Naslov originala: The Spear of Destiny

Transkript

1

2 Otkako je probilo Kristovo tijelo, Koplju sudbine je tijekom dvije tisuće godina pripisivana zapanjujuća okultna moć. Knjiga»Koplje sudbine«bilježi legendu i njezino ispunjenje u propasti Rimskog Carstva, u takozvanom Mračnom dobu i tijekom dinamičnog 20. stoljeća. Opisuje sudbine brojnih znamenitih povijesnih ličnosti koje su posjedovale koplje, od Heroda Velikog pa do Adolfa Hitlera, te govori o njihovim pokušajima mijenjanja povijesti korištenjem njegovih okultnih moći za dobro ili zlo. Koplje sudbine se poistovjećuje s Kopljem Svetoga grala koje se spominje u srednjovjekovnim sagama. Gral je prikazan kao jedinstven put Zapada k ekspanziji uma - primjenjiv u današnje vrijeme jednako kao i na dvorovima kralja Artura i Karla Velikog. Posljednja poglavlja knjige opisuju veliku bitku iza zavjese 20. stoljeća. Po prvi puta knjiga objašnjava sotonistički razvitak i sposobnosti Adolfa Hitlera, autentično i dokumentirano, tumačeći kako je podupirao svoje ciljeve i osvajanje svijeta praksom crne magije. Trevor Ravenscroft rođen je u Engleskoj Nakon završetka vojnog koledža u Reptonu i Sandhurstu, postaje časnik posebnih postrojbi u Drugom svjetskom ratu. Prilikom pokušaja atentata na generala Rommela, zarobljen je i prebačen u Njemačku, gdje boravi od Triput je neuspješno bježao iz logora. Nakon rata studira na St. Thomas Hospital i postaje novinar. Dvanaest godina proučava povijest kod dr. Waltera Johannesa Steina, provodeći obimna istraživanja za pisanje ove knjige. Prije smrti, godine, predavao je povijest u Londonu i Edinburghu. Naslov originala: The Spear of Destiny EQ 2008

3 SADRŽAJ PREDGOVOR PROLOG Nastanak jedne legende UVOD U početku bijaše sjećanje PRVI DIO Talisman moći i objave 1. POGLAVLJE Talisman moći 2. POGLAVLJE Koplje sudbine 3. POGLAVLJE Kušnja Adolfa Hitlera - Arijevski bog ili nadčovjek? 4. POGLAVLJE Napomene đavla 5. POGLAVLJE Abeceda grala s crnom magijom Drogama prouzročena vizija Adolfa Hitlera DRUGI DIO Čovjek koji je bio gladak među nogama 6. POGLAVLJE Glas iz krila "Čuvajte se lažnih proroka" 7. POGLAVLJE Antikrist Protokola Plan zadobivanja vlasti

4 8. POGLAVLJE Prorok cara Wilhelma Sin admirala kojeg su progonili demoni 9. POGLAVLJE Papa u sjedištu vojske Zapleteni putovi sudbine Noti corpore, tarnen spiritu et virtuti 10. POGLAVLJE Munjeviti rat iz milosrđa Neizbježna sudbina 11. POGLAVLJE Osvrt Pogled u budućnost 12. POGLAVLJE Muškarac koji je bio gladak među nogama Klingor dvadesetog stoljeća 13. POGLAVLJE Demonski majstor pjevač Lovac na štakore iz prenoćišta TREĆI DIO Krv i pepeo 14. POGLAVLJE Ime na kamenu Slijed naraštaja reinkarnacije 15. POGLAVLJE Devina grba i nedokučiv smiješak Sfinge Nova tehnika povijesnog istraživanja 16. POGLAVLJE Jednom u tisuću godina 17. POGLAVLJE Dva lica majstora magije Klausa Haushofera 18. POGLAVLJE Tajna doktrina Podrijetlo arijske rase u Atlantidi

5 19. POGLAVLJE Kritična prekretnica vremena Oruđa Luciferovih četa 20. POGLAVLJE Agarthi i Šambala Zli blizanci 21. POGLAVLJE Koplje kao simbol kozmičkog Krista Hitlerov najveći neprijatelj 22. POGLAVLJE Dvojnik Heinrich Himmler, anti-čovjek 23. POGLAVLJE Hitler poseže za Longinusovim kopljem EPILOG BIBLIOGRAFIJA Fotografije ( c/b ) > str

6 PREDGOVOR Ova fantastična knjiga obiluje misticizmom, okultizmom, fenomenom reinkarnacije i mnogim drugim nepojmljivostima. No, kako da se čovjek približi fenomenu zvanom Hitler? To je uz pomoć čistoga razuma nemoguće. Tko može shvatiti ljudsko biće koje je sposobno izdati zapovijed za uništenje pet milijuna ljudi čiji je jedini grijeh činjenica da pripadaju drugoj rasi? Ljudi, toliko nam sličnih da im se morala prilijepiti žuta zvijezda da bismo ih mogli razlikovati od nas. Ovdje netko izdaje zapovijed da se ljude u gomilama tjera pred cijevi streljačkih vodova ili u tvornice smrti plinskih komora. Ovdje netko svijet tjera u rat koji će proždrijeti četrdeset i pet milijuna ljudskih života. Netko tko svijetu, koji u nevjerici zuri, urla: "Pa ako i ne budemo sposobni pobijediti, tada ćemo - i sami propadajući - za sobom povući u propast pola svijeta, i nitko se neće veseliti pobjedi nad Njemačkom. Nećemo kapitulirati, nikada! Možemo propasti. Ali za sobom ćemo povući svijet i sve ćemo zapaliti..." Ravenscroft ne pokušava racionalno objasniti ludilo čovjeka o kojemu C. J. Burckhardt, u svojoj knjizi "Moja dancinška misija ", kaže: "Iz njega laže", čime želi natuknuti da je Hitler bio čovjek opsjednut zlim silama. Ravenscroft pokazuje kako jedan propali čovjek u sebi gaji razornu mržnju prema čovječanstvu. Kako u sebe upija sve destruktivne misli vremena, obični medij, ne samosvojni mislilac, ali medij koji preuzete misli elementarnom silom baca u svijet. Autor oko mita o "svetom Koplju sudbine" koje je za Hitlera magični fetiš moći tka sudbinu progonjenog, u najvećoj mjeri neslobodnog čovjeka. Legenda kazuje da je navodno rimski vojnik Longinus probo bok raspetoga Krista. To koplje, zajedno sa Svetim križem i ostalim relikvijama, pronašla je carica Helena (oko ) koja je kao prva carica putovala u Svetu zemlju. Kralj Henrik I ( ) stekao je jedno koplje obavljeno legendom, kako pripovijeda Liutprand iz Cremone (Antap I. V pogl. 25): "Burgundski kralj Rudolf, koji je nekoliko godina vladao u Italiji, to je

7 koplje dobio na dar od grofa Samsona... Za to se koplje tvrdi kako je nekada pripadalo Konstantinu Velikom, sinu svete Helene koja je pronašla laj životonosni križ. A na vrhu... (koplja) nalazili su se križevi od čavala zabijenih kroz ruke i noge našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Kralj Henrik, kao bogobojazan čovjek i ljubitelj svake svetinje, kada mu je odaslao izaslanike pokušavajući ga steći po bilo koju cijenu i tako si pribaviti najnepobjedivije oružje i neprestanu pobjedu nad vidljivim i nevidljivim neprijateljima, nije tako skoro doznao da Rudolf posjeduje toliko neprocjenjiv nebeski dar. Budući da je kralj Rudolf na sve načine dao do znanja da takvo što nikada ne bi učinio, kralj Henrik ga je, jer ga na to nije mogao potaknuti darovima, pokušao zaplašiti prijetnjama, pa se zakleo mačem i ognjem opustošiti mu cijelo kraljevstvo." Kralj Burgundije toj se prijetnji pokorio te je poslao kralju Henriku koplje. Ovaj je platio kraljevsku cijenu. Odrekao se područja između Aarea, Jure i Reußa što su graničila s Burgundijom, zajedno s južnim Elzasom, uključujući Basel i njegovo zalede. Nije samo pobožnost bila ta koja je kralja Henrika natjerala za koplje platiti tako visoku cijenu. Liutprand iz Cremone otkrio nam je da je to koplje burgundskom kralju Rudolfu poklonio u Italiji moćni grof Samson. Prema langobardskim predajama koplje je pripadalo znamenju kraljevske vlasti i moglo je predstavljati zahtjev za vlašću. Zahvaljujući Widukindu iz Corveyja poznato nam je da je kralj Henrik neposredno prije smrti namjeravao otputovati u Rim. "Konačno, kada je podjarmio sve narode u okolini, odlučio je otići u Rim, no budući da ga je spopala bolest, taj je pohod izostao." (Widuk. I. pogl. 40) Tako se sveto koplje iz sakralnog prostora uzdiže u politički svijet moći i osvajanja. Jer, na putu u Rim sveto bi koplje, poimence u carskoj Italiji, bilo dokazani znak vlasti. Otada je koplje pripadalo njemačkom krunskom blagu. Henrik I ostavio ga je u nasljedstvo svom sinu, caru Otonu Velikom. On je 10. kolovoza 955. s kopljem u ruci odjahao u svoju sudbonosnu bitku na Leškome polju. Pod njegovom magičnom zaštitom izvojevao je krvavu pobjedu nad Mađarima i istovremeno hegemoniju nad Europom. Widukind dokumentira: "I nakon što je tako govorio, posegne za štitom i svetim kopljem i kao prvi okrene konja prema neprijatelju, ispunjavajući istodobno zadaću najsmionijeg ratnika i najodličnijeg vojskovođe." (Widuk. III. pogl. 46)

8 Sveto koplje, nadopunjeno čavlima što su bili probili Isusove ruke i noge i jednim iverom s drva križa, sa saskih je kraljeva prešlo salijevcima, a od njih dinastiji Staufena. Ono je bilo znak vlasti i carska relikvija implementirana u legendu i duhovno-mistični svijet srednjega vijeka. To sveto koplje, to "koplje sudbine" bilo je ono što je mladi i osiromašeni Hitler godine promatrao u svjetovnoj riznici Hofburga i što ga je bacilo u stanje transa. S obzirom da je prihvatio moć vjere Svetoga koplja, prepustio se cijelom krugu pangermanskih svjetonazora. Od Houstona Stewarta Chamberleina preuzeo je ideju njegovanja arijske više rase. Samo čistoća krvi bila je odlučujuća za pripadnost toj gospodskoj kasti koja je upravljala svijetom i određivala sudbine. Sve druge rase smatrane su robovima, osuđenima na život u sužanjstvu, ili rasama koje su - u slučaju Židova - morale biti istrijebljene. Te misli vodile su ravno u Auschwitz, Dachau, Buchenwald i sva ostala sramotna mjesta takvoga tipa. Hitleru je duhovni, ili bolje rečeno sotonski materijal, prvenstveno pružalo društvo Thule, nalik masonskim ložama, okupljalište svih nacionalnih, pangermanskih i antisemitskih sekti. Tom krugu pripadali su i kasniji članovi NSDAP-a: Dietrich Eckart, Georg Feder, Rudolf Hess i Alfred Rosenberg. Od Georga Federa Hitler je preuzeo krilaticu "Lomljenje kamatnog ropstva". Razmislimo li pomnije o toj sintagmi, riječ je o besmislenom pojmu koji bi značio kraj bilo kakvog novčarskog i financijskog gospodarstva. Dietrich Eckart, nadareni novinar i autor, oko Hitlera je izgradio kult vođe. Eckart je, vjerujući da je on odabran da bude oruđe Antikrista, odveo Hitlera na dvojbene putove okultizma. Određen je period proveo u ludnici, no to mu je pružilo priliku za insceniranje igrokaza koje nije htjela prihvatiti nijedna pozornica. Na samrtnoj je postelji kazao: "Slijedite Hitlera! On želi plesati, ali ja sam taj koji je intonirao melodiju." Alfred Rosenberg, koji je u Nürnbergu kao jedan od začetnika rasne mržnje osuđen na smrt, bio je Hitlerov duhovni mentor. Karl Haushofer, bivši visoki bavarski časnik, a potom profesor geologije, Hitleru je približio teoriju o životnom prostoru. "Prostor", objašnjavao je on, "nije samo oruđe vlasti; on je vlast sama. Političku geografiju namjeravam koristiti kao oružje koje će potaknuti Njemačku da ispuni sudbinom joj dodijeljenu ulogu."

9 Haushofer je nekoliko godina proveo u Japanu. Ondje je, u skučenosti prenaseljenog otočkog svijeta, pronašao potvrdu svojih shvaćanja o životnom prostoru. Usprkos tomu, zaključci koje je iz toga izvlačio bili su krivi. Japan i Savezna Republika Njemačka, dvije nacije koje su u borbi za svoj životni prostor izgubile Drugi svjetski rat, postale su - ograničene na još skučeniji životni prostor - najsnažnijim gospodarstvima i izvoznicima na svijetu. Pravo arijskog čovjeka na životni prostor neprimjetno se pretočilo u pangermansko rasno ludilo, koje je profesora Karla Haushofera navelo da za Židove kaže: "Oni čovjeka samo oponašaju, ali oni ne pripadaju istoj vrsti." Vođa SS-a, Heinrich Himmler, nadmašio je profesora izjavljujući: "Židovi su od nas udaljeni jednako kao i životinje." No, Adolf Hitler pokazao je da je od nekadašnjeg učenika postao majstor, koji je utvrdio: "Židove ne promatram ni kao životinje, oni su od životinja udaljeniji nego što su one od nas. Stoga nije nikakav zločin istrijebiti ih, jer oni čak ni ne pripadaju čovječanstvu." "Kako je to bilo moguće?" pitaju mlađi starije koji su doživjeli Treći Reich. "Kako je to moguće?" uzvikuju stariji kada vide zapaljene turske stanove i opustošena židovska groblja, te mlade Nijemce, obrijanih glava u padobranskim čizmama i crnim kožnatim jaknama, ruku uzdignutih na Hitlerov pozdrav. Kako je to bilo moguće - kako je to moguće? Ova knjiga, "Koplje sudbine" odgovara na ta pitanja.

10 PROLOG NASTANAK JEDNE LEGENDE "Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči istinito, i on zna da govori pravo - da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: 'Nijedna mu se kost neće prelomiti! A na drugome mjestu Pismo veli: 'Gledat će na onoga koga su proboli'" Iv. 19, U posljednjem poglavlju Ivanova evanđelja priča se kako je neki vojnik kopljem probo Kristov bok. Ime tog vojnika bilo je Gaius Cassius, a razapinjanju je prisustvovao kao službeni predstavnik rimskog upravitelja (prokuratora) Poncija Pilata. Taj prokušani ratnik patio je od mrene na oba oka i stoga nije mogao sudjelovati u vojnim pohodima svoje legije, pa je trebao nadzirati religiozna i politička zbivanja u Jeruzalemu. Dvije godine Gaius Cassius promatrao je djelovanje izvjesnog Isusa iz Nazareta koji je za sebe tvrdio da je Mesija, iako se činilo da svojim propovijedima potkopava autoritet rimskih okupatora u Izraelu. Rimski centurion je, kao i legionari, doživio smaknuće Isusovo, te ga se kao i njih dojmila hrabrost i dostojanstveno držanje Nazarećanina na križu. Izaija je o Mesiji prorekao: "Nijedna mu se kost neće prelomiti." Ali Ana, stari savjetnik sinedrija, velikog židovskog vijeća, i Kajfa, veliki svećenik, čvrsto su odlučili osakatiti Isusovo tijelo kako bi na taj način narodne mase uvjerili da Isus nije Mesija, nego samo heretik koji je za sebe tražio njihovu moć. Prolazili su sati, i to im je pružilo potrebnu izliku. Jer Ana je bio autoritet u pravnim pitanjima, a židovski je zakon određivao da nijedan čov- 1 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1987.

11 jek ne smije biti smaknut na sabat. Odmah su se obratili Ponciju Pilatu moleći ga da polome udove razapetih muškaraca, kako bi mogli umrijeti još prije sumraka tog petka navečer (5. travnja 33. godine nove ere). U tu svrhu na brdo Golgotu, čije je ime značilo "lubanja", odaslana je jedna skupina čuvara hrama. Na njezinu čelu, vođa je nosio koplje Heroda Antipe, kralja Židova, koje je predstavljalo simbol prava da se izvrši taj čin. U protivnom mu rimski vojnici, kada bi stupio na stratište, ne bi bili dozvolili ni podići prst na muškarce. Nekoć je Phineas, stari prorok, naredio kovanje tog koplja kako bi ono simboliziralo magične sile sadržane u krvi po Bogu odabranog naroda. Već je više puta iskušano kao talisman moći: Već ga je Jošua podigao u ruci kada je svojim vojnicima dao znak za izbacivanje silnoga glasa kojime je izazvano rušenje Jerihonskih zidina. Upravo je to koplje i kralj Saul u napadu ljubomore bacio prema mladom Davidu. I Herod Veliki, kada je dao zapovijed da se u cijeloj Judeji pobiju sva nevina djeca jer je radio o glavi djeteta Isusa, budući da bi se ono kada odraste trebalo zvati "Kraljem Židova", držao je u rukama taj znamen moći nad životom i smrću. I sada je, dakle, po nalogu sina Heroda Velikoga, doneseno to koplje koje je trebalo poslužiti kao simbol prava da se polome kosti Isusa Krista. Kada su čuvari hrama pristigli na stratište, rimski vojnici, ispunjeni odbojnošću, okrenuli su im leđa. Samo Gaius Cassius promatrao je kako vazali velikog svećenika toljagama udaraju po lubanjama i udovima Gestasa i Dizme, pribijenih na križeve s jedne i druge strane Isusa Krista. Rimskog centuriona pogled na okrutno osakaćene lopove ispunio je živom odvratnošću i bio je toliko dirnut smjernim i neustrašivim držanjem kojim se Isus dao pribiti na križ, da je odlučio zaštititi tijelo Nazarećanina. Potjeravši svog konja prema visokom srednjem križu, rimski centurion bacio je koplje u lijevu stranu tijela Isusa Krista i probio mu prsa između četvrtog i petog rebra. Taj način probijanja rimskih vojnika na bojnom polju bio je uobičajen kada bi htjeli ustanoviti da li je ranjeni neprijatelj mrtav; jer iz beživotnog tijela više nije tekla krv. No, "ubrzo poteku krv i voda", i u tom trenutku, kada je na tako neprirodan način navrla otkupiteljska krv Spasiteljeva, Gaius Cassius ponovno je potpuno progledao. Nije poznato da li je stari časnik iz ruku izraelićanskoga vođe oteo talisman moći kako bi okončao taj čin, ili je taj spontani akt milosrđa izveo

12 vlastitim kopljem. Nema sigurnoga dokaza za to kojim je oružjem i ne znajući pomogao ispuniti Ezekijelovo proročanstvo: "Gledat će na onoga koga su proboli." U hramu, gdje su Kajfa i Ana očekivali vijesti o Mesijinom sakaćenju, zastor prema Presvetom razdera se odozgo prema dolje i oslobodi pogled na crnu kocku Stare zavjetne škrinje, koja se sada raspukne uzduž rubova i otvori u obliku križa. Prošlo je doba Jahveova kulta bez slika; bio je to početak religije "Otvorenog neba". Koplje je djelovalo kao neka vrsta katalizatora objave; pružalo je živi dokaz uskrsnuća, jer tjelesna rana prouzročena njegovim krajnjim vrškom na tajanstven način ostala je očuvana na uskrslom Kristu kada se u jednom prikazanju pokazao svojim okupljenim apostolima. Samo nevjerni Toma, koji se htio osloniti samo na ono što može osjetiti svojim fizičkim očima, nije mogao prepoznati Boga-čovjeka koji je, htijući mu se objaviti, prolazio kroz zatvorena vrata. "Potom se obratio Tomi: 'Pruži ovamo svoje prste i ogledaj mi ruke; i pruži ovamo svoju ruku i položi je na moj bok; i ne budi nevjeran, već vjeran."' Budući da su na tijelu uskrsloga Krista bile vidljive zemaljske rane od koplja i čavala, prvi su kršćani vjerovali da se, ako bi mu noge na križu zaista bile polomljene, uskrsnuće kakvo poznajemo nikada ne bi moglo dogoditi; jer to su značenje pridavali mističnim riječima Izaijinim: "Nijedna mu se kost neće prelomiti." Gaius Cassius, koji je iz sažaljenja izveo ratnički čin kako bi očuvao tijelo Kristovo, kasnije je postao poznat kao Longinus, nosač koplja. Preobratio se na kršćanstvo i kasnije je kao veliki junak i svetac slavljen u kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu i smatran je neposrednim svjedokom prolijevanja krvi iz novoga saveza za koji je simbol postalo koplje. Kaže se da je on samo za trenutak u rukama držao sudbinu cijeloga čovječanstva. Koplje, kojim je probo bok Isusov, postalo je jedna od najvećih dragocjenosti kršćanstva, i oko tog oružja, u koje je kasnije postavljen jedan od čavala s križa, stvorena je jedinstvena legenda. Legenda se sve više i više razvijala, dobivajući tijekom stoljeća sve više na snazi i jačini. Onaj tko je posjedovao koplje i shvaćao sile kojima je ono služilo imao je u rukama, što bilo da bilo, sudbinu svijeta. Ta legenda, koja se očuvala kroz dva tisućljeća kršćanstva, u dvadesetom je stoljeću doživjela svoje najstrašnije ispunjenje.

13 UVOD U POČETKU BIJAŠE SJEĆANJE Čovjek koji bi bio napisao ovakvu knjigu da nije prerano umro, bio je izvjesni dr. Walter Johannes Stein, znanstvenik rođen u Beču i doktor filozofije, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata djelovao kao povjerljiv savjetnik Sir Winstona Churchilla, te ga savjetovao o namjerama i motivima Adolfa Hitlera i vodećih članova nacističke partije. Na dr. Steina vršen je znatan pritisak kako ne bi otkrio tijekove misli koji sačinjavaju sadržaj te knjige, ali on pri konačnom objavljivanju nije popuštao nikakvim pritiscima, čak ni od strane samog Winstona Churchilla, koji je inzistirao na tom da se široj javnosti ni u kom slučaju ne otkriva okultizam nacističke partije. Činjenica da nirnberškom sudu nije uspjelo razjasniti koje su sve zle sile djelovale iza vanjske fasade nacionalsocijalizma uvjerila ga je da mora proći još najmanje trideset godina prije nego što će dovoljno čitatelja biti sposobno shvatiti rituale inicijacije i metode crne magije koje je prakticirala jezgra vodećih nacista. Sa zabrinutošću je uviđao da saveznički tužitelji u tom procesu za kažnjavanje zločina protiv čovječnosti ne raspolažu moralnom sposobnošću predočivanja kako bi shvatili apokaliptični karakter civilizacije nastale u Njemačkoj između dva svjetska rata - civilizacije zasnovane na magijskom svjetonazoru koja je križ zamijenila kukastim križem. Shvaćao je zbog čega su suci bili tako složni u namjeri da optužene tretiraju kao integralan dio humanističkog i kartezijanskog sustava zapadnoga svijeta. Da su samo na trenutak priznali kako uistinu stoje stvari oko njihovih poraženih neprijatelja, da su razgrnuli zavjesu stvarnih motiva za tako iznenađujuće rušenje svih vrijednosti, možda bi milijune ljudi izložili opasnosti strahovite propasti. Dr. Stein nimalo nije sumnjao da je na najvišoj političkoj razini odlučeno najodvratnije zločine protiv čovječnosti prikazati kao posljedicu du-

14 ševne poremećenosti i sustavnog izopačenja nagona. Smatrano je svrsishodnijim da se pri istraživanju motiva zbog čega su milijuni ljudi zatvarani u plinske komore koristi suhoparnim psihoanalitičkim izrazima nego da se razotkrije da su takve metode bile sastavni dio revnog ophođenja sa zlim silama. Pojava knjige Aldousa Huxleya The Doors of Perception (Vrata spoznaje) najavila je promjenu javnog mnijenja koju je dr. Stein već odavno predvidio, jer je napadala vladajuću skepsu prema okultnome i ukazivala na postojanje viših razina svijesti i drugih vremenskih dimenzija na području ljudskog razmišljanja. Huxleyjev sjajan prikaz o vlastitom doživljaju transcendentalne svjesnosti pod djelovanjem meskalina bacio je novo svjetlo na raščlanjenost unutarnjeg prostora i razvilo ideju da je čovjek most između dvaju svjetova, naime ovozemaljskog i nadnaravnog. On je također istaknuo, u to doba uglavnom zanemarivanu činjenicu, da mozak, živčani sustav i organi osjeta predstavljaju zaštitu protiv "totalne svijesti" koja bi nas inače preplavila i neku vrstu redukcijskog ventila koji nam "odmjerava bijedne kapi svjesnosti koje nam pomažu da se na površini ovog našeg planeta održimo na životu". Iako dr. Stein više nije doživio provalu "psihodelične epohe", predvidio je da će se u SAD-u i Europi uvriježiti opća upotreba droga koje šire svijest i milijune mladih ljudi odvući na opasan i nedozvoljen put objave za što je velika većina potpuno nespremna. Vjerovao je da je želja za postizanje transcendentalne svijesti pomoću droga neizbježna reakcija na okamenjen religiozni dogmatizam samozadovoljnog materijalizma zapadnog establišmenta kojega nisu mogle razoriti čak ni katastrofe Hitlerova rata. Materijal o koplju namjeravao je objaviti u trenutku kada široka javnost bude uvjerena da uobičajeno stanje ograničene svijesti nije jedina svijest koja postoji. U ljeto 1957, tri dana nakon što je odlučio započeti pisanje knjige, srušio se u radnoj sobi svog londonskoga doma i kratko potom umro u bolnici. Dr. Steina po prvi puta sam sreo kada sam otkrio jednu knjigu što ju je on napisao, Deveto stoljeće, po mome mišljenju nenadmašno djelo o povijesnoj pozadini srednjovjekovne priče o Svetom gralu. U toj je knjizi pokazao kako istraživanje legende o Svetom gralu zastire jedinstven zapadnjački pristup transcendentalnoj svijesti. Opčinjavalo me je otkriće da je uspio mnoge, navodno legendarne likove u toj priči o gralu, identificirati kao stvarno živuće, povijesne ličnosti toga razdoblja. Bilo mi je

15 jasno da knjiga nije mogla biti napisana na temelju uobičajenog historicističkog načina promatranja ili uz pomoć postojećih srednjovjekovnih kronika. Ubrzo sam shvatio da je to bogatstvo povijesnog materijala dobiveno korištenjem sasvim nove tehnike istraživanja povijesti, koja se služila okultnim tehnikama nekom vrstom proširene svijesti. Bio sam odlučan podrobnije se posvetiti toj stvari, te sam ga bez prethodnog dogovora posjetio u njegovom domu u Kensingtonu. Živo se prisjećam toga kako sam sjedio u predsoblju njegove velike kuće, znatiželjan da otkrijem kakav je čovjek autor tog neobičnog sveska o gralu. Prostorija u kojoj sam sjedio čekajući da on gore, u svojim uredskim prostorijama, okonča nekakav razgovor, više je nalikovala skladištu muzeja nego dnevnom boravku. Kao da je, od gomile u njoj smještenih knjiga i slika, pucala po svim šavovima. Pretpostavljao sam da je kuća u ratnim vremenima prvobitno služila kao privremeno rješenje i da su unutra bile natrpane, nekada elegantnije smještene knjige, slike, umjetnine i antikviteti. Ondje su se nalazile police s knjigama različite visine kako bi se između njih našlo mjesta za slike svih vrsta i veličina, od modernih impresionista do srednjovjekovnih i bizantskih djela. Svuda naokolo bile su knjige; čak su i odmorišta stubišta i dekorativni "nužnik" peterokatnice bili zatrpani hrpama knjiga koje su sezale sve do stropa. Golema reprodukcija Michelangelova "Stvaranja Adama" prekrivala je cijele bočne stranice polica koje su vjerojatno sadržavale najopsežniju privatnu zbirku ezoterijskih knjiga koju sam ikada vidio. Na počasnom mjestu, iznad kamina, visjela je uvećana reprodukcija Rembrandtova "Crvenog viteza grala" koji je nosio Sveto koplje. Na okviru kamina nalazila se lijepa zlatna ikona okružena svakojakim predmetima od kristala i kvarca naguranim između fotografija poznatih britanskih i europskih ličnosti. U prostoriju je ušao čovjek od, sudeći po izgledu, pedesetak godina i predstavio se. Na njemu uredno odijelo i zapravo, zanemarimo li zlatno uokvirene naočale koje su se njihale povrh revera sakoa, i nehotično podsjećajući na njemačkog profesora, ništa nije izravno ukazivalo na to da možda ne bi bio Englez. Dok me pozdravljao srdačnim stiskom ruke u kojem kao da su do izraza došli šarm i uglađenost proteklih vremena, ispod naborana čela budno i pažljivo promatrao me par svjetloplavih očiju. Iza srdačnih riječi osjećao sam određenu otvorenost, koja me potaknula da mu bez okolišanja kažem zbog čega sam došao bez prethodnog

16 dogovora ili najave. Govorio je mekanim austrijskim naglaskom, koji je na neki način djelovao simpatično, ali je usprkos impozantnom rječniku njegov izgovor kompliciranih engleskih riječi djelovao gotovo komično. Objasnio sam mu da je uzrok mog posjeta njegova knjiga o povijesnoj pozadini grala u devetom stoljeću, koju sam upravo bio pročitao. Ispričao sam mu da sam - iz razloga koje mu po želji mogu podrobnije razložiti - došao do zaključka kako je njegova knjiga napisana uz korištenje posebnih transcendentalnih sposobnosti, kakve su i Wolframa von Eschenbacha inspirirale za njegovu znamenitu priču o gralu, Parsifala. Citirao sam mu retke reproducirane na početku te knjige. "Nadodao bih nepoznate riječi ovoj priči za tebe, nastavio bih ovu avanturu za tebe. No, traži li netko od mene da to učinim neka ne smatra to knjigom. Ne znam niti jedno slovo abecede. Mnoštvo ljudi dobiva materijal ovim putem, ali ova se avantura odvija bez knjige. Da netko pomisli da je knjiga, sjedio bih gol bez ručnika, kako inače sjedim u kupaonici - da ne bih zaboravio svežanj pruća." Potom sam ukratko objasnio kako tumačim te retke, s tim što sam ukazao na to da se riječ "svežanj pruća" često prevodi kao "smokvin list", simbol ljudi upućenih u okultne odnose. Za razliku od drugih Minnesängera trinaestoga stoljeća, kazao sam, Wolfgang von Eschenbach posve jasno daje na znanje da svoj materijal nije prikupio od suvremenika iz tradicionalnog folklora ili čitanjem postojećih kronika. Iz tog razloga je i naglasio da ne poznaje ni jedno jedino "buochstap" 2 abecede; time je htio reći da takozvana priča o gralu nije obična knjiga, već "inicijacijski dokument" najvišega stupnja. Svom sam sada pažljivom sugovorniku kazao kako su u cijeloj toj pjesmi sadržane spretno skrivene aluzije koje daju naslutiti stvaran izvor autorove inspiracije. Taj najveći trubadur svih vremena, primjerice, spominje kako je njegov učitelj pretražio sve kronike trinaestog stoljeća kako bi otkrio gdje je i kada postojao neki narod posvećen čistoći koji je bio dostojan brinuti o gralu. Pročitao je kronike Engleske, Francuske i Irske te je ono što je tražio pronašao u Anschauu. Zahvalio sam dr. Steinu što je u svojoj knjizi Deveto stoljeće ukazao na to da Anschau, koji se nerijetko pogrešno javlja u obliku Anjou, nije 2 Buchstabe (m) - slovo.

17 nikakav geografski pojam, već transcendentalno stanje svijesti. Ono što je Wolfram von Eschenbach svojim spominjanjem kronike Anschaua htio reći bilo je da se pomoću viših sila ponovno mogu doseći povijesna događanja prošlosti. Opisao je kako je njegov učitelj u trinaestom stoljeću bio u stanju izravno oćutjeti događanja koja su se zbivala u devetom stoljeću, dostignuće ostvareno pomoću Clairvoyancea 3, koji izvan snage stavlja vremenski tijek povijesnih zbivanja. Ukratko rečeno: Kronika Anschaua bila je neka vrsta Kozmičke kronike, u kojoj se prošlost, sadašnjost i budućnost ujedinjuju u jednu višu vremensku dimenziju. A da bi se ta vječna kronika mogla čitati, njegov je učitelj - kaže Wolfram von Eschenbach - "tek morao naučiti svoju abecedu bez umjetnosti crne magije". Drugim riječima, morao je razviti neophodne sposobnosti ne posežući za magijskim vještinama. Ispričao sam dr. Steinu kako sam mišljenja da je njegovo začuđujuće dobro fundirano djelo u povijesnoj pozadini grala u devetom stoljeću nastalo na temelju sličnih sposobnosti i da je on tek kasnije, osobnim istraživanjem povijesti i proučavanjem postojećih tekstova, tražio potvrdu svojih spoznaja. Nije pokazao nikakvu vidljivu reakciju na ovu iskrenu i pomalo smionu opasku potpunoga neznanca, već je, bez ijedne jedine riječi jednostavno čekao, kao da od mene želi čuti nešto više. Počeo sam osjećati njegov intenzivan pogled, u kojem kao da je bilo mnogo neizgovorenih pitanja. Kako bih prekinuo neugodnu šutnju, počeh prilično detaljno opisivati vlastita iskustva s višim stupnjevima svijesti tijekom rata u jednom od nacističkih koncentracijskih logora i kako me je priroda tih transcendentalnih doživljaja potaknula na proučavanje grala i povijesti Longinusova koplja i s njime povezane legende o sudbini svjetova. Listao sam jedan primjerak njegove knjige što sam ga donio i otvorio je gdje se u riznici Habsburgovaca nalazila slika "Svetoga koplja", koje je navodno bilo istovjetno s kopljem što ga je rimski centurion navodno zabio u bok na križ razapetom Isusu. Pričao sam o svom posjetu Hofburgu u Beču gdje sam prije nekih šest tjedana vidio koplje i izrekao sam svoje mišljenje da je legenda povezana s talismanom inspirirana osobitim djelovanjem kojim je ubrzala objavu tajni samoga vremena, koje su kumovale i njegovoj knjizi. 3 Vidovitost, sposobnost predviđanja.

18 Dr. Stein je sada blistao od očiglednog zadovoljstva i užitka. "Morate ostati na ručku", rekao je, "kako bismo mogli nastaviti naše čavrljanje." Bio je to početak jednog prijateljstva koje će potrajati deset godina. Tijekom tog vremena u njegovoj sam kući upoznao "abecedu grala bez magijskih vještina". S dr. Steinom održavao sam blisku vezu sve do njegove smrti godine i često sam tjednima ostajao u njegovu domu u Kensingtonu. Usprkos tomu, potrajalo je više godina prije nego što sam uspio sastaviti sveobuhvatnu sliku njegova neobičnog života. Nije volio govoriti o samom sebi i nije se upuštao u odgovaranje na izravna pitanja. U to sam doba vjerovao kako sam zaokupljen kompliciranom slagalicom, pritom nemajući pojma kakva će slika iz toga proizaći. Pojedini dijelovi kao da ni uz najbolju volju nisu pripadali životu jednog te istog čovjeka. Rođen je godine kao drugi sin dobrostojećeg i utjecajnog austrijskog odvjetnika i specijalista za međunarodno pravo. Iako je na Sveučilištu u Beču diplomirao prirodne znanosti, pisao je disertaciju o filozofskoj temi. To djelo, što se kasnije u obliku knjige pojavilo u Njemačkoj, u vezu je dovelo devet viših razina svijesti s fizičkim organima i biokemijom tijela preduhitrivši time za pola stoljeća istraživanja nedavno osnovanog instituta za psihofizička istraživanja u Oxfordu. Njegovo zanimanje neko je vrijeme bilo usmjereno prvenstveno na odnos povijesti umjetnosti prema razvitku ljudske svijesti. Njegova istraživanja na tom području dovela su do aktivnog bavljenja arheologijom i interpretacije umjetnosti i arhitekture staroga vijeka. Na jednom podužem putovanju Malom Azijom u cilju održavanja predavanja bio je gost u palači Atatürka, turskog diktatora, i ondje je "Sivog vuka" uvjerio da restaurira bizantske freske u svim nekada kršćanskim katedralama, koje su nakon islamskog osvajanja Konstantinopola prije tisuću godina bile preuređene u džamije. Dr. Stein je svoj znanstveni ugled u Njemačkoj stekao sveobuhvatnim radovima o povijesti Srednjega vijeka, no u Englesku je došao u svojstvu ekonomista, kada je godine pratio belgijskog kralja Leopolda prilikom njegova državničkog posjeta Londonu. U tom svojstvu pomogao je pri izradi znamenitog govora belgijskog kralja u Guidhallu, u kojem je po prvi puta spomenuta mogućnost zajedničkog europskog tržišta. Iako je u Prvom svjetskom ratu zbog hrabrosti kao austrijski časnik odlikovan na ruskoj fronti, u Drugom svjetskom ratu aktivirao se kao pri-

19 padnik britanske obavještajne službe i sa sobom je donio planove o namjeravanoj invaziji nacista s kontinenta na Englesku, pod lozinkom "Operacija Morski lav". Pojedini dijelovi slagalice izronili su sasvim neočekivano tijekom jednog razgovora. Tako sam mu jednoga dana, primjerice, pričao o pokušaju ubojstva generala Rommela u Sjevernoj Africi, te sam spomenuo kako sam bio podređen dopukovniku Geoffreyju Keyesu, V. C, koji je tada vodio taj pothvat. Na svoje iznenađenje čuo sam da je dr. Stein bio osobni prijatelj Geoffreyjeva oca, Sir Rogera Keyesa, V. C, koji je početkom rata bio nadležan za takozvane "Kombinirane operacije". Na taj sam način saznao da je Sir Winston Churchill admiralu Keyesu naložio da tijekom rata, prilikom tajnog posjeta Bruxellesu, prati dr. Steina te nagovori belgijskoga kralja da svoju zemlju otvori savezničkim vojskama, kako bi se na taj način spriječilo zaobilaženje Maginotove linije, ukoliko bi Nijemci ignorirali belgijsku neutralnost. Njegovim životom provlačila se jedna jedina tema koja je svim njegovim aktivnostima davala glavni smisao - duboko i ozbiljno zanimanje za okultizam. Još dok je studirao na bečkom Sveučilištu počeo se zanimati za misterije Svetoga grala i Longinusovo koplje. Izravna posljedica tih istraživanja bila je da je upoznao Adolfa Hitlera, koji je u to doba, bez redovnih primanja, živio u bečkom prihvatilištu za beskućnike. Jer, tijekom četiriju godina što su prethodile izbijanju Prvoga svjetskog rata Hitler je, naime, također otkrio tu za svjetsku povijest tako značajnu legendu, koja je bila povezana s kopljem u Habsburškoj riznici, i već je tada, još u ranim dvadesetim godinama, maštao o danu kada će na njega polagati pravo kao na talisman za osvajanje svijeta. Do sada je, budući da za njega postoji još jedan jedini povjerenja dostojan svjedok, vrlo malo objavljeno o tom razdoblju života Adolfa Hitlera. Svjedok je bio izvjesni August Kubizek, s kojim je budući Führer godine neko vrijeme dijelio stan, prije nego što je otišao čak se ni ne pozdravivši. Kubizek, koji je prije u Linzu bio Hitlerov školski kolega, na bečkoj je Glazbenoj akademiji diplomirao s odlikom i sljedeće četiri godine pokušavao ga je pronaći u Beču, ali bez uspjeha. Svi Hitlerovi biografi polaze od toga da su godine između i bile najnegativnije i najznačajnije godine njegova života, u kojima je na rubu egzistencijalnog minimuma živio u nekom muškom domu i

20 pokušavao preživljavati prodajom akvarela. Unatoč tomu, Hitler je kasnije u svojoj autobiografiji Mein Kampf tvrdio da su to bile najvažnije i razvojno najbremenitije godine njegova života tijekom kojih je naučio sve ono što mu je bilo važno da bi preuzeo vodstvo NSDAP-a. Dr. Stein je mogao potvrditi da je upravo to objašnjenje u Mein Kampfu odgovaralo potpunoj istini, jer je on sam u to doba bio očevidac kako je Hitler pomoću droga dostizao više razine svijesti i bavio se temeljitim proučavanjem srednjovjekovnog okultizma i ritualnom magijom. Stein je s njim pretresao sveobuhvatnu političku, povijesnu i filozofsku literaturu pomoću koje je formulirao ono što će kasnije postati nacističkim svjetonazorom. Veza dr. Steina s Adolfom Hitlerom nije završila u Beču. On je iz neposredne blizine promatrao osnivanje nacističke partije i povezivanje Adolfa Hitlera s trima zlokobnim ličnostima koje su mu pri njegovom meteorskom usponu na vlast pomogle da uskoči u sedlo - Dietrichom Eckartom, Houstonom Stuartom Chamberlainom i profesorom Karlom Haushoferom. Kada je Reichsführer SS-a Heinrich Himmler u Stuttgartu naredio uhićenje dr. Steina kako bi ga prisilio na suradnju u Okultnom uredu SS-a, ovaj je pobjegao iz Njemačke i na taj je način svoje vrlo pouzdano znanje o okultizmu nacističke partije ponio sa sobom u Englesku. Navoditi u ovom kratkom uvodu više o tome, značilo bi unaprijed ispripovjediti sadržaj ove knjige.

