tj. u njegovim prijelaznim i završnim odredbama. 38 Time se pokušala prebroditi velika pogreška Zakona. Okolnost što je zakonodavac pitanje primjene trgovačkih običaja umjesto na jednome propisao na dva mjesta nije jedini slučaj da se u nas ne poštuje arhitektonika kakvu bi morao imati takav zakon. Doista nije uobičajeno da se tako značajan pravni institut uređuje dijelom osnov nim načelima Zakona, a dijelom u njegovim prijelaznim i završnim odredbama. No, upotrijebljene formulacije naæalost ne daju oslonca za razlikovanje pravnog reæima trgovačkih običaja koji vaæe u vrijeme stupanja Zakona na snagu i onih koji nastanu nakon toga. U njima se to izričito ne kaæe, štoviše formulacija je toliko općenita da obuhvaća sve uzance i običaje. U praksi bi ionako bilo izrazito teško, gotovo nemoguće utvrditi koji se trgovački običaj primjenjivao u vrijeme stupanja Zakona na snagu, a koji je nastao nakon toga. Običaji ne nastaju u nekom određenom trenutku, nije riječo propisu koji stupa na snagu ili se počinje primjenjivati nekog određenog dana. Riječje o fluidnom rješenju koje postupno nastaje i nije moguće odrediti točan dan njegova nastanka. Za trgovački običaj ne moæe se utvrditi trenutak kad je nastalo uzajamno očekivanje sudionika u poslovnom prometu da će postupiti u skladu s onim što se prakticira, a kad je riječ o nekoj praksi koja nastaje, ali još nije takva da se u pogledu nje već pojavila spomenuta subjektivna komponenta. Moguće je jedino u nekom određenom trenutku, primjerice u sudskom ili arbitraænom postupku, utvrditi da je običaj postojao u vrijeme odlučno za ocjenu neke radnje ili propusta, postojanja ili nepostojanja nečijeg prava ili obveze. Tada se utvrđuje stanje u vrijeme kritično za takvu ocjenu, ali ne i vrijeme kad je neka praksa postala običajem. Nije drukčije ni s uzancama, ako ih se smatra kodificiranim trgovačkim običajima, jer se njima samo utvrđuje nešto što već postoji i sabiranjem na jednome mjestu čini lakše dostupnim. Zato ni s praktične strane ne bi bilo prihvatljivo da se odredba čl. 1107, st. 3. Zakona odnosi samo na običaje koji su se primjenji vali u vrijeme stupanja te odredbe na snagu. Iznimke od tako propisanog odnosa trgovačkog običaja i dispozitivnih propisa treba traæiti u dvije skupine slučajeva. Prva se iznimka odnosi na trgovačke običaje (pod time su obuhvaćene i uzance) na primjenu kojih upućuje Zakon. Tada je dispozitivna odredba Zakona u neku ruku blanketna norma kojoj trgovački običaj daje sadræaj. Neće ga se primijeniti samo ako su ga ugovorne strane isključile izričitim navođenjem u ugovoru da se određeni ili nijedan običaj neće primijeniti na uređenje pitanja u povodu kojeg se Zakon poziva na običaj ili tako što su za to pitanje ugovorile rješenje različito od onoga što određuje trgovački običaj. Upućuje li Zakon na primjenu običaja, time isključuje primjenu njegovih dispozitivnih odredbi suprotnih tome običaju, koji se uostalom tada, zbog posebne odredbe Zakona, primjenjuje po objektivnom, a ne subjektivnom mjerilu koje vaæi za primjenu običaja primjenu kojeg Zakon izričito ne naređuje. Druga se iznimka tiče dispozitivnih odredba drugih zakona. Zakon o obveznim odnosima uređuje samo odnos trgovačkih običaja i njegovih dispozitivnih odredaba, a ne govori o dispozitivnim odredbama drugih zakona. Primijeni li se neki trgovački običaj po mjerilima koja se za to traæe u čl. 21, st. 2. Zakona, riječ je o izraæenoj izričitoj ili prešutnoj volji ugovornih strana da se primijeni običaj, a on tada uvijek, kao što je to prije rečeno, ima prednost pred dispozitivnim propisima, ako nema prisilnopravne norme koja određuje suprotno. Takve norme nema kad je riječ o dispozitivnim propisima izvan Zakona. Slijedeći subjektivno mjerilo za primjenu običaja, Zakon je u čl. 1207, st. 1. propisao da se više ne primjenjuju odredbe općih i posebnih uzanci kojima se utvrđuje da su ugovorne strane pristale na primjenu uzanci, ako ih nisu ugovorom isključile. Time je otpala mogućnost primjene uzanci koja bi proizašla samo iz okolnosti da je ugovor sklopljen između privrednika, jer bi to značilo primjenu objektivne teorije za određenje pretpostavki za primjenu uzanci. Na istoj osnovi posebnom je odredbom isključena primjena onih među Općim uzancama za promet robom kojima se uređuje neko pitanje uređeno Zakonom (čl. 1207, st. 2). Za ostale vrijedi pravni reæim propisan za sve običaje i uzance. Rješenje za Opće uzance za pro-met robom je razumljivo, jer je daleko najveći broj njih preuzet u Zakon, a u pogledu gotovo svih ostalih Zakon sadræava bolja i modernija rješenja. Svega

