KARL R. POPPER OTVORENO DRUŠTVO I NJEGOVI NEPRIJATELJI TOM I ČAR PLATONA
"Vidjet ćemo... da su Ereuhonci krotki i strpljivi ljudi, koje je lako vući za nos i koji spremno prinose zdrav razum na oltar logike, kada se među njima pojavi filozof koji ih zanese... uvjerivši ih da njihove postojeće institucije nisu zasnovane na najstrožim načelima moralnosti." Semjuel Batler "U svom životu poznavao sam velike ljude i, po svojoj procjeni, surađivao s njima; i još nikada nisam vidio nijedan plan koji nije bio poboljšan primjedbama onih znatno manje upućenih u poslove od osobe koja ih je vodila." Edmund Berk 7
PREDGOVOR PRVOM IZDANJU Ukoliko su u ovoj knjizi izgovorene oštre riječi o nekim najznačajnijim intelektualnim vođama čovječanstva, moja namjera, nadam se, nije bila da ih omalovažim. To potiče prije iz mog uvjerenja da, ako hoćemo da naša civilizacija opstane, moramo prekinuti s navikom da se pokoravamo velikim ljudima. Veliki ljudi mogu učiniti velike greške; i, kao što knjiga pokušava pokazati, neki od najvećih vođa prošlosti podržali su vječiti napad na slobodu i razum. Njihov upliv, suviše rijetko osporavan, nastavlja obmanjivati one od čije odbrane ovisi civilizacija i dijeliti ih. Ta odgovornost za tragičnu i, moguće, fatalnu diobu postaje naša, ako oklijevamo otvoreno kritizirati ono što je, očigledno, dio našeg intelektualnog nasljeđa. Upravo odbijanjem da dio tog nasljeđa podvrgnemo kritici, mi možemo doprinijeti njegovom potpunom uništenju. Knjiga je kritički uvod u filozofiju politike i historije, i ispitivanje nekih načela društvene rekonstrukcije. Njen cilj i način pristupa su naznačeni u Uvodu. Čak i kada se osvrće na prošlost, njeni problemi su problemi našeg vremena; pokušao sam ih izložiti što jednostavnije, u nadi da ću učiniti jasnijim stvari koje se tiču svih nas. 9
Budući da knjiga ne pretpostavlja ništa više nego čitaoca otvorenog duha, njen cilj nije toliko da popularizira razmatrana pitanja koliko da ih riješi. Ipak, pokušavajući da ostvarim oba cilja, sva pitanja od posebnijeg interesa izložio sam u Bilješkama koje su date na kraju knjige. 1943. PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU I pored toga što ova knjiga sadrži mnogo toga što je ranije dobilo oblik, konačnu odluku da je napišem donio sam u martu 1938, na dan kada sam primio vijest o invaziji Austrije. Pisanje se odužilo do 1943; činjenica da je najveći dio knjige pisan tokom mračnih godina, kada je bio neizvjestan ishod rata, može pomoći da se objasni zašto mi njena kritičnost danas izgleda emocionalnija i grublja u izrazu nego što sam želio. Ali, to nije bilo vrijeme da se riječi ublažavaju ili sam, barem, onda tako osjećao. Ni rat ni bilo koji drugi suvremen događaj nije eksplicitno spomenut u knjizi; međutim, bio je to pokušaj da se razumiju ovi događaji i njihova pozadina, kao i neka sporna pitanja koja su se, vjerovatno, mogla pojaviti nakon što rat bude dobijen. Očekivanje da će marksizam postati glavni problem bio je razlog za njegovo podrobno razmatranje. Viđena u tami sadašnje svjetske situacije, kritika marksizma je osnovni predmet knjige. Ova njena odlika nije u potpunosti pogrešna i, možda, neizbježna, mada su ciljevi knjige znatno širi. Marksizam je samo epizoda - jedna od mnogih pogrešaka koje smo učinili u vječitoj i opasnoj borbi da izgradimo bolji i slobodniji svijet. Nije neočekivano što sam od jednih okrivljen zato što sam bio i suviše žestok u svom tretmanu Marksa, dok su drugi 11
poredili moju blagost prema njemu sa silinom mog napada na Platona. Međutim, još osjećam potrebu da Platona razmotrim krajnje kritički, upravo zbog toga što se opće obožavanje "božanskog filozofa" temelji na njegovom ogromnom intelektulanom dostignuću. Marks je, s druge strane, bio često napadan na ličnoj i moralnoj osnovi, tako da ovdje prije postoji potreba za žestokom racionalnom kritikom njegovih teorija kombiniranom sa saosjećajnim razumijevanjem njihove zadivljujuće moralne i intelektualne privlačnosti. S pravom ili ne, osjećao sam da je moja kritika bila razarajuća, i da je trebalo tragati za Marksovim stvarnim doprinosima, za više povjerenja u njegove motive. U svakom slučaju, očigledno je da moramo pokušati da uvažimo snagu oponenta ako se želimo uspješno nositi s njim. (Ovome sam, 1965, dodao novu bilješku, kao Dodatak II drugom tomu.) Knjiga ne može nikada biti dovršena. Dok je pišemo naučimo dovoljno toga da je ocijenimo nezrelom u momentu kada se okrenemo od nje. Što se moje kritike Platona i Marksa tiče, ovo neizbježno iskustvo nije bilo više uznemiravajuće nego obično. Ali većina mojih pozitivnih sugestija i, iznad svega, snažno osjećanje optimizma koje prožima cijelu knjigu činili su mi se sve više i više naivnim kako su poratne godine prolazile. Moj vlastiti glas počeo mi je zvučati kao da dolazi iz daleke prošlosti - kao glas jednog od, nade punog, društvenog reformatora XVIII ili, čak, XVII stoljeća. Ali moje depresivno raspoloženje je prošlo, uglavnom kao rezultat posjete Sjedinjenim Državama; sada mi je drago što sam se, pregledajući knjigu, ograničio na dodavanje novog materijala i ispravljanje materijalnih i stilskih grešaka i što sam se odupro iskušenju stišavanja njenog glasa. Jer, uprkos sadašnjoj svjetskoj situaciji, osjećam se, kao i uvijek, pun nade. Sada vidim jasnije nego ikada prije da čak i naše najveće nevolje izviru iz nečega što je, koliko divno i zdravo, toliko i opasno - iz našeg nestrpljenja da poboljšamo sudbinu naših bližnjih. Jer ove nevolje su nusprodukti možda najveće od svih moralnih i duhovnih revolucija historije, pokreta koji je počeo 12 prije tri stoljeća. Riječ je o žudnji nebrojenih nepoznatih ljudi da sebe i svoj duh oslobode tutorstva autoriteta i predrasude. Riječ je o njihovom pokušaju da izgrade otvoreno društvo koje ne prihvata samonikao i jedino na tradiciji utemeljen apsolutni autoritet, trudeći se da sačuvaju, razviju i uspostave, staru ili novu, tradiciju po mjeri svojih standarda slobode, humanosti i racionalne kritike. Riječ je o njihvoj nespremnosti da se opuste i čitavu odgovornost za vladanje svijetom ostave ljudskom ili nadljudskom autoritetu, i njihovoj spremnosti da dijele breme odgovornosti za patnje koje se mogu izbjeći, i čine sve da budu izbjegnute. Ta revolucija je stvorila snage strahovite destruktivnosti; ali one, ipak, mogu biti svladane. 13