21 PRVI DIO TALISMAN MOĆI I OBJAVE "Život je vrelo užitka; ali gdje i klatež pije, svi su zdenci zatrovani. Sklon sam svemu čistome; ali ne volim vidjeti nacerene njuške i žeđ nečistih. Bacili su pogled dolje u zdenac; sada mi iz zdenca blista njihov odvratni smiješak. Svetu su vodu zatrovali svojom požudom; a kada su svoje prljave snove nazvali užitkom, zatrovali su i riječi. I plamen postaje zlovoljan kada njihova vlažna srca stavite na vatru; sam duh ključa i puši se gdje se klatež približi vatri. Slatkast i premekan postaje plod u njihovoj ruci: od njihova pogleda voćka trune i suši joj se krošnja. A poneki, koji se odvratio od života, samo se odvratio od klateži; on nije htio s fukarom dijeliti zdenac i plamen i voće. A poneki, koji je otišao u pustinju i s grabežljivim životinjama trpio žeđ, samo nije htio s prljavim goničima deva sjediti oko gustijerne. A poneki, koji je stigao poput zatornika i tuče na sva plodna polja, samo je fukari htio nogu u ždrijelo i tako joj začepiti ralje." Friedrich Nietzsche Tako je govorio Zaratustra

22 1. POGLAVLJE TALISMAN MOĆI "Adolf je stajao preda mnom. I sada je uhvatio obje moje ruke i čvrsto ih je držao. Bila je to gesta koju od njega još nisam doživio. Po stisku njegovih ruku osjećao sam koliko je duboko bio potresen. Oči su mu grozničavo gorjele od uzbuđenja. Riječi nisu kao obično vješto dolazile iz njegovih usta, već su iz njega izbijale grubo i promuklo. Po tom sam glasu još više primjećivao koliko mora da ga je taj doživljaj uznemirio... U tom času za oko mi je zapelo nešto posve neobično što prije, kada bi mi se uzbuđeno obraćao, u njega nisam zapažao. Bilo je to kao da iz njega govori neko drugo Ja, koje je i njega samoga dirnulo istim ganućem kao i mene. Ni u kom slučaju to nije bilo kao što u očaravajućeg govornika znamo reći da se opija vlastitim riječima. Naprotiv! Više mi se činilo da s čuđenjem, čak i zapanjenošću, svjedoči onome što elementarnom snagom izbija iz njega... Iz njega su izbile riječi kao što nagomilana bujica probija brane što se rasprskavaju. U velikim, uzbudljivim slikama razvijao mi je svoju budućnost i onu svoga naroda... Govorio je o misiji koju će mu narod jednom povjeriti kako bi ga iz ropstva odveo u visine slobode." August Kubizek Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj Ova scena, koja opisuje jednu od ranih vizija mladoga Hitlera da mu predstoji sudbina koja će obilježiti povijest svijeta, odigrala se u petnaestoj godini njegova života. Nakon što je s gorljivim oduševljenjem poslušao Wagnerovu operu Rienzi u kojoj se govori o meteorskom usponu i padu nekog rimskog tribuna, Hitler se uspeo na vrh brda Frein s kojeg se pružao pogled na njegov zavičajni grad Linz. Za njim je, jedva uspijevajući držati korak, teško sopćući, išao njegov jedini prijatelj Gusti Kubizek, sin siromašnoga tapetara. I ondje, u blistavom sjaju zvijezda ljetne noći,

23 iz njegovih su usta nagrnule te proročanske riječi, koje će se kasnije ispuniti tako zlokobnom preciznošću. Četiri godine kasnije, dok su Adolf Hitler i Gusti Kubizek stanovali zajedno u bečkom predgrađu, u sobi punoj stjenica, prije se činilo da će se Hitlerova mladenačka nadanja pokazati tlapnjama. Budući da njegove skice nisu zadovoljavale postavljene zahtjeve, uskraćen mu je upis na bečku Akademiju lijepih umjetnosti, a zbog nedostatnih kvalifikacija odbila ga je i Visoka arhitektonska škola. No, on nije imao volje prihvatiti se pravog posla, već je pokušao probijati se s preostalom ušteđevinom pokojne majke i malenom obiteljskom mirovinom za siročad odobrenom mu za rad njegova oca u Carinskoj upravi. Ali i ti će izvori uskoro presušiti. "Ljudi koji su ga tih godina poznavali u Beču čudili su se oprečnosti njegova kultiviranog nastupa, njegovanog načina govora i samouvjerenog držanja s jedne strane i bijednog života što ga je vodio s druge strane, i smatrali su ga oholim i prohtjevnim. On nije bio ni jedno od toga. Jednostavno se prilagodio građanskom sustavu... Usred korumpiranog grada moj je prijatelj oko sebe podigao zid neoborivih načela koji mu je omogućio da usprkos svim iskušenjima kojima je bio okružen izgradi unutarnju slobodu... Išao je svojim putem, ignorirajući sve što se oko njega zbivalo. Ostao je usamljen čovjek i askezom redovnika očuvao je 'sveti plamen života'". August Kubizek Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj Bio je u cijelosti upućen na samoga sebe, i budući da se ni s kim nije mogao sprijateljiti, iz dana u dan postajao je sve usamljeniji i ogorčeniji. Razočaranje je bilo utoliko bolnije što je Gusti Kubizek u glazbenom konzervatoriju pokazao začuđujuć uspjeh. Ali usprkos tek neznatnim izgledima, s nepopustljivom se upornošću posvetio samostalnom školovanju. Nitko ga te godine nije s pravom mogao optužiti za lijenost, iako su mnogi smatrali da je krenuo krivim smjerom. Svakodnevno je mnoge sate provodio u knjižnici u Hofburgu proučavajući nordijske i teutonske mitologije i folklor i opsežnu lektiru njemačke povijesti, literature i filozofije. Ali Hitlerova glavna nastojanja u to doba još su bila vezana uz arhitekturu te je skicirao planove za cijeli niz ambicioznih građevinskih projekata koji nikada nisu imali ni najmanjih izgleda za realizaciju.

24 "Stari carski grad na crtaćem stolu devetnaestogodišnjeg mladića, koji je obitavao u mračnom stražnjem krilu zgrade u predgrađu Mariahilf, pretvarao se u grad što se širio i rastao daleko u otvorene prostore, u svjetlom okupan i životom ispunjen grad, sastavljen od kuća za četiri, osam ili šesnaest obitelji." August Kubizek Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj Tijekom dugih ljetnih praznika što ih je Kubizek provodio u Linzu razmišljao je o tome kako njegov prijatelj stanuje sam u skromno namještenoj sobi i neprestano trpi glad. Zbog toga je nagovorio majku da mu pošalje veću količinu velikodušno odmjerenih paketa hrane. "Što li sada samo radi, sam u svojoj sobi? U mislima sam vrlo često bio s njim. Možda je okolnost da je sada cijelu prostoriju imao samo za sebe iskoristio kako bi se iznova prihvatio velikih graditeljskih planova. Već odavno je čvrsto odlučio rekonstruirati bečki Hofburg. Nakon naših tumaranja gradskom jezgrom uvijek se iznova vraćao tom projektu koji je s idejne strane bio gotov, jedino ga je još trebalo kopirati na paus-papir. Smetalo ga je što su stari Hofburg i stajske zgrade izrađeni od opeke. Opeka je u njegovim očima bila nedovoljno kvalitetan materijal za monumentalne građevine. Stoga je ta zdanja trebalo srušiti i zamijeniti ih kamenim građevinama istoga stila. Nadalje, Adolf je nasuprot prekrasnom polukrugu stupova novoga dvorca htio postaviti pandan i time na jedinstven način zaokružiti Heldenplatz... Dva golema slavoluka iznad Ringa trebala su veličanstven trg uključiti u planiranje s dvorskim muzejima." August Kubizek Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj Gusti K. dugo će ostati u neznanju o tom što je pokretalo Hitlera. Svog prijatelja nije susreo prije nego što je ovaj, dvadeset i četiri godine kasnije, postao neosporni vođa Trećeg Reicha. Jer dok je K. tog ljeta imao praznike, Adolf Hitler došao je do vrlo važnog otkrića - otkrića koje će mu promijeniti način života i natjerati ga na samotan put moći. Jednoga dana dok je Hitler radio na svojim nacrtima ispred muzeja Hofburg, njegovo raspoloženje doseglo je novo dno. Cijeloga je dana drhtao od studeni plašeći se da bi ponovno mogao izbiti nedavno preboljeni bronhitis i prisiliti ga da se duže zadržava u svom bijednom prebivalištu. Nebo je bilo zastrto oblacima, a prvi hladni jesenji vjetar tjerao mu je kišu u lice. Njegova knjiga sa skicama bila je potpuno promočena. Bio je

25 to trenutak bolne samospoznaje. Zastrašujućom jasnoćom shvatio je da su svi njegovi grandiozni arhitektonski planovi kojima se predao dušom i tijelom posve bezvrijedni. Tko bi ih smatrao vrijednim i jednog pogleda? I najednom je spoznao što je on doista - beznadna nula. Ispunjen odbojnošću, razderao je knjigu sa svojim skicama i uspeo se stubama prema riznici, gdje je potražio toplinu i zaštitu kako bi razmislio o svojem sumornom položaju. Adolf Hitler već je mnogo puta prije toga bio u Habsburškoj riznici i izložene je komade, s izuzetkom malog broja stvari, smatrao bezvrijednom kramom. Čak ni službena kruna habsburških careva nije bila njemačkog podrijetla. Jedini znak dostojanstva, što su ga Habsburgovci pronašli kada su postali carevi Austro-Ugarskog Carstva, bila je češka kruna od rubina i safira koja je od sedamnaestog stoljeća bila u posjedu obitelji. No, lijepa, poviješću bremenita kruna njemačkih careva, središnji dio carskih dragocjenosti, kao simbol njemačkoga naroda, u njihovim očima nikada nije postigla puno priznanje. "Tko bi još mogao očuvati vjernost prema dinastiji koja je u prošlosti i sadašnjosti uvijek iznova izdavala potrebe njemačkoga naroda zbog sramotnih vlastitih probitaka?" 4 Puki pogled na te razmetljive regalije u riznici pojačavao je njegovu odbojnost prema cijeloj habsburškoj dinastiji. Kao vatreni njemački nacionalist, nikada ne bi bio mogao usvojiti njihove ideje o jednakosti svih rasa. Osjećao je nesavladivu odvratnost prema toj rulji izmiješanoj od svih mogućih rasa, koja bi u ljetnim mjesecima preplavila riznicu te bi blesavo i bez razumijevanja zurila u simbole dekadentnog i neodlučnog carstva što se protezalo od Rajne do Dnjestra i od Saske do Crne Gore. 5 Adolf Hitler stajao je u srednjem hodniku i nije obraćao nikakvu pozornost na krune, žezla i dragocjenosti - toliko je bio zadubljen u misli o bezizlaznosti osobne situacije. On tvrdi da nije primijetio čak ni službeno društvo koje mu se polako približavalo: skupinu inozemnih političara što ju je vodio stručnjak muzejskog arhiva. "Dok je vodič pokazivao na vrh starog koplja, ti stranci zaustavili su se gotovo preda mnom. U početku nisam baš bio raspoložen slušati što o 4 Adolf Hitler: Mein Kampf. 5 "Ta mješavina naroda od Čeha, Mađara, Rutena, Srba, Hrvata i Židova - taj čopor tuđinskih naroda koji su uživali u tom starom prebivalištu njemačke kulture." (Adolf Hitler: Mein Kampf)

26 tomu kaže stručnjak i prisutnost skupine osjećao sam više kao neugodno zadiranje u područje mojih beznadnih misli. A tada začuh riječi koje će mi promijeniti život: Uz ovo koplje vezana je legenda: onaj tko na njega polaže pravo i odgonetne njegove tajne, u rukama drži sudbinu svijeta, kako u dobru tako i u zlu." Tako su pobuđeni Hitlerovi apetiti za tiraniju i osvajanja te je sada napeto osluškivao dok je znanstveno potkovani vodič objašnjavao kako je ta legenda o sudbini svjetova istkana oko koplja što ga je svojedobno neki rimski centurion nakon raspeća zabio u bok Isusa Krista. No, kazao je on, postoji tek nepouzdana predaja da je ovdje riječ o istom koplju. Očito sudbina koplja nije mogla biti praćena od vremena njemačkoga cara Otona Velikog; čvrsto zabijen čavao ni po čemu se nije razlikovao od stotina ostalih čavala koji su se mogli naći posvuda po europskim crkvama i muzejima. Dodan je tek u trinaestom stoljeću. Neki od njemačkih careva Srednjega vijeka legendu su dovodili u vezu s tim kopljem, no u posljednjih pet stotina godina, ili još više, nitko nije vjerovao u tu legendu osim, dakako, Napoleona, koji je nakon bitke kod Austerlitza polagao pravo na koplje. No, ono je još prije bitke kradomice prokrijumčareno iz Nürnberga u Beč i skriveno kako bi ga se sačuvalo od tiranina. Skupina je nastavila dalje, dok se Hitler, fasciniran, približio na nekoliko koraka kako bi bolje vidio objekt oko kojega se očigledno isplela tako neobična legenda. Samotna, u otvorenim kožnatim koricama, na izblijedjelom crvenom jastuku od baršuna, počivala je glava koplja pocrnjela od starosti. Dugačak vršak bio je učvršćen na jak komad metala, čiji su stršeći dijelovi predstavljali krila goluba. U otvoru smještenom u sredini lista nalazio se iskovani čavao učvršćen pomoću manšete smotane od metalne žice. Sasvim na dnu, u koplje su bili urezani zlatni križevi. "Odmah sam znao da je to bio važan trenutak u mojemu životu", kazao je Hitler kada je kasnije pričao o svom prvom susretu s kopljem. "A ipak nisam mogao shvatiti kako to da vanjski kršćanski simbol na mene ostavlja takav dojam. Stajao sam posve mirno i zurio nekoliko minuta, potpuno zaboravljajući riznicu oko sebe. Činilo se kao da sadrži neki skriveni smisao koji nisam mogao dokučiti, značenje za koje sam, ne mogavši ga osvijestiti, vjerovao da ga u svojoj nutrini već poznajem. Glavom su mi prolazile riječi iz Majstora pjevača Richarda Wagnera:

27 "A ipak to ne može tako. Osjećam, a ne shvaćam. Ne mogu zapamtiti - ali ni zaboraviti. A ako i shvatim - ne mogu procijeniti." Bio je to stih za koji sam prije uvijek vjerovao kako izražava želju drugih da shvate mene i smisao moje sudbine, svakodnevnu opomenu i utjehu, u mojim najmračnijim i najsamotnijim časovima, koja nikad ne zakazuje." I sada je taj mladić, blijed i boležljiva izgleda, koji je tako brzo zaboravio svoje prijašnje beznađe i očaj, osjećao da ti mistični redci izražavaju njegovu nesposobnost da shvati tajanstvenu poruku koju mu je taj talisman moći htio objaviti i istovremeno uskratiti. "Koplje kao da je bilo neki magični medij objave, jer ono je svijet ideja dovuklo u toliko blisku i živu perspektivu da je ljudska mašta postala stvarnijom od svijeta osjetila. Vjerovao sam kako osjećam da sam ga u nekom od ranijih stoljeća povijesti jednom već držao u rukama - da sam jednom već polagao pravo na taj talisman moći i u rukama držao sudbinu svijeta. A ipak, kako je to bilo moguće? Kakva je to glupost bila koja mi je došla u glavu i koja je izazvala takvo komešanje u mojim grudima?" Adolf Hitler još uvijek je kao začaran stajao pred tim starim oružjem kada su se vrata svjetovne riznice zatvorila i kada je došlo vrijeme za odlazak.

28 2. POGLAVLJE KOPLJE SUDBINE "Njih se može nazvati herojima samo utoliko što svoje zvanje ne crpe samo iz mirnog, sređenog, postojećim sustavom posvećenog tijeka stvari, već iz izvora čiji je sadržaj skriven i nije se razvio do sadašnjega bivstvovanja, iz unutarnjeg duha koji je još podzeman, koji kao na ljusku kuca na vanjski svijet i razbija je..." Georg Friedrich Wilhelm Hegel Filozofija povijesti Adolf Hitler se među policama znamenite Dvorske knjižnice nije snalazio lošije od bilo kojeg drugog studenta Sveučilišta, jer je najveći dio godine provodio učeći u tihoj, toploj i dobro uređenoj čitaonici. "Knjige su bile njegov svijet... U Beču je koristio Dvorsku knjižnicu, i to toliko revno da sam ga ponekad sasvim ozbiljno pitao ne namjerava li možda iščitati cijelu biblioteku, na što bi se on na mene, naravno, samo grubo otresao. Jednom me je poveo sa sobom u Dvorsku knjižnicu i odveo me u veliku dvoranu. Te nevjerojatne gomile knjiga, natrpane duž čitavih zidova, gotovo su me dotukle pa sam ga pitao kako s obzirom na to izobilje knjiga dobije upravo one koje mu trebaju. Stoga me je htio podučiti korištenju kataloga. Ali to me je samo još više zbunilo." August Kubizek Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj U jutro nakon otkrića Koplja sudbine, Adolf Hitler nije ušao u čitaonicu da bi, kao što je to inače običavao, listao manje-više slučajno odabrane knjige koje su njegovim maglovitim kulama u zraku trebale dati supstanciju i potporu. Ovoga puta je u čitaonicu ušao odmjerena koraka i sa sasvim određenom namjerom - naime, kako bi kroz stoljeća pratio trag

29 carskoga koplja u riznici Hofburga, i to u vremenima prije nego što je po prvi puta u povijesti službeno spomenuto tijekom vladavine njemačkoga cara Otona Velikog. U kratkom je roku marljivim korištenjem kataloga i izvornih povijesnih tekstova otkrio da se tijekom povijesti u različitim epohama za cijeli niz kopalja moglo s više ili manje prava tvrditi da su to upravo ona koplja koja su prilikom raspeća probola bok Isusa Krista. Adolf Hitler brzo je prevladao zaprepaštenje zbog neočekivanog obrata. Bio je uvjeren da će revnim istraživanjem uskoro biti moguće otkriti koje je koplje zaista bilo Longinusovo. Oduvijek se strastveno zanimao za povijest, jedini predmet u kojem se u školi isticao. Osjećao je samo prijezir prema svojim ranijim učiteljima - "Nisu imali osjećaja za mladež; njihov jedini cilj bio je napuniti nam glave i stvoriti od nas iste dresirane majmune kakvi su i sami bili. Ako bi nekada neki učenik pokazao i najmanji tračak samovolje, nemilosrdno su ga progonili." 6 Samo njegov učitelj povijesti dr. Leopold Pözsch, vatreni njemački patriot za kojeg je Hitler tvrdio da je trajno utjecao na njegov razvoj, ostao je pošteđen njegove zajedljive kritike: "Tada smo sjedili tu, često oduševljeni do užarenja, povremeno čak do suza dirnuti... Naš mali fanatizam bio mu je sredstvo za naš odgoj. Meni je taj profesor od povijesti stvorio najomiljeniji predmet." Ozbiljan mladić, koji će kasnije tvrditi: "Čovjek koji nema osjećaja za povijest je poput nekoga bez očiju i ušiju" 7, nije imao velikih teškoća prosuditi značaj različitih kopalja koja su se nalazila razasuta naokolo po palačama, muzejima, katedralama i crkvama Europe i za koja je tvrđeno da je to upravo oružje centuriona Longinusa. Jedno od njih (ili barem jedan njegov dio, naime, kopljište) visjelo je u velikoj vatikanskoj dvorani, no Rimokatolička crkva nikada nije ozbiljno tvrdila da je ono autentično. No, jedno je drugo koplje pronađeno u Krakovu, u Poljskoj, ali Adolf Hitler uskoro je otkrio da je pritom riječ o 6 Mein Kampf. 7 Od završetka školovanja strastveno se zanimao za povijest i zaista je prilično dobro poznavao tijek europske povijesti. U svojim razgovorima uvijek je iznova često citirao povijesne primjere i paralele. Štoviše, Hitlerovo je razmišljanje bilo u potpunosti povijesno orijentirano, a svoju svijest o poslanju izvodio je iz povijesnih predodžaba.

30 točnoj kopiji koplja u Hofburgu (doduše, bez umetnutog čavla), koje je povodom hodočašća izrađeno po zapovijedi Otona III kao poklon Boleslavu Hrabrom. Sljedeće koplje, koje bi se s najvećom vjerojatnošću moglo smatrati autentičnim, bilo je povezano s pričom o starom crkvenom piscu Johannesu Chrysostomosu. To koplje, koje su mnogi smatrali kopljem što ga je iskovao stari hebrejski kovač Phineas, u trinaestom je stoljeću Ludvig Pobožni prilikom povratka s jednog od križarskih pohoda donio iz Konstantinopola u Pariz. Tvrdilo se kako je to koplje pobudilo zanimanje velikog dominikanskog skolastika Tome Akvinskog. Adolf Hitler bio je do krajnosti uzbuđen kada je pronašao jedno koplje koje je očigledno tijekom svoje povijesti bilo povezano s legendom o sudbini svijeta. Sudbinu tog koplja što je potjecalo iz trećeg stoljeća različiti su povjesničari po svoj prilici uspjeli pratiti do desetog stoljeća, sve do vladavine saskoga kralja Henrika I Ptičara, u čijim je rukama po posljednji puta viđeno u bitki kod Unstruta, gdje je saska konjica potukla hunske pljačkaše. Nakon te bitke koplje je na tajanstven način iščezlo iz povijesti, jer nije pronađeno ni prilikom Henrikove smrti u Quedlinburgu, ni prilikom krunidbe njegova isto tako poznatog sina Otona Velikog, prvoga vlasnika Svetoga koplja koji se poimence navodi u riznici Hofburga. Hofburško koplje po prvi puta se spominje u saskoj kronici u vezi s bitkom na Leškom polju (pokraj Beča) gdje je Oton ostvario odlučujuću pobjedu nad mongolskim hordama koje su sa svojim lukovima i strijelama pustošile Europu i bile strah i trepet gdje god se pojavile. Nakon toga se ono spominje kada je Oton u Rimu kleknuo pred papom Ivanom XII, a ovaj mu je njime dotaknuo rame kako bi ga na taj način simbolički proglasio vladarom Svetoga Rimskog Carstva. Adolf Hitler, koji je već tada prema intelektualcima i akademicima s dugim titulama gajio samo prijezir, bio je uvjeren da će njegova daljnja istraživanja popuniti prazninu i da će iz toga proizaći da je to bilo isto koplje koje je - a da se u povijesti nije ni spominjalo - prešlo s oca na sina, koji su bili smatrani velikim saskim junacima. 8 8 Heinrich Himmler, Hitlerov Reichsführer SS-a, zadužio je najsposobnije njemačke znanstvenike koji su bili zaposleni u nacističkom Okultnom uredu da premoste tu prazninu u povijesti koplja. To im nije uspjelo. Dr. Walter Stein, korištenjem jedinstvene metode povijesnih istraživanja koja se zasnivala na "proširenju svijesti", otkrio je da je kralj Henrik I poslao koplje engleskom kralju Athelstanu. U bitki kod Malmesburyja ono im je pomoglo poraziti Dance. Koplje je potom, kada

31 Kako je Hitler, prateći kroz stoljeća tragove koplja, naišao na znamenite ljude i moćne dinastije koje su ga posjedovale i koristile se njegovim moćima, sa zadovoljstvom je ustanovio kako se začudna legenda oko koplja iz stoljeća u stoljeće potvrđivala, kako u dobru tako i u zlu. Mauricije, vođa tebanske legije, držao je koplje u ruci kada je ispustio posljednji dah i kada je kao mučenik smaknut pred rimskim tiraninom Maksimilijanom jer se nije htio moliti rimskim poganskim bogovima. Tebanska legija je po naredbi Dioklecijana domamljena iz Egipta kako bi sudjelovala u masovnom okupljanju rimske vojske kod Le Valaisa (285. godine nove ere), gdje je trebalo biti održano pogansko žrtveno slavlje ne bi li se oživjela sve slabija vjera legionara u rimske bogove. Mauricije, manihejski kršćanin, prosvjedovao je protiv Maksimilijanove prijetnje kako će zbog kršćanske vjere ubiti svakog desetog čovjeka njegove legije, te je u odlučnoj gesti pasivnog otpora kleknuo pred vlastitim vojnicima i ponudio da se, umjesto njima, njemu odrubi glava. Prema predaji, njegove su posljednje riječi bile: "In Christo morimur." Stari, iskusni vojnici tebanske legije dali su se potaknuti tim primjerom pasivnog otpora te su radije pristali umrijeti sa svojim vođom nego se klanjati rimskim bogovima u koje više nisu vjerovali. Čak ni stvarno izvršeno odsijecanje glave svakom desetom čovjeku nije promijenilo njihove namjere. Sve u svemu, legionara - vjerojatno najdiscipliniranija trupa koja je u povijesti staroga Rima postojala - oslobodilo se oružja i pognulo svoje glave pod mač. Maksimilijan je donio strašnu odluku da pobije cijelu legiju i svojim je bogovima prinese kao žrtvu - bila je to vjerojatno najodvratnija ljudska žrtva u povijesti Staroga svijeta. 9 Mučenička smrt tebanske legije oslabila je poganski svijet i oslobodila put za pobjednički uspon Konstantina Velikog i obraćenje Rimskoga Carstva kršćanstvu. se vjenčao s Athelstanovom sestrom Eadgitom, poklonjeno Otonu Velikom. Uz taj miraz bio je vezan uvjet da se europski garnizonski gradovi pretvore u trgovačka središta. Tako je Oton Veliki postao poznat kao "Osnivač gradova" koji je dao prve konture novom gospodarstvu Europe. 9 Doduše, krvava drama tebanske legije nadmašena je tisuću godina kasnije čudovišnim rimokatoličkim inkvizicijskim procesom protiv katarskih i albigenskih manihejaca u Toulouseu. Ondje je pasivnih boraca otpora - muškaraca, žena i djece, u jednom jedinom danu spaljeno ili prepušteno maču. Samo plinske peći Auschwitza i Mauthausena mogu se mjeriti s bestijalnom okrutnošću i đavolskom namjerom toga djela.

32 Konstantin Veliki, jedan od najtajanstvenijih likova u povijesti, tvrdio je kako je njime, dok je u epohalnoj bitki na Mulvijevom mostu kod Rima u ruci držao Longinusovo koplje, upravljala "Providnost". Ta bitka odlučila je o pitanju tko će vladati Rimskim Carstvom i izravno je dovela do toga da je kršćanstvo proglašeno službenom vjerom Rima. Kasnije je podmukli Konstantin "zmijsku moć" koplja iskoristio kako bi slomio pasivni otpor "Goluba" i podjarmio novu religiju kako bi poslužila njegovim častohlepnim planovima koji su se svodili na to da očuvaju Romulov ratnički duh Rima. On je sveti talisman moći i otkrivenja pritisnuo na prsa dok je stajao pred okupljenim crkvenim očima Prvog ekumenskog koncila, gdje je kao "trinaesti apostol" odjeven u carski purpur imao hrabrosti sam proglasiti dogmu o Presvetom Trojstvu i nametnuti je Crkvi. U svojim poznim godinama, kada je u Konstantinopolu gradio novi Rim - bastion koji će tisuću godina odolijevati svim napadima - Konstantin je pri obilasku granica novoga grada pred sobom držao koplje, govoreći: "Slijedim korake onoga kojega vidim kako hoda preda mnom." Koplje je tijekom stoljeća postupne propasti Rimskoga Carstva igralo važnu ulogu, i to kako u obrani od prijetećih napada sa sjevera i istoka, tako i pri obraćanju barbara na novu vjeru i pridobivanju za rimsku stvar. Hitlera se duboko dojmilo kada je vidio kako je koplje iz generacije u generaciju prelazilo s jednoga kandidata na drugog i kako su svi oni, s uvijek promjenjivim motivima, na njega polagali pravo: ljudi poput Teodozija, koji je njime ukrotio Gote (385. godine nove ere), Alarika Hrabrog, koji je prešao na kršćanstvo i zahtijevao koplje nakon što je opljačkao Rim (410. godine nove ere), Aetiusa, "posljednjeg Rimljanina", i moćnog zapadnog Gota Teodorika koji je s kopljem pozvao Gale da kod Troyesa unište barbarske horde i divlje Atiline Hune natjeraju u bijeg (452. godine nove ere). Justinijan, apsolutistički i duhovni licemjer, koji je ponovno osvojio područja staroga Rimskog Carstva i svome narodu podario poznati "Corpus iuris civilis", uzdajući se u koplje nadao se velikoj budućnosti. Podigao ga je u zrak kada je zapovjedio zatvaranje Atenske filozofske škole i iz svojega carstva protjerao grčke znanstvenike. Bila je to kobna odluka kojom je srednjovjekovna Europa lišena grčkoga duhovnog blaga, helenističke mitologije i umjetnosti, te joj je time dodijeljena atmosfera

33 mraka i predrasuda koje su tek tisuću godina kasnije protjerane blistavom svjetlošću talijanske renesanse. U osmom i devetom stoljeću koplje je i nadalje ostalo stvarna os oko koje se vrtio povijesni proces. Tajanstveni talisman je, primjerice, postao 10 stvarno oružje u rukama franačkoga vojskovođe Karla Martela, koji je sa svojom vojskom kod Poitiersa (732. godine nove ere) postigao čudesnu pobjedu nad nagomilanim snagama Arapa. Poraz bi značio da bi cijela zapadna Europa bila podvrgnuta vlasti i religiji islama. Karlo Veliki (800. godine nove ere), prvi car Svetoga Rimskog Carstva, svoju je dinastiju utemeljio na posjedovanju koplja i s njime povezanom legendom o sudbini svijeta - legendom koja je privukla najveće znanstvenike Europe da služe civilizatorskoj snazi franačke stvari. Karlo Veliki je, uzdajući se u svoje pobjedničke snage, vodio 47 vojnih pohoda. Povrh toga, koplje je bilo povezivano s Karlovim jedinstvenim proročanskim sposobnostima, koje su mu omogućile da u Španjolskoj pronađe grob svetoga Jakova i da svojim sablasnim darom predvidi nadolazeće događaje. Oboje mu je priskrbilo aureolu svetosti i mudrosti. Tijekom čitavog života taj je car, o kojemu postoje mnoge legende, uvijek živio i spavao u dosegu svog voljenog talismana; tek kada mu je na povratku s jednog od njegovih pobjedničkih vojnih pohoda nesrećom ispao iz ruku, njegovi podanici u tome su s pravom vidjeli najavu predstojeće tragedije i njegove skore smrti. Hitler je fasciniran pratio putovanje koplja kroz to vremensko razdoblje u kojem su živjeli svi junaci njegova djetinjstva. Na svoje čuđenje i zadovoljstvo ustanovio je da su veliki likovi njemačke povijesti, koji su nastavali snove njegove mladosti, koplje gledali kao talisman moći, kao svetu uzdanicu svojih ambicija. 10 Hitler je u to vrijeme Karla Martela smatrao jednim od svojih velikih heroja. Kasnije će proklinjati tog franačkog vojskovođu: "Samo u Rimskom Carstvu i u Španjolskoj u doba arapske vladavine kultura je bila važan čimbenik. Pod Arapima je ostvaren upravo zadivljujuć standard. U Španjolsku su nagrnuli najznačajniji znanstvenici, mislioci, astronomi i matematičari iz cijeloga svijeta i istodobno je ovdje procvao duh tolerancije i najčišćeg viteštva. S kršćanstvom su došli i barbari. Da Karlo Martel nije pobijedio kod Poitiersa - svijet je, kao što vidimo, već tada bio u židovskim rukama, toliko je slabo bilo kršćanstvo - vjerojatno bismo bili obraćeni na islam, tj. na vjeru koja veliča herojstvo i Sedmo nebo otvara samo hrabrim ratnicima. Tada bi germanske rase bile osvojile svijet. Samo ih je kršćanstvo spriječilo u tom." (Hitlerovi razgovori za stolom: 28. kolovoza 1942.)

34 U tom vremenu između krunjenja cara Karla Velikog u Rimu i propasti starog njemačkog carstva točno tisuću godina kasnije, ukupno je četrdeset i pet careva polagalo pravo na Koplje sudbine. A koja su se blistava moć i viteštvo pritom razvijali! Koplje je tijekom tog tisućljeća bilo poput prsta sudbine i oblikovalo je uvijek nove sudbine, koje su stalno iznova skretale povijest Europe u potpuno novim pravcima. Pet saskih careva, koji su naslijedili Karolinge kao posjednike talismana moći, ljudi poput Otona Velikog, vodili su znamenite živote svjetskopovijesnog značaja. No, oni koji su najviše poticali Hitlerovu maštu bila su sedmorica nevjerojatnih Hohenstaufena, uključujući i legendarnog Friedricha Barbarossu i njegovog nećaka Friedricha II. Oni su zaista bili Nijemci neprispodobive veličine. Friedrich Barbarossa ( ), koji je u sebi povezao krv međusobno zaraćenih Welfa i Švaba, posjedovao je svojstva vladara kojima se Hitler zaista mogao samo diviti: viteštvo, smionost, neograničenu energiju, borbenost, želju za pustolovinama, začuđujuću inicijativu i prije svega određenu okrutnost, koja mu je podarila sposobnost da u isto vrijeme pobuđuje strah i širi susretljivost. Friedrich Barbarossa, koji je sanjao o tome da bez rimskih legija iznova uspostavi staro Rimsko Carstvo, osvojio je cijelu Italiju i pokazao se nadmoćnim čak i papi. Porazio je Rim i osobno je vodio napad na Vatikan, kako bi papu otjerao u progonstvo. Potom je s Kopljem u ruci klečao u Veneciji i poljubio noge papi kojega je prethodno porazio, no bilo je to samo lukavstvo kako bi dobio na vremenu da ponovno osvoji Italiju. Konačno je Barbarossa poginuo. Koplje mu je prilikom prelaženja jedne rijeke na Siciliji u trenutku smrti kliznulo iz ruke. 11 Jedan je, međutim, zasjenio čak i sjajnog Barbarossu: Friedrich II Hohenstaufen ( ), koji se u povijesti Europe uzdigao poput sjajnog kometa i uzdrmao njezine temelje. Bio je talentiran, neobično inteligentan i posjedovao je legendarne okultne sposobnosti. Tečno je govorio šest jezika i bio je hrabar vitez i lirski pjesnik koji je svoje Minesängere inspirirao da opjevaju Sveti gral. Neusporedivi Friedrich istodobno je bio zaštitnik umjetnosti, jednako vrijedan kao i hrabar vojskovođa, državnik 11 Adolf Hitler je svoje nepristupačno Orlovo gnijezdo na Obersalzbergu nazvao "Barbarossa". Isto ime - "Operacija Barbarossa" - dao je i svom napadu na Rusiju.

35 nezamislive oštroumnosti i uz sve to zagonetna pojava: dijelom svetac, dijelom vrag. Taj knez, švapskoga podrijetla, odrastao na Siciliji koja je u to doba pripadala prostranom njemačkom carstvu, sa saracenskim je vojnicima govorio arapski, uzdržavao je velik harem, napisao je prvu znanstvenu raspravu (o lovu na sokolove), vjerovao je u astrologiju i prakticirao alkemiju. Posjedovanje Koplja cijenio je više od svega ostaloga i pretvorio ga je u središnju točku cijeloga svog života. Osobito se tijekom svojih križarskih pohoda (u kojima je Franjo Asiški Koplje nosio sa sobom za djelo milosrđa) i tekućih borbi s talijanskim državama i papinskom vojskom oslanjao na njegovu snagu. 12 Ali najvažnije otkriće do kojeg je mladi Hitler došao u svojim istraživanjima o povijesti Koplja nije bilo ni u kakvoj vezi s carevima i njihovim moćnim dinastijama. Bilo je to otkriće da je Koplje poslužilo kao povod utemeljenja teutonskog viteštva čija su veličanstvena i hrabra djela i njihov neopoziv zavjet te asketska disciplina nekada bili stvaran sadržaj njegovih djetinjih snova. Adolf Hitler proveo je tri dana sa svojim prvim nesigurnim pokušajima da prodre u povijest Longinusova koplja. Možda je, dok je koračao bibliotekom i s polica vadio djela velikog njemačkog filozofa Georga Friedricha Hegela, osjećao kako mu kralježnicom prolaze žmarci. Vjerojatno mu se, naime, činilo da se svi ti muževi, koji su tijekom povijesti polagali pravo na Koplje i ostvarivali njegovu legendu, dobro uklapaju u Hegelov opis junaka koji su utjecali na povijest svijeta: Junaci koji ostvaruju volju apsolutnog duha, plan Providnosti. "Njih se može nazvati junacima samo utoliko što svoje zvanje ne crpe samo iz mirnog, sređenog, postojećim sustavom posvećenog tijeka stvari, već iz izvora čiji je sadržaj sakriven i nije se razvio do sadašnjeg bivstvovanja, iz unutarnjeg duha koji je još podzeman, koji kao na ljusku kuca na vanjski svijet i razbija je... Ali istodobno su bili oni koji su razmišljali, koji su imali spoznaju o tom što je potrebno i za što je došlo vrijeme. To je upravo istina njihovoga vremena i njihovoga svijeta. 12 Adolf Hitler svojim je trupama dao zapovijed za krvavu bitku odstupnice, dok su njegovi inženjerci imali zadatak da s bojišnice u Italiji izvuku spomen-kamen Friedricha II Hohenstaufena i prenesu ga u Njemačku.

36 Njihova je stvar bila poznavati opći, neophodan stupanj svojega svijeta, učiniti ga svrhom i u njega uložiti svu svoju energiju. Stoga ljude svjetskog značaja, heroje jednoga doba, treba priznati kao one koji su došli do spoznaje; njihova djela, njihovi govori najbolje su toga vremena." Hegelova filozofija pomalo je nadilazila moć shvaćanja mladog Hitlera, koji ne bi bio sposoban razabrati finu razliku kao što je to u pojmova bitka i egzistencije. Ali u Hegela je postojao jedan aspekt koji mu je odgovarao, naime u duši filozofa kao da se sav moralni osjećaj topio kada bi promatrao ono što je on nazivao "svjetskopolitičkim herojima": "Povijest svijeta nalazi se na jednoj višoj razini od one gdje se nalazi moral, koji je osobni karakter i savjest individue. Moralni zahtjevi, koji su irelevantni, ne smiju utjecati na svjetskopovijesna djela i njihovo provođenje. Ne smije im se suprotstaviti uvijek ista priča o osobnim vrlinama - skromnosti, poniznosti, ljubavi prema bližnjemu i snošljivosti." Hegelova ideja da takvi heroji imaju puno pravo razoriti sve što im se nađe na putu ostvarivanja njihove velike sudbine, snažno se pozivala na grandiozan osjećaj u Hitlerovim grudima da i on mora ispuniti jedan takav zadatak. Sav cinizam nad vlastitom osobom, sva njegova skepsa glede autentičnosti njegovog prvog neobičnog nadahnuća prilikom promatranja glave koplja u Hofburgu, rastopili su se dok je susprežući dah čitao ove Hegelove riječi, koje kao da su potvrđivale ulogu koju je odigrao dugi niz posjednika Koplja. Njegova svijest o vlastitom poslanju bila je toliko snažna da je u grudima izazivala bol. Koplje u riznici skrivalo je, dakle, ključ do moći! Ono je bilo ključ ostvarenja njegove svjetskopolitičke sudbine! Na neki način i on je morao proniknuti u njegove tajne i njegovu snagu iskoristiti za vlastite častohlepne planove za njemački narod. Nije li na kraju on sam bio besmrtni Siegfried, kojega je sudbina predodredila za to da muževe njemačke krvi trgne iz duboka sna u koji su zapali nakon sumraka bogova? Blistavi junak kojem je bilo suđeno oči svih Nijemaca uzdići k njihovom duhovnom nasljeđu? Bilo je kasno poslijepodne kada je Hitler plaho i pun strahopoštovanja ušao u riznicu kako bi bacio još jedan pogled na Sveto koplje. U sljedeće tri godine još će bezbroj puta hodočastiti na isto mjesto kako bi promatrao staro oružje i otkrio njegove tajne.

37 Ali opet je u prvom trenutku bio potpuno zbunjen. Osjećao je kako iz glave koplja izbija neobična i silna snaga, ali nije je mogao pobliže odrediti. Dugo je stajao ondje zureći u neriješenu zagonetku: "Pomno sam proučavao svaki detalj u njegovom obliku, boji i supstanciji, svakog časa spreman primiti poruku. Polako sam postao svjestan silne, nadnaravne prisutnosti što je okruživala staro oružje; bila je to ista ona prisutnost što ulijeva strahopoštovanje i koju sam u rijetkim prilikama svoga života osjećao u svojoj nutrini, u kojima sam slutio da me očekuje velika sudbina." I tako je počeo shvaćati značenje koplja i podrijetlo njegove legende, jer intuitivno je osjećao da je ono sredstvo objave - "most između svijeta čula i svijeta duha". Adolf Hitler je kasnije o tom trenutku, dok je stajao ondje pred kopljem, tvrdio: "Otvoren mi je prozor prema budućnosti i u strjelovitom prosvjetljenju ugledao sam jedan budući događaj, koji mi je s apsolutnom sigurnošću obećavao da će krv u mojim žilama jednoga dana biti predodređena spasiti nacionalnu dušu mojega naroda." Adolf Hitler te je večeri napustio riznicu Hofburga u nepokolebljivom uvjerenju da će on sam jednoga dana kročiti iz mraka kako bi osobno zatražio pravo na Koplje sudbine i time ispunio velik svjetskopovijesni zadatak. Čovjek koji će jednoga dana postati neosporni vođa Trećega Reicha nikada nije pripovijedao što je vidio u tim kratkim trenucima dok su se pred njegovim očima topili obrisi riznice, a on je strjelovitim prosvjetljenjem bio prenesen u budućnost. Možda je čak vidio samoga sebe kako trijumfalno stoji pred Hofburgom kako bi se obratio austrijskim nacistima što su se u gustim redovima okupili na Heldenplatzu 13 i nesretnim i zbunjenim građanima što su napučili Ring: "Proviđenje mi je nametnulo zadaću da ponovno ujedinim njemačke narode... zadaću da svoju domovinu vratim njemačkom carstvu. Vjerovao sam u taj zadatak. Živio sam za njega i sada sam uvjeren da sam ga obavio." 14 "Budući događaji pred sobom bacaju sjenu", kazao je Goethe, znameniti njemački pjesnik i transcendentalist. 13 Trg heroja. 14 Hitlerov govor prilikom pripojenja, a nakon okončanja "Operacije Otto" kojom je Austriju pridružio njemačkom carstvu (14. ožujka 1938).

