IZABRANE PRIČE čitatelja Ličkih novina

Transkript

1

2 IZABRANE PRIČE čitatelja Ličkih novina zbirka priča, igrokaza, basana, pjesama, reportaža, razgovora Gospić,

3 1. internetsko izdanje Gospić, 4. lipnja e-biblioteka Lykos Ličkih novina knjiga 25 Izdavač Lika press Gospić Za izdavača i urednik Marko Čuljat ISBN Tiskano izdanje, Gospić, Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se upotrebljavati ni reproducirati na bilo koji način bez pismenog odobrenja, osim u slučaju kratkih navoda objavljenih u kritikama ili ocjenjivačkim člancima. 3

4 PROSLOV Piše urednik Marko Čuljat Kada sam završio profesionalnu karijeru novinara, brzo sam svoju virtualnu galeriju Foto Ličke novine pretvorio u novine. Sa strahom sam obnovio ime i logotip propale redakcije u kojoj sam proveo više od dva desetljeća svog života, radeći bez radnog vremena i s dvotjednim, kolovoškim, godišnjim odmorom. Nije mi bilo nikad žao, pa ni danas. U sebi sam govorio da su Ličke novine najpoznatiji brand, ili po domaći, marka, odnosno po hrvatski žig, među Ličanima bilo gdje u svijetu, iako se toga imena, koje je navodno proskribirano, olako odrekla gospićka štamparija i brzo tijekom pretvorbe u tiskaru i tehnološkog zaostajanja propala u nepovrat prošle godine. Neki su bili iznenađeni što sam obnovio staro ime. Logotip mi je dotjerao nekadašnji urednik iz Večernjeg lista Miroslav Ambruš Kiš Mak. Rekao mi je da je onaj stari veoma profesionalno urađen i da mu je bio izazov osuvremeniti taj logo. Kako se usudim reći sam za sebe da imam iskustva u novinarstvu, brzo sam ustanovio rubrike, a i grafički sam se odlijepio od net standarda boje, preloma, odnosno izgleda stranice i to zahvaljujući, opet, Miroslavu Ambrušu Kišu Maku, ali i gospićkom prijatelju, duplom profesoru Antonu Orzesu, koji je nakon informatike u Zagrebu završio i likovnu akademiju u Sarajevu. Od samih početaka obnove Ličkih novina, odnosno Ličkog vjesnika kao podlistka, na netu smo se držali klasike novinarstva i rubrika. Ljudi su se počeli javljati i s prilozima. Tako su počele stizati pjesme, priče, eseji, kritike, skečevi..., ali počele su i krađe naših priloga koji se zbog izostanka legislative i morala ne mogu spriječiti na našem području. 4

5 Kako je jedna od tradicija Ličkih novina, a i Ličkih kalendara, kratka priča, rubrika s ustalila od proljeća godine, znači ni godinu dana nakon starta na mreži svih mreža. Kako se stvari objavljene na ovakav način redoviti izgube u virtualnom bespuću interneta, duže vremena sam razmišljao o zbirci priča i tisku knjige, jer i priče i autori to zaslužuju umjesto honorara za koji nema novaca pa objavljujemo izbor priča za koje imamo autorsku suglasnost. Značajan poticaj za ovu rubriku dala mi je bivša profesorica Pedagoške akademije, Manja, Marija Frković Kovačević. Jednom prilikom predstavljao sam joj moje Ličke novine na laptopu. Bila je oduševljena novom tehnologijom i mogućnostima obrade teksta i slike. Znaš bilo bi dobro kada bi se obratio Dubravku Krstiću, on radi u Nacionalnoj biblioteci u Zagrebu, a dobro piše. rekla je profesorica Manja. Drugog dana sam zvao Bucu, bio je oduševljen sugestijom naše zajedničke profesorice za koju je rekao: Ona mi je otvorila oči na Akademiji i počeo sam pisati. Prva priča koju sam objavio bila je baš Bucina i zato s njom i otvaram ovu zbirku. Zatim je uslijedila objava Sankovićeve kumedijice. Nisam se libio uz priču objaviti i koju pjesmu. Buco je bio oduševljen tijekom našeg prvog i jedinog susreta u Gospiću kada je svratio s mora, s prijedlogom da jednog dana ove priče ukoričimo i izdamo knjigu. Međutim, on to, eto nije doživio. Pažljivom čitatelju neće promaknuti ni činjenica da u pričama ima i lokalizama, odnosno ličkih dijalekata kao što su brušanska ikavica (Mirko Sanković), podlapački govor (Jure Karakaš) ili brinjska čakavica (Damir Karakaš i Marija Draženović), ali tu je i senjska ikavica (Milan Krmpotić). To samo pokazuje veliko jezično blago ovog dijela Hrvatske. Prema tradiciji mojih prethodnika urednika, objavljivao sam i prvo stvaralaštvo osnovnoškolaca. Tako je u knjizi poseban prilog s učeničkim radovima iz Gospića, Brinja i Lovinca. 5

6 Ovo je prva knjiga nove biblioteke Lykos pressa. Dali smo joj ime Lykos prema novinsko izdavačkom propagandno štamparskom poduzeću koje je su Ličke novine osnovale još dok su bile u Zagrebu godine, a su prešle u Gospić. Lykos se profilirao kao izdavač domaće te suvremene engleske poezije (prijevodi I. Slaminga i A. Šoljana). Izdvaja se i Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX. st., izbori afričke, arapske, eskimske, japanske i indijske poezije (B. Kukolja). Glavni urednik je bio Josip Barković, a urednici S. Mihalić, S. Novak. Godine Lykos je pripojen izdavačkom poduzeću Epoha Zagreb. Pored petnaestodnevnog informativnog lista Ličke novine izdavan i list za učenike Djeca za djecu i časopis za kazališne probleme Teatar. 6

7 SLOVO O ZBIRCI KRATKIH PRIČA Jure Karakaš Čuljat je u ovoj zbirci okupio deset autora koji su priložili ukupno trideset dvije kratke priče. Jedini kriterij u stvaranju zbirke bio je da su autori Ličani ili da njihovi prilozi imaju neke veze s Likom. U zbirci je i petnaest kratkih dječjih radova, što je za svaku pohvalu, jer se na taj način razvija ljubav mladih prema knjizi, a tko zna, možda će netko od ovih djevojčica i dječaka jednoga dan postati poznato književno ime. Najzastupljeniji je Dubravko Krstić koji svom imenu dodaje nadimak Buco, što mu je vjerojatno ostalo iz djetinjstva i jako mu se dopalo. Uvršteno je njegovih petnaest priča. To je uglavnom urbana proza s naglašenim psihološkim konotacijama. Neki od njegovih priloga mirne se duše mogu uvrstiti u prozu hrvatskih fantastičara, neki u prozu u trapericama, a neki opet u tinejdžersku prozu gdje dominira isfrustriranost pod utjecajem filmskih horora i stripova o poznatim likovima pozitivnih ili negativnih junaka. Kroz njegove priče defiliraju različiti likovi: djeca i njihovo prijateljevanje s raznim životinjama (pas, fazan, lastavice...), tj. njihov osjećaj za čuvanje prirodne okoline, dječja druženja, huligani beskrupulozne ubojice, starci i njihova problematika, bolesnici u ambulantnim čekaonicama, ljubavne zgode osamljenih pojedinaca, nostalgična sjećanja na djetinjstvo koja pobudi jedna razglednica, pozitivni i negativni članovi brojne obitelji... Od ovih kratkih priča mirne se duše mogla napraviti zasebna knjiga i sigurno bi izazvala pozitivne reakcije naročito kod onih čitatelja koji vole likove običnih tzv. malih ljudi s kojima se lako mogu poistovjetiti. Potpuna suprotnost Dubravku, ozbiljnom, sklonom maštanju i psihologiziranju predstavlja lajava, raspojasana i vesela 7

8 Željka Rukavina. Njezine četiri kratke humorističke priče (humoreske) oslikavaju običnu gospićku obitelj okrenutu svakodnevnim problemima, uglavnom onima oko nestašice ovog ili onoga. Sve je kod nje garnirano sočnim psovkama, šalama na vlastiti račun, rakijašenju i ironičnim odnosom prema vladajućoj strukturi kojoj baš i nije stalo do običnog čovjeka, običnog građanina koji opet nema dlake na jeziku kad treba nekog iz vladajuće garniture opatrnuti, mada zna da od tog njegovog bunta neće biti ništa. Humoristički prilozi Mirka Sankovića okrenuti su prošlim vremenima. Njegova jednočinka Druga vrimena na šaljiv način govori o sukobu triju generacija u jednoj obitelji: baba, otac i majka, te sin i kćerka. Nešto manje humora, ali više starine ima u priči Mlinar gdje se oslikava život u Brušanima krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Centralni lik je seoski mlinar koji odjednom ne želi uzimati ujam od siromašnih seljaka zato što mu je žao sirotinje, ali ga zbog toga napuštaju bogatije mušterije jer im je krivo zašto njima uzima, a drugima ne. Izvjesnu ulogu ima i Isusova slika koju mu je dao svećenik. Tu je zanimljiva i šaljiva epizoda sa seoskom udovicom. Dodatna vrijednost ove kratke priče svakako je i jezik kakvim su govorili stari Brušanci. Sanković je tako, osim slike socijalnih prilika dao i sliku jezika koji se postupno gubi kao i svi relikti starih vremena. Dva najznačajnija imena ove zbirke kratkih priča svakako su Milan Krmpotić i Damir Karakaš. Karakaš ima jednu, a Krmpotić četiri priče. Karakaševa šokantna priča odnosi se na ličkog gastarbajtera dimnjačara. Živi u iznajmljenom stanu s malenom kćerkom koja nikako da progovori i drugom suprugom jer mu je prva umrla i ostavila na brigu kćerku. Sadašnja supruga je trudna i traži od njega da im svojim radom priušti bolji standard. Dimnjačar je pošten i vrijedan čovjek, silno voli kćerku i jako ga zabrinjava zašto uporno šuti. Sve je isplanirao kako će priuštiti svojoj obitelji ljepši život, dok na kraju ne sazna šokantnu istinu o kćerkinoj upornoj šutnji. Karakašev stil je prepoznatljiv: čitak, jednostavan, s bizarnim si- 8

9 tuacijama garniran vulgarizmima i u pravilu naglim obratom na kraju. Krmpotićeve četiri priče visoke literarne vrijednosti pripadaju četirima različitim vrstama: pastorala, basna, fantazija i realistična pripovijest. U priči prema kojoj bismo Krmpotića mirne duše mogli uvrstiti u hrvatska fantastičare ostarjela glumica nostalgično se vraća u prošlost gdje se ponovo susreće s glumcem, glavnim junakom filma u kojem je ona bila zvijezda, a on njena ljubav. Čak ni u starim danima ne odriče se te ljubavi vjerujući da je bila istinska, i sa svojim već umrlim idolom priređuje imaginarnu večeru u lovačkoj sobi scena iz davnog filma gdje njih dvoje vode konverzaciju. A svjesna je da je on do istinski zaljubljen u zakonitu suprugu kao i ona u njega. U pastorali koja pomalo podsjeća na narodnu pripovijetku U cara Trojana kozje uši zaljubljeni pastir i pastirica sviraju u vrbovu sviralu koja ispočetka tuguje što ju je pastir odrezao od njezina matičnog drveta i ne želi proizvesti tonove koje pastir želi, ali pod utjecajem njihove istinske ljubavi popušta i prati pastirovu pjesmu. Basna o zecu koji je imao puno prijatelja pa se na kraju ispostavi da su ga svi napustili kad se našao u opasnosti osim starog mrzovoljnog zeca koji mu uopće nije bio prijatelj. Ova basna je neke vrste satira na današnju situaciju o sklapanju prijateljstva preko Facebooka. Četvrta Krmpotićeva priča odaje velikog poznavatelja psihe domaćeg čovjeka kojemu srndać uništava mladu pšenicu unatoč svim njegovim naporima da ga otjera. Toliko se saživio s tim svojim neprijateljem da ga je smatrao gotovo lukavim čovjekom. Priča na kraju ima nagli obrat u kojoj se Krmpotić otkriva kao istinski plemeniti zaljubljenik u lovstvo i zaštitnik divljači. Krmpotićev stil odaje čovjeka golemog literarnog iskustva, majstora jezičnih konstrukcija i poznavatelja kako čakavštine tako i štokavštine U zbirci su i dvije povijesne priče pisca ovih redaka: Makičini volovi i Som o kojima ne bih ništa govorio. Prepuštam ih sudu čitatelja. Ostali autori priložili su po jednu priču. Tu je Jaićeva pjesma u prozi, Šimunićeva ratna priča, Mileusnićeva fantazmagorična, 9

10 neobična priča Polje makova i Županov nadahnuti putopis o jami Mamet na južnom Velebitu, provaliji koja kad čovjek naiđe na nju i iznenada je ugleda, izaziva divljenje i strahopoštovanje. Petnaest kratkih zapisa iz rubrike Prvi koraci predstavljaju ljupke, simpatične, lijepe i nadahnute pričice djece; pune su sentimenta prema svojim bližnjima i ljubavi prema prirodi. Tu je teško izdvojiti koja je ljepša i bolja. Očito su nastajale pod budnom paskom profesora hrvatskog jezika i voditelja literarnih grupa. Ovdje se nazire nekoliko budućih pisaca pod uvjetom da ustraju u ovom plemenitom, slabo ili nikako plaćenom poslu, poslu koji pruža izuzetno zadovoljstvo samim autorima kad ugledaju svoje djelo u izlozima knjižara ili na policama knjižnica, a još veće kad saznaju da su dospjele u ruke zaljubljenicima u pisanu riječ. 10

11 Naša kratka priča 1. (www. licke-novine. hr) Dubravko Buco Krstić POGLED KROZ PROZOR 6. travnja u sati vrijeme koje bi neki ljudi provodili bez cilja ili još gore, bez užitka, Petar Gajdek bi sav uzbuđen od svakojakih misli, čuvao za gledanje kroz prozor. Vjerovao je da u tome uživa kao malo tko, a kako je bio povučen usamljenički tip čovjeka nije ni imao baš neku naročitu predodžbu o trošenju vremena drugih ljudi. Njemu je pogled kroz prozor značio sve jer sve što bi vidio u tom svom relativno uskom vidokrugu znalački bi oživotvorio dodajući izmišljene začine koji su ga beskrajno uzbuđivali i upotpunjavali njegovu naizgled mirnu i rutinsku svakodnevicu. Radio je u šalteru na pošti koja se nalazila vrlo blizu njegove garsonijere i taj ga je posao veselio jer od njega nije zahtijevao prevelike napore. Glavni životni cilj bio mu je da što više uživa, a uživati se može samo ako se čovjek prethodno previše ne izmori na poslu. Nakon završenog radnog dana najprije bi malo prošetao po gradu, a onda bi laganim korakom ušetao u robnu kuću i tamo kupio sve što bi mu trebalo za pripremanje ukusnog obroka koji je morao pojesti do sedam sati navečer jer nakon toga sata sve što bi pojeo, previše bi mu teško palo na želudac. Jedino što bi mu prijalo u bilo koje doba dana bio je čaj, a sva je sreća bila u tome što mu je to od djetinjstva bio najdraži napitak. Kavu nije pio jer bi ga hvatala nervoza iako mu je od svega najfinije mirisala. To su tjelesne zakonitosti, znao je reći naglas, sretan što je organizam barem donekle slušao njegove prohtjeve, a činilo mu se i hirove. Ta njegova glasna razmišljanja svesrdno su podržavale sve stvari u stanu jer ih je on tako naučio. Zbog toga je bio ponosan i sretan. Još samo da 11

12 Dubravko Buco Krstić mi počnu odgovarati, pomislio je, blago se lupkajući po licu zbog te luckaste primisli. A misli i primisli kod Petra Gajdeka bile su kakve su već bile. Što god je zamislio to mu se i ostvarilo, naravno u njegovom umu, budući da je bio pisac kratkih priča, njemu najdraže forme, koja je stvorila mnoge bisere kako u domaćoj tako i u stranoj književnosti. Silno je želio objaviti knjigu kratkih priča, ali nije bio dovoljno uporan, a doza one čuvene pozitivne bezobraznosti kod njega jednostavno nije postojala pa o njoj nikada nije ni razmišljao. Njega je fascinirao obični list platane koja se šepirila ispred njegovog balkona, poneki graciozni pokret žene u prolazu, mladi vozač koji juri subotom navečer njegovom ulicom vrišteći od sreće i gomile hormona i još poneka banalnost koja mu je ukrašavala vrijeme koje je pokušavao provoditi što mirnije i tiše. A najviše od svega ispunjavalo ga je boćalište na kome je ponekad promatrao starije ljude koji su istjerivali zaostali mladenački žar kroz svađu, a ne baš rijetko i kroz tuču da bi kasnije svi zalegli na livadu i častili se pivom. To su samo neke od slika koje su se u njegovoj glavi kasnije pretvarale u priče. Većinom je tako provodio dane. Bez neke naročite ambicioznosti, bez prevelikih želja koje mogu postati kobne za onoga tko si ih natovari na leđa, bez pretjeranog druženja (osim na poslu s par kolega i kolegica), bez sustavnog vježbanja iako je želio da mu tijelo bude u formi, i najbolje je reći, bez nekog većeg značaja da ostavi dublji trag u povijesti. Ali, bez obzira na sve, nekakav je trag već ostavio samim time što se rodio. To mu je ovoga trenutka bilo sasvim dovoljno. Možda sam i previše razmišljao o stvarima koje vjerojatno naiđu same od sebe, pomislio je, poput nekog istraživača kojemu odjednom bljesne neki izum i automatski ga svrsta u vječnost. Sve je to tako čudno rekao je naglas rečenicu upućenu televizoru, zijevnuo i zadrijemao. Prespavao je Dnevnik i neke besmislene forenzičke serije i ponovno bio spreman za akciju, ako se akcijom može nazvati njegovo prikupljanje podataka pogledom kroz prozor. 12

13 POGLED KROZ PROZOR Noć je za Petra Gajdeka oduvijek bila najznačajniji dio cjelokupnog dana jer je u sebi nosila neku mističnu snagu, usporeni mir, čak podlu obamrlost, što sve naposljetku stvara i zavjere i muke i bolesti i smrt, a bogami i život. Najvjerojatnije je baš zbog toga Petar volio noć, a noć ima svoju moć najčešće je znao govoriti. Dugo je ostao budan bilježeći crtice koje će jednoga dana, kada sve dozrije i pravilno se posloži, postati priče. Koliko god je uživao u pisanju priča toliko je volio raditi zabilješke za nešto što će tek u budućnosti biti rođeno sa svim svojim manama i vrlinama. Isto kao i život. Činilo mu se da je tek zaspao, a sat je zazvonio, žestoko, brutalno, nasilno, kao je rijetko zvonio. U stvari, znao je da je predugo čuo, kako su znali govoriti stariji ljudi, i da je ta teška zvonjava normalna posljedica za njegovo tijelo koje je jedva pomicao. Sva sreća da je danas petak, pomislio je, jer mu nadolazeća subota nije bila radna pa je znao da će vikend ipak proći u dobrom raspoloženju. Tako je i bilo. Radio je možda više nego prethodnih dana, ali se nije žalio jer ga je čekao vikend u kojem će uživati kao nikada do sada. Istina, pomislio je dok je vagao pošiljke i obračunavao njihovu cijenu, za svaki vikend imao je identične misli. Ipak, kako bilo da bilo, nešto mu je govorilo da će mu se dogoditi značajna promjena. Mislio je da će odustati od tradicionalnog kuglanja petkom navečer, ali nije zbog toga što bi te lijepe i ugodne sate prespavao, a za spavanje ionako ima vremena u subotu i nedjelju. Kao što sve lijepo kratko traje tako je i ta aktivnost, najdraža od svih na svijetu, završila brže nego što je to želio. Iz kuglane se uputio ravno kući i to trčeći jer je počela kiša. Želio je biti na suhom i uživati u kiši gledajući mokre ulice kroz prozor. To je i učinio. Gledao je gledao i survao se u slatki neodoljivi mir. Nije znao koliko će to stanje trajati jer ga nije uspio kontrolirati. Iznenadio se kada je ugledao mrava kako se bori s mrvicom kruha barem četiri puta većom od njega samoga. Htio mu je pomoći, ali nije znao što uopće mrav namjerava s tolikom hranom. 13

14 Dubravko Buco Krstić 14 Otkud ti u mom domu dobri čovječe našalio se Petar. Puhao je vjetar pa sam nekako dospio u ovaj raj vjerojatno se našalio i mrav. Znaš se šaliti, ide tebi to, ha? Kako se zoveš, ako uopće imaš ime? Ja sam Petar Gajdek, poštanski službenik, a za sebe sam pisac kratkih priča. Ja sam Mravić Danko oglasio se mrav, ali je svejedno i dalje bio zabavljen komadićem kruha. Čini mi se da te znam, onako, iz viđenja. Ti si onaj što često i dugo gleda kroz prozor, nije li tako? Upravo tako, Danko izgovorio je kratko Petar kojemu se taj razgovor činio iracionalan i čudan nadasve. Mislio je da je umor proizveo takvo stanje kod njega, ali ga je i dalje nešto tjeralo da komunicira sa bićem koje nije posjedovalo govorne organe. Tako barem kažu knjige. Hoćeš da ti prenesem taj kruh na tvoje birano odredište upitao ga je blago. Molio bih te. Možeš li mi ga prenijeti do moje izbe u kutu sobe, tamo gdje fali komad parketa, ako nije problem. Ma što bi bio problem zapjevao je Petar sretan što je pronašao cimera s kojim će provoditi barem jedan dio vremena. Sprijateljili su se brzo jer je Petru nedostajalo društvo bez obzira što se znao zabaviti na kuglanju ili izletu na Sljeme ili na putu za Stubičke toplice. Sve je to bilo lijepo, ali mu je stan bio prazan i sada se nadao da bi u ovom novom druženju trebao naći dodatni mir koji mu je izmicao. Tako mu se barem činilo. U međuvremenu su se počeli dogovarati oko svega što ih je okruživalo. Petar je više vremena provodio razmišljajući kako pripremiti neka jela jer više nije bio sam, a usput je počeo i više pažnje pridavati uređenju stana. Do sada je upravo na tome najmanje radio, ali kako se iz dana u dan čovjek mijenja, tako je i on doživio dramatični preobražaj. Čak je i gledanje televizora popravilo do tada njegov odviše kritičarski pogled. Sve dok se nije pojavio Mravić

15 POGLED KROZ PROZOR Danko on je pljuvao po uredništvu programa, smijao se zabavnim emisijama u kojima su voditelji, za njega naravno, bili groteskni i samodopadni. Jadno i otužno, bila mi je omiljena izreka koja je u njegovoj glavi graničila s ludilom. A onda, odnekuda, tko zna kako i zašto, pojavio se on, marljivi mali stvor, biće drago i neopterećeno ljudskim izopačenostima. Za razliku od Petra koji je želio samo gledati western filmove i drame, Danko je volio gledati Milijunaša i Najslabiju kariku. Dok su gledali kvizove, izvalili bi se neobavezno na kauču i odgovarali na pitanja sporadično i pomalo tupo gledali ekran koji je, ruku na srce, imao neku neodređenu magičnu moć. Nakon završenih emisija koje su ih zanimale, nekada više nekada manje, isključili bi televizor jer bi im poslije nekoliko sati neprekidnog gledanja organizmi bili iscrpljeni i mlitavi, a to Petar nije volio. Radije bi gledao kroz prozor ulicu i život na njoj koji se uvijek odvijao normalnim zanimljivim tokom bez pretjeranih događanja. A upravo je to Petar i volio jer je onda dobio tu nesvakidašnju nagradu, kako mu se činilo, da u pričama ispriča ono što se u javi nikada ni ne dogodi, barem ne u njegovom vidokrugu. Danko ga je često znao pitati o prijašnjem načinu života, ali na tom polju Petar nije bio previše pričljiv. Znao mu je samo ispričati neke događaje iz djetinjstva, a što se tiče ove malo ozbiljnije dobi najviše ga je pogađala brza rastava od žene. Nikada nije znao točan razlog tog puknuća i to ga je jedino mučilo. Nešto zvoni viknuo je Danku jer ga je ta vrsta buke posebno iritirala. Danko se nije ni pomakao, kao da se to njega ništa ne tiče. Nešto se čuje opet se glasno javio, ali bez ikakve povratne informacije. Onda je naglo skočio iz kreveta i javio se na telefon. Nije mogao vjerovati da ga je san tako jako uhvatio. Molim rekao je zijevajući. Gledao sam kroz prozor pa sam zadrijemao, to mi se ponekad dogodi, pogotovo kada dođem sa kuglanja izrekao je u dahu opravdanje iako se u trenutku kada je podigao slušalicu veza već prekinula. 15

16 Priča Ličkih novina 2. Mirko Sanković DRUGA VRIMENA 14. svibnja u sati Kumedijicu, jednoočinku za naše čitatelje i čitalice skitija je Mirko Sanković. Ako vam se dopane, bit će i jošte. (U kuhinji povezanoj s dnevnim boravkom nalazi se cijela obitelj: mama, tata, sin Marko, kćerka Marija i baka. Mama pravi ručak sjecka mrkvu..., tata čita novine, djeca pokušavaju učiti, a baka plete). Marija: Mama, ja ovo ništa ne razumin! Mama: Imaš ćaću on i tako ništa ne radi kad dođe s posla! Tata: Pa, mogu li ja na miru prolistat ove vražje novine!? Mama: Aha, a za po sata ćete svi pitat što ima za ručak? Mene ništa ne pitajte! Marija: Al mama, ja ću dobit jedinicu ako ne napišen!? Mama: Nek ti brat pokaže on je stariji! Marko: Ko njoj može pokazat kad je glupa ko tuka... Tata: Marko, pripazi na jezik da ne bi dobija po njemu! Baba: Dobro, dobro dico, ne svađajte se, ružno vas je čut! Marko: Dobro, aj daj da vidin! (Uzima Marijinu knjigu i gleda). Hm, znači nisi slušala ništa na satu pa sad daviš sve oko sebe! Marija: (Zgrabi knjigu). Ako nećeš ne moraš! Mama: (Prilazi i krpom zamahne). Ajde da vas čujen još ednon! Rešavajte tu zadaću i šutite! 16

17 DRUGA VRIMENA (Marko opet uzima njenu knjigu i nešto joj pokazuje tiho da se ne čuju). Tata: Evo, vele da će jope dizat kamate na kredite! Ko će ovo priživit? Baba: E, moja dico, priživiće se sve, kako smo mi priživili i rat i glad i bijedu i ništa nan nije smetalo. Mama: E, nisu vas mučili ni krediti ni posa ni zadaće! Tata: Samo ti muči, tebe sve muči! Požuri s ton užnon, znaš da moran još do noći zaradit koju kunu! Mama: A, što ja moran još napravit do noći? To ne vidiš? A, ko će oprat suđe, počistit kuću, oprat veš, spremit dicu za školu i, i... ko zna što sve još!? Marko: Mama, sve san joj pokaza al ona veli da ne ide tako! Marija: E, pa ne ide! Učiteljica je radila drukčije na ploči! Marko: Pa ti onda radi kako oćeš! Mene više ne pitaj! (Baca joj knjigu i slučajno sruši na pod posudu s voćem koja je stajala na stolu). Baba: Ajme, dico, što van je!? Tata: (Skače se i izvlači remen iz hlača). E, sad ćete vidit kako se ponaša u kući! (Kad izvuče remen hlače mu počnu spadati, a on ih diže i drži jednom rukom dok drugom zamahuje remenom). Baba: (Diže se). Ajme pazi... čekaj...! Marija: Tata nisan ja! Marko je! Marko: Pa, nisan namjerno! Sama je pala! Tata: Aha, sama, sad ću ti ja pokazat kako će batine same past! (Marko se skače i bježi oko stola, a mama i baka priskaču mu u pomoć). Mama: Čekaj, nemoj ga! 17

18 Mirko Sanković (Tata maše remenom pokušavajući udariti Marka). Tata: Ma, što ga nemoj!? Baba: Ma, nije on ništa kriv! Tata: Niko to ne tuče, zato su takvi! Svaki dan je ludnica u kući! Nemaju nikakve obaveze osim te vražije knjige pa ni to neće! U sobu! Brže! (Pokušava još Marka udariti nogom na izlasku). Mama: Ajte, ajte u sobu i učite. (Djeca izlaze). Baba: Sidi, sve će to bit dobro, ma druga su to vrimena, moraš to razumit, nisu dica kriva neg svi mi. Nisu oni izmislili sva ta čuda koja su prominila onaj lipi život! (Otac nevoljko sjeda i sluša baku). Mama: Evo, sad ću ja skuvat kavu! Sve će to bit dobro, a dica ka dica! Tata: Ma, neman ja više živaca za sve to! Baba: Ma, ko da ste vi bili bolji! Radili ste i vi svašta i bome dobivali batine za svaku glupost koju ste napravili, a sada su druga vrimena pa bi trebalo nekako drukčije s ton dicon. Tata: E, lako je tebi reć drukčije! Al nema se kad drukčije. Da ne radin dan i noć ne bi imali ni za režije, a kamoli za mobitele, kompjutere, printere i, i... i vrag više zna što će još izmislit! Ja san sve mora zaslužit što sam dobija, a oni danas moraju sve dobit jer su veliš druga vrimena! E, jadna su to vrimena i nema tu budućnosti ako se tome ne stane na kraj! Baba: E, moj sinko nema tu više kraja, treba se živit ka i drugi svit i što nam Bog dade tako će i bit! Tata: (Ustaje i okreće se prema publici). E, onda pomozi Bože jer vrag je doša po svoje na ovaj svit!!! (Dok govori spadaju mu hlače jer nema remena. Kad se publika nasmije zgrabi hlače i brzo ih diže). Kraj. 18

19 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE Priča Ličkih novina 3. Dubravko Buco Krstić JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE 9. ožujka u sati TEK je nakon smrti oca Izidor počeo razmišljati o beznačajnosti života. Možda je to za njega bila odviše gruba životna činjenica, ali je bila takva kakva je bila. Ubrzo je shvatio da ga je očev nestanak iznenadio, prepolovio, pa čak i uvrijedio, ali u toj situaciji, iznemogao i slomljen, ništa nije mogao poduzeti i vratiti oca na zemaljske staze kojima je toliko puta prolazio. Bio je primoran razmišljati pozitivno jer nije želio da mu se dio života ugasi dok ne prestane tugovati. Neka sve ide dalje, neka se kreće, predstava se nastavlja bez obzira na sve, samo u nekim drugim okolnostima. A baš te okolnosti ovoga časa Izidor nije mogao prožvakati. Mora nastojati prihvatiti, zavarati se, jednostavno izmisliti neke nove obveze u kojima više neće biti oca kao jedne rijetke jedinke koja je uvijek bila tu, i u dobru i u zlu, kako to starije generacije vole reći, pomislio je, iako mu je taj kobni događaj, na neki način, iz temelja promijenio daljnji tok života. ČUDILA ga je ta strašna, iznenadna, opasna samoća koju je osjećao danima nakon tog groznog događaja. Nikada ranije o takvim stvarima nije razmišljao jer mu se činilo da su roditelji tu, oduvijek i zauvijek, kao što je smatrao kada je bio mali da su stariji ljudi u ulici oduvijek stariji. Sve je to tako bilo godinama, a onda je i on došao do određene starosti tako da su se roditelji neminovno bližili svome kraju. Majka mu je, sva sreća, još živa i s njom obično priča o ocu sjećajući se situacija koje su zajedno proživljavali, a onda ona zaplače, jer kako god bilo u njoj se jedan dio ugasio pa strah barem na tren mora posjetiti njeno biće budući da se i njoj iz dana u dan bliži kraj. Opako zvuči, ali je tako. 19

20 KAD je bio u dvadesetim godinama Izidor je mislio da može natjerati Zemlju da se kreće u suprotnom smjeru, a sada više nema te sirove snage, divlje vruće krvi koja bi ga nosila bez poteškoća. Sada je tu neka nova osobina zbog koje je bio sretan na svoj način. Staloženiji je i čak može stupiti u rasprave koje bi mu ranije zagorčale život zbog negativnih posljedica sposobnih još danima rovariti po njegovoj psihi. Teško se odupirao takvim pojavama, ali sada je to sasvim neka druga priča, nema nerviranja, nema naknadnih preispitivanja jer sve što bi rekao to bi rekao i nakon izvjesnog vremena. Prije bi puknuo poput mjehurića sapunice, a sada bi u svemu uživao poput istraživača, poput nekoga tko donosi ispravne, mudre i nadasve kreativne odluke. To su mu donijele godine i životno iskustvo tako da nije sve izgledalo tako crno kao što mu se činilo zadnjih nekoliko mjeseci nakon smrti oca. Ali, bez obzira na sve, ipak je malkice žalio za onom sirovom snagom koju nosi mladost. DANIMA je samo sjedio i buljio u prazno vrteći u glavi zadnju sliku koja mu je ostala u sjećanju na oca. Bio je već iznemogao i činilo mu se da je znao da će umrijeti. Nije želio ići u bolnicu, a kod kuće su brat i majka sve teže brinuli o njemu. Najgore je bilo to što više nije imao apetita. Kopnio je i od njega je na kraju ostala sjena, a kakav je kršan čovjek bio. Nije želio o tome misliti, ali su ga te slike jednostavno salijetale ne dajući mu ni mira ni odmora. Najviše je volio kada je kraj njega bila njegova žena i mali sinčić jer su mu oni davali čudesnu snagu i moć izlječenja svih vrsta nadolazećih virusa života. DANAS, točno pola godine nakon smrti oca, odlučio je podvući crtu pod dio života koji je iza njega, a tiče se prvenstveno nekih odnosa u obitelji zbog čega je njegov otac uvijek bio pod lupom. Slike su navirale i on jednostavno nije znao što s njima učiniti. Onda se na kraju odlučio za čišćenje, direktno, bez emocija, jer je jedino tako mogao riješiti neke stvari koje su se godinama povlačile i činile ružne repove. NIKADA prije nije tako intenzivno razmišljao o rečenici koju je njemu i njegovom dvije godine starijem bratu izrekao otac u nekoliko navrata. Taman da ju je izrekao samo jednom Izidoru je 20

21 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE ostala urezana u pamćenje poput nekog aksioma. Bila mu je vodič u obiteljskim odnosima. JEDVA čekam da odrastete pa da bolje shvatite neke stvari, tko je kakav i kakve sve sile utječu na vaše bližnje rekao bi tu važnu, do dana današnjega Izidoru nezaboravnu, ključnu i nadasve poticajnu rečenicu koja je, na neki način, odredila njegov tok razmišljanja i sagledavanja događaja i priča u obitelji. KAD je bio dječak to mu nije igralo neku ulogu pa je čak mislio da otac malo preuveličava stvari, da se kao čovjek koji je došao u jedan drugi svijet nije dovoljno prilagodio i da, na kraju krajeva, i on ponekad zna biti grub, neuljudan i drzak, ili bolje rečeno, kompleksan. Njegova su se razmišljanja kroz sve zajedničke godine mijenjala i kristalizirala u jedan čvrst i nepokolebljiv stav koji je prvi put izrekao kada mu je umro otac, a taj je glasio da je Bogoljub jedini bio dobar prema svima i jedini je on bio konstantan u odnosima spram ujaka, bake i djeda, a također spram drugog ujaka koji je živio u Parizu i tetke koja je živjela u Njemačkoj, u jednom malom gradiću kojemu je Izidor zaboravio ime. SADA je napokon došlo vrijeme da se prerežu sve veze koje su se godinama iz dana u dan tanjile i samo su se ponekad, valjda zbog emocija, nekako umjetno obnavljale. Što je bilo, bilo je, pomislio je Izidor šećući se pokraj rijeke gdje je proveo mnogo lijepih trenutaka. Nije imao uvid u to kako su kod drugih obitelji uređeni odnosi, ali su mu se mnogi znanci žalili čak i na rođenu braću i sestre. On je barem s te strane bio potpuno zadovoljan jer je njegov odnos sa starijim bratom bio postojan i čvrst. Držali su se zajedno sve te godine i nitko tu vezu nije mogao ni pomutiti, a kamoli uništiti. UJAK, majčin najmlađi brat, uvijek je spominjao samo jedan jedini, za njega presudni detalj, kako je znao reći, koji je obilježio cjelokupni daljnji odnos sa Izidorovim ocem, njegovim nikada prihvaćenim šogorom. Imao je tada deset, jedanaest godina, a njegova se sestra udala za čovjeka mrkog po izgledu, ozbiljnog vojnika, koji je u njihov grad došao na službu. Između te dvije mlade osobe 21

22 Dubravko Buco Krstić željne života i uživanja sve se dogodilo veoma brzo. Prvi put kada je Izidorov otac Bogoljub Vidić ušao u njihovu kuću, bolje rečeno kuću obitelji Krmpotić, jer su je oni sami voljeli tako zvati budući da je na takav način dobivala na važnosti, sve je već bilo gotovo. Odmah je postao dio obitelji jer nije bilo u redu da muškarac uđe u kuću i samo tako ode. Sramota bi se zalijepila za prag kuće i to bi generacijama donosilo samo nesreću, a u najmanju ruku nevolju. Bogoljubu je to na neki način i laskalo jer je njegova obitelj ostala daleko, iza sedam gora i sedam mora, kako je uz smijeh često govorio, i ovo mu je postala nova obitelj iako se on nadao da će imati najčvršću vezu sa samo jednim njenim članom, svojom budućom suprugom Marijanom. BUDUĆI da su ispočetka svi živjeli kod Marijanine obitelji bilo je jasno samo po sebi da će nesuglasice biti neminovne, a obično su bile vezane uz Marijaninog muža Bogoljuba koji se, što je vrijeme brže odmicalo, sve više počeo osjećati poput uljeza. Najgore od svega bilo je to što nije uspio stvoriti dobar odnos s Marijaninim mlađim bratom Franjom koji je već zarana postao problematičan i svojim roditeljima, a kamoli tek nekome drugom, pogotovo ako je taj neki, poput Bogoljuba, dolazio iz nekog sasvim drugog svijeta. I upravo je on, taj mali Franjo, kako su ga zvali u trenutcima kada je bio prividno fin, stvorio temelj problema s Bogoljubom koji je kasnije eskalirao do neslućene mržnje, jer nije mogao podnijeti činjenicu da tamo neki stranac, kako ga je nazivao sve do Bogoljubove smrti, udiše isti zrak kao i oni. Tek su kasnije, kada je Franjo ogrezao u alkoholu postavši grozni pijanac i ortodoksni desničar, o njemu i roditelji i prijatelji stvorili mišljenje da je neprilagođena osoba. To je ujedno bila i najmekša definicija te spodobe koja je samo sijala mržnju, a ujedno minirajući svaki pokušaj suživota sa nevoljenim šogorom. BOGOLJUB me je gađao jabukama umočenima u katran vikao je kroz plač svojoj majci, a Bogoljubovoj punici, koja je odmah skočila na zeta. CIGANE, ostavi mi dijete vikala je, ne misleći pritom ni na susjede ni na odnose ni na Božje zapovijedi. Njeno pokrenuto 22

23 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE divljaštvo nije imalo mjere, one gospodske crte koja je nekako održavala ljude na okupu. SAMO sam mu rekao da će pasti s jabuke jer se popeo na sam vrh branio se Bogoljub još uvijek vjerujući u normalan suživot iako je već počeo stvarati sliku o obitelji u koju je upao. Bio je ljut i povrijeđen, ali je mislio na svoju Marijanu pa nije želio dolijevati ulje na vatru. FRANJIN otac samo je malo podigao glavu od cipela koje je popravljao. Bio je postolar i hranio je obitelj, nekad bolje nekad lošije, i njemu se Bogoljub od prvoga dana sviđao jer je u kuću donosio dio novca za život, a poslovica kaže da ljubav ide kroz želudac i tome se teško suprotstaviti glupim ispraznim frazama. TEK je danas, nakon gotovo pedeset godina suživota i mučenja, Izidoru postalo jasno tko je bio kralj te obitelji. Bio je to Bogoljub, njegov otac, čudan, kompleksan, temperamentan, čovjek uljez, stranac, iako je u mnogim situacijama tu istu, stečenu obitelj, kako ju je volio zvati, izvlačio iz govana, a najčešće upravo šogora Franju koji jedini od svih njih nije nikada rekao dobru riječ za Bogoljuba. SVEJEDNO, kako bilo da bilo, Bogoljub je brzo uvidio kako stoje stvari u toj njegovoj novoj obitelji, tako da je često znao reći da bi trebao pobjeći četiri stotine kilometara od punice i da bi tada život, ako ne svima, a ono barem njima bio mnogo bolji. Budući da je on bio ta zlatna koka svi su se uvijek vrtjeli oko njega, namjerno ili slučajno, to mu baš i nije bilo previše važno. BOGOLJUBA je dugo kopkao napad punice jer se još nije susreo s takvim napadima, ali nije želio popustiti niti se namjeravao ispričati jer je smatrao da je on jedina povrijeđena strana. SVE se s vremenom zataškalo, ali je taj događaj obilježio daljnji tok njihove zajedničke povijesti i čudnih odnosa koji su varirali od odličnih do groznih. Brzo i lako izmjenjivali su se osjećaji koji nikada nisu ostali zapretani ili spremljeni negdje u kutovima svijesti gdje nikome ne bi naudili. To u ovoj obitelji nije bio slučaj budući da je sve izlazilo ne samo pred oči kome se nešto 23

24 Dubravko Buco Krstić spočitavalo, već je obično predočeno na uvid svekolikoj uličnoj javnosti. A baš je ujak Franjo bio u godinama kada je vješto improvizirao, izmišljao i činio mnoge gadosti protiv Bogoljuba koji se prvi put u životu susreo s okrutnošću koju može stvoriti jedan dječak od jedanaest godina. UBRZO nakon početnih rasprava i promašaja u zaključivanju Bogoljubu i Marijani rodio se sin Grgur, a nepune dvije godine kasnije došuljao se u obitelj i Izidor. Tada je nastupilo nekakvo labavo primirje za koje je Bogoljub znao da će jednoga dana baš on morati platiti punu cijenu. Dječak Franjo odjednom je postao ujak i kroz godine odrastanja više je zavolio Grgura nego Izidora jer je od dvojice nećaka Grgura privolio za ribolov dok do dana današnjega ta aktivnost nije uspjela zaokupiti Izidorovu pažnju. Ribu voli jesti, ali ribolov ne voli nimalo. Tako je ujak već od ranog djetinjstva pokazao svoje slabosti koje su Izidoru ubrzo počele ići na živce. Jasno mu je bilo da ujak ima pravo voljeti njegovog brata više nego njega, ali to se može iskazati i na jedan suptilniji način, manje primjetan, bezbolniji. Ima tu riječi na pretek, znao je pomisliti sada kada su mu stvari sjele na svoje mjesto. DANAS, nakon toliko godina od tih naizgled banalnih događaja i odnosa, Izidor je shvatio da je ujak cijelo vrijeme bio zakinut glede normalnog općenja spram svojih najbližih, a to se sve nažalost pokazalo i prema poznanicima i prijateljima koji su se vrlo brzo jedan po jedan razbježali od te neugodne spodobe. U dobi od nekih osamnaest godina Franjo je postao desničar i uz obilne količine pića, koje ga je jedino vjerno pratilo, nastojao je stvoriti što više problema sebi, obitelji i okolini. A Bogoljub, koji je u to vrijeme visoko kotirao u društvu, nastojao je na sve načine zataškati sve Franjine ispade izvlačeći ga čak nekoliko puta iz zatvora zbog pijanstva i svakojakih uvreda koje su bile upućene tadašnjoj državi. Tada se još Bogoljub nadao da je to samo mladenački revolt koji je prisutan kod velike većine mladeži. KAKVA budala, pomislio je Izidor vrteći film u kojem je jednu od glavnih rola igrao čovjek koji je po svemu sudeći volio samo sebe trudeći se, bez ikakvih osjeća spram drugih ljudi, 24

25 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE zadovoljiti samo svoje primitivne potrebe u čemu su mu, na svoju veliku žalost kasnije u životu, svesrdno pomogli njegovi roditelji, a Izidorovi i Grgurovi ipak voljeni baka i djed. Oni su dopustili da mu se ulica uvuče pod kožu, da ništa ne radi, dolazi pijan kući i stalno od njih kamči novce. Postao je zadrti desničar, priučeni, kako je djed znao reći, budući da je sva njegova teorija o životu i znanje o koječemu bilo natopljeno uličnom zakonitošću, a to nikome dobra do dana današnjega nije donijelo. U dobi od dvadeset godina otišao je u Njemačku i nitko od obitelji nije znao što tamo radi i da li je živ zbog njegove tvrde desničarske politike koja je prvenstveno jačala kada se nalazio u grupi istomišljenika. Kada ga nije bilo Izidorov otac bi odahnuo, punim plućima udisao zrak, ali se nikada nije potpuno smirio i ugodno osjećao u okrilju ženinih najbližih jer nije mogao zaboraviti kratku, ali žestoku svađu s punicom kada je njegov tada još mali šogor Franjo likovao želeći napraviti put kojim će krenuti cijela obitelj. Dijelom mu je to čak i uspjelo, ali bez Bogoljuba, njegove žene i djece. BOGOLJUB je bio dovoljno inteligentan da radi na tome da se dovoljno udalji od žarišta zla iako mu to do kraja nikada nije uspjelo. Dugo vremena trebalo mu je da ženi izgovori svoje osjećaje koji su u njemu permanentno bujali tražeći put kojim će izletjeti u eter. Ništa mu nije bilo važno osim žene i sinova tako da je, zahvaljujući poslu koji je obavljao, a nije bio vezan određenim prostorom, otišao najprije u Otočac koji je bio samo četrdesetosam kilometara udaljen od Gospića, središta Like, grada u kojem su mu rođeni sinovi i u kojem se na neki čudesan način u samom početku skrasio, da bi se opet samo pet godina nakon Otočca s obitelji preselio u Zagreb. To je ujedno bila najveća udaljenost od ženinih roditelja i Franje, iako je stalno pomišljao da je sve to još uvijek blizu i da bi možda bilo dobro otići živjeti u neku drugu republiku. Ostao je ipak u Zagrebu jer je bio mišljenja da se ne treba svaki čas negdje seljakati. Plus toga, tu je imao sve i dobar posao i škole za djecu i bolnice u slučaju da im se nešto nepredviđeno dogodi i kulturne ustanove, kina, kazališta, muzeje, i sportske dvorane jednostavno sve što običnom, malom, ali i svakom drugom 25

26 Dubravko Buco Krstić čovjeku treba ili mu može zatrebati. Ali unatoč svemu nije se uspio odlijepiti od ženinih roditelja i njenog brata Franje koji su se uvijek uspijevali dočekati na noge. Imali su neku prokletu moć asimilacije i koliko god da su bili bagra i ološ, kako ih je pod zadnje dane svoga boravka s njima u sebi znao nazivati Bogoljub, oni su znali igrati igru kojoj ta poštenjačina nije umjela odoljeti. I sve se uvijek vrtjelo u krug. Novac je bio glavna stvar i oni su se znali ponekad prilagoditi Bogoljubovim prohtjevima koji su u većini slučajeva bili povezani s njegovim sinovima na koje je bio izuzetno mekan. Znao je biti divljak, ali je u dubini duše bio dobar i nadasve popustljiv tako da je svima udovoljavao bez obzira što je unaprijed znao da će se sve opet raspasti. On je bio rođeni graditelj i potresi ga nisu mogli sputati. SVE je tako godinama išlo istim tokom, čak i onda kada se, kako mu se činilo, fizički dovoljno udaljio od ljudi koji ga nikada nisu do kraja prihvatili jer je za njih ipak bio stranac, a to ga je najviše boljelo samo u početku. Kasnije, kada je uvidio s kakvim individuama ima posla to mu je čak godilo, poput uljudnog komplimenta. JEDVA čekam da odrastete pogađalo je Izidorov pedesetogodišnji mozak poput munje koja para nebo. Godinama je razmišljao o toj kapitalnoj rečenici svoga oca koja je njegovoj djeci trebala odrediti put kojim bi valjalo poći jer ovaj makadam na koji je on zalutao nije bio dobar. Za svoje sinove je želio sve najbolje, od obrazovanja do kasnijeg zapošljavanja, a onda neka plivaju kako znaju i umiju. Čak je to želio i za ženinog brata, probisvijeta i gnjidu, ali mu on to nije nikada povjerovao. Bogoljub je zauzvrat znao samo reći da je to njegov problem. A KADA bi taj famozni ujak Franjo ogrezao u alkoholu i stvarao probleme kako sebi tako i drugima oko sebe opet bi se tu našao «stranac» Bogoljub, cijenjen u društvu i omiljen na svim zabavama, kojih je tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaista i bilo, kojega su punac i punica molili da izvlači kestenje iz vatre. On je sve to činio zbog silne ljubavi prema Marijani, samo pone- 26

27 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE kad njihovoj mezimici, tako da se s vremena na vrijeme ispravljalo ili bolje rečeno zataškavalo ono najgore, nepopravljivo. NAKON mnogih Franjinih skandala ostalo je vrlo malo normalnog zdravog prostora po kojemu bi se Bogoljub kretao. U tim je situacijama bio veoma ljut, ponekad čak i očajan, ali je smatrao da i onima najgorima treba pružiti šansu. Izidor pak, proživljavajući obiteljske nesuglasice i divljaštva koja su se rojila iz dana u dan, nikada nije uspio shvatiti očev dobrodušni stav spram takve vrste ljudi. On ga nije mogao prenijeti na sebe tako da je sada, u svojim već ozbiljnim godinama zbog toga bio neizmjerno sretan. Razmišljao je o ujakovim brojnim provokacijama i podmetanjima kojima je zatrpavao bezobzirno njegovog oca. Kada je bio još mali u tome nije vidio nekih opasnih namjera, ali je kasnije shvatio ujakovu igru. Uzeti, ništa ne dati, uvrijediti, pobjeći i nakon nekog vremena vratiti se i ulizivačkom politikom počinjati istu stvar ispočetka. Jadno, ali obiteljski odnosi su kompleksni, a za sve je potrebno dvoje ili, još bolje, troje. Tako se kroz neko vrijeme stvari počinju nadograđivati na one spržene prijašnje ostatke iako ni to nije dugog vijeka, ali se ponavlja sve dok se ne prerežu sve niti takvih odnosa. Bogoljub je stalno pokušavao stvoriti sklad i jednu mirnu klimu, ali to je išlo vrlo teško, gotovo nikako. MOŽDA je Bogoljubov stav spram ženine obitelji bio u redu, ali je Izidor svejedno bio mišljenja (nakon svih ovih minulih godina kada je većina sudionika već umrla i lagano postajala zaborav koji je vječan i neodvojiv od bilo čega) da je njegov otac bio dobra budala koja je i poslije groznih spoznaja otvarala vrata ljudima koji bi ga najradije gledali kako umire ne dozvoljavajući mu pri tome ni posljednju pomast. Najgore je u tome bilo to što je i on sve to znao, ali je njegov uzvišeni, nikada srozani, duh bio jači od svega. Jednostavno je postojano tjerao svoje do same smrti. IZIDORU su potekle suze, a to je onda vrijeme za vino, kavu i šuškanje po stanu koje se svodilo na koračanje kroz hodnik do udaljene spavaće sobe i natrag, sve dok voda za kavu ne bi proključala. To ga je obično smirivalo, ta besmislena šetnja, koja je na neki čudan neobjašnjiv način gasila njegove vruće misli. Znao 27

28 Dubravko Buco Krstić je nazvati Grgura, ali bi ga to dodatno opteretilo budući da toga trenutka nije mogao normalno razgovarati o ničemu drugom nego o ocu i njegovom trnovitom životnom putu. KADA govorim o tome, imam osjećaj da izgovaram roman od mnogo stranica iako sve može stati i u par riječi. Neki pisci su o takvim obiteljima pisali sage od nekoliko svezaka. A opet mene najviše zanimaju tek dvije, tri ili možda četiri kapitalne gluposti koje su odredile tok naših života. I eto ti sage rekao je nasmijavši se na kraju. Što ti misliš o tome? JA mislim rekao je Grgur svojim smirenim glasom da bi ti jednostavno trebao sve to što te muči staviti na papir i poslati nekom izdavaču. Možda bi to nekome bilo zanimljivo, a možda i ne bi. U svakom slučaju, ti bi bio mirniji i više te ne bi sve te gluposti, da ih tako nazovem, mučile i cijedile. Naravno, najprije ih negdje pošalji, možda kapnu kakvi novci. Na stranu što je sve bilo i kako je bilo, bitno je da i ti i ja znamo da je Bogoljub legenda, a ona gnjida od ujaka, zajedno sa njegovom ženom, a isto tako i djecom, vjerojatno će malo kome ostati u trajnijoj uspomeni izgovorio je Grgur misli koje se već godinama nisu promijenile. JOŠ je dodao da je jedina dobra stvar koju je pokupio od ujaka i beskrajno ju zavolio, upražnjavajući je do dana današnjeg skoro svakodnevno, ribolov. I baš se sada spremao otići na vodu, kako je znao reći. Tko ga je poznavao, znao je o čemu se radi. Ide uloviti nekoliko šarana, rekao je bratu nasmijavši se svojoj sigurnoj odluci i još sigurnijoj rečeničnoj izvedbi. Dalje nije želio ribolovom daviti brata jer on nije nalazio ništa zanimljivog u toj vrsti hobija. Jedino su, nakon svih peripetija, bile dobre juhe koje je Grgur spravljao vrhunski. Uz takvo jelo popije se malo vina, pa još malo i Izidor bi brzo utonuo u san. Scenarij je bio oduvijek isti, a Grgur i majka samo bi se nasmijali njegovoj nemoći koju bi prouzročile dvije nepune čaše prvenstveno crnog vina. Bijelo je dolazilo u obzir samo ako nije bilo crnog. RAZGOVORI između braće bili bi puni sjećanja na prošle dane i znali su se ponekad zapitati da li je to uopće dobro za njih. 28

29 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE Izidor se bojao da ne ogreznu u tim svakojako proživljenim događajima gdje su alkohol, svađe, podmetanja, laži i mnogobrojne zamke igrale glavnu ulogu. Smatrao je srećom to što ima za brata Grgura, starijeg po godinama, neznatno, ni dvije pune godine, ali zato sabranog i dobro izgrađenog tako da je uvijek znao kako razgovor započeti i završiti bez prevelikog uzbuđivanja, za razliku od znatno temperamentnijeg Izidora kojemu bi brzo padao mrak na oči. Na taj su način nekako činili nerazdvojnu cjelinu i koliko god su nekada bili fizički daleko jedan od drugoga njihova fluidna, neopipljiva strana spajala ih je u jedno tako da su osjećali bliskost u svakoj situaciji. Ujak je od njihove rane dobi gledao s podsmijehom na taj njihov duhovni spoj misleći da oni kao i mnoga druga djeca sve to izmišljaju i proživljavaju kroz neku vrstu dječačkih snova. Ali on nije mogao shvatiti dubinu njihovog odnosa, zakona spojenih posuda, kako je u šali znao reći njihov otac Bogoljub. Međutim, njima ujakove replike nisu bile nimalo važne jer su već tada znali da je njegov mozak preuzimao alkohol, a njegovu posprdnu narav taj isti vrag samo je još više pojačavao. I baka i djed su voljeli čašicu s tim da je baka, za razliku od djeda koji je posjedovao dosta dobru kontrolu, znala često do kraja uroniti u tu prokletu tekućinu. Piće nikome dobra donijelo nije, znao je reći Bogoljub. NAJVEĆA zanimljivost koju je Izidor još kao dječak ustanovio bila je čudna povezanost ujaka s bakom i djedom (svojim roditeljima koji su mu ipak neke stvari omogućili i poticali direktno ili indirektno). Možda se čini da veza roditelja i njihove djece mora biti normalna, postojana, uhodana, dobra i sređena, ali to kod njih nije bio slučaj premda je Franjo kao malo dijete bio miran i kontroliran. Kasnije, kad je već dovoljno odrastao, upleo se u društva koja nisu obećavala i uz njegovo se ime najčešće vezala riječ problem. Počeo se baviti politikom, prizemno i neartikulirano, ali ga to nije previše diralo. Bitno je bilo nekoga izbaciti iz takta i omalovažiti. Za to je jedino imao crtu. Roditelji su ubrzo postali prezreni i on nije više brinuo o njihovim savjetima stečenima dugogodišnjim općenjem sa kojekakvim ljudima. On je jednostavno mislio da je najpametniji. 29

30 Dubravko Buco Krstić KADA se rodio kao njihovo četvrto dijete otac ga je htio baciti u rijeku jer se bojao nečega što mu je dolazilo u snovima, a to je bilo da je on buduća krtica obitelji i da će rovati gdje god bude mogao. Žena mu se smijala njegovim nadnaravnim mislima iako bi joj možda bilo bolje da ga je poslušala. To mu je priznala trideset godina kasnije, ali je onda već sve bilo gotovo. Te je riječi Izidor čuo slučajno od svoje bake, ali mu je bilo teško povjerovati da bi njegov djed bio takav monstrum i mogao baciti vlastito dijete u rijeku, a ni štenad nije mogao zavezati u vreću i na taj način ubiti. Kasnije, kroz mnoge svađe kojima je kumovao alkohol, znao je u djedovom oku primijetiti iskru koja je značila upravo ono što je slučajno čuo od bake. Ubio bih te, pročitao bi Izidor u djedovom oku, a cijelo lice je prekrilo crvenilo koje je otkrivalo proključalu krv koja traži izlazak poput zapretanog vulkana. Već je tada spoznao da takva lica u životu treba izbjegavati budući da nije želio ništa prepustiti slučaju. NAKON takvih svađa, grubih i divljih, možda je i ujak na licu svoga oca prepoznao netrpeljivost i mržnju, ali se ipak samo smijao svom šepavom hranitelju u lice vrijeđajući ga više baš zbog njegove sužene slobode izražaja i brzine djelovanja koja bi, da je bilo sreće, neke stvari mogla kod njegovog sina donekle utišati. A Franjo nije ni bio svjestan da mu je upravo ta očeva invalidnost u nekoliko navrata spasila život. Uvijek bi nakon takvih žestokih izljeva emocija ujak nestao na neko vrijeme, odmaglio iz vidokruga rodbine, a i nekolicine prijatelja. Prošlo bi nekoliko mjeseci do njegovog povratka, a kada bi osvanuo jednog jutra svjež i odmoren, nastupile bi lovačke priče o sjajnim divnim ženama koje je imao za to vrijeme, a Izidor bi ga samo blijedo gledao misleći da je ipak to vrijeme proveo jadno, besciljno i prazno. Smrdljiv si bio i mršav, rekao bi u sebi znajući sve ujakove tobožnje tajne ispunjene izmišljenim petparačkim scenarijima. KAKVE su to žene kad si se vratio kući takav, iscrpljen, jadan i mršav? zapitao bi ga bez imalo milosti jer mu je strašno išao na živce. 30

31 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE VRHUNSKE odgovorio bi podlo se smiješeći i više ništa nije želio reći nadajući se da će ga Izidor moliti za oproštaj i žudno iščekivati daljnji nastavak njegovih bijednih izmišljotina. U REDU rekao mu je suho nećak, a ujak je očima tražio drugog nećaka, Grgura, jer je s njime odmah nalazio zajednički jezik budući da ga je pitao jeli što ulovio otkad ga nije bilo. FRANJIN najvažniji i najdulji bijeg od kuće bio je kada je napustio zemlju. Uputio se u Njemačku svojoj starijoj sestri koja se tamo udala i skrasila. Ostao je možda pola godine prije nego se vratio kući. Najprije je imao velike planove kao svaki drugi mladi čovjek koji nije ništa naučio iz svojih pogrešaka i lutanja. Zavaravao se mislima kako će ipak u svome gradu postići uvažavanje šire zajednice. U Njemačkoj je zaradio nešto malo novaca jer mu je sestra pronašla nekoliko fizičkih poslova koje je obavljao vrlo kratko vrijeme. Smatrao je da nije stvoren da crnči u nekoj stranoj zemlji za obično preživljavanje. To nije bio njegov put, a ni način, znao je reći roditeljima kada su nastupile obiteljske rasprave. ČESTO se znao precijeniti, znao je pomisliti Izidor gledajući neke ofucane crno bijele fotografije na kojima je još sličio ljudskom biću. Kasnije se već udebljao i dobio crte svinje koje su ga počele oblikovati nedugo nakon povratka iz Njemačke. Možda je jedino sebi priznao da je Njemačka bila pogrešna odluka, razmišljao je Izidor, njegov vječni kritičar i trn u oku. Tko zna što je i kako je jeo, čuo je Izidor kako baka šapće djedu, a on samo odmahuje rukom što je unuk protumačio kao da to djeda i ne zanima previše. A ujak se utegnuo, crni frak, crni šešir cilindar i metalni štap sa ručkom od lavlje glave, kao da je grof ili neki drugi uvaženi plemić. Izidor je bio uvjeren da mu je grof bio pojam neke uzvišenosti. Takav se pojavio u njihovoj maloj sredini ne bi li ga svi odmah proglasili gospodinom i počeli pričati o njemu kao uspješnom čovjeku koji je ipak zaljubljen u svoj mali gradić. Želio se dovesti kući u fijakeru, ali za to više nije imao novaca pa se u ulicu došetao pješice sa brkovima koji su bili spojeni sa bradom. To je bila jedina novina, osim nadodanih kilograma. Smijao se bahato, prevarantski, učinilo se Izidoru koji je ipak u prvi mah pomislio da mu je ujak 31

32 Dubravko Buco Krstić napokon postao netko. Međutim, to je bila varka, opsjena koja se nije mogla zadržati. Prišavši bliže svom nevoljenom nećaku veselo mu je pružio ruku i poljubio ga ovlaš, nehajno, smrdeći po piću. To je njegov ujak koji čini čuda sa ženama putujući po svijetu. A GDJE je poklon? bezobrazno ga je upitao Izidor. JA SAM dokučio zvijezde Izidore, a ti me pitaš takve gluposti odgovorio mu je ujak još uvijek u nekom svom izmišljenom filmu koji se, nakon svega, jedino njemu iznova prikazivao. NIJE se sjetio ni Grgura s kojim je provodio, sada već davno, svoje najkvalitetnije vrijeme. Izidor ga je gledao očima punim ljutnje s kakvim je već često gledao baku i djeda kada bi ih ogrnule alkoholne pare jer su tada postajali sasvim drugi ljudi nego što su bili prije, kada su uspijevali zadržati svijest uspravnu, kako je to sebi Izidor objašnjavao. Bio je bijesan i na alkohol i na proizvođače alkohola i na prodavače te opasne tekućine koja lomi i gazi slabe osobe, ali tu nije mogao ama baš ništa. Dani su prolazili neumitno, bio on bijesan ili veseo, vremenu je to bilo sasvim svejedno, a njega je upravo to još više ljutilo. Proći će još puno vremena prije nego što postavi stvari na svoje mjesto. Pobjegao je u vrt s kutijom keksa koju si je sam kupio od svojih ušteđenih novaca i skriven u gustom crnom grmu ribizla uživao u slatkoći koju si je sam omogućio misleći na to kako mu ujak nikada ništa nije donio sa svojih zvjezdanih putovanja, a ni Grguru također. UJAK se za to vrijeme, kao neki krivac, povukao u svoju mladenačku sobu s kojom je također izgubio i nit i kontakt. Tu se nalazio stari radio koji je znao slušati do kasno u noć i uživati u stranim radiostanicama od kojih mu je najvažnija bila Radio Luxembourg. To sada više nije bilo od značaja budući da je ujak osjetio jedan drugi svijet, za Izidora još uvijek nepoznat, ali u svakom slučaju zavodljiv, ne zbog ujakovih priča, već zbog laganog nadolaska hormona. Grgura su, koji je bio dvije godine stariji, a u toj dobi dvije godine su jako važne i velike, već počele zanimati djevojčice, ali to nije želio pokazati jer je bio odviše sramežljiv. 32

33 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE BOGOLJUB svoje sinove zbog tih stvari nije zadirkivao, već je kao pravi otac s njima ozbiljno razgovarao o svemu pa i o tim važnim promjenama. Samo je ujak, kao i obično, jedva dočekao da bilo koga zafrkava pa je uzeo njih dvojicu na tapetu, ali su ga oni počeli sve manje doživljavati. SADA ste već dovoljno veliki da neke stvari vidite i shvatite govorio im je Bogoljub ozbiljno bez previše objašnjavanja. Utroba mu se trgala i neki ga je crv izjedao, ali je bio uvjeren da će njegova djeca jednoga dana shvatiti što je sve on proživljavao i kakav je unatoč svemu bio. Za razliku od ostalih ukućana on za sebe nije govorio da je dobar. To je jednostavno pokazivao svojim ponašanjem. Opraštanje dugova ženinim roditeljima, izvlačenje šogora iz pakla alkohola i sumnjivog društva na taj način da mu je našao posao u Zagrebu i dozvolio boravak uz svoju obitelj skoro besplatno ili bolje rečeno uz smiješnu cifru koja bi možda pokrila samo spavanje i ništa drugo, a on je imao gotovo sve. Nećacima je znao nekada kupiti sok ili čokoladu, a to je tako i tako bilo sve što su od njega za života dobili. Izidoru se urezalo u sjećanje kada ga je jednog ljetnog dana (baka i djed su ležali u kući odmarajući se od pića) dok se vraćao s posla tražio da mu kupi sladoled, a on je izvrnuo džepove (prvi put jer je bio napola pijan) da dokaže nećaku da nema nikakvog novca, ni sitnog, a kamoli krupnog. Švorc sam, rekao je, na što se Izidor kiselo nasmiješio. To ti je omiljena riječ, rekao je dok je gutao debelu knedlu. Obojici je u potpunosti bila jasna situacija, ali ju je svaki od njih promatrao iz svoga kuta. I TAKVU je osobu njegov Bogoljub pomagao gdje je stigao. Zato Franjo prema njemu nema nikakvog osjećaja. Da ga nije uopće doživljavao barem bi imao nekog osnovnog poštovanja, ali ovako, što je tu je. S vremenom se klupko rasplelo. Trebalo je proći puno vremena da Bogoljub prestane posjećivati ženine roditelje, a naposljetku je opet on platio sve oko ukopa, najprije punca, a nekoliko godina kasnije i punice. Jedino je Franjin brat, koji je živio u Parizu i slovio kao najveći škrtac u obitelji, naknadno platio Bogoljubu dio troškova koji se odnosio na njega. Tako se u Bogoljubovoj glavi potvrdilo ono što je oduvijek osjećao i smatrao nepisanim 33