PREDGOVOR BOSANSKOM IZDANJU Karl Popper je 1850. godine u predgovoru drugom izdanju knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji napisao: "Marksizam je samo jedna epizoda - jedna od mnogobrojnih grešaka koje smo napravili u stalnoj i opasnoj borbi za izgradnju boljeg i slobodnijeg svijeta." U to vrijeme Staljin je još uvijek živ i ima apsolutnu vlast; Mao Ce Tung je tek preuzeo vlast nad cijelom Kinom; Centralna i Istočna Evropa su pod čvrstom kontrolom Sovjeta; hladni rat doseže svoj vrhunac. Marksizam se snažno ukopao kao zvanična ideologija vladajućih struktura koje vladaju gotovo polovinom zemaljske kugle i njegovi zagovornici nagovještavaju neizbježni trijumf marksizma i u preostalom dijelu svijeta. No ipak ga Popper vidovito smatra samo za prolaznu fazu. 15
Popperova percepcija od prije pola stoljeća, po kojoj je marksizam samo jedna epizoda, nije nastala iz naivnog optimizma, nego na temelju shvatanja da nesavršenosti jednog sistema koji tvrdi da je na putu ka savršenom mogu na kraju srušiti taj isti sistem. Njegova vizija otvorenog društva zasnivala se na skepticizmu koji se odnosio na sve sisteme i na svaku vlast. Ona se, stoga, koncentrirala na pojedinca, ne kao objekta ili instrumenta historijskih sila, nego kao autonomnom ljudskom biću podarenom razumom i inteligencijom, biću koje je sposobno donositi racionalne sudove i koje teži ka slobodi. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji je odbijanje svih pokušaja ograničavanja slobode, ili opravdanja ograničavanja, bez obzira da li su u ime nacističkog rasizma koji je išao uzlaznom putanjom u vrijeme kada je knjiga pisana za vrijeme Drugog svjetskog rata, ili u ime nekog utopističkog ideala. njegovi neprijatelji, predstavlja svojevrsno priznanje njihovoj borbi koju su vodili u mračna vremena za očuvanje ovih vrijednosti. Aryeh Neier Predsjednik Instituta Otvoreno društvo NEW YORK 23. februar 1998. Objavljivanje bosanskog izdanja Otvorenog društva i njegovih neprijatelja predstavlja značajan događaj. Nijedna zemlja u Evropi, a teško da je ijedno mjesto na svijetu pretrpjelo veća razaranja u posljednjoj dekadi dvadesetog stoljeća od strane sila koje su tvrdile da su interesi plemena ili sistema važniji od interesa pojedinaca. Brojevi onih koji su izgubili život i onih koji će uvijek nositi ožiljke je ogroman. Međutim, neki Bosanci su i pored svega kroz šta su prolazili uspjeli sačuvati svoju predanost vrijednostima koje su u -srcu Karl Poperove filozofije. Objavljivanje bosanskog izdanja njegovog najvažnijeg djela, Otvoreno društvo i 16
OTVORENO DRUŠTVO I NJEGOVI NEPRIJATELJI
UVOD "Ne želim prikriti činjenicu da samo s odvratnošću mogu gledati... na napuhanu pretencioznost svih ovih tomova ispunjenih mudrošću, kakvi su danas u modi. Jer u potpunosti sam zadovoljan što... usvojeni metodi moraju beskonačno umnožiti ove budalaštine i greške i što, čak, potpuno uništenje svih ovih neostvarenih dostignuća nije moglo biti tako štetno kao ova izmišljena znanost s njenom prokletom plodnošću." Kant Ova knjiga otvara sporna pitanja koja možda nisu vidljiva iz samog sadržaja. Ona naznačuje neke teškoće s kojima je suočena naša civilizacija - civilizacija za koju možemo možda reći da teži humanosti i razumnosti, jednakosti i slobodi; civilizacija koja je još u svom djetinjstvu i koja se nastavlja razvijati uprkos činjenici da je bila tako često iznevjerena od mnogih intelektualnih vođa čovječanstva. Ona pokušava pokazati da se ova civilizacija još nije u potpunosti oporavila od šoka svog rođenja - prelaska iz plemenskog ili "zatvorenog društva", s njegovom potčinjenošću magijskim silama, u "otvoreno društvo", koje oslobađa kritičke moći čovjeka. Ona pokušava pokazati da je šok tog prelaska jedan od faktora koji je omogućio pojavu onih reakcionarnih pokreta koji su pokušali, i još pokušavaju, odbaciti civilizaciju i vratiti se tribalizmu. Ona nagovještava da ono što danas nazivamo totalitarizmom pripada tradiciji koja je upravo toliko stara ili mlada koliko i sama naša civilizacija. Time ona pokušava doprinijeti našem razumijevanju totalitarizma i značaja vječite borbe protiv njega. \ < 23
Dalje, ona pokušava ispitati primjenu kritičkih i racionalnih metoda nauke na probleme otvorenog društva. Ona analizira načela demokratske društvene konstrukcije, načela onoga što mogu označiti "društvenim inženjeringom korak po korak" (piecemeal social engineering) kao oprečnost "utopijskom društvenom inženjeringu" (kao što je objašnjen u Devetom poglavlju). Ona pokušava ukloniti neke prepreke racionalnom pristupu problemima rekonstrukcije društva. Ona čini to tako što kritikuje društvene filozofije koje su odgovorne za rasprostranjenost predrasude o nemogućnosti demokratske reforme. Najmoćnija od tih filozofija jeste ona koju sam nazvao historicizam. Kazivanje o usponu i uplivu nekih značajnih formi historicizma jeste jedna od glavnih tema ove knjige, koja može biti čak shvaćena kao zbirka marginalnih bilježaka o razvoju određenih historijskih filozofija. Nekoliko primjedaba koje se tiču nastanka knjige pokazat će šta podrazumijevamo pod historicizmom i kako je on povezan s drugim spomenutim pitanjima. Premda sam, uglavnom, zainteresiran za metode fizike (i dosljedno tome, za određene tehničke probleme koji su daleko od onih tretiranih u ovoj knjizi), također sam, već mnogo godina, zainteresiran za problem prilično nezadovoljavajućeg stanja nekih društvenih znanosti, posebno društvene filozofije. To, naravno, otvara problem njihovih metoda. Moje interesovanje za taj problem bilo je umnogome podstaknuto usponom totalitarizma i neuspjehom različitih društvenih znanosti i društvenih filozofija da ga osmisle. Kada je riječ o tome, jedno mi izgleda posebno značajno. Često se čuje mišljenje da je ovaj ili onaj oblik totalitarizma neizbježan. Mnogi, koji zbog svoje inteligencije i obrazovanja moraju biti i odgovorni za ono što kažu, tvrde da se ne može pobjeći od toga. Oni nas pitaju zar smo zaista toliko naivni da vjerujemo u to da demokracija može biti trajna; zar ne vidimo da je ona samo jedan od mnogih oblika vladavine koji se javljaju i nestaju u toku historije. Oni dokazuju da je demokracija, da bi se mogla boriti protiv totalitarizma, prinuđena da kopira njegove 24 metode, i tako sama postane totalitarna. Oni, također, tvrde da naš industrijski sistem ne može nastaviti funkcionirati ako ne prihvati metode kolektivnog planiranja, i zbog neizbježnosti kolektivnog ekonomskog sistema, zaključuju da je usvajanje totalitarnih formi društvenog života također neizbježno. Takvi argumenti mogu zvučati dovoljno uvjerljivo. Međutim, uvjerljivost nije pouzdan vodič u takvim stvarima. Naime, mi ne moramo raspravljati o tim varljivim argumentima prije nego što razmotrimo sljedeće pitanje o metodu: da li je u moći bilo koje društvene nauke da vrši takva dalekosežna historijska proricanja? Možemo li očekivati da dobijemo više od neodgovornog odgovora proroka