38 Možda je, dakle, te večeri vizija budućnosti mladoga Hitlera, dvadeset i četiri godine prije nego što je došao na vlast, bila izuzetno zlokoban omen! Ma kako trijumfalnu ili sablasnu viziju da je imao pred očima, sigurno je da je ona potpuno promijenila način njegova života. "U taj grad došao sam još kao dječak, a napustio sam ga kao ozbiljan i smiren čovjek", kazao je Hitler u Mein Kampfu. Od toga trenutka nadalje više nije osjećao potrebu za utjehom što je može pružiti ljudsko prijateljstvo. Te noći počeo se pripremati za iseljenje iz stana što ga je do tada dijelio s Augustom Kubizekom. Sada je bio čovjek potpuno prepušten sam sebi - čovjek čiji je zadatak bio ispuniti silnu i strašnu sudbinu. "Što li je samo moglo navesti Adolfa Hitlera da me napusti bez ijedne riječi ili znaka?" uzviknuo je razočarani Gusti kada se s praznika vratio u praznu sobu u Stumpergasse August Kubizek: Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj.

39 3. POGLAVLJE KUŠNJA ADOLFA HITLERA - ARIJEVSKI BOG ILI NADČOVJEK? "Ponovno ga odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: 'Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš'. Nato mu Isus reče: 'Odstupi sotono, jer je napisano: Gospodaru, Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinom služi.' Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili." Evanđelje po Mateju 4, 8-11 U skladu s legendom vezanom uz Longinusovo koplje, dotični posjednik kod provođenja svojih svjetskopovijesnih ciljeva ima izbor između dva suprotstavljena načela: naime, dobra ili zla. U okviru konvencionalnog morala može se činiti smiješnim da bi netko trebao biti nesposoban razlikovati između ekstrema dobra i zla. A Adolf Hitler, koji se u tom kritičnom trenutku još ni u kojem slučaju nije bio odlučio da krene putem đavla, ipak ih nije mogao razlikovati. U svoja istraživanja o povijesti Koplja i značenju njegove legende upustio se sa strašnim unutarnjim opterećenjem. Već s petnaest godina gutao je djela tragičnog filozofa Friedricha Nietzschea čija je golema rasprava o "Genealogiji morala" pokušala obaviti "prevrednovanje svih vrijednosti" kako bi dokazala da je takozvano zlo dobro, a ono što je općenito smatrano dobrim - zlo! Stanje sumnje i neodlučnosti u koje ga je doveo Nietzsche još je pojačano utjecajem dvaju daljnjih samoodabranih učitelja. Prvi je bio veliki pesimist Schopenhauer, koji je poricao postojanje dobra i zla i tvrdio da se iza stvaranja ne nalazi nikakvo više biće. A drugi je bio maestro Richard Wagner, koji se molio Luciferu, lukavo preodjevenom u Krista.

40 Tri godine Adolf Hitler neizbježno je bio upleten u mrežu misli te trojice nesumnjivo genijalnih ljudi, čije je djelo pripremalo tlo za nastanak nacionalsocijalizma. I u tom smislu treba shvatiti ako godine provedene u mraku i siromaštvu muškoga doma, u kojima je pokušavao otkriti tajne Koplja, možemo nazvati godinama "kušnje" - strašne kušnje Adolfa Hitlera. Adolf Hitler bio je odgojen u rimokatoličkom duhu, u vjeri kojoj se do dobi od jedanaest godina predavao s dubokom ozbiljnošću. Mali broj prijatelja obitelji, koji su Hitlera poznavali u Linzu, u ranim godinama njegova djetinjstva hvalili su njegovu sposobnost isijavanja srdačnosti i nesebičnog djelovanja. Bili su duboko ganuti strpljivošću, nježnošću i ljubavlju kojima je njegovao umiruću majku. Također znamo kako se njegova mladenačka duša mogla oduševljavati djelima poput Danteove Božanstvene komedije i Goetheova Fausta. Kada je pročitao "Arielov prizor" u Faustu, koji se na tako dojmljiv način bavi kršćanskim spasenjem, "danima nije govorio ni o čemu drugom". 16 Prva sjena sumnje, koja je uzdrmala Hitlerovu čvrstu vjeru u dogmu Rima, pojavila se kada je otkrio Schopenhauerov spis Svijet kao volja i predodžba. Pored kratkog izbora Nietzscheovih djela, ovo će postati Hitlerovom "Biblijom" koju će nositi sa sobom sve do svoga samoubojstva u bunkeru u Berlinu Schopenhauer je bio prvi značajni njemački mislilac koji je proučavao velike religijske, mističke i filozofske sustave Orijenta i kritički se osvrnuo na njih. Taj pesimistički mislilac koji je raspirio oduševljenje i divljenje mladoga Nietzschea, poricao je da se Bog na zemlji ikada mogao utjeloviti u tijelo i krv i pojam više stvarnosti nadomjestio je onim što je on nazivao "slijepim umiranjem volje". Prema Schopenhaueru, pojmovno razmišljanje nikada nije moglo dovesti do istine, a jedina stvarnost otvorena ljudskim bićima bio je stvarni fizički doživljaj snage volje. Sve to, naravno, zvuči prilično pretjerano, a možda čak i pomalo smiješno, imamo li na umu da je taj prorok askeze i snage volje bio poznati gurman, koji se veselio kako kvantiteti tako i kvaliteti jela, koja je zalijevao isto tako obilnim količinama probranih vina. A kako bi onda često zapadao u satima dug drijemež za stolom za kojim je prije toliko uživao! No, Adolf Hitler, koji nije ni slutio o tom iznenađujućem nesuglasju izme- 16 August Kubizek: Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj.

41 đu teorije i prakse, mogao je odverglati duge Schopenhauerove odlomke kao svećenik "Vjerovanje", a maksime salonskog askete postale su najznačajnijim čimbenikom obrazovanja njegova života, koji je ionako već predstavljao čudo snage volje. 17 Kao i sam Nietzsche, koji je osnove svojeg djela "Volja za moć" formulirao na istim "premisama volje" i Hitler je u Schopenhauerovim idejama vidio da je Kristovo žrtvovanje života na križu upravo personifikacija "negacije volje za životom", najčišće evanđelje. Mladić koji će kasnije svoje trupe što su se povlačile iz zaleđenih ruskih stepa ohrabrivati riječima: "Tko se preda, izgubio je pravo na život", već je tada počeo gubiti sav respekt prema Isusu Kristu i pasivnom otporu prvih kršćana. Možda je najkoncentriraniji čin volje u Hitlerovu životu bio proučavanje povijesti Koplja sudbine, čime je htio proniknuti u s njime povezane tajne okultnih snaga. A izravan rezultat tih istraživanja bio je stvaranje strašnog svjetonazora koji će potpuno izmijeniti lice povijesti dvadesetoga stoljeća: "No, Beč je za mene bio najteža, iako i najtemeljitija škola moga života... U njoj sam stekao osnove za svjetonazor u velikom i politički način gledanja u malom, koje sam kasnije još samo trebao nadopuniti detaljima, no one me nikada više nisu napustile." Adolf Hitler: Mein Kampf Kako su samo loše Hitlerovi biografi shvatili značenje onoga što je čitao i koji su se motivi skrivali iza izbora predmeta i knjiga što ih je u to doba tako pohlepno gutao! Profesor Alan Bullock, po svojoj čestitosti poznat i važan povjesničar, čak je sabrao predmete (ili bar neke od njih) kojima se Hitler tada tako revno bavio, ali iako ga je istina doslovno "bola u oči", nije shvatio stvarne motive Hilterovih proučavanja. 17 "Tijekom vremena provedenog u Munchenu Hitler je uvijek sa sobom nosio teški jahaći bič izrađen od kože nilskog konja. Time je - kao i sa svakom rečenicom i kretnjom u svojim govorima - htio ostaviti dojam snage, odlučnosti i jačine volje... Snaga njegove ličnosti - ni u kom mu slučaju prirođena - bila je rezultat vježbanja odlučnosti: iz njega je izviralo grubo, naglo i patološko ponašanje uočljivo na početku njegove političke karijere. Nijedna druga riječ nije češće prelazila preko Hitlerovih usana od riječi "volja", i njegova je cijela karijera od do jedno jedino dostignuće jačine volje." (Alan Bullock: Hitler, Studija o tiraniji)

42 Nakon uvrjedljive ili pogrješne napomene kako je Hitler samo htio imponirati drugim ljudima, te da je bio prepun fantastičnih i međusobno proturječnih ideja, Bullock piše: "Ono što ga je zanimalo bilo je podložno istoj skokovitosti. Mnoge je sate provodio u javnim knjižnicama. Ali čitao je nasumce i nesustavno. Antički Rim, orijentalne religije, joga, okultizam, hipnotizam, astrologija..." Navest ćemo mnoge dokaze iz kojih proizlazi da je Hitler na tim i srodnim proučavanjima oblikovao svoj osobni svjetonazor koji će trideset godina kasnije tako temeljito izmijeniti lice svijeta. Schopenhauerova i Nietzscheova djela, puna veličanja orijentalnog načina razmišljanja, mladog su Hitlera potakla na temeljito proučavanje istočnjačkih religija i učenja joge. Njemu u prilog ide da nije zapao u iste zablude poput teozofa u većini knjiga objavljenima u posljednjem desetljeću prošloga i prvom desetljeću ovoga stoljeća. Bez obzira na pojedince koji su raspolagali pravim vizijama i sposobnošću uživljavanja, teozofi su, kada su u pitanju sposobnosti i svijest čovjeka starog i novog doba, vidjeli tek neznatnu ili nikakvu razliku. Hitler je mudro izbjegavao tu grešku, uporno izbjegavajući upuštanje u intelektualno tumačenje takvih značajnih djela kao što su Rgveda, Upanišade, Gita, Zendawesta, Egipatska knjiga mrtvih i druge. Odbijao je rasprostranjeno mišljenje da bi se ta djela, koja su pružala tako dubok uvid u odnose kozmosa, zemlje i čovječanstva, mogla svesti na sposobnosti koje su, pa makar i u dalekom, srodstvu s modernim oblikom intelekta. Istodobno je shvatio da je u njima sadržano duhovno blago bilo mnogo starije nego što se to općenito smatralo, te da je njihov sadržaj formuliran tek kada su snage što su ga iznjedrile već počele odumirati. Ukratko, Hitler je već tada povijesni proces počeo promatrati sa stajališta neprestanog mijenjanja ljudske svijesti. Dok je istraživao uspon i propadanje starih kultura, primijetio je kako je njihov redoslijed u povijesti povezan s istodobnim gubitkom duhovnih sposobnosti. I počeo je razmišljati o tome nije li možda takva nesposobnost duhovnog poimanja stvari povezana sa smanjivanjem magične energije u krvi rasa, te da oba ta čimbenika postupno sve više potiču materijalistički način razmišljanja. Došao je do zaključka da je čovječanstvo tijekom vremena zapalo u dubok san, tako da su zaboravljena prošla zlatna vremena u kojima je čovjek bio u vezi s univerzumom te da su dokazi takvih svojevrsnih uvjeta života ostali skriveni u mitovima i legendama u koje nitko više nije htio vjerovati.

43 Za razliku od rimokatoličkih svećenika ("pakosni paraziti") i puritanskih pastora ("pokorni psi koji se, dok s njima razgovarate, znoje od nelagode"), Hitler je odbacio ideju da bi stari Hebrejci u dugoj povijesti čovječanstva na bilo koji način bili od pozitivnog značenja. I u to vrijeme Židove je počeo kriviti za pojavljivanje materijalizma i izopačenje starih ideala, koji su ljudima u staro doba bili sveti. 18 Kada se Adolf Hitler počeo baviti značenjem Krista i kršćanstva, njegovom plodnom maštom ovladao je Antikrist, koji tako jasno govori iz kasnijih Nitzscheovih spisa. On nije sam morao procjenjivati vrijednost kršćanstva, jer za to se već bio pobrinuo Nietzsche u svojoj majstorskoj analizi te "Religije za robove, slabiće i sasušene ostatke rasnog otpada"! "Ovdje se samo dotičem problema nastanka kršćanstva. Prva rečenica za njegovo rješenje glasi: kršćanstvo se može shvatiti jedino s tla na kojem je izraslo, to nije nikakva reakcija protiv židovskog instinkta, ono samo njegova je dosljednost" (...) Židovi su najčudniji narod u povijesti svijeta, jer su oni, postavljeni pred pitanje Bitka i Nebitka, s potpuno sablasnom sviješću po svaku cijenu prednost dali Bitku; ta cijena bila je radikalno krivotvorenje bilo kakve prirode, bilo kakve prirodnosti, bilo kakve realnosti cijelog unutarnjega svijeta, a isto tako i vanjskoga... Oni su po sebi stvorili pojam protivan prirodnim uvjetima - oni su redom, na jedan nepopravljiv način, religiju, kult, moral, povijest, psihologiju preokrenuli u proturječje njihovim prirodnim vrijednostima. Usprkos tomu, s istim fenomenom, kao kopijom, susrećemo se još jednom u neizrecivo uvećanim razmjerima - kršćanska crkva, u usporedbi s 'Narodom svetih' ne može polagati nikakvo pravo na autentičnost. Židovi su, upravo zbog toga, najsudbonosniji narod povijesti svijeta, povratnim učinkom čovječanstvo su učinili toliko lažnim da se kršćanin i danas još može osjećati antižidovski, ne shvaćajući sebe kao posljednju židovsku konzekvencu "Židov nikada nije zasnovao bilo kakvu kulturu, iako ih je stotine razorio. On sam nije stvorio ništa na što bi mogao ukazati. Tuđi narodi, strani radnici izgradili su mu hramove; stranci su radili i stvarali za njih. On nema vlastite umjetnosti; komad po komad ukrao ih je od drugih naroda. Čak nije ni u stanju održati dragocjene stvari što su ih drugi stvorili... Konačno, samo arijac može osnivati države i voditi ih do buduće veličine. Sve to Židov ne može. A budući da to ne može, sva njegova revolucija mora biti internacionalna. Ona se mora širiti poput kuge." Adolf Hitler: Govori u Munchenu, Kurziv Nietzschea.

44 Ono što je prije bilo samo bolesno, danas je neprikladno. Danas je neprikladno biti kršćanin. I ovdje počinje moje gnušanje... Izgovaram svoj sud. Osuđujem kršćanstvo, podižem protiv kršćanske crkve najstrašniju od svih optužaba koju je neki tužitelj ikada stavio u usta. Za mene je ona najgora od svih korupcija... ispijajući svojim idealima slabokrvnosti, svetosti svaku krv, svaku ljubav, svaku nadu u život; križ kao znak raspoznavanja za najpodzemniju zavjeru koja je ikada postojala - protiv zdravlja, ljepote, uspješnosti, hrabrosti, duha, dobrote duše, protiv života samoga... Tu najtežu optužbu protiv kršćanstva želim ispisati na sve zidove, gdje god ih ima... Nazivam to neprolaznom ljagom čovječanstva..." Friedrich Nietzsche Antikrist Hitler je, dok je čitao žestok Nietzscheov ispad o "kroćenju" plemena u staroj Germaniji, bio naveden na najveće izljeve mržnje protiv kršćanstva - te đavolske židovske konzekvence: "Nazivati kroćenje jedne životinje njenim 'poboljšanjem' našim ušima zvuči gotovo kao šala. Tko zna što se zbiva u menažerijama sumnja da će zvijer baš ondje biti 'poboljšana'. Bit će oslabljena, bit će učinjena manje štetnom, depresivnom strašću straha, boli, rana, gladi ona će se pretvoriti u morbidnu zvijer. - Ništa drugačije nije s 'ukroćenim čovjekom kojega je 'poboljšao' svećenik. U ranom Srednjem vijeku, gdje je crkva u stvarnosti prvenstveno bila menažerija, na sve strane se otvarao lov na najljepše primjerke 'plave zvijeri' - poboljšavalo se, primjerice, plemenite Germane. No, kako je poslije toga izgledao 'poboljšani', u samostan odvedeni German? Poput karikature čovjeka, poput nakaze: postao je grješnikom', zapeo je u kavezu zatvoren u samim strašnim pojmovima... Ležao je ovdje bolestan, kukavan, zloban prema samomu sebi, pun mržnje protiv životnih nagona, pun sumnji protiv svega što je još bilo snažno i sretno. Ukratko, 'kršćanin'..." Potvrdu svih tih ružnih riječi što ih je Nietzsche ispljunuo o svladavanju ponosnih germanskih plemena, o razaranju njihove neiskvarene muškosti otrovanim, kršćanstvom prikrivenim, židovskim strijelama, Adolf Hitler uvijek je iznova pronalazio u snažnim djelima svog drugog velikog uzora, maestra Richarda Wagnera u Bayreuthu. Wagnerov golemi genij rasplamsao je Hitlerovo osobno zanimanje za mitologiju i ranu povijest germanskih naroda. Impozantni Prsten Nibelunga - veličanstveno djelo što obuhvaća niz od četiri opere - u mladog

45 je Hitlera pobudio ponos na germanske pretke i uzburkao arijsku krv u njegovim žilama. Na "Prstenu", inspiriranom pjesmom Nibelunga, epom što su ga u drugoj polovici dvanaestoga stoljeća napisali nepoznati pjesnik i Minnesängeri, Wagner je radio dvadeset i pet godina. Bio je to jedan od dramatičnih mitova koji su njemački narod trebali trgnuti iz sna, no kasnije su pretvoreni u stvarni sadržaj nacističke promidžbe koja je Hitleru pomogla u njegovu usponu na vlast. Posljednja opera "Prstena", Sumrak bogova (Ragnarök), dramatično opisuje kako u uništavajućem plamenu koji slijedi krvavoj borbi između bogova i ljudi u zaborav pada i sama pohlepa za zlatom Walhalle. Richard Wagner, umjetnik jedinstvene nadarenosti i mašte koja graniči s čarolijom, Shakespeareovu pjesničku umjetnost pokušao je kombinirati s Beethovenovom glazbom. Na sebe samoga gledao je kao na proroka, čija je životna zadaća bila prodrmati Nijemce kako bi spoznali veličinu svojih predaka i krvnu nadmoć svoje rase. Pohlepu za zlatom u svojem je Sumraku bogova usporedio s "tragedijom modernog kapitalizma i židovskog lihvarskog duha" koji je po njegovom mišljenju prijetio uništenjem njemačkoga naroda. No, prema staroj predaji, san koji je slijedio Ragnaröku ipak nije trebao biti vječan. Bilo je prorečeno da će Heimdal, čuvar na pragu između bogova i ljudi, jednoga dana učiniti da odjekne povik za buđenje kako bi najavio buđenje germanske rase iz svog smrti sličnog sna. Adolf Hitler bio je sretan kada je otkrio da je proročanstvo buđenja iz intelektualnog i materijalističkog mraka potvrđeno tekstovima, mitovima i legendama gotovo svih ostalih starih kultura. Mnogobrojni izvori ukazivali su na to da će dvadeseto stoljeće donijeti početak velikog duhovnog buđenja čovječanstva. Ali još presudnije od zagonetnih proročanstava starih, za Adolfa Hitiera bila je najava njegovog voljenog Nietzschea o nadolazećem nadčovjeku, elitarističkom vrhuncu njegove rase i gospodaru svijeta. "Učim vas nadčovjeku" uvodne su riječi njegovog sjajno napisanog Tako je govorio Zaratustra: "Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što bi trebalo biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva bića do sada su stvorila nešto veće od sebe: a vi želite biti oseka te velike plime i radije se vratiti životinjama ne-

46 go prevladati čovjeka? Što je majmun čovjeku? Podsmijeh ili bolni sram. A upravo to bi za nadčovjeka trebao biti čovjek: podsmijeh ili bolni sram. Prešli ste put od crva do čovjeka, i mnogo tog u vama još je crv. Nekada ste bili majmuni, a i sada je čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna... Gledajte, učim vas nadčovjeku. Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: neka nadčovjek bude smisao zemlje! Zaklinjem vas, braćo, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama!" Ali nadčovjek nastaje tek kada čovjek prevlada sam sebe, jer čovjek je most između životinja i bogočovjeka. Čovjek mora obogatiti krv sjemenom vrlina nadčovjeka, nesebično se, ne očekujući zahvalu, žrtvovati postavljenom mu zadatku rađanja nadčovjeka. "Čovjek je uže ispleteno između životinje i nadčovjeka - uže iznad ponora. Opasno prelaženje prijeko, opasno bivanje na putu, opasno osvrtanje, opasno užasavanje i zastajkivanje. Ono što je na čovjeku veliko to je da je on most, a ne svrha. Ono što se na čovjeku može voljeti to je da je on prijelaz i zalazak. Volim one koji ne znaju živjeti, osim propadajući, jer to su oni koji prelaze prijeko. Ljubim velike preziratelje, jer oni su veliki štovatelji i strjelice čežnje za drugom obalom. Ljubim one koji razlog da propadnu i postanu žrtve ne traže tek negdje iza zvijezda, već se žrtvuju kako bi ona jednom postala zemljom nadčovjeka." Za Nietzschea je Bog mrtav, a budući da je Bog mrtav, čovjek snosi odgovornost za vlastiti razvoj i za razvoj svih ostalih carstava na zemlji. Nadčovjek se može ostvariti samo vlastitom, neukrotivom voljom čovjeka. U jednom kasnijem djelu, Volja za moć, Nietzsche se pokazuje optimističnijim glede skore pojave nadčovjeka. Ukazivao je na to da se gospodski narod već nalazi u nastajanju i da su ljudi već spremni postati praocima - pa čak i očima - nadolazećeg nadčovjeka: "Samo da na svijet donesem nadčovjeka, molitva je žena, samo da za sina imam nadčovjeka, želja je muškaraca." Što se tiče vanjske pojave dvadesetjednogodišnjeg Hitlera u drugoj polovici godine stvari su bivale sve lošije i na kraju je izgledao potpuno zapušteno. Vlasnici kavana i javne "pučke kuhinje" što ih je posjeći-

47 vao kako bi utažio glad, osoblje u knjižnicama, biljeteri u kazalištima, a naposljetku, i ne kao posljednji, čuvari u riznicama Hofburga počeli su ga smatrati sumnjivim subjektom, besposlenom skitnicom. Ali mladiću koji je stajao pred Longinusovim kopljem i u strjelovitom nadahnuću dobio uvid u svoju budućnost, mišljenja drugih o njegovoj vanjskoj pojavi i sirotinjskim životnim uvjetima bila su posve nebitna. Jedino "što je tu pojavu, kakva se rijetko mogla susresti među kršćanima" 20, zanimalo bilo je stjecanje nove svijesti kojom bi mogao shvatiti međusobno suprotstavljene sile koplja i uz to otkriti smisao vlastite sudbine. Iako je općepoznato da je Hitler proučavao različite oblike joga, u utočištu za beskućnike u Meldemannstraße nije bilo nikoga tko bi ga bio vidio kako pred svojim krevetom sjedi u položaju hatha-joge. Brzo mu je postalo jasno da je ona strana joge što se bavi položajima i tajnama kontrole disanja bila namijenjena Azijatima u ranijim vremenima. Smatrao ju je korisnom za narod čiji osjećaj jastva (svijesti o samom sebi) nije bio osobito razvijen i čije intelektualne sposobnosti nisu bile osobito izražene. Bila je to tehnika koja je askezom i meditacijom pokušavala čistiti tijelo u takvoj mjeri da je postalo okom duše. "Posljednje što bih poželio bilo bi da jednom završim kao Buddha", kazao je Adolf Hitler 20. Adolf Hitler bio je suočen s istom situacijom kao i današnja mlađa generacija koja vrata spoznaje i put proširenja svijesti želi otkriti bez upotrebe droga. U tom obilju starih tekstova nije mogao pronaći siguran oslonac s kojeg bi mogao kročiti na izravan uspon k transcendentalnoj svijesti, i nikakvu jasnu, neposredno primjenjivu metodu inicijacije koja bi potisnula dominaciju osjetila i lažne zaključke s njima povezanog intelekta. Nimalo nije sumnjao u to da je tajna Longinusova koplja povezana s moćnim i krvavim misterijem i jednim potpuno novim pojmom vremena. Ali gdje se u povijesti ili u sadašnjosti pokazao sasvim nov, zapadnjački put k transcendentalnim stanjima svijesti? Odgovor je došao iz neočekivanog smjera. Neočekivanog stoga što se rješenje nalazilo u neposrednoj blizini: Parsifal, opera Richarda Wagnera, djelo inspirirano misterijima svetoga grala! Parsifal, Wagnerovo posljednje veliko djelo, bilo je čisto osobno oćućena dramatizacija priče o gralu što ju je spjevao Wolfram von Eschenbach, trubadur trinaestoga stoljeća. Hitler je vjerovao da je u tom neobičnom 20 Hitlerovi razgovori za stolom.

48 srednjovjekovnom epu otkrio upravo ono što je tražio - zapadnjački put za stjecanje transcendentalne svijesti i novih stupnjeva doživljavanja vremena. Kako bi potrazi za Svetim gralom dao dramatičan oblik, Wagner je borbu oko posjedovanja svetog koplja - Longinusovog koplja što je nekoć probilo Kristov bok - između vitezova grala i njihovih protivnika pretvorio u središnju temu svoje opere! U rukama viteza Parsifala, koji je služio arkanđelu grala, koplje je bilo sveti simbol krvi Kristove - dragocjeni talisman koji je donosio otkupljenje i spas. No, u rukama strašnoga Klingora, koji je okružen svojim djevojkama cvijeća prebivao u nepristupačnom dvorcu, pod južnjačkim nebom, koplje je postalo nekom vrstom falusnog simbola, čarobnoga štapa u službi sila crne magije. Adolf Hitler bio je vrlo sretan zbog tog otkrića koje ga je u kratko vrijeme odvelo dobar dio važnoga dijela puta naprijed, otvarajući mu razne mogućnosti daljnjega istraživanja. Pun nestrpljenja iščekivao je izvedbu Parsifala, ali morao je čekati nekoliko mjeseci dok nije prikazan u Bečkoj operi. Visoko najednom od jeftinih mjesta na galeriji, dao se ponijeti dostojanstvenošću glazbe, čiji je napjev podsjećao na Tristana i Izoldu, ali je bio još potresniji i nadnaravniji. Kada je izišao iz kazališta, bio je u sukobu sa samim sobom, osjećajući se rastrganim između dvaju oprečnih osjećaja, između oduševljenja i odvratnosti. S jedne strane nimalo nije sumnjao da je Richard Wagner bio nadmoćna proročka figura među Nijemcima. Duboko ga je ganulo njegovo veličanje "Bratstva vitezova" čijim žilama teče čista i plemenita krv. A pomisao da bi upravo krv trebala sadržavati tajne koje bi mogle baciti svjetlo na tajne grala uzburkala je njegove osjećaje kao nikada dotad. Ali dok su se operne scene izmjenjivale, druga strana njegove prirode prilikom procesija i rituala u Gralsburgu - no, prvenstveno kod svih kršćanskih ukrašavanja i mistificiranja Velikog petka - osjećala je neobjašnjivu odvratnost. Vani, pred kazalištem, na hladnom noćnom zraku najednom je postao svjestan uzroka svoje nelagode. U dubini duše bili su mu mrski kršćanski zavjeti i ideali milosrđa vitezova. "Nisam mogao pronaći nikakvog razloga diviti se kukavnim vitezovima koji su obeščastili svoju 'arijevsku'

49 krv kako bi se predali praznovjerju Židova Isusa. Moje simpatije bile su u potpunosti na strani Klingora", kazat će kasnije. Hitleru je trebalo tek kratko vrijeme kako bi otkrio da su samog Wagnera njegove studije o "svetom koplju" u riznici Hofburga inspirirale da temu Parsifala u svojoj operi stopi s legendom o Longinusovu koplju. Richard Wagner i Friedrich Nietzsche otputovali su u Beč upravo zato da bi zajednički promatrali to koplje objave. Bio je to put koji će za obojicu gorko završiti. Razilaženje u mišljenjima proizišlo iz obostranog proučavanja povijesti koplja i značenja njegove legende konačno su doveli do loma između dvoje nekad nerazdvojnih prijatelja - majstora glazbe i ciničnog filozofa. Bio je to rastanak koji će obojicu otjerati u gorku i patetičnu osamu, koja će postupno narasti do uzajamnih osjećaja mržnje i prijezira. Javna polemika vođena je tako žestoko da je u temeljima uzdrman upravo rođen pangermanski mistično-poganski idealizam. Pobliže okolnosti posljednjeg susreta Nietzschea i Wagnera u Bayreuthu dobro su poznate, jer ih je veliki skeptik i kritičar zabilježio njemu svojstvenim, stilističkim savršenstvom. Činilo se kao da je Wagner, koji u to doba ništa nije slutio o Nietzscheovu odbijanju njegovih misli o Kristu, svoju temu Parsifala razvio na temelju vlastitih novostečenih religioznih iskustava izbavljenja i povratka u krilo kršćanske zajednice (sve to, naravno, uz pretpostavku da Isus nije rođen kao Židov već da je slavnog arijskog podrijetla). Nietzsche, koji je kršćanstvo smatrao moralnom propašću, "negacijom svih stvari", kapitulacijom pred paulinskim otrovom, jedva je uspijevao nadvladati svoje osjećaje gnušanja te je Wagneru i Bayreuthu zauvijek okrenuo leđa. "Stvarno je došlo vrijeme za rastanak", pisao je u Nietzsche contra Wagner, nakon što je, kaže, bio svjedok da je njegov jedini prijatelj kukavno otpuzao na put odricanja, "propali i bijedan lik, ležeći bespomoćno i slomljeno pred kršćanskim križem". Nietzsche je opisao kako je Bayreuth, znamenito mjesto održavanja Wagnerovih svečanih igara, "napustio s jezom što je osjeća svatko tko je nesvjesno umakao strahovitoj opasnosti". U stihovima koji su trebali biti parodija Goetheova Fausta, Nietzsche je dao oduška svojim mislima o Wagnerovu obraćenju:

50 "Je li to još njemački? Iz njemačkog srca došlo je to zagušljivo kriještanje? I njemačkog je tijela to komadanje samoga sebe? Njemačko je to svećeničko širenje prstiju, To nadraživanje osjetila na tamjan što daje? I njemačko je to zapinjanje, padanje, teturanje, Ta nesigurna cincilin zvonjava? Te okice opatice, zvrndanje Ave-zvona, Sve to prijetvorno ushićeno uzdizanje neba? Zar je to još njemački? Razmislite! Još ste na vratima: Jer ono što čujete, to je Rim - bezizražajno vjerovanje Rima!" Friedrich Nietzsche Wagner kao apostol krijeposti. U ozbiljnijem tonu, mješavini bijesa i razočaranja, Nietzsche je izrekao svoje mišljenje o Wagnerovu Parsifalu: "Nije li Wagnerov Parsifal njegovo kriomično podsmijavanje samome sebi? Jasno bi to trebalo željeti, ako je to bilo mišljeno kao ozbiljno djelo? Moramo li ga (kao što mi je to netko rekao) promatrati kao izroda mržnje protiv znanja, duha i osjećajnosti? Kletvom nad čulima, te duhom i dahom mržnje? Kao otpad i obraćenje kršćanstvu i njegovim opskurnim idealima? Ili, na kraju krajeva, samoodricanje jednog umjetnika s obzirom na ono čemu je prije stremio? Jer Parsifal je djelo himbe i žudnje za osvetom, tajni pokušaj trovanja preduvjeta života - loše djelo... Prezirem svakoga tko Parsifala ne doživljava kao pokušaj ubijanja svakog osnovnog morala." Friedrich Nietzsche Wagner kao apostol krijeposti Javna polemika između Nietzschea i Wagnera ni u kom se slučaju nije odvijala samo jednostrano. Wagner se branio jednim vrlo uvjerljivim argumentom zalažući se za kršćanstvo koje se u židovstvu više ne osjeća "kao kod kuće". Čak je dokazao da je ono upravo suprotnost onoga što je Nietzsche prijezirno nazivao "židovskom konzekvencom". Jer Wagner je tvrdio da mu je objavljeno kako je Isus Krist najčišćeg arijskog podrijetla i da nikada nije imao ništa s rasno obeščašćenim židovskim plemenima.

51 Za njih se, smatrao je on, mora tražiti "konačno rješenje" kako bi se domovina očuvala od njihovih pogubnih utjecaja. 21 Misao da bi Isusova krv bila arijevska, koja u sebi krije potpuno krivu predodžbu o univerzalnoj prirodi kršćanstva, dala je sasvim nov smisao potrazi za svetim gralom. Ona je značila da te svete misterije treba promatrati kao isključivo njemačke, a da čast vitezova grala pripada jedino Nijemcima. Gnjevna mržnja i prijezir što su se razvili između dvaju najvećih Hitlerovih junaka doveli su ga u određenu nedoumicu - osobito što je u toj prepirci bila riječ o prirodi krvi Isusa Krista i značenju koplja kojim je prolivena. Jedan veliki problem još uvijek je čekao rješenje. Tko je sada u pravu sa svojim stavovima o Isusu Kristu? Kompozitor, koji je pao na koljena pred arijevskim Kristom, ili mračni filozof čupavih obrva koji je kršćanskoga Boga psovao kao idiota: maestro iz Bayreutha, veliki prorok novog, pangermanskog kršćanstva, ili samotni vizionar koji je prorekao dolazak "nadčovjeka"? Na neki način Adolfu Hitleru uspjelo je donijeti odluku koja ga je lišila potrebe da se odrekne jednog od svojih velikih učitelja ("Tko bi inače bio u stanju izvesti tako zamašan intelektualni salto?"): On je jednostavno od Wagnerova blistava talenta i mračno snatrećeg Nietzscheova genija posudio one elemente koji su mu trebali kako bi skrpao vlastiti uvrnuti svjetonazor. Iako je ustrajao na ranijim strukturama i vizionarskoj širini Wagnerova Prstena Nibelunga, a misterije grala tumačio na svoj vlastiti poganski način, istovremeno je pristao uz Nietzscheovu Genealogiju morala s njenim "prevrednovanjem svih vrijednosti". Kršćanski dobro bilo je zlo, a kršćanski zlo bilo je dobro! "Moj osobiti talent", kazao je Hitler u jednom govoru nakon preuzimanja vlasti, "jest sposobnost pojednostavljivanja kompliciranih problema i njihova pretvaranja u temeljna pitanja." Možda je to objašnjenje za to da je Adolf Hitler moral kršćanstva drsko preokrenuo naglavačke dok je stajao ondje pred kopljem što je probilo Kristov bok i položio neopoziv zavjet da će se nadalje obožavati zlo. 21 Izraz "konačno rješenje", koji je anticipirao plinske komore logora smrti i likvidaciju otprilike 5 milijuna europskih Židova, po prvi puta je preko Wagnerovih usana prešao tijekom njegova "kršćanskog" obraćenja.

52 Bezbrojni posjetitelji u riznici Adolfa Hitlera naučili su da koplje, katalizator objave, ne može otkriti ništa dok sam poprilično ne uznapreduje u svom vlastitom shvaćanju u njemu skrivene tajne. Sada je stajao pred starim oružjem što je ležalo na jastučiću od crvenog baršuna i imao je jasan osjećaj da je došao trenutak u kojem će mu biti objavljena velika tajna: htio mu se razotkriti duh koplja! "Zrak je postao zagušljiv i jedva sam mogao disati. Komešanje ljudi u riznici kao da mi se gubilo pred očima. Sam i dršćući, stajao sam pred lebdećim likom nadčovjeka - visokog i strašnog duha, okrutnog izgleda, što je ulijevao strah u kosti. U svetom strahopoštovanju svoju sam mu dušu ponudio kao oruđe njegove volje." 22 Adolf Hitler nikada nije priopćio da li je kao i Nietzsche osjetio onu "jezu, što je osjeća svatko tko je nesvjesno umakao strahovitoj opasnosti". Prošla je strašna kušnja Adolfa Hitlera. "Odlazi, Isuse, jer pisano je: 'Moli se nadčovjeku, eliti rase, gospodaru svih kraljevstava na zemlji i njene krasote, samo njemu služi?' 22 Hitler je istu viziju opisao nekadašnjem nacističkom gaulajteru Rauschnigu, koji je kasnije prešao saveznicima. Dogodilo se to u jednom razgovoru u kojem je Hitler pretresao pitanja mutacija njemačke rase. "'Nadčovjek je sada među nama! Ovdje je!' pobjedonosno je uzviknuo Hitler. 'Zar vam to nije dovoljno? Vidio sam novog čovjeka. Neustrašiv je i okrutan. Bojao sam ga se.' Dok je Hitler izgovarao te riječi, drhtao je kao u nekoj vrsti ekstaze." (Hermann Rauschnig: Razgovori s Hitlerom)

53 4. POGLAVLJE NAPOMENE ĐAVLA "Ah, ljupka bračna družice, koja nas sudbina prati? Tvoj užasan prizor otkriva grozno proročanstvo koje poput sjene nad djetetom leži u tvom krilu. Ono neće ništa voljeti, presjeći će krvne veze. I naposljetku strastveno gorkim riječima sijati svađu među građanima i poput vatre bjesniti u srcima pravednika." Echempertus, Landulf od Capue Kroničar iz devetog stoljeća "Iznad carstva duhova što žive između neba i zemlje, svejedno da li su bili dobri ili zli, nad svima njima gospodarila je Klingorova moć. Samo Bog mogao ih je zaštititi." Richard Wagner Parsifal Četiri stola što su se nalazila uz prozore Demelove kavane smještene uz cestu uvijek su bila rezervirana za stalne goste iz otmjenih bečkih obitelji. Ali Walter Johannes Stein vrlo je rijetko zalazio u tu vjerojatno najekskluzivniju gradsku kavanu, iako je njegova majka mnogo godina bila redovita gošća i bliska prijateljica obitelji Demel. Mladi student sveučilišta izbjegavao je to mjesto, osobito usred ljeta. Naime, u to godišnje doba Demel je najčešće bio preplavljen turistima koji su htjeli iskušati širom svijeta poznate pekarske proizvode. No, u svako drugo godišnje doba povremeno bi rado navratio unutra kako bi na povratku sa sveučilišta ondje popio šalicu kave. Gospođa Demel tada bi ga običavala srdačno pozdraviti i raspitati se o njegovoj obitelji. Tada je mogao biti siguran da će dobiti stol uz prozor za kojim je nesmetano

54 mogao pregledavati svoje bilješke s predavanja, ako prednost ne bi dao besposlenom sjedenju i promatranju gužve na Kohlmarktu. Sladokusci su tvrdili da Demelove Creme Grenoble i Sicilienne spadaju u vrhunske životne užitke. Usprkos tomu, teško bi bilo pretpostaviti da bi Walter Stein samo zbog kave i tortice od oraha s Curacaom i šljivama ili sladoleda s malinama poprskanog malagom cijeloga života tako jasno pred očima zadržao hrastovu oplatu i mramorne stolove kod Demela. Kroz police ispunjene kolačima posutima usitnjenim orasima, kolačima od višeslojnog biskvitnog tijesta i kuglofa po prvi puta će, naime, pogledati u arogantno lice i mistične plave oči Adolfa Hitlera! Walter Johannes Stein studirao je na sveučilištu u Beču kako bi napisao prirodoslovnu disertaciju. Iako je važio za najsposobnijeg prirodoslovnog studenta svoga godišta, osobito zbog svoje velike nadarenosti za matematiku, osobno su ga više zanimali klasični studiji i povijest zapadnjačke filozofije. Jedini umjetnički "predmet" u njegovom nastavnom planu bio je kratki tečaj njemačke literature što su ga morali položiti svi studenti, jer je sveučilište pohađalo toliko različitih nacionalnosti prostranog Habsburškog Carstva. Jedna od osnovnih knjiga na tečaju literature, odabrana zbog osobite kvalitete svoje "srednjovisokonjemačke" proze, bio je Parzival Wolframa von Eschenbacha. Možda bi ta srednjovjekovna romanca o gralu i za Waltera Johannesa bila tek akademska jezična studija da nije imao rijedak, transcendentan doživljaj. Jedne se noći probudio i ustanovio da je u nekoj vrsti sna bez slika recitirao dijelove romantičnih stihova toga trubadura! Zamislite, samo na trenutak, što bi značilo kada bi netko imao sličan doživljaj s npr. Chaucerovim Canterburyskim pričama. Jezik Chaucerove proze iz četrnaestoga stoljeća prilično je težak, što može posvjedočiti većina engleskih školaraca, no ipak je to jezik iz kojeg se izravno razvio engleski. Jezik njemačkih Minnesängera stariji je pola stoljeća i sastoji se od mješavine dijalekata koji se temeljito razlikuju od modernog njemačkog. Povrh toga ima zamršen, sasvim osoban i eliptičan stil. Za Steinov miran i metodičan karakter bilo je sasvim razumljivo da je odmah posegnuo za papirom i perom i zapisao riječi što ih je upravo bio recitirao. Ne uzbuđujući se zbog neobičnosti svog doživljaja - do tog trenutka je pročitao samo uvodne stranice djela - sišao je u svoju radnu