34 Dubravko Buco Krstić zakonom, a to je da je na kraju obično najpošteniji upravo onaj za koga se govorilo da je škrt, nepošten i pokvaren. A upravo je taj Franjin brat kao mladić otišao u svijet i pojavljivao se svake prestupne godine, a ponekad i rjeđe. Nikada se nikome nije javljao i tada, u rijetkim dolascima, samo bi banuo na vrata blago se smiješeći što je Izidoru uvijek izgledalo snoliko i pomalo nestvarno jer je taj njegov drugi ujak izgledao poput medvjeda i nije očekivao od takvog čovjeka takav tihi, mekani i uljudni nastup. Bogoljub je svojim sinovima govorio da je on najnormalniji u toj obitelji, a njegove procjene temeljile su se upravo na njegovom čudnom izbivanju i spektakularnom pojavljivanju. Zbog očevog zaključka upravo su ga i Izidor i Grgur više od svih drugih uvažavali. S FRANJOM njihov drugi ujak Milan nije ima izgrađen nikakav odnos. On je za razliku od svog mlađeg brata bio uspješan sportaš, hrvač, vrlo cijenjen i voljen baš zbog svoje smirenosti i jednostavnosti. Nije pio i vjerojatno ga je to izbacilo iz obitelji. To su bile životne zakonitosti njihovog uskog kruga i svi su morali biti kao oni ili su mogli samovoljno napustiti to trulo borilište. On je izabrao opciju koju je izabrao i nikada se na ništa nije žalio. A BOGOLJUB, čovjek koji drži do ozbiljnih ljudskih stavova, ga je baš zbog toga najviše cijenio. Nije bilo lako uzeti stvari i otići živjeti, ne u drugi grad, već u drugu zemlju. I nikakav žal, plač i sentimentalnost nije pokazao jer je znao da će se morati vratiti ako se prepusti osjećajima. Osjećaji nisu ozbiljna kategorija, rekao je jednom prilikom Izidoru kada su sjedili na Dolini ljubavi, omiljenom kupališnom mjestu mnogih generacija. Zbog svih njegovih vrlina Franjo Milana nimalo nije volio, a bili su braća, ista krv, to je Izidoru bilo strašno i nepojmljivo. Čak sablasno. IZIDORA je, u svakom slučaju, najviše povrijedio zbog Bogoljuba, kada se sprdao sa njegovim opisom troškova baš za njegove roditelje, koji su ga, uzgred rečeno, dijelom sami naveli na takav put iako ga nisu pretjerano voljeli. Zadnje dijete isprdak znala je reći Izidorova baka, a djedu su misli plovile rijekom u koju je, odmah po rođenju, želio baciti Franju. Kasnije, mnogo godina kasnije, zajedno su u miru spavaće sobe jedno drugome priznali da 34

35 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE su to trebali i napraviti pa što god bi kasnije bilo s njima i ostalom obitelji. SVE te stvari Izidoru su do kraja sjele tek sada, nakon tolikih prevrtljivih godina, kada je većina aktera mrtva. Ujak Franjo je još živ najvjerojatnije jer je najmlađi od svih drugih, ali je za Izidora ipak mrtav, čak više mrtav nego svi mrtvi zajedno. Oni su barem nekom sitnicom zadužili Izidora i na taj način zauzeli djelić njegovog srca, što sa Franjom nije bio slučaj jer je on sve svoje putove zatrovao teško shvatljivom nečovječnošću. IMA on i obitelj, ženu sačuvaj me bože, od vanjskog izgleda koji u stvari i nije toliko važan, do unutarnjeg koji daje puno značenje onome koji ga nosi, a to je bilo očito slično onome koje je posjedovao Franjo, jer na kraju krajeva, kako bi se drugačije i našli. Imaju dvoje djece koju Izidor godinama nije vidio i ne bi ih ni prepoznao da su se negdje slučajno sreli. A upravo se to i dogodilo, sreli su se jednoga dana na Izidorovom poslu, u knjižnici. Stariji Franjin sin, koji se zvao kao i Izidorov djed, Milan došao je posuditi neke knjige za fakultet, iz strojarstva, to Izidor nikada neće zaboraviti. Izidoru nije ništa rekao sve dok ga ovaj nije pitao, gledajući poznato ime i podatke koji su mu govorili samo jedno, da su rođeni bratići. Što je tebi Franjo, Milane. Tek se onda Milan oglasio nekim, činilo se Izidoru, čudnim, omalovažavajućim tonom. TATA, Izidore rekao je, i to je bilo to. Nasmijao se i samo čekao da mu Izidor zaduži knjige. MOGLI bi otići na kavicu i malo se ispričati rekao je Izidor želeći zakopati ratne sjekire koje su se godinama otkopavale jer nije bilo dovoljno uvažavanja i razumijevanja prvenstveno sa strane Milanovih roditelja. Želio je pomiriti nepomirljivo i to mu je bilo jasno čim je Milan zamakao za ugao i nestao. IZIDORU se učinilo da je netom prije rekao da mogu jednom otići na piće onim istim tonom njegovog oca Franje, bahatim i omalovažavajućim, kojim je Izidora nebrojeno puta želio nanervirati. 35

36 Dubravko Buco Krstić ZNAO je da nikada neće doći do zbližavanja njega i njegovog brata sa njihovim najbližim bratićima i nije mogao vjerovati što se sve može učiniti obiteljskim odnosima koji bi ipak trebali nekako opstajati ako zbog ničega drugog, ono barem zbog krvi. KOD kuće je sa svojima pričao o tom događaju, jer je to za njega bio događaj, ali nitko na to ništa nije rekao tako da mu je bila jasna njihova jedinstvena poruka koja se nije razlikovala od njegove, a ta je bila da su svi oni za njih mrtvi, i tu prestaje svako možebitno zbližavanje, svaki konstruktivni razgovor. KASNIJE, kada mu je pijani Franjo u dvanaest sati navečer telefonom priznao da je on osobno Milanu rekao da se ne javi svome bratiću, Izidor mu je samo odgovorio da je fino odgojio djecu i spustio slušalicu. To je bio zadnji njihov razgovor. NAKON toga je Izidor pomislio da je sve to u redu i nije bio ni ljut ni razočaran, već jednostavno prazan što se tiče toga čovjeka i njegove obitelji i njihove slučajne vezanosti putem krvi. Za sve njih Izidor više nije ni pokušavao naći neko mjesto u svojim mislima, a kamoli u srcu. ŽELIO se vratiti Bogoljubu, čovjeku koji je unatoč svim izmišljenim i stvarnim peripetijama u njegovom životu ipak odigrao ključnu ulogu. Znao je, a bio čak i prisutan brojnim Bogoljubovim ispadima koji ga, na kraju krajeva, nisu previše ni iznenađivali jer ga je i posao kojim se bavio dosta trošio, a nakon svega, tu su bili teški, zahtjevni i nadasve bezobzirni ženini roditelji uvijek povezani sa, sada već, legendarnim Franjom, kojega nikada naročito nisu voljeli, barem su tako pričali. IZIDORU je ipak sve to bilo čudno i nastrano jer nakon svih tih proživljenih godina sa svima njima ili čak i bez njih, nije mogao dokučiti taj zamršeni odnos. U priči je i Bogoljub bio isključiv i jasan, ali u nastupu bi se nekako nerazjašnjeno smekšao. I to bi bilo uvijek tako. JOŠ mu je jednom krenula suza zbog Bogoljuba jer je njegova smrt bila skroz svježa i samim time uspjela je prekriti većinu njegovih promašaja, gluposti, divljanja i svađa, koje su najvjerojatnije 36

37 JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE bile namijenjene ljudima koji su ga tlačili, a najviše toga morali su na svojoj koži osjetiti upravo njegovi najbliži, sinovi i žena. Ali, to i je jedna od značajki obitelji, da ublaži stvari koje bi se teško mogle normalnim ophođenjem riješiti. NJEGOVI ispadi nikada nisu trajali duže od pola sata, ali je i to, što se njega tiče, bila čitava vječnost. BEZ obzira na sve, Izidoru je danas jasna svaka njegova izgovorena riječ, bila iskazana u bijesu ili u šali, njemu je imala smisla baš zbog toga što je Bogoljub kao petnaestogodišnjak otišao od kuće i morao se sam probijati kroz život. Ponekad je bio grub i agresivan, ali nikada zao tako da ga ništa nije dugo držalo. Brzo se hladio i bio je sretan zbog takve osobine, a Izidor naročito jer je s bratom stvarao razne nepodopštine koje i nisu baš bile specifične za djecu njihove dobi. Primjećivao je i teže nesuglasice kod obitelji koje su bile u njegovom vidnom polju, ali su se te iste pravile idilične i mirne. Tako se brzo susreo sa zanimljivom riječju koja mu se sve više sviđala kako je odrastao i stario krinka. Jedino kod svojih bližnjih nije nalazio tu riječ jer je kod njih bila jedna jača i moćnija koja nije trpjela suparnike alkohol. A što se toga tiče tu je djed bio ipak malo umjereniji od bake dijelom zbog naravi, a dijelom zbog šepavosti koja ga je uhvatila u ranoj mladosti kada se ozlijedio na jahanju. Nikada o tome nije Izidoru rekao ni riječi, samo je znao reći da je bio svestrani sportaš. Baka mu je ispričala priču da se okrenuo čašici kada je ozlijedio nogu koja bez šepanja više nije mogla normalno funkcionirati. Zbog toga se bojao svoje žene kada bi se posvađali (obično zbog pića) jer mu se ona prijetila da će ga napasti dok spava, a kako je on postao manje okretan svijest mu je nalagala da joj popušta. A kada se takvoj osobi popušta ona obično postaje zvijer. Takva je postala njegova baka zvijer kada pije, a janje kada je trijezna. Samo što je više vremena bila pijana. UJAK se predobro uklopio u cijelu igru pa su svi troje znali zakazati kada bi Izidor i Grgur dolazili na praznike zimske, ljetne, novogodišnje, prvomajske, bilo koje, čak i vikendom. Ne bi ni trepnuli kada bi Bogoljub u dvorištu okrenuo automobil, strpao 37

38 Dubravko Buco Krstić obitelj i krenuo natrag onim istim putom koji mu se sada činio puno težim jer je znao što njegovoj djeci znače ti praznici kod bake i djeda. Takve situacije su bile toliko česte tako da su svi željno iščekivali trenutak kada će sve biti u redu. To bi za njih bila svečanost jer bi Izidor i Grgur unaprijed strepili od onoga što će ih dočekati, a njihova je majka već izgubila živce od takvih dočeka da uopće nije bila sretna zbog bilo kojih nadolazećih slobodnih dana. U TAKVIM okolnostima rasli su i djelovali, onako kako su znali i umjeli, Izidor i Grgur zajedno sa svojim roditeljima dok smrt nije počela uzimati svoj danak. Unatoč svemu tome govorili su kako je njihovo vrijeme bilo lijepo, toplo i plodno, ali to se uvijek kaže kada godine prekriju uspomene. IZIDOR je osijedio, isto kao i njegov brat Grgur, a majka je dovoljno stara da više ničemu ne pridaje neki veći značaj. Od svih ostalih, ujak Franjo je još jedini fizički živ, iako je za njih već odavno mrtav. Ima stodvadeset kilograma i sve se teže kreće. Izidor ne vjeruje da je u ičemu napredovao, ali i to ga se već dugo vremena ne tiče. Točnije, točno zna od kojeg trenutka, još od onoga dana kada mu je Bogoljub rekao važnu i upečatljivu rečenicu koja je promijenila tok njegovih misli i pokazala jednu drugu stranu, čak mračnu i bezbojnu, obitelji koja se brzo urušavala, a da to nikada nije ni primijetila. 38

39 Priča Ličkih novina 4. Željka Rukavina JEDINI VALJAK KOJI VALJA Pročitajte i recite da za ovo nikada niste čuli. 23. ožujka u sati Danas smo od edne naše čitateljice Ličkih novina dobili, jasno s najboljim priporukama, priču koja slidi. Pročitajte i Vi. Morda bude jošte. Do vidova. Davno je meni moj ćaća reka da sam se trebala rodit ko muško al da se dragi Bog zadnji čas predomislio, valjda da mojoj jadnoj mami ispuni bar jednu želju u životu. Tako ja i ispade Željka. U mojoj familiji svi nose ime po nekome didu, stricu, didovom didu, babinoj sestri, babici koja je porodila babu negdje u polju dok su Talijani iza brda pjevali Bandieru Rosu... Kako sam se rodila, tako sam ćaći uvukla se ispod kože vrag vraga pozna, rekla bi moja mater. Godina za godinom je išla ja sve sličnija njemu iako je jadna mama ulagala jebenog truda da od mene napravi damu. Ja ispala lajavi vrag, uvik oko sebe društvo skupljala i zabavljala. Mama je u kući bila majstor. Čuvar kućnog alata u bijeloj kantici. Ćaća bi tu i tamo pokazao zanimanje za neke (sitne) radove tipa mijenjanja pregorjele žarulje. Prva stvar koju sam naučila od njega je kao prominit žarulju; najprije poskidaš sve osigurače žarulja se ne mijenja na živo, sa strujom nikad ne znaš, s takim stvarima se ne treba zajebavati! Druga stvar, vratiš osigurače na mjesto, zapališ cigar, otpuneš dim, 39

40 Željka Rukavina i ponosno satima promatraš rezultat uloženog truda dok ti se oči ne upale od gledanja u jebenu žarulju od 60W. Mama je mijenjala svjećice na fići... crvenom. Bili smo bolji srednji stalež pa smo imali dva auta fiću i... Sivka. Sivko je bio ćaćin... fićo. To nije bio obični auto, ima je jebenu osobnost sičeve presvučene crvenim skajem, široki volan... grijanje se palilo ispod sica, zadnjeg. Nije se nikad kvario. Zato ćaća i nije zna kako i zašto bi mijenjao svjećice. Poslije je u ratu granata pala na sred Sivka... osta samo volan, široki. Bila je to najtužnija nedilja te godine. Volan danas visi u garaži. S 10 godina sam naučila mjenjati gume. Nekad mi se čini da sam većinu svog djetinjstva provela ko šegrt na naukovanju. Godine prolazile, curetak izrastao u curetinu, ćaća je i dalje pjevao iz sveg glasa u birtiji preko puta, brat se odselio, ostale nas dvi... ko dvi jetrvice. U tom svemu, ja sve sličnija njemu, pa je valjda to i najviše dolivalo ulja na vatru. Jedino u čemu sam se razlikovala od njega su ruke... sposobne ruke. To je valja ono nešto zadnje što je ostalo od onoga dok sam još mislila da bih se mogla roditi kao Ante ili Joso. Ima je i ćaća sposobne ruke, ali za finije stvari. On je broja novce. Broja je tuđe novce. Kažu da je bio najbrži brojač novaca u bivšoj Jugi. Donosio je on kući i neke medalje s radničkih igara, valjda je onda nekog kurca i osvaja... osim kolegi(ni)ca iz kuglačkog kluba zategnutih u Yassa trenerke. Svake dvi godine smo krečili. To je bio događaj. Najprije dva dana iznošenja namještaja i svih servisa za suđe koje su moji dobili kad su se ženili. Ti se naravno nisu koristili, ali su stajali u vitrini. Jebali ih setovi od 24 komada! Onda bi doša Jole. Ćaćin rođo. Jolina čaša i ćaćina čaša su bile ko jedna, prvo koljeno, bliza rodbina. Jole bi krečio cilo ljeto. Doša bi u subotu, zamiša jupol, onda bi vidio da nije donio valjak, jedini koji valja, pa bi oša 40

41 JEDINI VALJAK KOJI VALJA po njega. Vratio bi se u srijedu. Mami je jedno ljeto dopizdilo, pa je odjebala Jolu. Od tad krečimo sami. Jebalo ih krečenje i setovi od 24 komada! U subotu je moja prija krečila. Ostala sama s nejakim ditetom, nikad nije ni čava sama trebala promijeniti. Nije lako jadnoj bedeviji, treba, dite naraniti, obuć, benzin nalit, napravit nova usta, platit nove sise ko da je to za džabe... Što š od sirotinje, neg pomoći, nikad ne znaš kad ćeš ti najebat. I tako ja danas puno godina kasnije od onog kad je onaj gore il onaj od dole odlučio da se ipak rodim ka jebeno žensko i da svakog vraga znam, krečim novi život malo prerađene gospođe. Nije lako nama trima, svaka svoj križ nosi. Nisam ponila valjak, jedini koji valja, al esam sjećanja... Život je tija da se rodim ka Željka, da dvajst i osam godina kasnije krečim u Gorici i smijem se svijetu kojem upravljaju muškarci koji sad valjda gledaju u onu jebenu žarulju od 60W i čude se nama koje smo sposobne sjebat 38 kvadrata u jednom danu. 41

42 ŽELJKA RUKAVINA Priča Ličkih novina 5. ŽELJKA RUKAVINA LIČKA KRONIKA DRUŠTVENIH DOGAĐANJA 28. ožujka u sati LIPANJ: Este l' uzimali drva. Mi smo uzeli 18 metara. Eno smo lani uzeli 15, pa nam ni treščica nije ostala. Jebat ga, kad je taka godina bila. Točno se sićam da sam sidio u kući i noge mi ozeble. Ja mu jebem mater, bome ću naložit, velim ja. Jebat ga, cilu godinu se loži. - Što'š popit? SRPANJ: - Este drva ispilali? Nama jučer Ante doša' i ispila'. Valjda će doć sin iz Zagreba, pa ćemo iscipati. Jeba im Bog mater i drvima. KOLOVOZ: - Este složili drva? Meni bio mali iz Zagreba, pa smo ih ubacali kroz 'edno poslijepodne. Ma da nije bilo one kiše, ubacali bi mi nji' još prošli misec, al' jebat ga, nemo'š mokra drva mećat. A i mali nije moga prije doć, znaš, on ti je pri cestama. Muči, državna firma, dobro je. RUJAN: - Rodile šljive ove godine ko lude! Ja ih brat' neću da ih jebeš. Eno ih 'ko 'oće, nek' bere. Ma možda naberem za dva tri kotla, al' se s pekmezom, raskuvavanjem i babama ove godine neću jebat. Jeba i' pekmez da i' jeba. 42

43 LIČKA KRONIKA DRUŠTVENIH DOGAĐANJA LISTOPAD: - Kol'ko si ti kotlova ima'? Ma ja nisam puno, sto litara da imam u kući. Ma bilo šljiva ka govana. 'Ko danas peče? STUDENI: - Ja ću ove godine uzeti polovice, oću se kurac jebati s klanjem. Ma i nisu to više prasci kaki su nekad bili. A jeba mu ja mater, el to ono što pričaju globalno zatopljenje il koji kurac, al sićaš se da smo najkasnije za dan republike klali. Na što je to došlo, vrag će ga znati. - Aj u kuću. Oš' rakiju popit? Ma ne'š kurac! - Dobra! STUDENI/PROSINAC: - Este li vi klali? - Što'š popit? - Dobra! SIJEČANJ: - Mater mu jebem i snigu i kidanju. Okida sam od garaže do ceste. Dok sam doša' do ceste sve s krova palo. Ja mu jebem mater, ja ga više čistit neću do prolića. - Ajmo popit rakiju. - Dobra! VELJAČA: - Čija je ovo rakija? - Dobra! - Oće li ovo opet padat? Jeba bog nju i auto i lopatu i kidanje. Da jeba! OŽUJAK: - Provaj ovu, ovo je lanjska. - Dobra! - Eno sam skin'o lanjsku plećku, pa ću skuvat, dica će za Uskrs doći. 43

44 ŽELJKA RUKAVINA TRAVANJ: - Bila dica iz Zagreba došla, pa smo kuvali pršut, ne bi ga ja inače kuva', bi mu jeba' mater. - Oš probat moju ovogodišnju? - Dobra! SVIBANJ: - El ono govno opet pada? - Daj rakiju! - Dobra! LIPANJ: No event SRPANJ dolaze drva! 44

45 MOJA LITA Priča Ličkih novina 6. i 7. ŽELJKA RUKAVINA MOJA LITA 17. travnja U osmom misecu na Veliku Gospu uvik je bilo veselo kod nas. Osta' običaj još prije vremena partija, komunizma, politike da se taj svetac obilježi svečano i dostojno. Svečano je uvik bilo. Dostojno...pa...Negdje u tom dugom nizu godina pogubili smo ono zašto se taj dan baš slavi, al' jebat ga, bar smo imali razlog za okrenut janje ili dva na ražnju. To je bio jedni dan u godini kad bi se moja familija sva okupila, a razlog ne bi bio sprovod. Da je za nji' znao Monty Payton danas bi svi vozili Rols Royseve, a o nama bi generacije pričale. Ma pričaju i vako. Ne vozimo Rols Royseve, al smo prikupili zavidnu kolekciju vozila svih generacija tvornice Kragujevac. Babe i mame bi danima pekle kolače, stričevi bi danima raspravljali o tome di stol treba metnut, a uvik bi bio na istom mjestu, kod tetke Pepe ispod kruške. Zadnje godine ko da nam je bog htio reći da je to zadnja godina da se tako svi skupljamo, grom je opizdio po srid te kruške. Stric Jure zvani Đurt je kao bivši oficir bivše vojske s najizraženijim organizacijskim sposobnostima sagradio iza štale bunker na kojem bi mu i Ossama Bin Laden pozavidio... Došli su svi, skoro svi... oni koji su trebali došli su. Ka i uvik tetka Pepa i baba su u kuhinji na +40 uz šparket bilile kumpire i skrivećki točile rakiju. Tetak Niko, ćaća i stričevi 45

46 ŽELJKA RUKAVINA su u konobi sikli meso. Mi zavaljeni u 'ladu pored šterne. Jedino je stric Marko sa strinom sidio u bunkeru. I prije nego li bi stavili pladnje na sto', svi bi oni već bili dobro pod dimom i tu bi otpočinjale priče koje dan danas pamtim i koje dok sam živa neću zaboraviti. Moja baba žalila je sve i svakoga, za svakog bi mogla suzu pustiti. Tetka Pepa je bila lajava i okretna vele da sam na nju. Tetak Niko gospodin starog kova koji se priženio za Pepu bižeći od partizana. Stric Marko... e, stric Marko Bio milicajac još valjda za kraljevine Jugoslavije. Munjen do prekosutra. Bio ranjen u onom ratu u glavu. Ma bio on munjen još i prije toga, al vako je bio narodni heroj, 'nako bi bio samo lud. Na njemu kapa NK Rijeka, u ruci Relly. Uvik bi larma', al tako je to kod njega bilo ka' normalno. Uvik najbolji divan bi bio između njega i moje babe. Jednom je prilikom reka' da bi moja baba i Isusa izjebala iz raja. Od onog janjeta ni psu ne bi kost ostala za oglođati. Ispeć' janje bila je nauka ravna cjepanju atoma: jačina vatre, smjer puvanja vjetra (ako ga ima), brzina okretaja... Svak' je ima' svoju teoriju. Na kraju bi komentar uvik bio isti: Bilo je dobro, mlado, ne mrsno, al' da ga jebem možda da ga je bilo još pet minuta peć... Ma da je bio spržen u krematoriju, oni bi imali isti komentar. I tako od kad ja pamtim, a moj brat još i duže. Stric Marko bi kako je dan odmica' s Rellyja preša na konjak...to su bili kritični momenti. Strina Mandica, stara poštarica nije se dala zbrukati i na sve je odmanjivala rukom tepajući mu: Makica, ne misliš li da je bilo dosta, znaš da ne podnosiš alkohol. Na njena tepanja on bi bez pardona samo ispalio: Mande, jebem te golu na stolu, ne seri!! 46

47 MOJA LITA Mi bi se tamo iz lada pokraj šterne keljili ko blesavi i ne sluteći da su priče koje čujemo po ko zna koji put tad po zadnji put bile ispričane. Pridveče' bi se u svom golfu pojavila tetka Kata koja je s dicom bila kod crkve. Kod crkve je svake godine za Gospu bio sajam. To je bila prilika da se svi seoski gasterbajteri skupe i pokažu svoje nove marcedese sa rvackim zastavama na retrovizoru. Mi se tu nikako nismo uklapali. Mi smo svoje mise služili kod tetke Pepe. Kragujevačka mašinerija bila je sparkirana kod one kruške što ju je grom prolitos sjeba. Pala bi noć, znam da bi svaki put u ta doba i mojoj mami pao mrak na oči jer bi ćaća do tad već bio najglasniji i najpijaniji. Tetka Kata bi razvezla babu i strinu kući, a mi bi se ostali navlačiti s ćaćom i stricem koji bi tad već suzama zalivali lička sela, stare potleušice, (pra)didovog konja Surca, kukuruze i one konje što i' Partija bila oduzela u Narodno dobro '46. Čekajući da dođu bar do stvaranja države, zaspivali bi na tetkinom biljcu dok bi nad Balenijom noć zadnji put bila tako poznata i naša. Moja lita više nikad neće biti ista... ni kruška ostala nije... Priča: Vozio stari Ličanin živo vapno u kolima. Sta je isprid birtije. Sveza konje i oša na rakiju. Noć se otegla. Izjutra iziša prid birtiju; konji podivljali, kiša pada, vapno gori. Sta' nemoćan i jadan pa reče: S čim se gasiš kad se vodom pališ?!? Zaključak: Ako janje ispečeš baš onako kako treba, nikad se prave janjetine nećeš najest'. 47

48 ŽELJKA RUKAVINA NOSTALGIČNA Nedjelja je. Opet ništa ne radim gluvarim rekla bih. Dobro je to. Niko me ne gleda, bazam sama po ovi' 30 kvadrata i mislim si: ma da ga jebeš, bolje ne može bit'! Možda i može, al' nisam ja naučena na neke bolje stvari, a sirotinju i ne valja na dobro ni učit. Guzica onda uvijek zijeva na više. Dobro je meni i 'vako. U sobi radio krči, 'vata samo Otvoreni i Zaprešić. Dao mi ga Mladen iz ureda. On ima bolji. Meni je dobar. Nedjelja, nema reklama, samo glazba. I onda krene... Nostalgična, TBF... Jebate, svaki put se stresem kad je čujem. Ko' da je neko ukrao moj život i nakeljio mu Dedićevu melankoliju. Strava stvar! Sjedam za stol, palim cigaretu i rolam u glavi sliku po sliku... vidim ćaću s bafama, mamu u fići, ja cjela zamujsana od sladoleda... Preko puta moje kuće bio je najbolji punč na svijetu kod Slatkog. I danas je tamo. Ko klinci smo jedni druge izazivali tko ima veća muda da popije limunadu koja se miješala u onom aparatu koji nije opran od vremena prvih nereda na Kosovu. Onda bi ušli i keljili se napisima na špiglu: Zabranjeno češljanje, Dnevno svježi k oči - neki fakini mu zgulili slova, la' to njega nije puno jebalo, tako da dan danas taj napis stoji ka orginal! 48

49 NOSTALGIČNA Ka i onaj kad bi otišao u banku ili poštu pa bi na vrata napisa: Vraćam odma se! Taki je naš Slatki. Niko mu i ne zna pravo ime. Slatki je jedna od većih misterija u gradu, ka Dorian Gray... ne stari! Već dvadeset godina isti. Samo umjesto slike, njemu stare kolači. Zato ih i ne kupujemo. Samo sladoled. Daleko najbolji punč. Zajebalo ga onda kad je s Kosova krenuo trbuhom za kruhom i kad se sparkiro u Gospiću. Jebeni zajeb! Kako je došao, kupio si Reno četvorku, bijelu i dan danas je vozi. I ona ka i on, nit stari nit' se kvari. Ja mislim da je to zbog toga što on sigurno ne jede ništa što napravi. Al jebe mi se, i dalje ima najbolji punč na svijetu. I opet rolam slike... Božji ljudi su blagoslivali puške... Jesu. Ja i' gledala. Zato i nisam išla u crkvu iako mi je ćaća govorio da bi trebala. Znala sam ja da vrag odnio šalu kad me on tamo tira. Nikad on nije bio od onih savitljivih grana što se povijaju ovisno o vjetru koji su se izmjenjivali svakih par desetljeća. Ćaća mu bio partizan, poslije ugledan član Partije. Baba se zbog tog morala odreć' crkve. Al nije vjere. Oženio ženu krive nacionalnosti. Dobio djecu mješance kako su nas onda zvali. Nije tija potpisat ni za Partiju ni za one iza koji su došli. Uvijek je bio svoj. Zato sam znala da je vrag odnio šalu kad me je on gurao u crkvu. Al ja san i onako mala i nejačka znala da to nije volja Njegova. 49

50 ŽELJKA RUKAVINA Vidjela sam kako su božji ljudi blagoslivljali topove... To im posao' nije bio. Kad je rat već bio pri kraju i kad smo skoro pa cijeli dan imali struju, gradski oci investirali u nove semafore valjda su mislili, kad smo se izvukli od granata i neimaštine, bilo bi u kurcu da na kraju najebemo prelazeći cestu. I tako su jednog ponedjeljka organizirali svečano puštanje u rad novih semafora na sva četiri raskrižja u gradu. Bio tu i gradonačelnik, načelnik, čelnik... ovaj, onaj... mislim da je i televizija snimala. I govor su držali semaforu u čast valjda ne znam, ja sam sjedila s ekipom u parkiću i pušila neko je ćaći mazno cigarete pa smo imali Croatiu čini mi se. I tako, na sveopće veselje cijelog puka koji se radoznalo skupio ko da sam Nikola Tesla nekog vraga opet smišlja, pop je našao zgodno da između cijelog arsenala čelika i željeza usput blagoslovi i novi semafor. Bilo je svečano taj dan u gradu. Svi su izvezli aute od semafora do semafora na sva četiri raskrižja ka u lunaparku. Sat vremena kasnije, dok su ovi od gore u Smiljanu častili svoja nepca mladom janjetinom semafor odapeo onaj što ga pop blagoslovio. Nečista posla, ja ti kažem. Slike idu dalje... Nostalgična završila, počele vijesti... ja i dalje sjedim za stolom, tupo gledam na krovove i vrtove... Ni jednog susjeda ne znam... Kad se sjetim kako su mi ta seoska zabadala znala ići na jetru sad mi nekako sve ružno bez nji'. Niko me ne čeka u pet ujutro kad dolazim pijana kući, nikog ne jebe kaki me je auto doveza, jesam li se probudila u osam ili u podne... 50

51 NOSTALGIČNA Nisam mislila da će mi takve stvari faliti od tog sam i pobjegla, al' jebat ga, kako ono kažu možeš seljaka istjerat iz sela, al' selo iz seljaka... nikada. Uvijek ću ostat dođoška i uvijek će mi falit moj narod... moji seljaci... Milka, prva susjeda koju nikad nisam mogla prejebat biciklom, bez obzira što je njoj sedamdeset, a meni dvajs' i kusur... Kata Jose Koke s očima i manirima kameleona. Stric Mile koji larma još s početka ulice i pored koga niko nije moga proć', a da ga on nije registrira... Moj grad... Popovi... u birtiji Slatki... I najjači punč na cilome svitu... 51

52 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Priča Ličkih novina 8. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES 21. travnja u sati Tako je glasila prva rečenica u Jakobovoj priči gdje se spominje ime čuvenog odmetnika i vođe bande na Divljem zapadu koji je, samo za ovu priliku, svoje mitsko ime velikodušno podario susjedu od nekih četrdeset i pet godina (njegova slobodna procjena), koji je stanovao u istoj zgradi dva kata iznad tog iznimnog dječaka. Zadaća koju su dobili u školi bila je da napišu priču o bilo čemu i bilo komu, izmišljenu ili stvarnu, ali nadasve čitljivu i zabavnu. Profesorica im je dala neke natuknice, ali to Jakoba nije pretjerano zanimalo jer je on već tada, u ranoj dobi, odlučio postati pisac i nije želio nikakve savjete, crtice i moguće smjernice koje bi ga udaljile, slučajno ili namjerno, od njegove prvobitne zamisli. Ali, svejedno, ona je na taj način kod njega potakla baš tu priču. Njegova razigrana mašta u načelu nije podnosila tu vrstu dodatne inspiracije premda je imao razumijevanja za profesoričino pričanje jer je ona samo provodila program koji je i njoj osobno vjerojatno ponekad bio nezgrapan. Mašta je bila temelj svakog njegovog pokreta tako da se uvijek doimao kao najvažniji član svakoga društva, gdje god se pojavio. Nije to potencirao, ali je jednostavno primjećivao tu svoju pokretačku snagu, nadnaravnu crtu, ili je to ipak bila malo prenaglašena osobina koja bi ga s vremenom čak mogla odvesti na krivi put. Ovoga trenutka nije imao vremena za filozofske rasprave sa samim sobom, što je tako često i zdušno volio raditi, već je prionuo na najdraži posao na svijetu pisanje zadaće uz slobodni izbor 52

53 U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES teme. Odmah se odlučio za Jesseja Jamesa, ali ovoga iz njegove zgrade, gospodina Konrada Maračića, kauboja današnjeg vremena, kakvo je i sam Jakob proživljavao, upijao, trošio nemilice i, nadasve, uživao u njemu. Upravo se on jedini od svih ljudi oblačio poput kauboja s Divljeg zapada i normalno je onda da je postao glavni lik priče. Jedino su naočale odavale jednu modernu verziju čuvenog odmetnika, a također i romantičara, koji je pobio svu silu ljudi, tko zna kakvih sve osobina i pogleda na život. Doduše, Konrad mu nije baš sličio, a to je Jakob uvidio vrteći internetske stranice na kojima je podosta saznao o mitu Jesseja Jamesa, ali to u konačnici i nije bilo toliko važno jer je sve bitno ipak trebala učiniti Jakobova mašta. A upravo je tu Jakob bio kao kod kuće, kako znaju reći stariji i iskusniji članovi njegove obitelji. Bio mu je dovoljan samo jedan pogled na zanimljivog susjeda i priča bi u njemu počela tinjati. Znao je to već i prije, a sada je sve još samo dobilo jedan jači i ozbiljniji zamah. Tijelom su mu prošli trnci i to je bio znak da ga posjećuje najdraži osjećaj, ono titravo stanje kreativne energije. Nije imao pojma čime se u životu bavi gospodin Konrad Maračić, a to ga i nije previše zanimalo. Najvažnije mu je bilo da je taj simpatični sredovječni čovjek, otac dva sina starija nekoliko godina od Jakoba, upravo u njemu stvorio neizbrisivu sliku Jesseja Jamesa, romantičara i bandita, kako je pročitao na Internetu. Za razliku od pravoga Jesseja, koji je Jakobu izgledao čak i pomalo nezgrapno, Konrad je bio naočit i visok muškarac, vitke građe i skladne cjelokupne vanjštine, koji se često šetao sa svojim kao snijeg bijelim bulterijerom Zeusom po čitavom naselju, a i šire. Zeus je bio nabit, jak kao bik, rekli bi stariji, a Jakobu se čak činilo da je pomalo i lijen budući da ga je njegov gazda uvijek morao vući, gurati, moliti da malo pruži korak. A možda je to bila samo njihova igra, znao je često pomisliti. Jakob je pratio svaki Konradov korak, u stvari, činio je to samo kada je bio u prilici, a obično se to odvijalo u vrijeme kada je svoga ljubimca Zeusa vodio u šetnju. Znao je točno vrijeme njihovog polaska i ako je slučajno bio slobodan nalazio bi načina da im 53

54 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ se stvori na putu ili makar u vidokrugu. Tako su se i sprijateljili. U tim bi se suočavanjima Jakob zaneseno igrao sa Zeusom po nekoliko minuta, a Konradu je bilo drago da se taj dječak ne boji psa kojega su i odrasli promatrali sa strahopoštovanjem. A Zeus je zaista izgledao opasno više nego što je stvarno bio. Dobar odgoj, rekao bi na rastanku sebi u bradu Jakob sjećajući se djedove drage izreke. - Gospodine Konrad, mogu li vas zvati Jesse? upitao je Jakob jednoga popodneva svoga novog prijatelja, gledajući ga molećivo. Za to je vrijeme klečao milujući Zeusa po leđima osjećajući veliku knedlu u grlu jer nije znao što će mu Konrad odgovoriti. A on se samo nasmiješio znajući, onako, nasumce da u Jakobu postoji jedan topli svijet ispunjen maštom, dobrotom i veseljem, kakav je i on svojevremeno posjedovao. Kod njega se kroz mnoge godine to promijenilo u ozbiljnost jer je život donosio nove zakonitosti i mnogobrojne varke koje su mijenjale njegov pogled, dok je čežnja za djetinjstvom jednostavno morala ustupiti svoje mjesto borbi za opstanak. Sva sreća da njegov knjižničarski posao nije iziskivao opasnije stresove tako da je svakoga dana bio miran i sretan, a čim bi napustio radno mjesto posao bi zaboravljao skroz do sutradan. Smatrao je da mu bolje i ne može biti, a za razliku od brojnih kolega, bio je zadovoljan i s plaćom. U mladosti je radio i mnogo teže poslove (građevina, danonoćna vožnja tramvaja, brodogradnja), to su bili samo neki od poslova dok nije pronašao svoje mjesto pod suncem i tako se usidrio. Malo se stresao od pomisli na te, hvala bogu, davne dane. - Možeš Jakobe, možeš, to će mi samo imponirati. Je li to možda po Jesseju Jamesu pitao ga je pljesnuvši dlanom o dlan u znak zadovoljnog razgovora i osobnog pogotka u cilj. Usput mu je još rekao da je rođen istoga dana kada i taj čuveni odmetnik, i romantičar, nadodao je. Još je pogladio brkove i rijetku bradu koju je već nekoliko dana planirao obrijati. Osmijeh mu je bio topao i uglađen, tako je barem Jakobu izgledao, a on je imao nos za te stvari, bez obzira što je bio još dječak. 54

55 U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES Zeus im se motao oko nogu, umiljato i prpošno, valjda zbog toga što je i on želio na bilo koji način sudjelovati u razgovoru. - Znaš Jakobe, počeo je Konrad svoju ugodnu priču, kad sam bio mladić znali su mi se smijati zbog moje zaljubljenosti u Divlji zapad, ali mene to nije previše brinulo. Redovito sam pratio western filmove i živio živote glavnih junaka, ali i onih sporednih koji su mi bili simpatični. Najvažnije je da su bili dobri, da su pomagali slabijima, da su bili ispravni, po mome, naravno. Danas imam najmanje tri stotine western filmova i u slobodno vrijeme ponovno živim živote junaka koje sam volio kao dijete. Eto tako, a Zeus mi je zamjena za konja budući da nemam uvjeta posjedovati, ili bolje rečeno, držati jednu tako veliku plemenitu životinju. Živim u zgradi, nažalost, i tako to, ali ti ne mogu opisati silinu sreće što sam u tebi našao jednu srodnu dušu. Ti si taj, vidim ja to dobro, ushićeno je sažeo u tri riječi priču o bliskosti želeći je na taj način zapečatiti. Vidio sam ja to još i prije, puno prije nego što smo postali prijatelji. Prijatelji smo, ha? - Pa naravno. Meni je čast biti prijatelj Jesseja Jamesa. Surfao sam po internetu pa sam pročitao neke stvari o tom, za mene, romantičaru, a tek onda odmetniku. Bio je zanimljiva osoba bez obzira što je ubio dvadesetak ljudi, a možda i više. Vjerojatno je imao debele razloge za takvo ponašanje iako je meni osobno to teško shvatiti. Što ti misliš o tome, Jesse? Valjda smo na ti kad smo prijatelji. Kako bilo da bilo postao je mitska osoba, a ja bih i njemu, da uskrsne, govorio ti. Da mi je samo znati što Zeus misli o tome. Jesse se nasmijao cijelim licem, a Zeusu se od veselja treslo cijelo tijelo. Jakob je naglo, onako dječački, potrčao prema samo njemu jasnom cilju uz glasan povik da će se uskoro vidjeti. Konrada je obuzela neshvatljiva radost, što zbog novog prijateljstva, što zbog činjenice da je napokon postao Jesse, tako da je brzim dugim koracima pohitao kući da uz kavu ispriča ženi svoje zgode o kojima je sanjao još kao dječak. 55

56 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Jakobu su danima kroz glavu prolazile svakojake misli. Možda Konrad želi biti poput Jesseja jer se na taj način lakše obračunava sa brojnim negativnim likovima koji ga okružuju, a možda samo želi napokon proživjeti svoj dječački san, da bude opasan i grub, ali isto tako pošten i romantičan. Tko zna kako si je i od čega izgradio svoj unutarnji život. Takva su razmišljanja pohodila i uveseljavala Jakoba tim više što im je on sam dodavao jednu novu crtu, možda izmišljenu, a možda skroz stvarnu. Najveći dio slobodnog vremena provodio je u igri s vršnjacima, s time da je svakoga dana ostavljao barem petnaestak minuta za druženje sa Jessejem i Zeusom. Pratio je njihove jednostavne navike, ali se svejedno čudio kada su se susretali u točno određeno vrijeme uvijek na istim mjestima. Nije znao odgovore na ta pitanja pa je te stvari pripisao sudbini. To ga je u velikoj mjeri umirilo. - Ne volim nove putanje, različite smjerove, to me uznemiruje. Na poslu točno znam kako će mi proteći svaki sat, znaš, radim kao knjižničar, a isto tako želim znati kako ću proživjeti i preostalo slobodno vrijeme. Jednostavno volim mir, komociju, jednostavnost i predvidljivost, nastavio je sažeto, a Jakob je brzo uvidio da Jesse nije čovjek od mnogo riječi. Valjda mu je i taj njegov posao takav, pomislio je. Ne volim iznenađenja, pustolovine, nepoznate predjele, tu se malo stresao zbog riječi koje je prevalio preko jezika, pa se naglo zaustavio u svome izlaganju. - To je sasvim u redu kratko je potvrdio njegovo izlaganje Jakob i toga časa nije ga želio ispitivati zašto i kako. Ali opet, bilo kako bilo, njegova dječačka radoznalost znala je s vremena na vrijeme biti Jesseju čak pomalo i naporna, ali to nikada nije pokazivao jer je iz osebujnog debelog iskustva znao da sa djecom ne smije biti previše odrastao, što više, treba biti na njihovoj spoznajnoj razini. Znao je da to nije lako, ali se dosta trudio, kao što su se davno i neki drugi ljudi, sada već pokojni, trudili s njime. Na kraju svake njihove seanse pogladio bi Jakoba po glavi, trenutak prije nego bi se dječak dao u trk. To je već bila opće 56

57 U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES poznata scena. Jurio je zaneseno, a Konrad se sa sjetom prisjetio svoga djetinjstva koje je odavno prohujalo. A Jakob, koji se u jednom trenutku dovoljno udaljio od Konrada i zadihano nešto vikao, što on nije mogao čuti, ali je pokušavao naslutiti o čemu se radi, povrh svega je još i veselo mahao rukama kao da im šalje samo njima znane signale. Zeus je naćulio uši i treperio samo jedan čas prije nego se upustio u trk prema Jakobu. Zajedno su preskakali drvene ograde, od pola metra, lokalnog boćališta gdje su u popodnevnim satima umirovljenici igrali svoju omiljenu igru. Nakon toga ponovno bi se približili Konradu koji je netom ranije sjeo na klupicu i zapalio cigaretu, svoj najdraži porok. Kada su se našli u njegovoj neposrednoj blizini prstima je dodirnuo šešir i na taj način pozdravio svog razdraganog prijatelja, dok je Zeusa lupkao po leđima i trbuhu. - Ipak sam doživio da budem Jesse, makar se to u mojim godinama tretira kao ludost. Ali, nema veze, prija mi ta uloga i tvoje društvo pa neka traje dok traje oglasio se Konrad, zadovoljno iščekujući vrijeme koje će provesti sa ženom pričajući joj o Jakobu. On je za nju bio samo mali susjed tako da nije znala što sve vrvi u njegovoj dječjoj glavi. - Meni je velika čast provoditi s tobom vrijeme rekao mu je Jakob klanjajući se poput glumca na pozornici. Uvijek je volio najviše glumiti kada je izgovarao najiskrenije riječi. Sada moram požuriti kući jer i tamo imam obaveza koje me željno iščekuju, a danas smo se baš zaigrali pa da me slučajno ne zatekne noć prije nego se dovučem kući. Znaš, prvenstveno me čeka matematika ( okrenuo je očima), moja neumorna prijateljica koja će me valjda mučiti do kraja života. A i profesorica iz hrvatskog jezika zadala nam je temu, još prije sedam dana, da razmislimo o kome i čemu ćemo napisati sastav, ili bolje rečeno, priču. Nasmijao se svome izlaganju, a Konrad je ugasio čik od cigarete i lagano se podigao s klupe. Jakob je već odjurio preko jedne livade. 57

58 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Ne boj se moj vrli prijatelju, ako jašeš sa mnom drugi će se bojati čak i tvoje sjene doviknuo mu je Jesse dok je dječak ulazio u zgradu. A tek roditelji, pomislio je. Opet ću se morati opravdavati sve do večere, a onda je tu Dnevnik, moj saveznik i pomagač, tako da ću u svojoj sobi stići napraviti zabilješke glede Jesseja Jamesa. Ili ću odmah početi pisati, onako, bez pripreme, što me briga. Hrabrio se jer je želio lijepu priču, a nije dugo ni čekao pomicanje olovke koja je, rukom pokrenuta, izazvana, u isto vrijeme uzbuđeno zapisala i kraj i početak: U mojoj zgradi živi Jesse James. 58

59 FAZANOV LET Priča Ličkih novina 9. Dubravko Buco Krstić FAZANOV LET 8. svibnja u sati Milijun puta prošao je putom kojim ga je ovoga časa otac vodio na cijepljenje protiv gripe. Jedanaesti mjesec polako se dovukao i magle su bile svakidašnje, ljudi su se umotavali u tople kapute i pernate jakne i ta će im odjeća od sada biti potrebna skroz do proljeća. Silvio Hanž bio je osjetljivog zdravlja, a gripa zna biti nezgodna, tako da je kućni savjet odlučio da se treba cijepiti pa kako bilo da bilo. Hodali su polako putom koji je obojici bio dobro poznat. Silvio je volio šetati s ocem, ali ga je ovoga puta tresao strah od injekcije. - Nije to ništa, nećeš ni osjetiti umirivao ga je otac znajući što ga muči. - Ovoga časa nisam mislio o tome već o vremenu. Pet mjeseci sigurno će potrajati ovakvo vrijeme rekao je Silvio samouvjereno ocu na što se iskusni čovjek samo nasmijao. - Vjerojatno godinama proučavaš vrijeme dobacio mu je sa smiješkom spretno preskočivši mali jarak u kojemu se njegov sin znao igrati rata služeći mu kao savršen rov u kojemu je spretno dočekivao neprijatelja. Njegov otac nije ni mogao pomisliti da je Silvio poznavao svaku travku velikog polja na čijem se južnom dijelu prostirao šumarak od borova, breza, hrastova, manjeg broja smreka i nekoliko bukava. Sve je to Silvio mogao žmirećki obići i bez problema doći do svoje kuće. 59

60 Dubravko Buco Krstić U Dom zdravlja nisu se žurili tako da Silviju nije bilo jasno zašto idu baš tim putem, a ne prometnom cestom koja je u svakom smjeru imala dvije trake. To je bila vrlo važna prometnica za njihovo malo mjesto koje je na taj način bilo dobro povezano sa metropolom. Dok je trčkarao za ocem, pitao se da li on zna za njegove nepodopštine i avanture koje je proživio na tom polju i u šumarku kojemu je baš on dao ime koje nije ostalo zapisano u knjigama, ali u glavama njegovih vršnjaka sigurno jest. Prozvao je cijelu tu dragu i nasmijanu površinu Fazanov let jer su tu mnogi fazani uživali u igri i druženju kako između sebe tako i sa djecom, a najviše upravo sa Silvijom budući je on tu provodio najveći dio svoga zanimljivog dana. Možda su ga smatrali svojim pa ga se nisu bojali, znao je pomisliti. Kako bilo da bilo, sa svojim prijateljima fazanima imao je poseban odnos. Divio se njihovoj ljepoti i skladnim bojama koje su krasile najljepše perje koje je Silvio uspio vidjeti i pipkati jer su mu to njegovi odani prijatelji dozvoljavali, već u dvanaestoj godini njegova života. Mnogi mu to nisu vjerovali, naročito stariji, ali to njemu nije uopće bilo važno. On je svoje znao. Cijeli taj gaj bio je udaljen od prvih kuća možda četiristo ili petsto metara. Bila je to procjena od oka, iako je Silvio mislio da je to točna udaljenost jer ju je već toliko puta prešao, a i naučio je nešto o metrima u školi. Na njemu je bilo da dalje razrađuje i shvaća udaljenosti svojim bezbrojnim nestašlucima. Otac je gazio krupnijim i bržim koracima pa je Silvio svakih desetak metara malo trčkarao da ga sustigne. Volio je takvu vrstu druženja jer se osjećao odraslim, a sam razgovor koji je vodio s ocem činio ga je ravnim njemu samom što je njegov ozbiljni otac, kojega su prosjedi brkovi činili još starijim i mudrijim (tako mu se barem činilo), nadasve želio. Malo je zastao da mu se sin ne uznoji od pretjerane trke i duboko uzdahnuo dok je pogledom prelazio po polju i šumarku koji je on dobrim dijelom i stvorio jer je već prije mnogo godina odlučio svakog mjeseca posaditi po jedno drvo. 60

61 FAZANOV LET Smatrao je da tako čini pozitivne stvari za cijelo područje koje je na taj način bilo blago oblikovano za pojedine životinjske vrste, ali prije svega za dječje igre. Veliki dio tih polja bila je obradiva zemlja koja je zimi izgledala sumorna i tmurna jer bi je magla stisnula i gnječila tako da se doimala poput velike ledine izgubljene u prostoru i vremenu. Ljudi su jednostavno izbjegavali te dijelove jer im je bilo zgodnije prometovati konvencionalnim i uređenim putovima i cestama, a baš je to Silvio i želio. - Čudiš li se što te vodim tvojim omiljenim mjestima za igru, a ne prometnicama gdje te svi vide i nervozno trube iz svojih toplih kutijica na četiri kotača? Misliš li da ne znam što ti sve izvodiš po ovom polju i šumarku? Možda je mudrost samo skup proživljenih korisnih i nekorisnih informacija. Što ti misliš o tome, reci mi? izrekao je nekoliko upitnih rečenica njegov otac smatrajući odgovore koje će mu pružiti Silvio vrlo važnima. Silvio ga je pogledao nježno, ali on se pravio da to nije primijetio jer je želio da takve poglede pokloni prvenstveno majci koja ih je nestrpljivo čekala kod kuće i za svoga sina pekla pitu od jabuka, Silvijev omiljeni kolač. - Ponekad se osjećam ogoljenim do kosti jer ti znaš unaprijed stvari koje će mi se dogoditi i koje su me već snašle, a to mi nije baš uvijek ugodno. Volio bih da probaš prešutjeti neke istine i pustiti me da ih ja sam dočekam i prihvatim na svoj način bez prethodnih savjeta. Eto, to bih te samo molio, a o mudrosti ne mislim baš ništa. To pitanje vjerojatno pogađa starije generacije rekao je elokventni Silvio i usput se nasmijao, a otac je na to samo nehajno odmahnuo rukom i krenuo dalje, a onda je začuo pucanj od kojeg je nekoliko fazana izletjelo iz grmlja. Nakon toga su pucnji zaredali i dva fazana, Silvijeva draga prijatelja, više nisu uživala u radostima života. Čula se vesela graja lovaca koji su svoje puške ponosno objesili na ramena, a njihovi psi brzo su pohitali prema nepomičnoj lovini. 61

62 Dubravko Buco Krstić Otac je rekao Silviju da prođu kao da se ništa nije dogodilo i na taj je način razočarao sina kojega je učio da se treba boriti protiv svakog zla. - Zar ovo nije zlo i otkuda im pravo da pucaju po poljima gdje rade i prolaze ljudi? upitao je potišteno oca. - Oni imaju puške i novac, bolje je da se udaljimo praktično je odgovorio otac znajući da su se ljudi u lovu znali poubijati, a uvijek je sve završavalo kao nesretni slučaj. - Smiju li oni uopće ovdje loviti fazane? Nije li to, pod navodnicima, njihovo lovište preblizu kućama s jedne i prometnoj cesti s druge strane? Otkuda im tolika drskost ili bolje rečeno ludost da ne obraćaju pažnju ni na koga? Kakvi su to ljudi, reci mi? uporan je bio Silvio, a njegovo lice zgrčeno od nadolazećeg plača izgubilo je prijašnji lijepi dječji oblik i postalo zvjerski ljuto i spremno na osvetu pod bilo koju cijenu. - Ti ljudi, lovci, a pogotovo Ivo Mrak i nekolicina njegovih pajdaša, kada popiju ne prežu ni pred kime i tada se najbolje povući da se ne dogodi neka veća tragedija. - Znači li to da ako imaju puške onda imaju moć ridao je Silvio, neutješan, ali su ga koraci odvodili od mjesta zločina pa se ipak lagano počeo smirivati. - Imaju i novac, ali pusti sada to, idemo mi na cijepljenje. Silvio se stalno okretao ne bi li što bolje zapamtio barem jedno lice od petorice ubojica. Vjerojatno nisu svi pogodili cilj, ali su bili jednako krivi jer su imali puške koje su trenutak ranije napravile masakr. Na povratku kući iz ambulante razmišljao je o tome da fazani postanu opasne divlje ptice, skoro neuništive, sa čvrstim kandžama i strašnim ubojitim kljunovima kojima lako mogu ubiti zle napadače. Zamislio je da su boja manje uočljivih nego inače sa samo jednim poznatim crvenim znamenom na vrhu glave od kojega će svi bježati čim ga ugledaju u polju ili u šumi. Želio je da se snaga između tih nedužnih ptica i čovjeka izjednači. Znao je da se 62

63 FAZANOV LET to neće dogoditi, ali je morao naći svoj unutarnji mir nakon takvog negativnog jutra. Magla je ubrzo postala gušća prekrivajući nemile događaje, ali Silvio svejedno to nije mogao zaboraviti. A nije zaboravio ni pitu od jabuka koja ih je trebala dočekati kada se vrate kući. Pojest će odmah četiri velika komada, pomislio je, a sline su ga razveselile. Kada su stigli kući, čuo je oca kako govori majci što je njihovo dijete doživjelo, kako ga je sve to zaboljelo i razjarilo i kako će, nažalost, u životu doživjeti i još puno gorih stvari. - Što si mu rekao kada je to vidio? upitala ga je žena, mirna i sabrana, ali je u njezinu oku ugledao žar koji je vjerojatno ona prenijela na Silvija. - Rekao sam mu da su to lovci, Ivo Mrak i nekoliko njegovih pijanih pajdaša koji su pucali skoro nasumično, a da nas nisu ni primijetili. Mogli smo nastradati, a ja nakon svega što se dogodilo ništa ne mogu učiniti. Strašno. - Prijavi ih bila je konkretna njegova žena, ali nikakve koristi od toga ne bi bilo. Znao je on to vrlo dobro. - Oni su povezani među sobom, kao i doktori, popovi, policajci, da ne nabrajam dalje, vrana vrani oči ne kopa, stara narodna, znamo to oboje. Silvio je čuo svaku njihovu priču do sada, pa tako i ovu, ali ih nije nikada prisluškivao. Jednostavno se uvijek slučajno našao u blizini, da ga oni ne vide, a on njih da čuje. Nisu željeli da njihovog sina muče misli kakve su ga mučile, a to su da živi u bezdušnom svijetu, da nitko ne obraća pažnju ni na nikoga, da se žele zadovoljiti samo vlastite potrebe, da izvjesni ljudi ne prežu ni od čega da se domognu onoga za što misle da imaju pravo, a obično nemaju, i da nema pravde pod nebeskim svodom. Učili su ga da bude pošten, dobar, druželjubiv, da pomaže svim živim bićima, da sklapa prijateljstva, da ne bude okrutan prema nikome i da voli život. 63

64 Dubravko Buco Krstić - Život je najvrjedniji znali su mu reći i pustiti ga da o tome razmišlja, a on je upijao roditeljske savjete i na osnovu njih izgrađivao vlastite stavove. Prihvaćao je njihove činjenice i obrazlaganje konkretnog događaja s lovcima, ali je smatrao da to ne smije biti tako i da se tomu mora stati na kraj. Ne može nekoliko budala raditi što hoće, a normalni i pošteni ljudi moraju šutjeti o tome. To ne, bio je odlučan u mislima. Idući tjedan odlučio je biti kod kuće i oko kuće, a cijelo područje lova prepustio je lovcima, dok misli ne slože konačnu i sigurnu osvetu jer svoje prijatelje nije mogao ostaviti na cjedilu, na milost i nemilost nekolicine pijanih i bahatih ljudskih zvijeri. Dani su bili magloviti tako da mu se baš i nije izlazilo iz kuće. Povučen u svoju sobu čitao je knjige za lektiru i na taj način smirivao i tijelo i misli da bi one kasnije mogle jače i točnije udariti neprijatelja. Otac i majka znali su leći ranije i dugo čavrljati o svemu i svačemu. A Silvio je u svojoj sobi najzad do deset sati navečer izrađivao makete zrakoplova iz prošlosti i umoran bi se samo izvalio u krevet. Spavao je snom pravednika, a i kako bi drugačije mogao kad mu je pravednost bila temeljna odlika bez obzira na situaciju i likove koji su ovoga puta bili glavni akteri nemilog događaja. Život se nastavio polako kako je i karakteristično za mala mjesta koja su se nalazila u neposrednoj okolici metropole, ali ne bez sumnje na Silvijevom licu u poredak kakav je postojao, a najvjerojatnije će se još dugo takvim održati. Sve njegove misli bile su na strani fazana i njihovog prebivališta kao jednog ugodnog mjesta za dječju igru dok nisu došli odrasli i prosuli smrt na mjesto koje je volio više od svega. Toplo se nadao da će ih sustići kazna pa kakva god ona bila. Ipak, sve to nije trajalo dugo, a Silvio nije ni imao strpljenja da se provedba smišljenih nakana odugovlači. On je bio suviše malen da kazni te opake i bezdušne ljude, ali je bio uvjeren da su misli dovoljno zrele i velike. 64

65 FAZANOV LET Nakon samo tjedan dana, jedne nedjelje ujutro, dok su doručkovali, na vrata im je pokucao njihov prvi susjed Pjer, malo stariji čovjek koji je živio sam sa nekoliko mačaka i dva psa. Zadihan je uletio u njihovu mirnu kuhinju i osvježio je hladnim jesenskim zrakom. - Tragedija rekao je teško dišući u toploj kuhinji. Otac, majka i Silvio bili su zgranuti jer nisu znali o čemu se radi. Pričekali su da se Pjer sredi i da im mirno ispriča što se dogodilo. - Poginuli su lovci koji su se cijele dane bahato klatili po selu. Njih trojica na licu mjesta, a Ivo Mrak najvjerojatnije neće preživjeti. Baš je on onako teško ranjen još uspio izjaviti da je iznenada iz grmlja izletjela neka čudna, velika, agresivna ptica i da su svi zapucali automatski i igrom slučaja pobili se međusobno. Nije to bilo slučajno, nadodao je. - Pticu nisu uspjeli dohvatiti, ali je ona njemu u letu iskopala jedno oko snažnim kljunom. Tresao se kao prut na vjetru i bio je tako malen, tako malen. Moram ići dalje vidjeti trebam li kome u međuvremenu pomoći rekao je Pjer koji je jedva dočekao da se ponovno dočepa hladnog maglovitog zraka. Majka i otac su ostali piti kavu u kuhinji, a Silvio je otišao u svoju sobu slagati makete zrakoplova i misliti na svoje fazane i dragi gaj, Fazanov let, kako ga je sam prozvao, koji je sada postao bojno polje. Bio je zabrinut jer je mislio da se tamo više neće moći igrati. Na sreću, nakon nekoliko dana odrasli su odlučili da se tamo ne mogu loviti fazani jer to i nije lovište već zabavište za djecu i kraći put za mnoge seljane koji su trebali ići u grad. Svima je laknulo. Pucnji se više nisu čuli, a ni opasna se ptica više nije pojavila. 65

66 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Priča Ličkih novina 10. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ SLUPANI AUTOMOBIL 20. lipnja u sati Bilo je vrijeme odmora, onaj fjakasti dio dana nakon ručka, kada se prilegne ili ispija kava u svetom miru stana i kada monotono kucanje sata još više uljepšava te nezaboravne trenutke. Jakša nije pio kavu, a nije želio ni odmarati budući ga je treslo jako uzbuđenje zbog dogovora sa Šimunom da će se malo voziti automobilom po okolici. Ježio se od same pomisli kako će juriti poznatim terenima. U tri su se sata rekli naći u parku kod crkve, a onda će sve razraditi u detalje kako to već rade uvijek kada odluče učiniti nešto što najviše vole. A ovoga časa automobil je bio najvažnija opcija jer im je pružao nezaboravno uživanje povezano sa slatkim iskustvom. Tko to nije probao, znali su reći, ne može ni znati, a ta rečenica iz njihovih jednoglasnih usta doimala se poput parole koja je u ljudskoj povijesti znala krasiti mnoga značajna imena. Na mjesto sastanka obojica su stigli ranije jer nisu željeli kasniti kada je tako važna stvar bila u pitanju. Najprije su razmijenili pozdrave, obično klimanje glavama, dok su ruke imale značajniju rolu koja se sastojala od pljeskanja po bedrima prije nego su završile u sporom, takozvanom, mafijaškom zagrljaju s poznatim tapšanjem po leđima, kako su si oni voljeli zamišljati. Laganim korakom krenuli su ka automobilu koji ih je čekao točno iza policijske postaje. Što su bili bliži svojoj svetinji koraci su im postajali brži i žustriji. 66

67 SLUPANI AUTOMOBIL - Što ćemo ako nas pitaju za automobil? - upitao je ustreptali Jakša koji je bio malo bojažljiviji pogotovo kada je u pitanju plava uniforma. - Ništa nas neće pitati odrješito je odgovorio Šimun. Prošli put samo su se smijali s prozora, možda nama, a možda su imali neku feštu pa su se malo raspojasali. Bio je petak, sjećaš se, a petkom su ljudi obično opušteniji. - Možda si u pravu, ali svejedno nećkao se Jakša. - Nećeš se valjda cijeli život bojati uniforme zarežao je njegov najbolji prijatelj Šimun kojega je Jakšina plahost ponekada znala izludjeti. Najradije bi se izderao na njega kao na malo dijete, ali ipak nije imao srca jer mu je dosta deranja kod kuće od oca vojnika. Odatle valjda i taj strah od uniforme i tog umjetno stvorenog autoriteta, pomislio je Šimun. Valjda će ga to proći s vremenom. Stajali su ispred automobila i gledali u prozore policijske postaje iza kojih su ljudi u plavom uz osmijeh nazdravljali jedni drugima i srdačno se grlili. - Sigurno nešto slave, rođendan ili nekakvu godišnjicu, pa se mogu malo opustiti tim više što je danas petak rekao je Šimun dok je lijevom rukom očinski dragao krov automobila. Upravo je on bio istinski vođa kada bi njih dvojica krenula u bilo kakav pohod iako je Jakša ponekad imao svoje svijetle trenutke poput ovoga sa automobilom. On je predložio cijeli niz zanimljivih točaka vezanih uz tu važnu mušku spravu, kako su znali nazivati automobil, tako da nikada nije imao osjećaj manje vrijednosti koji bi se mogao pripisati jednoj takvoj osobi. Šimun mu je katkada znao spočitnuti da je nekako rezerviran, spor, a činilo mu se da je i nezainteresiran, ali je ova situacija otkrila posve novo Jakšino lice. Bio je učinkovitiji i pun pozitivne energije iako se u dubini duše malko pribojavao zbog blizine policijske ustanove. 67

68 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Baš nas briga opalio je kao iz topa Jakša čime je i samoga sebe podosta iznenadio. - U pravu si nadovezao se Šimun, a njegovo je lice oblilo žarko rumenilo zbog zajedničke odlučnosti. - Tko vozi? upitao je Jakša spreman na sve. - Jedan dio ću ja, a jedan dio ti, kao vozači u autobusu. Mislim da je to najpoštenije rekao je Šimun želeći postići pravičnu raspodjelu. Pitanje je jedino tko će prvi. - Tebi prepuštam prvi dio puta oglasio se brzo Jakša koji je uvijek želio imati malo dodatne koncentracije za kasnije. - Pa krenimo onda stresao se Šimun od uzbuđenja, rođen da bude prvi. Uskočili su u automobil i krenuli. Ispočetka su lagano klizili ulicama i usput promatrali okolinu, a onda je proradio adrenalin i Šimun je pritisnuo papučicu gasa. - Lakše malo viknuo je Jakša koji je u isto vrijeme osjećao i strah i ugodu. Nemamo retrovizora zbog tvoje divlje vožnje prošle subote. Vjetar će mi otpuhnuti kosu s glave ako budeš tako goropadan ili ti ipak misliš da je sve to normalno. Šimun se samo smijao i potvrđivao sve što bi mu prijatelj govorio. Imao je neku čudnu naviku da ne sluša nikoga kada se upusti u nešto za njega veliko i važno, a ovo je bila najluđa i najuzbudljivija vrsta provoda. Luda vožnja do granice boli, kako je znao reći poznanicima koji su se okupljali nakon njihovih bjesomučnih izvedbi. Trljao bi ruke nakon njihovih uspjeha, a Jakša bi sve promatrao sa strane zainteresirano, ali pomalo skrušeno. - Fale nam retrovizori, a bogami i žmigavci dobacivao je neobavezno Jakša nadajući se Šimunovom ustezanju od divljanja. Rekao si da ćeš sve to popraviti, a ja, naivac i budala, naravno, povjerovao sam tvojim zaigranim osjećajima i slatkorječivim rečenicama koje si pretočio u skladna čvrsta obećanja. Ali sada je svejedno kada sam već tu gdje jesam nastavljao je monolog pokušavajući od svega toga stvoriti još zanimljiviju priču. 68

69 SLUPANI AUTOMOBIL Šimun ga je puštao jer je znao za namjere koje se kriju iza toga. Dobro je kad Jakša dosta priča, pomislio je. - Hoćemo pokupiti škvadru? upitao je Šimun okrećući se malo na stranu da sagleda mrtvi kut koji je uvijek bitna stavka u svakoj vožnji. Zadnji put bilo nas je previše, ne znam, možda bi bilo bolje da se zabavimo sami rekao je Jakša trudeći se da ne izazove bijes kod Šimuna jer je on volio grupnu zabavu, velika društva u kojima će voditi glavnu riječ, a ako je potrebno može se i potući. Sve je to Jakša vrlo dobro znao pa je izbjegavao Šimunove predstave kada su u većoj grupi. Obično bi se među prvima pokupio kući jer mu je sve to često izgledalo pretjerano. - Idemo sami odlučio je Šimun. Neću da se ti osjećaš nelagodno, potišteno i nezadovoljno. Ipak smo mi sami sebi dovoljni. Što kažeš na to? Lupnuo je blago prijatelja po leđima što je značilo da ga razumije i da će bez obzira na sve uvijek biti na njegovoj strani. Još ga je s vremena na vrijeme pogledavao upitno nadajući se da će mu Jakša nešto reći, ali nije dočekao nikakvu priču već blagi prijekor zbog neoprezne vožnje. - Pazi kako voziš. Već nam nedostaju i žmigavci i svjetla i stakla na vratima i i sve rekao je Jakša uzbuđujući se zbog prijateljeve neoprezne vožnje. Bolje je kad vozim ja, dodao je, a Šimuna je istog trenutka oblio znoj. - To je točno, ali kada voziš ti trebaju nam silni sati da dođemo do prvog odmorišta. A kada dođemo odmah zastajemo jer se ti moraš koncentrirati za daljnju vožnju. Sa mnom ti barem nije dosadno jer uvijek nosiš glavu u torbi, kako je znala reći moja pokojna baka jedva je dočekao igru Šimun kojemu je svaka Jakšina reakcija postavljala dobre temelje za novu nadgradnju cijelog smislenog pothvata. - U redu, ali barem smo sigurni kada vozim ja odjednom nije želio popustiti Jakša, koji je inače bio manje sklon improvizacijama i suprotstavljanju riječima, ali ga je ponekad znala zadesiti 69