ako ga pitamo šta budućnost nudi čovječanstvu? To je pitanje o metodu društvenih znanosti. Ono je sigurno fundamentalnije od bilo koje kritike bilo kojeg pojedinačnog argumenta ponuđenog da podrži bilo koje historijsko proročanstvo. Pažljivo razmatranje tog pitanja ubijedilo me je da su takva dalekosežna historijska proricanja potpuno izvan polja naučnog metoda. Budućnost ovisi od nas, a mi ne ovisimo ni od koje historijske nužnosti. Postoje, ipak, utjecajne društvene filozofije koje se drže oprečnog shvatanja. One tvrde da svako pokušava upotrijebiti svoj mozak da bi predvidio predstojeće događaje; da je sasvim opravdano za stratega da pokuša predvidjeti ishod bitke; i da su granice između takvog predviđanja i dalekosežnijih historijskih proročanstava fluidne. One tvrde da je zadatak nauke uopće da predviđa, ili, prije da poboljša naša svakodnevna predviđanja i postavi ih na sigurniju osnovu; i da je, posebno, zadatak društvenih znanosti da nas snabdiju dugoročnim historijskim proročanstvima. One, također, vjeruju da su otkrile zakone historije koji im omogućavaju da predskažu tok historijskih događaja. Različite društvene filozofije koje postavljaju zahtjeve te vrste grupisao sam zajedno pod nazivom historicizam. Na drugom mjestu, u Bijedi historicizma {The Poverty of Historicism) pokušao sam da raspravljam protiv ovih zahtjeva i da pokažem da su oni, uprkos njihovoj uvjerljivosti, zasnovani na velikom nerazumijevanju metoda nauke i, naročito, zanemarivanju razlike 25
između naučnog predviđanja i historijskog proročanstva. U vrijeme dok sam bio zauzet sistemskom analizom i kritikom historicizma sakupio sam određen materijal koji ilustrira njegov razvoj. Taj sakupljeni materijal postao je osnova ove knjige. Sistematska analiza historicizma teži nečemu što bi moglo imati znanstveni status, ali ne i ova knjiga. Mnoga mišljenja, ovdje iznesena, ličnog su karaktera. Ono što ona duguje znanstvenom metodu uglavnom je svijest o njenim ograničenjima: ona ne nudi dokaze tamo gdje ništa ne može biti dokazano niti pretendira da bude naučna tamo gdje ne može pružiti više od ličnog gledišta. Ona ne pokušava stare filozofske sisteme zamijeniti novim sistemom. Ona ne pokušava dodati bilo šta svim ovim tomovima ispunjenim mudrošću, metafizikama historije i sudbine, koje su danas u modi. Ona prije pokušava pokazati da je ova proročka mudrost štetna, da metafizike historije onemogućuju primjenu znanstvenih metoda korak po korak na probleme društvene reforme. Ona, na kraju, pokušava pokazati da možemo postati stvaraoci naše sudbine kada prestanemo sebe smatrati njenim prorocima. Tragajući za razvojem historicizma, našao sam da opasna navika historijskog proricanja, tako rasprostranjena među našim intelektualnim vođama, ima različite funkcije. To je uvijek laskanje da se pripada unutrašnjem krugu posvećenih i da se posjeduje neobična moć predviđanja toka historije. Osim toga, tradicionalno je da su intelektualne vođe obdarene takvim moćima i neposjedovanje tih moći može ih odvesti gubitku pripadanja kasti. S druge strane, opasnost da budu demaskirani kao šarlatani je veoma mala, jer oni mogu uvijek ukazati da je sasvim dopustivo činiti predviđanja manjeg dometa; granice između njih i predskazivanja su fluidne. Međutim, postoje ponekad dalji i možda dublji motivi da se držimo historicističkih vjerovanja. Proroci, koji proriču dolazak milenijuma, mogu dati izraz duboko usađenom osjećanju nezadovoljstva; njihovi snovi mogu, zaista, dati nadu i podsticaj nekome ko teško da može bilo šta učiniti bez njih. Međutim, moramo znati da nas njihov upliv može onemogućiti da se suočimo s dnevnim zadacima društvenog života. Oni neznatni 26 proroci koji najavljuju takve događaje kao što je tonjenje u totalitarizam (ili, možda, "menadžerizam"), prinuđeni su, sviđalo im se to ili ne, da budu instrumenti za izazivanje tih događaja. Njihova priča da demokracija ne može vječito trajati jeste istinita i toliko neumjesna koliko i tvrdnja da ljudski razum nije dat zauvijek, jer jedino demokracija obezbjeđuje institucionalan okvir koji dozvoljava reformu bez nasilja, i tako upotrebu razuma u političkim stvarima. Međutim, njihova priča ima tendenciju da obeshrabri one koji se bore protiv totalitarizma; njen motiv je da pruži podršku revoltu protiv civilizacije. Dalji motiv, izgleda, može biti nađen ako uzmemo u obzir da su historicističke metafizike pogodne da oslobode ljude od pritiska njihovih odgovornosti. Ako znate da će se stvari dogoditi bez obzira na to šta da učinite, onda se možete osjećati slobodnim da odustanete od borbe protiv njih. Možete, štaviše, odustati od pokušaja da kontrolirate one stvari za koje najveći broj ljudi misli da predstavljaju društvena zla kao, na primjer, rat; ili da spomenemo manju ali, ipak, važnu stvar, tiraniju sitnih zvaničnika. Ne želim sugerirati da historicizam mora uvijek imati takve efekte. Postoje historicisti - naročito marksisti - koji ne žele osloboditi ljude od pritiska njihovih odgovornosti. S druge strane, postoje neke društvene filozofije koje mogu ili ne biti historicističke, ali koje propovijedaju nemoć razuma u društvenom životu, i koje, ovim antiracionalizmom, propagiraju stav: "ili slijediti Vođu, Velikog Državnika, ili sam postati Vođa"; stav koji za većinu ljudi mora značiti pasivno podređivanje snagama, znanim ili anonimnim, koje vladaju društvom. Zanimljivo je, sada, vidjeti da oni optužuju razum, i čak ga okrivljuju za društvena zla našeg vremena. Čine to, s jedne strane, zato što su svjesni činjenice da je historijsko proročanstvo izvan moći razuma i, s druge strane, zato što ne mogu shvatiti da društvena znanost, ili razum u društvu, mogu imati drugu funkciju osim historijskog predskazivanja. Drugim riječima, oni su razočarani historicisti; to su ljudi koji su, uprkos tome što su svjesni bijede historicizma, nesvjesni činjenice da podržavaju fundamentalnu historicističku predrasudu - doktrinu da društvene 27