55 sobu i upustio se u uspoređivanje svoje recitacije s tiskanim tekstom. Bilo je sablasno otkriće da se to misteriozno nadahnuće između sna i jave od riječi do riječi poklapa s originalnom prozom! To prodiranje nečeg nadiskustvenog u njegovu svijest dogodilo se tijekom noći još dva puta; dakle, sve u svemu tri puta. Svaki put se ponašao na isti način i ustanovio je da nije napravio ni jednu jedinu grešku, osim nekoliko manjih pravopisnih pogrešaka prilikom zapisivanja drevnoga jezika. Primijetio je da riječi pjesnika kao da oživljavaju na njegovim usnama, poput "plamenih jezika" spomenutih u Pavlovim poslanicama, jer njegov doživljaj ni na koji način nije bio povezan s intelektualnim razmišljanjem. Zbog lakoće kojom je uvijek iznova bio u stanju citirati stihove, postajalo mu je jasno da se njegova sposobnost mora zasnivati na nekakvom obliku "višeg sjećanja". U sljedećim tjednima bezbroj je puta, ne prosuđujući ga kritički, pročitao Parzivala: uživao je u njemu kao u čudesno raščlanjenom umjetničkom djelu koje je u jednakoj mjeri kao i Danteova Božanstvena komedija obuhvaćalo sve aspekte ljudskoga bivstvovanja. Čvrsto je odlučio da ga neće znanstveno analizirati i raščlanjivati prije nego što emotivno ne iskusi svu njegovu umjetničku draž. Dok je neobična čarolija viteškog doba prožimala njegova osjetila, postupno je osjećao gotovo neprimjetno klijanje žive slikarske stvaralačke sposobnosti. Sada je bez osobitog napora napamet mogao recitirati gotovo cijelo djelo. Budući da nije htio da njegova neobična sposobnost utječe na njegovo svakodnevno učenje za polaganje doktorata, odlučio je kako o tome nikome neće pričati. Tek kada je počeo proljetni semestar ozbiljno se počeo baviti otkrivanjem što se zaista krije iza tih naizgled bezazlenih stihova što ih je germanskim narodima u trinaestom stoljeću pjevao lutajući trubadur. Tumaranje po knjižarama i knjižnicama donijelo je cijeli niz suvremenih mišljenja i kritičkih stavova o cjelokupnom srednjovjekovnom pjesništvu o gralu te mnoga djela o povijesnoj i literarnoj pozadini te epohe. Nije potrajalo dugo i Stein se našao pred istim problemima kojima se i dan-danas bave vodeći stručnjaci srednjovjekovne povijesti i literature. Primjerice: Što je gral? Zašto se u legendi o Arturu naziva "svetim", a Eschenbach ga, nasuprot tomu, nikad ne naziva "svetim"? Je li to neka posuda? Dragulj? Osjetilima nedokučiv doživljaj? Sudeći po Parzivalu, nije ništa drugo doli velikim dijelom ukrašavanje tradicionalnog folklora? Ka-

56 ko je očigledno ne pretjerano obrazovani pjesnik, koji je i sam tvrdio kako ne zna ni čitati ni pisati, u svom vještom i naprednom prikazu psihe svog junaka mogao otići toliko daleko ispred svoga vremena? A što misliti o odnosu spolova u njegovim stihovima u kojima romantična ljubav vrhunac ispunjenja nalazi u gotovo modernom shvaćanju braka? Kako se moglo dogoditi da vitezovi koji streme najuzvišenijim vrhuncima religioznog iskustva očigledno uspijevaju izbjeći strogu askezu i zavjet celibata kojima su inače redovnički redovi toga doba bili podložni? Vodeći istraživači istaknuli su da "pustolovine" vitezova nisu bile ništa drugo doli čudesne maštarije viteških djela u osvit "romantičnoga doba" te da ponovno pojavljivanje doživljaja romantične ljubavi predstavlja neku vrstu oslobađanja seksualnih instinkata i produbljivanje duševnog života u srednjem vijeku. Sveopće mišljenje polazilo je od toga da stotine osoba navedene u Parzivalu u stvarnosti nisu ni postojale, no da se opća pozadina koju priča trubadura opisuje odnosi isključivo na trinaesto stoljeće. Prvi značajan korak za prikaz povijesnog značenja romanse o gralu učinio je kada je za Božić pratio obitelj na izvedbu Parsifala. Opera ga se silno dojmila i pretvorila se u nezaboravan doživljaj. Nesumnjivo da je Wagner mnogo toga jako pojednostavio i da je svojom zaoštrenom dramatizacijom utjecao na osjetljivu strukturu i kompleksnu radnju djela, ali sve je to kompenzirano glazbom koja je pružala neopisivo dojmljivo svjedočanstvo Kristove spasiteljske ljubavi. Važno pitanje na koje ga je potakla opera bilo je kako je Wagner došao na ideju da radnju svog Parsifala komponira oko koplja koje je stvarno postojalo. Je li to bila čista mašta, ili je koplje što je probilo Kristov bok stoljećima služilo kao sveta relikvija? I, ako je tomu bilo tako, koji su onda kraljevi i kneževi posjedovali taj talisman? Odgovor na to pitanje mogao bi dati naslutiti koje povijesne ličnosti spominje priča o gralu! I tako se dogodilo da se Walter Stein, upravo kao i Adolf Hitler, zaputio u knjižnicu Hofburga kako bi istražio povijesti različitih koplja kojima se u srednjem vijeku pripisivala presudna uloga, da bi se konačno našao pred carskim kopljem što ga je identificirao kao Koplje sudbine kojim je svojedobno rimski centurion prilikom razapinjanja ozlijedio Kristov bok. Tijekom sljedećih mjeseci Walter Stein počeo se tom temom baviti s različitih aspekata, ni ne znajući da će to biti početak doživotnog prouča-

57 vanja misterija svetog grala i da će materijal što ga je prikupio jednoga dana, dvadeset i četiri godine kasnije, kada SS-Reichsfuhrer Himmler bude izdao nalog za njegovo uhićenje kako bi zaplijenio te spise te ga pridobio za nacistički Okultni ured, Naslijeđe predaka, u žurbi morati biti spaljen. U proljeće 1912, nakon jednogodišnjeg istraživačkog rada, već je bio došao do zaključka da je kulisu priče o gralu Wolframa von Eschenbacha tvorilo deveto stoljeće i da su se iza mnoštva zvučnih imena skrivale povijesne osobe, koje su doista živjele u vrijeme vladavine Karolinga. Deveto stoljeće bilo je svjedok nestajanja političkih i legalnih struktura klasičnoga svijeta, koje su zamijenjene kulturama novih nacija što su se rađale i etabliranjem moćnih kraljevskih kuća od kojih će neke potrajati i tisuću godina. Ali deveto stoljeće nije doživjelo samo propast rimske i grčke kulture, već su istodobno presahnule atavističke snage krvi kojima su vođe germanskih plemena nekada vladale svojim plemenima. Intelektualno razmišljanje posvuda je počelo potiskivati svijest o krvi i milijuni muževa i žena diljem Europe počeli su se osjećati kao pojedinačna, individualna bića, a ne samo kao puki pripadnici svojih plemena. Kao najkarakterističniji primjer prelaska od plemenskog identiteta k individualnoj svijesti o samomu sebi može se promatrati svrgavanje i uhićenje "dugokosih" Merovinga koji su pomoću starih rituala krvi stoljećima vladali Francima. U posebnim ceremonijalnim predstavama pripadnicima merovinške obitelji, koji su u svojim rukama imali vlast još od doba velikog kralja Klodovika, naočigled bučnih narodnih masa rezana je kosa kako bi se svijetu pokazalo da je magična moć njihove krvi ugasla. 23 S druge strane, Karolinzi, koji su ih naslijedili, redom su bili značajni muževi, upravljači država, znanstvenici i vojskovođe. Karlo Martel imao je tek beznačajnu titulu "majordoma" kada je Franke kod Poitiersa poveo u pobjedu nad Abd al-rahmanom i na taj način od Francuske i cijele Europe odvratio islamsku invaziju. Pipin Mali, koji je osvojio Akvitaniju, podjarmio je Lombarde u Italiji i protjerao Maure iz Languedoca; na kraju je svrgnuo vladarsku kuću Merovinga i isposlovao papinsko priznanje za karolinšku kuću. Karlo Veliki, kojega je godine 800. papa Lav III okru- 23 Usp. J. M. Wallace-Hadrill (Methuen): The Long-Haired Kings.

58 nio za svetorimskog cara i koji je vjerojatno bio najveća povijesna ličnost od Cezara Augusta, za svog je života izgradio cijeli imperij i stekao toliku moć da je za sebe zahtijevao pravo kontrole izbora pape. Simbol Merovinga bilo je staro plemensko koplje koje je predstavljalo duhovno vodstvo pod plemenskim bogom i ovozemaljsku vlast nad životom i smrti svih Franaka. Međutim, Karlo Veliki Longinusovo je koplje čuvao kao dragocjen talisman vlasti. Svoju veliku dinastiju zasnovao je na snazi legende o njemu i nadao se da će karolinška kuća opstati tisuću godina. Za Karla Velikoga sveto je koplje simboliziralo krv Kristovu i iz njegova je posjedovanja izvodio pravo da kao najznačajniji sluga novog saveza s Bogom, na temelju "božanskog prava", vlada cijelim imperijem različitih rasa. U istom kritičnom stoljeću, budući da su sada pobožna djela s latinskog prevođena na mnoštvo jezika, počelo je u zaborav padati junačko pjesništvo sjevernih plemena. Kao posljedica podjele carstva nakon smrti Karla Velikog nastale su Francuska i Njemačka. Prvi dokument koji je upućivao na raznolikost buduće Europe bila je "Štrasburška zakletva", ugovor što su ga sklopili unuci Karla Velikog, koji je bio priprema za razdvajanje latinskog i germanskih jezika. U Engleskoj je Alfred Veliki latinska djela prevodio na engleski, pridonoseći na taj način osnivanju otočkoga carstva. Norveška je dobila prvoga kralja, a i Danci su ujedinjeni pod jednim jedinim vladarom; trgovina grada Utrechta pripremala je put nastanka Nizozemske. U tom stoljeću, kada je viking Rjurik postao knezom Novgoroda, čak su položeni temelji moderne Rusije. Deveto stoljeće također je bilo doba u kojem je došlo do sudbonosnog loma na zapadnu i istočnu Crkvu. Konačno razdvajanje uslijedilo je na koncilu u Konstantinopolu godine 869. Dok su tekle pripreme za taj važan koncil, papa Nikola I proglasio je da čovjeka ne treba promatrati kao trojstvo duha, duše i tijela. Od sada će Sveta Stolica nijekati postojanje individualnog ljudskog duha proglašavajući da se čovjek sastoji samo od tijela i duše. Nasuprot tomu, osobni duh nije ništa drugo doli "intelektualno svojstvo duše". Na taj način duhovna inicijativa zapadnog čovjeka zatvorena je u trodimenzionalnu svijest svijeta osjetila, a dogme Rimske crkve ostale su jedinim priznatim izvorom Objave. Upravo dok se zbivala ta nenadana promjena u razvoju ljudske svijesti, kada je počela klijati intelektualna duša Europe i dok se među masama rađao nov osjećaj individualnosti, procvali su viteštvo i viteški duh.

59 Iznenađujućom brzinom, usred novonastalih nacija, pojavili su se trubaduri i Minnesängen. Pjevali su hvalospjeve osobnoj romantičnoj ljubavi što je procvala među spolovima dajući novom idealu kršćanskoga braka svježe i blage impulse. Iako je Rimska crkva na seksualnost gledala kao na grijeh i od svećenika zahtijevala apsolutan celibat, Wolfram von Eschenbach, najveći među Minnesängerima, opisao je kako se vitezovi mogu ženiti i imati djecu i kako su usprkos tomu smjeli težiti ostvarivanju najvišeg od svih duhovnih ciljeva - potrazi za Svetim gralom. U kasno ljeto godine neobičan je slučaj neizravno doveo do susreta Waltera Steina i Adolfa Hitlera. Stein se toga prijepodneva zaputio u staru gradsku četvrt na Dunavu, gdje je postojao šarolik niz malih antikvarijata u kojima se prodavala religiozna, teozofska, alkemistička, okultna i slična literatura. U jednom prilično prljavom malom antikvarijatu, na čijoj se ploči moglo pročitati ime Ernst Pretzsche, otkrio je nešto zbog čega je kao prvi naslutio koju će ulogu u dvadesetom stoljeću odigrati Koplje u potpunoj promjeni svijeta. S jedne gotovo prazne police, na stražnjoj strani antikvarijata, izvukao je knjigu što je, stranicu za stranicom, bila ispunjena bilješkama, napomenama, brojevima, komentarima i opaskama, sve pisano istim, sitnim dotjeranim rukopisom. Knjiga je bila otrcano, u kožu uvezano izdanje i predstavljala je jedno od mnoštva njemačkih izdanja ranijih njemačkih verzija Parzivala Wolframa von Eschenbacha iz devetnaestoga stoljeća. Pukim slučajem otvorio je stranicu na kojoj se opisuje Parsifalova treća pustolovina, gdje je oko redaka što su opisivali Herzelodye, majku junaka, tintom bio izvučen krug: "(Taj korijen plemenite kakvoće iz kojega je skromnosti deblo procvalo) Jao, već u jedanaestom koljenu vidi svojtu ugaslom a himba nas okružuje." Niti jedan od priznatih stručnjaka do sada nije otkrio ključ povijesne pozadine tih stihova. Gornji citat vješto je upleten u pustolovinu koja inače ne sadrži nikakvih tragova koji bi mogli ukazivati na podrijetlo pjesme.

60 Kratka bilješka na margini glasila je: "Parsifal je živio jedanaest generacija prije pjesnika Wolframa von Eschenbacha - u devetom stoljeću, oko 860. do 870." Knjiga je Steinu, čini se, predstavljala vrlo zanimljiv pronalazak, a ukoliko su i ostali komentari bili isto tako važni i razložni, također i vrlo dragocjen. Rado je platio i dvostruko od cijene što ju je tražio prodavač, koji ga je očigledno smatrao pomalo naivnim studentom. Bilo je, kao što je rečeno, sunčano jutro krajem kolovoza. Walter Johannes tumarao je ulicama staroga grada prema Kohlmarktu i odlučno ušao u Demelovu kavanu. Ondje je sjeo za stol uz prozor, što je nudio pogled na vrevu na trgu. Potom je svoj novostečeni pronalazak podvrgnuo pomnom razmatranju, jer je bio znatiželjan koja će mu daljnja otkrića ukrašeni spis odati. Nije trebalo dugo da otkrije koliko su nevjerojatno važni bili komentari. Ostao je sjediti ondje na obazirući se na vrijeme, dok je čitao djelo i proučavao komentare uz pojedine strofe. I što je dalje čitao, bio je sve nemirniji. To nisu bili uobičajeni komentari, već bilješke nekog čovjeka koji mora da je raspolagao pozamašnim znanjem i nadnaravnim vještinama! Nepoznati komentator pronašao je ključ nekih od najskrivenijih tajni grala, no očigledno je prezirao kršćanske ideale vitezova i uživao u spletkama Antikrista. Najednom mu postade jasno da čita napomene đavla! S jedne strane komentator je dokazao stvarno razumijevanje za niz Parsifalovih pustolovina kao vježbi za inicijaciju na putu propisanom do visina transcendentalne svijesti, s druge strane dopustio si je bezbrojne grube, vulgarne pa čak i opscene opaske o djelu. Komentarima se provlačio rasni fanatizam i gotovo patološko obožavanje arijevske krvi i pangermanskog bića, punih odvratnosti i prijezira prema Židovima, kojima je pripisivana krivnja za sve zlo i sve patnje ovoga svijeta. Primjerice, pored strofa koje su opisivale procesije s gralom i okupljanje vitezova na svečanu misu u Gralsburgu, velikim slovima, poprijeko je, preko cijele stranice, bilo napisano: "Ovi su muškarci za prljavo praznovjerje Židova Isusa Krista izdali čistu arijevsku krv - praznovjerje koje je isto tako odvratno i smiješno kao i židovski obredi obrezivanja." Sveobuhvatna slika što ju je predočio komentar podrijetla priče o gralu, njenom značenju i povijesnoj pozadini uvelike je nadmašivao rezultate istraživanja najučenijih znanstvenika toga doba.

61 Walter Stein i protiv volje je morao priznati da je ovdje riječ o nekoj vrsti primitivne genijalnosti, koja je doduše bila nejasna i puna mržnje i bijesa protiv slobode individue i jednakosti svih ljudi. Za potporu svojih tumačenja misterija o gralu nepoznata je ruka navela bezbrojne izvore: dalekoistočne religije, misticizam, alkemiju, astrologiju, jogu, mitologiju, antički svijet Grčke i Rima te velik broj povijesnih srednjovjekovnih djela i ljetopisa. Ma tko god bio taj komentator, u svakom slučaju bio je izuzetno načitan, a njegove značajne i informativne opaske tajanstvenih strofa ispunile su ih novim životom, iako je njihova romantika bila na zlokoban način pogrešno shvaćena. Riječ "gral" očevidno je bila izvedena od "graduale", stupnjevito, postupno, stupanj po stupanj. Potraga za gralom, vjerovalo se, duševni je život trebala stupnjevito dovesti iz stanja otupljenosti, što je graničilo sa snom, preko dvojbi sve do stvarnog duhovnog buđenja. Komentar je riječ "Saelde" (blaženstvo, sreća) pod kojom je Wolfram von Eschenbach shvaćao dohvaćanje grala kao "buđenje glupana iz bezidejne otupjelosti". Trubadur opisuje gral kao "dragi kamen" (lapsit exillis), ali jedna opaska kaže da je kamen ustvari - treće oko, alkemijski simbol epifize! A cijeli smisao te priče o gralu, njezine fabule i redoslijeda šesnaest u njoj opisanih pustolovina bio bi otvaranje i aktiviranje tog poput češera oblikovanog trećeg oka, koje je moglo prepoznati skrivene tajne vremena i smisao sudbine čovječanstva! Je li i mračni genij, čijom je rukom bio napisan taj fascinantni komentar, također razvio to "treće oko"? Walter Stein je ježeći se razmišljao o tom pitanju. I kakvo bi značenje, kad bi tomu bilo tako, takav crni mag imao za svijet općenito? Komentator je mnoge osobe koje se pojavljuju u Parsifalu identificirao kao stvarne, žive likove iz devetog stoljeća: primjerice, umirući, demonima opsjednuti kralj Anfortas bio bi Karlo Ćelavi, jedan od unuka Karla Velikoga; u čarobnici Kundry vjerovao je da je prepoznao najozloglašeniju prostitutku toga vremena Ricildu Zlu, koja ga je zavela; Parsifal je povezan s Luitwardom de Vercellijem, kancelarom francuskoga dvora, a Klingor je navodno bio identičan Landulfu II od Capue, najzloćudnijem liku tog stoljeća. Svađa između kršćanskih vitezova i njihovih protivnika trebala je ilustrirati neprestanu borbu za vlast između dviju grupa, koje su ratovale zbog stvarno postojećeg koplja: carskog koplja u Hofburgu!

62 Krv karolinških careva označena je kao magični izvor Objave obitelji grala: "Krv, kojoj su uz nju vezane jedinstvene magijske sile koje su omogućavale uvide u nadćutilne svjetove." I kako se u Wagnerovoj operi opisuje namjera Klingora i njegovih crnih pomoćnika da duše grala zaslijepi seksualnim perverzijama i otme im njihovu sposobnost duhovnog pogleda kako više ne bi bili pod utjecajem nebeskih hijerarhija. Walter Stein bio je zaokupljen tom temom, jer je car Mihajlo u Konstantinopolu Karlu Velikom prilikom krunjenja za svetorimskog cara godine 800. kao krunidbeni dar poklonio djela Dionizija Areopagita u kojima se opisuju nebeske hijerarhije i uloga koju igraju u povijesnim zbivanjima. Iako je papa Nikola I. te spise prokleo kao heretičke, kralj Karlo Ćelavi na svoj je dvor pozvao znamenitog engleskog znanstvenika Scotusa Erigena, prijatelja i ispovjednika kancelara Luitwarda, kojega je Sveto koplje nadahnulo za sljedeće retke: "Uzdigneš li se sam do nebeskih visina, sjajnim očima ugledat ćeš hram istine." Na Waltera Steina snažan je dojam ostavila činjenica da je Wagnerov gnjusni Klingor identificiran kao Landulf od Capue, budući da su mu već bile poznate neke povijesne činjenice vezane uz tu zlokobnu osobu, a njegova kasnija istraživanja pružit će mu još jasniju sliku. Golem je bio Landulfov utjecaj na zbivanja u devetom stoljeću, i nema sumnje da je on bio središnji lik svega zla što se događalo u tom vremenskom razdoblju. Car Ludvig II postavio ga je za "trećeg čovjeka carstva" i obasuo ga tolikim častima da je Capuu čak htio proglasiti glavnim gradom, a sebe samoga postavio je za nadbiskupa. On je svog cara nagovorio da zarati s Arapima u južnoj Italiji, iako je njegov vlastiti brat pozvao nevjernike da napadnu kršćanske zemlje. Landulf, koji je mnogo godina proveo u Egiptu te proučavao egipatsku astrologiju i magiju, bio je njihov tajni saveznik. Zahvaljujući svojim islamskim vezama, kasnije je mogao zadržati svoj dvorac, svoje orlovsko gnijezdo u planinskim visinama po Arapima zaposjednute Sicilije. Ondje gore na Kalot Enbolotu (ili Carta Belota), gdje se nekada nalazio stari hram misterija, izvodio je strašna i perverzna djela koja su mu donijela ugled naj-

63 grozomornije osobe na svijetu koja se bavi crnom magijom. Godine 875, kada su razotkriveni njegov savez s islamom i njegova zlodjela na koja ga je navela zavodnička Iblis, konačno je ekskomuniciran. Nekoliko povjesničara, kojima je postalo jasno kako je gralom inspirirana duhovna renesansa prijetila potpuno zatamniti duhovnu moć Rima, pisalo je o zlokobnim vezama između Landulfa i niza papa, izvješćujući o njihovom zajedničkom pokušaju uništavanja ezoteričnog kršćanstva Svetoga grala. Ali nitko, što se uživljavanja tiče, nije nadmašio imaginarnu sliku Richarda Wagnera o crnom čarobnjaku Klingoru, koji je služio Antikristu i zajedno se s njime urotio u pervertiranju prave ljubavi i mudrosti u ovom ranom, vjerojatno najvažnijem stoljeću europske povijesti. Richard Wagner shvatio je da su Landulfovi magični obredi što su uključivali strašne seksualne perverzije i ljudske žrtve imali razorno djelovanje na svjetovne vođe kršćanske Europe. Veliki umjetnik i kompozitor ilustrirao je kako takvi magični obredi oslobađaju elementarne sile, pomoću kojih demonski duhovi ostvaruju pristup krvi i svijesti individua protiv kojih su upereni. I upravo je u tom smislu u svojoj operi Wagner prikazao Klingora kako Longinusovim kopljem kao moćnim falusnim štapom vitla protiv romantične ljubavi, koja upravo u to doba počinje pupati. "Vatra, raspaljena njegovim magijskim obredima, djelovala je na čitavo čovječanstvo", kaže jedan kroničar iz tog vremena. Wolfram von Eschenbach još je suptilnije opisao razorna djelovanja Klingorove magije. On ocrtava sliku Anfortasa, ranjenog kralja grala, čija je istinska ljubav izopačena razvratnim seksualnim fantazijama. Najveći među srednjovjekovnim Minnesängerima opisao je kako je kralj grala moralno uništen seksualnim perverzijama koje su slomile sveto stapanje srca i mozga i otele mu duhovni pogled. Anfortasova "rana" sastoji se od nesposobnosti dovršavanja stvarnih procesa duhovnog razvoja. A "krvarećim kopljem" pjesnik simbolizira one Klingorove sile koje - kao đavo "Legija" - nastaju iz seksualnih nagona i žele uništiti "više ja" kako bi zapriječili pristup gralu. U sceni koja se odigrava u unutarnjem svetištu u Gralsburgu, pogled na krv što kaplje s vrha koplja sedmerostruko umnožava bol i strah ranjenoga kralja i među vitezovima izaziva beskonačno jadikovanje. U jednom svečanom obredu koplje se nosi kroz hram i njime se dodiruju sva četiri zida. Znak je to da je put pristupa gralu bio razoren, a zajednica vitezova grala, isključena od pogleda na nebeske hijerarhije, zauvijek je upućena na svijet čula.

64 "Sam domaćin spustio se na počivaljku pored srednjeg ognjišta. Krivnja između njega i radosti bila je raščišćena. Njegov život bio je samo još neprestano umiranje. U taj 'palas sada je kročio sjajni Parzival i ljubazno je primljen od onoga koji ga je onamo poslao. Domaćin ga nije ostavio da ga čeka, nego ga zamoli neka se približi i sjedne: 'k meni ovamo! Kada bih Vas posjeo ondje straga, postupao bih prema Vama kao prema tuđincu.' Tako je govorio nevoljni domaćin. Zbog bolesti je pred sobom dao zapaliti veliku vatru, i nosio je toplu odjeću. Njegov kaput iznutra je i izvana imao velika i duga krzna samura, a isto tako i ogrtač, kojega je nosio preko njega. I najmanje krzno na toj odjeći još bi zaslužilo pohvalu, uvijek je još bilo crno i sivo. Na glavi je nosio kapu, iznutra i izvana od iste skupe samurovine. Gore je oko nje bila, kako i spada, opasana ukrasnom arapskom vrpcom, u čijoj se sredini kočilo dugmašce od prozirnog rubina. Poneki pristali vitez sjedio je tu, kada je nešto bilo uneseno, što kod njih pobudi duboku bol. Kroz vrata uskoči sluga koji je držao koplje - običaj koji je ovdje svaki puta sve bacao u duboku tugu - s čije je oštrice izbijala krv, slijevajući se preko kopljišta sve do ruke, tako da je dodirnula i rukav. Kako se ovdje u velikom palasu' plakalo i vrištalo! Narod trideset zemalja nije to mogao ostvariti svojim očima. Sluga je nosio koplje u rukama, uzduž sva četiri zida, natrag sve do vrata i opet brzo iskočio van. Tako je nevolja vitezova utažena..." Wolfram von Eschenbach Parzival Walter Stein nastavio je listati knjigu ne bi li pronašao daljnje opaske o strašnom Landulfu, ali najednom je osjetio neku neugodnu hladnoću, neki strani dašak koji mu je htio prodrijeti u svijest. No, odbacio je taj osjećaj kao nešto što se ne uklapa u sve to i nastavio čitati. Na praznim stranicama na kraju knjige otkrio je nekoliko napomena suvremenog kroničara koji je opisivao zbivanja u Landulfovu životu. U skladu s tim njegova je majka u noći prije poroda usnila strašan san. U viziji je vidjela da na svijet mora donijeti goruću baklju koja će spaliti ne samo cijelo njezino kraljevstvo nego i cijeli svijet. Njezin suprug, kojemu je prepričala san, pretrpio je takav šok da je nakon poroda dijete gotovo ubio. Umjesto toga odlučio je napisati pjesmu kako bi upozorio svijet na svoga sina i tiraniju kojom će ga zatrti: "Ah, mila moja bračna družice, kakva nas to sudbina progoni? Tvoj strašan prizor objavljuje strašno proročanstvo, koje se poput sjene nadvilo nad dijete u tvom krilu.

65 On ništa neće voljeti, presjeći će spone krvi. I na kraju će strasno gorkom riječju među građanima posijati svađu i poput vatre će bjesniti u srcima pravednika." "Ono što je prorekao u duhovnoj ekstazi, sudbina nam je omogućila da vidimo vlastitim očima", nastavio je kroničar. "A vatra potpaljena njegovim djelima oskvrnula je krv cijeloga čovječanstva." Na tom mjestu Walter Stein svrnuo je pogled s knjige i kroz police u izlogu pogledao izravno u, bio je uvjeren, najarogantnije lice i najđavolskije oči što ih je ikad vidio. Bilo je to lice čovjeka s kovrčom što mu je padala na čelo, s malim, s obje strane gornje usne podrezanim brkom koji je djelovao gotovo smiješno i malom tamnom bradicom. Čovjek ga je ispitivački promatrao. Nosio je, za njega prevelik, otrcan tamni ogrtač, a ispod otrcanih hlača iz poderanih su cipela izvirivali prsti. U rukama je držao akvarele u obliku poštanskih karti, što ih je očito pokušavao prodati turistima koji su ispred kavane prolazili prema Kohlmarktu. Naravno, nije znao da je tog trenutka gledao u lice čovjeka čija će djela nadaleko nadmašiti jeziva proročanstva o Klingoru, koji će uspostaviti sotonski teroristički režim i inscenirati hladnokrvno krvoproliće koje će svojom okrutnošću i bestijalnošću baciti u sjenu sve ranije događaje u povijesti čovječanstva. Nakon što se brzo odvratio od hipnotizirajućeg pogleda te neobične pojave, s velikim se naporom ponovno pokušao usredotočiti na ostale črčkanje o osobi Landulfa od Capue: "Landulf lukav i uopće prilično spretan, no pritom razbludan, beskrajno častohlepan i tašt. Prezirao je redovnike i pljačkao ljude. Izdao je vlastitog kneza, kršio obećanja i varao vlastite unuke. Gdje god su bile u pitanju prijateljske veze među ljudima, davao je sve od sebe da ih raskine. Svuda je pokušavao sijati nemir. Tko u to ne želi vjerovati, neka se prisjeti upornosti kojom je izdavao svoje gospodare, iako se tri puta zakleo da će priznati njihovu vrhovnu vlast. Osobito se htio dokopati duša nevinih ljudi, umjesto da ih prizna kao sebi ravne i oda im poštovanje." (Echempertus) Kada je Stein kasno poslijepodne konačno izišao iz kavane Demel, vani je još uvijek stajao ubogi umjetnik. Kupio je tri mala akvarela, platio ih šakom kovanica i ostatak ponovno strpao u džep dok je žurio niz uli-

66 cu. Tek kada je stigao kući, postane mu jasno da je kupio sliku Koplja sudbine - Svetoga koplja što je ležalo na crvenom brokatu staklene vitrine habsburške riznice. Na akvarelu se nalazio isti potpis kao i na predlistu otrcanog primjerka Parzivala - ADOLF HITLER!

67 5. POGLAVLJE ABECEDA GRALA S CRNOM MAGIJOM DROGAMA PROUZROČENA VIZIJA ADOLFA HITLERA "A ipak još nikad nisam sreo čovjeka koji bi opet bio toliko mudar da usprkos tomu ne bi rado saznao kamo ta priča kreće i koja dobra učenja nudi. Dakle, ona neće oklijevati i bježati i loviti, ukloniti se i vratiti, omalovažavati i poštovati. Tko se snalazi sa svim tim 'šansama, taj je ispravan i mudar čovjek. Taj neće zasjesti i neće se ogriješiti već će spoznati svoje pravo mjesto. Moralno shvaćanje, koje se u zajednici neispravno usmjerava, zrelo je za oganj pakleni i poput jake tuče za pravo dostojanstvo čovjeka. Njihova vjernost ima tako kratak rep da nije sposobna odbiti treći ugriz dok trči pustom šumom i napadnu ga ose." Mnogi sustanari Adolfa Hitlera u bečkom muškom domu opisali su kako je bijedno i otrcano u to vrijeme izgledao. Svi ga opisuju kao komotnog, čangrizavog i toliko nesklonog bilo kakvom radu da bi radije bio prodao svoje knjige i ono malo stvari što ih je posjedovao nego se prihvatio nekog posla i zaradio nekoliko bijednih helera. Neki od njih čak su podrobno opisali kako je njihov zlovoljni sustanar bio prisiljen ostati na svom ležaju umotan samo u deku kada bi mu nasilno uzeli odjeću i odnijeli je na dezinfekciju. Nepotrebno je i spomenuti da nitko od tih vagabunda i propalih egzistencija koji su s njim dijelili bijedno konačište nije imao pojma o stvarnoj ćudi tog čovjeka, koji će dvadeset godina kasnije postati vođa njemačkoga naroda. Također ništa nisu znali o njegovim proučavanjima, njegovim dalekosežnim ambicijama, kao ni da je uz pomoć narkotika os-

68 tvario pristup vrhuncima transcendentalne svijesti. Unatoč tomu, većina priznatih Hitlerovih biografija upućena je na mišljenja tih skitnica i vagabunda, kako bi mogle izvješćivati o odsudnim godinama te ličnosti, koja je kasnije bila blizu tomu da osvoji svijet. A i kako bi se od ljudskih naplavina gradske ubožnice moglo očekivati da ispravno procijene format ličnosti veličine Adolfa Hitlera? "Čovjek bez mjere", prikladno je nazvao svog vođu Konstantin von Neurath, jedan od njegovih nekadašnjih sljedbenika, nakon otpuštanja iz zatvora u Spandauu. Von Neurath, nekadašnji vođa Hitlerove mladeži i gaulajter Beča, mislio je time kako je Adolf Hitler izgubio svaku mjeru te da je njegova neobuzdana mašta stvarni izvor njegove zle naravi. Walter Stein, koji je htio shvatiti tijek misli Adolfa Hitlera na svim razinama i koji će jednoga dana postati povjerljivi savjetnik Winstona Churchilla u svim pitanjima koja su se odnosila na nacističkog vođu i njegove sljedbenike, nije mogao izbiti iz glave siromašnog slikara dopisnica, ali nije bilo lako pronaći ga. Nekoliko tjedana zadržavao se u blizini poznatih turističkih znamenitosti koje su domaći tek rijetko posjećivali - ispred Stephansdoma 25, habsburške ljetne palače, opere, Španjolske škole jahanja ili na Ringu, a naravno i u kavani Demel na Kohlmarktu, gdje ga je prvi puta vidio. Kao posljednja mogućnost preostao je povratak u antikvarijat gdje je bio kupio Hitlerov primjerak Parzivala. Izgledi su doduše bili mali, ali put se isplatio. Vlasnik Ernst Pretzsche odmah se zainteresirao kada je čuo Hitlerovo ime i zamolio ga da dođe u mali ured iza trgovine. Pretzsche je bio ćelav čovjek i izgledao je prilično zloćudno. Imao je začetak grbe i djelovao je poput žabe. Walteru Steinu odmah je bio odbojan. Ispostavilo se da je Hitler bio redoviti posjetitelj antikvarijata, no Pretzsche ga nije bio vidio već više od tri tjedna. "On zna da uvijek može doći ovamo želi li nešto pojesti i malo porazgovarati", kazao je Pretzsche. "Previše je ponosan da bi dozvolio da mu netko pokloni novac. Uzimam njegove knjige i sitnice kao zalog, kako bi imao nešto za najvažnije životne potrebe. Njegove knjige zapravo ništa ne vrijede, ali mi služe kao izlika da mu dam nekoliko novčića." Posegnuo je za manjom hrpom knjiga što se nalazila u kutu: "Pogledajte ovamo. Pošara sve svoje knjige, kao i ovdje. Gotovo i nema stranice 25 Katedrala sv. Stjepana (op. prev.).

69 koja nije potpuno iščrčkana. Normalno, takvo što ne prodajem. Moj namještenik knjigu vam je prodao zabunom." Stein je prepoznao nekoliko djela Fichtea, Schellinga, Hegela, Schopenhauera i Nietzschea te jedan primjerak Osnova devetnaestoga stoljeća Houstona Stewarta Chamberlainea. Osim toga primijetio je nekoliko djela o istočnjačkim religijama i jogi, Pjesmu o Nibelunzima, Goetheova Fausta i Lessingov Odgoj ljudskoga roda. Po zidovima je visjela nekolicina Hitlerovih slikarija ili su pak stajale pored njegovih knjiga, a nekoliko akvarela u obliku dopisnica bilo je postavljeno na kaminu, sve u svemu prilično jasan dokaz u kojoj je mjeri Pretzsche financijski podržavao svoga štićenika. I inače su se na zidovima mogle vidjeti mnoge zanimljive stvari koje nisu promakle Steinovoj pozornosti. Tako je primjerice vidio otiske što su prikazivali alkemičare pri radu, te astrološke simbole i karte koje su visjele pored neugodnih pornografskih ilustracija kakve su tada bile uobičajene u antisemitskoj literaturi Beča. Jedna grupna fotografija na pisaćem stolu prikazivala je Pretzschea s čovjekom kojega je Stein prepoznao kao zloglasnog Guida von Lista. On je bio osnivač i pokretačka snaga jedne okultne lože koja je, kada ga je svojedobno tisak raskrinkao, vrlo uznemirila bečko stanovništvo. Do tog trenutka Guido von List bio je uspješan politički pisac čije su se knjige široko rasprostranile preko pangermanskog misticizma. Kada se ispostavilo da je on bio vođa krvnog bratstva koje je križ zamijenilo kukastim križem i obavljalo obrede koji su uključivali seksualne perverzije i srednjovjekovne vještine crne magije, List je pobjegao iz Beča, jer se plašio linča razjarenog puka koji je simpatizirao Rimokatoličku crkvu. Walter Stein ni najmanje nije bio iznenađen što sa sotonskim komentarima o gralu otkriva takav kontekst. Pretzsche je bio neugodan čovjek. Teško je bilo shvatiti kako mu je uspijevalo samoga sebe smatrati sjajnim primjerkom njemačke muškosti. Stein se u skučenoj izbi osjećao poput muhe što se zaplela u paukovu mrežu. Blistave crne oči na njegovom žućkastom beskrvnom licu kao da su isijavale zlo, osobito što je njihov vlasnik očigledno polazio od pretpostavke kako posjetitelj dijeli njegove stavove o nadmoćnosti arijevske rase. Stein je izbjegavao sva pitanja o osobnim prilikama i svojim političkim sklonostima. Dao je samo naslutiti kako studira na sveučilištu te da je bio neobično iznenađen što je u srednjovjekovnom epu Wolframa von Eschenbacha pronašao tako iscrpan komentar o povijesnoj pozadini grala.

70 "U određenim krugovima smatraju me velikim autoritetom u okultističkim pitanjima", povjerio mu se Pretzsche. Adolf Hitler nije jedini kojem pružam potporu i pomoć u tim pitanjima. Možete doći u svako doba i pitati za savjet." Ali Steinu je prije bilo na pameti sve drugo nego da i dalje ima posla s tim čovjekom nalik žabi, koji se očigledno kretao u krugovima zainteresiranima za okultne stvari. Budući da mu je Pretzsche dao Hitlerovu adresu, saznao je sve što ga je zanimalo. Sada ga je mogao pronaći bez daljnje pomoći. Rekavši kako nema vremena, žurno je napustio antikvarijat. Očigledno mu nije preostajalo drugo nego potražiti Adolfa Hitlera u prenoćištu u Meldemannstraße, koju mu je Pretzsche naveo kao adresu stanovanja. Gospodin Kanya, voditelj tog prenoćišta, priopćio mu je da se Adolf Hitler nalazi u Spitallu na Dravi gdje je nedavno preminula jedna od njegovih teta i ostavila mu malo nasljedstvo. Nije znao hoće li Hitler po povratku ostati stanovati u prenoćištu. Nasljedstvo je prouzročilo potpunu promjenu u vanjštini Adolfa Hitlera, tako da ga je Walter Stein, kada ga je deset dana kasnije zatekao pred Hofburgom prilikom slikanja, jedva prepoznao. Još uvijek je, doduše, na čelu imao smeđu kovrču, ali bradica je bila obrijana, a kosa na zatiljku i sa strane vojnički kratko podšišana. Nosio je tamno odijelo i čistu bijelu košulju, a na nogama mu je bio par blistavih novih čizama. Bilo je teško vjerovati da je riječ o istom čovjeku kojega je prije četiri tjedna vidio ispred kavane Demel kao odrpano strašilo. Prije nego što se ovdje pozabavimo razgovorom Waltera Steina i Hitlera i njihovom kasnijom vezom, treba upozoriti na to da o tim razgovorima ne postoje nikakvi pismeni zapisi. To znači da nam nisu poznate pojedinosti o tijeku, nego tek redoslijed događaja koji su se zbili tijekom njihovih susreta, kao i opći sadržaj te vrsta odnosa koji se razvio između tih dvaju muškaraca. Kada mi je dr. Stein u to doba potanko pripovijedao o tim razgovorima, ni sam još nisam imao pojma da će me zapasti zadatak da pišem knjigu o Speeru. U to doba još sam žustro pokušavao nagovoriti Steina neka o tome piše, što bi on, da nije tako rano umro, najvjerojatnije bio i učinio. To je i bio razlog što nisam pravio nikakve doslovne zapise i tonske snimke, nego sam se zadovoljio općim bilješkama u svojim dnevnicima.