70 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ žuta minuta, kako se zna reći u običnom razgovoru, koju je njegov prijatelj Šimun volio najviše na svijetu. - Krenulo ti, tako treba, ne smiješ se nikada predati bez borbe. Ipak sam uspio kod tebe izazvati nekakvu reakciju počeo je opet Šimun. Inače bi sav naš napor za novim iskušenjima vjerojatno završio već u prvom jarku, kako smo jednom stvarno i završili, ali sam tada ja popravio neke stvari na automobilu kako sam i obećao, samo da se ti ne nerviraš previše. Istina, moram priznati da si tada bio prilično miran i stabilan, ali sam se svejedno pribojavao da bi te to moglo naknadno pogoditi. Eto vidiš, zato sam ja uvijek kraj tebe jer ne znam kako ćeš ti reagirati u nekoj novonastaloj situaciji. Ozbiljno su se pogledali prije nego što su prasnuli u smijeh. Jakša je bio siguran da Šimunu kroz glavu prolaze slične, ako ne i iste misli. Sumrak se lagano valjao i tjerao ih na predaju. Još su malo milovali dragi slupani automobil koji se nekim čudom nalazio baš iza policijske postaje. Vjetar im je mrsio kose dok su pogledavali ljude u plavim uniformama kako se i dalje vesele. Jedan im je u čast čak i nazdravio dižući punu čašu vina visoko u zrak. Mahnuli su mu smijući se neozbiljno. Poslijepodne uvijek proleti kada imamo posla, pomislio je Šimun, usput smišljajući što će izvoditi možda već sutra. Bili su svjesni da su dosta vremena proveli u zabavi jer su se ulična svjetla počela paliti. Jakša se prvi pokrenuo jer je znao da se kod njegove kuće večera stavlja na stol prije Dnevnika, a isto tako i kod Šimuna iako je on bio malo manje osjetljiv na točnost. Najradije bi još neko vrijeme ostali uz najdraži automobil. - Ja još moram napisati zadaću iz matematike požalio se Jakša kojemu se lice odjednom objesilo. - A ja, jadan, ne znam ni sam kako ću ispraviti povijest, učiteljicu života, kad me ni najmanje ne zanima odgovorio je Šimun smišljajući gdje bi sve mogli idućih lijepih dana otputovati svemogućim slupanim automobilom. 70

71 IGRALIŠTE Priča Ličkih novina 11. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ IGRALIŠTE 25. lipnja u sati Ujak je već popio kavu i marljivo radio željeznu ogradu za njihovog susjeda, gospodina Posavca, koji u nikoga nije imao toliko povjerenja koliko u njega, zanimljivog i svestranog Borisovog ujaka, budući da je on svaki posao radio svojski, predano i pedantno, tako da su mnogi od njega naručivali sve što se radilo od željeza. Bio je vrhunski majstor, a radionica mu je bila poput ljekarne. Njegova je majka, Borisova baka, znala reći da mu je radionica kao bombon. Kada se Boris probudio i zijevajući polako ustao u dvorištu je napadalo više od pola metra snijega što je u njemu izazvalo takvu radost kakva ga već dulje vrijeme nije pohodila. Uživao je gledajući kroz prozor velike bijele krpe snijega, spore u svome osvajanju prostora, kako mirno i postojano padaju. Znao je da će se pahulje s vremenom smanjiti, ali je on svejedno navijao da padaju tako velike i snene barem još neko vrijeme. Zimski praznici nisu mogli bolje početi, pomislio je. Tek je stigao baki i ujaku, a snijeg ga je poslušao i iznenadio. Brzo se toplo obukao, pojeo doručak koji mu je baka servirala, ali čaj nije uspio do kraja popiti jer je bio vruć, a njega je tresla vesela pomisao koju će napokon moći izvesti onako kako je to želio još od prošle zime kada je snijega bilo samo u tragovima. Sjurio se kod ujaka u radionicu i sa posljednje tri stepenice poletio je zrakom. 71

72 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Vrijedi li dogovor od prošle godine, sjećaš li se što si rekao, nisi valjda zaboravio, to je bilo obećanje izrekao je svoje riječi u dahu što je kod ujaka izazvalo topli smiješak. - Ako sam nešto rekao ili, bolje reći, obećao, onda to tako mora i biti. Neću valjda pogaziti svoju riječ. To bi bilo nešto najgore što bih učinio, ne samo za tebe, već i za mene rekao je ujak koji je na trenutak prekinuo svoj rad kako bi što bolje složio rečenicu koja će zadovoljiti obje strane. - Znači, mogu početi oglasio se Boris gledajući ujaka čiji je pogled nudio dječaku odobrenje i sigurnost da se ujak u međuvremenu neće predomisliti. Do sada ga ujak još nije iznevjerio, ali nećak svejedno puše i na hladno jer je sazdan od neke posebne nepovjerljive tvari. Jednostavno je takav od rođenja i tu se nema što dodati. Ujak je kroz prozor pogledao dvorište koje je zauzeo snijeg, a onda je Borisa potapšao po glavi sretan što će mu dopuštanjem omogućiti još veću razigranost. - Naravno rekao je ujak i prihvatio se svoga posla. Za Borisa je to bila riječ koja nije trpjela mogući povratak na prijašnje, staro i njemu odbojno, moguće rješenje koje je donosila riječ možda. Ona je bila aktualna samo jedan dio ljeta i jeseni, pomislio je Boris, trčeći van na snijeg momentalno zaboravljajući mogući problem koji se uvijek može aktivirati. Ali ne kod njegovog ujaka, pomislio je uzbuđeno i sretno. Ujak se samo nasmiješio, zadovoljan što još nikada nije iznevjerio svoga dragog nećaka. Gledao ga je punog volje, želje i htijenja da uredi dvorište u igralište i pitao se što bi ostalo od njegove fino njegovane engleske trave da je ljetos dopustio to što dopušta sada. Zgrozio se pri samoj pomisli što bi napravili ti mali hahari. Dvorište je bilo dvadeset metara dugo, a deset metara široko i to je bilo izvrsno za jedno dječje nogometno igralište. Sa strane, kraj drvenog plota, živjele su dvije dunje i jedan jorgovan, a u dnu dvorišta samovala je jedna jabuka, već dosta stara, ali voljena od 72

73 IGRALIŠTE svih. Druga strana bila je omeđena žičanom ogradom i tu su se nalazila mala vratašca za ulazak u raj, kako je to Borisov ujak znao reći. Boris je u visokim zimskim čizmama izletio na dvorište i najprije je ostao smeten, iznenađen silnom bjelinom koja je prekrila sve na što je imala priliku pasti. Uživao je u prizoru i svom dahu, a najviše u slobodi da može činiti što želi. Ujak je dao zeleno svijetlo, a to znači da nema povratka na staro. Pogledao je prozor ujakove radionice na koji je taj uvaženi gospodin još ljetos, ponukan gledanjem u budućnost, postavio debelu žičanu zaštitu da bi na taj način sačuvao prozor od bjesomučnih malih divljaka uvijek spremnih na nogomet, najvažniju sporednu stvar na svijetu. Divio se ujaku i njegovoj oštroumnosti, dakako, i dobroti pa je u to ime ustima dohvatio nekoliko pahuljica znajući da će ujaku ako ga gleda biti jasna njegova gesta. To je bio vrhunac Borisove zahvalnosti nakon koje je neumorno prionuo na posao. U prvi mah nije znao odakle bi počeo pa je ostao zatečen sve većom bjelinom i naslagom snijega. Dok je smišljao rješenje i usput se više puta predomišljao snijeg je padao neobuzdano i veličanstveno. Dugo nije vidio takvu ljepotu pa je u njoj uživao još punih pet minuta. Nakon te neobične stanke trgnuo se i počeo od samog zida kuće. Gazio je brzo po snijegu i na taj način pravio dobru podlogu za igru. Novi snijeg je padao, ali ne više tako brzo pa je on svojim zdušnim dječjim koracima pokušavao što prije stvoriti ono što ga je najviše veselilo. Napravio je nešto posla, ne previše, a već je počeo osjećati umor. Da je barem jedan od prijatelja sa mnom, pomislio je, pa da on krene iz dna dvorišta. Malo je zastao, ali gonjen tim neodoljivim porivom da napravi zimsko nogometno igralište za sebe i svoje prijatelje nastavio je jurišati na duboki snijeg koji će s vremenom postati odlična podloga za igru. Ujak ga je gledao kroz zamagljeni prozor i podizao uvis čašu crnog vina ne bi li na taj način pomogao nećaku kad već nije 73

74 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ mogao zajedno s njim izaći na snijeg zbog dovršavanja željezne ograde susjedu koji mu je ostavio dobru kaparu. Posao prije svega, bila je ujakova deviza i Boris je točno znao što u tako značajnom trenutku za njega predstavlja uzdignuta čaša crnog vina. - I ja sam uz tebe viknuo je ujaku kroz snijeg i kroz zamagljeni prozor koji će se preko noći smrznuti i stvoriti čudesne vizure. Veselje ga nije napuštalo iako se brzo umarao i zastajkivao više puta, ali želja da načini zimsko igralište bila je veća od svega. Samo ti padaj, rekao je naglas okrećući glavu prema upornim krupnim pahuljicama dok mu se tijelo pušilo kroz dvije debele zimske majice. Jaknu je skinuo još prije jer bi mu u njoj bilo nezgodno raditi, a sada je odbacio i jednu majicu tako da su mu uporni i brzi pokreti pokazivali lijepe rezultate. - Dobro mi ide viknuo je ujaku kroz gusti snijeg. Ujak je u svojoj radionici na trenutak zastao, rukom obrisao prozor da bolje vidi svog nećaka i na taj način probudi u njemu još malo energije za završni dio posla. Boris je osjetio ujakove vibracije pa je još jače nasrnuo na bijelu svježinu želeći što prije od dvorišta stvoriti pravo nogometno igralište smanjenih dimenzija. Brat bi bio ponosan na mene kad bi me vidio ovako radišnog i zajapurenog, pomislio je pomalo tužno, ali u dubini duše nije mogao povjerovati da je završio u bolnici zbog bolesti, već je bio siguran da je posrijedi opet neka njegova izmišljotina, laž svojstvena samo njemu, na koju su roditelji ponekad nasjeli. Ovoga puta ipak izgleda da su ga vlastiti izmišljaji koštali nekoliko tjedana pretraga u bolnici da se vidi od čega boluje taj mališan koji je tvrdio da često ima temperaturu i učestalo povraća, muči ga i proljev i konstantno ga boli glava. Svaki dan širio je listu tegoba, a nije bio neveseo i utučen. Poslali su ga u Zagreb na pretrage jer su se doktori njihove provincije bojali da nešto ne zabrljaju budući da je već bilo nekoliko takvih slučajeva. 74

75 IGRALIŠTE Zastao je na trenutak iako je već bio pri kraju jer mu je ujak mahnuo iz radionice da dođe malo do njega. - Samo da zgotovim golove i obilježim centar i kornere viknuo je kroz snijeg. Dvije minute i stižem. Popravio je kapu, a rukavice je skinuo jer mu je postalo vruće. Kada je sjeo na ujakovu čuvenu radnu stolicu nije ni razmišljao kakve bi mu vijesti mogao izreći. - Baka će ostati još par dana u Zagrebu sa tvojima. Mislim da će pričekati tvog brata da izađe iz bolnice. Pretrage su pri kraju i nisu ništa našli, a možda i nisu imali što naći rekao je zagonetno se smijuljeći. Upitna je i ta žutica koja je navodno harala jedno vrijeme ovim prostorima. Ja ne vjerujem u sve te stvari koje se stalno prikazuju kroz medije. Jednostavno sam nepovjerljiv i zbog toga malo po strani svega što se kuha među ljudima i među onima drugima. - Kojim "drugima", ujo, na koga si mislio? zapitao je znatiželjno i pomalo zabrinuto Boris, dok mu je u drugom dijelu svijesti rasla vesela informacija da će ubrzo vidjeti brata. - Oni drugi su isti kao i prvi, samo malo razlomljeni izrekao je ujak nerazumljivu rečenicu koja bi mogla opisati njegovo momentalno stanje, konfuzno i zabrinjavajuće. - Mislim da ti je pao šećer dreknuo je Boris uzbuđeno žureći sa pretjerano zaslađenom vodom jer mu je to bilo najbrže i najzgodnije. Uvijek izgovaraš nesuvisle rečenice kada ti je nizak šećer. Ujak je poslušno popio tekućinu koja mu je brzo donijela malo snage pa se počeo vraćati u normalu. Sjedio je i čekao da se skroz oporavi, a onda je pohvalio Borisov rad. - Igralište je odlično pohvalio ga je jednom jedinom riječju, a nećak je ponosno izletio na slatku bjelinu budući da su mu prijatelji počeli fućkati da izađe. 75

76 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Došli ste taman kada je sve zgotovljeno, kao da ste znali rekao je, ali se u tonu glasa moglo osjetiti blago prigovaranje zbog njihove ležernosti i indolentnosti. Petorica prijatelja stala su na centar čekajući Borisa da donese loptu. - Ovo je najbolje viknuo je veselo tri protiv tri. Sve je spremno. Brzo su odredili trojke i rastrčali se po terenu, kao pravi profesionalci. Boris je donio i zviždaljku jer ništa nije prepustio slučaju tako da je njome dao znak za početak susreta. Igra se dva puta po dvadeset minuta. Pravila su bila jasna svima i šestorica prijatelja istog su se trena razletjela igralištem. Ujak se nasmijao očekivanoj i žestokoj vrisci. Morali su se napraviti važni na bilo koji način, a vika kod dječaka, što jača i glasnija, bila je bitan faktor muškosti o kojoj su već počeli sanjati. Akumulatori su im bili puni tako da je energija frcala na sve strane i nijedna trojka nije popuštala. Rezultat se mijenjao sporo jer su se igrale kvalitetne obrane, muške i tvrde. Nitko se nije žalio jer u suprotnom ne bi ni izašao na megdan. Bilo je i svađe, psovki i zapomaganja budući da su svi bili željni pobjede. - Ne daj mu da prođe, ma daj šuti, pazi lijevo, trči, trči, pa kako te tako okrene, ma daj, ti samo pričaš, nije istina, trudi se više, ma nemoj bili su samo neki povici iz velikog arsenala dječjeg dovikivanja. S vremena na vrijeme svaki od njih je barem nakratko pogledao zamagljeni prozor Borisovog ujaka. Znali su da bez njega svega ovoga ne bi bilo. Klizeći startovi bili su brojni i žestoki, ali se nitko nijednom riječju nije žalio jer je to muška igra i zato je ti dječaci vraški vole uživajući u njezinoj dinamici. Žele biti jaki, važni i divlji jer to je doba kada se takve emocije trebaju izbaciti na vidjelo. 76

77 IGRALIŠTE Ipak su naglo utihnuli kada je Boris jednom od protivnika skočio đonom u noge napravivši duboki rez u snijegu, do same trave, na koju su već svi naprosto zaboravili. Nakon žestokog starta trava je blago izronila i svojom zelenom svježinom uspjela zaustaviti igru, a igrači su kao ukopani ostali na svojim mjestima. Pogledali su prozor onoga koji im je dozvolio da se razonode znajući da je strašno držao do čudesnog zelenog tepiha, engleske travice, blaga Božjeg, znao je reći, jer nisu imali pojma kakva će biti njegova reakcija kada izađe na igralište. On je odmah osjetio da se nešto važno događa i polako je izašao iz radionice, poput nekog opasnog kontrolora ili bolje rečeno delegata nad delegatima. Došao je do dijela gdje se pojavila trava, sagnuo se i otkinuo par hladnih travki koje je zgnječio prstima i pomirisao. Nasmiješio se Borisu, jer je na njegovom uplašenom licu pročitao ispriku zbog strašne nezgode koju je napravio, i velikodušno zagrlio dragog nećaka, a potom redom potapšao po glavi sve male igrače. - Ljuljaj dreknuo je na sav glas, a dječaci su poskočili od radosti jer su znali taj poznati urlik koji je značio igra se nastavlja jer igra je život. Nakon toga se povukao u svoju radionicu i nastavio raditi ogradu za njihovog susjeda, zdušno i besprijekorno, zbog roka koji se brzo približavao. 77

78 Dubravko Buco Krstić Priča Ličkih novina 12. Dubravko Buco Krstić MISLIM DA BI MOGAO CIJELI STATI 1. kolovoza Mislim da bi mogao stati cijeli u žensku utrobu, onako, kad bi se sklupčao, skroz počeo je iznositi svoje misli Mile Debilana nama, svom društvu još iz ranog djetinjstva, a da ga nije bilo ni sram, a da ga nije bilo ni briga što ćemo mi na to reći. Uza sve to, mi smo bili još veće budale nego on jer smo ga slušali, a to će možda potrajati cijeli život, pomislio sam ja, šutljiviji i mirniji od ostalih, tako da je Mile svojim žustrim i jedinim desnim okom iznad kojega se nalazio i jedan oštri ožiljak, mene pogledavao češće nego ostale. -Ne budi lud, znaš li kako je dijete maleno kad se rodi, a pogledaj sebe, imaš sigurno pedeset kilograma, pa kako god to umotao, zaokružio, umanjio, pa čak i spekao, ne ide rekao je Rozalindin mlađi brat Stiv, prema kome je Mile bio pokroviteljski nastrojen i obraćao mu se s većom dozom umjetnog poštovanja jer je sve svoje nagone i tople sadržaje i poglede i riječi, koje je teško pronalazio, usmjeravao prema Rozalindi. I tako čovjek već u ranoj dobi radi kojekakve kompromise. A Mile Debilana, važno je reći i to, nije bio nadimak, iako bi kao nadimak to ime najbolje prošlo, već puno ime i prezime, i tu su se već upetljala nebesa, jer za mnoge stvari koje je izvodio Mile moglo bi se reći da su debilne. Ali nas to nije smetalo u tom osjetljivom dijelu puberteta i post puberteta jer smo svi mi trebali i očekivali neku vrstu vođe, a za tako veliku vještinu i snagu nitko od nas nije imao sposobnosti. 78

79 MISLIM DA BI MOGAO CIJELI STATI -To je kao i s narodima jednom prilikom rekao je Mile, samouvjeren i siguran u svoje jednosložno izlaganje treba im vođa koji ne mora biti najpametniji, ali sigurno treba biti najdovitljiviji, najuporniji i najodvažniji. A za vas sam taj ja. Naglasio je JA kao da govori o Bogu. Ali ipak, u cijeloj toj priči Mile nije bio odbojan, iako je bio pomalo nezgrapan, onako bez oka, koje mu je pijevac iskopao dok je u kolicima ostavljen samo časak bez pažnje u dvorištu, opasnom bojnom polju, rekli smo mu mi, njegovi podanici kada nam je prvi put ispričao svoju tužnu priču o oku. - Mogao sam ostati i bez glave da baba nije ubila pijevca, rekao je tiho, pomolio se i jedinim okom zakolutao prema otvorenom plavom nebu. A njega je baba i odgojila i čuvala i hranila i branila. Ona mu je bila sve na svijetu jer su mu roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći dok su se pijani vozili tek kupljenim polovnim automobilom po željezničkim tračnicama. Vlak je naletio iznenada kao nekakva opasna neman koja nema milosti ni za mladost ni za ludost. Samljelo ih je tako da su ostale samo krvave mrvice koje su vatrogasci očistili vodenim šmrkom da ne ostane gorak prizor za ljude koji putuju. Njegova baba, Anka Bezuba, kako su je zvali, normalno da nije imala nijedan zub u glavi, ali je još važnije to da je i njoj pijevac iskopao lijevo oko kad je bila sasvim mala, slabo čuvana, a dječje znatiželjna pa je puzala dvorištem kao nekom opasnom dolinom. Meni je bilo malo čudno da se takve stvari ponavljaju, ali sigurno postoji neki krug koji u svoje okrilje hvata čudne trenutke i želi ih iz vlastite zabave ponoviti. To se dogodilo s Milom i njegovim okom, a ako bi dalje razmišljali na taj način moguće je da on završi kao i njegovi roditelji. On je, razmišljao sam ozbiljno u miru svoje sobe sa zvučnom pozadinom koju su stvarale dosadne muhe svakog dana ljetnog poslijepodneva, živio brzo i nije razmišljao o posljedicama svojih postupaka već ih je slijedio slijepo i bezglavo ne želeći zastati i pogledati vrijeme koje teče, već je on tekao i živio, a vrijeme je obavljalo neke stvari samo za nas druge, i ne znam 79

80 Dubravko Buco Krstić koliko za druge i koliko su drugi razmišljali o tome, ali za mene sigurno i svakim danom izuzetno važno. U školi je Mile znao plakati zato što se zove Mile, jer on je mislio da u imeniku piše Milan, a da mu je Mile nekakva skraćenica, nadimak, ali kad mu je učiteljica rekla da u imeniku piše Mile, a ne Milan, suze veličine graška dugo su se kotrljale njegovim licem. Nije mogao oprostiti roditeljima takvu vrstu zabave i imao je osjećaj kao da se zove Žuti, Cico, Mrki ili nekako slično, a to mu je bilo odvratno. To mogu biti nadimci, ali ime je ipak malo ozbiljnija stvar. Tko zna u kakvom su stanju bili kad su mu dali takvo imenadimak, pomislio sam, a zavjesa se tek malo zaoblila od laganog povjetarca izvana. - Ti si ulična ikona, mitska figura, neponovljiva izraslina na trbuhu povijesti rekao sam mu jedne večeri kad se dovezao u ulicu ukradenim automobilom, crnim Mercedesom načelnika policijske uprave. Lud si, ti si Mile luđak broj jedan. A on se samo smijao i žmigao onim jedinim preostalim okom koje ga je određivalo kao nekakvu posebnost, tako da je on to samo, svojim dodatnim izmišljotinama i nakanama potvrđivao, i nije želio da to ikada prestane. Kao što umjetnik ne želi da mu presuši inspiracija. To smo svi znali, a svojim divljenjem davali smo mu dodatnu potporu, onu skrivenu i ne tako fizički otvorenu, već više smijehom i pričom natopljenu podršku. Znali smo da ne činimo dobru stvar, ali mladost i nije za razmišljanje o dobru i zlu, već za provod, što luđi to bolji. Ušli smo u Mercedes, crnu opaku neman koja bruji medvjeđi, nas petorica i Mile za volanom. Svima nam je srce sišlo u pete, osim Mili, njemu je i dalje bilo tamo gdje treba biti. Kosti su nam se ježile od straha dok je Mile pritiskao papučicu gasa. Nismo znali otkuda nam dolazi veći strah, od brzine te crne neizvjesnosti koja je s Milom sklopila pakt ili od posljedica sutrašnje hajke na kradljivce svete stvari svih odraslih i starijih individua. A sutradan se već sve znalo. Malo mjesto ne trpi tajne i sve izlazi na vidjelo vrlo brzo. Ili netko nešto vidi, ili čuje, ili doživi, 80

81 MISLIM DA BI MOGAO CIJELI STATI kao mitu ludu vožnju i ne može izdržati da ne ispriča što je bilo. Sve se znalo, ali Milu to nije bilo briga. Poslijepodne smo se našli pokraj rijeke, našem intimnom kupalištu i sastajalištu, a Mile nas je nervozno mjerkao svojim jedincem. Nije bio ljut što ćemo možda svi imati problema, a on još najviše jer je izravni krivac, a mi tek povodljivi licemjeri koji bi to isto željeli napraviti, ali nismo imali ono što je imao Mile muda. A plus toga, svaki od nas imao je i neku zaštitu, a Mile je bio buntovnik, vuk samotnjak, bez podrške starijih i vječno spreman na proturječnosti koje su se javljale između nas, balavaca bez mozga, i starijih, iskusnih i životnim događajima prekaljenih osoba koje mogu bolje sagledati sve što se od nas, još uvijek svježih, ludih i nadobudnih derišta. On im se inatio pa makar bio i istog mišljenja kao i oni, jer je smatrao da postoje razni putovi i skretanja i da nije sve crno-bijelo. Zato su ga salijetali problemi. Budući da je načelnikov Mercedes ostao neoštećen (samo ispražnjenog rezervoara), nije prihvaćen njegov prijedlog da se Milu pošalje u popravni dom. Još su neki bili za to, ali je petorka na čelu s mojim ocem -predsjednikom općine čovjekom koji je sklon mirno rješavati većinu problema, ako je to moguće, donijela odluku da se stvar ovoga puta zataška, ali ako još jednom bude problema bilo koje vrste, onda će bla bla bla Bio sam uvjeren da se to više nikome neće tolerirati bez obzira što su nam očevi na važnim mjestima u gradskom poglavarstvu. Odjednom je nastao mir u cijelom kraju. Mi smo svi bili bojažljivi, poslušni i priklješteni ozbiljnom odraslom čizmom. Jer oni znaju što se radi, zašto se radi i kako se radi, a mi smo ipak bili samo njihovi podanici koji su trebali postati jednog dana ONI, ako se budemo pravilno razvijali. Jedino Mile nije bio tog mišljenja. On se nije dao stjerati u kalupe. Za njega su postojale jedino njegove misli, želje i radnje koje su odudarale od svijeta odraslih. On se nije želio podrediti njihovim zakonima. - Jedini zakon je moj zakon izrekao je samo te riječi poput kakvog diktatora koji ne trpi ni prijedloge ni dogovore ni pogovore. A za cijelo to vrijeme mali su riječni valovi gurali jedan drugog 81

82 Dubravko Buco Krstić prema obali. Mi smo promatrali igru lastavica iznad rijeke koje su lovile mušice jer ih je tu bilo u izobilju. Život prirode činio mi se bolje uređen od našeg. Mile je ustao i krenuo prašnjavim putem kući. Barem smo mi tako mislili dok smo gledali njegova ponosna leđa koja su dražila sunce. Trenutak ranije posljednji put vidjeli smo mu žmirkavo oko iz koga su se cijedile suze. - Od vas me peku oči rekao je ne želeći govoriti o suzama jer one nisu za muškarce. To je onaj primitivni mehanizam, pomislio sam, da muškarac mora biti čvrst, grub i nepokolebljiv. Ostali smo sjediti kraj rijeke sve dok se sunce nije umorilo i potonulo iza planina. Nitko nije progovorio ni riječi i mene nije napuštao osjećaj da je u pojedinim trenucima najbolje ne izgovoriti ni riječi već prirodi dopustiti da ugasi dan. Ona će to najbolje napraviti, a i naše će preostale misli mirno zaspati. Znali smo da će Mile pod okriljem noći u akciju krenuti sam, što je i učinio. Tužan i neshvaćen, uvijek guran u stranu jer nije imao zaleđe, otišao je do kuće jednog od moćnika koji je, uz načelnika policije, bio najviše za to da ga se kazni sa popravnim domom, i u kokošinjcu ja zavrnuo vratove svemu pernatom. Bilo mu je žao životinjica, ali uvijek nastrada onaj koji nije kriv, a u nekom je odnosu s krivcem. Za zločin mu nije trebalo više od deset minuta. Pijevca je cijelog rastrgao jer je neki njegov daleki rod bio sudbonosan za njega, a i za njegovu babu također. Još se stigao vratiti kući, sprati sa sebe zločin i spremiti se za grad. U centru, na klupi u parku pred zgradom suda, bio je oko jedanaest sati, upravo u vrijeme kad su pred stari hotel stigli motoristi njemačke registracije i bučnim tvrdim govorom natopljenim smijehom tjerali sa ulica mir. Milino oko bilo je prikovano za moćne mašine. Čim su turisti sa svojim kacigama ušli kroz leptir vrata u hotel, Mile je već zajašio jednu moćnu zvijer koja je bila baždarena na 220 km na sat. 82

83 MISLIM DA BI MOGAO CIJELI STATI Ove silne konjske snage mogu me odvesti ravno u nebo, pomislio je oduševljeno, stavljajući zmaja, kako je tog časa nazvao najljepši od svih prisutnih motora, u pogon. A tamo mogu stati cijeli, nasmijao se svojim mislima, ako se već ne mogu sklupčan uvući u žensku utrobu. Na nebu ima dovoljno mjesta i ne trebam biti sklupčan u loptu, izderao se u noć. Mogu se ispružiti i rastegnuti i širom otvoriti ovo svoje jedino oko, vikao je dok je motor brujao jače i jurio brže. Na južnom izlazu iz grada bila je velika ravnica prije zavoja gdje prolazi vlak. Rampe nije bilo, samo svjetlosna oznaka koja je svojim žmirkanjem, pravilnim i jednoličnim, upozoravala vozače na oprez o obavezno zaustavljanje. A Mile nije vidio svjetlost, žmirkanje, ili nije želio jer se žurio da što prije stigne na nebo i nije predvidio nikakve probleme, kao što ih nije predvidio ni u mnogo situacija prije toga. Od brzine i vjetra suze su mu u potoku tekle licem. Bio je nasmiješen, sretan, katarzičnog raspoloženja, užarene krvi, prije nego što ga je crna neman zaustavila u njegovom pohodu, sudbonosno, kruto, glupo. Osjetio je samo prasak, boli nije bilo, to je valjda bilo presjedanje za nebo, a on je mislio da ima direktnu liniju. 83

84 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Priča Ličkih novina 13. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ POSTATI BOGAT 30. kolovoza u sati Već je u petak navečer bio sretan što je pred njim duga subota, neradna, kako su je znali zvati odrasli, iako se njemu takvo određivanje dana nije sviđalo jer je svaki božji dan svim ljudima na svijetu trebao biti ispunjen radom, kakvim god, ugodnim ili neugodnim, svejedno. Vikendom je obično spavao duže, čak do devet sati, ali je rijetko uspio prijeći tu famoznu granicu jer su drugi ukućani već toliko bili bučni da se jednostavno morao ustati iz toplog kreveta. Čim bi se otkrio, uhvatila bi ga blaga drhtavica jer mu je trebalo nešto vremena da pokrene, ugrije i razdrma još uvijek pospani organizam. - Kada ću jednom biti malo sam zijevajući se obratio majci koja je odavno bila na svojoj radnoj temperaturi i već spravljala pitu od jabuka, njegov omiljeni kolač. - Bit ćeš sam kada se osamostališ i kreneš u život s jedne druge pozicije, vjeruj mi, ne baš zavidne, ali vrlo važne, jer ćeš se o svim stvarima o kojima se sada brinemo otac i ja, brinuti ti sam bila je iskrena i direktna, kao i uvijek, a Matko, još sasvim trom i pospan, trljao je lijeno cijelo lice. - Onda ću barem biti bogat rekao je veselo. - Ako Bog da izrekla je majka svoju omiljenu rečenicu. - Valjda hoće oglasio se sin s dvije pokretačke riječi, a na umu mu je već bilo nekoliko poslova koji bi mogli donijeti dobru zaradu. 84

85 POSTATI BOGAT - Nemoj se previše zavaravati, nije to samo tako, bolje je da dobro učiš i završiš školu sa što boljim ocjenama. Matko se naglo ohladio, ali samo zakratko. Imao je on svoje planove za budućnost neovisne o školi. U školu će ići samo onoliko koliko bude morao, a onda će krenuti u svijet poslova koji čekaju samo njega i njegove inovacije i dosjetke o tome kako je novac posvuda oko njega, a on ga samo treba pokupiti. Nasmijao se pobjednički i rekao majci da odmah nakon doručka ide u knjižnicu jer su mu napamet pale neke ideje pa želi vidjeti hoće li i knjige potvrditi njegove teze. Majka se nasmijala majčinski, kako drugačije, i dobacila mu da je život nešto sasvim drugo, da to nisu ni knjige ni maštanje, iako je i to vrijedno spomena. Otac nije tako čvrsto na zemlji kao mama, pomislio je, valjda zbog priča koje izmišlja, stavlja na papir i pokušava objaviti u novinama i časopisima. U pet godina zaradio je oko pet tisuća kuna, ali da postane slavan i da mu tiraže još nenapisanih knjiga jednoga dana budu velike, mogao bi živjeti samo od svojih misli. To je dobra stvar. Misli koje zarađuju. Potrčao je prema knjižnici kao prema nogometnom igralištu, pun radosti i samopouzdanja da će otkriti nešto zaista novo i senzacionalno. A ako i ne otkrije neku čudotvornu smjesu koja će mu omogućiti brzu i laku zaradu i nadasve, lagodan život, barem će malo vremena provesti u sanjarenju. U knjižnici je bilo tiho i mirno, a on je, uz nekolicinu starijih osoba, bio jedini dječak željan novih znanja koja će ubrzo iskoristiti i kapitalizirati. Ovi ljudi, pomislio je dok ih je okrznuo pogledom, samo čitaju novine i vjerojatno ni ne slute kakva je osoba, važna za budućnost, u njihovoj blizini. No, nema veze. Požurio je prema pultu za kojim je sjedila, uštogljeno i svakodnevno, starija gospođa ravne crvene kose koja ga je sa zanimanjem pogledala kroz debele dioptrijske naočale. Simpatična je, pomislio je Matko, iako nije nimalo seksipilna. Nasmijao se svome 85

86 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ razmišljanju koje bi prije bilo svojstveno nekom starijem mladiću, a ne dječaku u sedmom razredu osnovne škole. - Dobar dan. Sanjam oprostite želio bih neke knjige o bogaćenju i uspješnosti u životu, tako nešto, a što je čitljivo i jednostavno napisano. Samo da nije naporno, znate već kako ljudi znaju i najobičnije teme zakomplicirati. Ne znam, možda nemate ništa o tome, ali Julesa Vernea svakako imate. Uzeo bih njegov roman, čuveni, Petnaestogodišnji kapetan. Ta me knjiga uvijek iznova oduševljava i nadahnjuje. Knjižničarka ga je zadivljeno gledala i blago se smiješila njegovoj govorljivosti nudeći mu knjigu Kako postati bogat i 7 navika uspješnih ljudi. Pristao je uzeti sve tri knjige, a usput je malo prelistao novine jer je želio i na taj način odati dojam učene i načitane osobe koju zanimaju mnoge stvari. Kod kuće je dugo razmišljao o svojoj budućnosti prije nego što ga je shrvao san budući da se već previše potrošio od silnog dovijanja, iako još nije bilo ni vrijeme ručka. Sanjao je svašta. Košmarni snovi, pomislio je kada se nakon pola sata probudio u znoju. Ležao je u krevetu i mislio o filmu koji mu se motao po glavi dok mu je svijest bila u horizontali. Radio je na Wall Streetu i po šest telefona zvonilo je konstantno. Nije mogao na sve odgovoriti i jednostavno je propadao u neidentificiranu duboku tamnu rupu zajedno sa svim tim silnim aparatima koji su se počeli strašno rojiti i sve glasnije zvoniti prijeteći da će ga zatrpati. - Ovo je tvoj kraj, ovo je tvoj kraj odzvanjali su mnogi glasovi kroz slušalice, čas iznimno dubokih, a čas krajnje piskutavih i vrištećih tonova. Glavu je obuhvatio rukama i na sav glas dozvao mamu. To ga je probudilo. Dok je dolazio sebi, ponovno je zadrijemao iako se žarko trudio da ga san ne uhvati iznova. Ovoga puta sanjao je da je slavni konstruktor najmanjeg, džepnog kompjutora, sa isto tako njegovim programom kojemu nikakvi virusi nisu dorasli. Bilo je to veliko iznenađenje za cijeli 86

87 POSTATI BOGAT svijet, a zvale su ga sve vodeće kompanije svijeta nudeći mu basnoslovne ugovore kakve još niti jedan znanstvenik na bilo kojem polju ljudskog djelovanja nije dobio. Niti će dobiti, pomislio je Matko. Prozvao ga je MAT-KO COM i odjednom je sve bilo pod njegovim nogama i carstvo mu je toliko naraslo da je počeo razmišljati kako bi najbolje bilo da se preseli na neki drugi planet. To ipak nije bilo moguće jer mu je ulica od knjižnice udaljena svega nekoliko stotina metara i puna je cvijeća i malih bajkovitih kućica, ispred kojih su se toplo smjestili patuljci koji su uvijek nešto radili i preko ograde pričali sa svojim susjedima, tako da se cijela ulica čvrsto smjestila u njegovom srcu, i bez obzira na sve, nije mogao napustiti to čudesno mjesto. Ipak je to bila najvažnija stvar zbog koje Matko svoju kompaniju nije mogao smjestiti na neko drugo mjesto koje bi mu vjerojatno u kratkoj budućnosti pružilo još više prostora za širenje. Mučio ga je maleni prostor od jedne skučene sobe gdje se smjestio i radni stol i krevet i slike i prozor i vrata i tepih i cd-player sa pojačalom i zvučnicima i lav kojega čuva od rođenja i nekada ga nježno ugrize za njušku, kao što je to činio kada je bio skroz mali. Tako bogat, pomislio je, a živi u tako maloj sobici, u maloj kućici, u maloj ulici. Odjednom se naglo trgnuo i probudio, čak je i poskočio. Bilo je vrijeme ručka i roditelji su ga čekali plešući u kuhinji uz tople tonove jazza. I njemu je ta muzika bila draga baš zato što su to njegovi slušali tako da mu je organizam bio natopljen tim tonovima, beskrajnim improvizacijama koje su ga opuštale. Uz rock koji su također svi u kući voljeli, baš je jazz bila glazba puna spontanosti, šarenila i iznenađenja tako da ih je najviše ispunjavala i nadahnjivala. Na vratima kuhinje je zijevnuo i nasmijao se svojim zadovoljnim roditeljima, ali ovoga puta nije zaplesao s njima, već je polako sjeo na svoje mjesto za stolom i čekao ih da završe svoju ukusnu plesnu igru pa da onda svi zajedno pojedu najprije domaću pileću juhu, a onda standardno subotnje glavno jelo, pečeno pile s krumpirima i zelenom salatom. Za desert je bila pita od jabuka, 87

88 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ kao i uvijek, pomislio je Matko, sa čijeg lica nije nestajao blagi zadovoljni osmijeh. - Još samo trebam postati bogat i to će biti kraj mojih želja rekao je kada se dobro najeo, držeći se za trbuh i teško dišući. - Još razmišljaš o bogatstvu? upitala ga je majka koja je pristavljala vodu za kavu dok je otac micao sa stola tanjure i ostatke hrane. - Permanentno odgovorio je jednom riječju nakon koje je njegov otac prasnuo u smijeh. - Permanentno ponovio je sinovljevu pobjedonosnu riječ i nastavio po svome, očinski. Permanentno nije loša riječ, ali bih ja više volio da je povezana sa školom, znanjem, učenjem, naravno, i igrom. To bi trebali biti tvoji prioriteti, barem za sada. Nije vrijeme da misliš o bogatstvu ili možda misliš, sačuvaj me bože, da ti mi ne dajemo dovoljno pa svoju snagu, snagu uma, želiš usmjeriti u tom pravcu. - Nije to, nego jednostavno, novac je moć. Tko posjeduje dosta novca radi što hoće izrekao je svoje dječačke, ali ne samo dječačke, zaključke. To vidim na televiziji kroz filmove, dokumentarne emisije ili čak čiste suhoparne vijesti. Svjestan sam da to i nije dobro, ali me je trenutno jako zaokupilo. Možda sve nestane sa novim danom, a možda, tko zna - nije dovršio rečenicu jer je primijetio da se i otac i majka mršte. - Bolje ti je da igraš nogomet s vršnjacima, trčiš po šumi, skrivaš se u šipražju, divljaš, skačeš, plivaš, smiješ se, bježiš, nego da se zamaraš mislima koje i starije mogu odvesti na pogrešan put. Malo se posramio i nije znao što bi odgovorio ocu na njegove obične životne riječi. Majka se nadovezala sličnim riječima, možda malo toplijim, ili mu se samo tako činilo zbog njenog milozvučnog glasa. Znao je da je njihova briga normalna, ali možda ipak za nijansu pretjerana. 88

89 POSTATI BOGAT I dalje bi se nakon ručka valjali ugodni sati. Roditelji bi pili kavu i vodili obične svakodnevne razgovore, a Matko bi otišao u svoju sobu, carstvo ideja, misli, maštanja i svega onoga što prati dječaka njegove dobi. Prelistavao je knjige koje je podigao u knjižnici, a misli su mu jurile brže od pročitanih rečenica. Preskakao je stranice zbog suhoparne materije. Kako samo netko može napisati knjigu o uspješnosti na tristo stranica, pomislio je. Previše ljudi idu u širinu, valjda zato da knjiga dobije veće značenje u visokim krugovima. Još ako je tvrdi uvez, gdje je autoru kraj, razmišljao je zaklapajući knjige koje više neće imati potrebe otvarati. Zadržat će ih tjedan ili dva samo zato da knjižničarka pomisli da je on to stvarno proučavao iako ga to, na kraju krajeva, uopće nije bilo briga. Možda ga pita je li što važno izvukao iz njihovih utroba, a možda se samo nasmije naslovima kad ih bude vraćao. U svakom slučaju, pita li ga ili ne, on će joj veselo napomenuti da je krenuo putem bogaćenja, a ona onda neka odgonetava kako i zašto. Neće joj ništa reći jer je to njegova tajna, a tajne se ne razbacuju uokolo, a naravno, i koštaju. Nasmijao se svojoj domišljatosti, ali nikako nije uspio dokučiti čime bi se točno bavio, a da na brzinu zaradi novac, i što je još važnije, da se usput ne ubije od silnog rada. Teške su ga misli pohodile i pala mu je napamet jedna jedina, kroz povijest provjerena i nadasve točna, sablasna činjenica, a to je da bez muke nema nauke. Ništa u životu nije lako, pomislio je, a lice mu je mijenjalo boju iz vedre crvene u bijelo sivu. Vilica mu se grčila pri pomisli što su sve njegovi roditelji morali raditi da dođu do onoga do čega su došli. Njegova je želja bila, između svega ostalog, da im nadolazeće godine budu ugodne i bezbrižne baš kao što su njegove sada. To će ipak morati malo pričekati. Najbolje je kad čovjek sanja, bez obzira što snovi ponekad mogu biti košmarni, pomislio je, češkajući se blago po licu. Polako se iskrao iz sobe da ne uznemiri uspavane snove o bogatstvu i u kuhinji pojeo čak četiri komada najbolje pite na svijetu. Uzeo je nogometnu loptu, kožnu, kakva je bila na zadnjem svjetskom prvenstvu, i pojurio na igralište gdje su ga čekali već 89

90 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ usplahireni prijatelji zbog njegovog nenadanog kašnjenja. Možda postane poznati nogometaš i jednoga dana zaigra u Milanu ili Realu ili Barceloni ili Bayernu, svejedno, mislio je udarajući loptu uvis, što je god mogao jače. - Bogatstvo može malo i pričekati dreknuo je u nebo dok su svi okupljeni nogometaši veselo vrisnuli i potrčali za loptom, a vjerojatno je svaki od njih imao sličan, slatki i pokretački, tipično dječački, san. 90

91 ŠTAP Priča Ličkih novina 14. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ ŠTAP 25. rujna u sati U posljednje se vrijeme Alojz Hubar kretao pomoću štapa. Točnije, zadnjih šest godina, a datum sigurno neće zaboraviti jer je tada posljednji put okusio vrući seks sa svojom ženom. Nakon te beskrajne ugode uspjela ga je nagovoriti da si nabavi štap radi lakšeg i ugodnijeg hodanja. Smekšala me kao i mnogo puta do sada, pomislio je smiješeći se, i to uvijek s istim argumentom, tijelom kojem nije mogao odoljeti. Inače, on se dugo opirao štapu kao nekom poznaniku koji ga može iznevjeriti ili još gore, prijatelju koji će ga jednoga dana jednostavno zaboraviti. Nije želio priznati da su ga lagano pregazile godine i da mora prihvatiti bilo čiju pomoć, a štap ne traži nikakvu zahvalnost, rekla mu je žena, uvijek brižna, a nadasve razborita i stabilna, za razliku od njega. Prošle jeseni navršio je sedamdeset godina a želio je živjeti kao da ima četrdeset, skoro upola manje, umišljajući da je još uvijek u punoj snazi iako se ujutro teško dizao i jedva oslanjao na lijevu nogu. Pale su mu napamet brojne ozljede baš te noge, a najgora je bila kada ju je slomio na tri dijela još kao mladić, neobuzdan, umišljen i nepovrediv. Pad sa djedovog pomalo divljeg konja malo ga je naučio pameti, ali ne previše jer je i nakon toga bilo ozljeda koje su se mogle spriječiti da krv nije bila tako vruća kakva je bila. Međutim, često se ljudima dogode upravo one stvari za koje misle da se mogu dogoditi samo nekome drugom, manje spretnom i minorno sretnom. Znao se puno puta smijati, ponekad i naglas, 91

92 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ prijašnjim promišljanjima, onim mladenačkim koja su s vremenom dobila jednu finu melankoličnu notu. - Sve to dođe na naplatu rekao je ženi čitajući novine uz kavicu. Ona je radila prvu ovogodišnju sarmu i uspjela ga je samo ovlaš pogledati, ali toplo i zadovoljno. - Naravno rekla je malo kasnije sjedajući kraj njega komentirajući kako je ipak dobro što su odlučili sami ukiseliti kupus jer onaj kupovni nije ni do gležnja njihovom domaćem. - Mislim na štap pomalo ljutito javio se Alojz. - A ja na kupus i ostalu zimnicu, dakako nije se dala Veronika. - Ma daj Vero, čemu takav razgovor. Ja sam htio malo nježnosti, a ti mi nudiš grubo izbrušenu realnost žalio se svojoj najdražoj trljajući pri tome već umorne oči. - Nježnost sam ti pružila kad sam te nagovorila da si pribaviš štap. Sjećaš se? Ne. Pa valjda znaš kada i kako je to bilo. Sam si rekao da je to za tebe bio nezaboravan trenutak izazivala ga je Veronika. - Uzbuđuješ me takvim pričama. Sigurno to namjerno radiš jer mi želiš dokazati da zaista trebam štap, drveni potporanj, koji će mi uza sve to biti i prijatelj odgovorio joj je pomalo nervozno jer ga je naglo zaboljela ta lijeva noga prilikom njenog naizgled laganog pomicanja. Valjda sam dugo bio u jednom položaju, pomislio je, ne skrivajući grč na licu. Veronika je poznavala više nego dobro tu njegovu grimasu cijeloga lica koja je značila momentalnu nemoć, slabost i izgubljenost, iako bi bila barem malo sretnija kada bi je on mogao nekako prikriti. - K vragu izrekao je svoju najgoru psovku koja, u stvari, to i nije bila. Gdje mi je štap? Pobijedila si. Svaka ti čast. Sigurno to želiš čuti bljuvao je iz sebe vatru njezin stari Miško, kako ga je Veronika znala zvati kada je bio loše volje, i to je bio jedini nadimak koji je oduvijek uvažavao jer ga je na neki način smirivao. 92

93 ŠTAP - Ti si jutros išao u trgovinu sa svojim prijateljem rekla je neobavezno znajući da će ga to utišati. Predobro ga je poznavala tako da je uvijek imala dobru obranu, ako se to tako može zvati. Više su to bile one slatke čarke koje su ih godinama držale zajedno, one mini zafrkancije mednog okusa bez kojih bi ostali ogoljeni još davnih dana, da ih nije bilo, naravno. Potiho se smijala njemu i njegovom štapu. U stvari, smijala se dvojici prijatelja koji jedan bez drugog nisu mogli, a ona je bila najsretnija zbog toga jer ih je upravo njezina domišljatost spojila. Seksualna domišljatost, pomislila je, ponosna na svoju besprijekornu snalažljivost. - Evo ga Veronika, tu je, ne trebaš ga tražiti doviknuo joj je iz hodnika iako je bio siguran da ona ima nekog posla u kuhinji i da dalje nije ni mislila na njegov štap. Pa dovoljno je već to da mu ga je nabavila, pomislio je, zadovoljan svojim pronalaskom. - Misliš da bez tebe ne mogu ništa. E, pa draga moja Vero, mogu, mogu, nisam baš za staro željezo. - Što to govoriš Miško vikala je iz kuhinje jer je voda šumila upravo toliko da je zagušila njegove riječi. - Našao sam prijatelja doviknuo je s vrata već spreman za šetnju. - Jesi li otišao, a pusa derala se mladenački, sretna što mu dugogodišnja aktivnost vezana uz šetanje nije splasnula bez obzira na problem donjih ekstremiteta. A Alojz nije sve to vidio poput nje, to jest s vremenom je nastala neka sličnost s njezinom prosudbom, ali mu je cijela ta radnja ipak bila veoma naporna. Nije mi lako, ali ne dam se, pomislio je, spuštajući se niz stepenice kojih je oduvijek u stvarnosti bilo samo četiri samo što se njemu iz dana u dan činilo da ih je sve više. Zapuhao se, a još ni do ceste nije stigao. Veronika ga je gledala s kuhinjskog prozora i lagano prstima tupkala po štoku. Samo polako Miško, rekla je naglas, a on 93

94 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ se okrenuo prema prozoru jer je osjetio njezin topli pogled na zatiljku. - Znao sam da me gledaš rekao je izlazeći iz dvorišta milujući pri tom živicu kojom je bilo okruženo cijelo njihovo imanje, kako su znali zvati svoj topli dom. Bilo je lijepo uređeno, a njemu je naročito sada, na pragu prosinca, kada su mirisi isparili i žive se boje pogubile, cijelo dvorište i vrt dobilo famozni narančasto smeđi štih. Krenuo je niz ulicu u nadi da će sresti nekoga poznatog. Malo se čudio zbog čega nigdje nema nikoga. Prekidajući njegove fluidne misli koje su ga vječno opsjedale.-valjda nisu svi pomrli obratio se štapu koji ga je uspješno pridržavao, ali također i podnosio, pomislio je, zabavljajući se svojim možda jedinim pravim prijateljem koji mu se nikada nije suprotstavio i uvijek je bio suzdržan spram njegovog gunđanja i silnih svakojakih dosjetki. - Ti si mi jedini pravi prijatelj rekao je mazeći dobro isklesanu ručku. Sjetio se kako ga je gospodin od kojega je kupio štap pitao kakav oblik želi da ima ručka, na što je on suhoparno odgovorio da mora biti ugodna, jednostavna, a lijepa, i obavezno bez umjetničkih pretjerivanja. I to je bilo to. Još mu je naglasio da ne želi ručku u obliku glave neke životinje jer je to vidio kod bogate gospode i automatski mu se nešto takvo gadilo iako je bio spreman platiti štap točno onoliko koliko mu majstor kaže prvi put, bez cjenkanja i navlačenja. Toga se sjetio onako, bez veze, iako je cijelu akciju oko štapa, od početka do kraja, vodila Veronika. Na njemu je bilo samo da prizna, po tko zna koji put u životu, da je ona posao napravila najbolje što je mogla. A ona je otpočetka znala da je njegova desna ruka i da oduvijek drži tri ćoška kuće, kako se to često navodi u neobaveznim razgovorima i u popularnim knjigama. Na pravom muškarcu jedino ostaje da prihvati tu važnu neoborivu istinu i najdugotrajniju činjenicu, da bez problema s njom živi, što je Alojz i učinio, bez zlobe, bunjenja i bez ikakve moguće težine, koja se kod nekih osoba izraženije taštine zna pojaviti. 94

95 ŠTAP - Pa gdje su ljudi rekao je dosta glasno očekujući valjda da će mu štap reći nešto na tu temu. A on je šutio, ponizan i čvrst, vječno zaposlen i postojan. Upravo je takvog prijatelja i tražio za duge šetnje od nekoliko sati. Shvatio je da mu je sada daleko lakše prelaziti kilometre nego što je to činio ranije, bez te divne drvene podrške. Čudesno, čarobno, savršeno, pomislio je okrećući glavu prema nebu ne bi li mu se zahvalio na toj moćnoj providnosti. Onda mu se ukazala Veronika, naglo i sabrano, -Što je bilo, misliš li se vratiti kući ili si odlučio skočiti u neku bajku, ha. To je tebi svojstveno, kao i malom djetetu, samo za razliku od tebe Alojz se odjednom srušio jer je zapeo za korijen drveta koji se tu na rubu ceste nije stvorio da iznenadi pješake, već je tu živio dovoljno dugo da ga je mogao zapamtiti. - Alojz, Alojz ljutila se Veronika. Pa zar ne gledaš kuda ideš. Kao da ne znaš za taj korijen, a baš smo ga tijekom godina nekoliko puta komentirali. - Devet puta rekao je, a grč mu je stezao lice. Ne mogu vjerovati da sam bio tako nesmotren, kao i jučer kada sam otvarao sol pa ravno nožem po kažiprstu. To su te gluposti koje me prate, a sam znam već u početku da će se dogoditi nešto loše. - Bitan ti je taj korijen kad si zapamtio koliko smo puta o njemu raspredali priče javila se šaljivdžijskim tonom Veronika krenuvši dalje sama jer je znala da će mu u pridizanju pomoći njegov drveni prijatelj. - Bitno mi je sve što je povezano s drvetom rekao je milujući glatku, fino izrađenu površinu štapa. Trebao sam na ručku ugravirati svoje ime, pomislio je, ali to nije rekao ženi jer ona je bila protivnik zapisivanja imena bilo gdje bez značajnog razloga. Imena luda nalaze se svuda, znala je reći onu dječju rečenicu koja je doslovno određivala njezinu skromnost i blagu povučenost, iako ju Alojz nije tako doživljavao. - Posebna si rekao joj je dok se udaljavala. Pogledao je štap vrteći ga u ruci kao da od njega želi čuti neko mišljenje. 95

96 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ A Veronika je hitrim korakom doslovno skakutala do kuće, lagana, prpošna, krajnje zadovoljna, što je Alojz godinama iščitavao u njezinim pokretima. To ga je dodatno uzbuđivalo čak i u ovim poznim godinama koje su općenito okrenute sasvim drugim stvarima. Valjda sam zato još živ, pomislio je, vrteći dragi štap smežuranim rukama po kojima su se šepirile staračke pjege. - Idemo polako kući obratio se štapu kao mnogo puta prijateljima u mladenačkoj dobi kada bi zaglavili do ranih jutarnjih sati. - Idemo učinilo mu se da čuje sada već jedinog preostalog, drvenog prijatelja. 96

97 SIN MLADE VRBE Priča Ličkih novina 15. MILAN KRMPOTIĆ SIN MLADE VRBE 29. RUJNA u sati Visibabe su već ocvjetale. Iz sna gorskog pašnjaka mlada je trava pozdravljala proljeće, a tratinčice svoj cvjetni vjenčić radosno nudile suncu da ga miluje. U pupovima su se uznemirili sokovi, a vode u potocima. Čekalo se na dolazak kukavice. Kad ona zapjeva, šuma zna da može početi listati. Glas kukavice i zvon klepke ovna predvodnika i ove su se godine prvi put začuli skoro istoga dana. Vjeverica je žurno trčkarala oko grmova, prevrćući suho protrulo lišće. Tražila je preostale lješnjake što ih je jesenas u žurbi spremila za zimnicu i klela svoju zaboravljivost. Nije marila ni za kukavicu ni za stado. Jedini glas koji je čula bio je glas praznoga želuca. Vrapci i kosovi su uzbuđeno i žustro oblijetali grmove procjenjujući gdje je najbolje sviti novo gnijezdo. Blejanje raštrkanih ovaca u lisici je probudilo želju za janjetinom pa se lukavica šmucala između vrba i po šibljacima strpljivošću lovca čekajući plijen - janješce koje se tek oleglo. Vrba je uzbuđeno očekivala svoj prvi list. Pupovi joj se već poluotvorili, a mace širile prve jake proljetne mirise. Pastirovo se uho zaželjelo glazbe, a nožić drveta. U trenu je najljepša vrbina grana bila odrezana. Mladić je za sviralu vještim pokretima odrezao najljepši komad grane i svrnuo koru. Zatim je djeljao i djeljao, sve dok svirala nije bila gotova. Svjestan svoje mladosti i radosti tek razbuđena proljeća, htio je zasvirati melodiju koja mu se sama nametnula: 97

98 MILAN KRMPOTIĆ Oj mladosti, oj proljeće, ne napusti svog pastira, nek iz srca njegovoga vječno neka frula svira. Nek u mome mladom stadu vazda zvoni zvono sreće, a potočić u srdašcu, neka šumeć k dragoj teče. Iz svirale je, međutim, potekla sasvim druga pjesma: Oj pupoljče moj proljetni, zašto nisi prolistao, zašto nas je pastir hudi s našeg stabla odsjekao?! Više nikad pupat nećeš, nikad rosan zablistati, niti će se naša grana ikad više razlistati. Pastir se prestrašio i panično odbacio sviralu u prvi grm. Kad se malo smirio od uzbuđenja, počeo je sumnjati da je sve to samo sanjao ili umislio. Zato je potražio sviralu i opet zasvirao onu pjesmu, ali ga glazbalo nije slušalo nego je uporno sviralo svoju melodiju. On zasvira pjesmu o ljubavi, a svirala se oglasi pjesmom o zeki i potočiću. On zasvira kolo, a ona zaječa fijukom vjetra. Razbješnjen njezinim neposluhom htjede je uništiti, ali u zadnji tren pomisli da se takvu sviralu ne načini baš svakoga dana. Zagledao se u rupice kroz koje za vrijeme svirke izlazi zrak, pomilovao je njezinu meku koru, poljubio i rekao: 98

99 SIN MLADE VRBE - Žao mi je što sam razorio tvoj san. Da sam to znao, nikad te ne bih odrezao. Sviđaju mi se tvoje tužaljke, ali me vrlo rastužuju. Htio sam te baciti, ali nemam srca da uništim pjesme što se kriju u tebi. Molim te, budi mi prijateljica! I još te nešto molim: Dopusti da se i pjesme mojega srca mogu čuti. Svirala je bila uporna. Pjevala je o proljeću, o svojemu stablu i o gnijezdu koje je prošloga proljeća propjevalo baš na toj, odsječenoj grani. Nijednu pastirovu pjesmu, ni jedan jedini ton njegova srca nije htjela odsvirati. Naposljetku ju je pastir, ogorčen tolikom tvrdoglavošću, ipak odbacio. Nedugo zatim na pašnjaku se začulo još jedno zvono. Pastir nije ni pogledao to novopridošlo stado. Njegove su se oči kao začarane prikovale za vitki struk mlade pastirice i u plavetnilu njezinih očiju otkrivale nebo za uzbuđene golubove svojega srca. A srce je poput genijalnog kompozitora počelo skladati pjesme, nježne i neočekivane. Bujale su u njemu, bujale tako snažno i bučno da je zaljubljeni pastir naprosto morao zasvirati ili umrijeti od neispjevanih pjesama. Bez razmišljanja je potražio onu prkosnu sviralu i zasvirao: Na grani si mlade vrbe prvim pupom propupala i na fruli srca moga prvu pjesmu zasvirala pastirice moja mala! Ja sam dijete mlade vrbe, a ti moja cica - maca. Ja sam dijete koje pati žedno tvojih poljubaca. Nek nam ljubav Bog pozlati, cico - maco srca moga! 99

100 MILAN KRMPOTIĆ I gle čuda! Svirala je zanosno i snažno svirala pjesmu koja je istjecala iz pastirove duše. Kad je jeka zamrla, začula se i pastiričina pjesma. Njezina je svirala bila od istoga drveta. Djevojka je svirala: Mi smo djeca mlade vrbe, oh, moj pupe prolistali, ko proljetne bučne vode ljubavlju smo zablistali. Nek u našoj krošnji vjetri lahoriti ne prestanu neka naših grana frule nikad svirat ne zastanu, dragi pupe srca moga! Uzbuđen i uznesen, pastir reče svirali: - Hvala ti! Nikad još nisam tako zanosno, tako iskreno i tako čisto svirao. Što se to promijenilo u tvome shvaćanju? - Ništa, sine mlade vrbe, brate moj. Svirao si moju pjesmu - nježno mu je odgovorila svirala. - Ne, ne, svoju sam pjesmu!... Pastir je odjednom shvatio. On i svirala postali su jedno. Razumljivo. Ta, zar njegova grana nije konačno pronašla svoju cicu - macu?! Zar, zaboga, onaj koji voli nije divnim pjesmama obdarena svirala? Zar on onda nije sin mlade vrbe?! 100

101 ZAVODNIK Priča Ličkih novina 16. Dubravko Buco Krstić ZAVODNIK 1. studenoga u sati Kriv si!!! odjeknuo je sučev glas u praznoj sudnici, a bat njegovog opasnog čekića Alda Ferinu je očekivano uzdrmao i probudio. Već je sjedio na rubu kreveta podupirući se rukama o njegov rub da slučajno ne padne na bilo koju stranu. Nije to bilo prvi put da sanja isti san, ali ga je ipak svaki put sve više uznemiravao. Još malo pa neće moći normalno ni spavati od silne krivnje koja ga je svakodnevno posjećivala, pomislio je, ali se svejedno iznova smijao svojim slatkim krivnjama koje ipak na javi nije tako doživljavao, ali san, san je ipak nešto sasvim drugo, a ljudi kažu da je oduvijek najvažnije kod svakoga na svijetu imati miran san, san pravednika. To se za Alda, kako god bilo da bilo, sa sigurnošću nije moglo reći. On je sam znao ponekad zamišljeno vrtjeti glavom kada bi se o takvim stvarima poveo razgovor. Ovoga puta bio je čak sretan što mu se san naprasno prekinuo jer nije čuo sat koji je svoje odzvonio u šest sati, a sada je već bilo šest i petnaest. To je značilo ubrzano spremanje i pijenje kave za petnaest minuta, a on je najviše volio imati za kavu barem pola sata jer to je bio njegov svakidašnji ritual. Nije loše ni ovo, pomislio je, ipak je najvažnije da sam se probudio još uvijek na vrijeme. Nakon svog jutarnjeg obreda izjurio je iz kuće i skočio na svoj legendarni, tako ga je oduvijek zvao, motor Tomos čiji ga je zvuk uveseljavao i, na neki način, podizao ego, a možda čak i libido. U jedinom mjestu na otoku bila su zabranjena motorna vozila, ali je on kao poštar posjedovao taj službeni motor zbog čega je bio 101

102 Dubravko Buco Krstić važan, cijenjen i poželjan. Obično bi se već izdaleka čuo da dolazi, ali isto tako često se čuo, a da čovjeku uopće nije ulazio u vidno polje što mu je dodatno davalo iskru tajanstvenosti. Malobrojni stranci, koji su željeli apsolutni mir i odmor na granici nervoze zbog sporosti i izostanka svakojakih društvenih sadržaja, voljeli su se slikati zajedno sa Aldom i njegovim besmrtnim tamnoplavim Tomosom. A on, kao svaki pravi zaljubljenik u svoje mjesto, za promidžbu istoga učinio bi gotovo sve. Uživao je stajati pored svoga motornog prijatelja i dopuštati turistima i turistkinjama da ga grle, vješaju se po njemu, naročito mlade cure i da mu daju, kroz njihovu vizuru nevine poljupce, a kroz Aldinu, to se kod starosjedilaca vrlo dobro znalo kakvu. Njegov zaštitni znak bile su naočale, original Ray Ban, koje je dobio jednom prilikom od simpatične njemačke gospođe, a sve nekako na brzinu, za nepunih pola sata. Slučajno ju je sreo u jednoj neuglednoj uvali i kao pravi gospodin izvadio je iz vode nekoliko ježeva bacivši ih dalje od obale. - Dobro more oglasila se rasna, ali vrlo pričljiva i draga gospođa, a baš je Aldo takve najviše volio, da ne kažemo samo koliko ih je cijenio. - Da, čisto, netaknuto, neuništeno nadovezao se svojim slabim njemačkim, nekako natucajući jedva naučene riječi. Te neke stvari naučio ga je prijatelj Šime koji je već imao dobro uhodan ljetni posao glede strane ženske sile, kako je sam volio reći. Ali njihov otok nije bio toliko jako turistički i sa tim jedinim mjestom nije spadao među poznatije turističke destinacije. Bilo je to mjesto za odmor, a mnogi turisti su željeli provod pa su ga zaobilazili u širokom luku, što je bilo veoma dobro zbog uhodanog, laganog i ležernog života i starosjedilaca i turista koji su željeli takvu vrstu odmora, daleko od vreve i divljih mediteranskih noći. Sve je to Aldo Ferina vrlo dobro znao i nikada se nije pretjerano zauzimao za turistkinje osim ako se nije dogodila nekakva gotova stvar, na prvi pogled, na jedan jedini slatki smiješak. To bi 102

103 ZAVODNIK on vješto obavio i spremao u kutiju sjećanja. Ali, ono što je Alda najviše palilo, rajcalo, kako to današnja mladež kaže, bilo je prije svega osvajanje domaćih dama koje su ga vrlo dobro poznavale jer poštara se uvijek počasti sa ponekim bićerinom ili kavicom ili kolačima ili čak i seksom, ako se za to pruži prilika, a prilike često iskrsnu kada ih čovjek najmanje očekuje. Barem je to oduvijek bilo u slučaju Alda Ferine. Ispočetka se on malo nećkao, pribojavao, sramio ući u te vode, ali su ga opet žene, iskusne i malo starije, a očito same i željne bilo kakve pažnje, jednostavno na neki melankolični način osvajale. Na kraju je on mislio da je osvajač, a u stvari su to bile one. Sva je sreća u tome da su obje strane bile zadovoljene. Jedino muževi ne bi bili zadovoljni ni sretni, ali život je takav, rekla mu je gospođa predsjednika općine, jer nikada ne mogu baš svi biti sretni. I to je Aldo, možda malo s mukom, ipak prihvatio kao aksiom, kakvih u životu ima dosta. Jedan dan se lecnuo kada ga je zaustavio svećenik, njegov veliki prijatelj, rekavši mu pritom da su počele kolati glasine da on ne zadovoljava samo strankinje već da posjećuje i domaće gospođe. Znaš Aldo, bojim se takvih stvari jer muževi se prijete, a ti, ti si ipak moj prijatelj i ne bih volio da dođe do neke osvete jer to onda da ti ne govorim dalje, sve razumiješ, nadam se. - Naravno da razumijem oglasio se Aldo ne znajući gdje bi usmjerio svoj pogled, dijelom zbog srama, a dijelom zbog bojazni. - Je li to istina? upitao ga je svećenik strepeći od njegovog mogućeg odgovora. - Pa, tebe ne želim varati, istina je, ali - Dobro, dobro, ne trebaš mi dalje ništa reći, samo te molim da od sada pa nadalje pripaziš i vratiš se strankinjama jer najmanje što ti ljudi mogu učiniti je da te zauvijek protjeraju iz ovoga, svima nama, najljepšeg mjesta za život. 103

104 Dubravko Buco Krstić - U potpunosti se s tobom slažem rekao mu je Aldo podrhtavajućim glasom, jer je znao da su ti ljudi opasni ako ih se dirne na bilo koji način, a žene, to je opet posebna priča. - Ja mislim da je najbolje da što prije nestaneš na neko vrijeme, da se sve nekako smiri pa da sve krene uhodanim usporenim ritmom. Te noći ponovno je sanjao isti san samo što je ovaj put Šime, njegov prijatelj po zavodništvu, iskezio zube poput divlje životinje izgovarajući oštro ono opasno kriv si Aldo Ferina, kriv si!!! Aldo je već ujutro, čim se probudio, odlučio otići malo do brata u Zagreb, još ima dosta dana odmora, da vidi njega i njegovu obitelj, da se malo druže i zabave jer za to baš i nemaju puno prilika. Danas će se samo malo provozati svojim čuvenim Tomosom koji se uvijek čuje, a vrlo rijetko vidi, a onda će se poslijepodne malo okupati u nekoj svojoj uvali tako da se nakon toga može mirno spremiti za polazak. Večerat ću oko sedam, pomislio je, i više neću nikuda izlaziti pa onda neka pričaju gdje je Aldo, što je s Aldom. Neka, neka. Te je noći brzo zaspao i spavao mirno skroz do jutra, bez optužbi i prijetnji nakon podosta vremena, i već je u pet sati bio na trajektu. Puhala je burica pa je odmah ušao u utrobu broda i naručio si lijepo kavicu. 104