nauke, ako hoće da budu od bilo kakve koristi, moraju biti proročke. Jasno je da ovo shvatanje mora voditi ka neprihvatanju da se znanost ili razum primijene na probleme društvenog života, i, konačno, ka učenju o moći, dominaciji i pokoravanju. Zašto sve te društvene filozofije podržavaju revolt protiv civilizacije? U čemu je tajna njihove popularnosti? Zašto one privlače i zavode mnoge intelektualce? Sklon sam da mislim da je razlog taj što one izražavaju duboko osjećanje nezadovoljstva svijetom koji nije i ne može biti u skladu s našim moralnim idealima i našim snovima o savršenstvu. Tendencija historicizma (i srodnih mišljenja) da podrži revolt protiv civilizacije može se pripisati činjenici da je sam historicizam, uglavnom, reakcija protiv tereta zahtjeva koje pred nas postavlja naša civilizacija i njenog zahtjeva za ličnom odgovornošću. Ove posljednje aluzije su prilično neodređene, ali dovoljne za ovaj Uvod. One će, kasnije, biti potkrijepljene historijskim materijalom, posebno u poglavlju "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". Bio sam u iskušenju da to poglavlje stavim na početak knjige; zbog njegovog tematskog interesa to bi Uvod sigurno učinilo privlačnijim. Međutim, našao sam da se puna težina ove historijske interpretacije ne može osjetiti ukoliko joj ne prethodi materijal ranije razmatran u knjizi. Izgleda da, prvo, moramo biti uznemireni sličnošću između Platonove teorije o pravičnosti i teorije i prakse modernog totalitarizma prije nego što osjetimo koliko je hitno objasniti ove stvari. TOM I ČAR PLATONA 28
Za otvoreno društvo (oko 430. g. p.n.e.): "Mada samo nekolicina može tvoriti politiku, svi smo sposobni da sudimo o njoj." Perikle Protiv otvorenog društva (oko osamdeset godina kasnije): "Niko, ni muško ni žensko, ne smije nikada biti bez vodstva i niko se ni u šali ni u zbilji ne smije navikavati da nešto radi na svoju ruku. Svako mora i u ratu i u miru živjeti tako da se stalno obazire na vodu, da se uvijek ugleda na njega i dozvoli mu da ga on vodi i u najbeznačajnijim poslovima, da stoji kad mu je to naređeno, da maršira, kupa se, jede... Jednom riječju, duša se mora navikavanjem naučiti da uopće ne pomišlja i ne shvati da bi mogla raditi nešto odvojeno od ostalih ljudi." Platon 31
MIT O PORIJEKLU I SUDBINI Prvo poglavlje HISTORICIZAM I MIT O SUDBINI Rasprostranjeno je vjerovanje da istinski naučni ili filozofski stav prema politici, i dublje razumijevanje društvenog života uopće, moraju biti zasnovani na kontemplaciji i interpretaciji ljudske historije. Dok običan čovjek prihvata okolnosti svog života i važnost svog ličnog iskustva i sitnih borbi zdravo za gotovo, kaže se da sociolog ili filozof sagledavaju stvari s višeg aspekta. Oni vide individuu kao piona, kao prilično beznačajan instrument za opći razvoj čovječanstva. Oni smatraju da stvarno značajni činioci na Pozornici Historije jesu ili Velike Nacije ili njihove Velike Vođe ili, možda, Velike Klase i Velike Ideje. Bilo kako bilo, oni će pokušati da razumiju značenje predstave koja se izvodi na Historijskoj Pozornici; oni će pokušati da razumiju zakone historijskog razvitka. Ako uspiju u tome, oni će, naravno, biti u stanju da predvide budući razvitak. Oni mogu, onda, staviti politiku na čvrstu osnovu, i dati nam praktičan savjet tako što će nam reći koje političke akcije će, vjerovatno, uspjeti a koje ne. Ovo je sažet opis načina mišljenja koji nazivam historicizam. To je stara ideja ili prije labavo povezan skup ideja koje su, nažalost, postale značajan dio naše duhovne atmosfere pa se, obično, uzimaju zdravo za gotovo, i rijetko kada dovode u sumnju. 33
Pokušao sam na drugom mjestu, pokazati da historicistički pristup društvenim znanostima daje siromašne rezultate. Također sam pokušao skicirati metod koji bi, vjerujem, dao bolje rezultate. Ali ako je historicizam pogrešan metod koji daje bezvrijedne rezultate, bilo bi korisno vidjeti kako je nastao i kako je uspio da se tako dobro utvrdi. Historijska skica preduzeta s ovim ciljem može, istovremeno, poslužiti kao analiza raznovrsnih ideja koje su se postepeno okupljale oko središnje historicističke doktrine - doktrine da historiju kontroliraju specifični zakoni historije ili evolucije čije otkriće nam omogućuje da predskažemo sudbinu čovjeka. Historicizam, koji sam do sada okarakterizirao samo apstraktno, može biti dobro ilustriran jednim od njegovih najjednostavnijih i najstarijih oblika - učenjem o izabranom narodu. To učenje je jedan od pokušaja da se historija učini razumljivom preko teističke interpretacije, tj., priznavanjem Boga za autora predstave koja se izvodi na Historijskoj Pozornici. Specifičnije, učenje o izabranom narodu pretpostavlja da je Bog izabrao jedan narod da funkcionira kao izabrani instrument Njegove volje i da će taj narod naslijediti zemlju. U tom učenju zakon historijskog razvitka je određen Božijom Voljom. To je specifična razlika koja razdvaja teistički od drugih oblika historicizma. Naturalistički historicizam može, na primjer, tretirati zakon razvitka kao zakon prirode; spiritualni historicizam će ga tretirati kao zakon duhovnog razvitka; ekonomski historicizam, opet, kao zakon ekonomskog razvoja. Teistički historicizam dijeli s ovim drugim oblicima historicizma učenje da postoje specifični historijski zakoni koji mogu biti otkriveni, i na osnovu kojih se mogu činiti predviđanja koja se tiču budućnosti čovječanstva. Nema sumnje da je učenje o izabranom narodu izraslo iz plemenskog oblika društvenog života. Tribalizam, tj., naglašavanje vrhovne važnosti plemena bez koga individua ne predstavlja ništa, jeste element koji ćemo naći u mnogim oblicima historicističkih teorija. Drugi oblici, koji nisu više tribalistički, još 34 mogu zadržati element kolektivizma; 1 oni mogu još naglašavati značaj neke grupe ili kolektiva - na primjer, klase - bez kojih individua nije ništa. Drugi aspekt učenja o izabranom narodu jeste udaljenost onoga što ono nudi kao cilj historije. Premda ono može opisati ovaj cilj do nekog stepena određenosti, mi moramo dugo putovati prije nego što dođemo do njega. Put nije samo dug nego i krivudav, koji nas vodi gore i dolje, lijevo i desno. Saglasno tome, u ovakvu shemu interpretacije moguće je unijeti bilo koji pojmljiv historijski događaj. Ne postoji iskustvo koje može to pobiti. 2 Međutim, za one koji vjeruju u to, obezbijeđena je izvjesnost o krajnjem ishodu ljudske historije. Kritika teističke interpretacije historije bit će iznijeta u posljednjem poglavlju ove knjige, gdje će, također, biti pokazano da su neki od najvećih kršćanskih mislilaca odbacili ovu teoriju kao idolatriju. Napad na ovaj oblik historicizma ne smije, prema tome, biti interpretiran kao napad na religiju. U ovom poglavlju učenje o izabranom narodu služi samo kao ilustracija. U tom smislu, njegova vrijednost se može vidjeti iz činjenice da su njegove glavne karakteristike 3 zajedničke dvjema najvažnijim modernim verzijama historicizma, čija analiza će formirati veći dio ove knjige - historijskoj filozofiji rasizma i fašizma, s jedne (desne), i marksističkoj historijskoj filozofiji s druge (lijeve) strane. Izabrani narod rasizam zamjenjuje izabranom rasom [Gobinoov (Gobineau) izbor], izabranom kao instrumentom sudbine, određenom da naslijedi zemlju. Marksova historija filozofije zamjenjuje izabrani narod izabranom klasom, instrumentom stvaranja besklasnog društva i, istovremeno, klasom kojoj je suđeno da naslijedi zemlju. Obje teorije zasnivaju svoja historijska predviđanja na interpretaciji historije koja vodi do otkrića zakona njenog razvoja. U slučaju rasizma, to je neka vrsta prirodnog zakona; biološka superiornost krvi izabrane rase objašnjava tok historije, prošlost, sadašnjost i budućnost; to nije ništa drugo nego borba rasa da se gospodari. U slučaju Marksove filozofije historije zakon je ekonomski; čitava historija mora biti interpretirana kao borba klasa za ekonomsku nadmoć. 35