71 Bilo je očevidno da je Adolf Hitler smatrao nametljivim kada je Walter Stein stao iza njega i dao banalan kompliment o Ringu što ga je upravo bio slikao. A kada je Stein izvukao primjerak Parzivala ispunjen komentarima, Hitler se ražestio i počeo psovati Pretzschea koji se usudio prodati jednu od njegovih založenih knjiga. Možda bi njihov razgovor naprasno završio da Walter Stein nije počeo otvoreno pričati o vlastitim istraživanjima glede Koplja sudbine, dajući pritom naslutiti koju vrijednost pridaje Hitlerovim komentarima o povijesnim zbivanjima u devetom stoljeću koja su tvorila pozadinu grala. Na to se Hitler malo primirio. Ali kada je Stein lukavo dodao kako centuriona Longinusa djelomično drži Germanom, Hitler je naćulio uši. Nije potrajalo dugo i zadubili su se u poticajan razgovor o talismanu moći koji će postati glavnom točkom Hitlerova života i stvarnim izvorom njegovih častohlepnih planova za osvajanje svijeta. Adolf Hitler sasvim se uzbudio i u plavookom studentu sveučilišta arijevskog izgleda počeo je promatrati suurotnika u svojim pangermanističkim planovima. Objasnio je kako jedna od najstarijih germanskih kronika u Kölnu tvrdi da je Longinus bio germanskog podrijetla. Ta kronika spominje pismo Gaiusa Cassiusa iz Jeruzalema u svoje zavičajno selo Zobingen u blizini Elwangena, u kojem rimski časnik opisuje koju je presudnu ulogu odigrao prilikom razapinjanja židovskog Mesije. Gradski starješina odgovorio je na to, izvješćujući koji su se značajni događaji odigrali tijekom njegova izbivanja. Nakon višesatnog razgovora u kojem je Hitler otkrio svoje opsežno znanje o legendi vezanoj uz Longinusovo koplje i o načinu na koji se tijekom stoljeća uvijek iznova ispunjavala, oba su muškarca krenula zajedno preko Ringa kako bi posjetili riznicu i ondje promatrali staro oružje. I dok su tako Ringom šetali prema Hofburgu, Stein je iznio svoje čuđenje činjenicom da su se sva značajna zbivanja u tom najvažnijem periodu srednjega vijeka, važnoga za budućnost Europe, vrtjela oko Koplja. No, prije svega, pričao je Adolfu Hitleru, fascinirali su ga zloslutni znakovi koji su se pojavljivali kada je neposredno predstojala smrt vlasnika, a Koplje je trebalo prijeći u druge ruke. Kao primjer naveo je sudbonosne znakove prilikom smrti Karla Velikog, o kojima se može čitati u Einharda, suvremenog ljetopisca na franačkom dvoru. Pričao je kako je pri povratku Karla Velikog kući nakon pobjedonosnog okončanja četrdeset i sedmog vojnog pohoda komet osvijetlio nebo,

72 a konj se najednom preplašio i svoga jahača zbacio na tlo. Veliki franački car pao je tako žestoko da mu je opasač mača strgnut s tijela, a Koplje, što ga je držao u lijevoj ruci, poletjelo je zrakom više od pet metara. U isto vrijeme kraljevsku je palaču u Aachenu pogodio potres, a riječ "Princeps" iz crvenosmeđeg natpisa "Karolus Princeps", na jednoj od nosivih greda u katedrali, na mističan je način izbrisana. Karlo Veliki tom zloslutnom znaku, što su ga njegovi dvorani tumačili kao najavu njegove neposredne smrti, nije poklanjao osobitu pozornost. Ili, Einhardovim riječima: "Odbijao je priznati da bi bilo koji od tih događaja bio bilo kako povezan s njim osobno." Ali sedamdesetogodišnji car ipak je sastavio testament za slučaj da se pretkazanja ipak ispune. I ispunila su se! Adolf Hitler očigledno je čitao što su ljetopisci imali izvijestiti o životu Karla Velikog, ali Karolinzi ga nisu osobito zanimali, već im je pretpostavljao, kako je on to govorio, znamenite njemačke careve poput Otona Velikog i Friedricha Barbarosse. Ispričao je Walteru Steinu o Barbarossinim gavranima koji su svoga gospodara posvuda pratili, ne napuštajući ga čak ni u vrevi najžešćih bitaka, gdje bi letjeli iznad vrška Koplja što ga je držao u rukama. I dodao je da dvorani ni u kom slučaju nisu bili iznenađeni kada je njihov car pao s konja i nakon toga, prilikom prelaska neke rijeke na Siciliji, umro. Gavrani su, naime, tri dana prije toga napustili svog gospodara i odletjeli preko mora! Ali tog sunčanog rujanskog jutra godine u Beču, Walter Stein nije ni slutio da najčudnije "slučajnosti" u vezi s promjenom vlasnika Koplja sudbine tek slijede i da će opravo on, trideset godina kasnije, neizravno biti odgovoran za to što je Koplje u Nürnbergu izvučeno iz tajne presvođene prostorije pod zemljom i k tomu u trenutku kada si je Adolf Hitler u opkoljenom bunkeru Glavnog stožera u Berlinu oduzeo život. Adolf Hitler koračao je ispred njega dugim bočnim stubištem da bi ga dugim hodnikom odveo do vitrine u kojoj je bilo pohranjeno "Sveto koplje". Walter Stein već je u mnogim ranijim prilikama vidio koplje. Pomisao da je ta stara glava željeznoga koplja bila povezana s najvećim imenima europske povijesti izazivala je u njemu strahopoštovanje. No, tog jutra koplje je, pri pomisli na Isusovo žrtvovanje života i krv prolivenu vrškom koplja, u njega po prvi puta pobudilo duboko suosjećanje. Ostao je ondje nekoliko minuta uronjen u duboku meditaciju i potpuno zabo-

73 ravljajući na prisutnost Adolfa Hitlera. Također je odjednom osjećao da je potpuno ravnodušan prema legendi o koplju i povijesnim ličnostima na kojima se obistinila. Nekoliko trenutaka osjećao se gotovo svladan snažnim osjećajima što su mu ispunjavali grudi i poput tople, iscjeljujuće struje pretjecali mozgom. Osjećao je strahopoštovanje, poniznost i ljubav. Pogled na to koplje u čijoj se sredini nalazila udubina u kojoj je ležao jedan od čavala kojima je Isus bio pribijen na križ, kao da je skrivao neku poruku. Bila je to poruka suosjećanja, tako čudesno izražena u geslu vitezova grala: Znati kroz suosjećanje. Zov besmrtnoga čovjekovog Ja što je odjekivao u mraku zbunjenosti i sumnji ljudske duše: kroz suosjećanje do samospoznaje. Po prvi puta u svom životu spoznao je što znače suosjećanje, radost i oslobođenje. Osjećao se na neki način obnovljen kao cjelovito ljudsko biće, i intuitivno je osjećao da je život dar milosti nebeskih sila. U srcu mu se probudila duboka želja da shvati ciljeve ljudskog razvoja i otkrije smisao vlastite individualne sudbine. Bio je to pročišćavajuć doživljaj. Walter Stein ustanovio je da pogled na vršak povijesnog koplja nije ganuo samo njega. Adolf Hitler stajao je pored njega kao u transu, poput čovjeka na kojega su bačene strašne čarolije. Lice mu je bilo žarkocrveno, a u očima mu je bio neki neobičan sjaj. Njihao se na nogama amo-tamo, kao da ga je svladala potpuno neobjašnjiva euforija. Cijela prostorija oko njega kao da je bila ispunjena nekim magičnim zračenjem, nekom vrstom čarobnog ektoplazmičnog svjetla. I njegova fizionomija i držanje djelovali su potpuno izmijenjeno, kao da mu je dušom ovladao snažan duh koji je, kako u njemu tako i oko njega, stvorio neugodnu preobrazbu njegove prirode i moći. Mladi student prisjetio se legende međusobno sukobljenih sila dobra i zla povezanih s tim kopljem. Je li možda bio svjedok da se duh Antikrista nastanio u toj zavedenoj ljudskoj duši? Je li taj vagabund iz ubožnice na trenutak postao oruđem onoga što Biblija naziva "Luciferom", duhom što ga pjesma o gralu naziva vođom zlih vojski što prebivaju u dušama čovječanstva? Nije bilo lako vjerovati vlastitim očima, ali kasniji događaji Steinu će samo dati za pravo. Jer prizor tog istog duha u duši Adolfa Hitlera kasnije će Houstona Stewarta Chamberlainea, Wagnerovog zeta i proroka pangermanskog svijeta, navesti da ga proglasi njemačkim Mesijom.

74 Neće samo fanatični sljedbenici nacističkog svjetonazora ili ljudi na koje su osobno djelovali karizma i Hitlerovo dinamično biće posvjedočiti da je on bio opsjednut "Luciferom". Primjerice, realističan i otvoren promatrač poput Denisa de Rougementa napisat će: "Neki ljudi, budući da su u njegovoj prisutnosti doživjeli osjećaj straha i dojam nadnaravne snage, misle kako je on sjedište prijestolja, posjeda i moći pod kojima sveti Pavao podrazumijeva hijerarhijske duhove koji se mogu nastaniti u svakom običnom smrtniku i držati ga zaposjednutim. Otkuda dolaze nadnaravne sile koje on u takvim prilikama pokazuje? Jasno je da sila takve vrste ne proizlazi iz individue same i ne može doći do izražaja ako ta individua, iako sama po sebi beznačajna, nije instrument neke sile za koju naša psihologija nema objašnjenja... Ono što ovdje kažem moglo bi se odbaciti kao romantične gluposti, kada ono što je od - ili bolje rečeno - kroz tog čovjeka stvoreno ne bi predstavljalo stvarnost koja se ubraja u izvanredna djela našega stoljeća." Naravno, Walter Stein tog rujanskog dana godine u bečkoj riznici nije mogao predvidjeti da će Hitler takve demonske sile usmjeriti na određene staze i da će svoju sudbinu tako usko povezati s anti-duhom Koplja. "Kada smo tada po prvi puta zajedno stajali pred Longinusovim kopljem", pričao mi je dr. Stein trideset i pet godina kasnije, "činilo mi se da je Hitler zapao u stanje tako dubokog transa da se nalazio izvan osjetilnog svijeta i da mu je svijest bila potpuno izbrisana." Drugim riječima, Hitlerova psiha u tom trenutku nije bila dovoljno zrela da bi, kada ga je ta strana sila zaposjela, mogao ostati svjestan samoga sebe i svoje okoline. Tijekom sljedećih šest mjeseci došlo je do niza neredovitih susreta i rasprava s Hitlerom, a dr. Stein će doživjeti kako se u toj tajanstvenoj osobi odvija proces postupnog razvoja kojim je malo-pomalo postajao poslušnim oruđem razornih sila demonskog duha u čijoj je sjeni bio. "Idem poput mjesečara kamo me providnost šalje", kazao je Hitler u jednom intervjuu novinama. Upravo je tragično da inače skeptični novinari, koji su promatrali uspon Trećega Reicha, nisu bili sposobni razabrati koja se strašna istina iza tih riječi krije! Kada je dr. Stein pripovijedao o dramatičnoj sceni u Hofburgu, upitao sam ga što bi bio mogao učiniti da je pravodobno spoznao koji će užasan teror i strašna razaranja izazvati zle sile što su djelovale u Adolfu Hitleru. Je li bilo opravdanja ukloniti takvo oruđe zla prije nego što uspije počiniti šteta?

75 Kao odgovor dr. Stein naveo je primjer Friedricha Stapsa, koji je htio ubiti Napoleona dok je obavljao smotru svoje garde u Schönbrunnu. Student Staps istupio je kako bi Napoleonu predao pismenu molbu. Kada su ga pretražili, otkriveno je da kod sebe ima dug, oštar nož. Prilikom saslušanja bez sustezanja je priznao kako je time htio ubiti cara. Tada je Napoleon uz pomoć svog ađutanta koji je fungirao kao prevoditelj sam saslušavao Stapsa. "Zbog čega si me htio ubiti?" pitao ga je. "Jer ste donijeli nesreću mojoj zemlji." "Jesam li ti nanio neko zlo?" "Ne manje i ne više nego i svakom drugom u Njemačkoj." "Tko te je potaknuo na taj zločin?" "Nitko. Posegnuo sam za oružjem jer sam bio čvrsto uvjeren da bih time svojoj zemlji i cijeloj Europi učinio najveću uslugu." "Vi ste ili ludi ili bolesni!" "Ni jedno ni drugo." Pozvan je liječnik Corvisart, koji je ustanovio da je mladić zaista dobrog zdravlja. Napoleon mu ponudi da će ga pomilovati. "Ne želim biti pomilovan", uzviknuo je mladić. "Jedino mi je žao da nisam uspio." "Ali zar ne bi bio zahvalan kada bih milosti dao prednost pred pravom? "Uvijek bih samo želio ubiti Vas." Staps je umro s povikom "Živjela sloboda!" 26 Staps je bio sin svećenika i pripadao je Germanskom bratstvu, krugu mladih ljudi koji su se zakleli da će Koplje sudbine skloniti iz Nürnberga prije nego što ga car uspije uzeti u posjed, te da će ga iskoristiti za vlastite ambiciozne planove za osvajanje svijeta. Dr. Stein je naglasio da su takvi pokušaji uklanjanja tiranina potpuno opravdani, uvijek uz pretpostavku da počinitelj neće pokušati izbjeći posljedice svoga djela. Međutim, budući da je Hitler smatran pomalo ludim, bila bi potrebna velika hrabrost ubiti ga tijekom njegovih razvojnih godina u Beču. Ta tko bi povjerovao da bi nekakva skitnica iz ubožnice jednoga dana mogla postati najvećim tiraninom u povijesti svijeta? Tako je lako biti general poslije bitke! 26 Octave Aubry: Napoleon.

76 Odnos što se razvio između Steina i Hitlera nikada nije mogao biti obilježen kao prijateljstvo. Stein je saznao da se suosjećanje i sućut mogu osjećati i prema nekom tko je čovjeku zapravo antipatičan i s njime nema apsolutno ništa zajedničko. "Rado priznajem", kazat će kasnije dr. Stein, "da sam bio fasciniran njegovim proučavanjem grala. Istodobno sam vjerovao, što će se kasnije pokazati potpuno krivim, da mogu promijeniti njegov način razmišljanja i u njemu probuditi socijalnu svijest. Nema sumnje da je posjedovao neke neobične talente, ali nisu bili takve vrste da bi se on mogao uklopiti u društvo ili da bi time čak mogao zarađivati svoj kruh svagdašnji." Adolf Hitler je, barem se tako čini, u dr. Steinu gledao umnog i inteligentnog studenta kojega bi možda svojim osobnim utjecajem mogao pridobiti za svoje pangermanske i rasističke ciljeve. Očigledno je osjećao izvjestan ponos što je tako nadarenog studenta sveučilišta mogao podučiti u stvarima kojima ga nijedan ortodoksni znanstvenik nikada ne bi mogao naučiti. Uvijek je među njima postojala neka vrsta prikrivenog neprijateljstva i Hitler prema svom studentskom kolegi nikad nije gajio prave prijateljske osjećaje. Tako, primjerice, nikada ime Waltera Steina nije koristio na način kako je to činio kod Gustla Kubizeka, niti mu se obraćao s "ti". U načinu kako ga je oslovljavao kao "gospodina profesora" ili "gospodina doktora" bilo je natruha sarkazma. Uvijek je Walter Stein bio taj koji je morao aranžirati te susrete, i to uvijek onda kada je to odgovaralo Hitleru. Pritom se ovaj čak i nije redovito pojavljivao na dogovorima ili bi ga trebalo satima čekati. Tada bi ga Stein morao tražiti na mjestima na kojima se inače običavao zadržavati: u gradskim kavanama ili u industrijskoj zoni Wiener Neustadta, gdje je Hitler lako nalazio priliku za širenje svojih političkih načela. Uza sve to Hitlerova su raspoloženja bila podložna jakim oscilacijama. U određene dane bio je potpuno otvoren očitovati se o određenim aspektima svojih okultnih doživljaja, dok se u drugim danima konverzacija ograničavala na dosadne političke argumente i neprekidne izljeve mržnje protiv stranih rasa. "Sasvim polako, nakon što je proteklo nekoliko mjeseci, uspio sam steći cjelovitu sliku o njegovom životu i otkriti pozadinu koja je poticala njegovo zanimanje za gral i tajne Longinusova koplja. Brižljivo sam izbjegavao ikada na njega vršiti bilo kakav pritisak", govorio je Stein, "već sam malo-pomalo čekao na to da sam oda svoje doživljaje."

77 Sadržaj ovih diskusija što su se odvijale u kasno ljeto, jesen i zimu kao i na proljeće 1913, zasnivao se na opisima Hitlerova života i planovima u prvim poglavljima ove knjige. Za studenta sveučilišta koji je potjecao iz kultivirane sredine, Hitler je bio prilično sirov momak, čije ga je društvo, kada bi zajedno sjedili u kavani i razmjenjivali misli o gralu ili koplju, znalo uvaliti u poneku nepriliku. Nerijetko bi Walter Stein morao mirno sjediti i slušati kako Hitler pokazuje svoj fanatični egoizam koji je katkada graničio s megalomanijom, demonstrirajući brutalnu, upravo hipnotičku snagu volje, do takvih provala kada bi se Hitler upustio u žestoke političke debate s neznancima koje su često prijetile da se izrode u prave tučnjave. Njegovi nasilnički ispadi znali su završiti urlanjem i psovanjem, tako da bi protivnici, šokirani i povrijeđeni, ušutjeli. A tada, kao da se ništa nije dogodilo, mogao se vratiti na svoje mjesto, piti kavu i sa Steinom nastaviti mirno diskutirati o potrazi za gralom ili slično. U drugim prilikama, osobito kada bi bio dobro raspoložen, znalo se dogoditi da se Hitlerov uobičajen kratak i odsječan način govora pretvori u magičnu bujicu riječi koja bi plijenila pažnju njegovih slušatelja. U tim trenucima činilo se kao da Hitler osluškuje neko snažno biće koje je privremeno preuzelo vlast nad njegovom dušom. Nakon toga, iscrpljen bi se naslonio u svojoj stolici: iscrpljena prilika, pala s visina orgazmičke ekstaze, potpuno lišena karizme koja mu je još prije nekoliko trenutaka omogućavala vladanje nad samim sobom i svojim slušateljima. Tu neobičnu preobrazbu, što ju je Stein imao prilike doživjeti u njihovim najranijim druženjima, kasnije će opisivati i drugi koji su svjedočili kako se ta sotonska opsjednutost sve više pojačavala kako se Hitler uspinjao ljestvicom moći. "Osluškujete Hitlera i najednom imate viziju čovjeka koji čovječanstvo želi voditi do časti i slave", kazivao je dvadeset godina kasnije njegov raniji stranački kolega Gregor Strasser. "Poput svjetla zapaljenog na mračnom prozoru. Gospodin smiješnih brčića pretvara se u arkanđela. Potom arkanđeo odleti, a ostaje samo Hitler, okupan znojem i staklasta pogleda." Kada bi se Hitler bavio gralom, kojega je zamišljao kao put iz bezidejne praznine koji je preko kolebanja vodio do duhovnog buđenja, često mu je preko usana prelazila riječ "inicijacija". Često bi žurno nabrajao uz-

78 lažne stupnjeve na putu k višim fazama svijesti, objašnjavajući značenje heraldike i znakova na grbu vitezova, koji su prema njegovu mišljenju predstavljali različite stupnjeve što su ih njegovi nositelji dostigli u potrazi za gralom. Crni gavran bio je znak prvoga stupnja, objašnjavao je on, jer je gavran predstavljao glasnika grala i prst sudbine koji čovjeka vodi k njemu. Drugi stupanj predstavljen je paunom, koji svojim šarenim perjem demonstrira šaroliku maštu i umjetničku energiju. Labud je bio znak trećega stupnja, jer je pripravnik koji ga nastoji dohvatiti morao pjevati labuđi pjev. To znači da je morao dopustiti da umru njegove egoistične želje i slabosti kako bi mogao služiti višim ciljevima svoje rase. Četvrtom stupnju pridodan je simbol pelikana, ptice koja trga vlastite grudi kako bi hranila svoj podmladak. Takav posvećenik, zaključivao je Hitler, živio je za preživljavanje svoga naroda i posvećivao se odgoju svoje mladosti. Lav je značio da je čovjek dostigao peti stupanj i da je svoju svijest sjedinio s duhom naroda svoje rase. On tada govori u ime duha tog naroda i postaje mesijanskim vođom svoga naroda. A po Hitlerovu nekršćanskom tumačenju simbolike grala najviši stupanj zasluživao je amblem orla, jer je posvećenik sada dosegao najviše sile i sposobnosti što ih je neki čovjek mogao zadobiti. Sada je bio sposoban preuzeti svjetskopovijesne zadaće. "Kakve veze takav inicijacijski put ima s nekakvim židovskim stolarom iz Nazareta?" pitao je Hitler. "Nekakvim rabinom, po vlastitoj milosti, čije ga je učenje o poniznosti i ljubavi konačno dovelo do toga da se odrekao želje za preživljavanjem. Baš nikakve! Isto kao što i učenja o gralu, na koji način probuditi u krvi pritajene sile, nema baš nikakve veze s kršćanstvom." Je li u priči o gralu postojala jedna jedina epizoda ili redak koji ne bi mogli opstati sami za sebe i koji bi bili upućeni na lukavo podmetnute kršćanske doktrine? "Ne!" kazao je Hitler. "Stvarne vrline grala bile su zajedničke najboljim arijevskim narodima. Kršćanstvo je k tome dodalo samo svoja dekadentna učenja propovijedajući oprost, samoodricanje, slabost, prijetvornu poniznost i nijekanje prirodnog zakona da trebaju preživjeti samo najprikladniji, najhrabriji i najnadareniji."

79 Svaki puta kada bi se susreli, Walter Stein mogao bi se pripremiti na duže brbljarije takve vrste, ali koristio bi priliku kada bi Hitler bio osobito razgovorljiv da postavi sva pitanja koja će popuniti njegovo sve veće poznavanje Hitlerovih istraživanja glede misterija grala i tajni legende o koplju. Walter Stein bio je više nego znatiželjan kada će početi razgovor o Ernstu Pretzscheu i njegovim vezama sa zloglasnom "ložom krvi" Guida von Lista, jer iz dana u dan sve je jasnije primjećivao da iza Adolfa Hitlera mora stajati neki iskusni mentor. Ali, izbjegavao je izravno ga pitati o tom, budući da je primijetio da se Hitler uvijek zatvara poput školjke kada bi pomislio da ga netko želi ispitivati. Odgovor je dobio jedne večeri u studenom kada je Hitler na njihov susret donio neku alkemičarsku kartu, koju je, kako je kazao, nedavno dobio od Ernsta Pretzschea. Stein je tu kartu prepoznao kao jednu od ilustracija za djelo Basiliusa Valentinusa, alkemičara iz šesnaestoga stoljeća, koji je u nizu crteža prikazao centralne teme Parzivala Wolframa von Eschenbacha. Slika što ju je Hitler imao kod sebe prikazivala je vitezove Parsifala, Gawaina i Feirifisa, tri junaka priče, ispred pustinjačkog prebivališta Trevrizenta, starog i mudrog čuvara tajni grala. I Adolf Hitler Steinu je u povjerenju ispričao da je Ernst Pretzsche otkrio da se cijeli put do transcendentalne svijesti krije u tim lijepim i bajkovitim ilustracijama. Sam Walter Stein već je istražio njihovo tajno značenje i kasnije je te ilustracije koristio za svoju knjigu Deveto stoljeće. Na njima se uočava kako se staza prema gralu (usp. sliku br. 14) na stranama minijaturnoga brda preko stjenovitih visina uspinje u visine. Zec, simbol alkemije i površnih misli neupućenoga, iskače na put. Malo poviše na brdu, sjedeći na jajima, nalazi se debela, masna kokoš simbolizirajući toplinu i snagu volje koje su neophodne za razvijanje stvaralačke mašte, tako da misli postanu opipljive poput stvari i poprime jasan oblik i postojanost. Malo poviše na krivudavoj stazi prepriječio se lav. Lav simbolizira carstvo osjećaja, tj. simpatija i antipatija, sklonosti i odbojnosti kojima čovjek u potrazi za gralom odsada mora vladati i obuzdavati ih. Da bi nadvladao lava, osjećaji mu moraju postati neosobni i objektivni poput njegovih misli, tako da sila osjećaja sama postane inspiriranim oblikom spoznaje koja ga obavješćuje o realnim stvarima umjesto o njegovim sebičnim simpatijama i antipatijama.

80 I sada je za viteza došlo vrijeme da se suoči sa zmajem i ubije ga. Zmaj simbolizira sile i neobuzdane instinkte, impulse i požude - neutaživu glad nemani što se svom silom suprotstavlja oštroj i koncentriranoj snazi volje koju treba prevladati. Sljedeći simbol je najčudniji i najmističniji od svih i zbunio je čak i najsmionije duhove koji su se bavili gralom - sanduk za smeće što sadrži odbačeno Sunce i Mjesec! Ta zagonetna simbolika opisuje stanje ljudske duše: Ma kako učeno ona djelovala prema vani, ipak je zarobljena u trodimenzionalnom "sanduku za smeće" svijesti - svijetu mjera, brojeva i utega - što znači da duša još nije u stanju razmišljati "nadćutilno" da bi na taj način pronašla put do transcendentalne svijesti. Nad sandukom za smeće, nad zviježđem nesretna pogleda, razaznajemo sablasnu čarobnjačku kuhinju s dimnjakom iz kojega se dimi. Taj neobični laboratorij, što se nalazi u neposrednoj blizini vrha brda, predstavlja fine alkemističke promjene do kojih mora doći, dovedu li se duša, duh i tijelo u tako intenzivnu harmoniju da se mogu razviti sposobnosti koje potiču širenje svijesti - trojstvo stvaralačke sposobnosti predočivanja, inspiracije i intuicije, čijom pomoću vitez koji traži može prijeći most između dvaju svjetova, ovozemaljskog i transcendentalnog. To je faza potrage za gralom, u kojoj vitez treba steći najtemeljitiju spoznaju o samom sebi. On mora spoznati istinsko značenje objektivnosti, tolerancije i neosjetljivosti. Objektivnosti koja će dokinuti sve predrasude glede posebnosti rase; tolerancije koja se zasniva na istinskom uvažavanju jednakosti prava svih ljudi, i neosjetljivosti što proizlazi iz najdublje vjere u Boga. Kao gospodar svojih misli, svojih osjećaja i snage volje, aspirant mora biti sposoban intuitivno razlikovati između moralno istinitog i neistinitog, vječnog i prolaznog. No, prvenstveno mora biti u stanju ispravno procijeniti od Boga mu podarenu sposobnost duhovne slobode koju će, oslobođen crkvenih dogmi i inih propisa, ostvariti samo vlastitom moralnom intuicijom. Ta duhovna sloboda cijeli njegov duhovni život mora oblikovati u predano služenje čovječanstvu, u kojem su svi osobni motivi dosegli visine univerzalnih ideala. Ovdje, na stvarnom pragu k Svetom gralu, odjekuju riječi svetoga Pavla: "Ne ja, nego Krist u meni." Vitez sada kroči stazom poniznosti koja vodi uništenju samoljublja u svetoj vatri Kristove ljubavi. Ali, iako je sam Parsifal kroz napore i muke spoznao najdublji sadržaj riječi Znati kroz suosjećanje, ipak mora čekati na od Boga dani trenu-

81 tak u kojem će mu biti udijeljeno konačno prosvjetljenje; na trenutak u kojem će, ponovno rođen u duhu, moći aktivno sudjelovati u transcendentalnim svjetovima. Povrh brda vide se Sunce i Mjesec, oslobođeni svog trodimenzionalnog ropstva - oni su sada konačno odbacili materijalističke nečistoće sanduka za smeće. Sunce i polumjesec, sada u ispravnom položaju, znak su grala, svetog simbola transcendentalne svijesti. Gral je predstavljen i simbolom goluba, koji od Sunca leti prema "nevidljivoj ploči" što je u svojim rukama drži polumjesec. Na drugim alkemističkim slikama, što ih je naslikao isti Basilius Valentinus, Sunce se javlja kao ljudsko srce, a Mjesec kao epifiza - "vrijedni dragulj" što se spominje u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha. Kao što je već izloženo, ta epifiza, kada ju se otvori i aktivira, postaje duhovnim organom vida što ga istočnjački filozofski sustavi nazivaju "trećim okom". I s tim najvišim od svih duhovnih organa ostvaruje se pristup tajnama vremena i razotkriva "Akaška" kronika, nazvana također "Kozmičkom kronikom". Pomoću tog oka epifize također se, u obliku slika transcendentalnog pamćenja mogu spoznati događaji što su se zbili u ranijim životima Zemlje. Tumačenje simbolike grala Adolfa Hitlera ni izdaleka nije bilo tako jasno kao spomenut opis. U njemu također nije bilo nikakvih veza s kršćanstvom, no ipak je na svoj grub, neposredan način uspio objasniti najvažnije točke potrage za gralom. Bio je, čini se, dobro upoznat s okom epifize, Akaškom kronikom i ponovnim rođenjem, pri čemu je tvrdio kako se sjeća vlastite inkarnacije u devetom stoljeću. Steinu je bilo posve jasno da, ako Hitler govori istinu, svoje sposobnosti ne zahvaljuje moralno zahtjevnom putu grala, već nekakvim drugim, tajnim i potpuno nedopuštenim sredstvima. Sasvim postupno, nakon niza daljnjih susreta i diskusija (od kojih su mnogi, zbog Hitlerovih neprekidnih promjena raspoloženja, protekli bez rezultata), Stein je saznao cijelu nevjerojatnu priču kako je Adolf Hitler pomoću droga dopro do transcendentalne svijesti. Dan za danom, kroz cijelu prvu polovicu godine 1911, Adolf Hitler je uložio svu svoju energiju i prirođeno lukavstvo kako bi riješio zagonetku što je kriju neobični, a ipak čudnovati stihovi zamršene priče o gralu o doživljajima vitezova i njihovih dama u ranom srednjem vijeku.

82 Primijetio je da je opisivanje puta prema gralu postavljeno tako da se iza očaravajuće bujice riječi srednjovjekovnog trubadura kriju još dublje istine. Uskoro je došao i trenutak u kojem je spoznao da se već toliko približio svom cilju koliko je to intelektualnim sposobnostima bilo moguće. Nudile su mu se dvije mogućnosti da prekorači prag transcendentalne svijesti i spozna najdublje tajne grala: vagnerijanski put samoodricanja pred križem jednog arijevskog Krista ili izravan put do viših spoznaja prodiranjem u područje "crnih umjetnosti". Prvi put učinio mu se "nevjerojatnom kapitulacijom pred duhovno odbojnim" ili, kako je to izrazio Nietzsche, "padanje na koljena pred najvećim od svih mogućih oblika korupcije". Drugi mu se put otvarao bez truda: njegovu sudbinu, kada je upoznao Ernsta Pretzschea, onog knjižara što je tako temeljito proučavao i prakticirao "crne umjetnosti", kao da je u ruke uzeo đavo osobno. Stein si je mogao dobro predočiti koji je utjecaj od samoga početka Hitler morao ostavljati na Pretzschea dok bi prelistavao knjige s polica i upuštao se u bijesne prepirke s njegovim kupcima. No, Pretzsche očigledno nije osjećao ni najmanju odbojnost prema Hitlerovoj zapuštenoj vanjštini i njegovom mršavom, iscrpljenom licu. Možda je čak bio oduševljen njegovim mističnim plavim očima, koje su djelovale tako zamišljeno i kao da su usplamtjele nekom zadaćom, odajući pritom izuzetnu mješavinu arogancije i samouvjerenosti: strastvenu vjeru u budućnost Njemačke sjedinjenu sa smrtonosnom mržnjom kojom je to strašilo od čovjeka jadikovalo u žestokim ispadima protiv Židova. Nakon njihovog prvog susreta Hitler je uvijek mogao računati sa srdačnom dobrodošlicom i čestitim obrokom u skučenom uredu iza antikvarijata. Ondje je odmah otkrio da se Pretzsche morao baviti iscrpnim proučavanjem okultizma, alkemije i astrologije srednjega vijeka. Mala, grbava pojava velike trbušine i neproporcionalno dugih ruku što su svom vlasniku davale izgled surealističke žabe krastače, odrasla je u patriotskoj zajednici Mexico Cityja koja je govorila njemački. Otac, Wilhelm Pretzsche, ondje je bio ljekarnik, a u slobodno se vrijeme bavio temeljitim proučavanjem običaja i obreda starih Azteka, pasija kojom se, kada je bio dovoljno star, počeo baviti i sin. Nakon povratka u zavičaj 1892, Ernsta Pretzschea zahvatio je vagnerijanski pangermanski pokret i vrlo je brzo počeo sudjelovati u pripremi antisemitskih spisa u Beču. Zahvaljujući

83 knjižari, kroz koju je raspačavao okultnu i sličnu literaturu, postao je poznat širokom krugu upućenih u tajne, koji su cijenili njegovo stručno znanje na području obredne magije. Na taj način susreo se i s Guidom von Listom čija su "loža krvi" i crnomagijski rituali godine šokirali svijet njemačkoga govornog područja. A Pretzsche je, prema Hitlerovim izjavama, i sam bio prisutan kada je Guido von List u jednom obredu pokušao materijalizirati "zle duhove" (incubi), pomoću kojih je trebalo biti stvoreno "Mjesečevo dijete". Pretzsche je u suglasnosti s većinom ostalih Nijemaca što su se bavili okultizmom potanko proučavao Parzivala Wolframa von Eschenbacha, te je Hitlerovu pozornost uspio skrenuti na neke od najznačajnijih stihova. Primjerice, na zagonetku kako je samo djelo nastalo: "Tko me prije za to pitao i potom me korio, ako o tom ne bih govorio, taj je sam sebe u neugodan položaj doveo. Kyot 27 me molio neka to prešutim, jer mu je Aventiure zapovjedila da o tom umovati nitko ne treba, prije nego što ona na mjestu progovori o tom, gdje tijek povijesti zahtijeva da se o tom govori. Znameniti majstor Kyot u Doletu je pronašao nezapažen arapski rukopis, prvi zapis te Aventiure. Najprije mora naučiti abecedu čarobnog pisma, a ne prikaze crne umjetnosti." Potom je Pretzsche Hitlerovu pozornost skrenuo na drugo mjesto u tekstu, gdje Kyot tvrdi kako je svoj "ABC" naučio od Flegetanisa, što znači od onoga "koji znade čitati iz zvijezda". Neobično ukazivanje na učenje "ABC"-a, objašnjavao je Pretzsche svom revnom učeniku, odnosilo se na razvoj sposobnosti kojima su inicirani mogli spoznati odnose duhovne egzistencije i čitati "Kozmičku kroniku", u kojoj su na namotanoj traci bile sjedinjene prošlost, sadašnjost i budućnost čovjeka. A to objašnjenje Hitler je bez teškoća mogao shvatiti, jer je vidio jedinstvenu sliku te vječne kronike kada je svojedobno stajao pred Kopljem sudbine u Hofburgu i primio obećanje da će postati vođa njemačkoga naroda. No, kakvo je bilo značenje mističnih riječi "bez crne magije"? Ovdje je Pretzsche bio u svom elementu. Hitleru je ispričao da je "Kozmičku kroniku" moguće čitati mnogo jednostavnije i brže posluži li se pritom crnom magijom! 27 Kyot je okultni učitelj Wolframa von Eschenbacha.

84 U malom uredu iza antikvarijata, u jednoj od starih četvrti Beča, Ernst Pretzsche je, dakle, mladom Hitleru otkrio ovdje već iscrpno obrađene tajne što se kriju iza astrološkog i alkemijskog simbolizma potrage za gralom. Ondje je grbavac svom neugodnom učeniku također dao drogu što je probudila vidovnjaštvo Azteka, magični peyotl 28, cijenjen poput božanstva. Bilo je to sredstvo istog djelovanja kao i ono što je pomoglo esenskim zajednicama da prepoznaju silazeću duhovnu svijest, dolazećeg Mesiju. Bio je to isti preparat koji će pola stoljeća kasnije Aldousa Huxleyja potaknuti na pisanje njegove epohalne knjige The Doors of Perception: Heaven and Hell (Vrata spoznaje: nebo i pakao), te nevjernog Timothyja Learyja poslati na prvi "trip" šireće osjetilnosti u povijesti, što će biti uvod u psihodelično doba. Stari su govorili da takve droge "govore glasom Božjim", ali sukladno najvišim idealima Svetoga grala one su bile sredstvo za učenje "ABCa pomoću crne magije". Korištenjem droge pokradena je "Kozmička kronika" te izdan i krivotvoren istinski smisao ljudske sudbine u kršćanskom svijetu. 29 Pretzsche, koji je najveći dio svog života proveo u Meksiku, bio je dovoljno upoznat s djelovanjem meksičkog korijena pejotla da bi svojem štićeniku mogao savjetovati na kojem mjestu svoga puta prema gralu treba poseći za narkotikom kako bi na taj način skratio put do transcendentalne svijesti. Nagovorio je Hitlera da se podvrgne osnovnom treningu potrage za gralom, tj. da se prihvati svrsishodnih vježbi koncentracije, da meditativnu snagu misli tretira poput stvari, ojača ih, obavi kontrolu emotivnog života i ovlada svojim unutarnjim nagonima. Sve je to po Pretzscheovu mišljenju bilo važno, jer narkotik bez te pozadine duhovne kontrole i unutarnje discipline neće sam po sebi upravljati njegovom vizijom ili ga učiniti prijemčivim za realnosti koje bi u trenutku proširenja svijesti postale vidljive. Droga koja, kao što sada znamo, sadrži meskalin (aktivni sastavni dio pejotla), tada bi uspostavila ono osobito kemijsko stanje tijela koje se inače na tajanstven način postiže kroz najodličnije vrline grala posredujući time izravan, plodonosan doživljaj transcendentalne svijesti. 28 Vrsta droge za žvakanje dobivena iz meksičke vrste kaktusa (op. prev). 29 Promjenjivo značenje uporabe droge za postizanje viših stupnjeva svijesti obrađuje se u 21. poglavlju.

85 Adolf Hitler svojom se potragom za gralom bavio iz muškog doma u kojem je stanovao zajedno s alkoholičarima, narkomanima, lopovima i drugim propalim egzistencijama. Tvrdio je kako više voli živjeti "nepoznat i neometan od prijezira vrijednih malograđana, u tom utočištu skitnica i prosjaka, nego da kruh zarađuje među ološem stranih radnika koji su došli kako bi na ovom mjestu stare njemačke kulture vodili udoban život". 30 Za obrazloženje tog ogorčenog i izoliranog životnog stava Hitler nije bio lijen citirati iz Tako je govorio Zaratustra svog voljenog Nietzschea: "I mnogi koji su se okrenuli od života, samo su se okrenuli od svjetine, nisu s njima htjeli dijeliti bunar, vatru i oganj." Sveti gral od čovjeka zahtijeva da se na putu prema najodličnijem i najsvetijem od svih kršćanskih misterija vrati tri koraka unatrag i da sa svakim od tih koraka stječe veće samosvladavanje i moralnu snagu. Ali umjesto nesebičnošću, poštovanjem prema životu, iskrenošću i otvorenošću za potrebe drugih, Hitler je sada svoj cilj isto tako mogao ostvariti usvoji li načela obezvrijeđenog morala i ogorčene borbe za preživljavanje u utočištu za beskućnike, koji će kasnije opisivati kao tešku školu "koja mu je udijelila najtemeljitiju lekciju njegova života". Beskrupulozni oportunizam, podmuklost, lukavštinu, brutalnost i neprekidnu spremnost na iskorištavanje slabih radi vlastite koristi - takav stav mogao se, dakle, susresti i u osobe u potrazi za gralom, koja se odlučila na to da kršćanski moral zamijeni drogama! "Čovjek ne živi i ne održava se iznad životinjskog svijeta uz pomoć humanih načela nego kroz najbrutalniju borbu. Ne borimo li se za život, nikada ga nećemo zadobiti." 31 Walter Stein je prilikom njihova posljednjeg susreta u proljeće godine uspio ubaciti posljednje djeliće u slagalicu i shvatiti kojim se putovima Hitler probio do transcendentalne svijesti. Ovaj je bio razgovorljiv i otvoren jer je još bio pod utjecajem nedavnog posjeta Majstora pjevača Richarda Wagnera. Htio je zauvijek napustiti Beč i sljedećeg se tjedna preseliti u München. Iznimno je ovoga puta Hitler predložio da pođu na posljednji zajednički izlet u Dunavom oplakivani Wachau. 30 Mein Kampf. 31 Mein Kampf.