105 SVE DO SMRTI Priča Ličkih novina 17. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ SVE DO SMRTI 26. prosinca u sati Od malih nogu bili smo nerazdvojni prijatelji i sve na svijetu učinili bismo jedan za drugog. Kao da je nešto bilo zapisano u krvi koja je tekla našim žilama i odredilo nam takav život. Sad, kad razmišljam o tom periodu, relativno kratkom, u odnosu na nešto što traje pedeset ili sto godina, ne mogu dokučiti tu nevidljivu silu koja nas je tjerala da radimo to što smo radili. Ovog trena sve to gledam iz neke druge, čak pomalo mistične perspektive, koja mi je složila miran i usporen pogled, malo zamagljen, sjetan, ali ne žalostan. Iz ovog dijela neba sve mi se čini dosta čudno i ne mogu vjerovati kakve gluposti muče ljude dok su u obliku u kakvom jesu i takvi su sve dok se ne presele na drugi svijet, kako se to obično kaže. Ovdje ne postoje klasični oblici na kakve smo navikli, samo nekakva tiha maglica, ali to sada nije važno. Važna je priča. Živjeli smo u gradiću na zapadu zemlje gdje su postojala dva kina, osnovna škola, crkva, policija, ne baš dovoljno trgovina, jedan centralni trg, hotel, previše birtija i nekoliko ulica koje su se uvečer mogle propješačiti za najviše pola sata. Kuća Crnog bila je udaljena od moje kojih petstotinjak metara, omanja, s tim da je od glavne ulice vodio put, jedva širok da kroz njega prođu zaprežna kola, još kojih stotinjak metara do njegove potleušice, koja se s glavne ceste doimala poput nekakve daščare, ostave za alat koji su ljudi upotrebljavali kad bi radili u polju. Njegovi su bili siromašni, ali dostojanstveni ljudi, radom premoreni i suncem ispijeni od višesatnog rada na polju, tako da ga se baš i nisu nagledali. A on je to 105

106 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ volio, želio je biti samostalan, da ga nitko ne guši, da mu ne govori gdje je jelo, da mu ne tumači osnovne prirodne zakone, jer njemu je bilo jasno kako život ide koliko para toliko muzike. To je bilo jedno od temeljnih načela nas dvojice, prijatelja, braće. A za razliku od njegovih roditelja, moji su bili malo imućniji i nisu imali ni volje ni želje, a ni zemlje koja bi ih tjerala na rad u polju. Moja majka je radila u školi, a otac u tvornici baterija koja se nalazila nekoliko kilometara izvan grada. Tako se ni ja svojih nisam nagledao jer sam najviše vremena s Crnim bauljao po gradu, oko grada, po šumi, vozio se čamcem po rijeci što nam je pričinjavalo najveće smirenje i divno mjesto za razradu planova. Čamac smo posuđivali od mog prvog susjeda, gospodina Matana. Za razliku od Crnog koji je bio tamne puti, ja sam bio bijel gotovo kao snijeg i nisam se volio izlagati suncu. Upravo me on prozvao Beli. Možda nas je upravo ta razlika nekom čudesnom kemijom privukla jednog ka drugom. Fizički, bili smo slične građe, srednje visine i normalne razvijenosti ni jaki ni slabi. Kao klinci zabavljali smo se krađom voća za vrijeme ljetnih praznika, a zimi bi haračili po podrumima zgrada iz kojih bi krali spremljene plodove i još ponešto ako bi bilo zanimljivo i privuklo nam pažnju. Uvijek je postojao mali strah, koji se nije prekomjerno nagomilao jer bi nam onda pokvario veselje pohoda, ali je bio prisutan jer u suprotnom vjerojatno ni nas sve to ne bi zabavljalo. Tako smo rasli. Ubrzo smo postali mladići i u nama je krv postajala vrelija. Teško smo se obuzdavali kada smo gledali djevojke, jer imali smo jak seksualni naboj koji smo željeli isprobati što prije. A one, smijale nam se zarazno, izazivale nas, izluđivale svojim koketarijama, mučile. Tada smo se prvi put zaljubili u dvije sestre, naše vršnjakinje, malo se držali za ruke, kojih tjedan dana, a onda je to prestalo jer smo u dogovoru mi željeli nešto više, na što one nisu pristale. To nam je bio jedan od prvih težih poraza. To su labave, ali ipak zahtjevne godine i svaki postupak može biti ključan u daljnjem razvoju. Sa smiješkom smo pokušali ispratiti za nas negativne pojave, ali ožiljci su ostali. 106

107 SVE DO SMRTI Crnog je taj odnos s djevojkama pogađao više nego mene. Naizgled osjećajne, drage, srdačne, a u pozadini zvijeri. To nas je iznenadilo i ražestilo, a Crni je u mom pogledu pročitao kako mi sa zvijerima znamo. I nije pogriješio. - Svijet nije tako lijep kakav nam se činio dok smo bili djeca komentirao bi Crni, a ja sam ga umirivao svojim, kako je jednom rekao, blagim glasom, kao otac sina koji se teško snalazi u vrtoglavo nadolazećim godinama. - Svaki dan posebna je priča koja nas razvija, brusi, izgrađuje, uništava, razbija, siluje, ali nam poklanja najveći dar, a taj je da dišemo i da se probamo veseliti svemu što nas snađe, koliko možemo. To je bit svega. Ne biti malodušan i jadan već sretan i ponosan. Sve je to čar, posebnost, dana svima, s time što je mnogi ne mogu dokučiti i razumjeti. Ali mi ne spadamo u tu kategoriju. Veselo, veselo, veselo, čim ujutro otvoriš oči govorio sam mu učestalo i dan danas mislim da se nije mogao do kraja odlučiti za te u biti jednostavne postavke. Ili su nam jednostavno karakteri bili različiti. Tko će sve to znati. S druge strane, našli smo se negdje na pola puta i plutali po osami oceana i ponekad plakali. - To su trenuci kao i ostali, ne trebaš se brinuti zbog toga, ne plaču samo žene, uživaj i u plakanju mirno bih mu šaputao na svetom našem mjestu, u pećini u Brkinom gaju, koji se nalazio kod prve okuke rijeke, uvijek u nekoj čudnoj izmaglici. Tamo smo punili naše baterije koje su trošili drugi. Oni su i krivi zašto smo postali monstrumi.u nama se nešto prelomilo i bili smo grublji sa svima, a naročito sa onima koji su nam nanijeli bilo kakvo zlo ili ono što smo mi smatrali zlim. Jer vrag ne miruje, vreba i čeka priliku. A ona uvijek naiđe. Silovali smo naše bivše djevojke, bez ijedne riječi, jedne noći crnje od ostalih, kada su se vraćale s plesa. Strahovali smo malo kako ćemo to izvesti, ali kao što već rekoh, da nema straha ne bismo to ni radili. Još smo ih i izudarali jer smo bili povrijeđeni što su nas ne tako davno grubo odbile. Njihovom susjedu koji je naišao tko zna otkuda (takve scene viđaju se u filmovima) ovećim 107

108 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ kamenom razbili smo glavu i tako zaglibili u najteži vid kriminala. Uz grubijane postali smo i ubojice, ali krv koja je kolala našim žilama nije nam mutila pogled i nije nas činila negativcima, kao što bi nas proglasili svi drugi. - Možda sve ovo neće izići na dobro rekao sam zajapuren od silnog bježanja kada smo se domogli guste šume na južnom izlasku iz grada. Više se ne možemo vratiti natrag. - Ni ne trebamo. To je bilo sve što je Crni smislio i izrekao u trenutku kada se noć bijelila i pretvarala u novi dan.- Svaki novi dan novi je početak rekao sam mirno i dostojanstveno kada smo tijela odmorili na starom debelom polegnutom drvetu. Crni je pogled uperio u zemlju i u meditativnom stanju otkinuo jednu široku travku koju je polegnuo između ruku i proizveo zvuk, do kraja tužan, koji mi se urezao u sjećanje. Nisam znao je li ga ovaj događaj pogodio ili je ludost umirila njegove živce kao što je moje. Tog trenutka činio mi se udaljen i od mene i od sebe, kao da mu je krivo, ili žao, u što nisam želio vjerovati. Tim putem smo krenuli i sada nema povratka. Pogledao sam na sat, strgnuo ga s ruke i bacio u neprohodni dio šume kroz koji smo se satima probijali prije nego smo naišli na polegnuto deblo gdje nas je čekao malo duži odmor. Crni me pogledao svojim čuvenim rijetkim smiješkom i krenuo dalje. Pratio sam njegove čvrste muške korake i uspravan hod koji je izazivao strahopoštovanje. Okrenuo se. Vidio je da sam se pomakao pa je mirno podizao noge i gazio vrijeme, a grančice su pucketale. To je bila njihova pjesma za nas putnike. - Neka si ga bacio, on nam više nije potreban rekao je Crni misleći na nebitni mehanizam koji je oduvijek smatrao opterećenjem. Bilo bi dobro da nešto pojedemo konkretno, mislim da to nisu divlje kruške ili jabuke ili bukovo lišće već nešto mesnato. - Mi sigurno ne bi mogli biti vegetarijanci izrekao sam rečenicu koja je mirisala na šalu. 108

109 SVE DO SMRTI - Nikako rekao je Crni hladan kao led. Da nismo kao jedno, pomislio bih da me mrzi. Riječ od šest slova Crnom je bila duga, a njegova konverzacija bila je popunjena malobrojnim riječima, ali sadržajnim. To je kod njega bilo podvučeno kao nešto važno. A onda smo u daljini ugledali dim koji je stremio k nebu, baš kao i mi. Bježanje nas je umorilo i ta je kućica bila savršeno mjesto za odmor. Odmah smo je zaposjeli. U njoj je živjela neka starica, sama, a nama se činilo da ima preko sto godina. - Živite baš sami? upitao je namrgođeni Crni. - Sama, sama, nije to lako. Sve mi je daleko. Djeca su otišla davno trbuhom za kruhom, a muž mi je umro prije deset godina. Starost je teška i tužna. I nemilosrdna, dodala je dok je stavljala drva u peć. Pogledali smo se. Crni je iz mog pogleda mogao pročitati da ja ne bih volio živjeti tako dugo. Ne samo da nitko više od njenih vršnjaka nije živ, nego su mrtvi i oni koji su bili puno mlađi od nje. - Djeco moja, Bog vam pomogao, budite dobri i ne činite nikakvo zlo, ni ljudima ni prirodi. Pronađite svoj put pod ovim širokim nebom i budite sretni pomažući drugima bez obzira zaslužuju li to ili ne. Ja imam devedesetpet godina i imala sam vremena uvidjeti sve te stvari. Budite dobri, rekla je i prekrižila se kao što to obično rade stari ljudi. Život je lijep, još je dodala. - Druga su vremena bako i mi smo pošli krivim putem. Kasno je sad vraćati se natrag. Mi smo zvijeri iz usta i očiju Crnog frcale su iskre. Lice mu je poprimilo strahotne, zvjerske crte i meni se u jednom trenu zamutilo pred očima od straha. Trebalo mi je malo vremena da počnem govoriti. - Pusti Crni, stara je, vidiš da joj tlo pod nogama izmiče samo od sebe svake minute. Možda neće ni doživjeti sutrašnji dan rekao sam umirujući ga, ali to je bilo beznadno. - Neće sigurno, ali mi neće ni popovati nekakva prastara babuskara. Da je pametna ne bi doživjela tolike godine grmio je Crni. 109

110 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Činilo mi se da je njegov udarac bio brži od munje. Bilo mi je žao starice, ali Crni je imao pravo. Svatko si daje za pravo da ti govori o životu. - Neka, neka rekao sam tiho, ali nekako prijeteći. Sad kad nema starice i kućica će umrijeti. - Život je okrutan rekao je Crni poput nekog proroka iz dalekih vremena. - Točno rekao sam.to je bila jedina riječ koju sam pronašao u sumornoj svijesti i izrekao u isto tako sumornoj i glupoj situaciji. Uzeli smo cijeli, netom pečeni kruh koji je zamirisao dvorištem i veliki komad suhog mesa i krenuli dalje. Svaki novi dan dočekali smo na drugom mjestu. Razgovarali smo sve manje. Postali smo umorne ljušture i sve nam je manje snage ostajalo za priču. Obojica smo bili zaokupljeni svojim trenutnim mislima. Jednim dijelom, ni sam ne znam kojim, suosjećao sam s ljudima koje smo učinili žrtvama. O tome smo obojica ponekad razmjenjivali vrlo duge rečenice koje su uvijek sadržavale dozu iskričavosti. Ja sam bio malo mekši, ako se to uopće može tako reći jer sam sudjelovao u svemu koliko i Crni, ali se meni ipak činilo da on ima malo grublju crtu prema van. Bio je jednostavno žešći. A i sam njegov nadimak je odzvanjao opasnije nego moj. - Nije valjda oduvijek bio okrutan. Ne bih to mogao podnijeti rekao sam sa strahom da će mi Crni podastrijeti gomilu dokaza da je cijela povijest ljudskog roda jedna ogromna okrutna mašina i da je sve to jedna ništavna besmislica. - Uvijek je bio takav, samo smo mi bili djeca pa nas se to nije ticalo. Roditeljski skuti čuvali su nas od tog usranog vanjskog svijeta praveći razne kompromise koji su potrebni za opstanak njihove male komunice koju su šibali razni vjetrovi. Kad bi samo mogao zapitati svoje roditelje o njihovom hodu po ovoj surovoj zemlji vidio bi što bi ti odgovorili. Vjerojatno bi se naslušao raznih priča. 110

111 SVE DO SMRTI - Vjerojatno, ali opet... tu sam se zaustavio.čemu sva ta priča kad nam je sve jasno. Crni je razumio što sam htio reći. - Jebeš to rekao je trljajući list lijeve noge koju je od umora zahvatio grč. Grimasa od boli nije se dugo zadržala na njegovom tvrdom licu. Bježali smo dalje i postali sve iscrpljeniji pa smo zaspali na sunčanom proplanku negdje u brdima. Taj nam je dio bio sasvim nepoznat. Spavali smo snom pravednika uvjereni da nas tu nikada nitko neće pronaći. Da se nismo probudili bio bi to lijep kraj. Sanjao sam da se ljubim s nekom filmskom glumicom čijeg se imena nisam mogao sjetiti. U najljepšem trenutku zakucalo mi je u glavi da je život okrutan. Naglo sam se probudio, a oko nas je bilo toliko policije da se ni vjetar kroz njih ne bi uspio provući i pobjeći u planine ili na daleka topla mora. Nasmijali smo se jedno drugom, a Crni je podigao svoju oštru obrvu kao što ratnici podižu zastavu u znak pobjede. - Što je pobjeda, a što poraz? pitao me Crni još uvijek do kraja nerazbuđen. - Pobjeda je smrt, a poraz život osvanulo je na mojim ispucanim usnama. Nismo se otimali i sa smiješkom smo krenuli u kaznionicu. Dok su nas odvozili, glavni operator našeg uhićenja rekao nam je da takve kao mi osuđuju na smrt. Nismo se oglasili nijednom riječi. Neudobnost vozila raspršila nam je misli o kazni. Pogled kroz rešetke za nas je bio nešto sasvim novo. Crni je mirno ležao na svom krevetu na katu, a ja sam malo pisao, a malo gledao kroz rešetke noć koju je prala kiša. - Kiša je tako lijepa rekao sam Crnom i nastavio zuriti u mokri mrak. - Volio bih čuti pijevca, ono drago kukurikanje, to bi me vratilo u djetinjstvo javio se Crni. 111

112 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Uzmi ono što možeš. Kiša je za večeru rekao sam tjerajući emocije. - A što ti to pišeš? upitao me neobavezno čisteći iz dosade nokte. - O nama rekao sam, ni sam ne znajući je li ikada spoznao tu crtu u meni. - O nama? - Da, sve do smrti. - Pa lijepo. - Trudim se. Bili smo umorni ali nam se nije spavalo. Šuškali smo po krevetima. Mislili smo da ćemo biti duže na životu ako smo budni. - Nešto razmišljaš? upitao me Crni. - Ništa naročito. Nismo se baš dugo zadržali na ovom kako god bilo, ipak lijepom planetu. Što ti misliš o tome? - Ja sam gladan, rekao je. Jedva čekam doručak. - Doručak? 112

113 ZID Priča Ličkih novina 18. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ ZID 2. siječnja u sati Visoki dugi zid, koji je s obje strane pratio prometnu cestu spuštajući se najprije prema podvožnjaku, a onda, lagano se podižući, kao da se namjerava zaputiti u nebeske visine (tako se barem Juliji činilo), bio je idealna meta mladih koji su vrebali svaku slobodu i čistu plohu za svoje črčkarije i grafite. Cijela ulica bila je ružna praznina, osim tog zida koji je veselim čarolijama mladenačkih ruku obznanio svakodnevnim prolaznicima jedan vid ulične umjetnosti. Subkultura, pomislila je Julija rukom umirujući zalepršanu, razigranu na vjetru svježe opranu kosu. Zid je svojom bjelinom razigrao ruke u odrastanju i u svom prikladnom uznemirenju mlađahnih impulsa zasluženo je dobio vedru porciju boja i buntovničkih izraza. Grafiti su pjevali svoje pjesme i u zanesenom plesu miješali se međusobno. Prije nego je potrčala, Julija je ushićeno i ponosno razgledala i okrećući glavu naprijed natrag pratila sve te, u tom trenu za nju žive pojave, nebeske dosjetke, fraze ljudi njene dobi koje su na svaki način dijelom oblikovale mnoge mlade poglede. Smijala se sretno, naglas, kao kad je dobila prvu električnu gitaru od roditelja koji su svu svoju malu ušteđevinu zadovoljno potrošili da njihova mlada kćer bude sretna, da se slobodno razvija i da ima što manje unutarnjih nemira. A tada, bila je sretna preko svake mjere, čak luđački, mislila je dok je izvlačila tonove koji su do tog časa spavali negdje duboko u njenoj krvi. Pitala se može li čovjek poludjeti od sreće, jer te njezine čudesne izljeve, do tada nikad na taj način 113

114 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ uočene, roditelji su smatrali prenapregnutima i bojali su se pucanja. Julija je u tom trenutku pokušala biti svjesna prijelomnosti u svom životu jer je uvidjela da će postati rock zvijezda na ovom ipak malom komadiću neba po kojem lete mnoge bezimene ptice koje se trude ostaviti bilo kakav trag, makar ga isprale prve kiše. Ona nije bila takva, nju je zanimala jedino kvaliteta tj. ono što je ona smatrala pod tim terminom. Tako je i mnoge od onih zidnih šaralica smatrala jednim kvalitetnim optimističnim i nadasve kreativnim pogledom na svijet. Kako je sa sobom uvijek nosila fotografski aparat uslikala je nekoliko najzanimljivijih slikarija urešenih oku ugodnim bojama, a na nekim fotografijama uhvatila je i dio svog lica koje je zavrijedilo biti dio povijesne igre boje, zida i ljudskog uma koji mnoge stvari u svojoj okolini može podići na višu razinu ako svu svoju energiju pretvori u ljubav koja život čini podnošljivim i uzvišenijim. Kada bi se svi, pomislila je, iskazivali kroz neki oblik kreacije ili makar čeznuli, težili, trčali ili se sporim koracima kretali prema jednoj takvoj mogućnosti, mnogo prije našli bi se pred vratima neba. U to je bila uvjerena snagom možda većom od snage nekog znanstvenog dokaza. A nebo je božja kreacija, najjednostavniji grafit u jednoj boji kojem se ljudi dive tisućama godina. A uvečer kreacija treperi i poziva zemljane da se pridruže svečanosti uz pjesmu, smijeh, bezbrižnost i razgovor, nekad uz luckaste dosjetke i umirujuće besmislice, nekad uz ozbiljan, tih pa čak i zabrinjavajući, pun pesimizma zakačenog za vruća srca. Julija nije ni primijetila koliko joj je taj dendi zid zaokupio pažnju i koliko se zadržala u njegovom društvu. Bili su zahvalni jedno drugom, Julija jer ju je ispunio svojom slatkom životnošću, a on jer je na taj način postajao živ, primijećen i zavodljiv. A onda je počela padati kiša koja se, činilo se i Juliji i ulici i zidu, spremala još od ranog jutra, a odlučila je osvježiti teške vrele ulice tek popodne. Misleći da li da potrči ili da se preda igri s kišom Julija se odlučila za sprint. Pobjeći nije mogla, ali je doživljaj bio 114

115 ZID potpun dok su joj krupne kapljice pogađale lice i slijevale se neke u usta, a neke su opet tražile druge prolaze koji su ih odvodili u kratki, ali zapamćeni i blagorodni, život s njom. Kroz široku tamnoplavu majicu rukava dužih nego obično probijala je svježina koja joj je godila. Grudnjak nije nosila pa su njene male, njoj slatke grudi, uživale u toj nesvakidašnjoj igri sa prirodnim ljubavnicima, vjetrom i kišom. Od trčanja umorila se brzo, ali je uživala gledati zid pun života i kroz taj drhtavi umorni, dinamikom zahuktali i kišom zamotani napola zamagljeni pogled. Imala je osjećaj da se cijeli taj, kako su ga njegovi sugrađani zvali, Veliki zid miče, leluja i trči zajedno s njom, a njegove tetovaže postaju žive i miješaju se kao slikarske boje. Od napora zaboljela ju je lijeva strana trbuha i prisjetila se svojih osnovnoškolskih trčanja i vježbanja oko igrališta koje joj je u to doba bilo nevjerojatno i nemoguće za pretrčati. I tako joj je od muke i misli kako je to teško dolazila u posjet uvijek jasna i nepokolebljiva bol koja se mogla ispratiti jedino odmorom. Udisaji su bili teški i bolni, a ruke su pritiskale bolno mjesto na trbuhu koje se kroz nekoliko minuta primirilo. Sve je to učinila i ovoga puta jedino s tom razlikom što ju je ovaj put uveseljavao čudesni šareni zid. Moji bi bili zabrinuti da me vide u ovoj situaciji, pomislila je uz smiješak, ali se zbog toga nije uznemiravala. To je mladost ludost i da se sada tako ne ponaša, da si ne ugađa, da ne prolazi i lijepe i ružne dijelove mladenačkih godina, da ne luduje, da se ne igra s muškarcima koji su znali biti skoro duplo stariji od nje, da ne divlja po diskovima i kafićima i da ne čini sve druge svinjarije, jednog bi dana sve to ipak morala proći pa makar i u pedesetoj. A ona je ipak bila pripadnica starog poretka stvari kojem je glavni moto da svaka godina nosi nešto svoje, neke posebnosti, i da se to tada mora proći, a ne skupljati neiskorištene godine i podivljati u fazi koja nije primjerena tom načinu oživljavanja ludosti. Julija se iznenadila kada je na svom ručnom ženskom, skroz plavom satu, na kojem su bile dvije plavo nijansirane kazaljke, tamnija za sate, a malo svjetlija za minute, vidjela da je tek petnaest 115

116 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ do pet, a ona se s Rusom dogovorila u pet na starom mjestu, u birtiji nalik na svratište, a koja je njima bila čudno topla i ugodna. U tri mjeseca, koliko su zajedno, prošlo je možda samo četiri ili pet dana da se u njoj nisu našli. Sastojala se iz dva dijela: prvi s ogromnim šankom i visokim drvenim stolicama, a drugi je s drvenim klupama i ogromnim stolovima bio poput izletničkih odmorišta. Atmosfera je bila taman po mjeri mladih. Birtija se zvala 'Mrak' i sva je bila polumračna s nekoliko žarulja koje su uperene u kutove, da ne narušavaju gotovo džezersku intimu, živjele u svojoj osamljenosti i s vremenom na vrijeme zatreperile od umora i dosade. Dva su konobara obavljala sav posao, jutarnji i večernji, kojega nikad nije bilo previše, ali ipak dovoljno da se ne bi sve svelo na besmislenost. Uvijek su bili svježi, mirisni, zabavni i, vidjelo se to iz aviona, zadovoljni. Gazda je stalno bio tu negdje, u blizini, i svi su znali da on živi za to mjesto. Ponekad je ćaskao s trafikanticom koju je očito snubio, a ponekad je u pekarnicu, preko puta svoga utočišta, zalazio privučen mirisom peciva i kruha. Ta dva mjesta bila su mu najvažnija. A opet, bilo je trenutaka kada bi samo stajao ispred svoga 'mraka' i pozdravljao jutro, podne i noć, zahvaljujući Bogu na zemaljskim blagodatima. Julija je sjela u drugi dio birtije, na staro mjesto, koje je već bilo oblikovano njenom guzom. Zatražila je kavu s mlijekom i mineralnu. - Mineralnu? našalio se žgoljavi konobar zalizane crne kose, koji bi uvijek upitno ponovio drugi dio narudžbe. To je Julija znala i nasmiješila mu se čak pomalo koketno izazivački kako je samo ona znala. Često se tako poigravala s mužjacima, kako je zvala muškarce u trenucima kada im je poželjela skinuti skalp, ali ne u doslovnom smislu riječi. - Kada kiša pada žednija sam nego kad je sunce. Valjda sva ta sparina odnosi vodu kroz pore kože. Gledaj kako mi je trbuh mokar. Otkrila je majicu i on je koščatom žilavom rukom obrisao dio znojnog trbuha. - Čudno, ovdje je baš ugodna temperatura, rekao je profesionalno. 116

117 ZID - Ali ja sam trčala i sve me boli i... zid je... ma ništa. Ako ti počnem pričati tko zna što ćeš pomisliti o meni, rekla je, tog trenutka već koncentrirana na daljnju konverzaciju, ako se ukaže. Ali simpatični konobar povukao se za šank i počeo laštiti oprane čaše. Pet je prošlo, a njen Rus još nije stigao. Bila je dobrog raspoloženja jer se osjećala kao kod kuće. Iz zvučnika nasrtali su Rolling Stonesi koji su uvijek bili dobrodošli. - Rus nije dolazio? upitala je, a konobar koga su zvali Žgoljo, odmahnuo je glavom i taj dijelom lijeni pokret nije ni popratio riječima. - Ako nije došao zbog kiše, nek se jebe rekla je mirno, ali se na njenom licu već mogla zamijetiti tanka crta agresije. Žgoljo se rukama naslonio na šank i gledao pljusak koji je na otvorenim vratima imao svoj šuškavi monolog, nekad jači, nekad tiši, kao glumac na pozornici. Julija je u tišini misli ispijala kavu i naručila još jednu iako ni ovu nije popila do kraja. To je kod nje činila nervoza, a ne ona. Ona inače nikada ne popije dvije kave odjednom. Razmak mora biti barem tri sata od jedne do druge. Odmahnula je rukom, polusporim zamahom, koji je bio namijenjen spodobi koja je do maloprije bila njezin momak, a sada se opasno udaljila od te točke i neznajući da je svakom minutom njegovo ime padalo u zaborav. Nije željela prihvatiti bilo kakvo opravdanje za današnji postupak, jer prije svega to nije prvi put da se tako nešto događa. Kasnio je skoro uvijek, a nisu se vidjeli jedino kad on ne bi došao. I budala se jednom opameti, pomislila je, a nervozni smiješak podrhtavao je na njenim skladnim usnama. Možda joj se sada to vraća, zbog nečega, iako nije mogla dokučiti zbog čega, ali tko će znati putove događanja. Gledala je blistave, ulaštene čaše kako joj se smiju i poželjela im je uskratiti to zadovoljstvo, ali ipak nije. Uspjela se savladati. 117

118 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ Pokušala je ne pokazati svoje osjećaje, iako nije bilo nikoga osim Žgolje, jer je smatrala da njena bol, mržnja, okrutnost, koju bi najradije iskazala erupcijom divljih riječi, teškim psovkama pa čak i fizičkim obračunom, mora sazrjeti u njoj i tako je učiniti jačom, čvršćom i moćnijom. Pročitala je u jednoj knjizi da čovjekom vladaju dva nagona seksualni i agresivni po Freudu. Njom je, dok je psihijatrijski razmišljala, vladao agresivni nagon, koji bi mogao prijeći sve granice normalnog. Ali to je ipak trenutačni bijes u kojem se brzo gubi glava i ne zadržava se dugo jer bi u protivnom posljedice mogle biti kobne. Juliji su već u sljedećem pokretu očiju iz čiste fizičke stvarnosti stizale bolje i optimističnije opcije. Žgoljo je bio na vidiku, kao kad mornar s vrha jarbola obavijesti cijelu posadu broda uzvikom kopno! Zbog svega toga Julija ni jednog časa nije pomislila da svojim psovkama čini nešto krivo, jer je njezin dragi zaslužio možda i gori završetak ljubovanja s njom od ovih nevino izgovorenih rečenica. - Pizda jedna rekla je hladno, iako joj je utroba gorjela, i naručila jedan viski. To je vidjela u filmovima, a sada joj se činilo da je prava prilika za takvu narudžbu. - Viski? upitno je, brišući šank i talasajući se uz ritam muzike, rekao Žgoljo. Uzmi i ti nešto nastavila je filmski i već je tim umišljenim kadrom otišla u legendu. Dobila je Oskara, a ta je scena popratila njezin nastup kod primitka zlatnog ćelavca, kako se naziva od milja ta najveća i najdraža statua, nagrada svakog tko je ikada glumio ili samo umišljao da glumi, kao Julija sada, zamišljajući jedan takav silno svečan djelić života. Rus mi je pričinio lijepo iskustvo, pomislila je, odlučna u mišljenju kako u svakom zlu ima i puno dobrog, ako se u pravom trenutku sve osvijetli reflektorom pozitivne energije, a to je Julija imala kad naučiti iz brojnih veza s kojekakvim kurcima. Taj joj je izraz nailazio samo u ovakvim situacijama, inače je muškarce zvala muškići. Ali to su neke druge, vedrije faze. Isto tako je znala kako su nju zvali ponekad, kad nisu dobili ono što su tražili. Kurva, 118

119 ZID to je bila uvreda za nju, a utješna riječ za uspaljene dečke. Svega toga se naslušala, ali uvijek iz druge ruke. Viski joj je razigrao pogled i živce, a Žgoljo ni kriv ni dužan, postao je plijen, poželjna hrpa kostiju do koje joj uopće nije stalo, osim možda jednog brzinskog seksa u tami drugog dijela kafića, uz umirujući osvrt na kišu i glazbu koja je podizala želju za seksualnim odnosom. Žgoljo je to primijetio dok joj je točio drugo piće, kojim je on želio počastiti nju, a ona ga je zauzvrat pogladila po ruci. - Jesi li još s Norom ili je i kod tebe stanje slično ovom mom, beznačajno, kvarljivo i lažno. Nema više poštenja u vezama. Ja bih se okladila da je Rus s onom svojom bivšom, balerinom. U stvari bivšom balerinom jer su je već pregazile godine, kvočku staru. Fuj! Ali to je tako. Ja više nemam iluzija koje bi me vratile na staze prapočetaka mojih odnosa s drugima. Moji roditelji ne mogu ni zamisliti što se sve događa kada im pričam o odnosima mladih. To je nekad bilo izgledno nevinije, ispunjeno snovima o trajnosti, a to i vidim po njima, dok je danas sve drukčije, ogoljenije, nepovjerljivije i... i... možda je najbolja i najmanje gruba riječ žalosnije. - Sam sam, nema više nikakve Nore već sedamnaest dana, iz istog razloga kao i ti. Ponekad sam izbezumljen, ponekad pun sebe što nemam nikoga, a ponekad se sam sebi doimam istrošen i beznačajan. I tako sam počeo uživati u svom poslu, a svi mi se smiju i govore da nisam normalan jer posao se ne može voljeti, on je samo nužno zlo. Dobro, kažem ja, ali kod mene vrijedi samo ono što mi izvire iz utrobe. A u njoj su momentalno blagi, meki leptirići, koji me čine sretnim, nadahnjuju me i ispunjavaju prazninu odlaskom Nore u Kanadu s onim šarlatanom kojeg je upoznala na moru. Čak mi ništa nije ni rekla, samo je otišla. - Užas. Ali, što se tiče tvog posla, ja ti vjerujem da ga voliš i da te ispunjava i da znaš, polupijanim je zadebljanim jezikom teže proizvodila riječi, da si ti jedan od rijetkih, mogu ti slobodno reći, sretnih ljudi. Bez ulizivanja, nadodala je, trljajući objema rukama lice misleći da će ga na taj način malo osvježiti. 119

120 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Hvala ti rekao je, a svojom je žgoljavom žilavom rukom dohvatio slušalicu telefona koji je upravo tada zazvonio i prekinuo im idiličnu priču kojom su se počeli otvarati jedno drugom. - Nije, bila je, ali je otišla. Čekala te do prije desetak minuta rekao je Žgoljo i nakon nekoliko sekundi vratio slušalicu u njezin mir. - Ona ovako spava dobar dio dana rekao je želeći joj izmamiti smiješak govoreći o slušalici kao o nečem živom, nečem što mu u životu znači na jedan čudan način. - Ne zanima me što je rekao. Ja više nisam dio njegovog fizičkog života, možda samo maštanja, dok vrijeme ne spere sve misli i primisli, kao ova kiša što je sprala otiske ljudskih stopa sa ulica. Tako je ljupka, osjećajna i dobronamjerna, o kiši ti govorim... da ne misliš... - Ma znam, ali naš je razgovor naprasno prekinut, a ja to nisam želio, rekao je Žgoljo vatrenih očiju od viskija i razgovora s Julijom. Julija je ustala s visoke stolice kraj šanka i zamalo pala. Žgoljo je bio brz, kao da je znao da će se nešto slično dogoditi, i prihvatio je svojim tankim, ali ipak muškim rukama. - To nije kraj našeg razgovora rekla je i lijevom rukom, koja joj je bila značajnija, pomilovala je Žgolju po glavi i pijanom nezgrapnošću pokvarila mu frizuru. Nasmijali su se, a onda i poljubili. - Nadam se da ovo neće biti i kraj našeg kišnog poslijepodnevnog putovanja, rekla je naoružana silnom količinom misli koje su bile spremne za nove avanture. - Nadam se da neće rekao je Žgoljo, dok mu se jezik igrao s njezinim. - Ovo mi je lijepo poput današnjeg zida koji sam fotografirala, rekla je, a novi ju je dečko pogledao upitno, zbunjeno, iznenađeno, čak prestrašeno. - Da, da, zida, što se čudiš? Sve je krenulo od zida. Nisam luda. 120

121 LASTAVICE Priča Ličkih novina 19. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ LASTAVICE 5. veljače u sati Zovem se Sibila Mrak i ovoga časa osjećam potrebu svoju priču ispričati bilo komu. Igrom slučaja sama sam u kući pa je moj jedini sugovornik papir, ako se to uopće može tako reći. Moram priznati da mi dan od jutra nije počeo kako bi trebao (kava mi je iskipjela po štednjaku), što je dovoljan razlog da se zapitam kako će do kraja sve završiti. Roditelji su ranom zorom otišli na Sljeme pa mi se učinilo da će to biti moj praznik. Tako bi vjerojatno i bilo da se vražji prsti nisu upleli u moje vrijeme. Dok sam tako petljala oko kave i spravljala si nekakav suvisli doručak (tvrdi trapist i smrdljiva mortadela), zazvonio je telefon. Znala sam da je to moja prijateljica ili bolje rečeno dobra poznanica s kojom sam se dogovorila već dan ranije da ću poslijepodne kod nje popiti kavu i neobavezno čavrljati o koječemu. Tog trenutka nisam imala volje podizati slušalicu, ali me je telefon svojom piskavom zvonjavom Beethovenove Devete simfonije (otac je bio za to od svih ponuđenih melodija) natjerao da se pomaknem i otresito javim. - Tko je? doslovno sam dreknula u slušalicu. Nastavila sam žvakati neukusni doručak i budući da sam obrazom i ramenom nezgrapno pridržavala glupi komad plastike slabo sam čula svoju sugovornicu. - Ja sam, čuješ li me? Zovem te samo da utvrdim hoćeš li doći poslijepodne. Meni je već sada dosadno, razvali me ova vrućina 121

122 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ i baš se veselim tvome dolasku, naravno, ako se nisi predomislila izrekla je rečenicu poznanica, koja je smatrala da je moja prijateljica, što nije bilo daleko od istine, barem u tako vrućem danu kada je i meni i njoj trebalo bilo kakvo druženje. Od kroćenja slušalice niz kičmu mi je potekao znoj. - Nisam rekla sto posto da ću doći, ali ću doći. Vidimo se oko pet. Sada moram ići pospremiti svinjac koji sam ostavila iza sebe dok sam jela. Ne volim nered, ne podnosim nepospremljenu kuhinju, jebi ga, što mogu iskreno sam joj se obratila ne ostavljajući za sobom ništa nedorečeno jer to nisam podnosila. Ako s nekim razgovaram kažem sve od nebitnih pa do onih stvari koje mnogi zadrže za sebe. Zato su me voljeli, a naročito moja poznanica - prijateljica Verica. S druge pak strane teško mi je za nekoga baš reći da mi je prijatelj ili prijateljica. To su teške stvari i ne želim se s time previše zamarati. Dok ide, ide, to je moj moto. - Mrak kratko je izrekla prijateljica. Hoću reći, super, jer se u zadnji čas dosjetila da je ta riječ ujedno i Sibilino prezime pa da normalan bezazlen razgovor slučajno ne poprimi sasvim nove konotacije. Čim smo prekinule razgovor vidno sam se namrštila. Svoje ime nisam voljela jer je značilo vračara, proročica, a prezime mi je opet, s druge strane, bilo bezvezno, tamno, kako stoji u knjigama. - Mrak rekla sam naglas i lupila šakom po tek očišćenom stolu. Kako su uopće moguća takva prezimena, glupost, govorila sam sama sa sobom pomalo iznervirana cijelim početkom dana, a još ta nepodnošljiva srpanjska vrućina dala je svoj obol mom sasvim bespotrebnom divljanju. Možda čak jačem na duhovnoj nego na ovoj običnoj, glupoj, fizičkoj razini. U trenu sam odlučila da ne odem kod Verice, ali sam se odmah pitala što ću sama raditi cijeli dan. Oduševljeno sam dočekala malo samačkih sati, a onda se oni rasipaju u mojoj blesavoj neorganiziranosti. Nema veze ako ne odem kod Verice, mogu i ja jednom zajebati dogovor, pomislila sam izlazeći na terasu ne bi li provjerila vrijeme iz prve ruke. 122

123 LASTAVICE Vrućina je nepodnošljiva, razmišljala sam, a tek je jutro. Možda će najbolje biti da ostanem kod kuće cijeli dan, spustim rolete i pustim muziku. Davis Miles bi bio dobar, najbolji, izbor za svako vrijeme. Valjda će me njegova sjetna truba malo umiriti i opustiti, pomislila sam i raširila ruke želeći na taj način obuhvatiti cijelo jutro iako je silno vruće i teško. Uputila sam pogled prema vrtu i ugledala na desetke lastavica kako skladno jure loveći mušice u, meni ipak, čudnom i neobičnom letu. Možda je to obična varka za čovječje oči, pomislila sam, jer kako bi uopće opstale kada ne bi posjedovale tajne vratolomije. Čudesne su, a samim time meni su pomalo ili bolje reći skroz fantazmagorične. Nasmijala sam se pri pomisli da me je posjetila jedna riječ koju skoro nikada ne izgovaram. Lastavice, rekla sam naglas, voljela bih s vama provoditi vrijeme. Baš kada sam to izrekla, te divne ptičice su zaigrale svoju svakidašnju igru s još većim interesom, slatkom vrstom komunikacije, kao da sam dio njihovog jata. Na neki način sam i bila, ako uzmemo u obzir da smo nerazdvojni od prirode. -Divota, divota rekla sam povišenim tonom, a one su se samo jedan časak primirile. Brzo su uvidjele da im ne prijeti nikakva opasnost jer sam zakračunala vrata i napravila polumrak u dnevnom boravku, ostavljajući to malo bezbrižno jato da lepršajući krilima rashlade dan koliko je u njihovoj moći. Nisam znala čega bih se prihvatila da mi prođe vrijeme do popodne jer do sada nisam ostajala sama više od nekoliko sati, a to je kratko vrijeme da čovjek uopće shvati da je sam. Barem je to tako kod mene. Malo sam se izležavala, a onda sam se otišla istuširati. Voda više hladna nego topla primirila je malo moju napetost, ali to nije trajalo dugo. Shvatila sam, moram priznati malo prekasno, da me ipak najviše muči vrućina. Pokušala sam razmišljati o zimi, ali ni to nije išlo. Nazvala sam Vericu i rekla joj da neću doći. Bila je izbezumljena, čak sjebana više od mene, jer je cijeli dan podredila našem druženju. U jednom trenutku sažalila sam se nad njom i rekla joj da se šalim. 123

124 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Ipak dolaziš suznim glasom više je molila nego definitivno zaključivala naš već nekoliko dana star dogovor. - Kod tebe sam sigurno do pet. Znaš, to je vrijeme kada se dolazi u posjete rekla sam superiornim glasom, a da nisam ni željela da tako izgleda. Jednostavno je iz mene nešto progovorilo na takav način. I sama sam bila iznenađena zbog tona koji sam proizvela. No, međutim, Verica je klicala od radosti. Kao da očekuje neku rock and roll zvijezdu, a ne mene, ovog trenutka jadnicu željnu bilo kakvog druženja možda i više od nje. Ili smo obje bile u identičnoj situaciji, to će znati samo dragi Bog. - Dođi što prije, nabavila sam piće, džin i tonik, to je dobra kombinacija rekla je ushićeno. - Odlično, stići ću možda i prije nego što sam rekla. U stvari, kod tebe sam najzad do četiri rekla sam zaigrana zbog pića, a ujedno sam razgalila i Veričinu dušu. Nakon zgotovljenog razgovora opet sam se odlučila istuširati. Za vrijeme velikih vrućina znala sam se tuširati četiri, pet puta na dan. Zaboravila sam jutrošnje nedaće i tmurna razmišljanja iako je sve to čučalo u meni i nisam znala kada će se ponovno aktivirati. Bila sam svjesna da je spominjanje pića u meni izazvalo lagodu bez obzira što sam sama sebi obećala, nakon prošlomjesečnog pijančevanja, da neću okusiti nikakvu vrstu alkohola. Branila sam se da je to alkohol pomiješan sa sokom i da ne može napraviti puno zla iako sam baš takva pića od prije već dobro zapamtila. Vrijeme je prolazilo sporo, ali sam ipak non-stop nešto prčkala po kući, uz muziku, naravno. Kuća je zahtjevna, pomislila sam sažalijevajući se jedan tren nad mamom jer je ona sve držala pod kontrolom, uredno i skladno, i na vrijeme stizala obaviti sve što je bilo potrebno, od osam satnog posla u firmi pa sve do kuhanja i pranja posuđa i čišćenja cijele kuće. Strašno, stresla sam se i naježila od takvog života. Majka je bila vrlo dobro organizirana, što ja očito nisam bila. Još sam se jednom zgrozila na takvo življenje, a opet da ona nije bila takva, ni ja ne bih mogla biti ovakva. Nasmijala sam se našim 124

125 LASTAVICE različitim životima i posve suprotnim poimanjem općih ljudskih vrijednosti. Jaz generacija, rekao bi moj otac koji je obavljao sve «muške» poslove, kako ih je zvao, a koji su bili možda teži, ali u svakom slučaju nisu bili permanentni kao majčini, iz dana u dan. Kada sam krenula od kuće vrućina je vjerojatno dosegla svoj vrhunac jer sam izašla točno u tri računajući da će mi trebati barem sat vremena da stignem do Veričine kuće. Od mene je bila udaljena tri autobusne stanice, ali se jedna, srednja, protezala sigurno više od kilometra, ako ne i dva, jer u tom dijelu nije bilo kuća, samo šuma s obje strane tako da tu stanica nije nikome trebala. Sunce je bilo žestoko, ali je moj svijetli Benetton šeširić bio odličan i čuvao je moju malu glavu od mahnitih vrelih zraka. Šetnja mi je ipak bila ugodna. Uvijek je vrijeme bolje kada se izađe van nego kad se gleda iz kuće. To je neko nepisano pravilo i to je mogao osjetiti svatko tko je pratio sitnice u svome vidokrugu. Ja sam bila takva, možda nekad čak i previše opčinjena promatranjem, ali to je moglo biti samo dobro. Možda bih mogla pisati priče, malo čudne, a opet manje-više obične. Večeras ću probati malo pisati, odlučila sam naglo, kao što sam do sada odlučila mnogo toga, ali sam vrlo malo započetih stvari i dovršila. Za divno čudo do Veričine sam kuće stigla relativno brzo. Nisam trebala ni zvoniti ni lupati na vrata jer je sve bilo otvoreno. Verica je sjedila pokraj kuće u debeloj hladovini stogodišnjeg oraha. - Ovaj orah vrijedi zlata rekla je veselo kada me je ugledala. Kao da se iznenadila što sam došla tako brzo. Orahe nisam voljela, kao ni bilo koje drugo drvo s plodovima, jer je oko takvih biljaka uvijek bilo nekakvog posla. A ako i nije, meni se činilo da jest, i tu je priči bio kraj. Ništa od toga nisam rekla već sam je zagrlila skoro zaljubljeno jer mi je u trenutku sinulo da je ona jedina osoba ovoga časa koja mi je ponudila svoje vrijeme. Svi su na moru, pomislila sam malkice razočarano, ali se to od mog silnog uzbuđenja nije moglo primijetiti. 125

126 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ - Cesta je skoro prazna rekla sam čela orošenog znojem strovaljujući se na ponuđeni stolac. - Drago mi je da si došla rekla je uzbuđeno. Idem po piće pa ćemo se malo okrijepiti. -To mi baš i treba. Ipak je prevruće za šetnju od nekoliko kilometara. Sva sreća da dio puta šuma pravi hlad. Umrla bih da toga nije bilo. Verica me pogledala kao da mi prigovara zbog zadnje rečenice, ali me nije bilo briga jer sam stvarano malaksala od dugog hoda. Uzdahnula sam i sjela nastojeći se što udobnije osjećati. Verica je iznijela na stol piće, slane štapiće i čips, što me je dijelom podsjetilo na djetinjstvo. Samo dijelom jer pića nije bilo na dječjim zabavama. Pila se coca-cola. Nasmijala sam se samoj sebi, a Verica je pitala što želim slušati. Kao iz topa sam rekla Davisa Milesa, ako se mene pita. - Tko ti je taj? rekla je začuđeno, ali bezazleno. Ostala sam iznenađena, čak i zatečena njenim neznanjem, ali sam bila mirna i fina jer me je omamilo sunce. - To je čuveni američki trubač rekla sam suho sa naglaskom na "čuveni". Još sam dodala legenda, da joj bolje odsjedne u uhu. - Imam Elvisa Presleya, ako može rekla je bez pretjeranog razmišljanja o različitim vrstama glazbe.-može, uz piće će dobro sjesti. Kada smo počele piti, brzo smo se opustile. Nije bilo zajedljivosti zbog različitih razmišljanja i suprotnih stavova o muzici, filmu, odijevanju, muškarcima, jednom riječju, o svemu, jer smo spontano i polako pretresale mnoga područja ljudskog djelovanja. Malo sam zazirala od takve priče jer sam se u konačnici obično posvađala baš sa onima s kojima sam se ispočetka u svemu slagala. To je nekakvo prokletstvo koje me pratilo. 126

127 LASTAVICE Noć je pala brže nego što smo očekivale jer uz razgovor i piće vrijeme uvijek pobjegne, kao da se negdje izgubi, a nitko od prisutnih to ne primijeti. Malo smo promatrale udaljene svjetlosti kako trepere i ja sam skoro zaspala. Iznenada me trgnula njezina obavijest. - Vidi lastavice, baš su krasne dreknula je, a ja sam protrljala oči i odmah dohvatila čašu, kao da ću uz nju bolje sagledati situaciju. - To su šišmiši, lastavice po noći miruju rekla sam kao neki prokleto siguran znanstvenik. Vericu je možda već zasmetalo to što nije znala za Davisa Milesa, a sada ne zna ni to da lastavice noću ne lete. - To su lastavice, Sibila, što ti je, pa valjda znam kakve su lastavice u odnosu na šišmiše rekla je ljutito, ali meni je to bilo jednostavno smiješno, čak i glupo, da se nervira zbog nečega takvog. U krajnjem slučaju, nije ni važno, ali ipak ni ja nisam popuštala jer mi je išla na živce njezina iznenadna superiornost, a i piće je činilo svoje, što god tko rekao na to. - Ipak su šišmiši, znam sigurno rekla sam nepopustljivo misleći upravo o tome da bih se mogla i fizički obračunati s Vericom iako me je lijepo primila, ali sada ni to više nije bilo važno. - Mrak ti očito odgovara i zbog prezimena posprdno je dobacila dok nam je točila novo piće, pa misliš da su noću aktivni samo šišmiši. I još nešto želim da znaš, gade mi se, a lastavice baš volim. Meni je izgledalo kao da je rekla da joj se gadim ja osobno pa me je momentalno zahvatila dodatna vrućina, bolje reći ludilo, ali sam pokušala nekako mirno riješiti cijelu situaciju. - Čuj, lijepo nam je, malo se družimo, različito gledamo na svijet, ali to nije razlog za svađu trepereći sam izgovorila diplomatsku rečenicu, osjećajući da sve skupa neće dobro završiti. - Čuješ li ti sebe, šišmiši, kakvi mrtvi šišmiši nije se gasila Verica, a meni baš, moram to otvoreno priznati, njezina iznenadna 127

128 DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ navala na moju osobnost činila se skroz neuljudna i drska, a to sam mrzila iz dna duše. - U redu je, Verice, ja ću sada poći, noć je pala pa se vrijeme rastanka približilo. Ona se nije smela mojom prividnom mirnoćom već je i dalje bila pretjerano bezobrazna. Mislila sam da nikada neće prestati lajati. Od njezinih silnih napada počelo mi se vrtjeti u glavi. - A da prestanemo već jednom s time izderala sam se, ali me ona u svom goropadnom nastupu jednostavno nije čula. Nije prestala sve dok je nisam zakopala. Onda sam zapalila cigaretu i natočila si još jedno piće misleći da bi bilo dobro da je sve ovo bio samo san, ali nije bio. 128

129 DORO DOŠLA NA VEČERU Priča Ličkih novina 20. MILAN KRMPOTIĆ DORO DOŠLA NA VEČERU 3. ožujka u sati Uh, kako je ovdje sve tako trošno i staro! Časkom je zaklonila oči ružičastim filcanim šeširićem. Kao da je od stvarnosti podsvjesno željela zaštititi lakiranu sliku drevnoga grada koju je svih tih nagomilanih godina nesvjesno njegovala u srcu. Tronuto je zirkala po oronulim sivim fasadama duž uskih krivudavih uličica koje su se zbog trošnosti i lošeg utemeljenja zgrada bolećivo nakrivile, stvorivši tako blijeda modra sječiva od ono malo neba što se iznad njih naziralo. Slika zapretana u njezinim sjećanjima ovdje više nije pripadala. Slika slavnoga grada obasjana suncem, tako poletnog i tako zagonetnog i nje slavne mlade glumice a mlada i slavna još je i sad. Zbunjeno je upitala prvoga prolaznika: - Zašto je ovdje sve tako trošno i staro?! - Starimo se i trošimo, gospođo! Vrijeme nije saveznik starosti. Vidjela je neobjašnjivu žal u njegovim očima dok je pogledom šarao po osamdeset bora od osamdeset njezinih godina. Živahna srebrnasta pudlica, ista onakva kakvu je na crvenoj vrpci vodila ovim uličicama u filmu kojim se proslavila, pritrčala je neznancu i znatiželjno mu onjušila nogavicu. Njezina, u istrošeno krzno odjenuta gospodarica, nije ni uočila kako je mladić nela- 129

130 MILAN KRMPOTIĆ godno ustuknuo i, sa za pudlicu nedostupne udaljenosti, nastavio motriti njemu vjerojatno zanimljiv par - Dobro došla na večeru! Velika, elegantna slova na špici filma, u crno livrirani konobari i sjeta rekvijema što se trzavo izvija iz crne, u obliku cvijeta svijene cijevi staroga gramofona, te suton što se ugnijezdio na mrtvoj plohi gradskih zidina, u trenu ispuniše njezin unutarnji pogled. Crna kočija, crni kratkogrivi konji i kočijaš u crnom. Strme stube do teških surih vrata drevne kule iznad kojih je tobožnji vlasnik prikucao izlizanu konjsku potkovu, udar zvekirom, škripa, rukoljub i njegov ljubazni, opojni glas: - Dobro došla na večeru! T o je bio početak, a zatim Pula, Venecija, Cannes, Moskva i stotine kilometara celuloidne vrpce. Bljesak, sjaj i zaborav. Nakon svega, preostadoše iskrivljena sjećanja, samoća prostrana neodržavana stana pretrpana fotografijama u neredu i albumi puni novinskih izrezaka I kad zdravlje dopusti, smradni gradski autobusi s mirisom uspomena. Zaklonila se šeširićem od odbljeska ružičastog sunca na zalasku i na parkiralištu uočila nekoliko taksija. Prišla je do dugačkog crnog vozila starije proizvodnje i zamolila vozača da je poveze do kule. Crno vozilo lagao kliznu, a njoj se pričini da su upravo zatopotala teška konjska kopita po već odavno asfaltom okovanoj šljunčanoj cesti iz njezina sjećanja. Ustrajno topoću kopita, a kroz odškrinuti prozorčić ulazi nehajnik vjetar i leluja njezin prozirni bijeli šal. Ustreptala čežnja lelujavo priziva njegov mladi nasmijani lik. Scena koju trebaju odigrati scena je koju njezina zaljubljena duša ne želi samo igrati - želi je živjeti. Uzbuđeno i radosno, opet iščekuje taj nesvakidašnji usamljenički bal, uz slomljene trzaje žalobne melodije. I sve će ju opet prožeti čuđenjem i zanosom - i udar zvekira u teška vrata uskočke 130

131 DORO DOŠLA NA VEČERU tvrđe, i staklasti sjaj iz očiju preparirana vuka koji će biti prvo svjetlucanje što će ga uočiti čim uđe u velebni kameni oklop utvrde, pa zatim ziđe krcato svakovrsnim lovačkim trofejima. Još se sjeća velikih slonovih kljova posivjelih od starosti, prepariranih glava krupne divljači i pušaka tko zna kakvih sve vrsta, upotrebljavanih u bogzna kojim prigodama... Izabrali su ga za glavnu ulogu zbog toga što je u naravi bio lovac i, pored toga, stasit i glumački darovit. - I lijep, kao bog! I lijep, kao bog! - jeknu u njoj davno kliknuti kliktaj. Nelagodno se prisjetila njegove žene koja ga je posvuda pratila kao što munju prati grmljavina. No te večeri, nekim čudom, žene mu nije bilo. Zato nije bilo ni spona koje su ih sapinjale. Sve je te večeri bilo istinito i zagrljaji, i pogledi i sjedinjujuća tišina. I glazba što je naviještala skori završetak snimanja i rastanak. Zauvijek. On je nastavio živjeti svoj život unutar skučenih gradskih zidina, a ona Venecija, Cannes, Moskva I godine, i sjećanja Sve se svršilo njegovom celuloidnom smrću. (Kao, sutradan je saznala da je dan prije pogrebnoga plesa skončao pod kopitima konja te je, zatečena dvojbom je li taj ples bio java ili san, tražila utjehu u sutonu što se ranjen i krvav razlio po modrocrnoj morskoj pučini, po gustom akvamarinu obzorja). Otad se nasvirala bura u starim gradskim dimnjacima. I večeras je more krvarilo. Krvavi je sunčani kolut upravo uranjao u otočki kamenjak kad je udarila zvekirom u vrata. U ista ona davna vrata što su se tako lako otvorila uspjehu i uspomenama. Samo, umjesto potkove, nad vratima je bio pričvršćen stari rabljeni kotač. Škripnuše vrata, zacvilje prestrašena pudlica, a postariji gospodin, uz rukoljub, reče: - Dobro došla na večeru! - On! Prepoznala je te još uvijek prodorne oči, to muževno koščato lice, sada već ponešto naborano, te sijede kose što poput svile 131

132 MILAN KRMPOTIĆ mekano padaju na široka snažna pleća i tu obuzdanu radost skrivenu odmjerenim osmijehom. - Prepoznao me je! prože ju radosna pomisao. Posve je potisnula podsvjesno pitanje: Otkud on u ovom zdanju? I nije li poziv na večeru samo šala čovjeka koji se, nakon tolikih decenija, po nevjerojatnom dopuštenju računa vjerojatnosti posve slučajno ovdje zatekao? Poziv na večeru prihvatila je posve ozbiljno; ta zbog njega je i pokucala na ova vrata. Pudlica je opet zacviljela. - Uh što blješte oči onoga vuka! Strah me je Kao da je živ! hineći da se prestrašila, privinula se uz njegovu još uvijek snažnu ruku. -Baš dugo gore te svijeće šapnula mu je na uho nakon što joj se kaplja s jedne u nizu zalijepila na zapešću. U desnom krilu tvrđave baš kao i na snimanju: Ugođaj svijeća, Luj XIV., izlošci trofeja po zidovima i tužni stari gramofon s tubom u obliku ljiljanova cvijeta.na stolu uveli ljiljani, pribor za jelo i kristalne čaše. Crna grivasta veprova glava s četiri prijeteća očnjaka ledeno ju je motrila sa zida. Presječena hicem, njegova divlja neukrotivost još je nasrtala. Preparirana jelenja glava, obješena baš iza dragih prijateljevih sjedina, oživjela je načas zapretanu tugu nepovratno izguljena vremena. Ta, radi čudne nečije žudnje, slamom ispunjena koža, još nije preboljela zelene šumske uranke i riku ostrašćenih bojovnika. Plakala je. I njoj se orosiše oči. Oči domaćinove plamtjele su poput tinjajućih plamićaka sa srebrenih svijećnjaka na krajevima stola. Iz crne omanje torbice izvadila je rupčić, kad uđe poslužitelj i uz lagani naklon natoči čaše. Zatim vrati iglu na početak ploče pa se nečujno, kako je i došao, izgubio iz prostorije. Suze joj naglo presahnuše. Kucnuše se čašama koje se crnjahu od tekućine. Još su sjedili nijemi, ispunjeni grgoljavošću neočekivane bliskosti. On je dlanovima poklopio njezine mekane povenu- 132

133 DORO DOŠLA NA VEČERU le ruke. Zbog čarolije dodira, nježnost je strujala žilama poput pomlađujućih životnih sokova. Zgodi se da unutar napuštenih kamenih zidina, umjesto koprive, izrastu ljiljani. Čistoćom i svježinom zatoče iznenađeni pogled. Čini se da je sva ljepota svijeta usnula na njihovim laticama. Zatim nešto puzavo šušne i probuđeni pogled prestrašeno počne puzati po mahovinom obraslu kamenu. Dva blijeda u crno obučena muškarca unesoše večeru. Čudan nemir zaleprša među otkinutim glavama životinja. Pudlica ciknu i zavuče se gazdarici među noge. Bezglasnim naklonom poslužitelji najaviše svoj odlazak, a slabašni plamsaj u otvorenom kaminu kao da je opet naglasio svečanu tišinu. Jeli su je pogledima, sočnu i zasitnu. Puni su je bili pladnjevi i prepunjene čaše, a i duše njihove kao da su tišinom zamirisale. To je trajalo sve dok glazba nenadano zaječavši ne uzbudi ljiljane koji kao da oživješe. Plesahu ukopani. Na trenutak kao da ju je zasmetalo svjetlo oteto nepažnji majstora rasvjete, ali manirom iskusne glumice svlada iznenađenje pa mu reče: - Večeras mi neobično djeluješ, dragi. - Neobično? - Čini se kao da si sav uronjen u vosak. Blijed si, zapravo žut i zbunjujuće hladan. Drukčiji Kao da si se promijenio Znala je, sad kamera iza njezinih leđa hvata odsjaj njegova voštanoga lica kako bi se budućim gledateljima bolje dočarala slutnja onoga što će uskoro uslijediti. - Mijene su, draga moja, beskrajni neprekinuti lanac. I svaka se mijena za svoju predmijenu drži grčevito, kao što se kaplja krvi drži za bratsku kaplju svojega krvotoka. To što ti se večeras činim drukčiji, možda znači da je trenutna veriga u lancu mojih mijena drukčija. Ali ne brini, ima u tome lancu i jačih, i sjajnijih i vječnijih spona! - Ma pustimo film, odavno je on potrošen! Večeras si jednako blijed. Zaista! Zar si morao staviti onu istu masku? Zar večeras nisi mogao biti prirodan? 133

134 MILAN KRMPOTIĆ - Morat ćeš promijeniti nazore o prirodi, draga. I blijedo je sasvim ljudsko, vjeruj mi! Dapače, blijedo je uzvišeno! Shvatit ćeš to vrlo brzo, zaista! - Da, to su riječi iz tvoje filmske uloge. No, reci, zar za ovaj ples nisi mogao odabrati nešto prikladnije od rekvijema? - Ne rađa se čovjek sa sonatom nego s rekvijemom. Sonata je površna i plitka, dok je u rekvijemu sadržana sva dubina ljudskoga smisla. Čitav sam se život trudio živjeti po zakonu sonate, ali sada znam da je rekvijem bilanca svih glazbi. Pogledaj onu veprovu glavu, ono peroksidom izjedeno jelenje čelo, one polurasječene srneće očne duplje pa on sprženo teleće meso servirano na pladnju sve je to ogoljeni nezatajeni rekvijem. Ona vatra što plamsa u kaminu, i ona je to isto. - Ipak, moja je mladost lakonoga sonatina, fina pređa violine, pućpurik pastirske frule i stidljiva rumen tek izniknuloga ljiljana. Ti, dragi, kao da u svemu vidiš samo smrt! Iskreno ti priznajem osjećam se nelagodno. Poput uboge tratinčice u kosturnici. Treba nam još samo lijes da bi slika bila potpuna. Slika našega puta prema svršetku rekvijema. - Takav je ovaj moj trenutak, a ti si njegov tužni svjedok. Žalim te zbog toga. - Zbog čega si priredio sve ovo?! Samo samoubojice biraju čas svojega odlaska. Nadala sam se da ćeš mi pričati o ljubavi, o onom o čemu ljubavnici razgovaraju. O sreći i o nužnosti odricanja! Ja te zaista volim, ti znaš da sam te oduvijek voljela! - Kad čovjek za bal svojega života odabere određenu, jednu i jedinu osobu, onda se valjda podrazumijeva da je voli. Nemoguće je ljubav potrošiti u jednu večer pa je ni mi one nezaboravne večeri nismo potrošili. Ljudi se ponekada udalje, beskrajno i nepovratno ali njihova ljubav, svemu usprkos, traje. Ona se u rekvijemu svoje zbilje održava poput travke u pustinji. - Zar i nakon što čovjek umre? - Uvijek. Dok jedno živi, živi i drugo. Živi u snazi i dubini ljubavi živućega. Konačno, oni se uvijek pronađu u začaranoj 134

135 DORO DOŠLA NA VEČERU kuli, u izgubljenoj šumi, pod vječnim pokrovom. Zar i mi večeras nismo premostili nepremostivo? Pretačemo se kao što se voda pretače iz jezera u oblak, ili iz oblaka u jezero. U tebe ulazim, u mene ulaziš; prah s prahom, dah s dahom, svjetlost s mrakom. Neraskidivo je jedinstvo bića i zemlje. Ono je naša najčvršća veza. - Zemlja?! - Kolijevka! Pogledaj onog veličanstvenog vepra! Ono ponosno jelenje rogovlje! Može li itko tvrditi da i u ovako tužnom stanju ne pripadaju šumi? Niti bi bez šume bili to što jesu, niti bi šuma bez njih šumom bila. Nema toga tko bi s one ponosne njuške uspio obrisati rosu, ukloniti tragove kore s onih gizdavih parožaka ili ukrasti svjetlost iz onih presječenih očnih duplja. Sve dok na tom svijetu bude tragova rose, kore i svjetlosti, bit će ih i u njima. Ova čistoduha divljač, oslobođena od vlastita mesa, prešla je u vječnost, u stanje koje je izvan svakoga vremena. Meso je matematika, a matematika sustav čeličnih rešetaka. Kavez. Klopka! Goli suhoparni zakon. Zar je duh pauk koji gmiže po toj oporoj stvarnosnoj pređi, zar da po njoj, tako oskudnoj, napinje svoj neprestano rastući svemir? Zašto podleći tolikoj oskudici? Od dviju nepremostivih različitosti sudbina je stvorila novi smisao sputavši duh uz tijelo, baš kao što je strah okovao tvojega nesretnoga pudla za mrtve vučje ralje. Sve što se večeras ovdje zbije tvoje će pseto mjeriti po tim raljama. On po strahu, a mi po ljubavi! I po tuzi propuštenoga i po strahu od onoga što ćemo propustiti. Svako biće strepi pred raljama sudbine. Život se za njih zavezao kao dan za svoju neizvjesnu noć, kao zvijezda za tamu koja je okružuje. Pa budući da je bez svjetlosti nemoguće otvoriti vrata svoje tmine, molim te budi moja posljednja svjetlost; prva i posljednja jer ono što je svjetlucalo u mom životu samo je slabašno plaminjanje voštanice. - Ti znaš da sam se za te vezala svakom žilicom svojega tijela. Prihvatila sam sjenu tvojega braka kao sjenu vlastite košulje. I premda me je život vodio kojekud, uvijek me na tim stazama hrabrila iskra tvojega osmijeha, kaplja tvoje žudnje i moja neutaživa čežnja za tobom. Čežnja se moja, unatoč milijun zaborava, čitavo to izgubljeno vrijeme u tvojoj čežnji kupala kao gorska nimfa u 135

136 MILAN KRMPOTIĆ bistrom planinskom jezeru. Ali, dragi, premda si sve plesove života otplesao s nekom drugom ženom, ja sam zadovoljna i ovim što je preostalo, s ovih nekoliko tužnih taktova što se iz trenutka u trenutak jednolično ponavljaju. - S njezinim i mojim plesom sad je gotovo. Ostaje mi samo gorak osjećaj da joj nisam uzvratio prema zasluzi. Kriv sam. Divna mi je žena bila. Ptica u krletki uvjerena da je sigurnost čeličnih rešetaka polazište kanarinčeve pjesme. - Znaš da sam za tvoju sreću uvijek bila na sve spremna, i ako treba, ja ću opet - Ne, draga, i kad bih htio, ne bih te mogao odbaciti iz mojega života. Pogotovo ne večeras, ne ove oproštajne večeri. Već slutiš ja odlazim. - Zar se više nikad nećemo vidjeti?! - Jednom, nadam se jednom iza nevida. - Čitav mi je život, usprkos vrevi kojom se koturao, bio pust i samotan. Sve gola čežnja i samoća. Isprazna trka. Žudjela sam odsanjati svoj san, skrovito i daleko od lažnoga sjaja slave, blještavih salona i skupocjenih toaleta. Sanjala sam jednu ovakvu večer, samo u drukčijim okolnostima. Svejedno, ovaj je titraj trenutak ostvarena sna i u njemu se treba zbiti sve ono što je u životu propušteno. Tužno se zagledala njegovo usahlo lice, prislonila mu obraz uz obraz i nastavila: - Zapravo, što je stvarnije: ono što se zbilo ili ono što se iskorači u svakom neiskoračenom koraku, u svakoj neprospavanoj noći, ili u tišini spuštenih trepavica? Istinskom glumcu svaka je prizor na sceni stvaran, on zbiljski ljubi, pati i umire od iskrene ljubavi. Ono što se gledatelju čini kao privid, samo je puka celuloidna obmana. Predstavljaju li ove žalobne maske što nas vrebaju sa zidova tek obmanu ili su stvarni tragični glasnici svojih neostvarenih života? Napokon, nije li ovo večeras samo još jedan ples trofeja? 136