Historicistički karakter ta dva pokreta čini naše istraživanje tematskim. Vratićemo im se u kasnijim dijelovima ove knjige. Svaki od njih ide natrag direktno do Hegelove (Hegel) filozofije. Prema tome, mi se moramo baviti i tom filozofijom. Budući da je Hegel 4 slijedio, uglavnom, određene stare filozofe, bit će neophodno, prije nego što se vratimo modernijim oblicima historicizma, razmotriti teorije Heraklita Platona i Aristotela Drugo poglavlje HERAKLIT 36 Sve do pojave Heraklita u Grčkoj ne nalazimo teorije koje, prema svom historicističkom karakteru, mogu biti upoređene s doktrinom o izabranom narodu. U Homerovoj teističkoj ili prije politeističkoj interpretaciji historija je tvorevina Božije volje. Međutim, homerski bogovi ne utemeljuju opće zakone za njen razvitak. Ono što Homer pokušava naglasiti i objasniti nije jedinstvo historije nego nedostatak tog jedinstva. Autor igre na Pozornici Historije nije jedan Bog; mnogi raznovrsni bogovi učestvuju u njoj. Ono što homerska interpretacija ima zajedničko s jevrejskom jeste neodređeno osjećanje sudbine, i ideja o silama iza scene. Ali, prema Homeru, krajnja sudbina nije otkrivena; suprotno od svog jevrejskog duplikata, ona ostaje misteriozna. Prvi Grk kod koga nalazimo upadljivije historicističko učenje bio je Hesiod, koji je, vjerovatno, bio pod utjecajem orijentalnih izvora. On je u upotebu uveo ideju o općem pravcu ili tendenciji historijskog razvitka. Njegova interpretacija historije jeste pesimistička. On vjeruje da je čovječanstvo, u svom razvitku od zlatnog doba, osuđeno na degeneraciju, fizičku i moralnu. Kulminacija različitih historicističkih ideja koje su ponudili rani grčki filozofi nastaje s Platonom, koji je, prilikom pokušaja da interpretira historiju i 37
društveni život grčkih plemena, naročito Atinjana, naslikao grandioznu filozofsku sliku svijeta. Njegov historicizam je bio pod jakim utjecajem različitih prethodnika, posebno Hesioda; međutim, najznačajniji utjecaj je izvršio Heraklit. Heraklit je bio filozof koji je otkrio ideju o promjeni. Do tog vremena grčki filozofi su, pod utjecajem orijentalnih ideja, gledali na svijet kao na ogromnu građevinu čije materijalne stvari su bile građevni materijal. 1 Svijet je bio totalitet stvari - kosmos (u izvornom značenju riječi kosmos je bio orijentalni šator ili plašt). Pitanja koja su filozofi postavljali sebi bila su: "Kakve građe je svijet?" ili "Kako je on konstruiran, sta je njegov istinski plan?" Oni su filozofiju ili fiziku (one su dugo vremena bile jedno) razumjeli kao istraživanje "prirode", tj. osnovnog materijala od kojeg je ova građevina, svijet, bila sagrađena. Ukoliko su razmatrali bilo koje procese, oni su mislili da se oni događaju, ili unutar građevine ili da je izgrađuju ili održavaju, narušavajući i obnavljajući stabilnost ili ravnotežu strukture koja je bila shvaćena kao fundamentalno statična. To su bili ciklični procesi (neovisno od procesa povezanih s porijeklom građevina; pitanje "Ko je to stvorio?" razmatrali su orijentalci, Hesiod i drugi). Ovaj veoma prirodan pristup, prirodan čak za mnoge od nas danas, izmijenio je Heraklitov genije. Gledište koje je on iznio bilo je da takva građevina, stabilna struktura, kosmos ne postoji, "nego je... najljepši sistem svijeta (kosmosa) kao hrpa nasumice nabacanog smeća", jedna je od njegovih izreka. 2 On svijet nije shvatao kao građevinu, nego kao jedan ogroman proces; ne kao zbir svih stvari, nego kao totalitet svih događaja, promjena ili činjenica. "Sve je u toku i ništa ne miruje", moto je njegove filozofije. Heraklitovo otkriće je zadugo utjecalo na razvitak grčke filozofije. Filozofije Parmenida, Demokrita, Platona i Aristotela mogu prikladno biti opisane kao pokušaji da se riješe problemi tog promjenljivog svijeta koji je otkrio Heraklit. Značaj tog otkrića je neprocjenjiv. Ono je bilo, opisano kao strahovito, a njegov efekt je bio poređen s efektom "groma, jer Svemirom upravlja grom, tj. ravna njime". 3 Ne 38 sumnjam da je ovo otkriće bilo razultat Heraklitovog strahovitog ličnog iskustva proživljenog pod okolnostima društvenih i političkih nemira njegovog vremena. Heraklit, prvi filozof koji je imao posla ne samo s "prirodom" nego, još više, s etičko-političkim problemima, živio je u dobu društvene revolucije. U njegovo vrijeme grčka plemenska aristokracija je počela uzmicati ispred nove snage demokracije. Da bi se shvatile posljedice ove revolucije, moramo se sjetiti stabilnosti i rigidnosti društvenog života plemenske aristokracije. Društveni život je određen društvenim i religioznim tabuima; svako ima svoje označeno mjesto unutar društvene strukture; svako osjeća da je njegovo mjesto pravo, "prirodno" mjesto, koje su mu namijenile snage koje vladaju svijetom; "svako zna svoje mjesto". Prema tradiciji, Heraklitovo vlastito mjesto bilo je da bude nasljednik kraljevske porodice svećenika - kraljeva Efesa; ali on se odrekao svog prava u korist svog brata. Uprkos ponosnom odbijanju da uzme učešća u političkom životu svog grada, on je podržao uzaludna nastojanja aristokrata da zaustave plimu novih revolucionarnih snaga. Ta iskustva u društvenom ili političkom životu reflektirala su se u njegovim sačuvanim fragmentima. 4 "Dobro bi učinili Efežani da se svi odrasli redom objese, i nedoraslima ostave grad...", jedan je od njegovih izliva nezadovoljstva, prouzrokovan odlukom naroda da se progna aristokrata Hermodor njegov prijatelj. Njegova interpretacija ljudskih motiva je veoma zanimljiva, jer pokazuje da se osobitost antidemokratskog argumenta nije znatno promijenila od najranijih dana demokracije. Oni koji protjeraše Hermodora rekli su: "Neka niti jedan od nas ne bude najbolji, inače neka bude najbolji drugdje i među drugima". Ovo neprijateljstvo prema demokraciji probija svuda u fragmentima: "... a svjetina je zasićena baš kao stoka... Narodnim pjevačima vjeruju, a učitelj im je svjetina, jer ne znaju da mnogi su loši, a malo njih dobri... U Prieni se rodio Bijant Teutamov sin, čija je glasovitost veća nego kod ostalih ljudi. (On je rekao: "Većina ljudi je nevaljala".)... Mnogi, naime, koliki se na takve stvari namjere, ne razumiju 39