86 Upravo je bio visok vodostaj zbog otapanja snijega, a krajolik se pružao u svježem, nježnom zelenilu. Sunce je obasjavalo borove na obroncima obiju strana rijeke. Adolf Hitler i Walter Stein nalazili su se na pramcu malog parobroda koji je, pjeneći se, probijao svoj put kroz Dunav. Tek kada su se već napola nalazili u Wachauu, Hitler je razotkrio pravi razlog njihova izleta. Htio se oprostiti od jednog starog prijatelja imenom Hans Lodz, skupljačem ljekovitog bilja, koji je u svojoj seljačkoj krvi još očuvao tragove od germanskih plemena naslijeđene atavističke vidovitosti. Lodza je, objasnio je Hitler, slučajno susreo kada je prije dvije godine tumarao ladanjem i prenoćio vani. Starac ga je primio u svojoj maloj kući i ne samo da je s njim podijelio svoj skroman obrok, već mu je napravio i veliku uslugu pripremivši mu poseban ljekoviti napitak kojemu ima zahvaliti svoj prvi duži doživljaj makrokozma i uvid u čuda reinkarnacije. Napitak o kojem je govorio bio je spravljen od istog onog korijenja pejotla što si ga je pribavio Ernst Pretzsche. Oba muškarca išla su duž rijeke dok nisu stigli do malene ruševne kuće što je pripadala starom seljaku koji je za život zarađivao kao drvosječa i skupljač ljekovitih biljaka. Hans Lodz pokazao se kao neumoran mali čovjek raščupane sijede kose i brade i lica naboranog poput debla kvrgavog hrasta. Podsjećao je na pakosnog malog patuljka iz Grimmovih bajki ili na ilustraciju iz stare njemačke knjige saga. Očigledno mu je bilo vrlo drago što ponovno vidi Hitlera i odmah se prihvatio pripravljanja juhe od bilja. U svakom slučaju, na sve je moguće načine pokazivao koliko su oba gosta bila dobrodošla u njegovom skromnom domu. Ovdje je, dakle, u tišini i osami šuma, daleko od buke velikih gradova, Adolf Hitler poduzeo svoje prve smione izlete u carstvo proširenja svijesti. Iako je Hitler smatrao da je pejotl najkraći put do transcendentalne svijesti, ipak je Steinu priznao kako mu je bila odbojna pomisao da vlastitu volju podredi nekom procesu nad kojim je možda moguća tek neznatna kontrola. Jasno je osjećao da su upravo mozak, živčani sustav i osjetila bili organi što čovjeka određuju kao biće koje trodimenzionalno razmišlja te sprječavaju svako proširenje na nadosjetilni prostor totalnoga duha kojemu ne ostaje skrivena nijedna tajna univerzuma. Usprkos tomu, Stein je bio siguran da Hitler nije imao pojma da je bio izrazito shizofreničan te da meksički pustinjski kaktus na takve ljude ima duboko i nerijetko razorno djelovanje - i to do takvog stupnja da se, kada iz svoje duše budu izbačeni u više dimenzije vremena i svijesti, pot-

87 puno gubi njihov osjećaj identiteta. Hitler također nije razmišljao o tom da njegova dijeta koja se kretala blizu granice gladi i pritisak uzrokovan neprestanim duševnim opterećenjem izazivaju takvo kemijsko stanje tijela koje osigurava tek neznatnu ili baš nikakvu zaštitu protiv razornog djelovanja tog snažnog halucinogena. Danas nam je poznato da doživljaj s pejotlom u svakom slučaju ovisi o temperamentu, duševnom stanju i općim životnim navikama onoga tko mu se predaje. Ovisno o vrsti preduvjeta, širenje osjetila koje nastupa može se kretati u dva smjera. Ili se duša prelijeva u jednu budniju percepciju duha s onu stranu materijalnog svijeta i premošćuje jaz između čovjeka i prirode, tako da se svi prolazni i ovozemaljski fenomeni javljaju kao neka vrsta što je nosi božanstvo. Ili pak na višim stupnjevima opažanja može biti potpuno odsječena od ovozemaljskog osjetilnog doživljavanja, uronjena u promjenjivu skulpturu šarenih, pokretnih predodžaba. Kod prve vrste reakcija, pri čemu se sama priroda doživljava u transcendentalnoj svijesti, osoba možda čak može zadržati sposobnost jasnog razmišljanja i biti u stanju tijekom tog pojačanog vizualnog doživljaja komunicirati s drugima. Ali, kod druge vrste doživljaja reakcija može biti toliko žestoka i ekstremna da se sva svijest svijeta osjetila gasi na dulji vremenski period. Možda bi za svijet bila veća sreća da je Hitleru reakcija na pejotl podarila takav estetski doživljaj prirode, jer onda bi mu možda, čak i u tako kasnom stadiju razvoja, bila podarena karijera uspješnog slikara. Iako je ljudska duša zarobljena u jednom očigledno materijalnom svijetu dužine, širine i debljine, ovakva izolirana, ograničena i oklopljena svijest služi kao zaštita, jer bez nje ne samo da ne bismo bili u stanju doprijeti do individualne samosvijesti, već bismo bili i potpuno nesposobni obavljati naše svakodnevne poslove koji nam pomažu u preživljavanju na zemlji. Pejotl razara zidine te tamnice; on isključuje ono što je Huxley tako prikladno nazvao našim "redukcijskim ventilom" što nam udjeljuje "ono malo kapi svijesti" i štiti nas od strašnog sudara s transcendentalnom sviješću, prije nego što smo sami spremni prihvatiti je. Ukoliko više sile taj "redukcijski ventil" podese tako da u dušu dopre određena mjera transcendentalne svijesti, tada kršćanski teolozi govore o "milosti" - stremećoj duši poklanja se unutarnje znanje koje djeluje kao balzam, podrška i lijek.

88 Adolf Hitler, koji je aktivno težio tomu da ga opsjedne Lucifer, doživjet će, strogo uzevši, suprotnost "milosti"; jer narkotikom izazvana moć percipiranja približila ga je njegovom čudovišnom i neljudskom cilju osobne moći tiranije i osvajanja svijeta; primio je neku vrstu jamstva na osobno prokletstvo kao nagradu za njegove samotne himne mržnje i preziranja čovječanstva. Aldous Huxley s velikom je sposobnošću uživljavanja opisao svijet slika što ga prosječan čovjek može doživjeti pod djelovanjem jake doze meskalina: "Tipičan doživljaj pod utjecajem meskalina počinje tako da zapažamo šarene, žive oblike što se kreću. Čisto geometrijski oblici postupno postaju konkretni i vizionar ne vidi predloške nego stvari s uzorkom poput sagova, rezbarija, mozaika. One tada uzmiču pred golemim kompliciranim zgradama u prirodi koje se sve vrijeme mijenjaju i iz bogatstva krasnih boja prelijevaju se u još intenzivnije obojenu puninu. Sada se javljaju herojski likovi, one vrste što ih je Blake nazivao 'serafinima' sami ili u četama. Pozornicom prolaze životinje iz carstva bajki. Gotovo nikada vizionar ne doživljava ono što bi ga potaklo na razmišljanje o vlastitoj prošlosti. Ne prisjeća se nijedne scene, osobe ili predmeta, i ne izmišlja ih. On promatra nešto novostvoreno." Aldous Huxley The Doors of Perception: Heaven and Hel Adolfa Hitlera nitko ne bi nazvao prosječnim čovjekom, a njegova reakcija na preparat ni u kom se slučaju ne bi mogla obilježiti kao tipična. On je čak i bez opojnih sredstava bio na pragu duhovne percepcije i raspolagao je snažnim medijalnim silama. Stoga se može smatrati vjerojatnim da su vizije što ih je imao pod utjecajem pejotla bile u potpunosti upravljane vlastitim osobnim ciljevima i njegovom jedinstvenom snagom volje, te su stoga poprimile mnogo izraženiji oblik. Nije moguće iscrpnije se baviti točnim sadržajem tih "tripova", jer Hitler nije bio spreman ta iskustva podrobnije podijeliti s Walterom Steinom. Jedna od najbolje čuvanih tajni njegova života jest da je negdje u to doba dosegao sposobnost transcendentalne svjesnosti, te da je svoj svjetonazor stvarao pomoću opojnih sredstava. No, Steinu je ipak ispričao toliko da si je ovaj mogao stvoriti sliku o različitim kategorijama svijesti što ih je ostvario pomoću pejotla.

89 Najsablasniji dojam tog prvog "tripa" mora da je bio trenutak koji se danas označava kao kritična točka kada psihotične osobe koriste halucinogene; onaj trenutak u kojem duša brutalno i naglo, poput ribe na udici, biva izbačena iz trodimenzionalnog prostora. Ali dok je Hitler glavinjao kroz te blistave, bučne, pulsirajuće i nadnaravne krajolike, tipične za doživljaje pod utjecajem meskalina, uspio je, čini se, očuvati dio svog osobnog identiteta; jer opisao je kako je istovremeno bio svjestan da sve ono što vidi predstavlja slike ritmova i psiholoških procesa kemije njegova vlastita tijela - žive slike koje su u kolosalnoj perspektivi odražavale biokemijske funkcije poput rada srca i krvotoka, disanja i metabolizma. Ali područje otkrivanja žive veze između makrokozma i mikrokozma nije bilo to što je Adolfa Hitlera u to doba fasciniralo. Sav smisao tih opasnih izleta u neistražene dubine "unutarnjeg prostora" bio je istražiti značenje njegove osobne sudbine u povijesti. Potraga za smislom vlastite sudbine i pokušaj da se pomoću drogama potaknute percepcije ustanove ranije inkarnacije na zemlji dovela je do toga da su se mnogi odvažni mladići u našem psihodeličnom vremenu ozbiljno smeli i prevarili. Jer u suptilnom, prolaznom i beskonačno kompleksnom svijetu "Kozmičke kronike", sve što je u vezi s okultnom inicijacijom, nastojimo li to ostvariti bez dugog i napornog treninga, mora se činiti kaotičnim i zbrkanim. Takav trening koji uključuje vladanje svim aspektima ljudskog razmišljanja, osjećanja i htijenja, otvara organe potrebne za duhovne uvide, a onome koji traži nudi mogućnost orijentacije u inače nepreglednom labirintu nadnaravnih sfera. Adolf Hitler također je doživio kaos i zbunjenost koji ne izostaju kada se nespremno i moralno nezasluženo izbaci u ocean transcendentalne svjesnosti. Ali s tim u vezi nije bio tako bespomoćan kao prosječni psihodelični tražitelji spasa, koji nisu raspolagali niti svrsishodnim ciljem niti dovoljnom snagom volje da bi pronašli put i upravljali svojom vizijom u nadnaravnom svijetu. U tom smislu Adolf Hitler, čiju su karijeru najodličniji kapaciteti označili "jedinstvenim dostignućem ljudske snage volje", bio je u velikoj prednosti. U beskonačno bogatoj raznolikosti iznijansiranih slika što su blistale u najrazličitijim bojama sa svih se strana obrušavajući na svijest, pridržavao se svoje navike da se "usredotoči na najhitnije i zanemari nebitno". Na taj način uspio je izbjeći strahovitu zbrku pokreta i posvetiti se jednoj jedinoj temi svijesti, što je, kako je osjećao, bilo korisno za njegove ciljeve.

90 On je tvrdio da ga je njegov pojedinačni proboj u blistavo svijetao svijet pojmova povezao s istim "univerzalnim bujicama božanskog razmišljanja" što su Wolframa von Eschenbacha navele da napiše Parzivala, a Richarda Wagnera na njegovu najveću operu s Kopljem kao sudbinskom temom. 32 U tim nadzemaljskim sferama u kojima su misli još konkretnije od materijalnih stvari na zemlji, Hitler se osjećao kao uronjen u zidni tepih s neprestano promjenjivim slikama, koje ćemo u nedostatku boljeg izraza morati opisati kao "mozaik nebeske mitologije". Ali kada su ga ti univerzalni tokovi misli, što su predstavljali potragu za Svetim gralom, htjeli povući sa sobom, istog je trenutka opazio da taj niz slika eteričke simbolike u stvarnosti odražava povijesna zbivanja srednjega vijeka. Na jednoj drugoj razini svijesti, ali istodobno, počelo je izranjati sjećanje na jednu od njegovih ranijih inkarnacija. Ali to sjećanje na raniji život na zemlji očigledno nije bilo dio napredujućeg procesa sjećanja. Bile su to više pojedinačne impresije što su se brzo gubile i nisu bile poredane prema normalnim zemaljskim vremenskim pojmovima - slike mjesta negdje na Sredozemnom moru, očito u južnoj Italiji ili na Siciliji. Ljudi na tim slikama bili su odjeveni u srednjovjekovnu odjeću, te su nosili oružje i opremu koji su potjecali iz devetog i desetog stoljeća. Adolf Hitler je često govorio o još uvijek živoj indijskoj tradiciji reinkarnacije, koju je on smatrao negativnom i nazadnom, jer se opirao tome da život smatra "kotačem patnje" što ga čovječanstvo po svaku cijenu mora izbjeći. Bitno realističnijom smatrao je staru atensku ideju ponovnog rođenja. Oduševljavao se Platonovim Mitom o On, koji završava žetvu, a reinkarnaciju smatra sredstvom da se iz života u život uspostavi izjednačavanje pravednosti. Jako ga se dojmila Lessingova kratka povijesna rasprava Odgoj ljudskoga roda. Iz nje je mogao citirati duge dijelove što ih je naučio napamet. 32 "Želim reći da je inspiracija vrlo maglovit i površan pojam kojeg nije moguće definirati i o kojem vrlo malo znamo. Mnogi u stvarnosti znaju kako se priključiti na izvor iz kojega teče, a to je nesumnjivo također razlog zašto je o tom tako malo pisano. Vrlo sam uvjeren u to da postoje univerzalni tokovi misli (...) i da će onaj koji te vibracije može doživjeti biti inspiriran ukoliko je svjestan procesa te posjeduje dovoljno spoznaja i vještine da ga protumači." (Humperdinckovo izvješće o razgovorima s Richardom Wagnerom)

91 "Koračaj svojim neprimjetnim korakom, vječna providnosti! Samo nemoj da zbog te neprimjetnosti izgubim vjeru u te! Nemoj da izgubim vjeru u tebe, čak i ako mi se učini da tvoji koraci idu unatrag! - Nije istina da je ravna linija uvijek najkraća. Na svom vječnom putu toliko toga moraš ponijeti sa sobom, učiniti toliko koraka ustranu! - A kako? Kada bi samo bilo gotovo kao dogovoreno da veliki spori kotač koji vrstu približava njenom savršenstvu bude stavljen u pokret manjim, bržim kotačima od kojih svaki svoje pojedinačno otprema upravo tamo? Nikako drugačije! Upravo taj put, kojim vrsta stiže do svog savršenstva, svaki pojedinac (ovaj prije, onaj kasnije) mora proći. - 'Mora proći u jednom te istom životu? Je li on u jednom te istom životu mogao biti ćutilni Židov ili duhovni kršćanin? Je li u jednom te istom životu mogao obojicu preteći?' To valjda ipak ne! - Ali zašto svaki pojedini čovjek ne bi bio mogao na ovoj zemlji postojati više nego jedanput? Je li ta hipoteza toliko smiješna zbog toga što je najstarija? Jer se ljudski razum, prije nego što ga je razbacala i oslabila sofisterija škole, odmah sjetio toga? Zašto ja ne bih bio mogao ovdje već jednom poduzeti sve korake za moje usavršavanje, što ga čovjeku mogu donijeti tek vremenske kazne i nagrade? Zašto ne bih trebao dolaziti onoliko često koliko bivam poslan da bih stekao nove spoznaje, nove vještine? Odnosim li najednom toliko toga da se možda ne isplati truda vratiti se? Zašto ne? - Ili možda stoga što zaboravljam da sam jednom već bio ovdje?" Iz svog raskupusanog, u kožu uvezanog primjerka Parzivala, Adolf Hitler je na svoje iznenađenje otkrio nebrojene skrivene napomene o reinkarnaciji; isto tako otvorena spominjanja ranijih inkarnacija nekih vodećih osoba priče o gralu. Kundy, vještica, trebala je biti ponovno rođena Herodija, đavolska majka plešuće Salome koja si zavodničko umijeće svoje kćeri daje platiti glavom Ivana Krstitelja. Za Hitlera je bilo iznenađenje da je ideja ponovnog rođenja sadržana u jednom tako kršćanskom djelu kao što je to priča o Svetom gralu. Dotada je vjerovao da islam i židovstvo (uključujući i kršćanstvo, "njegovu židovsku konzekvencu") pripadaju malom broju religija koje u svoje učenje nisu preuzele karmički zakon ili nešto slično. Adolfu Hitleru bilo je izuzetno stalo do toga da otkrije veličinu svojih ranijih života na zemlji. Zar nije stajao pred Kopljem sudbine u Hof-

92 burgu i intuitivno osjećao da je u nekom ranijem stoljeću povijesti u rukama držao taj talisman moći i osvajanja - možda kao svemoćni Cezar, ili kao jedan od stvarno velikih njemačkih careva poput Barbarosse, kao predvodnik njemačkih vitezova, ili čak kao znameniti gotički junak Alarik Hrabri? No, ovdje je Hitler doživio strašno razočaranje. Njegovo opojnim sredstvima uzrokovano proširenje svijesti pokazalo mu je da se među njegovim ranijim inkarnacijama nije nalazio nijedan od svemoćnih vladara ili blistavih plavih Teutonaca kojima se toliko nadao. Uskoro je otkrio da Eschenbachov Parzival nije knjiga u pravom smislu riječi. Shvatio je da ona predstavlja inicijacijski dokument najvišeg reda. Bio je dovoljno oštrouman da bi shvatio da je u njegovim stihovima sadržana proročanska slika sadašnjosti; neka vrsta magičnog ogledala koje je proreklo strašne događaje prvog desetljeća dvadesetog stoljeća i učinilo vidljivim unutarnje i skriveno lice tog kritičnog razdoblja u kojem će čovječanstvo biti bačeno na prag duha. Ukratko, Adolf Hitler u takozvanoj priči o gralu ugledao je proročanski dokument zbivanja koja će nastupiti tisuću godina kasnije. Vjerovao je da će sve unutra spomenute ličnosti devetog stoljeća biti rođene u dvadesetom stoljeću. Zahvaljujući tom znanju o značenju mudrosti grala za naše vrijeme i očekivanog ponovnog rođenja likova iz grala u našem stoljeću, Adolf Hitler mogao je identificirati opojnim sredstvima dozvanu sliku svoje ranije inkarnacije. Sada je sam sebe prepoznao kao reinkarnaciju povijesnog lika što se skrivao iza Klingora Richarda Wagnera: Landulfa von Capue, u devetom stoljeću gospodara nad Terra di Labur, velikog područja što se protezalo od Napulja do Kalabrije uključujući i Capri, te je preko mora sezalo do Sicilije. Umjesto blistavoga germanskog junaka utjelovljivao je, dakle, jednu od najstrašnijih osoba u povijesti kršćanstva: duha Antikrista.

93 DRUGI DIO ČOVJEK KOJI JE BIO GLADAK MEĐU NOGAMA "On ga je tako obrezao da nijednoj ženi više nije mogao poslužiti za razonodu. Mnogi ljudi od toga su se našli u nevolji." Wolfram von Eschenbach Parzival

94 6. POGLAVLJE GLAS IZ KRILA "ČUVAJTE SE LAŽNIH PROROKA" "Slijedite Hitlera! On želi plesati, ali ja sam taj koji je intonirao melodiju! Uputio sam ga u 'tajno učenje', otvorio središta njegovih vizija i dao mu sredstva za komuniciranje sa silama. Ne tugujte za mnom: Utjecat ću na njemačku povijest više od svih drugih Nijemaca!" Tako je govorio Dietrich Eckart kada je u prosincu zbog posljedica otrovanja iperitom ležao na samrtnoj postelji u Münchenu. Impozantni Bavarac, koji se ubrajao među sedam osnivača nacističke stranke, bio je poznat kao pjesnik, nadareni književnik, povjesničar kao i bon vivant i ljubitelj umnih razgovora. Tko bi ga vidio naizgled potpuno predanog živahnoj vrevi u pivskim podrumima Münchena, nije mogao ni slutiti da se iza žovijalne vanjštine tog bivšeg časnika krije fanatični obožavatelj đavla, čovjek koji je primio najviše posvećenje u umjetnostima crne magije i obreda te bio središnja točka utjecajnog i rasprostranjenog kruga okultista - naime, društva Thule. Prvo što je Adolf Hitler saznao o svom budućem učitelju bilo je kako se ovaj odvratno ponio prilikom komunističkog puča u Münchenu, koji je bio reakcija na potpisivanje primirja. Židov Kurt Eisner, koji je vodio strjelovit državni udar kojim su socijaldemokrati svrgnuli bavarskog kralja i vladu, ustrijeljen je na ulici. Njegovi bijesni pristaše na zid gdje je bio ubijen prilijepili su golem Eisnerov portret i oružjem su prisiljeni odati mu počast. Dietrich Eckart, koji je sam organizirao ubojstvo, dao je nalog da se brašno uroni u krv kuja koje se tjeraju i u tankim papirnatim vrećicama

95 baci na portret i na tlo ispred njega. Uskoro su se okupili psi iz cijele okolice, a portret, kao i čuvari, brzo su nestali. "Taj Dietrich Eckart je čovjek kojem se moram diviti", kazao je Adolf Hitler. "On, čini se, zna što je istinska mržnja i kako je pokazati." Adolf Hitler, nezaposleni vagabund i napola lud skitnica iz prijeratnih bečkih dana, koji jedva da je i omirisao velike misterije, nikada ne bi pobudio zanimanje okultnog posvećenika formata Dietricha Eckarta. Eckart je bio u potrazi za jednom sasvim drugačijom vrstom učenika. On je u krugu svojih pomoćnika u društvu Thule tvrdio da je osobno primio neku vrstu sotonske objave kako je odabran da pripremi oruđe Antikrista, čovjeka inspiriranog Luciferom koji će osvojiti svijet i arijevsku rasu voditi do časti i slave. No, Adolf Hitler koji je proizišao iz krvavih bitaka u strjeljačkim rovovima zapada nije više bio sažaljenja vrijedna figura. Postao je lik gotovo nadčovječne snage. Taj Adolf Hitler, sa Željeznim križem drugoga reda na prsima i s iskrom demonskog ponosa u svojim mističnim plavim očima, što je ostavljalo dojam beskonačne zrelosti i sabranosti, bio je onaj koji se toliko dojmio proroka što je čekao. Dietrich Eckart bio je jedan od malobrojnih koji su se nakon sloma Habsburgovaca založili za povrat carskih dragulja, to jest kruna i žezla te drugih dragocjenosti među koje je pripadalo i "Sveto koplje". Trenutak prepoznavanja dogodio se kada je Hitler pričao o vlastitim proučavanjima legende povezane s Longinusovim kopljem i naglasio da ga je providnost spasila kiše metaka kako bi preuzeo Koplje i uz pomoć njega ispunio povijesnu zadaću svjetskog značenja. "Ovdje je onaj za kojeg sam samo prorok i preteča", blasfemično je kazao Eckart svojim suzavjerenicima u društvu Thule. Za Adolfa Hitlera proglašenje rata bila je povoljna prilika da umakne gladi i razočaranju u Münchenu, gdje mu nije bilo mnogo bolje nego u ubožnici u Beču. No, nije bilo jednostavno biti primljen u vojsku koja će mu napuniti želudac, dati mu određen status i pružiti priliku da pokaže što zna. Kao austrijski državljanin morao je pribaviti posebno odobrenje da se prijavi kao dobrovoljac. No, kralj Ludvig Bavarski relativno je brzo udovoljio njegovoj molbi. Taj trenutak opisao je u Mein Kampfu: "Drhtavim rukama otvorio sam dokument; nikakve riječi ne mogu opisati veselje što sam ga osjećao... Pao sam na koljena i iz sveg srca zahvaljivao nebu što je bilo tako milostivo da mi dopušta doživjeti takvo vrijeme."

96 Stupio je na dužnost u 1. satniji 16. bavarske pješačke regimente, koja je, po imenu svog osnivača, bila poznatija kao Listova regimenta. Nakon kratkog školovanja u Bavarskoj, stigao je još pravovremeno na bojišnicu kako bi mogao sudjelovati u teškim borbama protiv Engleza u prvoj bitki kod Yperna. Iako je od 3500 ljudi njegove regimente samo njih 600 preživjelo krvoproliće, čini se da se Hitleru svidjelo to vatreno krštenje što mu je donijelo Željezni križ drugoga reda. Ne uzimajući u obzir prekid godine tijekom kojeg je zbog rane na nozi kratko ležao u bolnici, ostao je na bojišnici tijekom cijeloga rata i preživio je neke od najtežih bitaka, između ostalog dugu i krvavu bitku na rijeci Somme. Hitler je službovao kao kurir, tj. kao pobočnik koji treba prenositi obavijesti između sjedišta regimente i prvih linija. Život takvog kurira u ratnim vremenima ni u kom slučaju nije tako ugodan kako se to općenito smatra. Često se mora odreći zaklona dok su njegovi drugovi zaštićeni od granata i paljbe strojnica. On je također najomiljeniji cilj snajperista. U najopasnijim trenucima takvi su kuriri najčešće potpuno sami, i iz tog razloga njihov zadatak zahtijeva sasvim posebnu vrstu inicijative. U mirnodopsko doba Hitler je bio izopćenik; u ratu se osjećao ispunjenim i na pravom mjestu. Usprkos tomu, uopće nije bio tako patriotski raspoložen kako se često pogrešno vjeruje. Vjerojatno je prikladnije i realističnije, gledamo li na to tako, da je Hitler rat prvenstveno promatrao kao priliku da iskuša vlastitu vjeru u osobnu sudbinu; jer koliko god je često mogao, pokušavao je izazivati providnost da bi dobio potvrdu za svoju pretpostavku da ga je ona htjela sačuvati za zadatak značajan za povijest svijeta. I tegobe svakodnevnog života u rovovima podnosio je kao dobrodošlu priliku za razvijanje snage volje potrebne mu da postane oruđe nepopustljivog duha u čijoj je sjeni bio i koji je čekao da mu zaposjedne dušu. Sastavimo li djeliće mozaika, što su ih u obliku oskudnih informacija dali njegovi ratni drugovi, možemo dobiti njegovu sliku iz tih vremena: Ona pokazuje izuzetno snažne i duboke osobnosti. "Bio je neobičan momak", kazao je Hans Mend, jedan od njegovih ratnih drugova. "Sjedio bi u kutu skloništa i zadubljen u misli oslonio bi glavu na ruke. Najednom bi znao skočiti i uzbuđeno mašući rukama urlati kako će nam pobjeda, usprkos svim našim naporima, ostati uskraće-

97 na jer su nevidljivi neprijatelji njemačkog naroda daleko opasniji od najsnažnijih neprijateljskih topova. U drugim prilikama sjedio bi na svojoj stolici, sa šljemom navučenim preko očiju, potpuno povučen i utonuo u duboka razmatranja, i nitko od nas nije ga mogao probuditi." Niti jedan od drugova nije raspolagao njegovom gotovo nadnaravnom voljom i njegovom silnom samodisciplinom, što mu je omogućavalo da podnosi sudbinu nikada ne pokazujući slabost ili se žaleći. Stvarima koje su bile neprestana tema njegovih drugova - dopust, hrana, žene - očigledno nije pridavao nikakvo značenje. "Proklinjali smo ga svi zajedno i smatrali ga nepodnošljivim. Kakav je to čudan svat koji se, dok mi proklinjemo rat, neprestano drži postrani!" Usred tog svakodnevnog okruženja smrti i zatiranja, Hitler je zatvarao uši na jadikovanje i ljudske slabosti svojih drugova i potiskivao sve prirodne osjećaje da bi se uskoro potom iznova rodio s nadljudskom snagom i odlučnošću koja mu je bila potrebna za svladavanje zadataka što su ih germanski bogovi čuvali spremnima za njega. U kolovozu dodijeljen mu je Željezni križ drugoga reda, najviše odlikovanje što ga je u njemačkoj vojsci mogao dobiti običan kaplar. U službenim papirima Listove regimente samo je zabilježeno da je dobio odlikovanje, ali ne i zbog čega. Uglavnom se pretpostavlja da se njime okitio zbog čina neobične hrabrosti kada je naoružan samo pištoljem zarobio francuskog časnika i petnaest vojnika. Ono malo pisama što ih je slao kući pokazuje u kojoj je mjeri odbacio sve ljudske slabosti i naučio potpuno se oslanjati na neustrašiv duh koji će ga jednoga dana odvesti do najviših vrhunaca moći. Temeljita proučavanja Konrada Heidena pisama što ih je Hitler pisao tijekom rata, potakla su istoga na sljedeću opasku: "On sebe predstavlja kao pasioniranog ratnika. Jednostavno nema slabih strana. Hrabar je i svom životu ne pridaje neku osobitu važnost. No, jasno daje na znanje kako vjeruje da činjenicu što još uvijek živi može zahvaliti čudu, bolje rečeno pravom nizu čuda, da su ga granate svaki puta poštedjele, te da je on, dok je najveći dio njegove regimente uništen u krvoproliću, uživao osobitu zaštitu providnosti." Hitlerova vjera u "providnost" privremeno je uzdrmana kada je ranjen u posljednjem mjesecu rata prilikom engleskog napada iperitom. Teško otrovan i nekoliko dana posve slijep, u ranjeničkoj je povorci iz Francuske odveden u Pasewalk, gradić sjeveroistočno od Berlina.

98 Ali to trovanje plinom ispostavit će se milošću đavla, srećom u nesreći, jer mu je darovalo najduže razdoblje duhovnog prosvjetljenja cijelog njegovog života. I tijekom tog prodora u nadćutilne svjetove, dok su mu oči gorjele u mraku, Hitler je doživio ono što će kasnije nazvati "magičnom povezanošću čovjeka i cijelog univerzuma". Hermann Rauschnig je tvrdio kako je Hitler navodno kazao da je cilj ljudskoga razvoja stići do mistične vizije univerzuma. Intimna vjera što se krila iza te često citirane opaske, koja se s pravom pripisuje Hitleru, nastala je tijekom prisilno iznuđenog i potpuno neočekivanog razdoblja mističkog transa u Pasewalku. Ona je bila važan korak na putu totalnog podređivanja stranom, moćnom biću. Dok su u bolnici Pasewalka posljedice djelovanja plina postupno "nestajale" iz očiju i grla, stigla je potpuno neočekivana vijest da je Njemačka izgubila rat. Profesor Alan Bullock u svojoj knjizi Hitler. Studija o tiraniji kaže da je šok zbog njemačkog poraza bio odlučujuć doživljaj u Hitlerovu životu. Sve što mu je nešto značilo uništeno je i pometeno. Bila je to ista verzija u koju je Hitler htio uvjeriti ljude i koju je pobliže opisao u Mein Kampfu. Ali stvarnost je bila upravo suprotna. Hitler je bio lojalan samo svojoj požudi za moći i stoga ni na koji način nije bio razočaran zbog nenadane kapitulacije. Siromaštvo i poniženje poražene nacije te kaos koji je uslijedio otvorili su mu jedino moguć put do političke moći. U pobjedničkoj Njemačkoj ne bi bilo mjesta za nekakvog Adolfa Hitlera, a on je bio dovoljno pametan da bi to shvatio. Njegov budući uspjeh u potpunosti će ovisiti o tom da prepredenošću i lukavstvom iskoristi posljedice poraza i kapitulacije. Kada se Adolf Hitler koncem studenog vratio u München, grad u koji se doselio prije rata bio je u opsadnom stanju. Bavarski kralj je odstupio, a vlada je pobjegla kada su socijaldemokrati zauzeli parlament i proglasili republiku. Djela političkog nasilja na ulicama bila su svakodnevna pojava. Trgovina i obrt potpuno su zamrli, a cijene živežnih namirnica su rasle dok su mase gladovale. Na ulicama su se posvuda besciljno i nedisciplinirano klatili vojnici povratnici iz rata. Hitler je ostao u odori i svoju tjednu plaću i obroke hrane pribavljao je u vojarni Pješačke pričuve u Münchenu. Nije se htio izložiti opasnosti trajne nezaposlenosti u civilnom životu, jer dugi redovi nezaposlenih što

99 su čekali na živežne namirnice bili su svakodnevan prizor. Ostane li u carskoj vojsci 33, nije imao što izgubiti, a Željezni križ drugoga reda pomogao mu je uvjeriti pretpostavljene da je čovjek na kojeg se može osloniti. Tako je spremno prihvatio da bude stražar u logoru za ratne zarobljenike u Traunsteinu, nedaleko od austrijske granice. I dok se Hitler ondje posvećivao jednostavnim poslovima, bez neke odgovornosti, pronašao je vremena da stvori pregled nacionalne situacije i pripremi vlastiti ulazak na političku scenu. U siječnju 1919, kada je logor zatvoren i zarobljenici poslani kući, vratio se u München. Prva prigoda za isticanje, nedugo nakon povratka, pružila mu se prihvaćanjem doušničke službe. Kada je 6. travnja padom Hofmannove vlade proglašena sovjetska republika, Hitler se nalazio među malim brojem posebno odabranih vojnika koji su ostali u Münchenu i mogli se slobodno kretati među crvenom soldateskom. Nedugo potom jedinica carske vojske iz Berlina brzo je i brutalno srušila komunistički režim, a Hitler je prolazio uzduž redova zatvorenih "crvenih" i pokazivao na pojedine kolovođe, koji su neposredno nakon toga smaknuti. Stajao je pored strjeljačkih vodova promatrajući kako žrtve što ih je izabrao bivaju postavljene uza zid i strijeljane. Konačno je izišlo na vidjelo koje se mogućnosti kriju u malom, Željeznim križem odlikovanom kaplaru, te su ga htjeli brzo nagraditi. Prebačen je u političko odjeljenje regionalnog zapovjedništva i za početak je trebao sudjelovati u tečaju političkog odgoja. Sada je njemačka vojska, potpuno suprotno snažnim tradicijama devetnaestoga stoljeća, bila duboko upletena u politiku, osobito u Bavarskoj, gdje je vojska sudjelovala u pokoravanju komunista. Regionalni zapovjednici krišom su naoružavali "dragovoljačke odrede". Organizirali su i podržavali mnoge otpuštene vojnike koji su se pojavljivali svuda u Njemačkoj i te su odrede koristili kao sredstvo ovladavanja političkom scenom i za suzbijanje socijalističke revolucije. Časnici koji su zapovijedali tim krvoločnim bandama drsko su tvrdili kako rat još nije okončan i odbijali su priznati poraz. Sva njihova nastojanja svodila su se na rušenje republikanske vlade, koja je, kako su tvrdili, bila odgovorna za kapitulaciju, "taj sramotan zločin i namjeran čin izdaje". 33 Reichswehr - vojska Weimarske Republike (op. prev.).

100 Kada se Adolf Hitler ponovno javio u službu u političkom odjeljenju 7. Armijskog regionalnog zapovjedništva, otkrio je da se to u međuvremenu razvilo u obavještajnu centralu za upravljanje terorom u cijeloj Njemačkoj. Iz Münchena su odašiljani zavjerenici koji su trebali izvršavati političke zločine. U posebnim misijama počinjali su bezočna ubojstva kao što je, primjerice, bilo ubojstvo Matthiasa Erzbergera, čovjeka koji je potpisao primirje, i Waltera Rahnenaua, židovskog ministra vanjskih poslova, čiji je nezahvalan posao bio nadziranje pridržavanja Versailleskog ugovora. Adolf Hitler skrasio se u "Tiskovnom i informativnom uredu" političkog odjeljenja, stvarnog središta podzemne špijunske i promidžbene aktivnosti. Položio je kratak tečaj u političkoj instrukciji, a budući da se u toj vojničkoj okolini dobro osjećao, ubrzo se istaknuo kao najrevniji sudionik tečaja. Nije potrajalo dugo i Ernst Röhm, najistaknutija ličnost u regionalnom vojnom zapovjedništvu, zainteresirao se za tog učenika, koji je imao gotovo magičan glas i mističan pogled proroka. Röhm je bio profesionalni vojnik. Vratio se iz rata i uživao je glas osobito maštovitog i hrabrog vojnika. Bio je nizak i korpulentan, raspolagao je izuzetnom energijom i snagom i iskazao se kao tip časnika kojeg postrojbe bezuvjetno slušaju i slijede. Tri puta je bio ranjavan, polovica nosa bila mu je izbijena metkom i crnožuta rupa kugle unakazivala mu je lice. Röhm je navodno plakao kada je "izbio mir" i otvoreno je iznosio mišljenje da rat budi najbolje u čovjeku. Pun prijezira, odbijao je povratak u civilni život, osigurao je podršku bogatih čelnika industrije i izgradio vlastitu vojsku kojom je industriju želio zaštititi od prijetnji komunista. Neko vrijeme pod njegovim zapovjedništvom bilo je čak ljudi, koji su se priključili njegovoj vojsci, nekoj vrsti civilne zaštitne postrojbe. Adolf Hitler odmah je postao obožavatelj revnog satnika carske vojske, kojega će kasnije promaknuti u zapovjednika stožera SA. Već prilikom njihova prvog susreta oba su muškarca osjetila uzajamno poštovanje, a Röhm je kasnije priznao da je od samog početka osjetio Hitlerovu fantastičnu sposobnost rukovođenja. Jedna druga ličnost koju je Hitler zadivio odmah prilikom prvog susreta bio je izvjesni Gottfried Feder, inženjer koji je u istom političkom središtu gdje je Hitler bio školovan za oficira za obrazovanje predavao gospodarstvo. Bio je oduševljen snagom i oštrinom u Hitlerovu glasu, pod

101 dojmom njegova urođenog političkog talenta, svladan njegovim očigledno žarkim patriotizmom i upravo fasciniran magičnom karizmom njegove osobe. Feder nije gubio vrijeme i odmah je prijatelja Dietricha Eckarta izvijestio o svom uzbudljivom otkriću. Eckart je bio skeptičan - Federa je smatrao malo čudnim i bio je iznenađen da taj kaplar Hitler nije ostavo ništa manji dojam na realističnog i bezobzirnog Röhma. Röhm je poveo Hitlera za Eckartov "štamtiš" u vinskom podrumu "Die Brennessel" 34.I tako se dogodilo da je okultni majstor konačno susreo svog davno očekivanog učenika kojega je trebao uputiti i posvetiti - čovjeka koji će ga potaknuti da na samrtnoj postelji kaže: "Ne tugujte za mnom: Utjecat ću na njemačku povijest više od svih drugih Nijemaca!" Jedna od raširenijih obmana dvadesetog stoljeća je Hitlerov opis u Mein Kampfu kako je otkrio Njemačku radničku partiju i navodno se, kada je trebao odlučiti da li se odreći u vojsci mu ponuđene sigurnosti i pridružiti se "nezanimljivoj skupini nula", našao u strašnoj nedoumici. Ali većina njegovih biografa taj dio njegova životopisa primio je zdravo za gotovo! Adolf Hitler tvrdi kako je tu Njemačku radničku partiju otkrio sasvim slučajno u okviru nadziranja novih političkih grupa. U Mein Kampfu priča kako je bio iznenađen kada mu je dana iskaznica, koja mu je nakon jednokratnog posjeta jednoj od njihovih manifestacija potvrđivala članstvo. "Bilo je to uobraženo i isključeno", smatra on i nastavlja opisivati kako je otišao na sjednicu odbora da bi naveo razloge zbog kojih se ne može priključiti "tako apsurdno maloj organizaciji". "Gostionica u kojoj se spomenuta sjednica trebala održati bila je Alte Rosenbad' u Herrnstraße; bijedan lokal... Prošao sam kroz slabo osvijetljenu gostinjsku sobu, u kojoj nije bilo nikoga, potražio vrata prema sporednoj prostoriji i našao sam se usred Sjednice. U polumraku napola razbijene plinske svjetiljke za stolom su sjedila četiri mlada muškarca od kojih me jedan odmah najsrdačnije pozdravio i zaželio mi dobrodošlicu kao novom članu Njemačke radničke partije... Potom je pročitan zapisnik posljednje sjednice i zapisničaru izrečeno povjerenje. Kao sljedeće na redu je bio blagajnički izvještaj - u vlasništvu društva bilo je sveukupno 7 maraka i 50 pfenniga, na što su blagajniku upućene izjave sveopćeg povjerenja. To je opet uneseno u 34 Kopriva (op. prev.).

102 zapisnik... Strašno, strašno! Bila je to lakrdija najgore vrste. I tom sam klubu trebao pristupiti?" Adolf Hitler ocrtao je sliku sebe samoga i svojih najintimnijih misli i osjećaja u to vrijeme u kojem je, kako je tvrdio, razmišljao treba li se priključiti toj beznačajnoj političkoj stranci. Čitateljima svoje knjige htio je zorno prikazati kako je, sjedeći na krevetu svoje skromno namještene sobe u kojoj je navodno svoje oskudne obroke dijelio s miševima, koji su ga neprestano podsjećali na njegovo siromaštvo, zapao u duboko razmišljanje. "To što sam bio bez sredstava i siromašan činilo mi se još najlakše podnošljivim, ali mnogo je teže bilo da sam sada jednostavno pripadao bezimenima, da sam bio jedan od milijuna koje puki slučaj ostavlja na životu ili ih poziva iz bivstvovanja a da se to ne udostoji primijetiti čak ni najbliža okolina. Tomu se pridružio i problem koji je morao proizići iz mog nedostatnog školovanja... Nakon dvodnevnog mučnog mozganja i razmišljanja konačno se u meni učvrstilo uvjerenje da taj korak moram napraviti." Hitlerova želja bila je da milijuni koji će čitati Mein Kampf, tu bibliju nacizma, u to i povjeruju. "Gruba, bestidna laž uvijek ostavlja tragove, čak i kada bude prepoznata kao neistina", kazao je Hitler u krugu svojih pouzdanika. No, njegove laži u smislu nisu prepoznate do dana današnjeg. Istina je, naime, bila potpuno suprotna. U to vrijeme, neposredno prije nego što će pristupiti partiji, imao je jasan osjećaj da više ne pripada bezimenim masama, već da je pred njim munjevita politička karijera koja će ispuniti njegove mladenačke snove o povijesnoj sudbini svjetskoga značaja. Također mu je bilo jasno da su prošle mučne godine učenja, te da se počinje ocrtavati dugo očekivan i unaprijed određen predložak sudbine. Već je mogao uočiti ljude i zbivanja koji će ga odvesti direktno do vrhova vlasti. Istina je da je Adolf Hitler od vojne obavještajne službe dobio nalog da se priključi Njemačkoj radničkoj partiji i preuzme njeno vođenje. A dobio je i precizne informacije da je sama vojska obnovila tu partiju kako bi je učinila najmoćnijim pokretom u Njemačkoj Njemačku radničku partiju, koja je mnogo puta mijenjala svoj službeni naziv, prvobitno je pokrenuo Anton Drexler, bravar iz Münchena. Tokom Prvog

103 Hitler je od generala Von Eppa i njegova pomoćnika, satnika Röhma, dobio jamstva kako će primiti svaku potrebnu financijsku pomoć, a povrh toga i obećanje da će regularne trupe i islužene vojnike u prvo vrijeme upisati u partiju kako bi povećali broj članova i prve javne skupove štitili od žestokih demonstracija komunista. Osim činjenice da se kao podređeni pripadnik i povjerenik vojske domogao političke moći, postoje i daljnje značajne okolnosti čije je spominjanje Hitler u Mein Kampfu po svaku cijenu izbjegavao spomenuti. Ono što prije svega nije spominjao bila je činjenica da je svih četrdeset prvobitnih članova Njemačke radničke partije odreda došlo iz najmoćnijeg okultnog društva koje je također financijski podržavao Vrhovni štab - iz Thule. Društvo Thule daleko je ispružilo svoje tajne pipke i nalazilo se iza svega što se u Bavarskoj zbivalo, osobito na političkoj pozornici, gdje je snosilo odgovornost za velik dio terora i rasne mržnje, te za većinu hladnokrvnih ubojstava koja su se događala gotovo svakodnevno. U članove i pristaše tog moćnog okultnog kruga ubrajali su se suci, čelnici policije, odvjetnici, pravni stručnjaci, sveučilišni profesori i docenti, aristokratske obitelji, među njima i osobe bliske Wittelsbachovima, vodeći industrijalci, liječnici, znanstvenici te gomila bogatih i utjecajnih sugrađana kao, primjerice, vlasnik znamenitog hotela u Münchenu "Vier Jahreszeiten" 36. I bavarski premijer Franz Gürtner bio je aktivni član Thule. Isto tako i čelnik minhenske policije Pöhner te njegov zamjenik Wilhelm Frick, koji će kasnije postati ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha. Gürtner je, kao zahvalu za usluge što ih je Hitleru činio još u vrijeme Thule, kasnije postao ministar pravosuđa. No, društvu Thule nisu pripadali samo civili nego i časnici i bivši časnici vajmarske vojske, kojima je bilo dozvoljeno sudjelovanje ne samo na svjetskog rata imala je više stotina tisuća pristalica. Cilj joj je prvenstveno bio pružiti patriotsku podršku Vrhovnom zapovjedništvu te suzbijati sve veće unutarnje nezadovoljstvo koje je pružalo plodnu podlogu za procvat socijalizma i marksizma. U rujnu slijedi obnova od strane političkih agenata vojske kako bi se suprotstavila antimilitarističkim i antinacionalističkim osjećajima radničke klase, no prije svega kako bi okončala prijezir masa za ideju "Domovine" i časničke klase što su u porazu izgubile obraz. 36 Četiri godišnja doba.