137 DORO DOŠLA NA VEČERU - Sve što je živo odstrijelit će nevidljivi strijelac. Ništa se ne može skriti pred zrnom zaborava. Kao i večeras, svijeće uvijek dogore Jedna za drugom, svijeće su dogorijevale. Strahom okovanih čeljusti zacviljela je pudlica. Šum nevidljive šume vrtložno je prostrujao prostorijom. Srnadać je jeknuo padajući u vatri, a tetrijeb kvocnuo oponašajući kapanje vode iz živca kamena. Muklo vučje zavijanje doprlo je iz prizemlja. Ispratio ju je točno u ponoć, uz rukoljub i elegantan naklon. Trenutak potom teška su se željezna vrata škripajući, zatvorila. Crni ju je auto već čekao Prosnila je sretna i opuštena. Ujutro, umivajući se, shvatila je da je rastanak bio konačan i da mu je zaboravila poželjeti sreću. Napokon, shvatila je da i dalje o njemu ne zna skoro ništa. Samo ono što su joj decenijima otkrivali snovi. Iz jednog takvog sna isukala se nit i na komadićku papira napisala: - Hvala ti! Kakva nezaboravna večer! Tebi i supruzi želim sve najbolje! Stavila je pisamce u kuvertu pa se obratila recepcionaru: - Vi vjerojatno poznate gospodina kojemu je ovo pismo naslovljeno. Molim vas da mu ga predate. - Ali, gospođo, taj je čovjek mrtav. Jučer je pokopan! - Ma kako? Pa to nije moguće! - Pokopan, gospođo, na žalost I on i žena. Otpao kotač i eto Takva im sudbina! - Ali ja sam sinoć! Kotač nad vratima tvrđe izroni joj iz sjećanja. - Uvijek neki kotač udari svojom potkovom promrmljala je zbrkano. Više nije bila načistu je li sve ono bio samo san ili možda upravo sanja. 137

138 MILAN KRMPOTIĆ - Na koncu konca, sve je san - pomisli krećući prema autobusu. Kotači se pokrenuše Vrcnu iskra ispod potkove, škripnu teški zvekir, bljesnu sijalica iza njezinih leđa; pozor, snima se! viknu nepoznat glas, a odmah zatim toplina njegova baritona osvoji dvoranu: - Dobro došla na večeru! 138

139 RAZGLEDNICA Kratka priča Ličkih novina 21. i 22. Iz memoriam i posthumno DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ (Gospić 1963, Zagreb 2012.) RAZGLEDNICA 13. ožujka u 9.45 sati Razglednica koju mu je poslao prijatelj iz rodnog grada ugodno ga je iznenadila. Već dugo vremena nije dobio nikakvu poštu pa je tu dragu kartu prigrlio kao napušteno štene koje je tražilo topli dom. Stigla je u pravo vrijeme na pravo mjesto, pomislio je. Pogledao je poštanski žig, slabo vidljiv, ali je njegovo orlovsko oko otkrilo da je razglednica poslana prije petnaest dana, a tek je sada stigla u njegove ruke. Obično mu pošta iz najdražeg mjesta djetinjstva stigne za tri, najviše četiri dana. Bio je sretan kao nekada davno u mladosti kada su mu pisale djevojke koje bi upoznao na moru ili u svom gradu gdje su dolazile kod djeda i bake. To su oni bezazleni, lijepi dani, puni provoda, lutanja i maštanja. Daleke uspomene, pomislio je, smijući se tim ludorijama i bezbrojnim besmislicama koje su pohodile njegovu svijest. I sada je stigla razglednica od prijatelja s kojim je provodio mnoge ljetne sate na popodnevnoj vrevi kada je po gradu plazilo najmanje ljudi. Ali bez obzira na to oni su imali svoj program jer su se djevojke uvijek mogle pronaći na raznim mjestima. Samo trebaš izići van iz kuće, znao mu je reći njegov aktivniji prijatelj, s čim se i on ubrzo složio jer su brali plodove svoga tumaranja. Skoro je zaspao od silnog razmišljanja. 139

140 DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ Prenula ga je razglednica kada mu je iz ruku iskliznula na pod. Podigao ju je i još jednom s ljubavlju promotrio. Bila je malo mutna kao da je snimljena prije pedeset godina. Na njoj se vidjela rijeka mirnog toka, most u daljini, a na drugoj strani skakaonice od tri, pet i deset metara (tako ih je on zamislio), drveno pristanište i čovjek u crnom koji je pušio i mirno motrio rijeku. Takve scene je već proživio u dalekoj mladosti pa su ga sada iznenada posjetile i oduševile s puno jačim intenzitetom. To mu je kao mladiću bilo normalno, a sada su to već zaboravljene slike koje više nije mogao fizički proživjeti. Kada se šetao svojim novim mjestom u kojem je proživio velik dio godina nije mogao pronaći tako lijepe, drage i skladne slike koje su ga smirivale. Dugo je razmišljao o protoku vremena. Toliko dugo da je zaspao, ali je san bio treperav tako da je svakih nekoliko sekundi podizao kapke. Onda se trgnuo prestrašeno kada je zazvonio telefon. Na razglednici je ugledao prazan dok, čovjeka više nije bilo, a rijeka se ispod njega zatalasala. Protrljao je oštrije oči koje su svoju pažnju naglo usmjerile prema telefonu premda je cijelo vrijeme mislio da sanja pa se nije digao i odšetao prema uznemirujućoj spravi. PREGLED Ovo j posljednja priča Dubravka Buce Krstića koju je poslao u Ličke novine, više se nismo čuli. Na pregled sam došao ranije, kao i uvijek. Ne podnosim kašnjenja i nikada nisam imao dobru riječ za onoga tko se zbog takvih stvari opravdava. Znaš, kasnim zbog ovoga ili onoga. Što me briga zbog čega netko kasni, ja ne čekam nikoga i po tome se ravnam. Ja uvijek prije dođem na dogovoreno mjesto bez obzira je li važno ili ne i to me čini sretnim. Zbog toga i na pregled obično dođem ranije barem desetak minuta, sjednem (ako ima mjesta 140

141 PREGLED u čekaonici), umirim se da ne uđem zadihan u ordinaciju i nešto pojedem jer sam obično naručen u vrijeme užine. Svi parametri moraju biti zadovoljeni jer u suprotnom počinjem osjećati nervozu, a to onda nije dobro jer misli koje me tada spopadaju narušavaju carstvo mirnoće i počinju ugrožavati sve što je oko mene u tome trenutku. Možda čak sve to i nije toliko strašno koliko ja u sebi volim stvoriti sliku opasnosti koju mogu prouzročiti. Sva sreća, u hodniku je sjedio samo jedan čovjek koji je, tako mi se činilo, bio pomalo sretan što neće biti sam. Meni je u prvi mah bilo glupo da odmah kucam na vrata tim više što će sestra vjerojatno brzo izaći. Gospodin je očito uvidio moju neodlučnost sazdanu od momentalne nelagode i vidljivog srama koji me vjerno prati skroz od djetinjstva tako da je u takvim situacijama bitno da netko sa strane na neki način stane na moju stranu. On očito nije bio neka usijana i uobražena glava jer je odmah onako blago, očinski dobacio pokucajte samo, zar ne vidite da nema gužve, sestra će vam odmah otvoriti. Nasmiješio sam se u znak zahvalnosti čovjeku kojega najvjerojatnije više nikada u životu neću vidjeti, ali je rečenica koja mi je dala malo više samopouzdanja nego što sam ga imao jednostavno, na neki način, zapečatila naš odnos i to je bilo to. Pola minute dovoljno je za stvaranje vječnosti. Nisam mu to rekao, ali mi je djelovao kao netko tko razumije sve te stvari, neizrečene, fluidne, što daje još veću dozu tajanstvenosti. Sestra je izišla, a ja sam joj dao potrebne papire: uputnicu, dijabetičku knjižicu i moj karton iz kojega mogu saznati sve o meni gledajući me kroz prizmu bolesti. Rekla je da pričekam i ja se tome nisam nasmijao, iako sam mogao, već sam poslušno, poput djeteta kada se nađe u nepoznatoj situaciji, sjeo na jednu od brojnih crvenih plastičnih stolica koje su se, pomislio sam, došaptavale čekajući da vide koju ću posjesti. Mirno sam sjedio samo nekoliko trenutaka, a onda je lagano krenuo neki dubinski nervozni val. To mi se oduvijek događa, taj neki strah od onoga što može biti, a uopće ne mora biti, ali 141

142 DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ svejedno. Previše sam vremena proveo sa šećernom bolešću, a da ona ipak ne bi ostavila neki trag na tijelu, manji ili veći. Čak to i ne mora biti ništa značajno i upečatljivo, ali mene na neki način ždere ili je možda bolje reći, gricka. Bojao sam se tog neprestanog upornog grickanja, ali ništa u vezi s tim nisam mogao učiniti. Dosta pazim na prehranu, trudim se gibati što više, kada je lijepo vrijeme, ako imam vremena, volim igrati košarku, ali sve je to drugačije u dobi poslije četrdeset godina u odnosu na ono mladenačko doba kada je organizam još bio dovoljno jak da izdrži sve napade i bezbrojne utjecaje koji su stizali još i više nego sada. I bez obzira što sam našao mir i sklad promjene su tijekom godina ipak nastupile. U čekaonici je vladao mir. Tek s vremena na vrijeme netko bi prošao hodnikom, sam ili u društvu, tako da bi nakon toga ponovno nastupila tišina. Ona lijepa tišina koja mi je i trebala u takvoj situaciji. Sjedio sam prekriženih nogu, onako kako ne treba sjediti, i promatrao brojne slike po zidovima. Sve su to bili doktori koji su ovdje radili ili još uvijek rade. Neke sam i poznavao budući da godinama dolazim u ovu ustanovu. - Ja ih većinu znam dobacio mi je gospodin koji je sjedio nasuprot meni i s kojim sam već prozborio nekoliko riječi pa se između mene i njega javila određena količina prisnosti. - Ja samo nekolicinu, a bolje bi bilo da ne znam nijednoga prihvatio sam razgovor jer nisam želio biti asocijalan. Mislio sam da ćemo započeti neobavezan razgovor koji će obojicu malo smiriti i utješiti, ali je baš tada sestra otvorila vrata i pozvala gospodina Rebića, mog sugovornika od nekoliko riječi. Nasmijali smo se jedan drugome jer smo vjerojatno u tom trenutku pomislili isto. - Nismo se baš napričali dobacio je zatvarajući vrata. - Nismo rekao sam samome sebi jer više nikoga nije bilo u blizini. Vrata su zaustavila moju jedinu riječ, ali meni to nije nimalo smetalo.tko zna što mu rade, pomislio sam. Ipak je malo čudno da smo samo nas dvojica ovdje, jedini pacijenti, jedine dvije duše koje su čekale poziv za istu ordinaciju. Možda smo mi žrtve 142

143 PREGLED nekog mračnog i neprimjerenog ispitivanja, nečega što treba biti obavijeno velom tajne, a možda je i sam gospodin Rebić dio igre, perfidnog plana da se namamim samo ja. Zbog moje bezizgledne nepovjerljivosti nešto me je sve jače stezalo u grudima. Onda sam čuo glasan smijeh iz ordinacije i gotovo sam sto posto bio siguran da mi nema spasa. Očito sam ja danas taj kunić, a sutra će već biti netko drugi. Ali nisam mogao razmišljati o drugima budući da je ovoga časa moja osobnost bila u pitanju, a možda ipak i gospodina Rebića koga sam se sjetio u zadnji čas. Nisam trebao čitati knjige o teorijama zavjera jer one mogu čovjeka odvesti na potpuno krivi put, iako, tko zna što je to istina, a što samo obična manipulacija raznim pričama koje, ruku na srce, imaju tu mogućnost da postanu istinite i stvarne. Sjedio sam mirno smirujući se disanjem, onim finim, laganim, dubokim, kakvo obično prakticiram kada me spopadnu nevolje, stvarne ili fiktivne, kao da je to uopće važno. Vanjski zvukovi postajali su sve tiši i ja sam sasvim polako utonuo u san. Sve to trajalo je možda nekoliko minuta, ali dovoljno da se raspale misli nad kojima nisam imao apsolutno nikakvu kontrolu. Naravno da su bile vezane za pregled, ali s utisnutim višeslojnim konotacijama. U jednom trenutku iz ordinacije sam čuo metalni glas koji je izgovorio moje ime, a ja sam sjedio u čekaonici s dva čovjeka koji nisu podizali svoje glave. Pokušao sam se dignuti, ali sam bio tvrd i nepomičan kao da sam zabetoniran. Tada su se dotična gospoda pridigla i uhvatili me svaki pod jednu ruku. Nisu ništa govorili, a lica su im bila gruba i sablasna, valjda od posla koji su obavljali. Posjeli su me u ordinaciju, a sprave oko mene bile su stare barem sto godina. Čudio me izostanak mog prijatelja straha iako nisam imao nikakvog izbora. Bio sam siguran da će mi učiniti upravo ono što su naumili. Doktor se smijao i smrdio po češnjaku. Trudio sam se da ne povratim. Upalio je jako svjetlo koje me je prodrmalo i probudilo. Sva sreća, pomislio sam. Prišla mi je sestra i upitala kako se osjećam. - Gospodine Flego, gospodine Flego, jeste li dobro? upitala je blago i uviđavno. 143

144 DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ Vjerojatno je osjećala strahove koji su se rađali kod ljudi koji su dolazili na pregled. Ipak su u pitanju oči. Nekoliko trenutaka sam još uvijek bio pod dojmom sna pa nisam prozborio ni riječi. Kimnuo sam glavom što je trebalo značiti da sam dobro. Ona me je majčinski pogledala i upitala da li sam što pojeo budući da je prošlo četiri sata, a to je vrijeme popodnevnog obroka, malog, ali u mome životu vrlo važnog. - Sve je u redu, malo sam zadrijemao, znate, ovo je moje vrijeme za odmor, ali danas ništa od toga. Pravdao sam se kao da sam dječak od deset godina, a ona je kimala glavom i blago se smijuljila. - Još malo pa će vas doktorica primiti, nemojte se negdje izgubiti rekla je odlazeći u mir svoje zavjereničke sobe. Gdje bih se mogao izgubiti, pomislio sam, a i čemu uopće takva jedna riječ na takvome mjestu. Možda se baš u ordinaciji izgubim ako nada mnom izvrše neku novu tehniku koja bi mi trebala pomoći, a u stvarnosti je vrlo malo takvih projekata jer obično kasnije nastupe svi problemi koji se ispočetka ne primjećuju. - Nisam baš povjerljiv rekao sam sebi u bradu, a odmah potom se nasmijao svome nezahvalnom položaju. Trebam pomoć, a nepovjerljiv sam spram novih, ali navodno iskušanih, tehnika. Stara narodna izreka kaže da svaki Cigo svoga konja hvali pa se vjerojatno i moji krvnici povode za tim. Možda sam malo pregrub u razmišljanjima, ali je također činjenica i to da sam se s vremenom svega nagledao i naslušao. Možda su mi misli otišle na stranputicu od silnih pregleda, a možda su na meni, kao i na nekim drugim običnim ljudima, vršena tko zna kakva ispitivanja. Sve je to pomalo čudno, bila je moja zadnja misao prije ulaska u ordinaciju. Vrata su se bešumno otvorila, a doktorica je izašla i mirnim uravnoteženim glasom izgovorila moje prezime. Trgnuo sam se iako za to nije bilo stvarne osnove jer sam svakoga časa i očekivao njezin poziv. - Izvolite uđite, gospodine Flego - rekla je uljudnim prijateljskim glasom. 144

145 PREGLED - Hvala rekao sam poput djeteta koje se boji mraka, a unutra je upravo bio mrak. Doduše ne totalni, stopostotni, ali ipak mrak. Ona tu radi, pomislio sam prisjećajući se svoga kratkoga sna, samo što je strah sada bio puno veći. Čudila me ta moja dugovječna bojazan jer je s godinama starosti trebala biti manja, a ona i dalje samo raste i goropadi se, dok me jednoga dana skroz ne poklopi, uguši i pojede. - Sjednite ovdje i stavite bradu u naslon, a čelo prislonite na držač prema meni. Vi to već sigurno znate da vam i ne kažem rekla je toplo i počela se pripremati za pregled. - Znam, a znam i cijeli tekst (bez uvrede), iako ga uvijek doživljavam kao novi, valjda zbog straha rekao sam tiho s dozom humora do kojega mi toga trena uopće nije stalo. - Prije nego što počnete s pregledom htio bih vam reći što me muči. Na desno oko vidim slabije nego na lijevo, a i slova na kraju riječi mi bježe, uvijaju se, smanjuju, jednostavno imam osjećaj da se igraju sa mnom. Znate one velike plakate po gradu gdje se ljudi pozivaju na kontrolu vida, e, upravo tako nekako. - Vidjet ćemo sada što bi trebali činiti dalje. Pogledajte gore lijevo, malo desno, dolje, dolje, ravno, dobro, dobro. Sada drugo oko. Mrdao sam oko onako kako je rekla i sve se zgotovilo veoma brzo, čak brže nego ikada prije, tako mi se činilo. - Bilo bi dobro da obavite još jedan pregled na Rebru, a onda se javite meni telefonom. Mislim da bismo trebali laserom malo zavariti neke dijelove koji su nezgodni jer idu prema samom središtu oka. Ne morate se bojati, nije ništa strašno, vaše su oči odlične kada znamo da dijabetes imate već trideset godina. Malo ćemo još zaustaviti tu progresiju pa ćemo onda vidjeti što ćemo dalje. Ali ništa ne morate brinuti, sve je pod kontrolom. Važno je samo da ste u toku, da se ne dogodi nešto nepredviđeno što često pogađa šećeraše koji se malo opuste, da ne kažem da se neki i zapuste. Onda dolaze problemi, ali vidim da s vama to nije slučaj. 145

146 DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ Najprije me ohladila, a onda polagano podgrijavala. Upravo tako sam se osjećao u tome, za mene nezgodnom, trenutku, ali sam svejedno bio spreman na sve što mi kaže. A laser, laser mi je grozno zvonio u ušima bez obzira na svu dobrobit koju mi je trebao pružiti ili je sve to možda samo privid. To mi je bilo teško za shvatiti, ali je sve odmah postajalo drugačije ako bih pomislio na zavjeru. Možda sam kunić za neka ispitivanja koja će opet netko jednoga dana upotrijebiti u svojim budućim radovima, a možda ću dobiti i neki čip pomoću kojega će neka organizacija uvijek znati što je sa mnom. Sve u svemu, tko zna što će mi prirediti bliska budućnost. Misli pozitivno, pomislio sam, samo pozitivno, bez zavjereničkih igara koje mogu imati osnove, ali i ne moraju. - Ovo vam je broj na Rebru pa mi se javite kad kod njih obavite pregled. Onda ćemo se sve dogovoriti rekla je nasmijana doktorica kojoj je ta cijela situacija bila možda čak i zabavna. A zašto i ne bi bila kada zauzvrat još zaradi plaću. Još ako je u zavjereničkom timu Dosta tih gluposti, pomislio sam, neću daleko dogurati s time. Simpatična je, mislio sam dalje, vjerojatno zato i radi takav posao, a ljudi misle da im želi pomoći budući da ima mirne, odmjerene i opuštajuće rečenice za sve koji dođu u njezinu blizinu. Svakog pacijenta dočeka na vratima, skoro majčinski, i poslije isprati s takvim osmjehom da čovjek poželi opet ubrzo doći. Međutim, ja se nisam dao zavarati. Uljudno sam je pozdravio, a pred očima mi se već pomaljala bliska budućnost. Nisam želio sumnjati u institucije zdravstva, ali je moja, urođena ili ipak stečena sumnjičavost, bila jača od svega, tako da mi skroz do večeri nije dala mira. Na kraju ju je samo umor uspio na neko određeno vrijeme umiriti, onesposobiti, upokojiti 146

147 ZEC KOJI JE IMAO MNOGO PRIJATELJA Priča Ličkih novina 23. MILAN KRMPOTIĆ ZEC KOJI JE IMAO MNOGO PRIJATELJA 11. srpnja u sati Eeeeh, prejeo sam se! Trbuh mi se objesio kao da ću svakoga časa postati mama! - zadovoljno se pogladio po trbuščiću. Upravo se vratio iz posjeta susjedu koji ga je ugostio mladom sočnom djetelinom. Bezbrižno se opružio po logu od suhe trave. Već sutradan je dobroga susjeda pozvao u svoju grahoricu. Pristojno je na dobro uzvratiti dobrim, a on je bio dobro odgojen zec. Siti i zadovoljni, usred grahorišta što ga je on oduvijek smatrao svojim, rekoše uglas: - Što je lijepo imati prijatelja! Iz sjaja u njegovim očima moglo se pročitati: - Baš je lijepo biti prijatelj! Ja sam zec koji ima prijatelja! Navečer je primio poziv od susjeda koji je živio s druge strane brijega. - Dobro došao u moje kupusište!- glasila je poruka. Tako ljubazan poziv nije mogao odbiti. - Baš smo mi pravi prijatelji! - kliknuo je domaćin, grickajući list tek uglavičana kupusa. - Ja sam zec koji ima mnogo prijatelja! - oduševio se njegov gost. 147

148 MILAN KRMPOTIĆ Sljedećeg dana, nevjerojatno, u vrtu trećeg susjeda sladio se mladom mrkvom. Rekao mu je razgaljeno: - Ja sam zec s mnogo, mnogo prijatelja! Otada se pri sklapanju novih poznanstava rado i ponosno predstavljao: Zec s mnogo, mnogo prijatelja. Skoro je zaboravio svoje pravo ime. - Naivna li stvora! - povjerio se svojoj bradi mrzovoljni jazavac kad ga je zec zaustavio nedaleko kukuruzišta i, po svom običaju, predložio da se upoznaju. Vila, čuvarica planine, na svome je konjicu upravo završila obilazak planinskih vrleti i, umorna, sjašila. Konjic je poletio tragom nebeske trave, a ona legla pod lijesku da se odmori i rashladi jer je dan bio jako vreo i sparan. Ružičasti je veo objesila na grančicu, a vjenčić od tratinčica odložila pored sebe. Nije čestito ni predahnula, kad je doskakutao zec, neoprezno nagazio vjenčić i rekao važno: - Dobar dan usamljena ljepotice! Ja sam zec s mnogo, mnogo prijatelja! - Ti si zec koji je pogazio moj vjenčić! - rekla je malko ljutito. - Oh, oprosti! Isplest ću ti novoga. Pozvat ću prijatelje pa će vjenčić u času biti dovršen. - Vjenčić mi može splesti samo onaj tko me voli! - Ja te volim! - Kako znaš da me voliš? - Rekao sam, volim te. Ja znam što je ljubav! - Ti se, zečiću, lako zaljubljuješ i lako sklapaš prijateljstva. Čini mi se da ne znaš što je prijatelj. - Kako ne bih znao?! Pa ja sam zec s mnogo, mnogo prijatelja; to sam ti već rekao! - Vidjet će se, mileni, koliko imaš prijatelja, vidjet će se! Vila se ogrnula velom i zvižduknula. Konjic je dojezdio brzinom munje. 148

149 ZEC KOJI JE IMAO MNOGO PRIJATELJA mi! - Doviđenja zeko! Kad izračunaš koliko imaš prijatelja, javi Pratio ju je pogledom sve dok nije nestala među sivim stijenama velebitskih kukova. Nedugo zatim, došao je i taj strašni dan; dan koji skoro svaki zec jednom u životu doživi. Iznenadio ga brzonogi lovački pas. Jedva je izmakao njegovim smrtonosnim zubima. Skrio se u gustoj mladoj otavi na nepoznatoj livadi. Konačno, nakon što se oslobodio straha, osjetio je glad. No, čim je gricnuo nježnu zelenu vlat, začuo je ljutit, opominjući glas: - Stidite se vi koji u tuđi posjed ulazite bez poziva i otimate ono što vam ne pripada! Svaki pošteni zec to naziva krađom! To je krađa, gospodine mladi zeče, krađa! - Nisam kradljivac, poštovani gospodine! Oprostite! - promucao je zaprepašten i zgromljen onim što je o sebi čuo. Postiđen, dugo se ispričavao i opravdavao, ali to kao da na ljutitog posjednika otave nije djelovalo. - Još ne sretoh kradljivca koji nije smislio uvjerljivu priču da bi njome opravdavao svoj nečasni čin! Odlazi! I da te moje oči više nikada ne vide! - Ja sam zec koji ima mnogo, mnogo prijatelja, goropadni gospodine! Ta, zar bi se oko kradljivca okupljali tako časni zečevi kao što su moji prijatelji?! Nisam zaslužio tolike prijekore i uvrede! Zgriješio sam, nažalost, ali... Zamuknuo je, sav očajan. Otišao je postiđen i uvrijeđen. Smrknut, napokon je ustvrdio: - I zec s mnogo, mnogo prijatelja može steći neprijatelja! Jutro je osvanulo sivo i tmurno. Svunoć je sivo i tmurno sanjao. Neuvjerljivo se branio od uvreda neznana zeca. Tek razbuđen i mamuran pomislio je da se njegov san ozbiljio. I jest, ali kako?! Bio je ovo čas od koga se zečevima dlaka ježi. 149

150 MILAN KRMPOTIĆ Smrt se uskomešala i uzlajala pred rupom kroz koju se ulazi u njegov čisti skroviti dom. Oštre pandže oštrozube smrti nesmiljeno su krčile put do njegova grla. Čuo je kako pršti zemlja po uveloj travi oko rupe, kako kriješte neki ljudi sokoleći svoje ljute pse, zatim smijeh i pocupkivanje teških nogu lovaca. Srećom, njegov je dom imao još jednu rupu. Oprezno se približio njezinu izlazu i zaključio da je još nisu otkrili. Iskočio je van i trkomice započeo borbu za goli život. Psi ga spaziše i prihvatiše trkači izazov. Zapraska iz pušaka ali, opet srećom, nijedno ga zrno nije pogodilo. Pojurio je niz šumarak, prema grmlju na drugom rubu šume. Prisjetio se da tu ima prijatelja! Ta s njim je blaženo blagovao djetelinu! - Dobro je imati prijatelja! - sjetio se svog starog zaključka. -On će mi pružiti sigurno utočište! - Odlazi, odlazi što dalje od moje rupe! Uđeš li, oba ćemo stradati! - uspaničeno ga je odbio vlasnik djeteliništa. - Spasi me! Pomozi, prijatelju! - zavapio je već pomalo umorni zec s mnogo, mnogo prijatelja. - Primim li te, ni ti ni ja više nećemo grickati onu sočnu djetelinu! Zar ne znaš što su pasji zubi?! - Ni prijatelji nisu ono što su nekad bili! - zaključio je zec s mnogo prijatelja nastavljajući trku. Zbog njegova zadržavanja pred rupom zeca koga je do pred koji tren smatrao prijateljem, psi su već bili opasno blizu. - Pretrčao je djetelinište, provukao se kroz šibljak i čim je spazio glavicu kupusa odlučio je kod drugog prijatelja, ponosnog vlasnika kupusišta, potražiti sklonište. - Spasi me, uzdanico moja! Primi me u svoj sigurni dom! - molio je zec s mnogo prijatelja! - Bježi, ma bježi! Jučer sam jedva sačuvao živu glavu. Još sam sav slomljen od silna trčanja! Otkriju li nas, neću moći ni koraknuti, a kamoli izdržati još jednu trku! - prestrašeno ga je odbio gospodar kupusišta. 150

151 ZEC KOJI JE IMAO MNOGO PRIJATELJA Nastavljajući svoju trku za život, zec koji ima prijatelja pomisli: - Ubuduće ću dobro promisliti koga ću smatrati prijateljem! Pretrčao je kupusište, pretrčao košenicu te preko strništa uskočio u mrkvište. Tu se sjetio trećega prijatelja. - Skloni me, dobri moj! Vrlo sam umoran i iscrpljen! Psi mi za petama, a koljena klecaju! - zavapio je. - Tako mi posljednje mrkve, rado bih te primio, ali mi je kuća već prepuna zbjegara! Pred psinama je sva šuma krenula u zbjegove. Nema u mom domu mjesta ni za mrkvu, vjere mi! Žao mi je, prijatelju, žao! - uzdahnuo je domaćin i nestao u rupi. - Eto, postadoh zec bez prijatelja! - jauknu progonjeni i naglo odskoči izbjegavši razjapljene čeljusti najbržeg psa goniča. Trčao je i trčao, trošeći posljednje zalihe snage. Jurio je livadom na kojoj je otava već bila pokošena. - Još mi samo treba susret s opakim gospodarom otavišta! - pomislio je uspaničen. Jedva jedvice se dovukao do obližeg šumarka i tu klonuo. -Gotovo je! - uzdahnuo je, prepuštajući se sudbini. Pasje se dahtanje već čulo s košenice... - Hej, brzo ovamo! - začuo je mrski glas čangrizavoga zeca. - Ne brinite, moji zubi više nikada neće gristi vašu otavu! Ja sam već bivši zec, gospodine. Zar ne čujete lavež, zar ne čujete dahtanje?! - Ma, brzo ovamo, zeče, čovječe! - Pomogao mu je ustati i jedva ga nekako, kroz usku skrovitu rupu, ugurao u svoj stan. - Ja sam odmoran, ja ću nastaviti tvoju trku! - Ali psi će vas?!... - dahnuo je zec bez prijatelja. - Ne brini, brz sam ja! - reče neobični zec već trčeći. Dok se lavež udaljavao, iscrpljen i zdvojan, zečić se čudio koliko je bio naivan i kako je olako svakoga smatrao svojim prijateljem. Tek sad je shvatio na što je vila mislila. 151

152 MILAN KRMPOTIĆ Kasnije, kad se njegov domaćin zadihan i umoran vratio, od srca mu se zahvalio. - Zar ti to ne bi učinio za mene?! - iznenadio se domaćin. - Ma, bih, ali znate, ono... - Ah, ono?! Ja sam ti jedan vrlo prgav zec! Kasnije mi je bilo jako, jako žao što sam te izvrijeđao; ali - što se sad tu može?! Nadam se da sam se sad makar malo iskupio. - Ne, ne! Ja sam bio kriv! Ja sam nepozvan ušao u tvoju otavu! - opravdavao se još uvijek preplašeni zečić, oslovivši i on sugovornika prijateljski, s ti. - Hm, otava je, doduše, pokošena, ali trava uvijek niče. Nešto će se naći - živnuo je domaćin i predložio: - Ako si gladan, pođimo!... Tako je zec s mnogo prijatelja konačno našao prijatelja! 152

153 TEBI GOVORIM, LIKO VILOVITA! Priča Ličkih novina 24. MIJO JAIĆ TEBI GOVORIM, LIKO VILOVITA! 5. ožujka u 8.30 sati Tko si ti, što u san s tobom tonem i sanjam u tebi, a budiš me mirisom planine i cvrkutom ptica. Ne nisi ti ni žena ni ljubavnica. Ti si vila prelijepa i neuhvatljiva od ljudi, ti si jednostavno Lika. Nadmudriše te jedino guslari, ulovivši te u toliko opjevanu pjesmu, ti osobenjaci što iz gusala te ispuštaju ponekad polako, a ponekad žustro i brzo uz melodiju koja plete noge momačke i djevojačke ličke i ti postaješ kolo, poskakuješ veselo u njima i oni u tebi vilo Liko. Umivaš me svojom rosom što ko biserje se pretače i ljeska na najsjajnijem ličkom suncu. Potom se iskradeš i nestaješ s praskozorjem, a ja te tražim i tražim, ni svjestan nisam da sam u tebi i s tobom. Gle opet te nalazim u lutanjima mojim kako zamećeš svoju nestašnu igru u vrhovima visokih i vitkih jela velebitskih. Njišeš ih lijevo i desno, kao da ih uspavati želiš. I nisam ti donosio darove, a ti daruješ me slasnim plodovima iz njedara svojih širokih, velebitskih. O koliko su samo slasne maline i kupine iz bašča tvojih raskošnih. I dok snašao se nisam, pretvaraš se u oblak, pa u buru i vilovito se spuštaš niz vrleti Velebita i stapaš se s valom u moru, jer ti si i more i val, ljepotice Liko. I onda bijesno kao da se ljutiš s valom udaraš u golet otočja podvelebitskog. 153

154 MIJO JAIĆ Silovitim se onda hukom rastačeš kao da si nestala, raspršena u kapi i pjenu. I gle, krila sokola dižu te nazad iz ničega, gore visoko u vrhove Velebitske, iznad blještave bjeline stijena, jer i u stijeni te ima vilo Liko. I onda opet zamećeš igru s pčelama na prekrasnom Velebitskom cvijeću, zabacujući ih lijevo i desno kao da im nektar slastan ne daš sakupljati vragolanko. A ja lutam s tobom i u tebi pokušavajući odgonetnuti tajnu tvoje mladosti, Liko, jer ti si djevojčica i djevojka prelijepa i žena zrela. I starica ti si s bremenom mudrosti iz davnina. I pitam se kud nestaše one boli i čemeri koje se stoljećima u tebi sakupljaše i što si ih tako hrabro nosila kao breme Liko. Znam plaši te i danas krik stabla, koje se ruši posječeno u podnožje velebitsko iz kojeg ga konji samarice znojni i drhtavi na samarima iznose na šumske proplanke. I tad se tvoja starost sjeti tuđina Mlečana koji ti haljinu velebitsku šumovitu bez milosti poharaše. I gle opet ljutito se bacaš, a ni snašao se nisam u planinski potok strmoglavo maticom njegovom prštiš rasuta u kapljice padajući zajedno s vodopadom, jer ti si i vodopad, Liko prelijepa. Puštaš potom da te širina rijeke nosi i nosi umornu kroz sutjesku put doline vijugajući s tobom zmijoliko. Tko si ti, Liko zapravo, pitam se ponovo? Voda si bistra i sutjeska u čije podnožje slijeće jato golubova pećinara na čijim krilima se s utaženom žeđi i ti dižeš i polijećeš prema svetištu na brdu gdje te prepoznajem na licima staraca, i starica te mladosti Ličke koji se mole Bogu skrušeno koji stvori i tebe i njih. Jer ti si oni, a oni su ti, Liko vilovita. I onda nestaješ ponovo u dimu mnogobrojnih ognjišta, na kojima se k'o na žrtvenicima peku janjci. Peku ih brkati gorštaci Ličani kako bi nahranili i okrijepili mnoge što te iz daleka pohodiše. S dimovima ognjišta odlaziš izvijajući se vitkošću svojom u visine iznad oblaka što se mršteći nadvijaju nad ljepotom tvojom. I gle onda se strmoglavljuješ s munjom niz obronke Plješevice što je Golom zovu zbog goleti njenih. Munjevito onda juriš kroz polja svoja kraška Krbavsko, Ličko i ostala manja, ali ništa 154

155 TEBI GOVORIM, LIKO VILOVITA! manje lijepa. I letiš tako lagana zadirkujući vlati trave koje nekako vragolasto njišeš malo lijevo pa malo desno. Potom s vjetrom šumiš kroz stare šljivare što plavetnilom plodova svojih savijaju grane kao da se klanjaju putniku namjerniku. A potom se zaplićeš u stado ovaca trepereći u runu starog ovna Liko vilovita. U nestašnoj svojoj igri zaviruješ u stare i od davnina napuštene gradine što su te nekad čuvale i štitile od osvajača raznih. U igri kovitlaš prašinu na zidinama njihovim kao da se želiš prisjetiti bitaka što zametnuo ih tuđin u podnožjima njihovim. Branili su te baš tu i ginuli za tvoju slobodu mnogi znani i ne znani muževi lički tvoji. I na Krbavskom polju, gdje i danas zaplićeš grivu nekim drugim konjima, padoše mnogi za tebe, za svoje, za svoj dom. I baš tu na Krbavi sa zavijanjem sjeverca kao da se čuje njisak ranjenih i napuštenih konja iz davne Krbavske bitke. No ti ideš dalje, moja Liko, i kroz otvore špilja razigrana ulaziš u utrobu svoju, pritom zanoseći grozdove šišmiša usnulih. I dok pomislim da si zauvijek nestala utopljena u špiljskom jezeru, Ti ponovno pojavljuješ se u vrelima mnogim ličkim u bistrini njihovih voda hladnih i šumećih dokazujući da nikad nećeš i ne možeš nestati, Liko ljepotice. I, ne, ne možeš ti nestati jer ti si u nama i mi smo u tebi dična, prkosna i prelijepa vilo Liko. Jer ti i tamo gdje prestaješ ponovno se rađaš zatvarajući tako krug ljepote koju samo ti imaš Liko. I ti sve si u svemu, znam sigurno ponovno ću te sresti dok budan ću sanjati kako ogledaš svoje prelijepo lice u bistroj lokvi velebitskoj kao djevojka udavača. Na trenutak pomislim da te poznajem, a onda shvatim da kad bih želio upoznati tebe, trebalo bi mi sto života ljudskih, ništavnih, i još upoznao te ne bih, ljepoto nedostižna, Liko vilo Velebita. 155

156 MILAN KRMPOTIĆ Priča Ličkih novina 25. MILAN KRMPOTIĆ UBI ČOVIKA 7. srpnja u sati Jopet je bija! Mrzovoljno je zabio sjekiru u protrulo bukovo cjepalo, pljunuo u nebo i otišao u staju, ni sam ne znajući zašto. Stoka je već bila na paši, a staja počišćena. Ipak se vratio u kuću, sjeo i glasno uzdahnuo. Starica, skutrena pored peći, uzdahnu: - Sve mu vrag zatra! Vrškom pete zgnječio je opušak, glasno pljunuo i rekao: - Džaba sve, i kante, i boce, i plašila! Ništa ne more zaustavit tog napasnika! Da un ždere, lipo, ljucki, vrag š njin! Al njemu to nije ni nakraj pameti! Razleti se po težanici ka da je ždribe, a papak mu ko u najvećeg junca! Sve živo j satra! - Ccc! - zgrozila se starica krpeći čarapu. - Ne bi čovik virova! Vrag me odnija ako nije ka Vranin junac! Sam Bog zna di je to reslo?! - E, brajne, nema više pravi lovaca! - zatuži starica. - Reka san ja tin linguzan: Striljajte!, uni meni: Šteta j, ja velin: Ko će platit oštetu?! uni meni: Nema novaca! ja njiman: Vi brez novaca, a ja brez žita! I nikon ništa!... Nikon ništa. Konda su rekli: Odi, dide, k vragu, ti i tvoje žito! - Eee, da j Mata Moro živ! Ne bi se ti danes sikira! Sredija bi un njega dok treneš! Taj i se natuka! - Di od svi težanica baš moju da nađe?! Konda zna da san već star i da mu ne moren naudit. Lukavac je to, lukavac! Neš imat 156

157 UBI ČOVIKA š čin kokoši izranit ove jeseni. Iza tog paklenjaka neće ostat ni crno pod nokton! - Ccc! - i dalje je zdvajala starica. Na drvenu gljivu navukla je čarapu i strpljivo nastavila povezivati pokidane očice pletiva. - Ma, da j meni zeru puščetine, ja bi njega, ne boj se! Sve vako star i poluslip! Prisilo bi mu, tatu, moje žito! - Pa da se šundraš! Ni pomislit ne smiš na taku benestoću! Daj Bog da pod stare dane iman s kin u miru božjen podivanit! - Što da se i šundran?! Kad bi mi Bog da! Odavno su mi dojadila tvoja kukanja! Pedeset godin slušan: Nemoj ovo, nemoj uno! Top da iman puca bi; deknija bi da sve vrag u zdrak odnese, i njega i težanicu, i tvoje "nemoj ovo, nemoj uno", sve! Un mi pase po njivetinan, a ti po živčetinan, i eto ti me - sav san obršten konda su me koze brstile! Drhtavom je rukom pripalio svoju "Dravu" i starici okrenuo leđa. To je bio uobičajeni znak njegove ljutnje, postupak koji je nije mogao ostaviti smirenom. Čelo joj se osulo sitnim kapljicama, kao njiva srndaćevim tragovima. Odložila je gljivu i čarapu, prema natrag povukla crni rubac, što je gotovo do očiju pokrivao njezino sitno, blijedo i naborano čelo, i uzbuđeno rekla: - Što vičeš na me?! Nisan ti ga ja na njivu poslala! To mi je za falu, za une puste godine što san ji kraj tebe utukla krpeć i kuvajuć! Po uvriježenu običaju počela je šmrcati kao da plače, ali se on nije dao zavarati. Isuviše je dobro poznavao njezinu ćud i svoju naviku da gunđajući i prigovarajući, pa makar ne bilo pravoga razloga, zadovolji svoju žestoku narav. Odmah je nadovezao: - A ja, konda, ne krpin?! - Ti male, malecne škuljice na čarapetinan, a ja sve une velke, vlike! - raskrilio je staračke ruke. - Take škulje ti ne moreš ni obuvatit! Stoput bi u nji bila propala i udavila se da ji prid tobon nisan čepija! Ti te škulje ni ne vidiš! Tvoje ženske oči svikle su na rupice manje od glave te drvene gljivetine! Jer to, što se una srndaćina napopastila na našu težanicu, za te nije ni- 157

158 MILAN KRMPOTIĆ kakva rupa! Za me je to brezdan u koji san jednon nogon već upa! Još zeru i opa! Gotovo! Nema dida! Odnit će vrag i živce i žito! Zaključila je da je sada najpametnije izaći, što je i učinila. Uskoro je začuo njezino umilno "pi,pi,pi". Ono nježnosti, što je poslije jarosti preostalo, poklanjala je pilićima. Zgnječio je cigaretu, uzeo s panja sjekiricu i otišao. Nekoliko narednih dana osvitao je i omrcao na težanici, lupao ušicom sjekire o staru hrđavu kantu iz koje su marmeladu davno, davno pojela njegova djeca, i vikao: Oho - ho! i Op - op - op!, gnjevno i goropadno, te prijetio: Samo dođi, tate, da ti starac pokaže kako se zavrće vraton, kako se kosti lome; dođi ajduče po svoj poslidnji tatovski ručak, dođi, ako smiš! A srndać je dolazio, nekad prije njega, nekad poslije, i uvijek je, usprkos svoj toj starčevoj predstavi, protrčavao tek ozelenjelim ječmištem. Pojavio bi se, otkinuo koje lisno pero mladoga žita, poskočio kao pomamni ždrijebac i nestao u šumi; ponekad čuvaru žita i na očigled. Pojavi se i nestane nabrzinu, baš kao i neki od njegovih sinova koji se pored rodnoga ognjišta zadrže tek toliko koliko je potrebno da se u torbu ubaci pokoja kobasica, suho ovčje stegno, ili pršut ugojena zimca. Ivane! Petre! Joja! odzvanjalo je u njemu, dok je u tim rosnim jutrima pogledom slijedio srndaćev trag po ječmištu i uzbuđeno osluškivao pucketanje grančica u obližnjem šumarku. Nekada, davno, ovuda su trčkarale njihove bose nožice, a žena, svježa kao ova jutarnja rosa, čilo i vješto, oštrim srpom i snažnim zamahom, nizala snoplje. Zatim bi pomislio kako će ovo milo žito požeti neki nervozni kombajner, a starac i starica, on i ona, istresati ga u spremište s jednom jedinom namjerom - da iz nekoga jajeta omoguće život koji će im pomoći tjerati samoću, ubitačnu osamu opustjela planinskoga sela. No jednoga jutra, taman kad je zakoračio na lazu, zagrmi u blizini kao da je udario grom. Trznuo se od straha i klecnuo. Kao da je i njega presjeklo to smrtonosno zrno. Zrak se ispunio mirisom baruta i postao težak od spoznaje o neumoljivoj žestini 158

159 UBI ČOVIKA neočekivane smrti. I prije nego je jeka zamrla, odskočio je od laze i, gotovo trčeći, krenuo kući. Zasoptan i potresen, strovalio se na ležaljku u kutu kuhinje, grubo sačinjenu od grubo obrađenih dasaka, i uzdahnuo. Starica je shvatila da se nešto važno i iznenadno dogodilo. Zgranuta njegovim izgledom, zavapila je: - Što j, za ime svita?! - Est ga! - gotovo je kriknuo. No kako ga starica nije odmah shvatila, pokušao je objasniti: -Njega! Al je deknilo, majko mila! Shvatila je i plaho zapitala: - El ga namrtvo? - Naki šus ne promašuje - promrsio je bezvoljno. - Vala Bogu! - reče ona nesigurno. A zapravo ga je pokušala pomiriti s činjenicom. Na koncu, jedan štetočinja manje, mislila je. Sve ono što se zbivalo između starca i srndaća samo je naslućivala. To su, po nekoj njihovoj podjeli, bili muški posli, i o njima se priča onoliko koliko "muška glava" misli da je potrebno. Ni riječi nije progovorio. Šutio je sve dok se nije posve razdanilo, a tad je uzeo dugodršku sjekiricu i pošao. Nakon nekog vremena vratio se blijed i snužden. - El ga? - ravnodušno upita starica miješajući palentu. - Goni seronju! - planu. - Ubi ga na srid njive, ko zeca! - Vala Bogu, i tog si se zla rišija! - Ništa ti ne razumiš! Kako san, dovraga, s tobon uspija ostarit?! I koga je đavla taj seronja od čovika dela na mojoj težanici?! Ko ga je zva da se miša u moj posa?! A ti si, bome, gora od njega, jer - kad bi ja doša u njegovu štalu i deknija mu vola, bi li njegova ženetina rekla: Vala Bogu što si nas toga zla rišija?! Ima li još taki benetina, moj Bože?! - Bog s tobon, pa to j samo srndaćina! Žito ti je gazija, sikira te do besvisti, čak si i k lovcin iša da ga utuku, a sad, kad su ga 159

160 MILAN KRMPOTIĆ zatukli, kukaš! Tebi se, čovče, ništo u glavi pošemerilo; tebi, a ne meni! - Bisan čovik nije čovik - reče tiše. - Al sad, kad ga nema, ža mi ga je, sestro. Što j uno zeru strukova prama nakoj božjoj lipoti?! A i što ću, kud ću zoron? Ubi lopovče sve moje buduće uranke, sve moje zore. Koja će me sila ubuduće dizat iz kreveta? S kin ću svodit račune u ovoj našoj pustari? Naša dica, naša lipa mladost, iskiniše se iz naše starosti, otrgniše i zauvik odlepršaše. Ko kad ti cviće koje si zaliva i pazija, otrgne neznana ruka. Ostanu samo batrljci. - Tako to iđe. Božja volja! - zaključi ona. - Vražja! - odbrusi joj ljutito. - Kad ti niko i taj poslidnji cvit otkine, to more bit samo vražja volja! Sam sotona j municiju izumija! Otišao je do prozora i zagledao se u staru, decenijima okresivanu bukvu u gaju ispred kuće, i rekao tiho: - Ubi mi prijatelja, ubi čovika! 160

161 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Priča Ličkih novina 26. DAMIR KARAKAŠ PSI LAJU KROZ ZIDOVE Evo jedne ličke gastarbajterske priče i Karakaševe zbirke priča Pukovnik Beethoven. 12. kolovoza u sati Odnekud iz dimnjaka izleti crna ptica i oko Dragine glave nacrta nevidljivi krug: toliko mu povuče pogled, da je zamalo izgubio ravnotežu. Objema rukama morao se primiti za nešto, pa je izgledalo kako on i dimnjak upravo namjeravaju zaplesati na krovu. Drago ptici opsuje mater ptičju, zatim ponovno navali na dimnjak, uvlačeći četku do krajnjih granica. Onda mu pored glave opet munjevito proleti ptica. Ovaj put je nije ispratio pogledom: razmišljao je o kćeri, a na lice mu se navukao neki turoban izraz. Što je duže radio, sve je više izgledalo da je dimnjak topovska cijev, a on artiljerac koji pun ratničkog bijesa unutra nabija đule: kad je završio, izgledalo je kao da mu je taj top prdnuo u facu. Gospodine! začuje odozdo glas gospođe Brigitte. Je li sve u redu? Drago reče: Silazim. Solidno je ovladao njemačkim, ali naprosto je nije dobro čuo: kad je nogom dodirnuo zadnju prečku ljestava, zastane, pročisti dugotrajnim kašljem grlo i svečano objavi: Vaš dimnjak sada će vući bolje nego parna lokomotiva! Tu rečenicu, koju je na njemačkom znao izreći najbolje, svima je govorio nakon čišćenja dimnjaka. 161

162 DAMIR KARAKAŠ Odite se malo oprati, bulji u njega gospođa Brigitte. Uzmite onaj veći ručnik. On uđe u kupaonicu i stane ispred golema ogledala, obrubljena kičastom pozlatom: iskezio se, promatrajući jake zube; dva prednja bila su mu tako razmaknuta da je između bez problema mogao stati još jedan takav zub. Odvrnuo je slavinu, uzeo sapun, ispirao crnilo iz nabora golemih dlanova; pazio je da gospođi ne zaprlja kupaonicu, vrtio sapun oprezno između dlanova. Nakon što su mu dlanovi najzad postali čisti, oprao je u sapunu lice, oprao sapun, uzeo s vrata onaj veći ručnik i piljio u manji: možda ipak taj kombi, pomisli u nedoumici, bolje uvik nešto veće... Sve što je malo, to je malo!, reče glasno na svome jeziku. Što kažete?, reče ispred vrata gospođa Brigitte. Ništa, ništa, reče on, pokušavajući se sjetiti kako se ono na njemačkom kaže razmišljati. Ich denken (Ja razmišljati), reče ubrzano. Kad je Drago izašao iz kupaonice, gospođa Brigitte, želeći valjda biti duhovita, osmjehne se i reče: Bili ste po licu crni kao da ste iz Afrike! Trebate me vidjeti kada prođem kroz gradsku kotlovnicu, smiješi se on i gleda gore u dimnjak. Tada mi je i duša crna. Nemojte tako, reče ona ozbiljno. Vi donosite sreću. Ma, sagne se on i odmahne rukom. Nitko u to više, gospođo, ne vjeruje. Dok je čučao i bez neka osobita razloga kopao po torbi, ponovno je izgledao kao netko tko se ne može nečega sjetiti. Ja samo u rad vjerujem, reče. Samo u svoje ruke i svoj rad. Sjeo je na bicikl, zatim osluškujući lepetanje žbica, krenuo niz cestu; glava mu je u tom žustrom pedaliranju skroz potonula među jaka ramena. Onda ju je, poput kornjače, malo izdigao; pogledom je pratio dimnjake: bilo ih je sve manje. 162

163 PSI LAJU KROZ ZIDOVE To ga je ponekad zabrinjavalo: kako u domovini, tako i ovdje u Njemačkoj. Ušao je u središte grada; zrak je i ovdje davao na juhu; na periferiji je radila ugledna tvornica juhe, nekima je to smrdjelo, ali njemu je taj miris sasvim godio. Miris kokošje juhe? Svaki put to ga je vraćalo u djetinjstvo, za hrastov stol uz koji sjede otac, majka, sestra, baka, djed i on. Srkali bi gustu, kao od zlata istisnutu žutu kokošju juhu, onda bi raščerečili kokoš. Svatko je točno znao koji je njegov dio: otac i djed bi jeli batake, majka bijelo meso, sestra krila, baka glavu iz koje bi pohlepno sisala oči, a on je najviše volio glodati noge: pogotovo one mesnate jastučiće između kandži, to mu je mjesto bilo daleko najslađe. Produžio je uskom popločenom ulicom gombajući se na biciklu, skinuo kapu i ogledao se u izlozima butika. Stao je i pokušavao pogledom na brzinu obuhvatiti tjeme: izgledalo mu je da je puno više oćelavio nego kad je ovuda prolazio nekidan. Jedno vrijeme stalno je zbog toga izbrijavao glavu, ali prije nekoliko mjeseci neki pijanac iz njegova kraja dobacio mu je u gostionici: Šta si nabio tu guzicu na glavu?, pa je odlučio da je više ne brije. Kakvi sam, takvi sam, odlučio je tad. Kao što je odlučio da se više ne druži sa zemljacima, da se drži podalje od njih, ne zalazi u gostionice gdje su oni. Što će mi oni, pomisli, još im se moram opravdavati što ne pijem. Izvukao je crnu dimnjačarsku kapu, nabio je čvrsto na glavu, jače nagazio pedale.vrtio je pedale i bio pomalo ljut na sebe, umjesto da razmišlja o pametnijim stvarima u životu, on trati vrijeme na gluposti. Ubrzo je stigao do prostrane gradske tržnice, natkrivene brojnim raznobojnim suncobranima. 163

164 DAMIR KARAKAŠ Nakon što je na nakošeni prometni znak prislonio bicikl i ljestve, krenuo je prema banku zatrpanom voćem i povrćem: iza je stajala visoka, jaka žena u poodmakloj trudnoći, pored nje mršava djevojčica, smeđe, ravne kose, na čijem je licu sve bilo uvećano, pogotovo oči. Drago reče: Di ste? Žena kimne, a djevojčica oprezno zakorači do Drage. Pazi da je opet ne zacrniš, reče žena, kad se nagnuo prema djevojčici i poljubio je u obraz. Jutros sam joj opet čisto obukla. On kimne, zatim potegne hlače prema gore, čučne i šapne djevojčici nešto na uho. Ajde kaži?, reče. Pa ću ti kupit nešto. Djevojčica je šutjela. Ajde kaži?, pokušavao ju je sa smiješkom nagovoriti. Djevojčica ga je još neko vrijeme sa zanimanjem promatrala, onda se zagledala nekamo pored njega. Znojni mulat koji je na kolicima prevozio lubenice zamoli Dragu da malo pomakne bicikl i ljestve jer nije mogao proći. Drago bez oklijevanja ustane, sa slikom djevojčice u glavi; vrati se i ponovno čučne do nje. Jesi ti danas gotov s poslom?, upita ga preko banka žena. Imam još dva dimnjaka. Do pet je gotovo, ustane, sagne se i poravna hlače na nogavicama. Potom, gledajući djevojčicu, upita ženu: Je li danas šta rekla? Nije, popravi žena na ruci sat. A kad moraš bit tamo? Pogledao je u svoj sat, onda na rub banka po kojem je upravo hodala uholaža: zgnječi je palcem. Evo sad, za pol sata, reče i potegne nekoliko puta palcem o hlače. Moram se malo i podšišat i pogledat za taj auto, reče. Kad ćete vi doć kući?, sagne se i bolje zagladi obje nogavice. 164

165 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Nećemo još dugo ostat, otpovrne žena. Nije mi celi dan dobro, pa će doći gazdina žena... Samo pazi, ako dođeš prije, da tu robu odmah zaguraš u mašinu, reče. Svuda ti se prsti po kući poznadu. Oću, reče. Ne brini... Moram i za taj auto danas pogledat. Pa ćemo se lipo svuuda, svuuda vozit, smiješi se i prstom škaklja ispod ruke djevojčicu: ona kao da se malo razvedrila, stiska uz tijelo šiljate laktove. Kad ćeš to?, reče žena i ode do kraja banka poslužiti dvoje kupaca. Za taj auto... pogledat... Posle posla, reče Drago i počne zadubljeno navijati sat. Radi sajam do kasno. Ajde, bog, idem ja. Bog, trpa žena u kesu banane. Drago pogladi djevojčicu kojoj su laktovi još uvijek stisnuti uz tijelo, sjede na bicikl, stavi na rame ljestve: djevojčica ga prati pogledom. Drago se okrene i mahne joj rukom, na trenutak izgubi ravnotežu, pa nije vidio je li ona njemu odmahnula, onda brzo ispravi bicikl: zamaknuo je najprije iza kioska za novine, potom iza šareno oslikana zida, na kojem je crvenim sprejem pisalo: KEINER HAT WAS (NITKO NEMA NIŠTA). Ovo u Dragi izazove zamišljeni osmijeh. On ima sve, ima kćerkicu koju obožava, ima ženu koju voli i poštuje, ima posao koji voli, ima za jesti, ima za piti, ima krov nad glavom, ima dobru plaću, što je najbitnije, ima budućnost: jednog dana vratit će se u domovinu, tamo će biti još bolje. Još samo, pomisli, još samo da mala progovori. Drago sjedi na okruglom, pojastučenom stolcu, pijuckajući iz bočice kokakolu. Bicikl, ljestve i torbu ostavio je prije pola sata u jednoj od prostorija poduzeća: uredno je podšišan, odjeven u čistu dimnjačarsku uniformu: po sredini, od vrata nadolje, teče mu red blistave dugmadi. Doduše, uniforma je malo preuska u ramenima, ali to je zbog njegovih neobično širokih ramena. 165

166 DAMIR KARAKAŠ Promijenio je položaj na šanku, pijucka, unutra osim njega i konobarice - koja ima naušnicu u nosu, a njemu izgleda kao da je zabila čavao u nos - nema nikoga. Otpije novi gutljaj i pomisli kako kokakola u Njemačkoj ima skroz drugačiji, puno bolji okus nego u njegovu kraju, otpije još jedan gutljaj i pogleda u praznu bočicu. Dajte još jednu, reče konobarici. Ispio ju je u nekoliko dugih gutljaja, platio i izašao. Onda je stajao ispred gostionice i promatrao kako se na nebu promolilo sunce. Otkako je prije dvije godine stigao ovdje u Njemačku, vrijeme je često tmurno, kišovito, pa kad se iza oblaka promoli sunce, to ga uvijek obraduje; sunce je oživilo i njegovu dugmad na uniformi. No, dok je pružio korak, sunce je ponovno zašlo iza oblaka, a pored tog oblaka bio je još jedan oblak, puno tmurniji, pa još jedan; nebo iznad ovog grada od prvog dana podsjećalo ga je zapravo na sivu, vojničku deku. Hodao je i zatim promatrao na cesti brojne automobile. Onda se trgne, netko mu maše, zbuni se, zagleda se jače u jednu od zgrada: ali to je neka žena brisala prozor. Na pola puta do stana već ga je sustigla kiša, srećom, bila je sitna, jedva primjetna. Popeo se liftom do trećeg kata, onda pred vratima stana polako zastao, priljubio uho na vrata; čekao je već pomalo po navici hoće li djevojčica možda nešto promrmljati; sanjao je taj dan, no čuo je samo ženin zapovjedni glas. Još ovu, rekla je žena. Pa nećeš više... Ajde... Otključao je nečujno vrata, skinuo u predsoblju cipele i zakoračio u čarapama po šarenom ćilimu. Djevojčica odmakne glavu od pune žlice gledajući u Dragu; on ispod oka gleda u djevojčicu. Imaš kobasice u frižideru, reče žena. Nisam niš kuvala. Nisam imala vremena. Drago reče: Poslije ću. 166

167 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Motrio je stojećke djevojčicu. Šta?, reče. Neće više? Žena reče: Neće... On sjedne, makne prstom dlačicu s jezika i upita: A što? Zato, bogati, šta nije gladna, reče žena. Kako to?, reče Drago. A, kako to?... Kako to?... Tako..., digne žena obrve. Zatim vrati punu žlicu natrag u šolju s keksima udrobljenim u mlijeko. Kad ogladni, pojest će, reče i odmakne šolju. Šutjela je, potom pogledala u predsoblje, kao da nekog upravo očekuje. Šta? Kako je bilo?, gleda u Dragu koji i dalje pilji u djevojčicu. A?, prene se Drago. Za te aute?... Jesi gledao?, upita ga. On se najprije ponovno zagledao u djevojčicu, onda u nju, ali pogled mu je išao puno dalje. Jesam, zijevne, ne otvarajući usta. Znaš šta?... Jesen je, bit će posla sve više. Znaš šta?... Razmišljam, sve više i više razmišljam... da... Da napustim Her Müllera i njegovo poduzeće i krenem sam u privatnike... Samo kad kupim taj auto, samo moram pitat da li se to može... Da li je sve po zakonu..., počešao se ispod glatko obrijane brade. Tako će sve meni, a ovako ja Her Mülleru pa tek onda on meni plaća, reče i počne češkati dlan. Žena ga pogleda i počne dlanom brisati stol. A pošto je auto? Jesi gledao?, upita ga. Šta? Auti? Pošto su? Udahnuo je. Ima svega, reče. Od igle do, do Poncija Pilata. 167

168 DAMIR KARAKAŠ Žena još jednom prijeđe u širokom luku dlanom preko stola i slegne ramenima. Radi kako misliš da je najbolje, rekla je. I još, i još mi je nešto palo na pamet, šapne s nekim proročanskim prizvukom u glasu. Ali, o tome nikome... Idem ovde po Njemačkoj po selima... To se još niko nije sjetio. S tim autom, kad ga kupim... Nemoj se slučajno negdi izletit... Znaš kakvi su danas ljudi... Pogotovo naši ljudi, odma će otić kod Her Müllera i reć da ga oću zajebat... Ustane i polako ode do prozora, oslanjajući se rukama na okvir prozora i gledajući kroz prozor kako rominja kiša. Ma, odmahne rukom. Zakoračio je u stranu i češao se leđima o regal, ali radeći to na neki drugačiji način nego što to čini uvijek; pokušavao je pokretima dati neku otmjenost: zaustavio se i ponovno otišao do prozora. Ne može se danas u gradu bez auta, reče. Ma ne može ni na selu, ni nigdi... Auto je danas svetinja... Virio je još neko vrijeme kroz prozor, potom se polako vratio za stol. Auto i stan, reče. To ti je danas u životu sve. A kad se jednog dana vratimo, kupit ćemo i stan i novi auto. Cijelo vrijeme dok je pričao, žena je kopkala prstom po heklanom stolnjaku; nekoliko puta namjestila je stolnjak s oba dlana, pogotovo na rubovima: onda poče buljiti u nogu od stola, gladeći je dolje svojom nogom. Čuješ?, rekla je i malko dignula pogled. Drago je pogleda i kimne. Ona reče: Moramo kupit i krevetić za dite kad se rodi, kolica i svašta. Oćemo, reče. Oćemo. 168

169 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Možda i veći stan iznajmit, reče ona. Da oboje imadu svako svoju sobicu, jer sad dvoje unutra ne može stat. Oćemo, reče on zamišljeno. Oćemo. Ali moramo malo i štedit, ne se razbacivat... Ja razmišljam da ako ona ne progovori za otprilike dva-tri miseca, da nađemo nekog doktora, da vidi šta je to, a i to će koštat, pogleda zabrinuto prema djevojčici. Uzeo je za ruku djevojčicu, pogladio je nježno po kosi i posjeo sebi čvrsto u krilo. Oću reć, situacija je takva da trebamo pazit na svaki dinar, reče i cupka na koljenu djevojčicu. Jer ovde se u Njemačkoj pare jako brzo potroše, znaš i sama, stisne uz sebe djevojčicu; ona ga objema rukama čvrsto obuhvati oko nadlaktice. Onda Drago spoji obrve, te je iznenada pomalo ljutito prodrma. Reci, tata!, reče. Zatim je lagano mune prstom u rebra. Reci, tata!, ponovi glasnije, a djevojčica brizne u plač. Ajme meni, zagrli je sa smiješkom Drago i počne u zagrljaju njihati. Neće tebe tvoj tajo. Neće tebe tvoj tajo! Pola minute poslije djevojčica mu je umorno na prsa naslonila glavu, on ju je i dalje zabrinuto gledao. To mi nikako ni jasno, reče pomalo ojađeno. Dica njenih godina već sve govore, ona još niti mama niti tata. Pusti je, reče žena. Progovorit će. Ima vremena. Kad će progovorit?, reče. Kad?! Ja sam njenih godina znal više pjesama nego ijedna radiostanica. Progovorit će kad za to dođe vrijeme, reče žena. A ne, bogati, kad ti to budeš htio... I želio... Otišla je do torbice obješene na vratima, zavukla unutra ruku, izvukla digitron. Ima vremena, reče mu otamo. Važno da sve razumije i da čuje. 169

170 DAMIR KARAKAŠ Sve ona razumije, reče Drago. Sve! Još i više. Pogladi je nekoliko puta po kosi. Lipa tatina pametna glava, šapne. Jesi gladna?, upita djevojčicu. Djevojčica otkliže s Draginih koljena i ode do sudopera popiti vode. Jesi vidila, a?, digne Drago glas. Kako sve razumi. A? Dok je djevojčica ispijala vodu, Drago ju je pomno promatrao. Nego, reče u jednom trenutku Drago i nanišani u djevojčicu. Jel se tebi čini da je ona u zadnje vrime nekako malo smršavila?, nakrene se sav na stolici. Je, malo, je. Žena iz džepa uzme zašiljenu olovku i mirno reče: Ja to ne vidim. A da je šta ne boli? Je li te šta boli?, uzme djevojčicu i posjede je opet u krilo. Raste, računa žena, pritiskajući tupom stranom olovke tipke digitrona. Izdužuje se. Vidiš kolika je već. Drago sjedne, zatim prijeđe pogledom od stola pa do prozora. Ima i tu istine, reče Drago. Djed joj je imao skoro dva metra. Ja sam se u maminu familiju umetnuo, oni nisu bili puno visoki, ali su bili jaki, stisnuo je šake i istovremeno raširio laktove. A i mama joj je bila visoka, reče s uzdahom. Zašutio je, gladeći po kosi djevojčicu, a oči su mu na trenutak postale neobično tamne i tužne. Sićam se... Jedanput..., reče, pogleda u pospanu djevojčicu, pa duboko udahne. Još, još se nije znalo da joj mama ima raka. A išli smo kod njezini, a na kolodvoru u Rijeki neki čovik za nama ide, pita da li bi ona tila manekenka bit. Ona samo odmahuje rukom, samo odmahuje rukom... A mogla je... Ja joj ne bi branio, slegne ramenima. 170

171 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Drago djevojčicu počne škakljati ispod pazuha: ona se žmireći izvija i smješka. Daj, pogleda ih žena. Odi je odnesi spavat. Da ti opet ne zaspe na rukama. On reče: Neka bude još malo. Daj odi... Onda će mi tamo na poslu spavat, reče žena. Daj odi, reče žena. Kad ti lipo kažem... Drago je nevoljko posluša, spusti lagano djevojčicu na noge; ona, kad dotakne pod, poput lutke, otvori oči. Ajde, moraš spavat, reče joj. Odveo ju je za ruku do dječje sobice, poljubio u čelo i pustio. Laku noć, mahne joj. Djevojčica se zaleti, sagne i četveronoške zavuče pod bijelu, čupavu deku. Gleda da li će Drago zatvoriti vrata. Drago ostavi vrata pritvorena; djevojčica nipošto nije htjela spavati sa zatvorenim vratima: svaki put bi počela plakati. Kad je legla i zažmirila, Drago je još za par centimetara palcem polako pritvorio vrata. Iznad grada blijedi mjesec ušao je u sebe, a sjaj zvijezda još ga je više smanjio. Drago je u tom prizoru vidio nešto jako tužno. Šutio je, prekrižio na prsima ruke i neprestano buljio u mjesec. Gdje baš na moje dite ta falinga dođe?, protisne. Uzrujao se i pokušao pritiskom dlana na okvir prozora jače zatvoriti prozor, ali prozor je već bio do kraja zatvoren. Gdje baš mene?! Od sveg svita, rekao je i otišao nervozno u kupaonicu. 171

172 DAMIR KARAKAŠ Popišao se, oprao ruke, a kad je po dlanovima zagrebao noktima, ispod noktiju mu ponovno naraste ono crnilo. Zagrabi ljutito iz okrugle kutije zelenu želatinoznu tvar, te stade njome ponovno trljati dlanove, stvarajući mnoštvo pjenastih mjehurića; ispljuskao se u hladnoj vodi, umio i malo smirio: potom se vratio do prozora. Šta radiš?, prisilio se da upita ženu, jer ga je sve u tom trenutku užasno nerviralo, čak i kćerkica. Žena nije rekla ništa; sjedila je na stolici i gledala odsutno pored rastvorene bilježnice. Drago je pak nastavio gledati van u zvijezde. Malo poslije pogledao je preko ramena ženu i rekao: Sutra će bit lipo vrime. A? Žena opet nije rekla ništa, a on se nakon par minuta buljenja kroz prozor najednom uhvati kako mrmlja u sebi: Samo da ona meni progovori, samo da ona meni progovori... Samo da ona meni progovori!, podvikne nesabrano. Žena na to iznenada ustane, ljutito zaklopi bilježnicu na stolu: onda još raspali dlanom po bilježnici. Drago najprije pogleda u bilježnicu, onda pogleda u ženu. Ženo, šta je?, reče i nabere obrve. Ona prema njemu podvikne: Znaš ti dobro šta je! Onda se uhvati rukama bolno za trbuh, nakrivi lice i počne plakati. Nije ovo dite crni ciganin napravio!, vikne. Nego si ga ti napravio! Zato i na njega malo u životu misli!, poviče. Drago je još uvijek pomalo u nevjerici gleda, potom se lagano nasmiješi. Ona, kao da ju je taj njegov smiješak skroz izbacio iz takta, udari nogom o pod i krikne: Ovo je isto tvoje dite? Zatim ode do vrata kao da će zauvijek otići, pa se naglo vrati, pogleda ga i ljutito obriše prstom suzu, nekim pokretom kao da je u tom trenu željela iskopati sama sebi oko. 172