ih niti znaju kad ih nauče, ali u sebi misle (da ih znaju)". U istom raspoloženju on kaže: "Zakon jest i volji jednoga biti pokoran". Drugi izraz Heraklitovog konzervativnog i antidemokratskog stanovišta je, slučajno, sasvim prihvatljiv za demokrate na riječima, mada, vjerovatno, ne i po svojoj namjeri: "Narod treba da se bori za zakon baš kao za utvrdu (grada)". Međutim, Heraklitova borba za drevne zakone njegovog grada bila je uzaludna, i prolaznost svih stvari ostavila je snažan utisak na njega. Njegova teorija o promjeni daje izraz tom osjećanju: 5 "Sve je u toku", rekao je on; i "Nije moguće ući dvaput u istu rijeku". Razočaran, on se protivio vjerovanju da će postojeći poredak ostati zauvijek: "Ne treba postupati kao djeca roditelja, tj. naprosto: kako smo to preuzeli". Ovo naglašavanje promjene, i naročito promjene u društvenom životu, jeste značajna karakteristika ne samo Heraklitove filozofije nego i historicizma uopće. Da se stvari, pa čak i kraljevi, mijenjaju jeste istina koju prije svih moraju da shvate oni koji svoju društvenu okolinu uzimaju zdravo za gotovo. Toliko možemo da dopustimo. Ali u Heraklitovoj filozofiji se manifestira jedna manje preporučljiva osobina historicizma, naime, prenaglašavanje promjene, spojeno s vjerovanjem u neumoljiv i nepromjenjiv zakon sudbine. To vjerovanje suočava nas sa shvatanjem koje, mada na prvi pogled izgleda suprotno historicističkom prenaglašavanju promjene, odlikuje najveći broj historicista, ako ne i sve njih. To shvatanje možemo, možda, objasniti ako historicističko prenaglašavanje promjene interpretiramo kao napor da se savlada nesvjestan otpor ideji o promjeni. Ovo, također, objašnjava emocionalnu napetost koja mnoge historiciste (čak i u naše vrijeme) vodi naglašavanju novine nečuvenog otkrića koje oni moraju učiniti. Takva razmatranja sugeriraju mogućnost da se ovi historicisti plaše promjene, i da ideju o promjeni ne mogu prihvatiti bez ozbiljne unutrašnje borbe. Shvatanjem da promjenom vlada nepromjenljiv zakon, oni, izgleda, pokušavaju da se utješe zbog gubitka stabilnog svijeta. (Kod Parmenida i Platona čak ćemo naći teoriju da je 40 promjenljiv svijet u kojem živimo iluzija i da postoji realniji svijet koji se ne mijenja.) Naglašavanje promjene vodi Heraklita do teorije da su sve materijalne stvari, bilo da su čvrste, tečne ili plinovite, nalik na vatru - da su one procesi prije nego stvari, i da su sve preobražaji vatre; očigledno čvrsta zemlja (koja se sastoji od praha) jeste samo vatra u stanju preobražaja, čak je i tečnost (voda, more) preobražena vatra (i može postati gorivo, možda u obliku ulja). "Promjene vatre: najprije more; a od mora polovina zemlja, a druga polovina užareni zrak." 6 Dakle, svi drugi "elementi" - zemlja, voda i zrak - su preoblikovana vatra; "Sve je zamjena za vatru i vatra za sve, baš kao roba za zlato i zlato za robu". Međutim, svodeći sve stvari na vatru, na procese, kao što je sagorijevanje, Heraklit u procesima otkriva zakon, mjeru, um, mudrost; pošto je jednom uništio kosmos kao građevinu i proglasio ga za gomilu smeća, ona ga ponovo uspostavlja kao određen poredak događaja u svijetu-procesu. Svaki proces u svijetu, a naročito vatra, razvija se suglasno određenom zakonu, svojoj "mjeri". 7 To je neumoljiv i neodoljiv zakon, i tu je on sličan našoj modernoj koncepciji o prirodnom zakonu kao i koncepciji o historijskim i evolutivinim zakonima modernih historicista. Ali on se razlikuje od ovih shvatanja onoliko koliko je nalog uma nametnut kaznom, baš kao što zakon nameće država. Ovo neuspijevanje da se učini razlika između legalnih zakona i normi, s jedne, i prirodnih zakona ili pravilnosti, s druge strane, jeste karakteristika plemenskog tabuizma: obje vrste zakona tretiraju se kao magične, što racionalnu kritiku tabua koje je čovjek stvorio čini isto tako neshvatljivom kao i pokušaj poboljšanja na izvornoj mudrosti i razumu zakona ili pravilnosti prirodnog svijeta: "Svi događaji se odvijaju s nužnošću sudbine... a Helije neće prekoračiti svoje mjere, inače će ga pronaći Erinije, pomoćnice Pravde". Ali Sunce ne samo da sluša zakon; Vatra, u obliku Sunca i (kao što ćemo vidjeti) Zeusa gromovnika, nadgleda zakon i sudi u skladu s njim. "Periodična kretanja Sunce kao poglavar 41
i stražar određuje i upravlja i pokazuje i čini promjene i godišnja doba koja sve donose... Ovaj kosmos (red svijeta), isti za sve, nije učinio nijedan od bogova niti od ljudi; nego bijaše uvijek i jest i biti će vječno živa Vatra, koja se po mjerama (periodički) pali i po mjerama gasi... - Kad naime dođe Vatra, sve će, kaže, rastaviti (suditi) i pograbiti". Cesto, kombiniran s historicističkom idejom o neumoljivoj sudbini, nalazimo element misticizma. Kritička analiza misticizma bit će data u Dvadeset četvrtom poglavlju. Ovdje želim samo pokazati ulogu antiracionalizma i misticizma u Heraklitovoj filozofiji: 8 "Priroda voli skrivati se", piše on, i "Gospodar, čije je proročište u Delfima, niti govori niti skriva, nego nagovještava". Heraklitovo preziranje naučnika koji su skloniji empriji tipično je za sve one koji prihvataju ovaj stav: "Mnogoznanje ne uči razumu, jer bi naučilo Hesioda i Pitagoru i nadalje Ksenofana i Hekateja... Pitagora je vođa lažljivaca". Zajedno s ovim preziranjem znanstvenika ide mistička teorija o intuitivnom razumijevanju. Heraklitova teorija o razumu ima za svoju osnovu činjenicu da, ako smo budni, živimo u zajedničkom svijetu. Možemo komunicirati, kontrolirati i provjeravati jedan drugog; na tome počiva uvjerenje da nismo žrtve iluzije. Međutim, ta teorija ima i drugo, simbolično, mističko značenje. Riječ je o teoriji o mističkoj intuiciji koju posjeduju samo izabrani, oni koji su budni, koji imaju moć da vide, čuju i govore: "Onaj koji spava ne smije djelovati i govoriti... budni imaju jedan i zajednički svijet; svaki pojedini od onih koji spavaju okreće se u svoj... Ne znaju slušati ni govoriti... Iako su čuli nerazumni nalikuju gluhima. Posvjedočuje im to poslovica: 'Iako su prisutni, ipak su odsutni'... Jedno je naime mudrost: spoznati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve." Svijet čije iskustvo je zajedničko onima koji su budni jeste mističko jedinstvo, jednost svih stvari koje mogu biti shvaćene samo umom: "Stoga treba slijediti zajedničko... Razum je svima zajednički... Iz Svega Jedno i Sve iz Jednoga... Jedno koje je jedino mudro neće i 42 hoće da se naziva imenom Zeus... Svemirom upravlja grom, tj. ravna njime." Toliko o općijim karakteristikama heraklitske filozofije o univerzalnoj promjeni i o