104 skupovima i ceremonijama, nego su kao "gosti" mogli nazočiti i tajnim ritualima. Na taj način izigrana je odredba da njemački časnici koji su položili zakletvu ne smiju pristupati drugim organizacijama koje bi od njih zahtijevale zakletvu. Čovjek kojega je vojska odabrala da ponovno oživi Njemačku radničku partiju nije bio nitko drugi nego Dietrich Eckart, središnji lik Thule. Nakon što mu je vojska obećala punu podršku, pristupio je predsjedništvu Antona Drexlera. Eckart je bio dovoljno inteligentan da shvati da se partija, ne pojavi li se vođa koji će oduševiti mase i zadobiti podršku radničke klase, nikada neće moći pretvoriti u popularan nacionalni pokret. Konrad Heiden, u to doba novinar u Münchenu, pričao je da je Eckart o tom problemu u gostionici "Brennessel" sa stalnim gostima raspravljao u proljeće 1919: "Potreban nam je čovjek na vrhu koji se razumije u praskanje strojnica. Fukari srce treba pasti u gaće. Časnici nam nisu potrebni, jer prema njima ljudi više nemaju poštovanja. Najbolji čovjek za taj posao bio bi radnik koji zna otvoriti gubac." Takav način govora bio je tipičan za vanjski izgled do kojega je Eckartu bilo stalo. No, u stvarnosti je, kao što je to već na drugom mjestu opisano, čekao na vođu sasvim druge vrste - germanskog mesiju, koji će svojom rječitošću i mističkom snagom proroka Muhameda politiku i religiju ujediniti u nekršćanski križarski pohod na ideale kršćanskog svijeta. Dietrich Eckart i uzan krug članova Thule pripremani su na skorašnji dolazak njemačkog mesije nizom spiritističkih seansi koje su se održavale uz sudjelovanje dvojice zloglasnih ruskih emigranata, generala Skoropadskog i Bishupskog. Oba ruska generala zbog svog su žestokog antisemitskog i antiboljševičkog stava bili poznati u cijeloj Bavarskoj, a kasnije su Hitleru pribavili novac kako bi kupio list Völkische Beobachter, a Dietrich Eckart postat će njegovim prvim urednikom. Medij kojim su se pritom služili, jednostavnu i neuku seljanku, otkrio je dr. Nemirowitsch-Dantschenko, sumnjiva osoba koja je djelovala kao "predstavnik za odnose s javnošću" mnogih Bjelorusa što su se nastanili u Bavarskoj. Kada bi se žena nalazila u dubokom transu, iz njene su vagine izlazile ektoplazmične glave i prikaze - poput neke vrste sablasnih poroda iz podzemlja. Ali za okultni krug koji je tako besramno iskorištavao tijelo

105 sirote žene nisu bile važne te emanacije, već glasovi koji su govorili iz nje, dok bi joj u dubokoj besvijesti preko usana na mnogim stranim jezicima prelazile poetske riječi. Dietrich Eckart kod tih je redovitih seansi bio ceremonijar, ali njemački izbjeglica iz Moskve Alfred Rosenberg preuzeo je zadatak ispitivanja duhova koji su, neprestano se izmjenjujući, privremeno zaposjedali medij. Alfred Rosenberg, prorok Antikristovih Protokola sionskih mudraca, također je bio taj što se usudio zazivati neman objave - đavolskog Levijatana, koji se dočepao Hitlerova tijela i duše. Prema iskazu Konrada Rietzlera, jednog od najranijih članova društva Thule, a kasnije i literarnog nakladnika njihovih tajnih publikacija, svi nazočni bili su zgroženi snažnim silama što su ih oslobodili. Zrak u sobi postao je zagušljiv i neizdržljiv, a golo tijelo medija postalo je prozirno u auri ektoplazmičke svjetlosti. Rolf Glauer, osnivač društva Thula, uspaničen je htio pobjeći iz sobe, no Eckart ga je zgrabio za ruku i bacio na tlo. Nitko nije bio dovoljno hladnokrvan da bi zapisao zagonetne izjave što su izvirale iz usta medija. Na seansama su se čule poruke najvećeg značenja i jasnoće u kojima su s onu stranu groba dozivani pokojni članovi društva Thule. Najvažnije proročanstvo stiglo je od kneza von Thurn und Taxisa kojega su te godine (30. travnja 1919) u Luitpoldskoj gimnaziji ubili komunisti. Knez, u trenutku smrti star samo trideset godina, bio je i član "Bavarskih mistika", sekte osnovane negdje koncem 18. stoljeća koja se kasnije priključila Germanskom bratstvu. Osjećao je obvezu prema tradicijama starih njemačkih careva i aktivno je sudjelovao u zavjeri protiv komunističkog režima. Sada se nad ektoplazmičkim platnom pojavila kneževa glava, blijeda i sablasna, a medij je, savršeno oponašajući njegov zemni glas, što u svjesnom stanju ne bi bio sposoban, na njemačkom jeziku iznosio njegove misli. On se, zajedno s Dietrichom Eckartom, zalagao za stvaranje utjecajnih grupa koje bi trebale vršiti pritisak da se stare carske dragocjenosti vrate u Nürnberg jer je stara habsburška dinastija prestala postojati. Sada je čovjeka koji je trebao postati novi njemački vođa identificirao kao sljedećeg pretendenta na Sveto koplje s kojim je bila isprepletena legenda o osvajanju svijeta. Tek "sjena" nekada plave i lijepe Heile, grofice von Westarp - za života, dok je "Crveni" nisu ubili, tajnice društva Thule - ponoćnim je zavjerenicima priredila izuzetno neugodno iznenađenje.

106 Poput prozirne Kasandre sišla je iz krila drijemajućeg medija i prorekla da će se čovjek koji se sprema preuzeti upravljanje društvom Thula pokazati lažnim prorokom. Steći će totalnu moć nad nacijom, ali jednog će dana cijelu Njemačku pretvoriti u ruševine, a njemački narod odvesti u propast i moralno izopačenje kojemu do sada nije bilo ravna u povijesti. Njezina najava da dolazeći mesija "stoji pred vratima" prihvaćena je, naravno, klicanjem, ali upozoravajuće riječi iz zagrobnog svijeta prošle su posve nezapaženo.

107 7. POGLAVLJE ANTIKRIST PROTOKOLA PLAN ZADOBIVANJA VLASTI "Divlja zvijer ne izgleda uvijek onakvom kakva jest. Ona može imati čak i smiješan brk." Solovjev: Antikrist Alfred Rosenberg bio je sin osiromašenog postolara, a ključ njegove karijere bio je posjedovanje tajnog manuskripta što ga je prokrijumčario iz Moskve. Taj čovjek kasnije je postao Reichsleiter 37 nacističke partije i njen službeni filozof, i to zato što je Hitleru poklonio plan za osvajanje totalne vlasti - Protokole sionskih mudraca. Ti Protokoli sionskih mudraca bili su dokument židovskog svjetskog kongresa održanog u Baselu, na kojem su navodno bili skovani planovi za zadobivanje vlasti nad cijelim svijetom. Rosenberg, romantik sumnjiva tipa, znao je pričati misterioznu priču kako je kopija tih protokola dospjela u njegov posjed. Tvrdio je da mu ih je predao neki neznanac. "Čovjek kojega nikad prije nisam vidio ne pokucavši je ušao u moju radnu sobu, položio knjigu na moj pisaći stol i nestao ne rekavši ni riječi." Ispostavilo se da su Protokoli bili prilog djelu pod naslovom Antikrist. Napisao ga je dekadentni ruski pisac imenom Nilus, nedostojni učenik velikog i dubokoumnog ruskog filozofa Solovjeva. Na omotu rukopisa stajale su riječi iz Evanđelja, napisane pisaćim strojem: "On je blizu, stoji pred vratima." 37 Predsjedavajući nacističke partije.

108 Nakon prvog, letimičnog pregledavanja dokumenta, Alfred Rosenberg znao je da je krivotvoren. Istovremeno je znao da u rukama drži politički i rasistički dinamit koji bi, samo ako ga ispravno upotrijebi, mogao postati čak i ključem njegova vlastita uspona u neprijateljskom okruženju. Unatoč svom židovskom podrijetlu, Rosenberg je, kada je Protokole predočio Dietrichu Eckartu, primljen u društvo Thule. Eckarta je pri čitanju tog štiva zahvatilo veliko uzbuđenje. Ništa manje slavlje rukopis je izazvao kada je na skupštini društva Thule raspravljano o tom koji bi način objavljivanja bio najdjelotvorniji. Pristalice Thule odlučili su objavljivanje Protokola ne dovoditi u vezu s vlastitim okultnim pokretom budući da je posvuda bio poznat njegov antisemitski stav. Odlučeno je da se objavljivanje tog djela povjeri Ludwigu Mülleru, nezavisnom nakladniku iz Münchena. Protokoli sionskih mudraca imali su očekivan učinak na njemačke intelektualce koji su uzaludno tražili žrtvenog jarca kojeg bi okrivili za poraz "Domovine" u svjetskom ratu. Konačno su bili uvjereni kako su pronašli pravo objašnjenje, tvrdeći da je Njemačkoj, dok su se njeni vojnici još hrabro borili na francuskom tlu, zabijen nož u leđa. I na kraju je, dakle, otkrivena podla i odvratna židovska zavjera! Objavljivana je naklada za nakladom, no potražnja je sve više rasla. Inozemni nakladnici nanjušili su dobar posao i Protokoli su objavljeni u praktički svim zemljama svijeta. Posvuda gdje je djelo čitano, ljudi su počeli raspravljati o tom postoji li zaista međunarodna židovska mreža koja se, želeći ovladati životom na cijeloj zemlji, u tišini priprema na podvrgavanje internacionalnog kapitala i lukavo manipuliranje svjetskom politikom. 38 Da bi se Protokoli učinili što je moguće vjerodostojnijima, ispredena je dobro razrađena izmišljotina kojom je trebalo dokazati da se internacionalni Židovski kongres u Baselu, nasuprot svojim programiranim namjerama, ni u kom slučaju nije bavio raspravama o traženju stalnog pribježišta za židovske izbjeglice u Palestini. "To je bila samo izlika", tvrdio je prepredeni Nilus. "Novi cionistički pokret osnovan je iz daleko zlokobnijih motiva. Njihov je zajednički cilj 38 U Engleskoj je Morning Post objavio cijeli niz članaka koji su vjerovali Protokolima. Times je bio skeptičniji i zahtijevao je neposrednu istragu kojom bi se utvrdilo imaju li osnova ozbiljne optužbe protiv židovstva.

109 neograničena vlast nad cijelim svijetom." Na konferenciji u Baselu, kazao je on, okupili su se rabini iz cijele Europe te Sjeverne i Južne Amerike kako bi razradili planove za porobljavanje sveg čovječanstva. Oni su se sami pripremali za pojavu Antikrista, koji je trebao biti rođen kao Židov. Pod vodstvom tog Antikrista Židovi su trebali ostvariti svoje dalekosežne ciljeve. "Posvuda želimo stvarati nemir, svađu i neprijateljstvo", kažu Protokoli sionskih mudraca. "Na Zemlji ćemo raspiriti strašan rat (...) dovest ćemo narode u takvu nevolju da će nam dragovoljno ponuditi vodstvo pomoću kojega ćemo moći vladati cijelim svijetom." Objašnjenje na koji su način Protokoli dospjeli u nežidovske ruke zasnivalo se na jednoj daljnjoj, lukavoj laži. Nilus je tvrdio da je židovski glasnik, koji je sa sobom nosio stenografirane zapise s bazelske konferencije, bio potplaćen kako bi omogućio da dospiju u neovlaštene ruke. Prije nego što je u Frankfurtu dokumente predao na čuvanje u arhiv slobodnozidarske lože "Izlazeće sunce", agentima Ohrane (ruska tajna policija u doba cara) za veliku svotu novca dao je da izrade kopiju. Cijela priča bila je očigledna laž. No, nesrećom, previše je ljudi bilo spremno pokloniti joj povjerenje. Protokoli su izazvali val mržnje protiv Židova, i taj je val na vlast doveo Adolfa Hitlera. Fragment krivotvorene istine, skriven u Protokolima, imao bi istu moć uvjeravanja i da je bio usmjeren protiv bilo koje druge rase, religije ili političkog pokreta svijeta, osobito nacista. "Demon", koji progovara iz Protokola, zaista je Adolfa Hitlera opremio planom za osvajanje potpune vlasti, a on ga se pridržavao bez i najmanjeg odstupanja, sve dok nije postao apsolutni diktator Trećeg Reicha. Skrivenu temu što u sebi krije okultnu snagu koja utječe na osjetila ruska je Ohrana prikupila od svih nepatvorenih proroka čiji glasovi umiruću epohu opominju da ne popušta Antikristu u samoj sebi kako kroz kaos vlastite propasti apokaliptičnoj zvijeri ne bi pripremili put iz pećine. Osnovna teza dokumenta prvobitno je bila satira što ju je napisao francuski odvjetnik imenom Maurice Joly, koja pokušava izvrći ruglu politička nastojanja Napoleona III. Naslov Jolyjeva remek-djela glasio je: Dialogue aux enfers entre Machiavel et Montesquieu, ou la politique de Machiavel au XIX siècle, par un Contemporain (Suvremenik o dijalogu u paklu između Machiavellija i Montesquieua, ili Machiavellijeva politika u devetnaestom stoljeću).

110 Iako je carska tajna policija uskoro utvrdila identitet Mauricea Jolyja te se on našao iza rešetaka, djelo, prvobitno objavljeno u Belgiji, dalje se širilo tajnim tiskanjem. Joly, koji je pripadao jednom starom redu Rozenkrojcera, oživio je Machiavellijevu ideju i opominjući prorekao kojim će se putem u budućnosti moći vladati masama. Anticipirao je masovne medije i mnoge aspekte tehnološkog razvoja dvadesetog stoljeća s njihovom neposrednom kontrolom nad političkim i gospodarskim životom, i upozoravao je ljude na "nastajanje novog tipa cezarizma". "Na ulicama i tržnicama razgovarat ćemo s ljudima i podučavati ih da politička pitanja procjenjuju onako kako to mi trenutačno zahtijevamo. Jer ono što vladar kaže narodu širi se poput prerijskog požara preko cijele zemlje, glas naroda raznosi to na sve četiri strane svijeta. Mi - životinja uvijek kaže 'mi', po cijeloj ćemo Europi posijati nemir, svađu i mržnju, a proširit ćemo ih i po drugim kontinentima. Poželimo li to, u svakom ćemo času biti u stanju izazvati nove nemire ili ponovno uspostaviti stari poredak. Neprestano ćemo trovati odnose među narodima i državama svih zemalja. Zavišću i mržnjom, borbama i ratom, pa čak glađu, bijedom i kugom, sve ćemo narode dovesti u takvu nevolju da će im jedini izlaz biti u potpunom podčinjavanju našoj vlasti. Njihovu ćemo mladost zaglupiti, zavesti i razoriti. Nećemo prezati ni od korupcije, izdaje i podmićivanja, samo ako služe ostvarivanju naših ciljeva. Naša je lozinka: moć i licemjerje! U našem arsenalu raspolažemo bezgraničnim častohlepljem, neutaživom pohlepom, nemilosrdnim osvetničkim osjećajima i nepopustljivom mržnjom! Od nas proizlazi sablast straha, sveobuhvatnog terora." Demon koji je tvrdio kako govori za Židove u stvarnosti je davao smjernice nacističkih rasnih teorija izrađenih kasnije u Mitu dvadesetog stoljeća Alfreda Rosenberga. "Mi smo odabrani, jedini smo istinski ljudi. Iz našega bića proizlazi stvarna snaga duha, inteligencija ostaloga dijela svijeta tek je instinktivna i životinjska. Oni, doduše, mogu vidjeti, ali ne mogu predvidjeti; njihovi pronalasci čisto su fizičke prirode. Ne proizlazi li iz toga da smo mi po prirodi predestinirani vladati cijelim svijetom?

111 Veličinu cijelog našeg planeta, povezanost među njegovim dijelovima, posljedice svake pojedinačne točke čije tajno značenje ostaje skriveno ne želimo prepustiti prosudbama i odlukama mnogih, čak ni onih koji dijele naše misli. Nećemo blistave ideje našega vođe baciti pred svinje i ne želimo dozvoliti da ih se kritizira, čak ni u najužim krugovima. U najjarkijim bojama bojit ćemo nedjela stranih vlada, proizvoditi takvo gnušanje prema njima da će ljudi tisućama puta radije htjeti podnositi ropstvo koje će im jamčiti mir i red nego uživati u toliko često spominjanoj slobodi. Narodi će se podvrći svakom ropstvu koje im nametnemo samo da bi izbjegli povratak strahota rata i revolucije. Naša načela i metode djelovat će u punoj snazi provedemo li ih u oštroj protivnosti prema starom, trulom društvenom poretku." Sliku antiduha vremena što je tako proročki otkrivena u Jolyjevu portretu moderne tiranije, trideset godina kasnije priznala je Ohrana, careva tajna policija. U njemu je uočila oruđe kojim je moguće ugasiti požar revolucije koja je plamtjela svuda usred duhovnog raspada svete Rusije. Kod cijelog niza suurotnika tajne policije misao da se Židove može proglasiti odgovornima za radikalno materijalističke ideje počela je poprimati oblik. Vidjeli su u tom način da uvjere mase kako je boljševizam djelo Antikrista i da mu pritom pomaže internacionalno židovstvo. Krivotvore li se Protokoli, kontrarevolucija se može pretvoriti u duhovni križarski pohod, pa za vlastitu stvar iskoristiti čak i vjeru, tako duboko ukorijenjenu u masama. Konačna verzija Protokola što ih je Alfred Rosenberg u studenom donio u München nastala je pod vrlo osebujnim okolnostima. Nilusa, koji je pisao djela o religiji i filozofiji, Ohrana je odabrala kao posrednika koji će objaviti Protokole, i to iz dvaju razloga. Upravo je dovršio knjigu pod naslovom: Mali znakovi najavljuju velike događaje - Antikrist je blizu. General Ratschkowsky, čelnik Ohrane, tu je knjigu smatrao izvanrednim djelom i planirao je da uz nju Protokole objavi kao dodatak. Ohrana se, naime, nadala da će knjiga na cara ostaviti takav dojam da će umjesto francuskog medicinara, kojega su mrzili i smatrali uhodom, za svog duhovnog savjetnika pozvati Nilusa. Oba su se plana izjalovila. Knjigu je objavila carska tiskara u Zarskoje Selu, ali careva reakcija iznenadila je Ohranu. Shvatio je da su Protokoli krivotvoreni te je razmišljao ne bi li je upotrijebio kao oružje protiv svojih neprijatelja. Nakon dugog razmišljanja donio je odluku. "U tako praved-

112 noj stvari ne možemo se koristiti tako prljavim oružjem", kazao je i zapovjedio da se svi primjerci knjige unište. Nilus je pao u nemilost i protjeran je s dvora, a Ohrana je bespomoćno morala promatrati kako je čudotvorni monah Rasputin, koji će kasnije doprinijeti padu dinastije, kao novi ispovjednik pozdravljen dobrodošlicom. Iako je Nilus u svom djelu Mali znakovi najavljuju velike događaje ponovio sve glavne misli Mauricea Jolyja, ono što je knjizi dalo sablasan privid autentičnosti bio je uistinu proročanski način razmišljanja filozofa i znanstvenika Solovjeva. Solovjev, istinski vizionar najčišćeg ruskog tipa, bio je autor djela Organska filozofija, knjige inspirirane nekom vrstom kozmičkog kršćanstva, što je znanost i religiju spajalo na način koji je za nekoliko desetljeća preduhitrio spise Teilharda de Chardina. Polazeći od tog kozmičkog svjetonazora i djelomično inspiriran Knjigom otkrivenja, Solovjev je napisao Antikrista, djelo što ga je Ohrana himbeno iskoristila u Protokolima. Solovjevljev Antikrist nije nikakva mitska figura nego se nastanio u duši čovjeka od krvi i mesa; čovjeka koji je odjeven tako svakidašnje i djeluje tako neupadljivo da bi neprimjetno mogao proći kroz gomilu puka. I Solovjev je spoznao da se najveća opasnost sastoji upravo u tom da "životinja ne izgleda onakvom kakva stvarno jest". Mlad je i snažan, a glas mu ima magičan zvuk koji poput zavodničkih tonova demagoga mami staro i mlado da ga slijede. Antikrist čak i velike vođe navodi na to da odbace svu moralnu odgovornost, dok se mase pod njegovim utjecajem bune i umiruću kulturu pretvaraju u prah i pepeo. Ispod banalne i razoružavajuće vanjštine - "čak može imati i smiješan brk" - on je krvoločni tiranin i silan demagog. Solovjevljev "Levijatan" ne preuzima tijelo i dušu Židova kao Antikrist iz Protokola. Naprotiv, Solovjev je shvatio da obrazovani Židovi, koji su očuvali svoju staru mudrost i pobožnost, pripadaju nekolicini koja zmaja prepoznaje i naziva ga imenom. I Solovjev je također predvidio da će upravo židovska rasa postati žrtvom strahovitih progona Antikrista. Njegovo potresno predviđanje ide do najsitnijih detalja te čak spominje da će koža Židova biti prerađivana u predmete svakodnevne uporabe - kao što se u koncentracijskim logorima Trećeg Reicha stvarno događalo, kada su neobuzdani SS-ovci ubijali svoje židovske zarobljenike i iz njihove kože izrađivali sjenila za svjetiljke.

113 Možemo zamisliti s kojim je prikrivenim oduševljenjem Adolf Hitler čitao Protokole sionskih mudraca, jer ta prepredena krivotvorina opisivala je njegov put do vladanja svijetom, čime bi se ispunila legenda vezana uz Longinusovo koplje. Čak je natuknuto kako će Antikrist, nakon što se njegovo odabrano oruđe oporavi od kratkotrajnog vremena sljepila, otkriti svoj identitet! A kada bi se to trebalo dogoditi? Godine 1921! Koliko staro će biti to oruđe zavade? Trideset i tri godine! Dakle, Adolf Hitler je godine 1921, kada je postao neosporni vođa Nacionalsocijalističke partije, proslavio svoj trideset i treći rođendan! Kada u Protokolima čitamo riječi "demona" stvarno vjerujemo kako slušamo priču o meteorskom usponu na vlast Adolfa Hitlera, o prototipu plana kako u suglasnosti i uz pomoć cijele nacije uspostaviti pakao na zemlji. Tako demon govori u Protokolima: "Ali prema vani, u našim 'službenim' stavovima, odabrat ćemo protivan postupak i dat ćemo sve od sebe kako bismo djelovali pošteno i susretljivo. Riječi državnika ne moraju se podudarati s njegovim djelima. Budemo li se pridržavali tih načela, vlade i narodi koje smo pripremili na taj način naše će zadužnice primati zdravo za gotovo. Jednog dana prihvatit će nas kao dobročinitelje i izbavitelje čovječanstva. Drzne li se neka država usprotiviti nam se, ili ako se njeni susjedi s njom udruže protiv nas, pokrenut ćemo svjetski rat... Zahvaljujući svim tim metodama te ćemo narode pritisnuti tako da će biti prisiljeni ponuditi nam vlast nad svijetom. Ispružit ćemo ruke u svim pravcima, poput kliješta, i uspostaviti takvu tiraniju da će se svi narodi morati pokoriti našoj vlasti."

114 8. POGLAVLJE PROROK CARA WILHELMA SIN ADMIRALA KOJEG SU PROGONILI DEMONI "Houston Stewart Chamberlain raspolagao je darom da vidi demone, koji su ga prema vlastitom opisu neprestano tjerali na traženje novih područja proučavanja i umnožavanje njegovih začuđujućih spisa. Kada se vratio s jednog studijskog putovanja, jedan je demon toliko navaljivao na njega da je u Gardoneu sišao s vlaka, na osam se dana zatvorio u hotelsku sobu, zapostavljajući planirano djelo o glazbi grozničavo se prihvatio neke biološke studije dok nije prodro do suštine teme koja će igrati dominantnu ulogu u svim njegovim kasnijim djelima: Rasa i povijest... Budući da je osjećao da njime upravljaju demoni, svoje je knjige pisao kao u groznici, u istinskom stanju transa, opijenosti, tako da ih, kako kaže u svojoj autobiografiji Životni putovi moga razmišljanja, često nije prepoznavao kao vlastita djela, jer su nadmašivale njegova očekivanja." William L. Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha Longinusovo koplje tijekom prvih dvaju desetljeća dvadesetoga stoljeća osim u životu Hitlera i Waltera Johannesa Steina imalo je središnju ulogu u životima još troje ljudi. Bili su to: Houston Stewart Chamberlain, čovjek demonske genijalnosti koji je kao prvi pobudio zanimanje njemačkog cara za legendu vezanu uz Koplje sudbine; sam car Wilhelm, koji se, dok je Njemačka stajala na rubu globalnog sukoba, lukavstvom pokušao domoći tog talismana osvajanja svijeta; te časnik zadužen za smještaj ljudstva general Helmuth von Moltke, zapovjednik carskog glavnog stožera, koji je vješto uspio spriječiti da sveto oružje padne u ruke tog zavedenog i vlastohlepnog monarha.

115 Houston Stewart Chamberlain tako je opisan kao istinski nasljednik genija Friedricha Nietzschea, ali i jedan od "najsilnijih talenata njemačke duhovne povijesti, riznica prosvijećenosti i ideja." 39 Rođen je godine kao sin engleskog admirala i nećak feldmaršala Sir Nevillea Chamberlaina. Odgojili su ga rođaci u Parizu, a podučavao ga je istaknuti pruski učitelj. Njegov budan duh živo su privlačili vojna slava Pruske te djela velikih njemačkih pjesnika i filozofa kao što su Goethe, Fichte, Hegel i Richard Wagner. U dobi od dvadeset i sedam godina Chamberlain se preselio u Njemačku gdje se nastanio u Dresdenu i postao veći Nijemac od samih Nijemaca, tako što je u pravom smislu riječi usvojio njihovu nacionalnost i jezik, njihov duh i dušu. Godine objavio je svoje najvažnije djelo, Osnove devetnaestog stoljeća, što je na prijemčiva osjetila Nijemaca djelovalo poput bombe i preko noći ga učinilo poznatim. Svojom začuđujućom učenošću, koja je ostavila snažan dojam na njemačke intelektualce, uspio je stvoriti sintezu međusobno suprotstavljenih učenja Richarda Wagnera i Friedricha Nietzschea. Na zadovoljstvo plemićkih obitelji i elite časničkog zbora razvio je i proširio Wagnerovo učenje o višoj arijevskoj rasi. Prema Chamberlainovom shvaćanju tragedija "Sumraka bogova", izazvana miješanjem s nižim rasama, ni u kom slučaju nije bila potrebna. Običnim potezom pera jednostavno je izbrisao misao da plemenita rasa prema zakonima prirode bezuvjetno mora propasti. Jer na toj točki Wagnerova tijeka misli lukavo je ubacio Nietzscheovo uvjerenje da se "višu rasu" može uzgojiti. Chamberlain je tvrdio da se rađanje nove rase ne mora u prvoj liniji događati kroz krvno srodstvo. Više je mislio na srodstvo duša koje su se susrele u jednom povijesnom trenutku. Takva rasa mogla bi se roditi kada bi "duh svjetskopovijesne sudbine" uspio stvoriti mješavinu naroda istog karaktera i istog načina razmišljanja koji fizički ni u kom slučaju ne bi morali biti slični. Kada bi ta rasa bila rođena, naglašavao je Chamberlain, bio bi potreban kako značajan povijesni događaj tako i visok duhovni ideal, dovoljno snažan da stanovništvu pruži osjećaj homogenog i istovrsnog duhovnog jedinstva. Kao takav svjetskopovijesni trenutak opisano je ujedinjavanje njemačkih plemena oko Wilhelma Pruskog, Otta von Bismarcka i generala Hel- 39 Konrad Heiden: Der Führer.

116 mutha von Moltkea na tlu poražene Francuske u kojem je rođena nova rasa - plemenita njemačka rasa. "Na taj način pripremljeno je tlo za novu rasu nadčovjeka", kazivao je Houston Stewart Chamberlain. I tako se ta rasa probila snagom njemačkoga duha i pruskog talenta za organizaciju, pri čemu joj je koristila činjenica što je u Ruhru raspolagala najboljom teškom industrijom svijeta i tehnički se nalazila na vrhuncu. I, dodao je engleski prorok, budući da njemačka inteligencija nikada ništa ne prepušta slučaju, ona će upravljajući priskočiti i pri nastajanju nove rase. "Kao što je umjetnim stimuliranjem moguće uzgojiti biser, tako i njemački duh arijevske narode svojom rasnom nadmoćnošću mora dovesti do vladavine nad svijetom." Chamberlain je znao da je napisao novu bibliju pangermanskog pokreta, no ipak je bio očaran fantastičnim uspjehom knjige. Car Wilhelm pozvao ga je na dvor i pozdravio riječima: "Bog je bio taj koji je Vašu knjigu poslao njemačkom narodu i meni osobno." Chamberlain je caru odgovorio ne manje blasfemičnim komplimentom. Pisao mu je i spomenuo da slika cara visi u njegovoj radnoj sobi, nasuprot slici Isusove glave Leonarda da Vincija. "Hodam po sobi amo-tamo, između svog cara i svoga Boga." Na to mu je car otpisao da su svi službenici na dvoru, u Glavnom stožeru i cijeloj tjelesnoj straži pročitali knjigu i bili ispunjeni bezgraničnim oduševljenjem, što uostalom ni najmanje ne čudi nakon što ih je Chamberlain proglasio vođama elite i velikim herojima nove rase! No, njemački narod kao cjelina bio je skeptičan prema rasnim teorijama i odbijao je njegovu želju za njemačkom vlašću nad svijetom. Mnogi umjereni njemački mislioci, ispunjeni uzvišenim Goetheovim i Schillerovim idealima, muževi koji su znali cijeniti duhovnu slobodu i jednakost svih ljudi, nisu skrivali ljutnju na Chamberlaina i slične tirane i povjesničare tipa Treitschkea, koji je u svojim djelima veličao samo ratove i osvajanja. Kada je socijalistički Reichstag javno prekorio cara Wilhelma da se previše otvoreno miješa u poslove vlade, Chamberlain ga je tješio opaskom kako se javno mnijenje pravi samo za idiote i zlobne izdajnike. Car je uzvratio: "Vi se borite s Vašim perom, ja s mojim jezikom. Ja ću svojim bojnim mačem udariti između." Chamberlainovo prijateljstvo s njemačkim carem bivalo je sve tješnje, dok konačno nije doveden u Potsdam kao savjetnik za carski proračun. Njegov položaj ondje bio je još neprikosnoveniji i opasniji od Rasputino-

117 vog razornog zagrljaja oko dvora Romanovih. Ta neobična situacija, da Englez ima toliki utjecaj u Potsdamu i da je jedini pouzdanik njemačkoga cara, u Glavnom stožeru njemačke obavještajne službe izazvala je shvatljivu zabrinutost. Von Moltke je svakog tjedna primao izvješća o Chamberlainovoj djelatnosti i bio je vrlo uznemiren pogubnim utjecajem što ga je vršio na vlašću opsjednutog monarha. General von Moltke bio je nećak znamenitog grofa Helmutha von Moltkea, prijatelja cara Friedricha i Bismarcka, koji je u munjevitom njemačkom vojnom pohodu protiv Francuske zapovijedao njemačkom vojskom. Iako je Von Moltke za sobom imao značajnu vojnu karijeru te bio zaslužan za modernizaciju Glavnog stožera prema naputcima svog znamenitog strica, potajno je htio odbiti visok položaj časnika zaduženog za smještaj ljudstva, što mu ga je htio nametnuti car. "Ako želite, previše sam ozbiljan, spor i nepovjerljiv, previše savjestan za tu službu", navodno je kazao. Bio je više filozofski nastrojen čovjek, više znanstvenik nego vojnik. Cara Wilhelma dojmio se njegov ozbiljan, miran način i iz nepoznatog ga je razloga zvao "žalosnim Julijem". Car Wilhelm nadao se da je nešto od vojne genijalnosti predaka prešlo na Moltkea. Te su se nade, doduše, njegovi generalski kolege odrekli. Žalili su što ga je izvan vojničke svakodnevice zanimala samo potraga za Svetim gralom! Smatrali su da se srednjovjekovna mistika ne može ubrajati u normalne i zdrave interese jednog pruskog generala i bili su zabrinuti da u kritičnom trenutku možda neće biti u stanju pokazati bezobzirnu odlučnost koja se zahtijeva od vrhovnog zapovjednika. Kada je izvjesni dr. Rudolf Steiner, koji je općenito bio poznat kao goetheovski znanstvenik i okultni majstor, postao stalnim gostom u Moltkeovu domu, diskretno su se obratili caru, moleći ga da se umiješa i da zapovjednika svog Glavnog stožera upozori kako takvo prijateljstvo potkopava povjerenje uglednijih ljudi njemačkog časničkog zbora u vođenje vojske. Car je zanemario kritiku. Nije imao nikakvih prigovora glede Von Moltkeova istraživanja povijesti Svetoga grala. Stvarno je uvažavao Moltkea, a takva kritika pogađala je i njega, budući da se i sam toliko zanimao za pangermanski misticizam. Ali, iako ni samog cara nije smetala Moltkeova povezanost s dr. Steinerom, generala je ipak brinulo što je car pod tolikim utjecajem Chamberlaina. General von Moltke o Chamberlainu je znao gomilu stvari o kojima car i njegova okolina nisu imali pojma. Tako je, primjerice, znao da je ve-

118 ćinu svojih djela pisao u nekoj vrsti transa u kojem su mu se pred očima pojavljivale hijerarhije zlih duhova, i da nikada nije znao kada će mu i gdje demoni što su ga tjerali na grozničavo nastavljanje rada zgrabiti dušu da bi je kasnije, na granici histerije i kolapsa, ostavili negdje poput prazne ljušture. Agenti tajne službe koji su Chamberlaina neprekidno nadzirali čak su pričali da su ga znali susresti u bijegu pred takvim nevidljivim demonima. Ono što je generala Von Moltkea osobito uznemirivalo bila je činjenica da se u svim Chamberlainovim djelima pojavljivala uvijek jedna te ista tema. General, koji je posjedovao sveobuhvatno znanje o misterijima Svetoga grala, nije nimalo sumnjao da se Chamberlain nalazi u vlasti demonskih sila koje su pokušavale izvršiti zlokoban utjecaj na povijest Europe. No, nije vidio nikakve mogućnosti da cara uvjeri u to da bi Englez mogao prouzročiti pad dinastije Hohenzollern i poraz Njemačke. Problem je još više kompliciralo to što sve Chamberlainove vizije nisu bile demonskoga podrijetla. Ponekad su njegove medijalne sposobnosti prizivale likove iz antičke povijesti koji su mu se prikazivali i inspirirali ga svojim riječima. Tako se, primjerice, cijela Chamberlainova rasna teorija zasnivala na jednoj viziji starog proroka Phineasa, koji je iskovao koplje, kao simbol za magičnu krv židovske rase. Isto tako prikazao mu se i Ezekijel, koji je Židovima prorekao da će podići pogled prema raspetom Kristu čiji će bok probiti kopljem. 40 Chamberlain je kroz mnogo generacija pratio razvoj židovske rase te je vjerovao kako su ih "okrugloglavi Hetiti okaljali pretežno semitskim nosovima"! Amonitske crte, kazao je, pojavile su se prekasno da bi ih spasile svojim čisto arijevskim svojstvima. Isusa Krista opisivao je kao uspravnog, plavog i zgodnog Galilejca, amonitskog tipa s vrlo visokim udjelom nesemitske krvi. "Tko god tvrdi kako je Isus Židov, ili je glup ili laže... Isus nije bio Židov. Bio je arijac." I po Chamberlainovu shvaćanju samo su najbolji pripadnici indoarijske 40 Konrad Heiden u svojoj sjajnoj Hitlerovoj biografiji Der Führer dolazi začuđujuće blizu istini dok piše: "Chamberlain je učio od velikih majstora vladanja nad svijetom, od židovskih proroka Ezekijela, Ezre i Nehemije, koji su, kako je on govorio, na zapovijed perzijskog kralja stvorili rasno svjestan židovski narod. - Prožeti druge nacije, iznutra ih usisati svojom nadmoćnom, generacijama njegovanom inteligencijom i postaviti sami sebe vladajućom inteligencijom nad stranim narodima i na taj način svijet učiniti židovskim - to je prema Chamberlainu cilj židovske rase."

119 krvi, osobito Teutonci, imali potrebnu snagu da shvate i ostvare Isusovu poruku, no sigurno ne i Židovi, koji su postali "negativnom rasom bastarda", niti kaotična mješavina nižih rasa oko Sredozemnog mora. Kristova krv prolivena je isključivo za arijski narod! Ta neobična predrasuda kako je kršćanstvo namijenjeno samo arijcima nije bila ništa novo. Chamberlain je samo većom učenošću i mnogo smionijim riječima ponavljao rasna učenja svog voljenog Richarda Wagnera. Chamberlain je Wagnera prvi puta susreo kada je iz Ženeve putovao u Bayreuth kako bi nazočio svečanim igrama. Kompozitor je odmah postao glavnim sadržajem njegova života te se Wagnerovom utjecaju može pripisati što je Chamberlain odlučio potpuno se preseliti u Njemačku i baviti se njemačkom poviješću, filozofijom, književnošću i glazbom. Wagner je također bio taj koji je prvi skrenuo Chamberlaineovu pozornost na postojanje Svetoga koplja što ga je inspiriralo za njegovu najveću operu Parsifal. No, zbilo se to mnogo godina prije nego što je Chamberlain otkrio koliko je duboko Wagner prodro u priču o gralu i da su likovi u operi za uzor imale stvarne osobe iz devetog stoljeća. Wagner je prije svega potaknuo Chamberlainovo zanimanje za legendu oko Longinusova koplja, a sedam godina potom ovaj se nastanio u Beču kako bi intenzivno proučio povijest i značenje koplja za naše vrijeme. Tijekom sljedećih dvadeset godina ( ), do njegova preseljenja u Bayreuth, engleski mistik redovito je posjećivao Hofburg, gdje je - isto kao i Hitler tri desetljeća kasnije - satima promatrao staro oružje nadajući se da će proniknuti u njegove tajne. Chamberlain je tvrdio kako mu se u vizijama ukazao i duh vremena što je pripadao koplju, kao i antiduh koji mu je podario njegove magične sile. Temeljito se zadubio u nevjerojatnu povijest koplja što je kroz dvije tisuće godina utjecalo na tijek europske povijesti. A Longinusovo koplje, kao simbol magične snage krvi, također mu je davalo poticaj za rasne teorije u njegovoj knjizi Osnove devetnaestog stoljeća, djelo što je pružilo duhovne pretpostavke za osnivanje Trećeg Reicha. Začudnim medijalnim sposobnostima, usporedivima s onima madame Blavatsky, Chamberlain je u nizu stanja transa vidio mnoge velike povijesne osobe koje su, iz dobrih ili zlih motiva, polagale pravo na koplje. Opis tih vizija doveo je cara Wilhelma do vrhunca uzbuđenja i intenzivirao njegove snove o osvajanju svijeta.