173 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Jesi li, reče kroz guste suze, jesi li kad u zadnje vrime možda spomenuo ovo dite? Jesi li kad spomenuo da će njemu nešto u životu trebat, da nema kinderbeta, da nema robice, da nema ništa? Samo tvoja kćer, samo tvoja kćer, od jutra do mraka, samo tvoja pokojna žena i tvoja kćer, reče zajapureno i počne jače plakati. Daj nemoj da nam se ljudi okolo smijedu, javi se Drago pomirljivo. Ti znaš da su ovi zidovi tanki. Briga me!, vikne ona sva crvena u licu. Neka su tanki! Onda joj polako priđe iza leđa i nježno je oklopi objema rukama. Pusti me!, otrgne se. Šta me diraš! Drago zagura ruke duboko u džepove, stoji neko vrijeme pored nje, onda ode polako sjesti. Sjedio je tako s rukama u džepovima i zamišljeno prema njoj vrtio glavom. Vrtio je i dalje prema njoj glavom, dajući joj do znanja da se ne može načuditi njezinim maloprijašnjim riječima i reakcijama. Onda se nasmiješi u sebi jer se upravo sjetio da je sve to zapravo zbog trudnoće, jer trudnim ženama, kako je čuo, često baš nisu sve ovce na broju. Sjeti se i kako mu je jedan čovjek nekoć davno pričao kako ga njegova trudna žena bez ikakva razloga gađa raznim predmetima po kući. On u prvom braku nije imao takvih iskustava, ali, ruku na srce, pomisli, nisu ni sve žene iste. Nekoliko minuta poslije, dok je iz prikrajka promatrao kako žena tiho plače i smišljao način kako da je utješi, na plafonu poče žmigati žarulja, kolebati se; to mu dođe kao naručeno. Šta je sad?, digne pogled. Žarulja se posve ugasi: nesta struje. Drago ustane i reče: Ka je pizda materina sad?! Baci pogled van, u mrak. Sigurno neki kvar u trafostanici, promrmlja u bradu. A možda je i neka jako važna utakmica, reče ženi. Pa se ovi u tra- 173

174 DAMIR KARAKAŠ fostanici zajebavadu. Ali, opet sumnjam da su Švabe. To mora bit neki naš, pa se igra sa otkazom. Di je svića?, upita je. Šta ja znam!, izderala se. Pitaj svoju..., počela je opet plakati. E da mi je neko rekao da i u Njemačkoj nestaje struje, reče on, praveći se da je nije čuo. Ne bi mu nikad vjerovao! Onda je opipao sve džepove na sebi, pronašao šibice, upalio jednu i otišao do kredenca naći svijeću. Kad je na jedvite jade našao svijeću, uzme je, odigne malim prstom žižak i upali ga: plamičak se iznenada vine uvis, zamalo mu ne oprlji nos: pričekao je da se plamičak malo smiri, na kraju krajeva, da se malo i žena smiri. Ženo?, reče i prekine tišinu. Nije lako, nije lako kad dite nema tate, a kamoli svoje mame. A to šta ona još ne govori, jedva istisne. Ja znam... to je sve od tog šoka... jer joj je... umrla mama. A sad ću i tebi, ženo, nešto reć, ja nisam čovik od velikih riječi, ali ću ti reć, duboko udahne. Još jednom duboko udahne, te osta dugo zagledan u prozor, zapravo u jednu zamišljenu točku. Ti, ženo, i to dite u tebi, i moja kćer, reče. Vi ste mi sve! Život bi ovaj za vas dao! Stajao je još neko vrijeme iza žene, uzeo čašu, posadio u nju svijeću i polako otišao u sobu. Poslije je u sobu ušla i žena, razodjenula se, legla do njega i snažno ga zagrlila. Onda je povukla prema gore spavaćicu i položila njegovu ruku na svoj bijeli, zaokrugljeni trbuh. Stalno joj je mijenjao oblik. Drago?, reče žena. On reče: A? Je li čuješ?, šapne. 174

175 PSI LAJU KROZ ZIDOVE Šta? Kako se zabacuje? Čujem, šapne Drago i čvrsto je zagrli. Kako ne bi čuo. Malo poslije u susjednom stanu počeo je lajati pas. Pa šta je ovo svaku noć?, reče Drago. Dite će mi probudit. Pusti ga, neka laje, reče žena. Prestat će. No, pas nije prestajao, još je jače lajao. Jebo me, jebo me dragi bog, ako sad ne bi išao tamo i šiju mu zavrnul, toj džukeli i tom Turčinu, reče Drago. Pas je i dalje neumoljivo lajao, a Drago iz ležećeg položaja naglo uspravio gornji dio tijela. O, majku ti krvavu jebem!, reče i odalami nekoliko puta dlanom u zid. O, jebem ti krvavu majku! Pusti ga, reče žena. Neka se drugi bune. Neka se Švabe bune, a ne mi. Treba mu dat gipsa! Jebo mi pas mater, sutra ću mu dat gipsa, istisne Drago, grizući zubima riječi. Pas se, kao da je čuo ovu Draginu prijetnju, ubrzo smirio. Žena je nakon nekoliko minuta zaspala, no on nikako nije uspijevao. Puno je razmišljao, o kćerkici, poslu, planovima, ženi, koju je još jače zagrlio. Njih dvoje bili su iz istog kraja, selo do sela. Tamo su često viđali jedno drugo, prolazili nezainteresirano jedno pored drugog, a zbližili su se tek ovdje u tuđini. Kako je ta sudbina ponekad čudna, mislio je o tome Drago, onda je opet počeo lajati onaj pas. Drago je ustao rano ujutro, pa otišao na prstima pogledati u žutu, plastičnu zdjelu s grahom koji je nabubrio do prsnuća. 175

176 DAMIR KARAKAŠ Zatim je ušao u kupaonicu, popišao se (nije povlačio vodu da ih ne probudi), oprao u sapunu ruke: iz dlanova mu je opet izašlo malo crnila; uzeo je pastu za ruke, specijalno za čađu, i žuljao, žuljao. Kad je bio gotov, pokazao je zadovoljno sam sebi čiste ruke. Nakon toga otišao je u kuhinju i onako u gaćama počeo pripremati grah, pazeći da bude tih. Prebirao je još malo po grahu i osluškivao ptice: drugačije su zvučale nego ujutro u njegovom kraju. Nedugo zatim narezao je mrkve, češnjaka, sve to ubacio u zdjelu s grahom, posolio, ubacio suha rebarca, poklopio i sjeo potuljeno na stolicu pored prozora; upalio je televizor, smanjio dokraja ton. Emisija za djecu; onda u strahu pomisli: Što ako mi i dijete koje se rodi ne bude moglo pričati? No, brzo je otjerao tu misao iz glave, ugasio televizor i otišao do graha, koji je taman proključao. Potom je otišao do dječje sobice, virio unutra, djevojčica je čvrsto spavala. Neko ju je vrijeme promatrao sa smiješkom punim ljubavi, onda se vratio do trosjeda, sjedio na njemu, potom se odjenuo: ponovno je upalio televizor, jedva čujno pojačao: na jednom programu analiza nogometne utakmice, na drugom NBA košarka, na trećem rukomet, nije volio sport, smatrao je to besmislenim rasipanjem energije; ugasio je televizor. Kunjao je i čekao da grah dobro prokuha, onda se sjetio kako je u grah zaboravio ubaciti malo crvene paprike, ustao, ubacio paprike, malo odmaknuo poklopac lonca, te promiješao po grahu drvenom žlicom, osjećajući kao da upravlja kormilom. Volio je ovako za vikend nešto skuhati, to ga je opuštalo, a grah je bio njegovo omiljeno jelo za kuhanje. Kasnije, kad je grah bio gotov, pričekao je da se ohladi, onda ga je stavio malo na tanjur, 176

177 PSI LAJU KROZ ZIDOVE odrezao jučerašnjeg kruha i počeo jesti: gutao je kao da mu o tome ovisi život. Bio je zadovoljan kako je grah ispao, još da je imao suha rebarca iz svog sela, pomisli, tamo gdje svinje hrane žirovima, bundevama, koprivom, bilo bi još bolje. Odnio je tanjur u sudoper, oprao ga, pogledao na sat, provjerio je li štednjak ugašen, odjenuo se za posao. Zatim je pogledao u sobu gdje je spavala žena, onda opet u sobicu gdje je spavala djevojčica, pogledao još jednom na sat: bilo je točno osam sati i petnaest minuta; kad je izašao iz kupaonice, žena i djevojčica bile su na nogama, odjevene. Drago ih obje zagrli, približi, onako kako se spajaju sportski timovi prije neke važne utakmice, onda duboko udahne i pusti ih. Taj njegov uzdah, to je bilo nešto kao: svi za jednog, jedan za sve. Žena je pomalo bezvoljno otišla u kupaonicu, djevojčica je sjela na stolicu i pod sebe podvila mršave nožice. Ručak je gotov, reče Drago, čučne, uzme krpu i usjaji cipele. Ja sad idem, subota je, imam danas dosta posla. Djevojčica ga je u papučama ispratila do vrata, poljubio ju je u obraz, a žena mu je iz kupaonice rekla: Bog. Drago je otišao do nje, poljubio je u usta, pogladio po trbuhu i još jednom na odlasku poljubio u obraz djevojčicu. Silazio je niz stepenice, pokušavajući iz šupljeg zuba na desnoj strani isisati komadiće hrane. Potom krene uskom uličicom, onda preko zebre, i tada pored ceste ugleda nešto; sjajilo se na betonu. Drago se sagne i digne narukvicu. Okrene je nekoliko puta u ruci: zlatna, jednostavna narukvica. Takvu donekle sličnu narukvicu imala je nekoć i njegova sestra, pa ju je negdje izgubila: otac ju je zbog toga dobro namlatio. Uzme narukvicu, onda pomisli, naslonivši se na semafor, da li da je možda negdje ostavi? 177

178 DAMIR KARAKAŠ Da li da je odnese policiji? Onda pomisli, ne treba policiji davati niti novčanike, koje ovi isprazne pa vlasniku vrate samo novčanik, niti narukvice koje bi možda mogle završiti na rukama njihovih ljubavnica. Pomisli, svuda je policija ista, ne treba joj previše vjerovati. Hodao je i vješto vrtio narukvicu na dlanu, mozgajući što da s njome učini. Nekoliko koraka dalje odjednom zastane, okrene se i počne ubrzanim korakom hodati u smjeru iz kojeg je došao; pogledao je na sat, imao je još dosta vremena, a žena će biti tako sretna: oči su mu se stalno osmjehivale. Naravno, neće reći da je narukvicu našao na cesti, reći će da ju je kupio i to baš za nju. Hodao je, brzo je došao pred zgradu, lift je bio zauzet, pa se dugačkim koracima popeo gore. Opet je pred vratima po navici naćulio uši, misleći da će možda čuti toliko željeni glas djevojčice, ali čuo je samo ženin glas, i to poprilično nerazgovijetan; bio je siguran da doručkuju: nečujno je otključao vrata, ušuljao se u hodnik, stao ispred vrata dnevnog boravka. U rukama je stiskao zlatnu narukvicu: da je bila od čokolade, zacijelo bi se rastopila. Osluškivao je i opet čuo ženin glas, ali ovaj put puno jasniji. Samo još ovu, rekla je. Samo još ovu i još jednu, dodala je. Onda je palcem za pedalj rastvorio vrata, zastao i pogledao; još je jednom jače pogledao prema ženi: ona je sjedila na rubu stolice, bila mu je okrenuta leđima: pored nje mirno je sjedila djevojčica, s glavom malo nakrenutom svjetlu prozora, kosom zataknutom iza uha, kao da izvana osluškuje zvukove; žena je između kažiprsta i palca držala uholažu: taman ju je puštala djevojčici u uho; u tišini, jedino je na stolu šuškala bijela najlonska vrećica, stalno mijenjajući oblik, kao sinoć u krevetu ženin trbuh ispod golema Dragina dlana. 178

179 KLOPKA KOD KRIVE LIKE Priča Ličkih novina 27. IVICA ŠIMUNIĆ KLOPKA KOD KRIVE LIKE 27. kolovoza u sati Sredinom listopada godine u Lici je nekoliko dana bila gusta magla, pa se nije moglo vidjeti da li ima pokreta duž linije iako smo svakodnevno izviđali koliko nam je magla dopuštala. Od Ribnika prema Počitelju i Metku linija je bila stabilna i obje strane su bile na prvobitnim položajima. Na večernjem sastanku načelnik topništva izvijestio je da su njegovi izviđači uočili tenk na području Krive Like između Ribnika i Počitelja. U jutro smo otišli da to provjerimo. Kako je bila gusta magla nismo vidjeli ništa s naših položaja. Uzeli smo opremu i uputili se niz cestu tristotinjak metara od naših položaja prema Krivoj Lici. S lijeve strane ceste bila je uzvisina s koje se moglo vidjeti mjesto i položaj na kojem je viđen tenk. Čekali smo. Tek oko deset sati magla se počela dizati i uskoro smo vidjeli metu na čistini iza njihovih rovova. Dogovorili smo se tko će voditi rakete i koliko. Postavili smo dvije rakete na lansere, a vođa je bio Kumić. Za neko vrijeme magla se razišla i cilj je bio kao na dlanu, pa smo započeli akciju. Kako rakete koje smo zarobili u gospićkoj vojarni nisu bile tehnički ispravne, tako nam je prva raketa pala odmah nakon lansiranja. Druga je krenula u pravcu cilja i sve je izgledalo dobro, a kad je trebalo da udari i učini bljesak ona je naprosto prošla kroz tenk i nastavila prema Velebitu. Tad smo shvatili da je klopka, pa smo se odmah povukli s tog mjesta prema cesti. Nismo ni stigli do 179

180 IVICA ŠIMUNIĆ ceste kad je iz sveg oružja zasuto po nama. Uspjeli smo se dočepati jednog jarka uz cestu dubine tridesetak centimetara. S jedne strane je bila oveća živica, a s druge asfaltirana cesta. I ova nekolika kvadrata za nas četvoricu bila su prevelika jer su se mine zabijale tik do nas. Jedan naš kolega imao je veliku kovrčavu kosu te mu je oveći geler prošao kroz nju, a on je vrisnuo tako glasno da smo mislili da je gotov, ali sva sreća, samo je bio podšišan. Pripremili smo se na pješadijski napad cestom od Počitelja. Znao sam da nemamo velike šanse obraniti se, a ni neku pomoć nismo mogli očekivati od naših jer su cijelo vrijeme bili tučeni iz svih oružja. Prateći detonacije čuo sam da je nekoliko minobacača proradilo od Živinog položaja i to mi je ulilo kakvu takvu nadu da će bar spriječiti njihovu pješadiju da iziđe na otvoren prostor. Tako je potrajalo nekoliko minuta te je vatra s nas prenijeta na Živin položaj i tako smo dobili šansu. Trčali smo prema našim položajima gdje smo ostavili vozilo pokraj zadnje kuće koja je već u veliko bila u plamenu. Imali smo prilično dobrog vozača i sad smo se pouzdali u njegove sposobnosti da će nas izvesti iz ove guste situacije. Kad smo izišli na čistinu tenk nas je počeo gađati te je pogodio jednu oveću jelu uz put koja je pala preko ceste. Ni sam ne znam kako smo prešli preko nje da se nismo prevrnuli. Ludom vožnjom izišli smo iz opasne zone te se uputili prema Gospiću. Kad smo bili na pola puta do Gospića stali smo kod jedne postrojbe koja je imala sklonište jer su granate počelo padati u blizini nas. Postavljanje klopke bio im je cilj likvidirati moju grupu da bi lakše prilazili tenkovima i oklopnim vozilima prema našim položajima. Domet raketa bio je tri kilometra stoga je njihovo oklopno oružje moralo biti duboko iza pješadije i prve linije, a to im nije ulijevalo sigurnost. 180

181 MAKIČINI VOLOVI Priča Ličkih novina 28. JURE KARAKAŠ MAKIČINI VOLOVI 1. rujna u sati Mama, znaš li što o nekadašnjim kućnim zadrugama? upitao je mamu zagrebački gimnazijalac Marko zvan Makica dok je ona u kuhinji sjeckala luk i suzila. - Baš si me sad našao pitati obrisa ona suze nadlanicom. A što će ti to? - Moram napisati esej o njima, a pojma nemam što je to i kakve su to zadruge. - Zašto si odabrao tu temu? mama je prestala sjeckati luk. - Ma izbrbljao sam se pred profesoricom na satu povijesti da je moj djed Ličanin i da zna mnogo o prošlosti svoga kraja, naročito iz vremena Vojne krajine. - Pa onda ga lijepo nazovi... - Ma daj, mama, znaš da je gluh kao top! - Kako to možeš reći za mog tatu, sram te bilo! Malo slabije čuje, pa što! - Moram se derati u slušalicu kao lud! - Pa ti onda lijepo zamoli tatu neka te preko vikenda odveze u Liku. Djed će jedva dočekati da te vidi. - Znaš da preko vikenda imam treninge. - E pa što ti ja mogu. Lijepo sjedni za računalo, malo surfaj po internetu i naći ćeš sve što ti treba. 181

182 JURE KARAKAŠ - Kako se toga prije nisam sjetio! lupi se po čelu zagrebački gimnazijalac Marko zvan Makica. Baš ti hvala, mama! i odjuri iz kuhinje u svoju sobu. I mama ga više nije čula cijelo poslijepodne. Povremeno bi zavirila u njegovu sobu i vidjela kako bulji u ekran i nešto zapisuje u svoj notes. A on je našao obilje podataka i o Vojnoj krajini i o kućnim zadrugama i o životu na ličkom selu toga vremena. Naročito ga je začudilo kad je pročitao da je u nekim kućnim zadrugama živjelo i preko stotinu članova. Naišao je i na knjigu o nekom selu. Tip za kojeg nikad nije čuo napisao je monografiju o svom selu. Zaintrigiralo ga je zašto bi netko pisao knjigu o selendri sa stotinjak stanovnika, pa se dao na čitanje. Zaustavio se na poglavlju Vrijeme Vojne krajine i naletio na priču o svom imenjaku Makici. Iznenadio se kad je pročitao da je selo tada imalo oko dvije tisuće stanovnika, da je bilo kumpanijsko mjesto, tj. mjesto u kojem je stacionirana vojna postrojba, danas bi se zvala satnija, da je imalo školu na njemačkom jeziku... Posebno se zaustavio na prikazu stanja u kućnim zadrugama gdje je naišao na priču Makičini volovi. Uvod u priču počinje ovako: Česte su bile krađe stoke, a bile su toliko drske da su lopovi znali prokopati zid na staji, uvući se kroz rupu i onda izvesti par najboljih volova koji bi nestali negdje na sajmu u Bihaću ili u Dalmaciji. Kako su umirivali brojne pse, kako su nadmudrivali oprezne domaćine i izbjegavali potjerama službenih vlasti, to samo oni znaju. Sačuvala se priča o jednom Podlapčaninu još iz tog vremena. Bio je sav iskrivljen, šepesao je u hodu, a jedno mu je rame bilo puno niže od drugog. Sve je ispričao nekom sakupljaču narodnog usmenog blaga, a ovaj je to zapisao doslovno onako kako se tada govorilo u tom selu, a priči je dao već spomenuti naslov: 182

183 MAKIČINI VOLOVI MAKIČINI VOLOVI U Makice Rosandića bio par dobri volova, ma ni Šlavonac i se ne bi sramio. Uvik su bili na jasli ili pasli oko kuće, nije i pušta s drugim blagom. Bio ja nekoliko puta kod njega ka tobož da bi kupio tele, ulazio u štalu, razgledava i falio drugo blago. Štala bila čvrsta, zidana, ednim djelom ukopana u zemlji. Vrata debela, rastova, sa željeznim kračunim' što se samo iznutra zakračunavaju. U ćošku, u konjski jasli vidio sam biljac. Neko je preko noći spava s blagom. Čo jek se osigura od lopova i ajduka, al nisam ni ja džabe opanke dera učeć vražiji zanat. Već su me i psi upoznali, a svaki sam im put, onako ka usput bacio komad kruva ili košćurinu pa više nisu ni šćorlavali na me kad bi dolazio. Kupio sam i tele, nešto jadno i šužnjavo da Makica ili neki od njijovi dičaka ne bi što sumljali. Znalo se da ja švercam s blagom, da se znam zaletit u tuđe, ali nikad u svom selu nism diga ni kokoše. Bila Lučinja, oko crikve se skupilo sila naroda. I Makičini svi došli, cela familija se došla pomolit Bogu, kako je to kod nas običaj. A bilo i je što muški što ženski preko dvajest. Sve se to zadržalo neđe do blizo ponoći. Dok su se oni polako vraćali, ja sam ćubio u šušnji više kuća njijovi. Celi se kraj smirio, Makičini svi legli, neko u velikoj kući, neko u ajate, neko na pod. Došulja sam se pred štalu. Pse sam smiro tako što sam svakom bacio po bublu kudilje od konoplje dobro namočenu friškim jajima. Poćapalo to, brate si ga moj, još u zgoru pa se samo davi i krklja, a lajat ne more. Svuda mir, samo se čuje kako se blago žulja u štali, puše i zvekće lanci po jasla Edan zid kraj vrata bio nešto slabiji i tu sam poče kopat. Malo po malo, zeru po zeru i napravim ti ja škuljetinu taman tol ku da se mogu provuć. Sve spava ka zaklano, psi se ne čuju, samo se tu i tamo čuje poneka tica. U štalu niko uša nije, to sam dobro vidio. Za svaki slučaj skinem ja aljinac, smotam ga i napravim tako da izgleda ka ljucka glava pa ga turnem kroz onu škuljetinu. Ništa. 183

184 JURE KARAKAŠ Niko je nije ni pipnu. Pričekam još zeru, pa jopet turnem aljinac. Ni sad ništa. Sad sam bio sigur da nikog nema u štali. Sad je bilo lako uć, odrigljat vrata iznutra i bez po muke išćerat volove. Uvučem najprije glavu, pa ramena. Škulja tesna, edvo sam nekako edno rame provuka, onda drugo i taman da se sav provučem kad me nešto deknu po livom ramenu. Puče nešto u ramenu ka suva grana. Nisam stiga ni ajmeknut, a ono me sastavi neđe iza vrata, pa po leđi, pa u glavu. Ama, brate, pere li ga pere i to dušmanski, a ja ne morem ni naprid ni nazad. Tu sam se onesvistio, obeznanio se i više ništa ne znam. K sebi sam doša oko popasna doba i to na Ljubovu, kraj ceste. Odnilo me gore i bacilo u grabu. Naiša s koli neki Kuljan. Reka sam mu da su mi se konji poplašili da sam pa iz kola i sav se stuka. I tako odleža ja kod njega dvi nedilje, pobratimili se pa smo i danas pobratimi. A moji kod kuće ništa. Uža sam ja i prije odlazit po nekoliko nedilja tako da se niko nije ni pita što je s menom. I tako je to sve prošlo. Nit ko zna kako sam nastrada, nit je Makica kome divanio. Ujo vuk magare. Kašnje mi jopet nije vrag da maira. Zna sam dignut vlaško janje ili jare, speć ga i pojest u kakvoj dragi kad bi se zaželio pečenjke i kad bi mi suvotinja dodijala. Najgore je bilo mojoj Ankici, Bog joj duši dobar bio. Nikad nije saznala što ja radim, a svit je mislio da mi pomaže u lopoviji. Nisu je volili, djecu su s njom strašili, a tuđu je djecu volila jer svoji nismo imali. Mislili da je maćava, da ne more rodit, a ja nisam moga imat djece. To mi je kumpanijsku doktur kaza Tako ti je to, moj sinko. Uđe zlo u čo jeka i ne moš mu se obranit. Nema ti ništa lipše neg ić čista obraza po svitu. Al kad glad dodija, na obraz se, borami, zaboravi. Glad očiju nema. Zamislio se zagrebački gimnazijalac Marko zvan Makica nad ovom pričom i odlučio da nju priloži kao svoj esej o zgodama iz vremena kućnih zadruga. Bio je uvjeren da će cijeli razred sa zanimanjem slušati što se tada događalo i da će priča poučno djelovati na one koji bi možda poželjeli uzeti nešto tuđe. I bio je sretan što ne živi u tom vremenu. 184

185 POLJE MAKOVA Priča Ličkih novina 29. DRAŽEN MILEUSNIĆ POLJE MAKOVA 3. rujna u sati Mylo se probudi, pogleda na sat i vidi da je zakasnio na posao. Činilo mu se kao da ima mrenu pred očima. Nije imao osjećaj krivnje što je činio prošle noći jer nije imao pojma što je činio! &%!!? pa popizdit će mi šef. K vragu, zašto i kamo sam sinoć otišao? Nadam se da će šef oprostiti za ovo. polako se i nevoljko sređivao za posao. Kad se sredio, krenuo je ali tramvajem jer nije mogao pronaći ključeva od auta, a primijetio je i da nema auta na mjestu gdje ga je ostavio prošle noći! Mislio je da su mu ključevi ukradeni, ali nije imao pojma kako niti gdje, a da stvar bude gora, nije se mogao sjetiti gdje je bio, ni kako se vratio u stan. Prestao je razmišljati nastojeći da ga ne uhvati panika! Sve mu se izgubilo iz svijesti i osjećao se kao da je ishlapio. Došao je u svoj ured i shvatio da ga suradnici gledaju kao da je došao s drugog planeta. Poslušao je svoju govornu poštu. Dobio je poziv na večeru za dvoje ali nije imao pojma koja je to osoba, a pri tome i zašto samo ona? U isti čas je došla sekretarica i rekla mu da ga šef zove na razgovor. To mu se nije svidjelo. - Pa dobro, Mylo, zašto si me probudio sinoć? u tom času ga je ipak uhvatila panika, nešto kao strah pred otkazom Kako si mi ono mogao napraviti, skoro si mi djecu probudio. Vidjet ću, ako 185

186 DRAŽEN MILEUSNIĆ mi to ponoviš, onda ću te poslati na svjetsko putovanje iz firme! JASNO?!!. Kad je završilo radno vrijeme, krenuo je prema tramvajskoj stanici. Odjednom začuje da ga netko zove pa se okrene. Vidi da mu maše neki niski tip. Začudio se i prišao niskom tipu: - Dobar dan, gospodine, ali ne znam da sam vas ikada vidio? - Hej rista, kaj me se ne sjećaš? - Ne, nemam pojma. A gdje smo se mi to vidjeli! - Pa sinoć na partyu! Izgleda da si se urokao i vidim da stvarno nemaš više pojma gdje si noćas bio. - Molim? - Ma nemoj ti meni: molim, nego hajmo se u sljedeći utorak ponovo se naći na bolje partyju, ali u Besta. Evo ti moj broj pa me nazovi kad se odlučiš. I moje je ime, ako ti je od noćas sve isparilo izglave, Kristian zvan Kris. OK? - OK! Dao mu je svoju karticu i odmaglio u dim. Nekoliko dana poslije kad je bio na poslu, ponovo dobije poziv na večeru. U poruci piše: - Dobro, komad, ovo ti je zadnja ponuda za spoj večeras. Javi mi kad pođeš da te znam čekati na našem starom mjestu. Neko je vrijeme razmišljao o tome i na kraju posla javio se "svojoj prijateljici": - Hej gospođice, ja vas se ne sjećam. Možeš li mi reći kako smo se upoznali? - Daj, nemoj se šaliti. Hoćemo se večeras naći, znaš već, kod Bobana? - Jel mi možete reći ime? Prihvaćam vašu ponudu ali ne znam kako ću vas prepoznati! - Daj nemoj me ovako zajebavati. Da nisi opet ušlagiran i ne prepoznaješ glas svoje Lare. Naći ćemo se u 20:30 i nakon toga prekine poziv. 186

187 POLJE MAKOVA Tog dana prije nego što se vratio, kući prošetao je kvartom da vidi jeli mu tu negdje auto. Odjednom ga zovne neki čovjek i dobaci mu ključeve auta. On mu priskoči: - Jesi li mi ti ovo ukrao? - Što ti je? Sjeti se da si mi bio dužan. Prodao sam ti malo koke na partyu, ali ti nisi imao love nego si mi dao auto dok ne nabaviš keš. - Ah ha. shvati da se ne sjeća prošlog četvrtka, a ni o kakvoj lovi nema pojma, ni vraćanju duga, pa proguta knedlu i primi ključeve. - Javi mi se kad ponovo odlučiš doći na party. Poslije večere se spremio i krenuo Ilicom do garaža gdje će ostaviti auto. Prije dogovorenog vremena je stigao je do Bobana i naručio Štok kolu i čeko je svoju Lanu. Brzo je došla obučena u večernju haljinu. - Cao, moj macane. Jesi li dugo tu? Ja sam se spremila za vatrenu večer. Iznenadio se kad ju je ugledao kako izgleda. Komad i pol! U glavi mu se zavrtilo od iznenađenja : - Dobra večer ljepotice. Upravo sam i ja stigao. Hoćemo sjesti tamo na fotelje? pokaza rukom na polutamni kut. U glavi mu se zbrčkalo sve. Poznata mu je bila ali nema pojma gdje ju je i kada vidio. - Hajdemo u Sheraton, macane. Tamo je elita... Krenuli su do njegovog auta i sjeli. Čim je Mylo upali auto, iznenada osjeti na preponama njenu ruku. - Daj nemoj sada to... `Ajde da odemo prvo na večeru pa - O.K., O.K. Vidim da trenutno nisi spreman za, hm... vatrene akcije. Nije imao pojma kako da reagira na to, pa izvali: - Vodi me ljepotice. Bit ću tvoj do besvijesti. Polako je vozio do garaža kod Sheratona i usput razmišljao: Što će se desiti ove večeri. Nemam pojma ni tko je on, ni što joj značim. 187

188 DRAŽEN MILEUSNIĆ Dovezli su se do garaža, pogledali su se u oči i izašli. Ona ga uhvati pod ruku: - Krenimo, moj kolačiću. Kad su se namjestili, naručili što su htjeti, ona mu je počela pričati što radi svakog dana, govorila je o svojoj dosadnoj svakidašnjici i da su joj jedini svijetli trenuci sastanci s njim. Mylo se zamisli i zapita sam sebe zašto mu ona to govori? Nikako se nije mogao sjetiti tko je ona i zašto se baš za njega zalijepila. Nije mu bilo jasno što se to s njim događa. - Jesi li raspoložen za ples? Glazba je nježna kao latice na povjetarcu. - Samo me vodi, Laro. ustao je i poveo na plesni podij. Uz dvije pjesme oni su se dodirivali kako to obično biva u ritmu plesa. Nakon druge pjesme su odahnuli, pa opet nastavili. Glazba ih je nosila Večerali su i nakon izvjesnog vremena bili su spremni za odlazak. Mylo je riješio sve s konobarom i pošli su prema autu. Kad je auto zabrujao i polako krenuo, Lara ga je upitala hoće li doći večeras u njen stan da zajedno provedu noć. To mu se, naravno, svidjelo. Pa tko ne bi poslije ovakve večeri nastavio druženje s ovako zanosnim komadom. Uopće nije znao gdje joj je stan, glumo je zbunjenost pa ga je on upućivala kako da najbrže dođe do Remetinca. U stanu je bilo tamno, mirišljavo, ugodno i toplo kao da su na moru. Ona ga je uvela u dnevni boravak, otišla u kuhinju, donijela šampanjac pa su se smjestili na kauč. - Kako ti se čini u stanu? Nedavno sam ga promijenila, a ništa ti nisam htjela govoriti dok sve ne sredim. - Vrlo ugodno. - Koliko ugodno? - Lara se primakne bliže. - Razmišljaš još onako kako si razmišljao i one noći? 188

189 POLJE MAKOVA Panično se zapitao što da joj kaže. Nije se mogao sjetiti te noći. Zamislio se kako bi bilo da joj reče kako se baš puno toga ne sjeća. I odgovorio joj je tako s knedlom u grlu. - Toga sam se i bojala. Na početku nisam znala da si toliko ušlagiran, ali nakon one noći shvatila sam da si zaglibio. - Molim te da o tome nikome ne govoriš. - Pa naravno da neću. Osim toga sada smo malo pripiti pa mislim da ti ne bi bilo loše da ove večeri ostaneš tu kod mene. Jer bi te policija mogla - Ne želim ti biti na smetnji - Nemoj pokušavati sjesti za volan dok si ovako pripit. pripila se uz njega. U jutro oko četiri sata Lara je bila u polusnu ali Mylo je još spavao kao top. Kad se razbudio, zaučudio se kako je dospio u njen krevet. Čvrsto ga je zagrlila. On, sav zbunjen, upita koliko je uri. - Nema veza koliko je, nego daj me malo čvršće zagrli. Osjetio je njene tople ruke pod plahtom i dodir na svojim leđima, lagano škakljanje, kao kad mama škaklja bebu od dragosti. Odjednom je osjetio lagano pomicanje njenih ruku prema svojim preponama. Njemu se odjednom učini kao da njih dvoje leže na plaži u Ibizi okruženi mnoštvom kupača. Kad mu ona rukama ode još dalje, dolje, on se trzne i učini mu se da sva ta rulja polugolih turista na plaži bulji u njih dvoje. - Jesi sigurna što ovo radiš? - Jesi se iskuhao ili si još u svom svijetu da ne osjećaš što ti radim? - Ne znam što mi se ovo događa. Čini mi se kao da sam pod narkozom nije imao pojma što mu se dešava u tim trenutcima. Ponovo ga je uhvatio onaj trip. U jednom trenutku učinilo mu se kao da je Bog ali ga taj osjećaj začas pusti. - Isuse što mi se ovo događa? Hoće li me ponovo ovako uhvatiti? Odjednom joj razdragano reče: - Znaš što sad sanjam? 189

190 DRAŽEN MILEUSNIĆ -? - Stojimo na polju punog makova. Slušamo mile zvukove, zvukove kao onda kada smo bili u osnovnoj školi gdje smo slušali ševe. Kao da nam je škola bila u polju punom makova. - Super osjećaj! reče, pa ga nježno obujmi rukama. Činilo joj se da se ovako nikada u životu nije osjećala. Nakon nekoliko dana na ulicama su se događale manifestacije. Na Trgu bana Jelačića skupljao se novac za izgradnju nove likovne galerije. Mylo je stajao sa starim poznanikom Lukijem ispred skice nove galerije: - Što misliš, Luki, kakvu će galeriju izraditi? Ja mislim da će (ako uspiju) izgledati kao da je donesena iz budućnosti. - Kad sada gledam u ove crteže, - odgovori Luki, poznati skeptik - izgleda mi kao da bi mogli završiti za, onako, par desetljeća. - Vidjet ćemo za mjesec - naglo prekinu započetu misao jer mu se učinilo da vidi Laru kako potpisuje neku peticiju. Prišao joj je blizu. Okrenula se i nasmiješila se: - Tko ste vi, mladiću. - Lara - Oprostite, mislim da ste se zabunili. Dok je stajao zbunjen, dvije nježne ruke poklopile su mu oči i tiho šapnule u uho: - Znaš li, šećeru, čije su ovo nježne ruke na tvojim nježnim očima. Sjećaš li se svojih poštapalica: njeno, nježnije Maknuo je nježne ruke s očiju i okrenuo se. Pred njim je stajala posve nepoznata zanosna plavuša, ali ne na Trgu nego u polju makova. 190

191 MLINAR Priča Ličkih novina 30. MIRKO SANKOVIĆ MLINAR 10. rujna sati Jesen je opet stigla kao melem na ranu mlinaru Martinu. Crni oblaci se nadviše nad Kozjak, a to je oduvijek bio znak da će se kiša dobrano ispadati u Brušanskoj kotlini. Rječica Brušanka koja stoljećima ispire kamen od kojeg je sagrađen Velebit svojom ga snagom u jesen, zimi i u proljeće drobi, melje te usitnjava u pijesak svih veličina i oblika i odnosi nizvodno pokazujući Brušancima moć koju je naslijedila od bogova koji su potresali ovaj svijet prije nego li je čovjek i rođen. Tu božju volju i prirodnu pogodnost koja ih je i privukla u ovo podneblje sposobniji iskoristiše pa napraviše mlinove i pilane na Brušanki i drugim rječicama, kojih je u Brušanima bilo kud se god okreneš, te tako osiguraše sebi i svojim potomcima dobar život u vrijeme bijede i neimaštine. Jedan od tih i takvih bio je i Martin po nadimku Manajlo Sanković. Sjedio je on tako jednoga jutra sav bijel od pšeničnog brašna i gledao zamišljeno kako bistra voda kroz korito klizi i pada na lopatice, a one istom brzinom okreću četvrtasti stup na koji je nasađen mlinski kamen kao kakav neobičan cvijet koji se okreće na dobru udaru nezaustavljiva vjetra. Nije mu smetala buka koju je stvarao žrvanj jer je već navikao na tu pjesmu, a siguran sam da je u dubini duše bio i sretan što ima vode jer ona mu je donosila kruh u vrijednu ruku. Poneka suha grančica ili požutjeli list klizili su bistrom površinom, ali on je i dalje gledao zamišljeno kao da ga nešto jako muči. Krupnije kapi kiše 191

192 MIRKO SANKOVIĆ nošene prohladnim vjetrom počeše mu padati na naborano čelo i vratiše ga sporim koracima u mlin. Tu ga je čekala pozamašna drvena lopatica kojom je sipao brašno u bijele tkane vreće i čvrsto ih zavezivao svojim jakim i žilavim rukama. Bacao je stalno pogled na svoju vreću u koju je godinama uredno sipao ušur kao naplatu za mljevenje. I ovaj put je bio red da se odvoji ušur od mljevenja, ali u glavi mu se pojavi slika pokojnoga Mate koji poginu na Velebitu dok je rušio stogodišnju bukvu. Bio je to nesretan slučaj koji se često događao, ali do kore kruha se nije moglo drugačije doći nego sjekiru na rame pa u Velebit. Sanijeli su ga nekako s Velebita još živa i prije neg' umra, reče on Martinu: Ostaše mi dica, a ja ode na onaj svit. 'Ko će in sada pružit' koru kruva!? Martin ga je pokušavao utješiti, a on umra sa suzama u očima znajući da će patnja i neimaština obilježiti njegov kućni prag zauvijek. Najstariji sin pokojnoga Mate donio je vreću pšenice koju je krvavo zaradio radeći kod kulaka dan i noć, a Martin bi mu sad trebao uzeti ušur kao i svima drugima. Gledao je u onu vreću i pitao se kakav je zaista čovjek. Kroz glavu su mu svakojake misli kolale. Naborano čelo, smrknut pogled i suze u očima odavali su da se u njemu nešto teško prelama. Shvaćao je da bi trebao biti i čovjek, a ne samo mlinar koji veselo sipa ušur ne misleći koliko je patnje, znoja i krvi proliveno dok se od onog sićušnog zrnca pšenice došlo do komadića toplog kruha. U stvarnost ga je vratio mlinski kamen koji je promijenio pjesmu. U košu nije više bilo žita i trebalo je zaustaviti mlin. Teškim koracima izišao je i spustio ustavu koja je skrenula vodu u sporedni kanal, a mlinski kamen se okrenu oko svoje osi još nekoliko puta na prazno i stade. Martin ga je gledao ne znajući želi li ga ikad više pokrenuti i čuti njegovu pjesmu koju je slušao od djetinjstva. Krupne kapi vode na natopljenim bukovim lopaticama počeše padati u vodu i odzvanjati u Martinovoj glavi kao crkveno zvono. Prihvatio se desnom rukom za brvno prislonjeno na mlin i sačekao da se vrati u stvarnost. Nedugo zatim ušao je u mlin i usuo u vreće sve brašno. Svoju vreću je samo pogledao i zamišljeno izišao. Put do kuće bio mu je težak kao da nosi mlinski 192

193 MLINAR kamen na leđima. Ušao je u kuću i sjeo za stol. Njegova žena Marija prišla mu je sitnim koracima i upitala ga: 'Esi l' sve samlija? 'Oćeš sad što poist', Martine? On je šutio i gledao pred sebe kao da je i nije čuo. Martine, što ti je, da se nije što dogodilo kad mučiš?! začuđeno će ona. Naglo se ustao i povišenim glasom reče: Pušti me k vragu, ne mogu ja više 'vako! A što ne moreš Martine, što ti je?! zabrinuto će Marija. Pokojni did i pokojni ćaća su napravili mlin i evo ja san ga naslidija, al' ja više ne mogu 'vako! Znan da nan je mlin pružija lipši život, da živimo bolje o' drugi', al' ja ne mogu više 'vako! Pa kako Martine? Što kako!? Pa ne mogu svaki dan jednako uzimat' ušur i sirotinji i bogatima, a kako su me naučili uzima' san zera i više neg' što san treba'! U mene je ušlo neko proklestvo i ja više nisan čoek, eto! nervozno će Martin. Ma nemoj se grišit', Martine, dobar si ti čoek. Eto pomoga' si u selu svakon kome je trebalo! Svi te poštivaju i fale na sva usta! Taki je to posa' i što ti tu moš!? tješi ga Marija. E, lako je tebi to tako reć', al' Bog sve vidi i čuje, a na onon svitu ćemo živit' 'nako kako smo zaslužili na ovon, 'elde!? zaključi Martin opravdavajući svoje nakane. Hm, pa tako je, al' mora se od nečeg' živit' i na ovon svitu! ne da se Marija. Ne znan, al' ja vidin da je neki vrag uša' u me' i da neće van! Martine, smiri se, za sve ima lika pa i za to! Evo, morda bi moga' otić' do našeg' veličasnog, aaa!? Hm, a što će mi on reć', kako bi mi on to moga' pomoć'!? Pa, eto un je učen čoek i svašta zna, a i pošten je čoek pa bi te moga' posvitovat' baren. 193

194 MIRKO SANKOVIĆ Ma ne znan ni sam! Znan samo da ne mogu više 'vako živit'. 'Aj' ti lipo mene poslušaj i u nedilju otiđi na misu pa poslje mise ostani i popričaj š njin. Dobro, kad si navalila otiću, al' do nedilje me ništa ne pitaj! Di su dica? upita Martin. Mare je kod blaga, a Joso je oša' zera u ribe. Bilo bi mu bolje da je ulovija kojeg puva u onoj bukvi iza mlina, eno i' ka' plive. A i oraji su rodili dobro ove jeseni pa su debeli i krupni ka' mačići nadoda Martin. Ostatak dana pa i komad noći Martin je proveo u mlinu. Radio je polako i bezvoljno kao da i ne želi dočekati starost slušajući pjesmu mlinskog kamenja. Nije mogao zaboraviti razgovor sa ženom. Pokušavao je zamisliti razgovor s velečasnim ali uvijek mu se činilo da to nema smisla i da neće riješiti svoje muke u crkvi. Kad su mu otežale ruke i očni kapci prekinuo je s poslom i otišao kući. Ušuljao se tiho, upalio petrolejsku lampu i potražio večeru. No da se ne utre običaj, a i znajući dobrano ulogu žene koja je već u genima svake Ličanke, Marija se tiho ustala i šapnula mu: Neka, Martine, ja ću, a ti samo skini kožun i sidi tu uz vatru. Već stvrdnuta palenta zalivena toplim mlijekom zamirisala je u svakom kutku male drvene kućice. Polako je pojeo i otišao na zasluženi počinak. Svaki sljedeći dan bio mu je sličan jer jesen u Lici tjera čovjeka da sve poslove pozavršava prije zime pa tako i mljevenje dok voda nadire iz svake pukotine u Velebitu. Živio je u neizvjesnosti što će mu ta nedjelja donijeti. Pitao se stalno hoće li se išta promijeniti u njegovom životu, hoće li pronaći svoj duševni mir kojega traži već duže vrijeme. I tako je osvanula cijelu vječnost čekana nedjelja. Dan je bio oblačan, ali sunčeve zrake već su se nazirale kroz rubove velikih, sivo bijelih oblaka. Martin je laganim, ali nesigurnim korakom 194

195 MLINAR krenuo u crkvu. Putom je stalno pokušavao popraviti bijelu, tkanu košulju koja mu je više smetala nego pristajala uz tijelo. Pojedini susjedi su izvirali na cestu iz svojih dvorišta te laganim i skrušenim korakom klizili niz prašnjavi put poput Brušanke koja je usporedo s njima tražila smiraj novoga dana i riječ utjehe u zagrljaju Boga koji se očekuje na kraju svih putova. Martin je sjeo u zadnji red i slušao propovijed. Da ga je netko upitao na koju je temu bila usmjerena današnja propovijed, vjerojatno ne bi znao jer je cijelo vrijeme bio zaokupljen svojom mukom. Kad su svi izmilili iz Božje kuće, naš Martin ostade stajati pored zadnjeg reda stiskajući kapu znojnim rukama. Velečasni mu je prišao i zaključio: Martine, znam da te već duže nema na misi, al' ne brini znam ja da tvoja ruka brine o našem kruhu svagdašnjem. Ma nije to veličasni, druge mene more muče. Ma nije valjda dotlen došlo Martine? Pa baren tebi ne fali kruva!? E u tome i 'est stvar! Ne fali meni kruva, al' ga više 'vako ne mogu ist'! Ništa te sad' ne razumin! Kako to misliš Martine? Evo već dulje vrime gledan u onu vodu kako mi donosi kruv, a odnosi misli na sve strane svita. Gledan u onaj kamen što se vrti i zasiplje me brašnon, a meni se vrti u glavi ka' da ja sidin na ton kamenu. Gledan u one pune vriće brašna i uziman ušur ka' da je neko proklestvo ušlo u me', a znan da će mi u po' zime po' sela doć' na vrata iskat' kilu brašna. Eto, to me muči i ne mogu više 'vako! Velečasni ga je malo promatrao s nevjericom, ali brzo je shvatio što Martin želi reći. Martine, vidiš tvoga pradjeda, djeda i oca nisu mučile takve muke. Uzimali su ušur godinama, živili najbolje u selu i smatrali da je to sasvim opravdano. Martine, ti si dobar čovjek, a samo dobar i pobožan čovjek misli na bližnje i na potrebite. Ma lako ćemo mi tebe riješiti tvoje muke. Od danas gledaj da zagrabiš ušura što manje onom svojom lopaticom i svi će biti zadovoljni. 195

196 MIRKO SANKOVIĆ E da je to tako lako, davno bi ja to tako radija. Ma prova' san ja, al' neće ruka neg' kako je navikla, a bojin se i da je neki vrag uša' u me' i ne da mi drukčije!? Veliš da si proba' i nisi moga', aaa? Hm, a onda ćemo morat' nešto smislit' što će te opominjati da ti to ne želiš. E, lako je to reć', veličasni, al' bojin se da ste i vi tamo da bi ja jope' po svon jer to je jače od mene! Čekaj, hm... pa da, sjetio sam se! Ti si Martine dobar i pobožan čovjek i to će ti pomoći! Nude, kako?! Pa, evo, ja ću tebi poklonit' jednu lipu sliku našega spasitelja Isusa pa ćeš je objesiti u mlinu i kad god počneš sipat' ušur i vidiš Isusa nećeš moć' neg' pošteno. Velečasni je skinuo sliku s crkvenog zida i gurnuo je Martinu u naramak, a on je prihvati objeručke s nevjericom. Al' kako ću? zamuca Martin. Ništa se ti ne boj, samo ti nosi sliku i objesi tamo gdje sam ti reka' pa ćeš vidit' kako Isus pomaže. A sad 'ajde i niš' se ne boj. Ja sam siguran da si ti od danas spašen čovjek. Martin je nesigurnim korakom izišao iz crkve i krenuo kući. Molio je Boga da putom ne sretne nikoga i da ne mora objašnjavati otkud mu sveta slika. Palo mu je na pamet da bi možda bilo bolje da ide preko polja ili ispod šume, ali ipak je odlučio ići cestom pa je pružio korak da što prije zamakne u svoje dvorište. I u tome je uspio, nikoga nije sreo i to ga je ohrabrilo. Ušao je u kuću i odmah sliku stavio iza vrata da je ukućani ne vide. Naravno, to Mariji nije promaklo pa je odmah upitala: Što je to, Martine? Hm, to je ono po što si me ti poslala! 'E l' to neka slika, aaa? Otkud ti ta slika? Marija, okani se i mene i slike! Eto, to je tvoj veličasni smislija. Reka' mi je da je obisin u mlin i da neću moć' o' stra' uzimat' ušur ka' dosad. 196

197 MLINAR Pa Martine morda je on i u pravu. Griota je prid Isuson radit' ono što ne priliči poštenon i pobožnon čoeku, 'elde!? Ma e, sad i ti sve znaš ka' i veličasni. Ma lako ja vami divanit'! Ima li što u ovoj kući za poist'? Nije meni do divana, neće se brašno samlit' ni s tebon ni s Isuson ni s velečasnin dok ja ne zavrnen rukave! Dobro, dobro što se odma' ljutiš, evo saću ti podgrijat' zera prožgane juve i mesa. Znaš, nedilja je pa san zaklala onog starog pivca. A 'ko će me sad budit', onaj mladi piva ka' da je krepa' preklani! Još mi treba i to da mi se sprda po' sela kad ga čuje ujtro! E neš ti neg' po svon, a kakva je to kuća koja nema pivca koji kad skoči na obor i zapiva da po' sela ostavi posa' i sluša što je pisma. Ma, pivaće Martine i onaj mladi, nije on ni smija od onog starog jer ga je tuka' čin zapiva, znaš! reče Marija utješno. Ne virujen ja da će on ikad propivat' i bit' točan ka' onaj stari 'tičar! Neg', bilo bi ti pametnije da uzmeš koje jaje od Mande Karlove pa nasadiš kočku i tako zametneš onu njiovu sortu. Ono su pivci, u njiovo dvorište ne smi' prismrdt' ni pas, a kamo li čiji pivac! Dobro, dobro, 'aj' ti nešto poi lako je za pivca. A moraš još i u mlin odnest' tu sliku, aaa? Ma, 'oću, 'oću ne boj se! Neću ja iznevirit' ni tebe ni tvog' popa! Kad pojede, Martin uze Isusa pod ruku pa u mlin. Dugo je gledao gdje bi Ga objesio te usput razmišljao što će reći ako ga ljudi upitaju otkud ta slika tu. Znao je da mu neće biti lako i da će morati zaobilaziti istinu, a nije bio takav čovjek pa ga je to mučilo još više. Napokon se odluči uze čekić i jedan hrđav čavlić te ga zabi u brvno iznad vreća u koje je sipao ušur. Kad je objesio sliku, zagledavao je sa svih strana i pokušavao dokučiti kako će to izgledati drugima kad je vide. Pokušavao je proniknuti u njihove mozgove i čuti pitanja koja će im pasti na pamet čim vide sliku. Znoj mu je orosio čelo jer je shvatio da je nemoguće odgovoriti na 197

198 MIRKO SANKOVIĆ sva ta pitanja s kojima će ga posjediti svi koji je prvi put vide. Ipak zadovoljan što je ispunio svoj dio obaveze, krenu van iz mlina. Kad evo ti dida Stipana iz Podgorja! Bio je to sićušan čovječuljak šezdesetih godina koji je uvijek bio spreman za šalu. Malo je šepuckao na lijevu nogu ali to mu je nekako pasalo i davalo mu neke neobične pokrete koji su ga činili zanimljivijim od drugih ljudi. Martin mu se nije baš obradovao jer je unaprijed znao da će ga Stipan priupitati otkud Isus u mlinu. Eee, Bog daj Martine! javi se Stipan sa smiješkom na potamnjelom i izboranom licu koje je odavalo da ga bura brije i sunce prži po cijele dane i da se taj rijetko stanjiva kod kuće. 'Ajde, 'ajde Stipane! Već san se pita' di si ti, a reko' morda si priša' na kumpire pa ti brašna i ne vali, aaa!? Ma, nisu ni kumpiri loši, al' oni naši nisu dureći pa i' vrag odnese do Božića! A i od čega bi ti živija da mi svi priđemo na kumpire, aaa!? Prokleja bi ti i 'Meriku i onog 'ko i' donese u Liku, aaa? Ha, ha E moj Stipane tebi je vaik do šale! Neg' kolko ti brašna treba? 'Esi l' donija onu vriću što san ti je zadnji put posudija? Ajme, evo zaboravi! Ma iša' san ti ja u Gospić na placu i bome lipo proda bocun komovice i nešto bilog luka onon Antoni što drži birtiju iza općine. Pa reko' iđen svratit' i do tebe uzet' meč brašna da ne iđen priko Velebita mašuć' prazni' ruku! Ma pametno, a i da potrošiš to što si zaradija, aaa? Šalin sa ja Stipane, tvoja komovica je na cijeni kad god mraz upropasti naše šljive, 'elde? A što 'š, sve je to božja volja! Vidiš, Stipane, ja nikad ne čuše da je neki vrag uništija grožđe pa da 'edne godine nema komovice. Kako to, aaa? Hm, to samo dragi Bog zna, a morda se mi više molimo Bogu neg' vi Ličani, aaa? Ha, ha Pa ja bi se složija s otin da to Bog zna, al' sve mi se čini da i ti to znaš, samo kad bi mi reka' recept ne bi ni šljiva više podbacila, aaa!? 198

199 MLINAR Ma Martine, ostavi se ti recepata, 'vataj se ti svog posla! 'Ajmo u mlin! promjeni temu Stipan. Uđoše obojica u mlin. Martin potraži lopaticu i praznu vreću, a Stipan gledajući oko sebe zaustavi pogled na svetoj slici pa ne mogavši izdržati reče: Martine, reče li ja ono maloprije da se Ličani baš i ne mole puno Bogu, aaa?! Hm, reče pa što? Ja Martine godinan dolazin u ovaj mlin i ne vidi Isusa u mlinu. Što će to reć' da Ga i ti obisi? Pa obisi i što!? Ma niš', niš', samo pitan. A morda ti je posa' slabo iša' pa računaš da će On nešto pripomoć ka' i nami s komovicon, aaa?! Nema On meni što pomoć'! A kad je tu nek' visi i gotovo! odbrusi već nervozan Martin. Ma, nek' visi lipo ga je vidt', al' tolke si godine bija bež njega i sad odednon veliš nek' visi, nešto ja tu ne razumin! usporenim i zagonetnim glasom govorio je Stipan i pokušavao dokučiti koja je Isusova zadaća u mlinu. Eto, ja san ti Stipane raspet u ovon mlinu ka' i taj Isus pa kad nan je već jednako što ne bi i on bija ode, 'elde!? Hm, morda van je slično, al' meni se čini da je njemu zera gore. Njega su davno obisili, al' jope' ga vaik neko negdi viša pa Ga evo i ti obisi! Čini mi se da tu nisu čista posla, aaa?! Okani se ti Stipane Isusa i drži ovu vriću! 'Oš ražovog' il' 'šenčnog', aaa!? Daj mi ražovog' pa ću ga pomišat' s ono zera 'šenčnog' što mi je ostalo od zadnji put odgovori Stipan. Stipan je držao vreću, a Martin je polako pazeći da ne praši i prosipa sipao dok god nije napunio vreću. Za vrijeme sipanja obojica su šutjeli i razmišljali kako doskočiti jedan drugome. Kad su vreću zavezali, Stipan ne izdrža i vrati se na temu. 199

200 MIRKO SANKOVIĆ Martine, eto prijatelji smo godinan, viđamo se često, pomažemo i poštivamo, 'elde! Al' moraš me razumit'! Što razumit'? Kako razumit'? O čen divaniš? Ma, Martine, znaš ti dobro što mene muči. Ne mogu ja otić' priko Velebita, a da ne saznan zašto si ti Isusa obisija u mlin kad znan da te Marija 'edvo 'ednon misečno natira nediljon u crkvu. Stipane, neman ti ja kad sidit' u crkvi i molit' Boga. Kad voda rine s Velebita mlin mora radit', a i pop veli da je kruv naš svagdanji, 'elde! Znači mora ga bit' svaki dan, a narod ne more mene čekat' dok se molin. A i moga' bi metnt' ključ u bravu jer bi svi pa i ti ošli kod drugog' u mlin dok ja sidin u crkvi. Ma razumin ja to Martine što ti divaniš, al' što ne iđeš u crkvu u litnja doba kad nema vode i kad mlin miruje, aaa?! Vidjevši da je Stipan uporan Martin se odluči pronaći donekle prihvatljiv odgovor koji bi mogao zadovoljiti njegovu znatiželju. Ma, Stipane, da ti buden iskren ne bi ja Njega obisija da Ga je Marija imala di obisit'. Znaš ona ti viruje u to i ima ti' sveti' slika punu kuću i više i' nema di višat' pa mi uvali evo ovu i što san moga' drugo neg' donit' je ode i obisit'. Hm, 'aj' kad ti veliš da je tako virovaću ti, al' još ću dok buden iša' priko Velebita to malo progruntat' i ne boj se nikon neću o ton pripovidat' u Podgorju. A što bi i pripovida, nema se tu što pripovidat'. Isusa su obisili i sad je to odednon čudo da visi, aaa!? Neg' ti, Stipane, prti tu vriću na rame i 'ajde zavida priko Velebita, a Isus će visit' di ga god 'ko obisi i neće niko ni tebe ni njega pitat' paše li mu baš tu, 'elde!? Pa, tako nekako, Martine. Evo tebi novci za brašno i ode ja, a ti mi ostaj zdravo s Isuson! 'Oću, 'oću, 'aj' Bog, Stipane! Prije nego je Stipan zamakao iza prvih živica koje su se protezale od mlina do prvog ruba šume, Martin pomisli na glas: 200

201 MLINAR Ne bi ni tebi škodija 'edan Isus da ti Ga neko pričavla na leđa pa da vidiš kako se ljudi pate, a ne ka' i ti mišetarit' i bazat' iz Podgorja u Liku svaki drugi dan! Toga dana još je samlio nekoliko vreća i uzeo ušur onako kako bi se to svidjelo i Isusu. A to bi bilo bogatijima po mlinarskoj tradiciji tri litre po vaganu, a siromašnijima ništa ili najviše dvije litre po vaganu. Dani su prolazili, jesen je bila podatna. Voće je poprilično rodilo. Svi su užurbano sakupljali sve vrste plodova koji su u dugim zimskim danima u velikoj neimaštini bili slastan zalogaj. Sve što je priroda nudila vrijedne ruke su pospremale u trapove i ostave. Od krušaka jesenki pravila se turšija, sušio se šipak, trnjule, gloginje, šljive, brali lješnjaci, orasi, pekao se pekmez, pravio se sok od drijena himber, pekla se rakija i uz čašicu slavio život. Žela se bujad i grabio po šumi šušanj za nastiranje pod stoku. Blago se puštalo širom u pašu. Čobani su uživali u skupnim igrama, ložili vatre po livadama i pekli sve što im je bogata priroda nudila u prohladnim jesenskim danima. Miris pečenih puhova, krumpira, kukuruza, domaće pastrve i rakova nosio je vjetar oko njih, a oni nisu skrivali zadovoljstvo koje im je pružao život na selu. Čuli su oni da se negdje živi i na visokoj nozi, ali ovo ovdje i u ovom trenutku ipak je bilo najljepše. Dan je okratio, noge su već prozeble onima kojima su se raspali opančići ili podašiveni potplati. Nerijetko su se vraćali kući s pjesmom zadovoljni što su učesnici jednog istinskog i prirodnog života, a bome i od koristi cijeloj zajednici koja očekuje žrtvu od svakoga pojedinca ma koliko on imao godina. Brušanski kamen obrađen za ručni žrvanj, mlinski kamen, tocilo i brus za kosu bio je u mnogim obiteljima dodatni izvor zarade. Prolaznici, nakupci i svi koji su živjeli u bezvodnim područjima bez vodenica, a mogli su si priuštiti proizvod koji je tada bio nasušna potreba, kupovali su ga u Brušanima. Martin je bio zadovoljan sa samim sobom. Osjećao se kao čovjek koji zavređuje živjeti i uživati u životu. Jest da su ga mnogi 201

202 MIRKO SANKOVIĆ podbadali za nazočnost Isusa u mlinu, ali on je uspješno prebacivao krivicu na svoju Mariju koja je velika vjernica. Da bi malo prikrio ili ublažio pripovijedanje u selu, tu i tamo odlazio je u crkvu ne žaleći za zaradom koja je izmicala sa svakom litrom vode koja je protekla mimo njegove vodenice. Imati mlin ili pilanu u selu značilo je pravo bogatstvo jer sve se moglo dobiti u zamjenu za brašno. A brašno se moglo lako i prodati pa prikupiti ono što se ne može proizvesti. Jednoga jutra Martin je podranio ne čekajući mladog pijevca da zapjeva i otišao u mlin jer je očekivao puno ljudi koji su se vraćali petkom s pijace po brašno. Vode je bilo u izobilju. Mlinski kamen je pjevao kao da je i on sretan što Martinu curi novac u ruku. Ta pjesma ga je držala u odličnom raspoloženju i davala mu neki ritam koji je jednolično pratilo čekalo i davalo jednolični takt, a on ga je pratio hodajući amo tamo i da nije već pomalo ostario, činilo mu se da bi mogao i zaplesati uz taj ritam. Odjednom se sjetio da s tom pjesmom i s tim ritmom kamen zarobljen u svome kućištu želi nešto važno reći. Pogledao je u koš kojeg je maločas napunio kukuruzom i vidio da zrno nestaje sve brže i brže, zatim je pogledao u mučnicu koja se punila brašnom neobično brzo. Sad mu je sve bilo jasno mlinski kamen je trebalo poklepati jer melje sve krupnije, a to bi mogle shvatiti mušterije i otići drugom mlinaru. Naborano čelo, smrknute obrve i oštar pogled odavali su brigu i strah od mogućih problema. Odmah se sjetio svoga djeda koji ga je najviše poučio mlinarskom zanatu. Pokušavao se prisjetiti svih savjeta koje mu je nesebično davao nadajući se da će baš on, njegov unuk Martin, nastaviti tradiciju koja je pružala životnu sigurnost i blagostanje. Vrteći lekcije kroz glavu sjeti se riječi svoga djeda: "Sinko, ako ti se istupi kamen pritkraj mlivenja, u kasnu jesen neš imat' kad' klepat' kamen neg' samo zera izbi' kajle ispod donjeg kamena. Tako ćeš gornji kamen spuštit' i izguraćeš do kraja mlivenja. A ako i dalje melje krupno nemaš druge neg' 'vataj se klepanja. Sjećanje na djedove riječi smirile su ga i vratile mu izraz lica u prvobitno stanje. Drvenim batićem potjerao je kajle i podesio 202

203 MLINAR kamenje da opet melje dovoljno sitno. Bio je sretan jer ga je djedov savjet spasio mukotrpnog posla s klepanjem. Tako je prošao još jedan radni dan vrijednom Martinu. Ušur je uzimao svakodnevno, ali kući je ipak donosio sve manje i brašna i novaca jer je bilo vrlo malo bogatijih mušterija kojima je mogao uzeti pristojan ušur. Činilo mu se kao da je Bog prišapnuo sirotinji da će platiti mljevenje vrlo malo ili ništa i eto nagrnuše oni u mlin svakim danom u sve većem broju. Martina je to ipak veselilo u dubini duše jer je tako svakodnevno dokazivao sebi i drugima da radi pošteno pa i prepošteno u odnosu na neke druge suseljane. Jesen se borila da još koji dan otme od žestoke ličke zime, ali Brušane zarobljene i gruntovno i katastarski u Velebit nisu mogle odoljeti prvim mrazevima, hladnoćama pa i prvom snijegu koji je najprije zabijelio obližnje vrhove. Kako je zima nadirala s Velebita sve niže i niže, rad u mlinu bio je sve teži. Martin je sve manje boravio u mlinu, što zbog hladnoće koja je prodirala kroz stara ispucana brvna, što zbog leda koji se noću hvatao na lopatice i tako ih okivao u prozirni oklop koji je upozoravao da se i mlinari moraju odmoriti. S obzirom na prošlu godinu Martinova se zarada skoro prepolovila pa je teška srca ujutro gledao u nebo i pokušavao procijeniti hoće li zima biti oštra ili blaga. Ma ne bi problem bio u zaradi da ga žena nije skoro svaki dan kritizirala i žalila se da jedva spajaju kraj s krajem. Iz dana u dan slušao je propovijedi kao da je u crkvi. Martine, treba' će i ove zime ić' u zadrugu, a š čin!? Lani smo progurali cilu zimu s onin što si zaradija, a kako ćemo ove zime!? Bi' će dobro ako priživimo i do veljače, a dalje na veresiju ka' i drugi, aaa!? zajedljivo će Marija. Dobro, dobro, i što onda, što bi mi bili drukčiji o' drugi', aaa!? branio se Martin. A vidiš li ti kolka su nan dica? Joso je već dičak, za godinu bi se moga' za nuždu i oženit', a ti nas, ako 'vako nastaviš, u crno zavijaš! 203

204 MIRKO SANKOVIĆ Ma 'eli, a ja san njegovi' godina sam mlija i zarađiva' za život! Ostavi me s miron i gledaj svoj ženski posa'! odbrusi Martin. Svaki put kad ga je podbadala žena svojom pričom izlazio bi nervozno iz kuće i radio bilo što da je ne sluša ili bi odlazio do mlina i gledao kako voda protiče sporednim kanalom, a lopatice miruju okovane ledom. Često se pitao kako će sve to završiti, ali ipak je u njemu prevladavala neka nada da radi ispravno i da će sve na kraju ipak dobro završiti. Dani su prolazili, zima je nastupila po ličkom običaju, a to znači snijega i hladnoće u izobilju te poneki lijep dan koji nije bio dovoljan za ozbiljniji posao. Martin je potrošio zalihe novaca i stanje se u kući pogoršavalo iz dana u dan. U trgovinu se već odlazilo po potrepštine na dug. Odlazio je nedjeljom u crkvu, ali nije više imao ni za lemozinu koju je njegova kuća davala bogato od pamtivijeka. Selo je već govorkalo da se nešto čudno s njim događa, da su ga neki vragovi obuzeli, da to nisu čista posla. Svi su znali da više velikoj sirotinji ne uzima ušur i da je spasio mnoge od gladi, ali nitko nije pomislio da je Martin postao čovjek velika srca kojega bi trebali još više poštovati i podržavati. Teško mu je bilo i u kući i izvan kuće. Nitko ga nije shvaćao i podržavao, nemir je zavladao u njegovom srcu. Dani su okratili, a noći tako produžile da se Martinu činilo svake noći da nikad neće svanuti. Zbog skupog petroleja išlo se na spavanje jako rano. Za noćna prela mu se činilo da je već star, a i znao je da bi ga tamo samo ispitivali kako to on ne može sastaviti kraj s krajem, a dosad su Sankovići zahvaljujući mlinu bili među najbogatijim obiteljima u selu. Zima se otegla, ali dan po dan došuljao se ožujak koji je znao često podariti Ličanima prve zrake sunce koje su upozoravale zimu da je njeno vrijeme na izmaku. Proljeće se pomalo osjećalo u zraku, a Martin je upinjao sva čula da ga osjeti i pojača njegovu nazočnost u svom organizmu. Temperature su lagano rasle pa se i led koji je okivao sve dijelove mlina uronjene u vodu polako topio. 204