skrivenoj sudbini. Iz ove filozofije izvire teorija o pokretačkoj snazi iza cjelokupne promjene; teorija koja svoj historicistički karakter pokazuje naglašavanjem značaja "društvene dinamike" nasuprot "društvenoj statici". Heraklitova dinamika prirode uopće i, posebno, društvenog života potvrđuje mišljenje da je njegova filozofija bila inspirirana društvenim i političkim previranjima koja je sam iskusio. Jer on izjavljuje da je sukob ili rat dinamičko i stvaralačko načelo cjelokupne promjene, i naročito svih razlika između ljudi. Kao tipičan historicist, on prihvata sud historije kao moralan; 9 jer smatra da je ishod svakog rata uvijek pravedan; 10 "Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove a druge kao ljude, jedne je učinio robovima a druge slobodnima... A treba znati da je sveopća pojava, da je pravda dobra i da sve nastaje kroz borbu i po nuždi." Međutim, ako je pravda sukob ili rat; ako su "boginje Sudbine" istovremeno "pomoćnice Pravde"; ako je historija, ili preciznije uspjeh, tj. uspjeh u ratu, kriterij za zasluge, onda i samo mjerilo zasluge mora biti "u toku". S ovim problemom Heraklit se susreće zahvaljujući svome relativizmu, i učenju o jedinstvu suprotnosti. On nastaje iz njegove teorije o promjeni (koja ostaje osnova Platonove i, štaviše, Aristotelove teorije). Promjenljiva stvar mora izgubiti neko svojstvo i steći suprotno. Ona nije toliko sama stvar koliko proces prelaženja iz jednog stanja u suprotno stanje, i zbog toga ujedinjavanje suprotnih stanja; 11 "Hladno se zagrijava, toplo se hladi, vlažno se suši, suho se ovlažuje. Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim, glad - sitost, umor - odmor... jedno isto je u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro. Jer to, promijenivši se, jest ono, i ono opet promijenivši se, jest to... Ne shvataju kako se sa sobom slaže ono što je različito (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka i lire... Suprotno se sjedinjuje i iz različitoga najljepša harmonija (nastaje) i sve nastaje 43
borbom... Put prema gore i prema dolje je jedan i isti... Putanja (hod) vijka u valjarici ravna i kriva... jedna je, kaže, i ista... Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno drže pravednim a drugo nepravednim... I dobro i zlo (su jedno)." Ali relativizam vrijednosti (koji čak možemo shvatiti kao etički relativizam), izražen u posljednjem fragmentu, ne sprečava Heraklita da, ispod svoje teorije o pravdi rata i o krivici historije, razvije tribalističku i romantičnu etiku Slave, Sudbine i nadmoći Velikog Čovjeka, sve neobično slično nekim veoma modernim idejama. 12 "U Arejevom poslu (ratu) poginule časte bogovi i ljudi... Slavnije smrti dobijaju veće nagrade... Jedan je za mene koliko deset tisuća, ako je najbolji." Iznenađujuće je to što u ovim ranim fragmentima, datiranim oko 500. g. prije n. e., nalazimo puno toga što je karakteristika modernih historicističkih i antidemokratskih stremljenja. Međutim, neovisno od toga što je Heraklit bio mislilac nenadmašne snage i originalnosti, i što su, usljed toga, mnoge njegove ideje (posredstvom Platona) postale dio osnovnog fonda filozofske tradicije, sličnost doktrine bi mogla biti, do određenog stupnja, objašnjena sličnošću društvenih uvjeta u relavantnim periodima. Izgleda da historicističke ideje lako postaju prominentne u vremenima velike društvene promjene. One su se pojavile kada se grčki plemenski život raspao, i kada je život Jevreja bio skrhan babilonskim osvajanjem. 13 Nema sumnje, vjerujem, da je Heraklitova filozofija izraz osjećanja besciljnosti; osjećanja koje je, izgleda, tipična reakcija na iščezavanje drevnih plemenskih oblika društvenog života. U modernoj Evropi historicističke ideje su ponovo oživjele tokom industrijske revolucije, i posebno kroz sudar političkih revolucija u Americi i Francuskoj. 14 Izgleda da je to više od puke koincidencije da je Hegel, koji je prihvatio mnogo toga od Heraklitovog mišljenja i prenio ga na sve moderne historicističke pokrete, bio glasnogovornik reakcije protiv Francuske revolucije. 44 Treće poglavlje PLATONOVA TEORIJA O OBLICIMA ILI IDEJAMA I Platon je živio u vrijeme ratova i političkih sukoba koje je bilo, koliko znamo, još nemirnije od onoga koje je obespokojilo Heraklita. Dok je rastao, raspad plemenskog života Grka doveo je u Atini, njegovom rodnom gradu, do perioda tiranije, a kasnije do uspostavljanja demokracije koja se brižno starala da se sačuva od bilo kojeg pokušaja ponovnog uvođenja ili tiranija ili oligarhija, tj. vladavine vodećih aristokratskih porodica 1. U doba njegove mladosti demokratska Atina je bila uvučena u kobni rat protiv Sparte, vodećeg grada-države Peloponeza, koja je sačuvala mnoge zakone i običaje stare plemenske aristokracije. Peloponeski rat je, s prekidom, trajao dvadeset osam godina. (U Desetom poglavlju, gdje je historijska pozadina data s više detalja, bit će pokazano da se rat nije završio padom Atine 404.g. p.n.e., što se ponekad tvrdi. 2 ) Platon je rođen u vrijeme rata, i imao je već dvadeset četiri godine kada se rat završio. Rat je donio strahovite epidemije, i, u njegovoj posljednjoj godini, glad, pad grada Atine, građanski rat, i vladavinu terora, obično zvanu vladavina Tridesetorice tirana; njih su predvodila dvojica Platonovih ujaka, koji su platili životima neuspio pokušaj da održe svoj režim protiv demokrata. Uspostavljanje demokracije i mira nije značilo predah za Platona. Njegov 45
voljeni učitelj Sokrat, koga je kasnije učinio glavnim govornikom najvećeg broja svojih dijaloga, osuđen je i pogubljen. Sam Platon je izgleda bio u opasnosti, pa je zajedno s drugim Sokratovim prijateljima napustio Atinu. Kasnije, prilikom svoje prve posjete Siciliji, Platon je bio upleten u političke intrige koje su se plele na dvoru Dionisija Starijeg, tiranina Sirakuze. Čak i poslije svog povratka u Atinu i osnivanja Akademije, Platon je, zajedno s nekim svojim učenicima, nastavio da učestvuje u zavjerama i revolucijama 3 koje su bile sastavni dio sirakuske politike. Ovaj kratak pregled političkih događaja može pomoći da se objasni zašto u Platonovom djelu, isto kao i u Heraklitovom, nalazimo pokazatelje očajničke patnje pod pritiskom političke nestabilnosti i nesigurnosti vremena u kome je živio. Kao i Heraklit, Platon je bio kraljevske krvi; tradicija kaže da porodica njegovog oca vodi porijeklo od Kodra, posljednjeg plemenskog kralja Atike. 