10 je nekoliko od Općih uzanci ostalo u primjeni kao trgovački običaj. Zakonom nije ništa mijenjano glede tereta dokaza o postojanju trgovačkog običaja. I dalje vrijedi da je tu riječ o činjeničnom pitanju i da se ne primjenjuje načelo iura novit curia. S obzirom na drukčiji zakonodavni pristup trgovačkim običajima, Zakon je prouzročio izmjenu i u hijerarhij skom redoslijedu primjene heterogenih izvora trgovačkog prava. Iz njega proizlazi drukčije mjesto trgovačkih običaja i nestajanje pravnih pravila trgovačkog i građanskog prava. S obzirom na izloæenu odredbu čl. 1107, st. 3. Zakona, dispozitivni propisi Zakona o obveznim odnosima primjenjuju se prije trgovačkog običaja, osim ako primjena tog običaja nije izričito ugovorena. Hijerarhijski bi redoslijed primjene izvora trgovačkog prava bio sljedeći: 1. ugovor (uključivo opće uvjete poslovanja kad su dio ugovora i praksu između ugovornih strana) u mjeri u kojoj je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva, 1 dispozitivne odredbe Zakona o obveznim odnosima, 1 posebne uzance, 39 1 posebni trgovački običaji, 1 Opće uzance za promet robom u dijelu u kojem se odnose na pitanja koja nisu uređena Zakonom, 1 opći trgovački običaji, 1 dispozitivne odredbe drugih zakona, 1 sudska i arbitraæna praksa i 2 pravna znanost (posredno). Uzance i trgovački običaji primjenjuju se ako su za to ispunjene pretpostavke propisane Zakonom, a ako su izričito ugovoreni, primjenjuju se po hijerarhijskome redoslijedu prije dispozitivnih odredbi Zakona, naravno pod pretpostavkom da dispozitivna odredba drukčije uređuje neko pitanje. S obzirom na prijelaznu i završnu odredbu novog Zakona o obvez nim odnosima (čl. 1163, st. 1), taj će se hijerarhijski redoslijed primjene pravnih izvora trgovačkog prava primjenjivati na obvezne odnose nastale najkasnije 31. prosinca 2005., jer taj zakon stupa na snagu 1. siječnja PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA PO NOVOM ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA a) Novi Zakon o obveznim odnosima Hrvatska je nedavno dobila novi Zakon o obveznim odnosima. 40 Taj će zakon danom stupanja na snagu zamijeniti sadašnji Zakon o obveznim odnosima koji je u nas u primjeni od 1. listopada Sadašnjim zakonom se prvi put u nas nakon Općeg građanskog zakonika već 27 godina jedinstveno uređuje područje obveznog prava. Iako je riječ o modernom zakonu u pravilu s dobrim pravnim rješenjima, bilo ga je potrebno zamijeniti novim iz više razloga. Prije svega valja navesti potrebu da se Zakon strukturira onako kako to zahtijeva struktura obveznog prava koja naæalost nije prihvaćena u sadaš njem zakonu. Pritom se ne smije zanemariti ni okolnost da je Zakon do sada bio 11 puta izmijenjen i dopunjen, a da nikada nije bio izrađen njegov pročišćeni tekst. Ni nazivlje korišteno u Zakonu ne odgovara uvijek hrvatskom pravnom nazivlju. Pri izradi Zakona koristilo se rješenja iz drugih pravnih sustava, što samo po sebi nije novo ni loše, ali se pritom nekada kom biniralo rješenja iz pravnih sustava koji pripadaju skupinama prava čiji se pravni instituti toliko razlikuju da odredbe kojima se uređuju nisu podu darne u toj mjeri da se mogu zajedno primijeniti. Stoga se u Zakonu nalaze i rješenja koja nisu logična s obzirom na temelje na kojima Zakon počiva. Uz to su i promjene do kojih je općenito došlo u pravu u posljed njim desetljećima nalagale da se moderniziraju propisi obveznog prava, što se vrlo intenzivno čini i u drugim pravima. Tome valja dodati i zahtjeve koji se postavljaju pred zakonodavca u vezi s prilagodbom hrvatskog prava pravnoj stečevini Europske unije, što se u ovom času ogleda u unošenju u naš pravni sustav rješenja propisanih smjernicama Unije. 42 Sve je to govorilo u prilog tome da se područje obveznog prava uredi novim zakonom, a ne novim izmjenama i dopunama sadašnjeg zakona. Takav ozbiljan zakonodavni pothvat otvara pitanje hoće li Hrvatska dobiti građanski zakonik ili će područje koje se tradicionalno uređuje građanskim zakonikom biti uređeno posebnim zakonima. Odgovor na to pitanje ne treba traæiti u nekim temeljitim promišljanjima o razlozima koji bi govo rili za ili protiv donošenja građanskog zakonika, nego jednostavno, moglo bi se reći, u gotovo stihijskom pristupu stvaranju hrvatskog pravnog sustava. Logično je da se nastankom nove hrvatske dræave javila potreba za stvara njem novog pravnog sustava. Kao što je to uvijek u takvim slučajevima, takav se sustav ne stvara ni iz čega, nego novo pravo postupno zamje njuje staro sve dok u potpunosti ne prevlada. Taj je posao obavljen bez nekog posebnog unaprijed pripremljenog zakonodavnog plana pa se tako nije ni odlučivalo o tome hoće li se novo hrvatsko privatno pravo temeljiti na građanskom zakoniku ili ne. Umjesto toga pristupilo se donošenju pojedinačnih zakona iz tog područja koji su postupno zamijenili odgovarajuće zakone bivše dræave. Tako su područja prava koja obično uređuje građanski zakonik uređena, primjerice, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o zemljišnim knjigama, Zakonom o nasljeđivanju, Obiteljskim zakonom i nekim drugim pratećim zakonima te iznimno vaænim Zakonom o obveznim odnosima s kojim se praktički zaokruæila cjelina pravnog uređenja materije koja je obično predmetom uređenja građanskog zakonika. 43 Stoga se teško moæe očekivati da će Hrvatska u neko dogledno vrijeme dobiti građanski zakonik.