205 MLINAR U njegovim se očima pojavila iskra radosti i nade jer će ljudi za nekoliko dana početi dolaziti sa žitom u mlin. Rijetki su imali zaliha brašna od jesenjeg mljevenja. Koncem trećeg mjeseca rano ujutro s prvim i još nejačkim zrakama sunca došao je u mlin. Zadovoljno je gledao bujicu vode koja je snažno doticala zahvaljujući velikim količinama snijega koje su se topile na obroncima Velebita. Ušao je u mlin i sve pomno razgledavao. Kružeći pogledom unaokolo oči mu se zaustaviše na Isusu koji je bio prekriven prašinom i paučinom. Prašina mu je prekrila jedno oko sasvim, a drugo do pola pa se Martinu činilo da mu Isus namigiva. Malo je bio iznenađen tim prizorom, ali sinulo mu je da ga Isus samo tako ohrabruje i daje mu do znanja da je na njegovoj strani. Progovorio je sam sebi u bradu: Hm, priživili smo zimu ka' i svi drugi. Eto jope' uz svu neimaštinu nismo umrli o' gladi, a Ti ćeš meni pomoć', 'elde, da se povratin iz bijede!? Uzeo je jednu noviju vreću, dobro je otresao od prašine i brižno uredio Isusovu sliku. Kako su dani prolazili tako je sve više ljudi dolazilo u mlin. To je bilo dobro, ali Martinu nije bilo od velike koristi jer su dolazili uglavnom oni koji su mljeli i posuđivali pola kvarte žita ili najviše kvartu. Teško mu je bilo uzimati ušur takvima pa je opet uzimao samo malo ili ništa. Marija je opet negodovala. Martine 'edvo si dočeka' proliće. Počeja si mlit', al' kući ritko kad što donosiš. Kako ti misliš da će se živit' u ovoj kući, aaa!? Ženo Božja, jope' ti sa svojon pričon! Dobro znaš da bogatiji još nisu potrošili sve zalihe brašna i da će oni ovi' dana počet' dolazit' i onda će sve bit' ka' i prije! Hm, čini se meni da oti bogatiji odeše u druge mlinove. Već svi znadu da ti melješ sirotinji džabe i neće se oni gurat' sa bijedon i sirotinjon! Eto, ti sve znaš, ti si uvik najpametnija, 'elde?! Okani se više i mene i brašna i mlina! Ja san mlin naslidija od svoga ćaće, a ne o' tvog' i radi' ću kako ja 'oću, a ne kako ti rečeš! izdera se na nju Martin. 205

206 MIRKO SANKOVIĆ A, ti onda radi pa ćemo vidit' doklen će nas to odvest'. Eto, jope' me tiraš is kuće! Martin je zgrabio kožun i žurnim korakom izišao iz kuće. Kad je namirio blago pogledao je u kuću, ali poznavajući Mariju odlučio je ipak otići u mlin. Pustio je vodu, kameno kolo se zavrtilo i probudilo nadu u njemu. Ipak je znao da je njegov mlin bogatstvo uz koje se teško može propasti. Kad se dobrano zaradio i zaboravio na sve brige čuo je ženski glas kako zaziva njegovo ime. Martine! Martine! Provirio je iz mlina i prepoznao Anu, ženu srednjih godina koja je ostala udovica samo osam dana nakon vjenčanja. Naime, njezin muž Marko koji je bio naočit mladić radio je kao krovopokrivač i tako radeći u Gospiću na krovu neke zgrade pade s krova i ostade na mjestu mrtav. Martin ju je gledao malo začuđeno jer je do sada u mlin redovito dolazio njezin svekar. Vidjelo mu se u očima kako je ugodno iznenađen nazočnošću lijepe i zgodne žene koja je plijenila pažnju svakog muškarca pa i njegovu. Martine, što si blenija!? 'Oću l' ja sama nosit' ove vriće il' ćeš ti?! Ček', ček' Ane, ma di bi ja pušta' da ti to nosiš! Martin pritrča kao mladić i zgrabi vreću iz kola te je odnese u mlin. Ane uđe za njim, a vrata se škripeći sama pritvoriše. Što će to reć', Ane, da ti doveze žito? reče Martin da započne razgovor. Ma svekar je nešto prislabija, ne ide već desetak dana pa nije kapac ni drva nacipat', a kamo li nosit' vriće. 'Ajde, 'ajde, ža' mi je dida Mile, al' lipo je i vidit' žensko čeljade u mlinu, aaa?! Hm, svi ste vi muški isti, elde!? Samo nek' je žensko i evo ti odma' divana!? Neg' reci ti meni ka' će ovo bit' samliveno!? Martin je očito zaboravio da je oženjen. Možda je zategnut odnos s Marijom u zadnjih nekoliko mjeseci tome pridonio, a možda je i u njemu proradio prirodni nagon mužjaka i lovca!? Sve 206

207 MLINAR u svemu Martin je lagano navodio vodu u svome mlinu na svoj mlin. Hm, Ane, pa sve to ovisi o tebi, znaš...!? A, kako to ovisi o meni, aaa? Vidin da vode ima kolko 'oš'! Hm, pa znaš ima vode, al' ima i mušterija koje već dugo čekaju, a ti bi morda mogla i priko reda jer ritko mi dolazi tako lipa žena u mlin. Aha, znači ti si 'edan od ritki' Ličana koji drže do žena, aaa!? Pa dobro 'aj' ti meni reci ima li išto lipše od lipe žene!? uvjerljivo će i uvredljivo Martin. Pa nema, al' ostavi se ti žena! Ka' ću ja doć' po brašno? Dobro, dobro ka' si navalila dođi za tri dana i to pridveče' kad nema gužve. Hm, 'aj' dobro i nemoj da čekan kad dođen! dobaci Ane i nestade kroz vrata kao dobra vila koju sad vidiš sad ne vidiš. Martin ostade sam sa svojim mislima koje su se razigrale po mlinu, oko mlina pa čak i po šumarcima oko mlina. Naime, pustio je mašti na volju i ona ga je ponijela baš kao što bi i on rado ponio Anu u naručju. Zamišljao je kako je grli i ljubi u mlinu, kako sjedaju na vreće pune brašna, kako joj svlači ono malo škrte odjeće... ali iz mašte ga trgnu glas njegova sina Jose koji dođe s kolima odvesti ujam kući. Ćaća, 'esi usuja ušur u vriće da ga odvezen kući? 'Ajde, 'ajde, imaju dvi' vriće, utovari i' i ne dolazi drugi put dok ti ne javin! Dobro ćaća, što se odma' ljutiš. Ne bi ja ni doša' da me nije mama poslala! dobaci Joso. Martin je ušao u mlin, a Joso odveze par vrećica ušura kući. Noć je progutala proljetni dan, a Martin ode leći što prije ne bi li brže dočekao dan u kojem će se Ane pojaviti u njegovu mlinu. Sutradan ode zorom u mlin i prvo uze na red Anino žito. Znao je da 207

208 MIRKO SANKOVIĆ ne bi bilo pametno zamjeriti se takvoj ženi, a i nadao se da će mu se ona bar malo odužiti. Nije bilo lako dočekati taj trenutak, osobito kad mu baš ništa ne ide u životu. Treći dan je osvanuo, Martin je mlio brašno i zadovoljno pjevušio. Ljudi su dolazili i odlazili. Neki su se čudili otkud odjednom raspoloženje Martinu, ali on je samo odmahivao glavom i govorio: 'Ajde, 'ajde vozi, vozi to brašno! Čekan ja svoju lipu mušteriju... he, he, he! Kad se svi raziđoše, predvečer se začuše kola iza mlina. Martin istrča i vidje Anu kako izlazi iz kola. Di je brašno, evo mene, aaa?! Ane moja, ma polako! Sve je tu! 'Ajde, 'ajde uđi malo da podivanimo, neće brašno uteć'! 'Aj' ka' si napa', al' moran ti ja još konak namirit' do mraka. Uđoše obadvoje u mlin. Ane, sidi tu na te vriće, ma odani zera. Znači nisi me privarija, aaa?! A znaš da san se bojala da 'oćeš, al' eto svaka ti čast Martine! Eeee... Ane, nisi ti meni svak', znaš! Nešto bi te pitala, Martine, al' nekako mi nezgodno. Ma, samo ti pitaj Ane, za te' ću napravit' sve! Pa eto, bi l' ti mene sačeka'? Ajme Ane, kako ne bi samo reci di!? Eto ako treba doću u njivu di kopaš, doću na Livadice di čuvaš blago, doću ti pod prozor u koja god doba dana i noći rečeš! Čekaj! Nisi me razumija! Pa kako nisan?! Pa, lako! Tila san ti reć' da me sačekaš za plaćanje mlivenja, a ti odma' navalija na me' i u njivi i kod blaga i, i, i... di god bi moga' i stiga'! Aha! Pa dobro, dobro sačekaću ja tebe, al' red bi bija da i ti mene sačekaš zera, 'elde!? 208

209 MLINAR Vrag si ti, znaš, Martine! 'Aj' ti meni reci Ane 'el griota da 'vaka žena ka' ti leži sama već godinan, aaa!? Ma, 'est, Martine, 'est, al' meni se čini da bi ti treba' ležat' sa takin ženan, aaa?! Hm, pa znaš da imaš i pravo. Ja san ti nekako drukčiji, ja držin do lipi žena i evo nije mi lako sad ode sidit', a da te ne poljubin, znaš! Ajme muči, Martine, ču' će te neko, a more 'ko i naić'!? Martin je shvatio što znači Anin strah da tko ne naiđe i krenuo u napad. Prišao je Ani, zavalio je na vreće brašna i počeo ljubiti. Čekaj... stani Martine... nemoj tu... Niš' se ti ne boj, sad neće doć' niko! uvjerljivo će Martin. Ne zna se je li brže skidao odjeću sa sebe ili s Ane. Ane se sve manje opirala, ali nešto je prenu prije samog čina koji samo što nije počeo. Naćuliše uši obadvoje na sekundu, a Martin će: Ma to se konji mistole ispod kola. Pogled mu preleti preko sobe i zastade na svetoj slici. Gledao je u Isusa koji ga je promatrao nekako čudno. Učini mu se da ga Isus prezire u tom času. 'Ajde, što si sta'!? nestrpljivo će Ane. Ne mogu od Njega! odgovori Martin. Ane se trže misleći da je još netko u mlinu. Aaa... 'ko je još tu?! On! odgovori Martin i upravi pogled u sliku iznad njih. Aha... s olakšanjem će Ane. Pa, nije da ne virujen u Boga, al' sumljan da bi nas on izda', aaa!? reče Ane ne želeći ništa propustiti. Ma, pušti sad to, ja ne mogu prid njin i je..ga! A da si ga zera maka' il' okrenija?! 209

210 MIRKO SANKOVIĆ Neću! Metnija san ga da tu visi i nek' visi! Hm, eto visi On, al' izgleda da je i meni suđeno da mi se sve što dotaknen obisi. Polako su se oblačili i šutjeli. Ani je bilo žao Martina, a Martin je žalio za prilikom koja se ne propušta, a i dobro je znao onu narodnu Ako jednom propustiš zgodu nikad više... Ane je otišla s brašnom, naravno ne plativši ušur, a Martin je ostao gledati u Isusa koji mu se to popodne poprilično zamjerio. Činilo mu se gledajući Ga da se pravi kao da se ništa nije ni dogodilo. Pitao se zašto je baš on takve sreće, zašto mu sad kad je dobar i pošten čovjek ništa ne ide kako treba. Otišao je snuždeno kući ne znajući odgovor na tako teška pitanja. Dani su proljepšali, proljeće je potisnulo zimu u zaborav. Još poneko bi znao reći ne aludirajući na zimu kako Ličani muku muče pola godine s drvima, a pola godine sa snijegom. Vode je bilo dovoljno, ali bogatiji suseljani su ipak u Martinov mlin dolazili sve rjeđe. Žena ga je redovito podsjećala na to, a to ga je izluđivalo svaki dan sve više i više. Bježao je u mlin sve češće ne želeći svađu i rasprave u kući. Ptice su se počele gnijezditi. Život se osjećao u zraku. Crni kos ne čeka svitanje te prvi započinje pjesmu pred zoru i budi sve one koji imaju slabiji san. Naravno naš Martin je očit' primjer takvog ranoranioca pa je u samu zoru već krenuo u svoju vodenicu uživajući u cvrkutu i prelijetanju zaljubljenih i radišnih ptičica. Skrenuo je vodu i otpočeo ustaljeni posao. Učinilo mu se da čuje nešto što se ne uklapa u svakodnevne zvukove. Dok je napinjao uho da otkrije zvuk koji je dopirao iza zatvorenih vrata začu glas: Eeee... ima li 'ko tu il' mlin sam zarađuje novce!? Otvoriše se vrata i jedva pognuto uđe krupan čovjek. Tek kad se ispravio i malo slegla bijela prašina, Martin prepozna svoga suseljana Karla koji je bogato živio od mešetarenja s blagom. Ma što tebe donese, Karlo? Ritko ti melješ u mon mlinu il' si morda doša' kupit' moj mlin!? 210

211 MLINAR 'Ajde, 'ajde, ostavi se šale, znaš da ja iman i pametnijeg posla! Mogu se novci zaradit' i na lakši način neg' u mlinu, 'elde!? Hm, e moj Karlo da je danas i moj ćaća u 'Meriki ka' i tvoj, morda bi' i ja tako divanija, al' eto nije pa se gušin u ovoj prašini, 'elde!? Da nije bilo 'Merike, ne bi ti, moj Martine, ima ni kruva, a kamo li mlin u srid sela! nadoveza se Karlo. Pa, 'est, 'est, ne mogu lagat'! Moj pokojni did, Bog mu dušu pomilova', ode u 'Meriku i donese nešto dolara pa prikupi nešto zemlje, napravi ono zera kućice i bome ovaj mlin koji nas već godinan sve 'rani! Martine, eto ti lipo živiš. Il' bolje da kažen, lipo si živija dok nisi počeja skupljat' sirotinju u svoj mlin počne ozbiljnu priču Karlo. Čekaj, čekaj Karlo! Il' san ja lud il' ti to meni držiš prodike!? Ma ne, ne! Nisan tako mislija, Martine! Znaš, ja bi tija da ti što bolje radiš i što više zaradiš! Ma vide Boga ti, a ti melješ kod drugi', aaa!? Pa, eto do sad san mlija, al' obećivan ti da ću odsad samo ko' tebe mlit'! reče ponosno Karlo. Ja tebe jope' ne razumin, Karlo. 'Aj' ti sidi na te vriće pa mi lipo reci zašto ti ovo sve divaniš!? Hm, ne znan kako bi počeja! Pa eto ti Martine imaš već sina za ženidbu, a ja iman 'ćer za udaju i ja mislin da bi to bila dobra partija. Moja Kate ima miraz kaki malo koja cura ima u selu, a to znaš i sam! Aha, zato ti meni krojiš sriću!? A ja mislija da si ti počeja mislit' i na druge, a ne samo na se', kad ono ti misliš samo na svoju 'ćer! Lipo, Karlo, lipo! A nisan se ni nada drukčije od čoeka tvog' zanata! 211

212 MIRKO SANKOVIĆ Znači li, Martine, ta pripovid da ti ne bi primija moju 'ćer u svoju kuću!? E, moj Karlo, bi' ću ti iskren! Mome sinu je još rano za ženidbu, a kad bude za to zril nećemo mu ja i ti određivat' koga će ženit'! A sad ti Karlo 'aj' lipo kući i znaš ne moraš mlit' u mon mlinu. Pa, dobro, dobro, Martine! Nisan ja tako mislija. Ja jope' mislin da bi oni bili lip par! Samo ti misli, a oni će sami tražit' svoju sriću kad in za to dođe vrime! Karlo se ustade, zamisli i reče prije nego izađe. Nisan se to o' tebe, Martine, nada! Fala ti lipo! Martin ostade zamišljen u mlinu, nije vjerovao sam sebi da mu je sin stasao za ženidbu. Ipak mu je bilo drago da je pošteno otpravio Karla koji je mislio da sve i svakoga može kupiti. Taj dan je došao kući na ručak nekako drugačiji. Bio je ponosan na sebe, a bome i na svoga sina Josu. Sjedajući za stol prvo je upitao Mariju: Di je naš Joso, aaa!? Oša' je zera nakosit' trave blagu. 'Aj' ga zovi na užnu! zapovjednim će tonom Martin! Znaš, nije on više dite! Njegovi' godina ja san već mislija o ženidbi, 'elde!? Hm, mislija si ti Martine na svašta, al' ne sićan se da si mislija na me' reče nevoljko Marija i ode po Josu. Martin nije obraćao pažnju na nju već ga zaokupiše misli kako bi se ubrzo njegov sin mogao oženiti. Uđoše Marija i Joso i sjedoše za stol. Što si me zva', ćaća? upita Joso. Pa sine neću valja užnat' sam, a i ti si eto posta' čoek pa je red da sidiš za stolon s ćaćon! Neg', danas mi dođe u mlin Karlo, znaš onaj mišetar s kraj sela. 212

213 MLINAR I što on 'oće? upita Joso. A, znaš li ti njegovu 'ćer Katu, aaa!? Pa znan i što!? začuđeno će Joso. Veli Karlo da je mala zrila za udaju i da bi vi bili dobra partija, aaa!? Ćaća, briga mene i za Katu i za Karla, a i nisan se još planira' ženit'! Dobro, dobro, sine! Ja samo velin, a ti radi kako 'oćeš! Znaš, nije se dobro primlad oženit', al' ne valja ni dugo čekat' jer se bolje cure proberu i onda 'vataj što ti ostane... A niš'! Ti sad ne propuštaj prela! Zera prati te cure pa 'š vidt' kad ti dođe vrime koja bi ti najbolje pasala savjetodavnim će tonom Martin. Dobro, dobro, ćaća! Pušti ti ženidbu, neg' 'esi ti što zaradija u mlinu? A 'esan nešto prem' je to svake godine sve gore i gore. A, moj sinko, nije lako bit' pošten čoek. Davno je moj did divanija da su pošten i je..n rođena braća. Al' eto ja ću provat' pa što mi Bog da'. E, moj Martine, samo ti provaj, a mi ćemo iz dana u dan gledat' samo kako sunce kroji dok se drugi bogate i lipo žive podrugljivo se nadoveza Marija. Ja san tebi lipo reka' da u takvon bogastvu nema sriće! Ja ću 'vako i pušti me s miron više! uzrujano će Martin. Ostavite se divana i svađe oladi se užna! pomirljivim će tonom Joso. Dobro, nek' iđe kako iđe, al' treba računat' da će se ovaj mali 'ednog dana oženit' i da će trebat' 'ranit' još 'edna usta, a kad dođu dica teško da ćemo imat' i za kruv, a kamo li za meso tužnim i tihim glasom zaključuje Marija. Mama, kad se ja oženin ja ću 'ranit' svoju 'vamiliju sam, a vi vodite brigu o sebi. Tako je Joso, dobro si joj reka', a unda ćeš i mlin priuzet' pa radi kako 'oćeš doda Martin ohrabren Josinom izjavom. 213

214 MIRKO SANKOVIĆ Marija je to prešutjela i ručak je prošao u miru. Dan je bio lijep i Martin je nakon ručka otišao u mlin u nadi da će do noći nešto zaraditi. Dani su prolazili, posao je išao sve slabije, a i voda je jenjavala sve više s ljepšim danima. Pristizali su i drugi poslovi u poljoprivredi koji su se trebali rješavati kako su nadolazili. Došlo je vrijeme košnje što se oduvijek smatralo najtežim fizičkim poslom. Martin je bio jedan od najboljih kosaca u selu pa su ga susjedi rado zvali u košnju. Odazivao se rado kad god je mogao jer se pored teškog rada uspijevao malo opustiti u dobrom društvu koje je prepričavanjem seoskih dogodovština i pjesmom zaboravljalo na težinu života siromašnih seljaka. Dolaskom ljeta nastupilo je vrijeme žetve, vršidbe i ostalih poslova oko posađene ljetine. Jesen je već polako najavljivala svoj dolazak. Ptice su užurbano pripremale svoj odlazak u toplije krajeve od ličkih. Čvorci su izbezumljeno salijetali svako više drvo. Kao i skoro svake godine jesen ih je preduhitrila u prikupljanju jata pa su dočekivali prve mrazeve i padali na zemlju promrznuti i izgubljeni u jesenskom vremenu i prostoru. Martin je promatrao zamišljeno oblačno nebo trudeći se razlikovati lišće nošeno vjetrom od ptica koje se trude upregnuti svoj instinkt koji će ih odvesti u život koji im je namijenila priroda. Opravdano se nadao da bi ova jesen mogla biti podatnija od prošle. Uzdao se u dubini duše i u Boga koji mu je jedini svjedok da želi biti pošten čovjek. Dani su prolazili, prve kiše donijele su i prvo brašno u Martinove zakrpane vreće. Ipak očekivanja se nisu obistinila. Vode je bilo dovoljno, ali mušterija kao i lani, ako ne i manje. Svakim danom Marija je zvocala sve više i više. Opravdano se bojala ljute ličke zime u kojoj bez punog trapa krumpira, kace kiseloga zelja, poveće svinje, nekoliko bocuna rakije i krme za blago nije lako prezimiti. Sve je to Martin znao, ali nije mogao iz svoje kože. Pred kraj jeseni jasno se vidjelo da Martin neće zaraditi za lagodno prezimljavanje. Marija ga je dočekivala i ispraćala iz kuće bez riječi, a to mu je bilo dovoljno da zaključi koliko je svojom 214

215 MLINAR odlukom unio nemira u svoju obitelj. Svaki dan dok je čekao mušterije, a imao je vremena u izobilju, gledao je Isusa i pitao se zašto On nešto ne poduzme i riješi ga teške brige. Isus je nijemo uzvraćao pogled iz kojeg mu se činilo da mu ipak želi nešto reći, ali sve je ostajalo samo na uzajamnim i nijemim pogledima. U crkvu je išao sve rjeđe jer mu se činilo da ga mnogi suseljani gledaju s podsmijehom. Jedne večeri dok su sjedili uz ognjište i grijali se u hladnoj jesenskoj noći, dođe sin Joso iz prela i veli: Ćaća, ja san naša' curu i ja bi se ženija! Eee, neka san i to doživija! s osmijehom na licu reče Martin. Eee, moj sine, ako ona ne donese dobar miraz teško da ćemo izgurat' zimu reče posprdno Marija. Ti muči! Neg', Joso, čija je, otkud je, znan li je? upita znatiželjno Martin. E pa to ću van reć' kad dođe vrime, za misec dana, a vi se pripremajte za prošnju! zagonetno i ushićeno reče Joso. A kad je tako pričekat' ćemo, al' pazi da bude iz prave i vridne 'vamilije. Ćaća, ja ću je dovest' sebi i meni će bit' dobra, a vi vodite svoje brige! odgovara Joso kao zreli muškarac iako mu je tek devetnaest godina. Eee, moj sinko, bojin se da se ni ona neće usrićit' ode ka' ni ja. Ako se tvoj ćaća ne opameti, moraćeš i ti u svit ka' i tvoj pokojni did za koron kruva tužnim glasom doda Marija. Martin svjestan težine Marijinih riječi ustade i ode u krevet bez riječi. Sutradan ode u mlin nenaspavan jer nije oka sklopio. Zamišljeno je ulazio i izlazio iz mlina, povirivao hoće li tko otkuda naići sa žitom. Voda je žuborila, prolazila pored mlina, a lopatice su nijemo mirovale kao da su ispustile dušu i nemaju više snage da se odupru svojoj obamrlosti. Martin je cijelo jutro razmišljao o snahi koja će mu ubrzo doći u kuću, a on godinama poznati mlinar nema ni za prave svatove 215

216 MIRKO SANKOVIĆ kakvi priliče jednom mlinaru. Ušao je u mlin, stao ispred Isusa i dugo Ga gledao. Kroz glavu su mu bezbroj puta prolazile Marijine riječi Josipu: "Ako se tvoj ćaća ne opameti, moraćeš i ti u svit ka' i tvoj pokojni did za koron kruva. Tražio je rješenje od Isusa, a On ga je kao i uvijek gledao nijemo i bespomoćno. Nada' san se od prvog' dana da ćeš me Ti izbavit' od 'vaki briga, a Ti me samo gledaš kako se patin ka' vrag u malo vode. Virova san u te', virova san u poštenje, a gle što san dočeka'!? Sin mi se jedinac ženi, a ja neman ni u livoj ni u desnoj! Za nas oba' nema mista u ovon mlinu! 'Edan od nas dva mora van! Il' ja il' Ti! Mlin je meni naminija moj pokojni did i tako će i bit'! reče to ogorčen Martin te skide sliku s čavla, otvori prozorčić i baci je u vodu koja je uz prasak prihvati i ponese nizvodno. Bujica ju je okretala kao da je želi što bolje upoznati prije nego je ponese daleko od svih čavala koji su je prikivali zahvaljujući strahu bespomoćna i jadna čovjeka. Ne dozvoljavajući joj da potone brzaci je odvukoše od Martinova pogleda, a on zatvori prozorčić i promrmlja sebi u bradu: Oprosti mi, Bože, nisan moga' drukčije! Prova' san pošteno, al' ne iđe. Izišao je, zaključao mlin i rastresen otišao pravo kući. Mariji nije smio reći što je napravio, ali se ipak nadao da će tako riješiti sve svoje probleme i opravdati takvu tešku i bogohulnu odluku. Tvrdo je odlučio da će raditi kao i prije. Dosta mu je bilo slušanja Marijinih prodika, a i sam je shvatio da je teško živjeti dobro i pošteno. A najviše od svega dotukla ga je sinova odluka da se oženi još ove jeseni. Doduše za par godina bi se mogla i kćer Mare udati, a škrinja s mirazom ne može se napuniti ako posao ne ide. Mariji još ništa nije govorio. Svakim danom donosio je kući sve više brašna i novaca. Ona ga je s nevjericom promatrala, a on je priželjkivao da jesen potraje što duže i da zaradi što više do sinove svadbe. Jednoga jutra dok su Martin i Joso išli nakositi bujadi za nastor Martin priupita: Joso, vidin iđeš u prelo često, a niš' se ne fališ!? 216

217 MLINAR A što bi se falija, ćaća? Lipo san ti reka' da se spremiš za prošnju. Aha, pa reka' si, al' nisi ono najvažnije. 'Ko će doć' u moju kuću, čija je, kaka je, ima li kakog miraza i, i... 'Aj' dobro kad si navalija! Večeras ću je dovest' kući pa ćeš je vidit' i pitat' što god 'oćeš! reče odrješito Joso. Večeras!? iznenadi se Martin. Eee, večeras! Da me više ne gnjaviš i ne ispitivaš. Dobro! A 'esi l' reka' mami da se pripremi, da nešto lipše spremi za večeru?! Niš' se ti ne boj, mama zna! A ućemo samo zera da je upoznate i da dogovorimo ka' ćete ić' u prošnju. A kad je tako, doću danas zera ranije iz mlina da vas dočekamo svi u kući. Dopodne dovezoše bujad, a popodne Martin ode u mlin sretan što je dočekao taj dan i što će sina oženiti kako i pripada jednom mlinaru. Kad se noć primakla Martin stiže kući, a Marija užurbano posprema po kući da buduća snaja ne pomisli kako u kući nema ženske ruke. Što i' već nema? progovori Martin već nervozan od čekanja. Sa' će, sa' će, samo što nisu! umirujućim ga glasom tješi Marija. Kad za nekoliko minuta zalaja pas u dvorištu. Leti, dočekaj i' na vratima kako je i običaj! podviknu Martin, a Marija s osmijehom na licu bespogovorno posluša. 'Ajte, 'ajte dico moja, ulazite! blaženim će glasom Marija. Dobra veče'! reče Ivka. Martin se diže sa stolice, priđe Ivki i pruži joj ruku. Eee, nek' san i ovo doživija! Ja san Martin, Josin ćaća. Ja san Ivka, morda me se ne sićate? Dugo san bila kod tetke u Gospiću, a ode san samo nekolka miseca otkad mi je tetka umrla pa san se morala vratit'. 217

218 MIRKO SANKOVIĆ Ma sidajte pa ćemo unda lipo podivanit' o svemu! polu zapovjednim će glasom Marija. Svi posjedaše, a Martin nastavi s ispitivanjem: Nude, 'ćerce, da te još priupitan. Ma čija si ti kad si iz sela? Pa ja san van 'ćer Ivanova i Mašina. Ivana Sudara, pokojnog dida Miće? začuđeno će Martin. E, e otoga Ivana reče Ivka. Aha, sad znan! A kako ti je ćaća, on je već dugo bolestan nešto na pluća, aaa? A, 'est, 'est. Sad mu je zera bolje pa more nešto i radit' oko kuće. A kolko on ono ima vas dice? Devetero. Martine, 'oćemo li mi doć' do beside o' tebe, aaa? upade Marija. Što bi ti zera popila, aaa... bil' zera soka od bazge il' od drina? Ma, svedno, eto more od bazge prihvati Ivka. Dok je Marija točila sok, Martin iskoristi priliku pa nastavi: A što ti veli ćaća za udaju, slaže li se on? Pa i ne baš, veli da san mogla još zera pričekat' da baren navršin osamnajst godina. 'El da nemaš osamnajst!? Pa neman, al' ću imat' na proliće. A konda je to sad važno, 'elde Joso!? nadoveza se Marija. A mama, meni ne smeta, a bome ni Ivki utješno će Joso. Veliš 'ćerce da bi se ti udala. A znaš li ti što radit', 'el te što naučila ta tetka u Gospiću? propitiva opet Martin. 218

219 MLINAR Eee, kako ne znan!? Tamo van se drukčije živi i radi i 'rani. Tamo se svake nedilje peču kolači, redovno se kuva, a bome i šeće kroz grad pridveče' oduševljena gradskim životom odgovara Ivka. Bojin se da ode neš imat' kad peć' kolače i bazat' po selu bez veze, aaa Marija? zaključuje Martin tražeći Marijinu podršku. Martine, što je god naučila dobro će joj doć' u životu kad tad, a ako Bog da' i mi ćemo zamoć' pa lipo nediljon kadikad poist' kolačić naše Ivke nadovezuje se Marija podržavajući Ivku. Joso prekinu tišinu koja je odavala neku nedoumicu što se osjećala u zraku. Da van odma' kažen prije neg' je i pitate, Ivka nema miraz ka' i neke cure iz sela, al' ja je ne ženin rad' miraza! 'El da nemaš baš niš'?! ne izdrža Martin pa upita Ivku. Paaa, iman ja nešto svoje robe. Mama nije imala tare pa neman šarenica, biljaca, tepika i, i... oti' stvari koje imaju druge cure kad se udaju. Ja van mogu samo obećat' da ću bit' dobra i vridna i virna vašen sinu Josi. Al' iman ja 'ednu lipu stvar koju ću donit' u vašu kuću kad dođen, a i sigura san da da će van se svidit' ispovjedi se Ivka. Dite moje, lako je za miraz, nismo mi sirotinja koja ženi sina rad' miraza. Nami je važnije da se ti lipo slažeš s našin Joson! A nude, što 'š nan to donit' kad dođeš? znatiželjna je Marija. Eeee... neću van reć' dok ne dođen... nek' to bude iznenađenje ne odustaje Ivka. Ma dobro, dobro! Marija, što si navalila? Vidi' ćemo kad dite dođe! Neg', evo jesen je na izmaku, a kad ste se vi planirali vinčat'? Ćaća nema se tu što čekat', cura je ode, litina je pobrana, a vidin da je i mlin proradija, aaa!? namignu Joso na ćaću. Ma vide, vide kako je on to sve lipo isplanira'. Znači ti ne bi prizimija još ovu zimu sam u krevetu!? podrugljivo će ćaća. 219

220 MIRKO SANKOVIĆ Fala tebi ćaća, al' meni je dosta borbe s kićenin biljcon cilu zimu! Mene će ove zime lipo grijat' moja Ivka! 'Elde Ivka!? muževno će Joso gledajući zaljubljeno u Ivku. A 'oću, 'oću... neg' nije te to pita' ćaća, Joso sramežljivo će Ivka. 'Aj' dobro ka' si navalija! Ja računan da bi bilo najbolje da sutra veče' mi lipo odemo isprosit' Ivku i odma' dogovorit' vinčanje! zaključi Joso. Sutra!? začudi se Martin. Pa dobro, Martine, Ivka je već siguro divanila sa svojima o ton. 'Elde Ivka!? prihvaća ideju Marija. Pa 'esan, 'esan! Znadu moji sve i uni će vas primit' kako i priliči kad se dolazi u prošnju. A unda niš', neg' sutra u prošnju! Ti Marija spakuj sve što već iđe, a ti nas Ivka najavi svojima pristade Martin. Marija, utočide nan sad svima po 'ednu šljivku da nazdravimo za ovo! zadovoljno će Martin. Marija utoči svima po rakiju, svi popiše zadovoljni što sve ide svojim tijekom. I tako ostadoše još sat dva u priči kako će to izgledati kad se Ivka preseli k njima. Sutradan je Martin odlučio otići na misu pa i malo među ljude da si dade malo oduška od svih problema koji su ga pratili u posljednje vrijeme. Imao je osjećaj da se preporodio, da je započeo neki novi život, da se opet sve vraća u svoju kolotečinu. Odslušao je misu onako kako to i priliči pravome vjerniku. Nakon mise kad je pošao iz crkve, velečasni ga zaustavi. Martine, dugo te nije bilo, aaaa!? Ma znate kaka je jesen, veličasni. Ne bi to vrag sve postiza i... Martine, nemoj vragat' u Božjoj kući, a i ti si čovjek koji je dokaza' svima da se more pošteno živit', 'elde!? pohvali ga velečasni. 220

221 MLINAR Ma 'esan, 'esan al'... nespretno odgovara Martin zatečen tom hvalom. 'Ajde, 'ajde, što si se snuždija! Al' moraš priznat' da sam ti i ja zera pripomoga' da postaneš taki čovjek, 'elde!? Neg' reci ti meni paziš li ti na onu sliku? Nemam kad navratit' da vidin di si je obisija, a ne bi ti škodilo i da blagoslovimo mlin pa ćeš uz božju pomoć radit' lipše i lakše, 'elde!? Al' velečasni sad san u velikon poslu pa... pa... to ćemo tamo kad se pozavršavaju svi posli izvlači se Martin u strahu da velečasni ne sazna za sliku. Dobro, dobro Martine, samo ti radi. 'Ajde, 'ajde kad već žuriš i pozdravi svoju Mariju pristade velečasni i zamaknu u svojoj mantiji za oltar. Martin je došao kući u velikoj brizi što će kad jednog dana velečasni navrati u mlin. A s druge strane bio je sretan što će večeras isprositi ruku svoje buduće snaje. 'Esi l' ti sve pripremila za večeras!? upita strogo Mariju. Pa 'esan, a otkad o ton muški vode brigu, aaa!? začuđeno će Marija. Tamo pazi što 'š pripovidat' da me ne osramotiš! Za miraz i ne pitaj jer znaš da naš Joso ne voli o ton divanit'. Isprosit' ćemo curu i Bog! zaključi Martin. Dobro, dobro, što si se pripa'? Ivka je i meni po volji i nećemo ciganit' ka' i drugi slaže se Marija. Martin je otišao do mlina, ali nije ulazio unutra jer se bojao i pomisli na svetu sliku koja mu je stalno bila pred očima. Sjeo je iznad mlina na ustavu i promatrao vodu koja ga je prolazeći koritom podsjećala na život koji mu je isto tako brzo izmicao i odnosio nadu da će jednoga dana njemu i ovome napaćenome narodu biti bolje. Pitao se je li ispravno postupio kad je bacio sliku u vodu, što bi njegovi preci rekli o tome, gdje li je ta slika završila, bi li trebao otići nizvodno i potražiti je? Očito se kajao iako mu se činilo da je došlo do nekakve promjene u njegovom životu. Vratio se kući 221

222 MIRKO SANKOVIĆ želeći misliti samo o sinu i budućoj nevjesti koji su mu bili jedina sreća u ovome trenutku. Noć se primakla, Martin se obrijao, obukao svetačnu odjeću, Marija je stavila novi rubac i novi zaslan, uprtila ličku torbu s darovima i zaustila: 'Ajmo, doba su! 'Vata se noć! Sve troje krenuše prema Ivkinoj kući. Ivka ih je dočekala u šljivaru ispred kuće sva sretna govoreći: 'Ajte, 'ajte, moji već dva sata čekaju! Uđoše u kućicu koja je odavala da se tu sirotinjski živi, ali dječica poredana oko ognjišta sa sramežljivim i zagonetnim osmijehom otkrivala su da je to jedna skromna i blagoslovljena obitelj u kojoj se zna gdje je kome mjesto. Martin pozdravi ukućane: Faljen Bog, narode! Navike! odgovoriše skoro svi uglas i ustadoše. Tu se svi pozdraviše i posjedaše. Martin odmah započe razgovor s Ivanom o jesenskim poslovima da malo razbije tremu. Ivkina mama trči oko njih i nudi sa svim i svačim pokazujući gostoprimstvo i želju da te dvije obitelji uspostave dobro prijateljstvo. Nakon pola sata Martin reče ozbiljnim tonom: Evo, da mi ne bi zaboravili po što smo došli ja ću reć' par besida! Znan da sve znate, al' red je da se to i kaže! Mi smo došli isprosit' ruku vaše 'ćeri Ivke. Naš Joso se naumija oženit' i odlučija je da to bude vaša 'ćer Ivka. Mi nemamo ništa protiv, a nadamo se da nemate ni vi. Ja van mogu obećat' da ćemo pazit' na nju ka' i na svoje dite, da joj neće valit ništa u našoj kući, a fala Bogu dok je mlina, neće bit' gladni kruva, 'elde! Eto na vami je da to isto tako blagosovite svojin pristankon i da odma' večeras dogovorimo svatove. Hm, lipo ti divaniš, Martine. Tvoj Joso je vridan i dobar dičak i ja bi da' svoju Ivku za njega, al' morda je bolje da pričekaju do prolića da ona navrši osamnajst godina, aaa... pristade Ivan uz uvjet. Ivane, za ta nekolka miseca ni amo ni tamo! Ako su oni tako naumili, ja in ne bi izlazija iz volje! A i kako mi Ličani ono velimo, željezo se kuje dok je vrućo, 'elde!? ne odustaje Martin. 222

223 MLINAR Ako se dica vole, svedno je sad il' na proliće. Ma ljudi bili smo i mi njiovi' godina pa znamo što bi sad njima bilo čekat' tolko, 'elde!? pripomaže Martinu Marija. A ja ne znan! Eto što ti veliš, Mašo, na to? pita Ivan ženu. Pa kad je tako, ja bi to pripuštila Ivki i Josi da odluče. Al' Martine ne znan kako si ti zamislija te svatove? Znaš, mi ti nismo pri novcima. Ivan je boležljiv, puna kuća dice i nismo ti mi za neke velke svatove. O ton ti ne vodi brige, to ću ja sve sredt'. Eto, ako Ivan more speć' 'edno janje da se počastimo kad dođemo po mladu dobro, a ako ne, ne mora ni to! odgovori joj Martin. A kad je tako, onda nek i' Bog blagosovi, imate naš pristanak reče Ivan. E sad bi mogla još 'edna rakija da za sve to nazdravimo, aaa!? podiže Maša bocu. Svi potvrdiše da je to dobar čas za zdravicu. Ali prije nego ispiše Martin reče: Nek' svatovi budu za misec dana. Ja ću sve sredt' s veličasnin, a svi ćemo pozvat' svoju rodbinu i prijatelje i gotovo, aaaa!? More! pristade Ivan. Čašice su zveckale svako malo, smijeh je ispunjavao prostoriju. Glasovi su se ispreplitali, svi su željeli nešto reći i doći u centar pažnje. Dim s ognjišta vrludao je po prostoriji kao da želi upoznati svakog prisutnog u prostoriji, kao da želi osobno svakog dotaknuti i ponjušiti. Neki su kašljucali, neki mahali rukama da ga otjeraju od sebe, a naš Martin nikako da ga se riješi. Svako malo dim se provlačio oko sviju i kao da ga nešto vodi stizao pravo na Martina. To su već primjetili i ostali pa je Ivan u šali rekao: Martine, izgleda da tvoj mlin dobro radi ove jeseni jer eto dim neće neg' na te', a vele na koga iđe dim il' ima il' će imat' puno novaca, 'elde!? 223

224 MIRKO SANKOVIĆ Moj Ivane, ja bi prije reka' da il' iman puno novaca il' san budala pa se ne znan maknt', a biće prije ovo drugo! Svi se nasmijaše i nastaviše pripovijedati. Martin je vješto izbjegavao temu o mlinu i o zaradi ne želeći se prisjećati zašto mu je sada posao krenuo. Obećao je Ivanu da će osobno otići u plovaniju na zapis nekoliko dana nakon prošnje. Da se običaj ne utre, na dvjema nedjeljnim misama prije vjenčanja mladenci bi trebali biti prisutni u crkvi s djeverima. Svećenik za mise prodikaonice napovida i obznanjuje kršćanskoj zajednici da će se mladenci vjenčati, navodeći njihova imena i pitajući za eventualne zapreke. Nakon toga, treće nedjelje vjenčanje se obavlja na svetoj misi u crkvi. Ivan je jako zadovoljan s novim prijateljem Martinom jer kud je bolestan tud nema novaca da svatove opremi i sve to plati, a Martinu je to nekako i godilo jer ipak je on bio glavni u svemu tome. Te večeri posjediše oni do kasno u noć, lijepo se napričaše i sve dogovoriše. Dođe i vrijeme vjenčanja. Ulazi u kuće okitiše se ispletenim bršljanom. Uoči svadbe donosi se škrinja s djevojčinom robom i darovima bez obzira je li miraz bogatiji ili siromašniji. Svatovi se okupiše pred Martinovom kućom. Nekoliko okićenih kola s upregnutim konjima i sva njegova rodbina i prijatelji dođoše nazočiti najljepšem i najveselijem događaju. Kad se dobro počastiše šljivovicom, sjedoše u kola i s pjesmom krenuše po mladenku. Putom se pilo i častilo sve prolaznike koji izađoše pred kuće vidjeti kako su svati okićeni, kako se vesele, koliko ih ima i ima li što neobično da selo ima o čemu pričati. Kod mlade ih dočeka pjesma i veselje. Cura se isprosi po ličkom običaju. Svi se časte rakijom. Potom odoše svi u crkvu, svećenik obavi vjenčanje te zaželi puno sreće i dječice mladencima u braku. Slavlje se nastavilo do dana u Martinovoj kući. Jelo se i pilo koliko je god tko mogao. Martin je dobro pazio da se ne dogodi kao kod nekih siromašnijih da iza ponoći nestane pića ili hrane. Neki su se nekoliko puta stigli napiti i rastrijezniti, a to je sve značilo da je to prava bećarska svadba na kojoj ništa nije falilo. 224

225 MLINAR Sutradan ujutro ostadoše najuporniji, ali već se i njima uznedalo. Vidjelo se na njima da bi još pili i pjevali, ali tijelo to jednostavno više nije moglo fizički izdržati pa su jedan po jedan odlazili svojim kućama. Kad su napokon ukućani ostali sami, Ivka prozbori: Eto sad kad san i ja član ove vamilije, red je da van dan darove koje san donila za vas. Prišla je svojoj škrinji, otključala lokotić i počela vaditi darove. Ova kiklja, zaslan i rubac su za vas mama! reče Ivka i pruži Mariji dar. Ma što si ti to donosila meni, dite, trebala si to ostavit' svojoj mami, znaš da ja iman toga... al' svedno fala ti. A ova košulja, pletene rukavice i šal su za moju Maru! Drž' Mare! Fala Ivka sramežljivo će Mare. Ti si Joso dobija najlipši dar, a to san ti ja - Ivka koja će ti plest', tkat', kuvat', prat' i rađat'! To san i tražija! veselo će Joso. A sad nešto najlipše što san donila za vas i što će van se siguro svidit'! reče ona Martinu. Zavuče ruku ispod kićenog biljca, izvadi veliku sliku i okrenu je k Martinu. Ajme! reče Martin i ukoči se kad opazi sliku. Ćaća, što ti je, aaa!? začudi se Joso. Ivka i dalje drži sliku, a Martin gleda u nju kao u nekakvo čudo. Martine, pa ta slika... pa to je ista slika ka' ona u mlinu... aaa!? čudi se i Marija. U prostoriji nastade muk. Svi gledaju čas Martina, čas Ivku, čas sliku. Nikome više ništa nije jasno. Martin vidi nakon kratkog oklijevanja da se to mora razjasniti pa upita Ivku: Otkud tebi ota slika, aaa!? 225

226 MIRKO SANKOVIĆ Pa ja san prije nekolko miseci prala veš i dok san 'nako tukla prakljačon po nekoj kiklji opazila san da nešto pliva po vodi. Kad san se bolje zagledala, vidin da je to sveta slika i malo pomalo voda je donese pravo meni u ruke. Izvadila san je iz vode, osušila i evo je! Ritko 'ko ima 'vako veliku i lipu Isusovu sliku pa san je naminila vami, a i znan da se u ovoj kući viruje u Boga, 'elde!? Ivka pruži sliku prema Martinu, a Martin u nevjerici pruži obje ruke i uze sliku. Ivka, fala ti na sliki, al' ovo je neki znak! Tebe je sam Bog posla u moju kuću! Eee... sad znan da je moj sin dobro izabra' kad je tebe doveja u moju kuću! Al' Martine što ti to divaniš, mi te niš' ne razumimo!? negoduje Marija, a Martin nastavi: Ovo je dokaz da me Isus nije napušta' prem' san ga se odreka', neg' da je doša' u moju kuću na 'edan još lipši način! Na 'edan poseban način, na 'edan drugi način... Sine Joso, jope' ću radit' pošteno pa kako drugima tako i meni... tebe san oženija i ne treba mi više ništa! Evo, gledajte ovu sliku! Ovo je dokaz da se Bog nije odreka' nas Ličana, neg' da je uša' u moju kuću s našon Ivkon koja nan je donila blagosov! Marija, toči rakiju svima! Ovo je najlipši dan u mon životu! Od danas će u ovoj kući bit' samo sloga i vira u Boga! Joso, kad ti priuzmeš mlin radi pošteno i ne boj se nikog' pa će ti i Bog bit' u pomoći, a ovu svetu sliku sutra ću vratit' u crkvu di joj je i misto. Da bi svi sve shvatili Martin im je morao potanko ispričati kako je i zašto u mlinu bacio Isusovu sliku kroz prozorčić u vodu i opet nastavio raditi kao i drugi mlinari. I tako nazdravljajući ličkom šljivovicom uz smijeh i radost što se sve sretno završilo ostadoše sjediti do komad noći, točnije dok petrolejska lampa ne poče žmirkati i javljati da je petrolej pri kraju. Reakcija s Fejsa: posts/ ?comment_id= &offset=0&total_ comments=1 226

227 MLINAR Nina Medakovic Matijevic Fenomenalna prica. Točno,čitajuci je,osjetim duh tih starih vremena,mirisa,boja,i kroz nju je prikazan ponos i dostojanstvo tadasnjih Licana u bijedi i bogatstvu. Bravo Mirko!! 227

228 MARINKO ŽUPAN Priča Ličkih novina 31. MARINKO ŽUPAN JAMA MAMET 28. siječnja u sati Za nas Ličane, ako je Velebit ''otac'', ovaj naziv ''Mamet'' je definitivno izveden od ''mama'' jer s 206 m vertikale i otvorom 60 x 70 metara ova gorostasna jama uistinu izaziva strahopoštovanje koje dijete ima prema majci... Poznata je po base jump skoku Felixa Baumgartnera, a o njoj i skoku snimljen je dokumentarac prikazan na mnogim TV postajama kao npr. Eurosport i sl. Međutim, odmah da naglasim, postoji jedan problem kod posjeta jami, a to je da staza nije markirana. Nekako mi je zvonilo u ušima da u dokumentarcu navode nešto tipa helikopter nije htio spustiti opremu za taj skok na livade okolo nego je dopremljena magarcima jer su se bojali mina, ali kaže se, tko ne riskira ne profitira pa sam se uputio onako rekli bi u žargonu ''na divljaka solo''. Od auta do prvog platoa pješačio sam makadamskom cestom 40-tak minuta i tu se otvara usred kamenog okoliša jedna prekrasna livada omeđena kamenim vizurama s napuštenim stanovima velebitskih pastira koji su na platou u ljetnim mjesecima sigurno imali dovoljno ispaše za blago koje se i sad uz minimalan napor mašte može zamisliti kako tumara u smiraj dana čekajući kakvu večernju ojkalicu koja bi spustila okna označavajući kraj dana i iščekivanje jutarnjeg sunca iz smjera Gračaca. Ovdje sam se susreo s prvim poteškoćama: gdje potražiti tu ljepoticu, pa sam se odlučio na orijentaciju kartom koja mi je pokazala da je Mamet sjeveroistočno od mog položaja. Ovdje je već poprilična količina 228

229 JAMA MAMET Autoportret na rubu Mameta snijega pa s jedne livadice prolazim kroz nevelik šumarak prema području punom kamena uzimajući za orijentir jedan veliki kameni kuk na moju desnu stranu, a i tu mi se čini da ima manje snijega. Uspinjem se ispod kuka i tu je bura djelomično otpuhala snijeg pa gazim čas po sitnom kamenu čas po snijegu; ovdje je temperatura uz buru debelo ispod nule tako da imam osjećaj kao da se planina ljuti što joj remetim mir svojim sitnim koracima. Nekih desetak minuta proviruje sunce pa to uzimam kao znak da planina ipak dopušta da uživam u njenoj kreativnosti oblikovanja kamenih skulptura te se sad možda i malo hvali želeći pokazati svoju veličinu na način da ne ponizi moju malenkost. Vjerujem joj, iako je njena ćud promjenjiva zato u sebi pokušavam osobnom energijom iskazati zahvalnost što brine za ovog usamljenog putnika...zanesen u tu nadrealnu igru, pitam se kako planina lako uzme dušu čovjeku, usadi neki trajni pečat pripadnosti pa kad se vratiš u civilizaciju, osjećaš se kao u gostima ''di se mora izuvat'', a negdje čeka tvoja Penelopa i što god da radiš, ne prestaješ misliti na njeno lice puno 229

230 MARINKO ŽUPAN čežnje. Navučen na ove misli prolazim kroz jedan dolac, tu je snijeg skoro do pasa, a i počelo brijati oko ušiju pa sam primoran zamotati glavu u shemag i eto tako ko' taliban nabasrljam na skupinu planinara,- ostali ljudi u šoku!! Garant pomislili koji je ovo luđak! - ni ja ni oni ni riječi. Oni od straha jer ja namjerno šutim radi zafrkancije, a i da ne napišem sad vama da nije ni meni svejedno. Čim sam ih pozdravio, kao da im je laknulo. Naime, kad si sam u planini, ima nešto kad sretneš čovjeka na mjestu gdje ne očekuješ nikoga, nešto kao iskonski nagon procjenjivanja, ali jedan osmijeh uz čaj brzo izgladi stvari pa mi se čini da nema otvorenijih ljudi od planinara, avanturista, pastira, seljaka. Odlazim dalje uz njihovo: Sretno!, a ''Ona'' kao da me doziva kovitlanjem fine snježne prašine. Približavao sam se Njenom rubu, i dok s kojih 150 metara gledam u odsječenu stijenu, pokušavam prepoznati onu istu vertikalu s koje je Felix skočio padobranom i o kojoj sam mjesecima razmišljao. Kako joj prilazim adrenalin mi sve više otvara oči i već za tren prizor je nevjerojatan. Prva misao: ''Ogromna je!!! Osjećaj straha i divljenja pomiješan ukočenošću ispucalih usta koja skupljaju ono malo sline da progutaju knedlu. Čudna euforija me hvata dok gledam ovu ljepoticu koja se protegla ispred mene i u svojoj nagosti besramno šapuće da priđem rubu. Snijeg oko ruba stvara navalu blage panike, ali ovakva dama se ne odbija i sad kad sam već tu, ne mogu odoliti da ne zavirim u njene odaje koje se igraju glatkim stijenama otkrivajući sramežljivo svoj vrat stvoren za ugriz jednog sanjara. Prilazim polako, iako mi se snijeg ne čini idealan za ovu seansu između mene i nje! Stajem na rub ne baš previše oprezno, a pogled mi pada duboko na njene mekane pokrivače na dnu koje nadgleda crnim očima crnjim od grive punokrvnog arapskog pastuha. Zar su to te oči koje lakoćom ispišu kartu za drugi svijet jednim pogrešnim korakom?! Taj pogled divljakuše vraća me u realnost tjerajući moje noge instant dalje od ruba, ali nekako mi je sada žao prekinutog trenutka jer ja volim divljakuše. Ostajem uživati u cigareti na kamenu nadomak ambisa, vadim slaninu koja ovdje savršeno paše uz frišku koricu kruha pa nakon marende tražim svoje korake za put za natrag, hodam brzo prema zapadu, a i 230

231 JAMA MAMET logički jer je nizbrdo lakše! Za tren sam već na onome kuku kojim sam se vodio, više ne mislim na mine, na to što nema markacija, jednostavno me je ''prešaltala'' u glavi, dolazim do auta i palim za Gospić, a Mamet neka mi zima nježno uspava! OoOo U knjizi Marka Čuljata Lika iz bloka jednog novinara, X. izdanje iz godine našli smo o jami slijedeće: - Austrijski B.A.S.E. jumper Felix Baumgartner skočio je 29. rujna u jamu Mamet u južnom Velebitu. Skok je trajao deset sekundi. Feliks je slobodno padao 140 m, otvorio je padobran, napravio blagi zavoj i izvrsno doskočio na planirano mjesto. O ovoj jami 200 m dubine prvi je pisao Josip Poljak u svom vodiču po Velebitu. Naveo je da se na dalmatinskoj strani južnog Velebita, kod Ražovog kuka (791 m) u dolcu Dragi nalazi propast zvana Mamet koja je u promjeru široka m, a duboka 150 m. Ovaj austrijski automehaničar (43) skočio je s "ruba svemira" 15. listopada s visine od m, probio je i zvučni zid. Priča Ličkih novina

232 JURE KARAKAŠ Priča Ličkih novina 32. JURE KARAKAŠ SOM (Povijesna pripovijetka) 4. veljače u 23,00 sati Na visokoj strmoj klisuri iznad šumne Kupe bijeli se poput elegantnog labuda grad Ozalj. Opasan debelim zidinama s brojnim okruglim kulama, siguran i čvrst čuva u svojim brojnim zgradama mirne i krotke stanovnike zaokupljene svakidašnjim poslovima. Stražari i vojnici u kulama budno motre okolinu, posluga neprekidno nešto radi, dotjeruje, majstori uvijek imaju posla oko sitnih popravaka, a djeca se deru i trčkaraju između zgrada najviše se zadržavajući u golemom dvorištu ili na travnatom prostoru između grada i gradskih zidina. Zidine su toliko visoke da ih nijedno dijete ne može prebaciti kamenom. A ako bi i htjelo baciti kamen, odozgo bi mu priprijetio stražar i sve ih potjerao natrag u dvorište. Među tom brojnom djecom su i dvije razigrane djevojčice Ane Katarine Zrinski: malena šestogodišnja Aurora Veronika i ozbiljna jedanaestogodišnjakinja Judita Petronela. Dok su se djeca naganjala između visokih čvrstih zidina po njegovanom travnjaku, duboko dolje ispod klisure sjedili su na ribičkim sjedalicama uz obalu nabujale Kupe stasit, lijep dvadesetjednogodišnji mladić i desetogodišnji dječak. Obojica su držala duge ribičke štapove i pecali. Voda je dosta brzo odnosila plovke nizvodno, a njih su ih dvojica polako vraćali i opet puštali. Pokraj njih je bila košara u kojoj se praćakalo nekoliko srebrnih riba. - Krsto, - prvi je progovorio dječak reci mi pošteno, je li te strah kad sa nađeš u bitki? Kad vidiš da prema tebi juri na konju strašni Turčin i urla! 232

233 SOM - Ha, ha, ha! nasmija se mladić. - Pa naravno da me strah. Samo se lud čovjek ne boji. Otkud su ti sad pala na pamet takva pitanja? Pazi, plovak ti je potonuo! Vuci k sebi! Dječak trgnu štapom a iznad vode se zakoprca ribica ne veća od dječakova dlana. I upravo kad je htjede povući na obalu, izbaci se golema riba, proguta i ulovljenu ribicu i udicu, snažno trznu štapom i nestade. Dječak razočarano stade gledati u štap na kojem je visila tanka uzica s plovkom, bez udice. - Jesi vidio, Krsto! - Štuka! mladić, također iznenađen, pomilova dječaka po kosi. nema prokletije ribe u našim vodama! - Ima, ima! dječak se povrati od iznenađenja i razočaranja. Som! I taj napada sve što je manje od njega. - E ne bi se reklo da je prokletiji od štuke. Ona ti je pravi razbojnik. Daj da ti privežem novu udicu. Nastavili su pecati. Imali su dosta sreće i košara se polako punila. - Krsto, mama kaže da si kao mali bio jako miran i da nikad nisi plakao, i da je baka Uršula govorila kako ćeš biti veliki junak - Ma daj, Ivane, nemoj joj vjerovati svaku. Ona me najviše čuvala kad sam bio mali i tako me dobro pazila da vjerojatno nisam ni imao razloga za plač. To je ona razglasila kako je naša mama govorila da ću biti veliki junak. Znaš, tvoja mama ima razvijenu maštu. Znaš li ti da ona piše i pjesme. - Kako ne bih znao! Pa ja ih joj pomažem prepisivati Razgovor je prekinuo snažan brkat čovjek u zelenoj odjeći, sa šojkinim perom zataknutim za lovački šešir i lukom s tobolcem prebačenim preko ramena. Prešao je čamcem Kupu s druge obale, privezao ga za korijen vrbe i prišao iznenađenim ribičima: - Gle, gle, slavni markiz Fran Krsto Frankopan i njegov u budućnosti ne manje slavni nećak Antun Ivan Baltazar Zrinski. - Ho, ho, ho! Črt Podolšek od Metlike, veliki lovac na puhove i jazavce i čuveni majstor za liječenja rana puhovom i jazavčevom masti. Koje dobro, Črte! 233

234 JURE KARAKAŠ Golemi brkonja iz svoje lovačke torbe izvadi crvenu jabuku i dade je dječaku: -Uzmi, mali Baltazare, i ne ljuti se što ti je štuka odnijela lovinu, ha, ha, ha! Vjeruj mi, puno sam toga u životu prošao, li sam tako što rijetko kad viđao. Pa tako, lovim neke lovokradice koji prelaze Kupu s vaše strane i love u šumama moga grofa. Vidio sam vas pa rekoh, hajde da za svaki slučaj nešto više saznam. Jeste li možda vidjeli kakve ljude da prelaze na našu stranu? - Nismo, Črte. I u našim šumama čine goleme štete - A nosim i dvije posudice puhove masti grofici Katarini. To sam joj obećao kad smo se prošli tjedan sreli u lovu. Sjećaš se, mali Antune, ti si joj nosio neku knjigu - Nije mama išla u lov, što je tebi, Črte. Pratila je tatu i dok je on lovio, mi smo čitali - To je bio «Putni tovaruš», je li upade mu Krsto u riječ. - Ne znam. Znam samo da su bile neke molitve To je meni bilo dosadno, uf - Dobro, dobro, što odmah povisuješ glas. Evo ti posudica pa ih odnesi mami nasmiješi se brkonja u zelenom. - Da ne bi! Nosi ih sam. Mama će biti sretna ako joj kažeš kakvih novosti s kranjske strane. Ujo i ja ćemo ti čuvati čamac dok se ne vratiš. Lovac odmahnu glavom mrseći nešto sebi u brk i uputi se prema pomičnom mostu koji je bio spušten, a vrata u bedemima zatvorena. - Reci da te ja šaljem! viknu za njim Krsto. - Ujo, hajdemo uzeti čamac i loviti na sredini rijeke! Možda više ulovimo. - Hajde, neka ti bude! Dok se Črt vrati, mi ćemo uživati. Ovu košaru ćemo podići gore na vrbu da je ne odnese kakva životinja ljubiteljica ribe, a torbu s udicama i plovcima ćemo ponijeti u čamac.. Krsto je uzeo košaru i podigao je na jednu visoku granu, zatim su obojica sjela u čamac, odvezali konopac i polako zaveslali 234

235 SOM uzvodno. Zaustavili su se blizu suprotne obale gdje je struja bila vrlo spora i zabacili udice. - Ujo, ujo, evo jedne! Antun je jako trznuo i na udici se zakoprcala sitna ribica. - Čekaj, Ivane, čekaj malo! Promijenit ćemo udicu! Krsto skine s udice ribicu i baci je u čamac do svojih nogu. Stavit ću ti trokuku i čvrst predvez. Nešto mi je palao na pamet izvadi iz torbe trokuku s predvezom i pričvrsti je na dječakov štap s vrlo dugim povrazom, zatim na trokuku nabode još živu ribicu. - Ne! dječak skoro zaplaka. To ribicu boli! htjede oteti Krsti ribicu i baciti je u rijeku, ali je bilo kasno. Trokuka s ribicom već se našla u vodi. Vidjelo se kako ribica pokušava svim silama pobjeći pa je plovak poskakivao na površini. - E, moj Ivane, tako ti je to u animalnom svijetu. Sve što je živo, u času izgubi glavu ako je neoprezno. I tvoja je ribica bila neoprezna - Nije! dječak nastavi žaliti. Kako si je mogao onako probosti - A kako si je ti mogao vući kad joj se udica zakvačila za usta! Misliš da to nju nije boljelo? I ti si okrutan. Kažem ti, to je animalni svijet - Što to znači animal - dječak nije ni izgovorio, kad nešto tako povuče štapom da je skoro odletio iz čamca onako obučen. Čvrsto ga stegnu objema rukama i povuče natrag. Štap se savi do same površine, a dječak se prodera: - Ujo, ujo, što je ovo! i zategnu još jače. Krsto se bio pozabavio svojom udicom i kad je spazio što se događa, brzo priskoči dječaku u pomoć. - Čvrsto drži, ne daj se! prihvati dječakov štap pa su sad obojica napeto gledala u zategnuti povraz. Čamac je počeo kliziti sad na jednu, sad na drugu stranu rijeke, a njih dvojica su čas popuštala uzici, čas zatezala pazeći da se štap ne prelomi. - Ujo, ujo, što je to! Da nije velika štuka! dječak je sav treperio. 235

236 JURE KARAKAŠ - He, he, Antune moj, danas imaš vrašku sreću! Vidjet ćeš i sam kad se izbaci. - Isuse dragi, pa ona vuče čamac! dječak je razrogačenih očiju gledao u vodu, ali je vidio samo povraz koji se sad diže prema površini, sad opet spušta. A što ako prekine uzicu? - A, ništa! Ostat ćemo bez ulova. Zato pazi da ne trzaš jako. - Ujo, ujo, evo se diže na površinu - Vidim, što se dereš! Krsto se zagleda u dubinu, ali spazi samo golemu vijugavu sjenku koja se opet izgubi u dubini pa se udalji od čamca nizvodno. - Gle, ujo, evo vuče čamac nizvodno! Hoće li nas daleko odvući? - Ne boj se! Sad nailazi kamenito i plitko dno pa neće moći dalje. Vratit će se natrag. - Gle, ujo, evo nas vuče uzvodno! Pa kad će već jednom stati. - E, moj Ivane Antune Baltazare. Ta ne staje lako. Jedino nam preostaje da je izmorimo. Obojica su čvrsto držala štap pazeći da ne trzaju naglo. Malo su popuštali povraz pa opet zatezali. Dječaku su ruke već gotovo klonule. - Ujo, ja ne mogu više - Ne puštaj štap! Izdrži još malo! - Eheeeej, Krstoooo! začuo se glas kranjskog lovca. Dolazi! Tebe i malog zove grofica da dođete gore! Eheeeej! - Isusek, pa Črt se već vratio! Pa kako je mogao brže otići gore u grad i vratiti se! stenjao je dječak. -Nije to već, moj Ivane, mi se prilično dugo navlačimo s ribetinom. Pazi, pazi, evo se diže. Još nije ni izgovorio do kraja, kad se ribetina izbaci točno uz rub čamca i poprska ih obojicu. Dječak od straha ispusti štap i pade na leđa u čamac, ali Krsto ostade priseban. 236

237 SOM - Što se to događa? na obali se nađe Črt pa kad spazi golemu ribu, baci se u vodu onako obučen, dopliva do čamca i prihvati se štapa koji je Krsto jedva držao. - Vidim da si na izmaku snaga, markiže. - Tko, je l ja! To ti se samo čini. Ima u mene snage ako treba i do noći se navlačiti s ovom nemani. - Neće trebati! veselo će Kranjac. Evo se već umorio. - Som! Ujo, je li da je som? dječak se podiže s dna čamca pa i on prihvati štap. Sad su ga sva trojica čvrsto držala. Ujo, od čega je ovaj povraz kad je ovako čvrst? - Krsto, diži ga! Črt se naže nad vodu. Krsto pažljivo, malo po malo poče namotavati povraz oko sebe i podizati plijen. Iz vode se pokaza golema ružna glava prevelikih otvorenih usta kraj kojih su visjeli debeli brkovi. Črt ga objema rukama uhvati za škrge i svom snagom povuče u čamac. Ribetina poklopi dječaka i on se opet nađe na dnu čamca, ali se izmigolji i stade veselo skakati. Krsto odmota povraz i pusti ga u čamac - Som! Jesam rekao da je som! Uzbuđeno je skakao dječak. - Ivane, smiri se! opomenu ga Krsto i istog se časa naglavačke izvrnu u vodu. Som ga je raspalio repom tako snažno, da je izgubio ravnotežu i pljusnuo preko ruba. - Ha, ha, ha! Črt se stade smijati. Vidi ga kako je bezobrazan. Ne poštuje njegovo gospodstvo markiza Frana Krstu Frankopana, sram ga bilo! Ho, ho, ho! - Ujo, ujeo, jesi dobro! Daj ruku! usplahiri se dječak. Krsto stade polako plivajući gurati čamac prema obali, a Črt se prihvati vesla pazeći da riba ne iskoči.. - Ivane Antune, grofiću mali, čuvaj se da te ne opali repom. Drži za svaki slučaj povraz i zaveži ga za ovaj obruč pokaza Črt željezni obručić za koji je bio pričvršćen konop za vezivanje čamca - Dječak ga posluša. Sad se može bacakati koliko hoće, ali neće majci izaći iz čamca! dječak se veselo zagleda u ribetinu čudeći se brkovima i golemim ustima. 237

238 Črt je doveslao do vrbe s košarom, a Krsto je doplivao za njim i privezao čamac za korijen vrbe. Dječaku se sad košara činila bezvrijednom, premda je u njoj bilo podosta lijepih i pozamašnih riba. Izvukli su soma na obalu i promatrali ga. Još je samo povremeno mlatio repom. Kad se dječak sagnuo da ga bolje pogleda, som se iznenada trznuo i bacio uvis okrenuvši se u zraku prema vodi. - Ujo, ne daj! viknu dječak, a Črt i Krsto baciše se na ribetinu zabivši joj prste u škrge i odvukoše što dalje od vode. - To su mu posljednju trzaji! Krsto se diže zadihan i mokar. Kako ćemo to odvući gore u grad? Hoćeš nam pomoći, Črte? - Žao mi je, Krsto, ali se moram žuriti natrag. Već će netko naići. Črt odveza čamac, baci na obalu njihov pribor za pecanje, sjede i odvesla na drugu stranu. Gospodo, doviđenja! Vidimo se nekom drugom prilikom! Krsto, ako što saznaš o krivolovcima, javi mome grofu! Doviđenja! i začas se nađe na drugoj obali. 238