4 Platon je bio veoma ponosan na porodicu svoje majke koja je, kako on objašnjava u svojim dijalozima (Harmidu i Timaju), bila u srodstvu s porodicom Solona, zakonodavca Atine. Njegovi ujaci, Kritija i Harmid bili su čelnici Tridesetorice tirana. S takvom porodičnom tradicijom očekivalo se da se Platon duboko zainteresira za javne poslove; i zaista, najveći broj njegovih radova ispunjava to očekivanje. Za sebe on kaže (ako je Sedmo pismo autentično) da je od početka bio 5 "ispunjen težnjom da se bavi javnim poslovima", ali da je bio zaplašen burnim iskustvima iz svoje mladosti. "U tim se prilikama, budući da je vladao metež, doista mnogo toga događalo što je moglo izazvati ogorčenje", pa mu se "konačno zavrtjelo u glavi". Iz osjećenja da je društvo, i zaista "sve", bilo u stanju toka, nastao je, vjerujem, osnovni impuls njegove filozofije isto kao i Heraklitove; Platon je, tačno kao što je to uradio njegov historicistički prethodnik, sumirao svoje društveno iskustvo tako što je ponudio zakon o historijskom razvoju. Suglasno tom zakonu, koji će potpunije biti razmotren u slijedećem 46 poglavlju, sva društvena promjena jeste kvarenje, propadanje ili degeneracija. Ovaj fundamentalni historijski zakon formira, prema Platonovom mišljenju, dio kozmičkog zakona - zakona koji važi za sve stvorene ili nastale stvari. Sve stvari u stanju toka, sve nastale stvari, osuđene su da propadnu. Platon je, kao i Heraklit, osjećao da su sile koje djeluju u historiji kozmičke sile. Ipak, skoro je izvjesno da je Platon vjerovao da ovaj zakon degeneracije nije cijela priča: Heraklit je nastojao da zakone razvoja vizualizira kao ciklične zakone; oni su zamišljeni po ugledu na zakon koji određuje cikličnu uzastopnost godišnjih doba. Slično tome, u nekim Platonovim djelima možemo naći sugestiju Velike Godine (36.000 običnih godina), s periodom poboljšanja i stvaranja, što odgovara Proljeću i Ljetu, i periodom degeneracije i propadanja, koji odgovora Jeseni i Zimi. Prema jednom Platonovom dijalogu {Državnik), poslije Zlatnog Doba, doba Krona doba u kome je Kron vladao svijetom, i u kome su se ljudi pojavili iz zemlje - dolazi naše vlastito doba, doba Zeusa, doba u kome su bogovi napustili svijet i ostavili ga sebi samom, i koje je, dosljedno tome, doba rastuće korupcije. U priči o Državniku se, također, sugerira da će, kada korupcija dostigne najnižu tačku, Bog ponovo stati za kormilo kozmičkog broda, i da će stvari početi da se popravljaju. Nije izvjesno koliko duboko je Platon vjerovao u priču o Državniku. On je jasno stavio do znanja da nije vjerovao da je sve to bilo tačno tako. S druge strane, ne možemo sumnjati u to da je on vizualizirao ljudsku historiju u kozmičkom okviru, da je vjerovao da je njegovo vlastito doba duboko poročno - moguće da poročnije ne može biti - i da je čitavim prethodnim historijskim periodom upravljala inherentna tendencija u pravcu propadanja, tendencija koja odlikuje i historijski i kozmički razvoj. 6 Ne izgleda mi izvjesno da je on, također, vjerovao da ova tendencija nužno mora imati svoj kraj kada se jednom dostigne tačka krajnje poročnosti. Međutim, on je sigurno 47
vjerovao da smo u mogućnosti da, ljudskim ili nadljudskim naporom, prekinemo fatalan historijski tok i zaustavimo proces propadanja. II Osim velikih sličnosti između Platona i Heraklita, ovdje smo impresionirani i značajnom razlikom. Platon je vjerovao da zakon historijske sudbine, zakon propadanja, može biti narušen moralnom voljom čovjeka, podržanom snagom ljudskog razuma. Nije sasvim jasno kako je Platon uskladio ovo stanovište sa svojom vjerom u zakon sudbine. Međutim, postoje neki pokazatelji koji to mogu objasniti. Platon je vjerovao da zakon degeneracije obuhvata i moralnu degeneraciju. Politička degeneracija, u svakom slučaju, uglavnom ovisi, prema njegovom mišljenju, od degeneracije morala (i nedostatka znanja); degeneracija morala je, opet, uglavnom posljedica rasne degeneracije. To je način na koji se opći kozmički zakon propadanja očituje u ljudskoj egzistenciji. Razumljivo je, prema tome, da se veliki kozmički preokret može podudariti s preokretom na području ljudske egzistencije - na moralnom i intelektualnom polju - i da izgleda kao da je izazvan ljudskim moralnim i intelektualnim naporom. Platon je mogao vjerovati, baš kao što se opći zakon propadanja manifestirao u moralnom i političkom propadanju, da se isto tako dolazak kozmičkog preokreta manifestira u pojavi velikog zakonodavca čiji su moć rezonovanja i moralna volja sposobni da taj period političkog propadanja privedu kraju. Čini se vjerovatnim da je proročanstvo, dato u Državniku, o povratku Zlatnog Doba, novog milenija, izraz takve vjere u vidu mita. Bilo kako bilo, on je vjerovao u oboje - u opću historijsku tendenciju u pravcu korupcije, i u mogućnost našeg zaustavljanja dalje korupcije u politici tako što ćemo spriječiti svaku političku promjenu. To je, dakle, bio cilj za koji se on borio. 7 On je to pokušao ostvariti uspostavljanjem države koja je oslobođena od zala svih ostalih država zato što 48 ne degenerira, što se ne mijenja. Država koja je oslobođena od zla promjene i korupcije predstavlja najbolju, savršenu državu. To je država Zlatnog Doba koje nije znalo za promjenu. To je zarobljena država. III Vjerujući u takvu idealnu državu koja se ne mijenja, Platon je radikalno odstupio od načela historicizma koja smo našli kod Heraklita. Međutim, ma koliko ova razlika bila značajna, postoji dalja sličnost između njih dvojice. Heraklit se, uprkos smjelosti svog razmišljanja, izgleda ustručavao pred idejom o zamjeni kosmosa kaosom. On se, za gubitak stabilnog svijeta izgleda utješio idejom da promjenom vlada nepromjenljiv zakon. Ova tendencija ustručavanja od krajnjih posljedica historicizma je karakteristika mnogih historicista. Kod Platona ova tendencija postaje prvenstvena (pod uplivom filozofije Parmenida, velikog kritičara Heraklita). Heraklit je uopćio svoje iskustvo o društvenom toku tako što ga je proširio na "sve stvari", i Platon je, također, i svoju vjeru u savršenu, nepromjenljivu državu proširio na "sve stvari". On je vjerovao da svakoj vrsti obične ili propadljive stvari odgovara također savršena stvar koja ne propada. To vjerovanje u savršene i nepromjenljive stvari, koje uobičajeno nazivamo teorijom o Oblicima ili Idejama 8, postalo je središnje učenje njegove filozofije. Platonova vjera da smo u stanju narušiti gvozdeni zakon sudbine i izbjeći propadanje tako što ćemo zaustaviti promjenu, pokazuje da su njegove historističke tendencije imale određena ograničenja. Potpuno razvijen i beskompromisan historicizam oklijevao bi da prizna da čovjek, bilo kojim naporom, može promijeniti zakone historijske sudbine, čak i onda kada ih otkrije. Taj historicizam bi smatrao da čovjek ne može djelovati protiv njih, budući da su svi njegovi planovi i akcije sredstva kojima neumoljivi zakoni 49