239 MOJI PSI - MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI PRVI KORACI Prvi koraci 1. Krešimir Račić, VII. razred Osnovne škole Lovinac MOJI PSI - MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI 8. svibnja Jeste li ste se ikada zapitali zašto je pas čovjekov najbolji prijatelj? Zašto ljudi imaju pse? Zašto ih vole? Zašto ih vode na izložbe, rade s njima? Možda jeste, a možda i niste. Nisam niti ja dok moja sestra nije nabavila prvog retrivera. Od tada mi se život potpuno promijenio. Mislim da sam sazrio, počeo shvaćati što je zapravo prijateljstvo i ljubav. Počeo sam shvaćati tko je zapravo pas i zašto je on toliko važan čovjeku. Nikada nisam razumio ljude koji su u stanu imali psa. Mislio sam da su čudaci. Pitao sam se što će im ta džukela u stanu samo da prlja i pušta dlake. Moja sestra je godinu dana nagovarala mamu, a posebno tatu da kupimo psa. Čak je i dugo štedjela. Kad su napokon popustili, te rezervirali štene u jednoj uzgajivačnici, njenoj sreći nije bilo kraja. Nisam je razumio. Naprotiv, mislio sam da je malo skrenula. Kad je konačno došao taj dan, dan kada je u naš život ušla naša prva retriverica Croa potpuno sam se promijenio. To 239

240 slatko malo biće, ta pahuljasta zlatna dlaka, te bucmaste male šape i predivne šarmantne oči osvojili su me na prvi pogled. Još sam uvijek mislio da sam dobio plišanu igračku jer Croa je uistinu takva i bila. Odmah sam je zavolio, te nakon samo par dana nisam više mogao zamisliti život bez nje. Moja sestra je preuzela brigu oko nje, ona je njezin pas, ona ju je dresirala, a ja sam uživao s njom. Croa je rasla i sve me više iznenađivala iz dana u dan. Nisam nikada mogao zamisliti da jedan pas može biti toliko poseban. Nisam nikada mogao zamisliti da pas može čovjeku pružiti toliko ljubavi, toliko utjehe, toliko mira i zabave. Kad god sam bio tužan, kad god sam plakao, ona je došla do mene, stavila svoju toplu glavicu u moje krilo i gledala me tužnim pogledom kao da kaže: Znam kako ti je, no nemoj plakati, ja sam tu!. Puno sam se puta zapitao jesu li su svi retriveri takvi ili sam ja imao veliku sreću i dobio najbolju kujicu na svijetu. Odgovor sam dobio vrlo brzo, jer je moja sestra registrirala uzgajivačnicu i odlučila proširiti uzgoj. Odgovor koji sam dobio bio je u obliku još jedne bijele pahuljice, sada 45 kg teške po imenu Gun. Toliku privrženost, blagost i nježnost nisam mogao niti zamisliti, pogotovo od jednog muškarca. A zašto sada sve ovo pišem? Zašto iznosim jedan dio svoga života? Odgovor je vrlo, vrlo jednostavan. Pošto sam shvatio ljude koji imaju pse i koji s njima čitav svoj život dijele svoju kuću, svoj stan i dvorište prestao sam shvaćati one koji ih nemaju, one koji ne znaju ili ne žele znati za tu toplinu i ljubav koju psi pružaju. Mnogi su nam se smijali jer smo kupili pse, jer smo za njih dali više nego što je plaća mojih roditelja. Nitko nije shvaćao kolika je čar i koliki je doživljaj kada ideš sa psima na jezero ili rijeku i kada se oni izbezume od sreće. Nitko ne shvaća zašto se ja sa svojim psima idem igrati u snijegu, zašto volim gledati kada kopaju tunele, kada se valjaju i kada im nosovi budu prekriveni bijelim pahuljama. To je nešto nevjerojatno koliko psi uživaju u svakom trenutku u prirodi, u kakvom oni skladu sa prirodom žive. Jako sam sretan kada vidim kako oni uživaju, kako su mi zahvalni na svakom lijepom i nježnom trenutku. Mislim da bi se ljudi trebali ugledati na njih, jer toliko se veseliti sitnicama je stvarno lijepo. Ljudi su to odavno 240

241 MOJI PSI - MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI zaboravili. Psu je dovoljno da mu daš plastičnu bocu da nosi u ustima on će biti toliko sretan, da će rušiti i mlatiti sve oko sebe mahanjem svojeg repa. Kakva su tek sreća i veselje izložbe pasa. Oni koji nisu probali, ne mogu niti zamisliti. Kakav je to ponos kada ti pas bude proglašen za jednog od najljepših pasa izložbe, još k tome pod suđenjem poznatih europskih sudaca. To je, kao da sam dobio Oskara za najbolju ulogu u nekom filmu i više od toga. A kakva je tek sreća kada ti kujica podari leglo, kada u kući imaš desetak malih zlatnika koji još niti ne gledaju, a ti ih možeš promatrati kako rastu i kako napreduju. To je jedan od najljepših trenutaka. Uistinu obožavam svoje pse, obožavam život s njima, veselim se svim novim avanturama i izletima s njima, te se s radošću prisjećam onih već proživljenih avantura koje su tu negdje, malo zametnute, no nikada zaboravljene. Netko je davno rekao: Ljubav se ne može kupiti novcem!, no ja se ne bih složio. Za mene puno više vrijedi ona novija izreka: Onaj tko je rekao da se ljubav ne može kupiti novcem, zaboravio je na psiće! I to je stvarno istina. 241

242 Ružica Draženović VI. razred Prvi koraci 2. Ružica Draženović VI. razred Osnovne škole Luke Perkovića, Brinje MOJ DJED 22. siječnja u sati Već odavno nema moga djeda, a ja ga se tako često sjetim. Bila sam mala, ali dovoljno velika da njegov osmijeh i šale i danas žive u meni. Pamtim osobito njegovu visinu. Mislila sam tada da moj djed još uvijek raste i da će me jednog dana posjesti na ramena i vidjet ću svoju baku Baricu s druge strane Brinja. Oh, najdraži su mi bili njegovi brkovi. Često sam ga ljutila zbog njih jer su bili prezanimljivi za moje prstiće. Voljela sam ga puno. Težak seljački život i rad po tuđinama ostavili su dubok trag na njegovom izboranom licu. Kosa mu je bila sijeda poput srebra. A volio je zapjevati moj djed. Moj tata bi uzeo harmoniku, a onda bi krenula pjesma, ona lička, glasna. Razvukao bi tata harmoniku, a pjesma bi se orila našom dolinom. Na kraju ne bi izostao poklik: Pokreni jače! Bio je moj djed ljubitelj goveda. Često sam ga čula kako priča nešto našim crveno - bijelim volovima. Onda bi naš Šaronja podigao visoko glavu i riknuo da se sva dolina zatresla. Znao je reći: S blagom trebaš znat, on te razumi ka čovik. Nema više moga djeda, nema ni Šaronje, a nema ni pjesme, a ja sam tako voljela svoga djeda Dragu. On živi sada u mom srcu, u uspomenama. 242

243 MOJ DJED P.S.: Dragi čitatelji, nadamo se da će ovim primjerom poći i drugi mladi čitatelji Ličkih novina i da ćemo imati materijala za poseban prilog. Znači, učenici i učenice, studenti i studentice šaljite svoje radove, mogu biti, uz literarne, likovni ili čak filmski, rado ćemo objaviti na našim stranicama. Reakcija s Fejsa: George Zdunic Takovi su naši djedovi. Moj dida mi je dao 55. Chevroleta, pa ga i danas vozim - velikoga Silverada 4x4 Automatic. Dida i Baba su osnovica ličkih običaja i familija.u kraju kao i u Americi. 243

244 Marija Draženović, VIII. razred Prvi koraci 3. Marija Draženović, VIII. razred Osnovne škole Luke Perkovića Brinje JABUČICA 26. veljače u 9.30 sati Jabučica je naš najrodniji i najlipši komad zemlje. Ravna je kej dlan i leži baš kraj puta ča vodi kroz polje. U njejem dnu raste krošnjasta jabuka pa je po njoj i dobila ime. Kad leti gremo spravljat seno, onda najrađe gremo baš na Jabučicu jer znamo da ćemo bar malo počinut u ladovini. Al ovo leto eto zla. Pronesal se selom glas da kroz naše mesto gre strada. Neki se poveselili, a neki bome i nisu. Izlazili ljudi u polje, gljedali i kontali kadi bi ta cesta mogla proć. Za malo vremena dojdeše neki ljudi, obiližiše mesta belim trakami, i pravo na našu Jabučicu. Kad je to vidil moj ded kej da ga je grom strefil. - E, ne more to tako, to mi je najbolji komad zemlje - jadil se ded. Oni sve lipo izmiriše i platiše ča su zeli. Moj se ćaća složil s tim, ali ded nikako ni. Posivil u licu, s rukami na leđi, samo je šećal dvorišćem i nešto mrmljal u sebi. Činil mi se nekako manji i pogrbljeniji kej da se Kapela na nj navalila. Ni se više s manom šalil, a meni je bilo žal. Kad jedno jutro zagrmiše strojevi, veliki i strašni i razrovaše našu Jabučicu. Dedu su suze udrile u oči kej da su mu u prsa zarovali i u srce ga ranili. Mislila sam da će mu srce puknut. 244

245 JABUČICA - Kolike sam voze sena dopeljal s nje, a kakovu sam šenicu jimal, kej cekin. Nis mislil da ću vo dočekat. Sad bi najrađe u crnu zemlju propal! - Nemoj tako, dede: Ti i ja ćemo se vozit u Split vom stradom i bit ćemo začas kod tete Ruze. A sićaš se kako smo jedanput išli, rekal si da se put otegal kej gladna godina. Tila sam ga razveselit da se siti kako smo se kupali u moru i kako mi je kupil veliku školjku. - Znaš, dede, da će narod divanit: Vaj put gre preko Josine Jabučice. Ded me pogljedal velikim, modrim očima i zagrlil. Ositila sam da mu moje reči liče dušu i vidila u njima neku svitlost, vedrinu. Nešto mi je divanilo da se složil s manom. Sićam se da mi je jedanput rekal: - U životu se uvik moraš nada boljem. Pošli smo u kuću. S polja se čula buka strojev. Ded me zel za ruku i nasmijal se kej da je pročital moje misli. Sad imam samo jednu želju, da se ča prije zgotovi ta strada pa da ded i ja skoknemo u Split teti Ruzi. Daj Bože da se va moja želja ispuni pa će i moj ded opet bit onaj isti i smijat se samo nako kako je on znal. A naša Jabučica ča na svojoj grebenici drži stradu, bi će mu ponos i dika. 245

246 RADOVI UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE DR. JURE TURIĆA GOSPIĆ Prvi koraci 4. RADOVI UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE DR. JURE TURIĆA GOSPIĆ U VELIKOJ PLANI S BOŽIDAROM JERKOVIĆEM 14. ožujka u sati Novinarska grupa, mentorica Đurđica Luketić 22. listopada novinarska grupa posjetila je gospodina Božidara Jerkovića, doktora molekularne biofizike, koji živi nedaleko od Gospića, u selu Velika Plana. Zainteresirani za njegov znameniti Centar samoodrživosti ili Eko centar Lipa krenuli smo u jednu novu i nezaboravnu avanturu. U vrijeme kada mladi često ne znaju kamo bi sami sa sobom, te im se život svodi na gledanje televizije i pretraživanje internetskih stranica, dok je većina odraslih opterećena novcem i zaradom, Božidar Jerković nam je pojasnio kako nije sve u bogatstvu, slavi i moći Možete li nam se ukratko predstaviti. Gdje ste rođeni? Gdje ste završili osnovnu i srednju školu te fakultet? - Rođen sam u Splitu. Osnovnu sam i srednju školu završio u Splitu, a Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Kasnije sam nastavio školovanje u Americi, gdje sam ubrzo i doktorirao Kad ste se doselili u Veliku Planu? - Doselio sam se 30. ožujka

247 U VELIKOJ PLANI S BOŽIDAROM JERKOVIĆEM U razgovoru u Velikoj Plani 3. - Što vas je nagnalo na put u Liku? - Lika je izabrala mene. Ona se jednostavno dogodila. Mogao je to biti i Meksiko ili bilo koja druga država. Htio sam doći i ostvariti svoj san ondje gdje je to najpotrebnije. Lika je idealno mjesto za mene. Moram priznati da mi je dosadio i urbani način života u Americi. Ovdje je svaki dan poseban i neopisivo lijep. Okruženje u kojem trenutno živim omogućuje mi da sada sve puno jasnije vidim Kako su vaš projekt prihvatili stanovnici Plane? - U početku su bili vrlo skeptični i nepovjerljivi, te puni pitanja, ali sada pomalo počinju prihvaćati moje ideje Čime sve trenutno raspolaže vaš Centar samoodrživosti? - Centar samoodrživosti trenutno ima tri indijanska tipija, salon uređen u kaubojskom stilu, drvenu kuću za razna okupljanja: radionice, jogu, samurajsko mačevanje Aikido. Ima i nekoliko jahaćih konja Kome trenutno Centar najviše može pomoći? 247

248 RADOVI UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE DR. JURE TURIĆA GOSPIĆ - Svakome tko se trenutno nalazi u njemu. Ovdje čovjek ima priliku osluškivati prirodu: žubor potoka, miris cvijeća, pjev ptica, razigranost konja, ljepotu jutarnje zore, svježi zrak, i još puno, puno toga što nam priroda nudi Mišljenja ste da je u središtu svega priroda. Zašto baš priroda? - Priroda nije središte, ona nije iznad svega. Priroda i čovjek su kao jedno. Oboje su jednako važni i jedno bez drugoga ne mogu Jeste li duhovna osoba, vjerujete li u Boga? - Treba razlikovati religioznost od duhovnosti. Smatram da sam duhovna, ali ne i religiozna osoba. Religija nameće pravila koja religiozna osoba mora poštivati, dok je duhovnost dar koji svaki čovjek može posjedovati Koliko ste turista imali ovo ljeto? Je li bilo više stranih ili domaćih? - Bilo ih je dosta, više stranih nego domaćih. Prvo bih objasnio razliku između putnika i turista. Turist je osoba koja je spremna potrošiti dosta novaca, dok je putnik osoba koja želi biti, u mome slučaju, združiti se s prirodom, boraviti bez mobitela, računala, interneta, facebooka i raditi, pomagati oko imanja ili bolje rečeno volontirati. Tako da mogu reći da je bilo više putnika, nego turista Koji vam je znanstvenik najveći uzor? - Nikola Tesla je veliki čovjek. Smatram ga jako hrabrom, jedinstvenom i odvažnom osobom. On je čovjek koji je vjerovao svojim načelima i znanjima Kad ste se počeli zaljubljivati u zemlju, šume, planine? - Jako rano. Još sam u djetinjstvu često boravio u prirodi sa životinjama. Tada sam se osjećao kao potpuna osoba Čime su vas inspirirali američki Indijanci? 248

249 U VELIKOJ PLANI S BOŽIDAROM JERKOVIĆEM - Puno sam naučio od Indijanaca. Neko sam vrijeme živio s njima u državi Južna Dakota. Njihov se sustav vrijednosti u potpunosti razlikuje od našega. Oni žive u skladu s prirodom, a ne pokušavaju biti iznad nje. Taj sklad daje čovjeku mir i ljubav, koji je potreban za život bilo gdje, a pogotovo ovdje. Indijanci su ovisni o prirodi. Žive u skladu s njezinim zakonima i ne ugrožavaju je kao mi danas Imate li još planova za budućnost? - Naravno da imam još puno planova za budućnost. Moja vizija još uvijek nije do kraja ostvarena. Razvojem ruralnog turizma mladima bi se mogle otvoriti velike mogućnosti. Uz puno ljubavi, kreativnosti, volje i znanja sve je moguće. 249

250 Roberta Ernek, VI. b, mentorica Anita Borovac Prvi koraci 5. Roberta Ernek, VI. b, mentorica Anita Borovac DOLAZAK U ŽIVOT, NA BOLJI SVIJET Bilo je to 24. studenoga godine u 8.35 sati. Nekoliko dana prije mama je došla u bolnicu, točnije rodilište. Probudila sam se u nekakvoj, ako sam dobro načula, maternici, utrobi ili carskom rezu. Mama mi nikad nije objašnjavala razliku između ta tri pojma. Mislila je da je ne čujem pošto se još nisam rodila. Igram se s pupčanom vrpcom (čudnog li imena, mislim stvarno), zašto toj igrački nisu dali bolje ime. Nakon te dosadne igračke (bolje bi bilo da je Fisher Price) idem u ring. Danas se boksam s maminim, navodno organima ili možda s vremenom za doručak, koji trenutno spominju. Nadam se pobjedi. Mama za vrijeme borbe neprestano uzvikuje: Au, joj, ah, uh! Moji budući, valjda presretni, baka i djed došli su nam u posjetu, tata radi. Baka tvrdi da ću biti djevojčica, mama na to odsutno odgovara: Što god da bude samo da je zdravo. Zamislite, obraća mi se u srednjem rodu. Mami se sviđa ime Lucijan, u slučaju da budem muško. Tata je (još kad je bio mali) rekao da će imati kćer i da će se ona zvati Roberta. I tati se sviđa ime Lucijan, a i mami Roberta. Ipak još uvijek se ne zna kojeg ću ja spola uopće biti. Moji roditelji to prije mog rođenja ne žele saznati. Mama leži u sobi s mojom, što se tada još nije znalo, krsnom kumom. Čeka me još samo jedna noć do dolaska na novi i nadam se s puno više svjetla svijet. Došlo je jutro, nakon još jedne, za mamu, naporne i neprospavane noći. Mama ide na posljednju kontrolu. Jedva sam čekala 250

251 DOLAZAK U ŽIVOT, NA BOLJI SVIJET da prestane hodati. Ljulja se poput debelog pingvina, a ja se u njoj okrećem kao nekakva, moglo bi se reći, nepravilna lopta. Napokon je sjela. Doktor joj govori: Za 15 minuta po vas će doći sestra. (Koliko ja znam moja mama nema sestru, ali dobro.) Odvest će vas u operacijsku dvoranu, rodit ćete na carski rez. (Pa nije ona carica da rađa na carski rez.) Uspavali su mamu. Igram se sa svojom najdražom pupčanom vrpcom. Kad odjednom, ugledala sam svjetlo dana. Uz to, odvojili su me od pupčane vrpce, pa ću od sada morati sama jesti. Plačem, ritam se, kažu da sam jako zdrava. Visoka sam točno 51 centimetar i teška 3,5 kilograma. Oprale su me i presvukle tamo neke babice. Nose me u inkubator da se ugrijem. Spominju da ću spavati s Ivanom i Matejom (to mi je buduća kuma i njen sin) jer će Sanja, moja mama, ovu noć biti na intenzivnoj. Došao je tata. Gledam u njega i smijem se. Čujem doktoricu kako govori: Sanja se budi iz anestezije! Tata je radostan i uzbuđen. Mama mi je nadjenula ime Roberta, koje danas ponosno nosim. Ono stoji u svim mojim dokumentima, školskim imenicima i dnevnicima. Na vratima vidim baku i djeda. Presretni su, baka plače od sreće. Svi prave čudne grimase, smiju se i pričaju mi, a ono što mi najviše smeta, unose mi se u lice. Ja ih samo zbunjeno promatram. Sljedećeg jutra probudih se u maminom naručju, radosna je i govori mi: Anđele moj mali, mamino sve na svijetu. Čujem da za tjedan dana idemo kući. Jedva čekam taj trenutak. 251

252 Dominik Stilinović, VI.b Prvi koraci 6. Dominik Stilinović, VI.b KIŠA Opet ta kiša! Došao sam u školu, a nisam ponesao kišobran jer je ujutro bilo sunčano i nisam se nadao kiši. Dok sam se vraćao kući, na sredini puta počeo je pljusak. Svi smo trčali što smo brže mogli. Stigli smo do najbližeg zaklona i tamo pričekali da prestane. Mrzim kišu! Sve će opet biti mokro i blatnjavo i nećemo moći sjediti u parku. Kad sam došao kući, mama me odmah poslala da se presvučem jer sam bio jako mokar. Presvukao sam se i počeo kihati. Prehladio sam se!, rekao sam. Za sve je kriva ta kiša! Sjećam se rujna prošle godine. Bilo je isto tako. Kiša je padala iz dana u dan, a nama djeci nije preostalo ništa drugo nego sjediti u sobi za računalom. Volio bih da kiša prestane i da odmah krenem u park s prijateljima. 252

253 MAMA BEZ GREŠKE Prvi koraci 7. Nika Baričević, VI. a MAMA BEZ GREŠKE U svojoj obitelji ja igram veliku ulogu. Najveća zvijezda bila sam prije dvanaest godina kad sam se i rodila. Uspjela sam se onako malena s 3,5 kg i 52 cm nametnuti svima. Sve je bilo po mome. Niti sam hodala, niti sam pričala, ali sam zato dobro plakala. Kad sam bila gladna, žedna, kad mi je bilo vruće, hladno uvijek bih zaplakala i ubrzo bi se moje želje ostvarile. Dobila bih hranu, čistu pelenu, vodu.. a sve to zahvaljujući svojoj mami. Ponekad sam bila nemilosrdna, budila je u sred noći, htjela da me malo prošeta u naručju. I ona je uvijek bila tu: strpljiva, puna ideja. Moram priznati, mudrica je bila, imala je dudu varalicu. Znala mi je šaptati i ljuljati me u naručju toliko dugo da bi mi se zavrtjelo u glavi i ja bih zaspala. Trenirala sam svoju mamu i noću i danju, toliko dobro da je već nakon dva mjeseca zaslužila zlatnu medalju. Kad sam shvatila da me ona toliko puno voli, mazi i pazi, odlučila sam prestati plakati. Zapravo, više nisam ni stizala zaplakati jer me ona čitala kao otvorenu knjigu. Znala je unaprijed što mi treba i kako mi ugoditi. I tako sam zahvaljujući maminom trudu, pažnji i ljubavi prohodala, prošetala, protrčala i dogurala do 12. godine. Promijenila sam se u mnogočemu, a moja mama je ostala ista. Ostala je najbolja mama na svijetu, mama koju nikada ne bih mijenjala. Toplina koju osjećam pokraj nje jača je od topline sunca, na njenu pažnju računam i dobivam je svaki dan. Ona je gotovo mama bez greške. Kažem gotovo, jer se ponekad zapitam je li baš morala roditi moju sestru. Eh, ta moja sestra. Imala sam tada 5 godina i bila sam ljubomorna. Kažem, bila sam, jer više nisam. 253

254 Nika Baričević, VI. a Shvatila sam da mama mora biti zauzeta sestrom i da nema vremena za mene kao prije, ali zato imam tatu na raspolaganju. Ni sestru više ne smatram maminom greškom, jer nas četvero smo sretna obitelj. U mojoj obitelji se ne zna tko koga voli najviše. Jednom volim sestru najviše, jednom sestra voli tatu najviše, jednom tata mamu, pa mama tatu bilo kako bilo, ali ja znam da je moja mama najbolja na svijetu! 254

255 MOJA ZVIJEZDA Prvi koraci 8. Lucija Begić, VII. r. MOJA ZVIJEZDA Zvijezda? Ah, da to je ono što sja na nebu. Nekad ih znam gledati i razmišljati o njima. Tako su lijepe i sjajne. Koga god poznajem kaže da ima svoju zvijezdu: Danicu, Maricu, Slavicu... A, ja? Ja ne gledam u nebeski svod tražeći imena za zvijezdu koja je meni najljepša, najsjajnija i najveća. Moja zvijezda stoji čvrsto na zemlji i ne, nije neki meteor koji je pao u moje dvorište. Najhrabrija osoba koju poznajem, a ne neki Felix koji skače iz svemira. Toliko je toga prošla u životu, a ipak ima osmijeh na licu. Odgojila je sedmero djece koji su postali uspješni i zadovoljni ljudi. Radila je po cijeli dan da bi joj djeca imala što jesti. Išla je u školu do šestog razreda osnovne, živjela je na selu pa je morala pomagati u svim poslovima, a i tada je školovanje bilo preskupo. Sada je suvremeno doba kada vladaju roboti, tehnologije i slični aparati. Ide joj dobro, uspjela se snaći. Napokon, uživa u onome što je teškim radom stvorila. I zato joj se divim. Vjerovali ili ne, moja zvijezda sjaji već 79 godina i nadam se da nikad neće prestati. 255

256 Tihana Šuper, VIII.b Prvi koraci 9. Tihana Šuper, VIII.b ODRASTANJE Jednoga dana mama je rekla da ne idem u vrtić nego na upis u školu. Imala sam tek šest godina i nisam baš sve shvaćala tako ozbiljno. Vrtić, škola, pa svejedno. Djeca tu, djeca tamo, koja razlika? Bila je to velika škola s velikim hodnicima i puno odraslih koji samo nešto pitaju, pokazuju slikice, daju bojice, a ja ni sama ne znam što bih s tim. I tako stižem ja u prvi razred i shvaćam da postoji velika razlika. Ne mogu se igrati kad želim, pričati kad želim, nije sve baš zanimljivo, ali što se mora, mora se. I kao treptaj oka dođe peti razred. Novi predmeti, novi nastavnici, novi razrednik. Iza mene ostaše klinci od prvog do četvrtog, a ispred mene veliki od petog do osmog. I hodnici ostaše manji, škola nekako manja, a ni nastavnici nisu više tako veliki, ali zato ja jesam. Svaki razred prođe sve brže i brže i evo me na kraju osmog. Na kraju jednog bezbrižnog razdoblja u kojem samo treba učiti i biti dobar, a drugi razmišljaju o tome što i kako. Jer to je osnovna škola koju svi moramo završit bez obzira na razlike. Sada umjesto velike škole i velikih hodnika ispred mene stoji veliko pitanje: Što dalje? Što upisati, a da u tome budem dobra? Što odabrati, a da mi donese uspjeh i siguran korak dalje u život. Pitam se bi li zaustavila vrijeme da mogu, ostala mala i bezbrižna kako obično recitiraju djeca u pjesmicama. Ma ne bih, jer tada ne bih znala što mi donosi sutra. Smijeh, sreću, uspjeh, neuspjeh, sve po malo. Pitam se hoće li i u srednjoj školi hodnici biti veliki kao kad sam prvi put ušla onako mala u školu. 256

257 PRIČA O OBLAKU Prvi koraci 10. Ana Bunčić, VIII. r. PRIČA O OBLAKU Često se zapitam što to ustvari znači smisao života i njegovo cjelokupno postojanje. Neki ljudi su malo više opaženi, neki malo manje, ali to ne znači da nisu vrijedni. Svaka osoba u sebi nosi jedan oblak. Mi smo taj oblak. Oblak koji putuje i putuje, susreće se s novim vjetrovima i olujama. On ima svoj put, svoje misli i zadaće koje treba ispuniti. Postoje u različitim oblicima. Jedni su veći, a drugi manji. Vjetrovi ih njišu i otpuhuju daleko, što dalje od zbivanja. Oni imaju i svoje ožiljke, rane od raznih oluja. Svaki nam priča svoju priču i put koji je proživio. Na krupnijim i tamnijim se vide bore i starost, ali i mudrost. Dok na ovim manjima, bijelima i mekanima vidimo radost i sreću kojom zrače. Naivni su i u dosta toga će i povjerovati što im pričaju stariji oblaci. Tim malim oblacima treba ukazati put odrastanja i upozoravati ih na sve nove izazove i prepreke. Nije važno kakav je izvana, nego iznutra. Često ovi tmurniji znaju bolje objasniti i uputiti male u pravedniji i kvalitetniji oblik odrastanja. Svakom se katkada bliži njegov kraj postojanja. Ostaju zapamćeni po djelima koja su stvarali. Stoga svaki ima svoj neprimjetan, ali ujedno i poseban utjecaj. Tako se jedan dan pojavi sunce, a njih više nema. 257

258 Katarina Prša. VI. b Prvi koraci 11. Katarina Prša. VI. b PUT EUROPOM Idi spavati, nećeš se moći probuditi ujutro za školu! viknula je mama dok sam ja uživala gledajući razne filmove na TV-u. Nakon ponoći sam napokon odlučila krenuti na spavanje. Čim sam sklopila svoje umorne oči, ugledala sam prelijepe slavonske ravnice, ukrašene raznovrsnim žitaricama. Nekoliko koraka dalje hladni Velebit prsio se svojim oštrim rubovima i mnoštvom biljnog i životinjskog svijeta. Dijelio je bistre rijeke Liku, Krbavu i Gacku od dubokog mora Jadranskog. Zavirila sam u susjednu nam Italiju, točnije u Rim. Dah su mi oduzeli drevni Panteon i Koloseum. Od Italije, preko Švicarske dođoh u francuski Pariz. Eiffelov toranj zadivio me svojom visinom i strukturom. Usput sam skoknula do Ujedinjenog Kraljevstva. Posjetila sam prekrasne građevine Londona: Big Ben i Tower Bridge te škotsko jezero Loch Ness, premda nisam vjerovala u njegovu legendu. Preko Češke i snježnih Alpa vratila sam se na jug, do Grčke i Turske. Antička umjetnost me jako zanimala, pa sam posjetila razne grčke muzeje, spomenike i stare građevine, uključujući Akropolu i Partenon. Čim sam zakoračila u Tursku, počeo me buditi mamin kreštavi glas: Katarina! Opet kasniš u školu!" Odmah sam brzo počela trčati preko Albanije i Makedonije kako bih se vratila u svoj topli krevet u rodnoj Hrvatskoj. Moj put Europom završio je hladnim jutrom u Gospiću. 258

259 SRETNO DJETINJSTVO Prvi koraci 12. Antonio Podnar, VIII.b SRETNO DJETINJSTVO Još dok sam bio jako mali i išao u vrtić, sjećam se da su se mnogi moji prijatelji bojali policajaca. Često sam znao slušati riječi ''Budi dobar, evo policije'' ili ''Sad će doći policajac pa će te odvesti.'' Ali ja znam da to nije tako. Uvjeravam svu malu djecu da su te riječi velika laž. Evo, ja ću vam ukratko nešto reći o takvom jednom ''strašnom'' policajcu, kojeg poznajem od rođenja i vidjet ćete da sam u pravu. Od svog rođenja, od kada znam za sebe volim nogomet, a znate zašto? Uvijek me ''strašni'' policajac vodio sa sobom kad bi išao igrati sa svojim dečkima nogomet. I sada kada sam već velik i sad me vodi, ali ne samo da gledam nogomet, već da igram kao član ekipe. Često se sjetim, još dok sam išao u vrtić, da me je sa sobom na nogomet vodio od Istre do Dubrovnika. I prva slova, kad sam počeo učiti, učio sam sa ''strašnim'' policajcem koji je uvijek uz mene strpljivo i brižno sjedio. Za svaki test iz matematike kad sam vježbao samo sam s njim vježbao. Pa i dan danas samo s njim volim učiti, jer to trebate vidjeti, kako je jedan ''strašni'' policajac, pun ljubavi, nježnosti, pažnje i strpljenja. Jednom za Božić, poželjeli smo brat i ja nove mobitele. I što se dogodilo? U Gospiću se nije mogao kupiti nego jedan mobitel kakav smo mi željeli. Moram vam reći što je napravio ''strašni'' policajac da bi nam ispunio želju. Sjeo je mene i brata u auto, te nas po nevremenu odvezao u Karlovac da bi obojica dobili mobitele kakve želimo i da bi nam ispunio božićnu želju. 259

260 Antonio Podnar, VIII.b Mogao bih puno pisati o ''strašnom'' policajcu, o njegovoj dobroti, ljubavi i pažnji koju mi pruža. Ali, još samo mogu jedno reći, želim da sva djeca svijeta, imaju kraj sebe takvog jednog ''strašnog'' policajca, pa da se osjećaju baš kao i ja, zadovoljni, sretni i sigurni kao da je Božić kroz cijelu godinu, a ne samo jedan dan u godini. Vjerujem da znate o kome pišem, taj ''strašni'' policajac je moj tata koji mi omogućava sretno djetinjstvo. Zato, draga djeco, priča o strašnim policajcima nije vam istinita i nemojte se bojati, to je samo nečiji tata i nečiji anđeo čuvar. 260

261 ZVIJEZDA Prvi koraci 13. Katarina Rudelić, VII. razred ZVIJEZDA Moja zvijezda već neko vrijeme nije sa mnom, ona je visoko na nebu. Svaku večer kad pogledam na nebo, ugledam ju. Ona ima poseban sjaj, ima onaj prekrasan sjaj zelenih očiju koje su brižno promatrale moje korake. Njene oči zauvijek su se sklopile, no svaki put kad pogledam na nebo vidim te zelene oči pune ljubavi i pažnje. Nebo je uzelo moju zvijezdu, ali nije uzelo sjećanje, dalo joj je posebno mjesto s kojeg me može promatrati. Moja zvijezdo, znam da mi se smiješiš, samo šapni iza kojeg si oblaka, vjetar će ti uzvratiti poljupcem. Dopisivat ćemo se kišom, dvije kapi volim te, milijun kapi trebaš mi, cijelo jezero, tužna sam. Utkat ću poljupce da budu meki pokrivač zemlji na kojoj ležiš. Moja zvijezdo, zauvijek ćeš sjati na nebu i u meni. 261

262 Piše Tomislav Blažević, VI. a Prvi koraci 14. Piše Tomislav Blažević, VI. a ŽIVOT Život to je riječ koja oslobađa i zarobljuje, koja može biti nepravedna i pravedna. Život je nešto čega se treba bojati, nešto što upravlja tobom, a ti ovisiš o njemu,o tom jedinom bijednom životu. Život je nepravedan, shvatio sam to onoga trenutka kada ma bolje da ni ne napišem. Meni je makar tad bio nepravedan, a ima ljudi kojima nikad ne donese nešto lijepo, nešto čemu bi se radovali, nešto zbog čega bi bili sretni, nešto u čemu bi vidjeli budućnost, u čemu bi vidjeli ono nešto dalje. Ono nešto za što treba živjeti. Mrzim život, iako mi nekad donese i lijepih događaja. Događaja koje nikad neću zaboraviti koji će dugo ostati u mom sjećanju. Mrzim ga zato što neki ljudi nemaju dovoljno novca, što žive ispod nule, što nemaju ono za što se treba boriti, za što treba živjeti pa čak i umrijeti. Mrzim gledati televizor jer uvijek prikazuje sve bogataše, sve koji leže na novcima, sve koji svojim imutkom nadmašuju jedan drugoga, a jedino kada prikazuje one koji umiru od gladi, one koji žive ispod nule, one koji mole za pomoć, a pomoć niotkuda da stigne i pretvori nemoguće u moguće, prikazuje ih kao da se ruga s njima. Ah, kad bih sve pisao o tom životu, po mom mišljenju nepravednom, nikad ne bih stao. 262

263 POMRČINA Prvi koraci 15 LAURA TROHA POMRČINA 8. rujna u sati Pomrčina. Otvoren prozor. Zavjesa lagano pleše u ritmu povjetarca. Sjene igraju kolo po zidovima preslikavajući krošnju stare smokve iz vrta. Ne mogu spavati. Postoji jedna tajna koju ću s vama podijeliti večeras. Kod kuće sam, na toplom i sigurnom. Ovo je mjesto gdje imam svoj mir, ali večeras mira nema. Smetaju mi neke misli za san. Razmišljam stalno o tom gradu što ga herojem nazivaju. Dijete sam branitelja, dijete čovjeka kojeg gledam s poštovanjem i ponosom. On je Županjac, a Županja je blizu Vukovara. Odrasla sam u gradu odakle je mama, na moru. U Slavoniju sam odlazila samo preko praznika, jednom ili dvaput godišnje, no sasvim dovoljno da bih znala odakle sam i gdje mi srce pripada. Put života moju je obitelj preselio u Gospić, a ondje sam počela upoznavati grad s ožiljcima rata. Živjela sam pored starog ratnog invalida bez noge, išla sam u razred s djecom koja su izgubila roditelje, družila se s klincima čija je obitelj ostala bez doma. Ljudi su se vraćali u grad s vremenom, a ja sam kroz godine saznavala sve više o ratu i tuzi koja je vladala Hrvatskom. Jedna žena pričala mi je kako je zbog rata izgubila cijelu obitelj, sestre su joj odvedene u Bosnu te je svaki kontakt između njih izgubljen, a i sama je odvedena daleko od doma. Kada se vratila, više nikog nije bilo. Moje sestre su mi sve na svijetu. Ne znam mogu li imalo zamisliti da one odu jedan dan i da ne znam više gdje su i kako im je. Imaju li sretan život? I jesu li uopće zdrave Imam jednog odličnog prijatelja. Poput brata mi je. S njim sam obišla Velebit, 263

264 LAURA TROHA upoznala Liku i povijest, a on mi je pričao o ratu koji je proživio. Njegova kuća prva je bila u selu koje je bilo granica. Pričao mi je kako su naši ljudi branili domove i kako se plakalo i vrištalo u dvorištima. Žene i djeca su se po podrumima skrivali. Stajala sam s njim na cesti gdje se ginulo. Pokazao mi je gdje još gori svijeća svaki dan za poginule. Vukovar Je li potrebno podsjećati na crne teme? Koliko je krađa bilo, progona, mučenja, silovanja, ubojstava, ismijavanja, boli, krvi, patnje Koliko je danas bolesnih i ranjenih ostalo? Što je s onima nikad pronađenima? Prolaze godine, svijet napreduje, a ljudi kao da zaboravljaju. Toliko je mladih koji pojma nemaju, toliko mudrih koji šute. Ja znam nekoga tko šuti. U tim očima vidim više nego u očima onog tko mi priča. I svi oni koji su bili na toj crti što dijeli život i smrt, gdje su? Neki su od bijesa na prosvjedu što ih tako gaze ovi u foteljama, a pola ih nije ni bilo tu dok se ginulo i pucalo. Neki sjede doma, razočarano, tužno, ali šute. Jer previše je boli i gorčine, previše izdaje od onih koji bi ih trebali poštivati. Naš narod nije bio obična vojska. Bili su to ljudi velikoga srca koji su samo branili ovo tlo po kojemu hodamo. Čuvali su parkove i klupe kako bi ostale njihove uspomene i djetinjstva ondje i kako bi to pripalo njihovoj djeci Nisu pušku držali jer su morali. Oni su svi disali kao jedan, a takvog naroda teško da će opet vidjeti ovaj jadan svijet. U ratu su bili kako bi spasili svoje obitelji, kako bi spasili jedan drugoga Mi imamo heroje kakve nitko nema. Neki još čekaju na stanove, neki jedva preživljavaju a što su dobili čekajući? Ćirilicu? Bespotrebno je komentirati, ja ću samo navući flaster preko usta i spustiti glavu. Više ne želim misliti o tome. Večeras se samo želim zahvaliti svima onima koji su nas obranili. Hvala Vam na ovoj zemlji. Hvala što zbog VAS imam Hrvatsku i što mirno živim, što imam svoje 264

265 POMRČINA parkove i divne uspomene. Večeras ću zapaliti svijeću za sve nas i neka nas čuva Bog. Hvala vam, Branitelji. Hvala ti Tata. 265

266 LAURA TROHA Jaić, Mijo BIOGRAFIJE AUTORA JAIĆ, MIJO, rođen je 9. siječnja 1951 godine u Podjalesu pored Vrbovca. Osnovnu školu završio je u Gradecu, a srednju u Križevcima. Višu elektro tehničku završava u Zagrebu te stiče zvanje strojovođe dizel elektro lokomotiva s radnim mjestom u Sekciji za vuču vlakova Zagreb. Sportski aktivan od rane mladosti, bavi se boksom te alpinizmom i moto krosom u kojem je vrlo uspješan. U braku je i otac je četvero djece: tri sina i kćer. Bavi se slikarstvom i kiparstvom, a doajen HTV ove kamere Miki Ostrovidov zainteresirao ga za filmsko snimanje te nabavlja filmsku kameru super 8 i amaterski se bavi snimanjem. U među vremenu se počinje baviti istraživanjem zaboravljenih ili neotkrivenih prirodnih ljepota Hrvatske. Uz istraživanja piše i putopise te snima filmove dokumentarnog karaktera za osobne potrebe. Osamdesetih godina prošlog stoljeća aktivno slika u godine prima Plaketu grada Zagreba za slikarstvo u konkurenciji 200 autora. Kao slikar izlaže u Hrvatskoj i Europi te dobiva niz nagrada i priznanja za svoj rad. U Sloveniji dobiva međunarodnu nagradu na Ex temporama. O njegovom radu pozitivne kritike pišu prof. Juraj Baldani, Josip Depolo te prof. doktor Antun Bauer, 266

267 Jaić, Mijo BIOGRAFIJE AUTORA a njegov likovni rad uredno je pratio i reporter Vjesnika Gerhard Ledić popularni lutajući reporter. Devedesetih se aktivno uključuje u obranu domovine. Pristupa jedinici za posebne namjene MUP-a RH. Kao njihov pripadnik sudjeluje u ratnim operacijama od Like, istočne Slavonije, Dubrovnika te Hercegovine. Ranjen je u Lici blizu Metka 24. rujna u pokušaju proboja prema Lovincu. Više puta odlikovan. Ratni put završava u D. Lapcu s činom satnika i postaje zapovjednik inženjerijske satnije 35. inženjerijske bojne iz Pule nakon čega i završava ratni put. U D. Lapcu preuzima dužnost pomoćnika povjerenika vlade RH i s tog radnog mjesta odlazi u vojnu invalidsku mirovinu. U mirovini se bavi pisanjem za časopis Auto klub Zagreb pišući uglavnom putopise. Piše i za portale Agro klub iz Osjeka te Ličke novine, Dragovoljac i druge. Nakon Domovinskog rata nastanio se u Lici koju istražuje. O Lici snima dokumentarac Planina koji odlazi na Eko filmski festival u Sisak te u sklopu festivala obilazi područja bivše Jugoslavije i Europu. Liku istražuje u društvu pustolova i putopisca i dokumentariste svjetskog glasa Željka Malnara. S tih istraživanja Malnar je napisao mnoge putopise o Lici u tjedniku Globus. Danas s obitelji živi u Pododbini i dalje se bavi istraživačkim radom ličkih neistraženih područja. 267

268 KARAKAŠ,DAMIR, rođenje20.xi jeuplašćici nedalekobrinjarođen, novinar,karikaturist pisac.školovaosei i studiraouzagrebu.dužegodinaradioi živiousplitu.kaonovinarvečernjeglistaizvještavaoizhrvatskei Karakaš, vrućihterenabosneihercegovineikosova. Damir KARAKAŠ, DAMIR, rođen je 20. XI je u Plašćici nedaleko Brinja rođen, novinar, karikaturist i pisac. Školovao se i studirao u Zagrebu. Duže godina radio i živio u Splitu. Kao novinar Večernjeg lista izvještavao iz Hrvatske i vrućih terena Bosne i Hercegovine i Kosova. U razdoblju od do borio se kao dragovoljac na hrvatskim ratištima. Jedan je od najboljih hrvatskih karikaturista mlađe generacije. Dobitnik je nagrada za karikaturu. Ilustrirao knjige i časopise. Prvu knjigu Bosanci su dobi ljudi objavio je u Splitu Druga mu je knjiga, također samizdat, roman Kombetari, treća knjiga, zbirka priča Kino Lika objavljena je u tri izdanja. Roman Kako sam ušao u Europu doživjet će drugo izdanje, nakon što je na Hrvatskom radiju izveden kao radio roman u režiji Dražena Ferenčine. Karakaš je zapravo sasvim slobodan umjetnik izdržava se sviranjem harmonike na pariškom pločniku, a samu svirku kombinira s performanceom na pariškom St. Germainu. Prema Karakaševom Kinu Lika Dalibor Matanić snimio je cjelovečernji film. Nacionalna premijera bila je 20. rujna u Kinu Korzo u Gospiću. Prema romanu Sjajno mjesto za nesreću u HNK Ivana pl. Zajca Matanović je režirao dramu Koautor je scenarija za filmove Stolica za ljuljane i Kino Lika. 268

269 Karakaš, Damir BIOGRAFIJE AUTORA DJELA: 1. Bosanci su dobri ljudi, putopis, Split, 1999., 2. Kombetari, roman, 2000., 3. Kino Lika, priče, Zagreb, Kako sam ušao u Europu, roman, 2004., 5. Eskimi, priče, Sjajno mjesto za nesreću, roman, Pukovnik Beethoven, Sandorf, Zagreb,

270 KARAKAŠ, JURE, rođenje20. siječnja1942.upodlapcu, prozaist pjesnik, i književni esejist.završiopedagoškuakademijugospićui kritičar i Filozofski fakultet uzagrebu.radiokaonastavnikuosnovnoj školi upodlapcui Zagrebu.Bavi novinarstvom, sei predgovorezaknjigetepriređujeknjigezaškolskulektiru.počeosepjesmamajavljati apišei Karakaš, Jurekaos KARAKAŠ, JURE, rođen je 20. siječnja 1942.u Podlapcu, prozaist i pjesnik, književni kritičar i esejist. Završio Pedagošku akademiju u Gospiću i Filozofski fakultet u Zagrebu. Radio kao nastavnik u osnovnoj školi u Podlapcu i Zagrebu. Bavi se i novinarstvom, a piše i predgovore za knjige te priređuje knjige za školsku lektiru. Počeo se pjesmama javljati kao student u Ličkim novinama u Gospiću,1982. dobitnik književne nagrade Neven Nolita Beograd za roman Pobunjenici. God dobitnik godišnje Državne nagrade Ivan Filipović. Uvršten u Hrvatski biografski leksikon i u Hrvatsku književnu enciklopediju. DJELA: 1. Pobunjenici, roman za djecu, Nolit, Beograd, Sjeme na vjetru, roman za djecu i odrasle, Nolit, Beograd, Gramatika u stihu, pjesme, August Cesarec, Zagreb, August Cesarec, Zagreb, 1990, vlastita naklada, 1995., Panda, Zagreb, 1997., Panda, Zagreb, Lovci na dugu, pjesme za djecu, Školske novine, Zagreb, Krbavska bitka, povijesni roman, Znanje, Zagreb, Književni Velebit, kritike, Senjsko književno ognjište, Senj, Trideset godina Mladosti, monografija, Osnovna škola Mladost, Zagreb,

271 Karakaš, Jure BIOGRAFIJE AUTORA 8. Podlapac, monografija rodnog mjesta, Stajergraf, Zagreb i Lik@pres, Gospić, Mačevi, topovi, muze i popovi, značajne ličnosti naše prošlosti, Nova knjiga Rast, Zagreb, Stara Lika, pjesme, Nova knjiga Rast, Zagreb, Slovarica u stihu, abeceda, Lik@pres, Gospić, Blistaju đačke oči, monografija o književniku Grgi Rupčiću, Lik@pres, Gospić, Vrpile, povijesni roman, Državni arhiv u Gospiću, Gospić, Ratnik, povijesni roman, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, Moja baka trenira karate, roman za djecu, Nova knjiga Rast, Zagreb,

272 KARAKAŠ, JURE, rođenje20. siječnja1942.upodlapcu, prozaist pjesnik, i književni esejist.završiopedagoškuakademijugospićui kritičar i Filozofski fakultet uzagrebu.radiokaonastavnikuosnovnoj školi upodlapcui Zagrebu.Bavi novinarstvom, sei predgovorezaknjigetepriređujeknjigezaškolskulektiru.počeosepjesmamajavljati apišei Krmpotić, Milankaos KRMPOTIĆ, MILAN, rođen je 2. rujna u Veljunu Primorskom. Osnovnu je školu pohađao u Mrzlom Dolu i Krivom Putu, srednju šumarsku školu završio u Delnicama, a šumarski fakultet u Zagrebu. U svome radnom vijeku, kao šumarski stručnjak, pošumio je stotine hektara krša, a stanje većega dijela šuma sjevernoga Velebita odraz je njegova stručnoga rada jer je 20 godina vodio uzgojnu politiku na tom prostoru. Za to je vrijeme stručno i materijalno brinuo i o Velebitskom botaničkom vrtu i rezervatu. Osim na književnom jeziku, piše i na bunjevačkom dijalektu, govoru svojih predaka koji snažno osjeća kao svoje duhovno nasljeđe. Okušao se u svim književnim vrstama. Koautor je brošure Velebitski botanički vrt i rezervat (Naše planine 1977.) i monografije Šume i šumarstvo sjevernoga Velebita, 2005., gdje je obradio temu Sjeverni Velebit u književnosti i u kulturi. Zastupljen je u pjesničkim antologijama i u školskim čitankama. O njegovim je djelima objavljeno pedesetak prikaza i osvrta. Objavljivan je na engleskom, njemačkom i poljskom jeziku. DJELA: 1. Skamenjene svirale, pjesme, 1978., 2. Stope, pjesme, 1980., 3. U grudi zemlje, pjesme, 1985., 4. Zeleni vjetar, pjesme za djecu, 1987., 5. Zapisi iz ograda, pjesme, 1987., 272

273 Krmpotić, Milan BIOGRAFIJE AUTORA 6. Slomljivi, pripovijetke, 1989., 7. Kuća hrtova, roman za djecu, 1990., 8. Kapi, pjesme, 1990., 9. Gorčina jabuke, pjesme, 1992., 10. Buna u sretnoj šumi, igrokaz, i 1999., 11. Bunjo dida moga, pjesme, 1993., drugo izdanje Tek braća, roman, 1995., 13. Trag božanske stope, pripovijetke, 1996., 14. Osmi patuljak, roman, 1997., 15. Ovaj križ ljudski, pjesme, 1998., 16. Stigla je sloboda, drama, Usponi br.15, Tajna ploda, izabrane pjesme, 2000., 18. Divlje sjeme, pripovijetke, 2001., 19. Jedna godina čitav život, pjesme, 2003., 20. Tu su i svemirci imali prste, roman za djecu, 2005., 21. Put u hrvatski raj, ep, 2006., 22. Ruka boga D ana, roman, Sizifov posao; roman,

274 KRSTIĆ, DUBRAVKO BUCO, rođen je 21. veljače u Gospiću, umro Krstić, je u Zagrebu Dubravko 9. ožujka Buco KRSTIĆ, DUBRAVKO BUCO, rođen je 21. veljače u Gospiću, umro je u Zagrebu 9. ožujka Rođen sam Žabičkoj ulici, u kući moga djeda, postolara Milana Prše. Osnovnu školu pohađao sam u Gospiću, Otočcu i Zagrebu gdje sam završio i srednju školu - započeo je svoju biografiju Dubravko Buco Krstić, kad smo ga predstavili našim čitateljima uz njegovu novelu Put Emanuela Klarina, koja je bila šesta knjiga naše e- biblioteke /kultura%20do% /e-knjige/Krstic_Emanuel.pdf Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Gospiću kod profesorice Manje Kovačević s temom Uloga radija, televizije i filma u suvremenom odgojno obrazovnom procesu. Živio je u Velikoj Gorici sa suprugom Romanom i svojom djecom Vidom i Leom, a radio je u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Bavio se aktivno literarnim radom. Pisao je poeziju i prozu (uglavnom kratke priče) koje je objavljivao u Kolu, Riječima, REu, Dubrovniku, Književnoj Rijeci, Rivalu, Europskom glasniku, Maruliću, Večernjem listu, Hrvatskom slovu i Ličkim novinama. Njegove priče uvrštene su i u antologiju nepoznatih autora Sve priče. U Večernjem listu je dobio i nagradu za kratku priču. 274

275 Mileusnić, Dražen BIOGRAFIJE AUTORA MILEUSNIĆ, DRAŽ EN, rođen u Gospiću, 29. srpnja, 1981., usred ljeta, po najvećim vrućinama. U biografiji je za ovu zbirku je napisao: - No, srećom, moja karama lava (po horoskopu) me uvijek gurala naprijed gdje god da sam bivao sputan da nastavim dalje. Od malih nogu sam bio više kao istraživač nego milo dijete koje sluša roditelje. Uvijek sam imao inspiraciju za nečim novim. Osnovno školovanje završio u rodnom gradu Gospiću. Potom, radi velike zainteresiranosti vezane za maminu struku građevine napušta svoj rodni grad i odlazi u Zagreb na Građevinski fakultet, za što kaže da je bilo presudno za ranije sazrijevanje. Uvijek je volio crtati i pisati pričice koje su uvijek nekoga zagolicale. Taj poriv za izražavanjem misli je bio mu je idealan način da misli i osjećaje iskaže u javnosti. Nakon skoro godinu dana studija, vrativši se na par dana kući u rodni grad strašno je nastradao radi čega mu se život preokrenuo naopačke. Srećom, od svega lošeg što su prognozirali za oporavak, ipak se vratio natrag, koliko toliko, živ i zdrav. Na kraju je tragedija rezultirala još snažnijim inspiracijama. DJELA: 1. Neočekivano putovanje, Udruga za neuropsihijatriju, Zagreb,

276 KRSTIĆ, DUBRAVKO BUCO, rođen je 21. veljače u Gospiću, umro je u Rukavina, Zagrebu 9. ožujka Željka RUKAVINA, ŽELJKA, rođena je 21. srpnja1980. u Gospiću u kojem provodi 26 godina. Trbuhom za kruhom 2007.godine odlazi u Zagreb gdje i danas živi. Piskara još od osnovne škole. Njene su priče uglavnom uveseljavale publiku rodne joj Like o kojoj s oduševljenjem piše, priča i živi. Nakon uspješnice Lička kronologija društvenih zbivanja koja je objavljena i u Ličkim novinama kao i na mnogim hrvatskim portalima, u Zagrebu godine našla se i u grupi autora čije su kratke priče objavljene u zbirci Krom i pakao. Obitelj joj je vječna inspiracija. U svojim pričama kroz (tragi)komičan lički izričaj čitateljima približava Liku kako ju je sama doživljavala kroz godine odrastanja. DJELA: 1. Krom i pakao, zbirka kratkih priča, urednik Miroslav Mićanović, CeKaPe, Zagreb

277 Sanković, Mirko BIOGRAFIJE AUTORA SANKOVIĆ, MIRKO, rođen je 18.veljače u Brušanima gdje završava i osnovnu školu. Srednju školu i Pedagošku akademiju završava u Gospiću. Najprije pet godina radi u Velikoj Kladuši u Bosni koju napušta početkom Domovinskog rata i vraća se s obitelji u Brušane i priključuje se 9. gardijskoj brigadi HV-a Vukove u kojima ostaje do oslobođenja Like. Nakon rata zapošljava se u Osnovnoj školi Plitvička Jezera, gdje uz nastavu djecu poučava dramsko - recitatorskim vještinama, a sam piše pjesme, monologe i igrokaze. DJELA: 1. Lika iza palasaka, zbirka pjesama, vlastita naklada, Plitvička Jezera, Lika od pantivika, vlastita naklada, Plitvička Jezera,

278 KRSTIĆ, DUBRAVKO BUCO, rođen je 21. veljače u Gospiću, umro je u Zagrebu Šimunić, 9. ožujka Ivica ŠIMUNIĆ, IVICA, rođen je 24. ožujka u Bilaju, od oca Ante i majke Ane Butković. Osnovnu školu završio u Bilaju i Gospiću, a elektrotehničku u Gospiću i Ličkom Osiku i najzad srednju prometnu. Još za školovanja počeo istraživati povijest rodnog Bilaja i Like. Kratke priče objavljivao u zagrebačkoj Areni osamdesetih godina prošlog stoljeća. 278

279 Župan, Marinko BIOGRAFIJE AUTORA ŽUPAN, MARINKO, rođen je 1. svibnja u Gospiću. Odrastao je na obalama Novčice, na Čardaku, u igri među divljim kestenjem obližnjeg parka. Početkom rata seli se na suprotnu stranu grada između Pazariške i Smiljanske pa otkriva i dio grada dalje od rijeke ali bliže borovima i poljima. Svoje prve radove piše na poticaj prof. Grge Rupčića s kojim se druži jedno ljeto u Selcu gdje sezonski radi. Upija u večernjim pričama na klupi uz more svaku riječ ovog nježnog ličkog velikana s druge strane Otešice. Dalje nastavlja svojim radovima uz savjete prof. Sanje Mataije pokušava uozbiljiti svoje tekstove koje ljubomorno čuva skrivene od publike. Odlaskom u Zagreb naprosto guta Bebekovu Santhanu, ne spava noćima uz ''noćnu moru'' Željka Malnara koja na neki način profilira njegov sustav vrijednosti zgražanja nad lažnim moralom, traženjem istine u introspekciji, putovanju, prirodi. Bavi se humanitarnim radom s različitim skupinama ljudi ne prezajući se žrtvovati za one nevidljive koji žive na marginama društva. Još uvijek pokušava uhvatiti ekscentrično dijete u sanjarskim dnevnicima živeći kao moderni nomad. 279

280 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU LIK@ PRESS GOSPIĆ Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU IZDAVAČKA DJELATNOST LIK@ PRESS-A Ove smo podatke namjerno potražili i objavili jer su knjige obrađene po međunarodnim standardima po kojima se mogu pronaći iz cijeloga svijeta. Inače se naše knjige, kao što to zakon propisuje nalaze u svim sveučilišnim knjižnicama na području Hrvatske, pa su dostupne zainteresiranima diljem države. 1. Čuljat, Marko, Lika priča ljepotom, 1999., ISBN Optički disk knjiga, Čuljat, Marko, Lika priča ljepotom [Elektronička građa] Impresum Gospić: Strijelac: Lik[at] press NIO, 2000., publikacija u formatu PDF; sadrži 331 str., ISBN X (Strijelac) 3. Čuljat, Marko, Lika priča ljepotom, 3. prošireno izd str.:ilustr., zemljop. karte i crteži ; 14 cm,isbn Autor Čuljat, Lika priča ljepotom: bedeker jednog novinara, 4. prošireno izd., str.: ilustr. ; 15 cm., ISBN

281 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A 5. Čuljat, Marko, Ričnik ličke ikavice; [ilustracije Vladimir Rosandić], 2004., 320 str.: ilustr. ; 25 cm, ISBN Rupčić, Grga, Lički divani:proza u benevrecima, 2005., 272 str.; 21 cm, ISBN Autor Čuljat, Marko, Lika, vodič jednog novinara, 2005., 416 str.:ilustr. ; 15 cm, ISBN Rupčić, Grga, Hrvatska jest; [prijevod na talijanski Flora Dosen ; fotografije Marko Čuljat]., 2. prošireno izd., str.: ilustr. ; 21 cm, ISBN Rupčić, Grga, Nenadmašni vizionar iz Smiljana; [ilustracije Anton Orzes], 159 str.: ilustr. ; 21 cm, ISBN X 10. Brala-Mudrovčić, Jasminka, Putevima hedonizma : komediografski rad Milana Begovića, str.: ilustr. ; 21 cm, ISBN Autor Čuljat, Gospić i okolica iz novinarskog bloka ; [prijevod Edita Klobučar, Vera Valčić Belić], str. : ilustr. u bojama ; 15 cm, ISBN Čuljat, Marko, Lika:iz bloka jednog novinara, 6. izd., 2007., 511 str.:ilustr., zemljop. crtež;15 cm, ISBN Karakaš, Jure, Slovarica u stihu : abeceda / Jure Karakaš i Anton Orzes, 2007., [36] str. : ilustr. u bojama; 15 cm, ISBN Autor Čuljat, Marko, Lika : iz bloka jednog novinara 7. prošireno izd., 2008., opis 555 str.: ilustr., zemljop. crtež ; 15 cm, ISBN Rupčić, Grga, Blistaju đačke oči : Grga Rupčić njim samim / priredio Jure Karakaš ; [ilustracije Anton Orzes], str. : ilustr. ; 25 cm, ISBN Čuljat, Marko, Gospić i okolica iz novinarskog bloka = Gospić and its surrounding area from the jourtnalist s writing pad = E dintorni nel blocco di un giornalista = Und die Umgebung aus dem Notizblock eines Journalisten ; [prijevod na engleski Edita Klobučar, talijanski, njemački Ivan Nekić ; fotografije Marko 281

282 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU Čuljat... et al.],3. prošireno izd., 2008., 80 str.: ilustr. (djelomice u bojama); 15 cm. ISBN Čuljat, Marko, Lika iz bloka jednog novinara, 8. prošireno izd., 2009., 610 str.: ilustr. ; 15 cm. ISBN Čuljat, Marko, Ričnik ličke ikavice; [ilustracije Vladimir Rosandić; fotografije Marko Čuljat... et al.], 2009., 351 str. : ilustr., zemljop. crtež ; 25 cm. Uloženo u zaštitnu kutiju. Sadržaj Kratice i odrednice: str. 12 ; Kratice i oznake jezika: str. 13 ; Kratice podrijetla riječi: str. 14 Str. 7-9: Lička ikavica - nesuđeni hrvatski književni jezik / Ante Bežen. ISBN UDK Veza ( Lika)(038) Ostali autori Bežen, Ante, Rosandić, Vladimir ID zapisa Povezano Nakladnička cjelina: Biblioteka Škrinjica Lokacija Društveno-humanističke znan: (038) 19Informacije Lokacija Zatvoreno spremište: II Informacije Lokacija Spremište arhiv. primjeraka: A II Informacije 19. Čuljat, Marko, Lika: iz bloka jednog novinara, 9. prošireno izd., 2010., 710 str. : ilustr., zemljop. crtež ; 15 cm. ISBN Čuljat, Marko, Nikola Tesla: biografija, 2011.,26 str.: ilustr. u bojama; 14 cm. ISBN Čuljat, Marko, novinar, Jedinstveni naslov Nikola Tesla [eng. prijevod] Naslov Nikola Tesla: biography; [translated by Edita Klobučar], 2011., 26 str.: ilustr. u bojama; 14 cm. ISBN Karakaš, Jure, Podlapac: (monografija) [fotografije Zdenko Karakaš, Marko Čuljat; crteži Tomislav Karakaš... et al.]., 282

283 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A Zagreb : Stajer graf; Gospić : Lika press, 2001., 369 str., [16] str. s tablama u bojama : ilustr. ; 24 cm., 23. Online integrirajuća građa, Ključni naslov Ličke novine (Online), naslov Ličke novine [Elektronička građa] : foto / urednik Marko Čuljat. Impresum Gospić: Lik@ press NIO, Izlaženje Osuvremenjuje se u nepoznatim vremenskim razmacima. Zahtjevi sustava Pristup: World Wide Web. Napomena Stv. nasl. s naslovnice. Opis građe dana: Opis/Sažetak Mrežne stranice s informacijama o Lici. Pristup [Title: Ličke novine, File Extension: url] Ličke novine [Title: Hrvatski arhiv weba, File Extension: url] Hrvatski arhiv weba ISSN UDK Veza908( Gospić) ID zapisa adresa: Čuljat, Marko, Lika iz bloka jednog novinara, 10. izdanje, strana 422, visina 21 cm. ISBN

284 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU Sadržaj PROSLOV...4 SLOVO O ZBIRCI KRATKIH PRIČA...7 Naša kratka priča 1. (www. licke-novine. hr) Dubravko Buco Krstić POGLED KROZ PROZOR...11 Priča Ličkih novina 2. Mirko Sanković DRUGA VRIMENA...16 Priča Ličkih novina 3. Dubravko Buco Krstić JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE...19 Priča Ličkih novina 4. Željka Rukavina JEDINI VALJAK KOJI VALJA...39 Priča Ličkih novina 5. ŽELJKA RUKAVINA LIČKA KRONIKA DRUŠTVENIH DOGAĐANJA Priča Ličkih novina 6. i 7. ŽELJKA RUKAVINA MOJA LITA...45 NOSTALGIČNA

285 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A Priča Ličkih novina 8. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES...52 Priča Ličkih novina 9. Dubravko Buco Krstić FAZANOV LET...59 Priča Ličkih novina 10. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ SLUPANI AUTOMOBIL...66 Priča Ličkih novina 11. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ IGRALIŠTE...71 Priča Ličkih novina 12. Dubravko Buco Krstić MISLIM DA BI MOGAO CIJELI STATI...78 Priča Ličkih novina 13. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ POSTATI BOGAT...84 Priča Ličkih novina 14. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ ŠTAP...91 Priča Ličkih novina 15. MILAN KRMPOTIĆ SIN MLADE VRBE...97 Priča Ličkih novina 16. Dubravko Buco Krstić ZAVODNIK

286 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU Priča Ličkih novina 17. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ SVE DO SMRTI Priča Ličkih novina 18. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ ZID Priča Ličkih novina 19. DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ LASTAVICE Priča Ličkih novina 20. MILAN KRMPOTIĆ DORO DOŠLA NA VEČERU Kratka priča Ličkih novina 21. i 22. DUBRAVKO-BUCO KRSTIĆ RAZGLEDNICA Priča Ličkih novina 23. MILAN KRMPOTIĆ ZEC KOJI JE IMAO MNOGO PRIJATELJA Priča Ličkih novina 24. MIJO JAIĆ TEBI GOVORIM, LIKO VILOVITA! Priča Ličkih novina 25. MILAN KRMPOTIĆ UBI ČOVIKA Priča Ličkih novina 26. DAMIR KARAKAŠ PSI LAJU KROZ ZIDOVE Priča Ličkih novina 27. IVICA ŠIMUNIĆ 286

287 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A KLOPKA KOD KRIVE LIKE Priča Ličkih novina 28. JURE KARAKAŠ MAKIČINI VOLOVI Priča Ličkih novina 29. DRAŽEN MILEUSNIĆ POLJE MAKOVA Priča Ličkih novina 30. MIRKO SANKOVIĆ MLINAR Priča Ličkih novina 31. MAINKO ŽUPAN JAMA MAMET Priča Ličkih novina 32. JURE KARAKAŠ SOM PRVI KORACI Prvi koraci 1. Krešimir Račić, VII. razred Osnovne škole Lovinac MOJI PSI - MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI Prvi koraci 2. Ružica Draženović VI. razred Osnovne škole Luke Perkovića, Brinje MOJ DJED Prvi koraci 3. Marija Draženović, VIII. razred 287

288 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU Osnovne škole Luke Perkovića Brinje JABUČICA Prvi koraci 4. RADOVI UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE DR. JURE TURIĆA GOSPIĆ U VELIKOJ PLANI S BOŽIDAROM JERKOVIĆEM Prvi koraci 5. Roberta Ernek, VI. b, mentorica Anita Borovac DOLAZAK U ŽIVOT, NA BOLJI SVIJET Prvi koraci 6. Dominik Stilinović, VI.b KIŠA Prvi koraci 7. Nika Baričević, VI. a MAMA BEZ GREŠKE Prvi koraci 8. Lucija Begić, VII. r. MOJA ZVIJEZDA Prvi koraci 9. Tihana Šuper, VIII.b ODRASTANJE Prvi koraci 10. Ana Bunčić, VIII. r. PRIČA O OBLAKU Prvi koraci 11. Katarina Prša. VI. b PUT EUROPOM Prvi koraci 12. Antonio Podnar, VIII.b 288

289 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A SRETNO DJETINJSTVO Prvi koraci 13. Katarina Rudelić, VII. razred ZVIJEZDA Prvi koraci 14. Piše Tomislav Blažević, VI. a ŽIVOT Prvi koraci 15 LAURA TROHA POMRČINA BIOGRAFIJE AUTORA IZDAVAČKA DJELATNOST LIK@ PRESS-a 289

290 Novinsko Izdavački Obrt osnovan u GOSPIĆU 290

291 IZDAVAČKA DJELATNOST PRESS-A Biblioteka: Lykos knjiga 1 Izdavač: Lik@ press NIO Gospić Za izdavača: Milan Miletić Urednik: Marko Čuljat Predgovor: prof. Jure Karakaš Oblikovanje korice: prof. Anton Orzes, akademski slikar Grafičko oblikovanje: dipl. ing. Ivana Pavičić - Skalonjić Tisak: Printera Grupa d.o.o. Sveta Nedelja CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem ISBN