120 Njemački car iskazivao je gotovo nezajažljiv apetit za Chamberlainovim neprestanim i živim vizijama znamenitih ljudi iz povijesti, koji su se služili silama koplja kako bi ispunili svjetskopovijesni zadatak. Ljudi poput Konstantina Velikog, Justinijana, Karla Martela, Karla Velikog i najvećih njemačkih careva poput Henrika Ptičara, Otona Velikog, Friedricha Barbarosse i, naravno, silnog Friedricha von Hohenstaufena. Trenutak odluke za monarha sakate ruke, gladnoga vlasti, došao je kada mu je Chamberlain prenio poruku iz onostranoga. Lukavi Englez ispričao je kako mu se pojavio car Sigismund i preklinjao ga neka caru Wilhelmu poruči da je ostaviti Sveto koplje izvan granica Njemačke zločin protiv Boga. Car je brzo svojim povjesničarima naložio neka istraže život cara Sigismunda te su mu oni uskoro mogli potvrditi da je zaista izdao dekret prema kojem Sveto koplje zauvijek mora počivati unutar granica domovine. Car je to saznao godine 1913, nakon što je niz kriza Njemačku gotovo doveo na rub rata. Sve je to za cara bilo previše. Shvatio je da koplje bezuvjetno mora dopremiti natrag u Njemačku, kako bi se poslužio njegovim silama za sudbinu Njemačke i omogućio da izraste nova rasa naroda gospodara. Stoga je car, kako bi što prije došao u posjed koplja, smislio lukavu varku. Svuda je reklamirana izložba germanske umjetnosti koja je trebala biti postavljena u Berlinu. Car Wilhelm pozvao je vremešnog austrijskog cara Franju Josipa da prigodom državničkog posjeta otvori izložbu, te je istovremeno zamolio za privremenu posudbu carskih dragocjenosti i svetih relikvija njemačkih careva. Na taj način nije bilo potrebe za posebnim spominjanjem koplja, jer ono se ionako nalazilo među krunama, draguljima, žezlima, mačevima itd. što su pripadali starom njemačkom blagu. Varka je svakako mogla uspjeti. Jedina slaba točka brižljivog aranžmana što ju je car previdio, bio je njegov jezik. Po prirodi je bio brbljav i potpuno nesposoban zadržati neku tajnu za sebe i tako nije dugo potrajalo da cijela njegova okolina, časnici tjelesne straže i mnogi članovi Glavnog stožera saznaju pravi razlog careva iznenadnog i neobičnog zanimanja za njemačku umjetnost. Bilo je potpuno jasno da mu ni na kraj pameti nije padalo Sveto koplje vratiti caru Habsburgovcu, nego da ga namjerava zadržati i pomoću njega dobiti svjetski rat. U tom trenutku odlučio se umiješati general Von Moltke. Bombastični govori cara Wilhelma i njegove ratoborne rasprave s Glavnim stožerom

121 ozbiljno su ga uznemirile, osobito nakon zbivanja oko Agadira. Caru Franji Josipu odaslao je tajnu poruku u kojoj razotkriva istinske motive što su se skrivali iza njegove molbe za privremenu posudbu carskih dragocjenosti, upozoravajući ga da bi koplje u Wilhelmovim rukama moglo navesti na izazivanje svjetskog rata kojeg se plašilo i gnušalo čitavo kršćanstvo. Car Wilhelm, koji je u međuvremenu od svog poslanika u Beču saznao kako je car Franjo Josip, čini se, spreman posuditi stare dragocjenosti njemačkih careva, bio je vrlo iznenađen kada je primio kratko pismo kojim se njegova molba odbija. Nikada nije doznao tko mu je pomrsio račune. To što se Njemačka nije već ranije upustila u svjetski rat djelomično je bila zasluga generala Von Moltkea. Kao zapovjednik Glavnog stožera, cara je neprestano upozoravao da njemačka vojska još ne raspolaže s dovoljno uvježbanih divizija kako bi provela Schlieffenov plan i odnijela pobjedu u Blitzkriegu na dvije bojišnice. Von Moltke je potajno bio sklon ujednačenoj miroljubivoj i naprednjačkoj politici civilne vlasti - usprkos svim pangermanističkim carevim ciljevima o vladanju svijetom. Godine teško je uspijevao prikriti svoje zadovoljstvo kada je njemački narod izabrao pretežno antipruski i antimilitaristički Reichstag, najvećim dijelom sastavljen od miroljubivih demokrata. 41 Kada su 28. lipnja u Sarajevu članovi okultne grupe "Crna ruka" iz zasjede ubili austrijskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju 41 Konrad Heiden objasnio je oprečnost te militarističke i civilne grupe u prijeratnoj Njemačkoj: "To što Njemačka vanjska politika nije popustila njihovim osvajačkim željama, kao što je očekivao Chamberlain, bilo je djelomično zbog obzira prema unutarnjoj opoziciji u vladi. Između i 1912, kada je Engleska osvojila Južnu Afriku, Francuska Maroko, a Italija zauzela Tripoli, Njemačka nijednu zemlju nije osvojila oružanom silom. Iz Maroka se povukla prije nego što su onamo došli Francuzi, a iz Perzije prije nego što su u akciju stupile Engleska i Rusija. Krajem stoljeća Njemačka je odbacila francusko-rusku ponudu saveza protiv Engleske koja je upravo bila upletena u Burski rat. A kada su Rusija i Francuska sklopile savez protiv Njemačke, Njemačka je i propustila primamljivu mogućnost munjevitog upada u Francusku, iako je Rusija u to doba bila neposredno ugrožena unutarnjim nemirima i porazom od Japana. Čak niti Prvi svjetski rat nije počeo kao njemački osvajački rat." (Konrad Heiden: Der Führer)

122 Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, nastala je međunarodna kriza što je zahvaljujući strahu i nesporazumima caru pružila priliku koju su on i Chamberlain priželjkivali. U početku je tek nekolicina Nijemaca vjerovala da će atentat u Sarajevu imati posljedica na njihov život. Bosna i Balkan bili su daleko, a malo je ljudi brinulo zbog ubojstva nekakvog austrijskog nadvojvode. Iako je Njemačka vlada podržavala austrijsko stajalište da Srbi za svoje nedjelo moraju biti kažnjeni, polazilo se od pretpostavke da Rusi nikada neće izvršiti mobilizaciju zbog nekakve male nacije koja je počinila takvo brutalno umorstvo. Cijeli je srpanj car proveo na carskoj jahti, na produženom krstarenju uzduž norveške obale. General von Moltke, koji je s obitelji bio na dopustu u Karlsbadu, imao je neugodan osjećaj da se Europa nalazi na rubu strašne nesreće. Kada je Austrija 23. srpnja Srbiji postavila zakašnjeli, ali nepomirljiv ultimatum, svijet je bio iznenađen naprasnom reakcijom cara: "Rusija Austriji ne može dopustiti da razori Srbiju i postane vodeća sila na Balkanu." Situacija je počela izgledati zlokobno i tek sada je zapovjednik njemačkog Glavnog stožera shvatio slabost Schlieffenova plana koju prije nije primijetio: Plan nije ostavljao vremena za diplomatske pregovore koji bi možda još mogli spriječiti rat. "Kada su u Rusiji izvješeni crveni plakati za mobilizaciju, mir se više nije mogao spasiti. Njemačka, ugrožena s dviju strana, vjerovala je kako više ne može čekati da se počne kotrljati ruski parni valjak. U sudbonosnim posljednjim danima srpnja, njemačku politiku u većoj je mjeri određivao mrtvi grof Schlieffen nego njemački car ili kancelar Bethmann-Hollweg. Budući da je Schlieffenov plan polazio od pretpostavke da Francusku treba poraziti prije nego što Rusi dovrše postrojavanje vojske, nije se smjelo dopustiti da oni mobilizaciju okončaju u miru. Ili, drugim riječima, ako se Rusiji objavi rat, odmah mora uslijediti napad na Francusku. Barem je u to bio uvjeren general Von Moltke. Schlieffenov plan nije ostavljao nikakve mogućnosti, a alternativni nije postojao. Pa čak i kada bi se Francuska izjasnila kako će svog saveznika ostaviti na cjedilu i Rusiju ostaviti neka se u svoj okršaj s Njemačkom upusti sama - je li se moglo računati s time da će se Francuska, kada njemačke armije budu vezane u Rusiji, oduprijeti iskušenju da napadne svog starog protivnika?" D. J. Goodspeed: Ludendorff

123 No, postojao je još jedan daljnji razlog zbog kojega se Helmuth von Moltke osjećao osobno odgovornim za nekontrolirani tijek zbivanja. Njegovi prijedlozi za poboljšanje Schlieffenova plana zahtijevali su da istoga časa kada bude objavljen rat mora biti zauzet Lüttich. Utvrde Lütticha morale su biti ušutkane prije nego što se francuske i engleske armije prugom kroz Belgiju uspiju prebaciti u unutrašnjost Francuske. Svako odgađanje, koje bi neprijatelju pružilo priliku za pripremanje, moglo bi dovesti do propasti cijelog plana. Šef Von Moltkeove obavještajne službe javljao je da su kako ruska tako i francuska mobilizacija u punom jeku. Situacija nije bila samo prijeteća - jednostavno više nije bilo povratka. Nije bilo drugog izlaza osim rata. Ne pokrene li Njemačka mobilizaciju u skladu s planom i neposredno potom prijeđe u napad, rat je izgubljen još prije nego što je i započeo. Dana 31. srpnja car se usukana brka i pobjedničkog izraza lica provezao ulicama Berlina ispunjenima slavljeničkim masama. Večernje novine javljale su o njemačkom ultimatumu Rusiji, a tisuća ljudi okupilo se pod balkonom dvorca. "Mač mi je gurnut u ruke", objasnio je car. "A sada vas prepuštam Božjim rukama. Pođite u crkve, kleknite pred Bogom i molite pomoć za našu hrabru njemačku vojsku." Cijelu noć general Von Moltke prosjedio je za pisaćim stolom u Glavnom stožeru zapovjedništva dok se s minucioznom točnošću i bez ikakve odgode odvijala mobilizacija što ju je pokrenuo. "Diljem Njemačke rezervisti su kretali prema mjestima za mobilizaciju... Ukrcavanje u transportne vlakove odvijalo se brzo i bez zastoja. Na zidove vagona kredom su ispisivane optimističke parole - 'Za Pariz' ili 'Za Petersburg'. U minutu točno kotrljali su se vlakovi, a rezervisti su se naginjali kroz prozore posljednji puta mašući prijateljima i rodbini... Bataljun za bataljunom, divizija za divizijom, korpus za korpusom, dovedeni su u ratnu spremu, opskrbljeni oružjem i opremom te otpremljeni na polazne položaje. Briljantna njemačka željeznica omogućila je brzo i nesmetano kretanje tih trupa: četiri dvotračna glavna pravca uzduž cijele Njemačke i uz to sustav sporednih linija, koji je u cijelosti bio prilagođen potrebama u slučaju rata. Ako su u prvim tjednima rata učinjene greške, uzroci sigurno nisu bili u tehničkim pripremnim radovima što ih je pripremio mobilizacijski dio zapovjedništva." D. J. Goodspeed: Ludendorff

124 Stojeći pred svojom vojnom kartom u glavnom stožeru na Königsplatzu, Moltke je neprekidno izdavao zapovijedi koje su njegove armije hitno trebale dovesti do planiranih položaja na Istočnoj i Zapadnoj bojišnici. U njegovim nadopunama Schlieffenova plana bile su predviđene sve eventualnosti. Znao je da se budućnost Njemačke nalazi samo i isključivo u njegovim rukama i osjećao se spremnim i sposobnim ispuniti svoje zadatke bezobzirnom odlučnošću koju je situacija od njega zahtijevala. U tom trenutku, dok se perfektnom pruskom preciznošću pokretala dobro podmazana vojnička mašinerija, glavni zapovjednik klonuo je za svojim pisaćim stolom. Činilo se kao da je pretrpio napad ili srčani udar. Pozvan je liječnik, dok su zabrinuti pobočnici svog generala u naslonjaču nosili prema prozoru s pogledom na Königsplatz. Iznenadni kolaps Helmutha von Moltkea nije se mogao svesti na izravno određenu bolest. Iz nepoznatog razloga zapao je u zagonetno stanje transa bez svijesti koji je bez ikakvog prethodnog upozorenja svladao njegova fizička osjetila. Njegov metodičan i savjestan njemački duh nije računao s rukom sudbine koja mu je preko ponora od tisuću godina pružena u kritičnom trenutku njegove karijere, kako bi u povijesnom procesu spoznao svoju osobnu sudbinu.

125 9. POGLAVLJE PAPA U SJEDIŠTU VOJSKE ZAPLETENI PUTOVI SUDBINE NON CORPORE, TAMEN SPIRITU ET VIRTUTI "Među onima koji su se od doba Grgura Velikog u Rimu uspeli do papinske časti, nitko nije bio ravan papi Nikoli I ( ). Kraljevima i tiranima izdavao je naredbe, i prema njima se ponašao toliko zapovjednički kao da je vladar cijele kugle zemaljske. Bio je ponizan, pobožan i blag prema biskupima i svećenicima, koji su se na pravi način pridržavali zakona Gospodnjih, a prema onima koji su se odmetnuli s pravog puta bio je strašan i tvrd u svojim moralnim optužbama, tako da se s pravom vjerovalo da je Bog u našem vremenu stvorio drugog Iliju, ako ne u mesu, ono ipak u duhu i snazi. (Non corpore, tarnen špiritu et virtuti)'.' Regino von Prune. Kroničar iz devetog stoljeća Zabrinuti pobočnici koji su se okupili oko svog vrhovnog zapovjednika isprva su vjerovali da umire. Disao je tako tiho da se jedva čulo, a i bilo mu se jedva osjećalo. U otvorenim očima bio je prazan, beživotan izraz, kao da je sva svijest izbrisana. Ali, ma kako glavni časnik za smještaj ljudstva Helmuth Ludwig von Moltke u tom trenutku izgledao, ipak nije bio niti mrtav ni u nesvijesti. Naprotiv, doživljavao je novu svjesnost, koja je bila toliko koncentrirana, oštra i živa da je gotovo bolno osjećao kako mu se duša zaputila na put što je vodio tisuću godina u prošlost.

126 Sa svim pokretnim i raznobojnim slikama sna i s istom magičnom lakoćom s kojom san probija granice sređenog odvijanja vremena i trodimenzionalnog prostora, doživljavao je značajne epizode u životu jednog srednjovjekovnog pape. I kroz jedan neobjašnjiv proces višeg sjećanja što se sada probudilo u njegovoj duši postao je svjestan da ponavlja život pape Nikole I, pape koji je morao donijeti većinu najsudbonosnijih odluka Rimokatoličke crkve u srednjem vijeku. Ali, u labirintu njegove proširene svijesti koja je sada podizala most između stoljeća, očuvao je svoje Ja u liku zapovjednika stožera u dvadesetom stoljeću. Fasciniralo ga je vidjeti kako ta dva života, koja su kroz tisuću godina europske povijesti bila razdvojena, kao da se stapaju u jednu živu, cjelovitu sliku uzroka i posljedica. Činilo mu se kao da su zbivanja u životu tog uzvišenog pape kroz magični zakon preobrazbe isprepletena s događajima i osobnim okolnostima njegova sadašnjeg života. Još ga je više čudilo što u mnogim licima biskupa i kardinala što su znamenitog papu okruživala prepoznaje svoje bliske kolege iz njemačkog vrhovnog stožera! Jedan od srednjovjekovnih likova što ga je najjasnije prepoznavao bio je njegov slavni stric, feldmaršal koji je utemeljio vrhovni stožer i ostvario sjajnu pobjedu nad Francuzima. Ali, njegov stric nije nastupao onako kako ga je on imao u sjećanju, u odori njemačkog generala, nego u svečanom ruhu srednjovjekovnog pape. Naravno da je bilo određenih odstupanja kod oba lica, koja je međusobno ipak razdvajalo deset stoljeća, ali uz pomoć viših sposobnosti, koje su razotkrivale tajne u transformacijama ljudske fizionomije, bez daljnjega je bilo moguće uočiti njihovu srodnost. Na taj način svog je strica identificirao s papom Lavom IV, velikim "vojničkim papom", koji je organizirao obranu Rima i sam svoje vojnike vodio u bitku. Još veće iznenađenje prouzročilo je pojavljivanje visokog, suhonjavog i nervoznog generala Von Schlieffena u liku pape Benedikta II, pape koji je cijeli život proveo s time da očuva ravnotežu među neprijateljskim silama na istoku i zapadu te da karolinške careve podsjeti na njihov zavjet kako će Svetu Stolicu braniti od svih napadača. Nakon što se Von Moltke povukao iz aktivne službe, napisao je detaljno izvješće o tom jedinstvenom transcendentalnom doživljaju, koji je prema njegovu mišljenju bio autentično sjećanje na raniji život na zemlji te razotkrivao unutarnju strukturu karme i ponovnog rođenja.

127 Kada je pronašao dovoljno slobodnog vremena da razmisli o značenju onoga što mu je, kada je pred njim najednom bila podignuta zavjesa vremena, bilo otkriveno, činilo mu se izvan svake pameti da bi se jedan glasoviti papa, koji je svoj život posvetio Crkvi, vratio u reinkarnaciji zapovjednika Glavnog stožera odlučnog voditi rat protiv svog neprijatelja. On, u svakom slučaju, u tom nije mogao otkriti nikakav smisao. Ali, nakon što je mnogo mjeseci pokušavao razjasniti taj misterij, počeo je otkrivati cijeli niz logičkih poveznica između srednjovjekovnih papa devetoga stoljeća i vrhovnih zapovjednika i elite viših časnika njemačkog Glavnog stožera u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Ključ karmičke veze između tih dvaju nizova ličnosti koji su živjeli u vremenskom međuprostoru od tisuću godina pronašao je tek kada se udaljio od ideje da bi bitan čimbenik bila "religija" papa. Umjesto toga pokušao je pronaći sličnosti između načina života srednjovjekovnih crkvenih velikodostojnika i dnevnog rutinskog pogona časničkog zbora, primjerice stvari poput ćudoređa, običaja, osobnih prilika, držanja i gestikulacije. Ustanovio je i da su časnici Glavnog stožera živjeli odvojeno i odsječeno od onoga što se zbivalo oko njih. Također je shvatio da su gotovo u svakom pogledu živjeli isto tako povučeno kao i rimska kurija i da su vodili isti izolirani i pobožni život papa i kardinala koji su mislili samo na ispunjavanje strogih propisa jednog višeg religioznog poretka. I svi viši časnici elitnog korpusa bili su, poput časnih duhovnika, brižljivo izolirani od svih prljavština svjetovnog života, tako da nisu imali nikakve predodžbe o tom što se događa oko njih - npr. o pobjedonosnom pohodu industrije u modernoj Njemačkoj i novom valu građanskog blagostanja. I na isti način kao i ekskluzivni krug oko pape, također su na harmoničan način ujedinjavali dva međusobno sukobljena načela - apsolutnu autokraciju i najliberalniji mogući oblik demokracije. Kao i na papinskom dvoru, inteligencija i pravi talent cijenjeni su više od vojnih činova. Svi nositelji činova, od najviših generala pa do najjednostavnijeg satnika, slobodno su, često čak i strastveno, sudjelovali u diskusijama sve do trenutka dok ne bi bila donesena odluka. I iako se očekivalo da će mlađi časnici dane im zapovijedi izvršiti trenutno i bez ikakvog pitanja, ipak se pretpostavljalo da će svoje pretpostavljene savjetovati iskreno i bez poniznosti, kao što su to činili i srednjovjekovni prelati prema Svetoj Stolici.

128 No, ono što je Von Moltkea najviše zapanjilo bila je sličnost načelne zadaće što su je trebali ispuniti pape i moderni zapovjednici glavnih stožera. Najvažniji zadatak papa bio je izjednačiti odnose snaga između istoka i zapada, jer je na kocki neprestano bila egzistencija papinske stolice. Također, slično nizu papa prije tisuću godina, i zapovjednici stožera devetnaestog i dvadesetog stoljeća imali su zajedničku zadaću, što su je iz generacije u generaciju zavještali svojim nasljednicima. Pokušavali su štititi Srednju Europu, neprekidno ugroženu neuralgičnu točku između dvije potpuno različite i možebitno neprijateljske kulture na istoku i zapadu. A život vrhovnog zapovjednika i njegova stožera vrtio se oko provedbe Schlieffenova plana, koji je računao s ratom na dvije bojišnice, borbom Titana u kojoj je u pitanju sudbina nacije. Znamo li što je sam Moltke držao o autentičnosti svojih transcendentalnih vizija, možda ćemo njihov sadržaj smatrati nešto vjerodostojnijim. Na ovom bi mjestu možda trebalo spomenuti da je njemački vrhovni zapovjednik smatran nepodmitljivim i poštenim čovjekom koji bi ljutito odbacivao sve vrste neosnovanih nagađanja i čija je ljubav prema istini i do krajnosti točnoj privrženosti detaljima bila općenito respektirana. On je ustrajao u tome da mu je svijest tijekom cijelog transcendentalnog stanja bila jasnija i oštrija od njegove normalne svjesnosti u materijalnom svijetu; također je isticao da je osjećaj istine i stvarnosti intenzitetom nadmašivao sve što je osjećao u prijašnjim zgodama. 42 Središnja tema koja je na neki način davala sadržaj i smisao Von Moltkeovu bogatom transcendentalnom iskustvu bilo je Koplje sudbine. Nekoliko mjeseci ranije, prilikom jednog posjeta Beču, otišao je u riznicu kako bi ga pogledao. U to je doba sudjelovao na sastanku zapovjednika stožera njemačkih i austrijskih armija. Među ostalim bio je organiziran i kurtoazni posjet Hofburgu, tako da je iskoristio prigodu da dobro promotri "Sveto koplje" kojim je Chamberlain njemačkoga cara poticao na planove za osvajanje svijeta. 42 Po mnogočemu ovdje imamo situaciju usporedivu s onom zrakoplovnog maršala Lorda Downinga, čije je vizionarsko predviđanje kao zapovjednika RAFovih pilota lovaca bilo odlučujuće u bitki za Englesku. Downing je isto tako imao nadosjetilna iskustva zbog kojih su ga godinama ismijavali, dok se nije pojavila nova generacija koja je glasno hvalila njegovu promišljenost i čestitost.

129 U Riznicu je ušao u pratnji austrijskog zapovjednika glavnog stožera generala Konrada von Hötzendorfa, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Dok su dva muškarca koračala hodnicima promatrajući krunski nakit Habsburgovaca, nastavili su raspravu o kritičnoj međunarodnoj situaciji, utrci u naoružavanju i mogućnosti rata. Hötzendorf je iznio mišljenje da engleska, francuska i ruska politika opkoljavanja jasno dokazuju kako te zemlje namjeravaju pokoriti narode njemačkog govornog područja, te je smatrao da je rat neizbježan. U trenutku kada su dva generala stigla do Koplja, Moltke je kazao: "Bude li rat naša sudbina, svako će odgađanje, nažalost, predstavljati smanjivanje naših izgleda za uspjeh." Koplje je na njega ostavilo snažan dojam. Ali u srcu mu se nisu probudili samo suosjećanje i kršćansko strahopoštovanje pred uzvišenom žrtvom što ju je Isus Krist prinio čovječanstvu. Koplje kao da je iz njegove podsvijesti izvlačilo neobična sjećanja na neodgovorena pitanja. Kasnije je svojoj ženi, Elizi von Moltke, pričao kako je uvjeren da čavao pričvršćen na koplje sadrži odgovor na zagonetku o sudbini i slobodnoj volji. I sada, kroz transcendentalnu jasnoću kojom je doživljavao svijet pape Nikole I, na svoje je iznenađenje otkrio da je upravo to pitanje međusobno suprotstavljenih čimbenika - sudbine i slobodne volje - strašno mučilo srednjovjekovnog papu. U žestokoj kontroverzi na koji način čovječanstvo sâmo odražava Presveto Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, papa Nikola došao je do zaključka da volja Oca upravlja ljudskom sudbinom, no da se mogućnost slobodnog odlučivanja može svesti na spremnost sina na žrtvovanje. Prema mišljenju pape Nikole čovjek se, ne nauči li da su sudbina i sloboda u ljudskom životu međusobno izmiješane, zapliće u krivnju i samozavaravanje. Čovjek može ostvariti otkupljenje samo ako otkrije kako božanski poredak i ljudska sloboda oblikuju njegov osobni život. Na vrhuncu svoje transcendentalne vizije general Von Moltke spoznao je istinsko značenje Koplja sudbine te ga je sada promatrao i kao moćan apokaliptički simbol. Sada je shvaćao da oštrica koplja predstavlja sudbinu, djelovanje zakona moralne funkcije, koji zbivanja proteklih stoljeća preobražava u nove uzorke svjetskih događanja. Također je shvatio da čavao u koplju simbolizira sudbinu pojedinca neraskidivo povezanu s tkivom povijesnog procesa. Jedina mjera slobode ležala je u motivima i u načinu kako poje-

130 dinac reagira na dodijeljenu mu sudbinu. A ipak je osobni predložak sudbine, samo ako je prihvaćen s kršćanskom ljubavlju, otvarao put što je vodio do samospoznaje. Ako je Nikola iz devetog stoljeća gledao u budućnost, već je tada vidio kako se javlja današnji materijalizam, koji će kao neizbježna sudbina jednom pogoditi čovječanstvo na zapadu. U razvoju ljudske svjesnosti činilo mu se neizbježnim da će Europljani morati još dublje utonuti u trodimenzionalni svijet osjetila. Kardinal Anastasius (Bibliothecarius), njegov prijatelj i savjetodavac, vjerovao je kako čovjek Zapada samo takvim potonućem može stići do snažnog i samostalnog ega i razviti analitički intelekt neophodan za znanstveno ovladavanje zemljom. Ali kao cijenu za znanstveni način promatranja, čovječanstvo se u potpunosti mora odreći znanja o duhovnom svijetu i u cijelosti se vratiti na objavu Evanđelja. Kako Nikola, tako je i Anastasius prorekao da će doći vrijeme u kojem će u budućem materijalističkom razdoblju unutarnja čežnja pojedince potaknuti da u slobodi ponovno krenu u potragu za duhom. A ta razmišljanja, bez obzira na iznošenje "Pseudoizidorskih dekretala" 43 kod Svete Stolice, Nikolu su definitivno potaknula da duh pojedinca izvuče iz prvobitne podjele na tri dijela. Anastasius, koji je bio u stanju vidjeti nebeske duhove, uspio je primijetiti kako iz makrokozma zli duhovi bivaju bačeni u dušu čovjeka. I znao je da duhovi iz druge hijerarhije u trojstvu zla čovjeka mogu navesti na lažnu predodžbu kako fizički svijet predstavlja jedini stvarni svijet. Nakon Von Moltkeove smrti, dr. Rudolf Steiner, čovjek jedinstvenog dara, koji je po volji mogao čitati "Kozmičku kroniku", u suštini je potvrdio generalovu viziju. U dvama pismima upućenima dr. Walteru Johannesu Steinu, Eliza von Moltke dala je odobrenje da se ta potvrda objavi. Friedenau, 3. prosinca Poštovani dr. Stein! Sljedeću bilješku rado Vam stavljam na raspolaganje. Pismo dr. Rudolfa Steinera dana 28. srpnja Elizi von Moltke o papi Nikoli i njegovom savjetniku: 43 Papinska odluka (rješenje ili naredba).

131 "U 9. stoljeću 'savjetnik' je stajao uz Nikolu s pregledom nad kartom Europe. Nikolina dužnost tada je bila formulirati ideje koje bi istok trebale odijeliti od zapada. U tu podjelu bilo je umiješano mnogo ljudi. - O njima je 'savjetnik' sudio pregledom. Ali tada su ljudi bili bliski duhovnom svijetu. Postojala je svijest da duhovna bića dolaze i odlaze. No, stanovnici srednje i zapadne Europe nastojali su se udaljiti od duhovnih bića. Oni su se već tada morali pripremati za materijalizam. U Nikole i njegova savjetnika bilo je uočljivo mnogo neposrednog duhovnog utjecaja. Savjetnik je često govorio: 'Duhovi će se povući iz Europe, ali kasnije će Europljani čeznuti za njima. Europljani će svoje strojeve i naprave izrađivati bez duhova. U tom će biti vrlo uspješni. No, time u vlastitom krilu odgajaju zapadnjake koji će im ahrimansku kulturu dovesti do najvišeg vrhunca, a sebe će postaviti na njihovo mjesto?' Friedenau, 10. prosinca Poštovani dr. Stein! Vaša odana Eliza von Moltke r. grofica Moltke Huitfeldt I sljedeću bilješku rado Vam stavljam na raspolaganje za Vašu knjigu: Razgovor između pape Nikole i njegova savjetnika, kardinala, 17. lipnja 1924, po dr. Rudolfu Steineru priopćeno Elizi von Moltke: Papa: Zar da izgubimo ono što nam je donijelo spiritualno, nakon što je vijest o Raspetome nebo spustila na Zemlju? Savjetnik: Ono što je ostarjelo, neka uvene, smrt je samo novi život. Vidim život Europe kako se uzdiže iz pada Azije. Papa: Odluka će biti teška. Savjetnik: No, viši je duhovi žele, kako bi Ahrimanu pokazali pravi smjer, u duhovni život koji će od Franaka svijetliti prema istoku. I sjeverna svjetlost, koja također ima dušu, to mi je kazala kada sam za vedre ljetne noći na zavičajnom kamenju osluškivao glas što dolazi od Gabrijela, koji želi poroditi novu Europu. Papa: Jesi li siguran? Savjetnik: Ali sigurnost postoji samo gdje govore viši duhovi; a siguran sam da govore jasno. Papa: Možda govore jasno, ali također znam da stoljeća koja će slijediti tište naše duše. Eliza von Moltke r. grofica Moltke Huitfeldt

132 Pred generalom Von Moltkeom u njegovoj se viziji otvorila prostrana panorama što je obuhvaćala tisuću godina europske povijesti. Ona mu pokazuje kako se čovječanstvo, kao posljedica papinskog negiranja individualnog duha, koje je u nekoj ranijoj inkarnaciji bila njegovo vlastito djelo, korak po korak vraća u zatočeništvo predmetnog svijeta mjera, brojeva i utega u kojem kao da se u pitanje dovodi čak i sâmo postojanje ljudske duše. Doživio je kako je čovječanstvo tijekom materijalizma osamnaestog i devetnaestog stoljeća spopao velik san, tako da je zaboravljano duhovno podrijetlo čovječanstva, a povijesni je tijek promatran kao puki slučaj u darvinističkom razvoju. Mase se nisu bile sposobne vratiti na put spoznaje duha, već su se podale vjeri da najuzvišenije ideale treba tražiti u patriotizmu. I sada je tako neispravno shvaćen nacionalni ponos bio kriv za mobilizaciju armija kako bi se one međusobno rastrgle. Kada je general ponovno došao k svijesti, sa svoje je stolice podigao pogled prema vojnom liječniku koji se upravo pripremao da ga pregleda. Iako je izvanjski devet minuta bio u nesvijesti, dijagnosticiran mu je fizički kolaps zbog preopterećenja i iscrpljenosti. Stožerni časnici svih činova požurili su natrag na svoje različite dužnosti i smireno su govorili o tome kako je njihovom vrhovnom zapovjedniku potrebno samo malo odmora kako bi ponovno preuzeo svoj posao. Samo je general Von Moltke znao s kakvom će strašnom dilemom odsada biti suočen. Zapovijedao je najvećom vojnom silom što ju je svijet do tada vidio. Dva milijuna "spavača" prema planu je pohitalo na njemačke granice kako bi potukli i uništili daljnje milijune "uspavanih" vojnika francuskih, ruskih i engleskih armija. Veliki strah u srcima tih muškaraca svih nacionalnosti bio je isti: da će se u njima probuditi individualni duh i dovesti ih do spoznaje da svi dragocjeni patriotski ideali nisu bili ništa drugo doli sanjarske tlapnje. A najgore od svega bilo je da je sve upućivalo na to kao da se pred njima nalazi duga noćna mora smrti i sakaćenja u okrutnom paklu strjeljačkih rovova. Jer, sada se "papa" u zapovjedništvu armije u svojoj nutrini plašio da bi još samo rat, do sada nepoznatih razmjera, koji će se razvući u duljinu, čovječanstvo mogao navesti na to da uvidi neispravnost svojih uvjerenja i mjerila vrijednosti.

133 10. POGLAVLJE MUNJEVITI RAT IZ MILOSRĐA NEIZBJEŽNA SUDBINA "Moj sveukupni plan apsolutno je siguran. Naši neprijatelji nikad se neće moći oduprijeti njegovoj brutalnoj i jednostavnoj sili. U rukama bezobzirnog i odlučnog zapovjednika ne može se izjaloviti." General von Schlieffen General Von Moltke našao se pred teškom odlukom. U svjetlu svog novostečenog razumijevanja istinskog značenja osobne sudbine u tijeku povijesnog procesa, smrt svakog pojedinog vojnika, bilo da je riječ o Nijemcu, Francuzu, Rusu ili Englezu, osjećao je kao osobnu tragediju. A ipak, u ovako kritičnom trenutku bilo je nezamislivo napustiti službu vrhovnog zapovjednika. Već dvije godine sva strategija i taktika kao i planovi za mobilizaciju cijele njemačke vojske bili su usmjereni na pobjedničku bitku, koju treba realizirati pomoću Schlieffenova plana. A budući da je on osobno plan poboljšao, tako da će omogućiti munjevit prodor kroz Belgiju i da je poznavao svaku sitnicu u njemu, bilo je sâmo po sebi razumljivo da je morao zadržati zapovjedništvo. U skladu sa Schlieffenovim planom Pariz je trebao biti osvojen, a francuska armija nadjačana i 36. dana nakon prve zapovijedi za mobilizaciju prisiljena na kapitulaciju. Ukoliko čeličnom rukom i čvrstom odlučnošću preuzme inicijativu, još je uvijek postojala mogućnost izbjegavanja iscrpljujućeg rata koji bi stajao milijune ljudskih života. Iz milosrđa se odlučio za munjeviti rat. Kada je odluka jednom bila donesena, general Von Moltke čudio se što njegovo duhovno prosvjetljenje ni na koji način nije izmijenilo njego-

134 vu osobnu sudbinu. Sve se odvijalo kao i ranije; promijenio se tek motiv za način njegova postupanja. I tako se dogodilo da je djelovao slično kao i rimski centurion Longinus, koji je ratničko djelo također počinio iz milosrđa. Brutalna i robusna jednostavnost Schlieffenova plana, kada su njemačke trupe presjekle srce Belgije i upale u Francusku, pokazala se izuzetno djelotvornom. Dok su male borbene postrojbe zaustavile ruske armije na Istočnoj bojišnici, masa njemačke zapadne armije jurišala je prema naprijed i poput kose kojom je zamahnula divovska ruka opkolila Metz. Na krajnjoj desnoj strani armija generala Von Klucka prešla je Marnu i zauzela položaje 'u vidokrugu' Pariza. "Pobjeda u skladu s planom bila je, činilo se, izvan svake sumnje. General Von Moltke podnio je dnevno izvješće: Neprijatelj potučen na cijeloj liniji povlači se na svim točkama i ne može pružiti nikakav ozbiljniji otpor njemačkom prodiranju." Potom se tijekom jednog jedinog dana zbila cijela serija misterioznih nesporazuma i događaja koji će svoje krvave tragove ostaviti na stranicama povijesti. San generala Schlieffena bio je ponavljanje Hanibalove "bitke kod Kane". Ali, budući da desnom krilu nije uspjelo opkoliti francuske i britanske armije, sve je krenulo drugim tokom. General Von Kluck, koji je bio tašt i hvalisav i rado se uspoređivao s hunskim vođom Atilom, propustio je pridržavati se danih mu zapovijedi. Razmišljao je samo o vlastitom prestižu i dao se namamiti da napadne nezaštićeno krilo francuske armije što se povlačila. Tako je pred Parizom skrenuo, umjesto da ga opkoli. Ta taktička greška nije prouzročila samo kobnu prazninu između nadirućih njemačkih kolona, nego ih je izložila i strjelovitom protunapadu pokretljivijih francuskih i britanskih vojnih odjeljenja. Njemačke trupe bile su iscrpljene dugim napredovanjem; pojavile su se teškoće s opskrbom, a taktička je situacija bila nepregledna. General Von Moltke najednom se našao u situaciji u kojoj je bezuvjetno morao ubaciti rezervni korpus armije kako bi popunio kobne praznine između svojih očajnički zakrećućih armija. No, sada mu takve rezerve više nisu bile na raspolaganju, jer već se bio uljuljao u sigurnost te je sve suvišne snage poslao na Istočnu bojišnicu ne bi li ovladao opasnom situacijom što se ondje nazirala u borbi s Rusima.

135 Iz vrhovnog vojnog zapovjedništva u Luksemburgu, više stotina kilometara udaljenog od bojišnice, Von Moltke je odaslao stožernog časnika koji je trebao procijeniti Von Kluckov taktički položaj i pomalo brzopleto dao mu je pune ovlasti da odluči između daljnjeg napredovanja i trenutnog povlačenja. Tog provjerenog časnika, pukovnika Hentschea, naglo su spopali snažni bubrežni bolovi, koji su mu, čini se, zamutili moć prosuđivanja. Umjesto da donese sasvim razumljivu odluku i naredi po svaku cijenu neposredno probijanje, u skladu s prvobitnim planom, savjetovao je privremeno povlačenje preko Marne kako bi na taj način dobio vrijeme za kratko pregrupiranje kao pripremu za konačni napad. Bila je to prekretnica rata. Nestale su sve nade u munjeviti rat. Francuski otpor strašno se pojačao i neprijatelj je divljom hrabrošću uzvratio udarac. Nakon trke do obale počeo je smrtonosni "pat" rovovskog rata čije su se linije poput nagorjelih rana provlačile prostranstvima francuskog krajolika. Moderna oružja pokazala su se tri puta učinkovitijima u obrani nego u napadu, i sada je počeo uzajamni rat iscrpljivanja, do tada nepoznatom ogorčenošću. Sada su u Flandriji predstojale četiri godine smrtonosne borbe između izrešetanih ostataka drveća i rupa od granata. Jedina utjeha preostala vojnicima svih nacionalnosti, koji su sudjelovali u toj rovovskoj bitki, bila je slabašna nada da vode rat koji bi mogao spriječiti buduće ratove. Klopka se zatvorila. Ono što svijet nije htio dragovoljno čuti, sada je silom prilika morao učiti, ispijajući gorki kalež sudbine. Milijuni koji su u dubini duše bili protiv rata, sada su morali gledati kako u jednom jedinom danu bivaju ubijene stotine tisuća ljudi da bi osvojili deset metara teritorija i da bi rov pun štakora zamijenili drugim rovom. General Von Moltke, slomljen čovjek, razriješen dužnosti zapovjednika, plakao je zbog svijeta u kojem je bilo potrebno krvoproliće takvih golemih razmjera kako bi se spoznao u skrovitosti vladajući duh.

136 11. POGLAVLJE OSVRT POGLED U BUDUĆNOST General Von Moltke nije postao samo žrtveni jarac za neuspjeh Schlieffenova plana, nego mu je pripisana i odgovornost za ubilačko ludilo rovovskog rata što je uslijedio. Njegov stožer primijetio je da su mu početna izvješća o prvom, neprekinutom maršu na Belgiju i Francusku tjerala suze na oči. "Izgledao je iscrpljeno, izgubljena pogleda u očima i dubokih bora na licu", kazao je pukovnik Erich von Ludendorff nakon posjeta Moltkeovu Glavnom stožeru. "Na tom brigama ispunjenom licu nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se čovjek nalazi nasuprot pobjedničkom vojskovođi." Njegovi generalski drugovi, koji ništa nisu znali o sukobima sa savješću zbog kršćanstva, njegovo su ponašanje smatrali sigurnim znakom da su se vratile sva zbunjenost i neodlučnost iz onih dana kada mu je ponuđen položaj vrhovnog zapovjednika. Kakve nam koristi, pitali su, od vrhovnog zapovjednika koji ne vjeruje vlastitoj zvijezdi, čovjeka koji je toliko osjetljiv da ga progoni pomisao na ljudsku patnju koja je jednostavno povezana s vojničkim odlukama u ratu? Nakon što je zamijenjen generalom Erichom von Falkenhaynom, nije poduzimao nikakve pokušaje da bi se branio protiv optužbi koje su mu pripisivale odgovornost za ubilački rat što ga je prije svih predvidio i nastojao izbjeći. Tek nakon njegove smrti, godine 1916, dao je stvarno objašnjenje za sve što se dogodilo. Učinio je to s jedne više, neutralne točke, koja mu je omogućavala da bez unaprijed stvorenog mišljenja točno spozna zbog čega je Schlieffenov plan sasvim jednostavno morao doživjeti neuspjeh.

137 Bliska povezanost generala i njegove žene nakon njegove se smrti nije prekinula. Eliza von Moltke, koja je do tog trenutka također stekla nadosjetilne sposobnosti, sa svojim je mužem i dalje ostala u duhovnoj vezi. A kroz "inspiraciju", tj. ono što Pavao naziva "jezicima koji govore", mrtvi general se preko nje mogao oglasiti s viših razina vremena i svijesti. Mnogi od najbližih prijatelja obitelji Moltke redovito su se okupljali na tajnim susretima kako bi saznali što im ima priopćiti iz "Kozmičke kronike" vječne slikovnice u kojoj su nerazdvojno isprepletene prošlost, sadašnjost i budućnost. Eliza von Moltke tvrdila je da veze s njenim preminulim suprugom ni u kom slučaju nisu medijalne vrste. U skladu s njenim tumačenjem modernog spiritualizma, mediji u stanju transa nisu ni slutili o porukama što ih sami prosljeđuju. Vjerovala je da bi u mnogim slučajevima došlo do neke vrste demonske opsjednutosti, jer takvi mediji ne mogu odrediti vrstu duhovnih snaga što su prodrle u njihovu svijest i zaposjele im tijela. Nasuprot tomu, ona se sama, kako je tvrdila, kada bi kroz nju govorio njen muž nalazila u posve normalnom i svakidašnjem stanju svijesti. Iako su njegove riječi reproducirane njenim glasom, krug onih koji su slušali potvrdio je da su vrsta i način poruka nesumnjivo karakteristični za preminulog zapovjednika stožera. Ta priopćenja, zapisana 1916, sadrže proročanske vizije generala Von Moltkea o događajima što će se zbiti u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Zadubio se u "Kozmičku kroniku" te opisao što je saznao o sudbini Europe između i nakon Krista. Prorekao je da će razvoj ljudske svijesti tijekom dvadesetog stoljeća ostvariti velik napredak ako milijuni ljudi u sebi samima počnu osjećati nastajanje individualnog duhovnog identiteta (višeg Ja), te ako im iz toga izraste nov osjećaj moralne slobode i odgovornosti koji će ukloniti sve nacionalističke predrasude. U mnoštvu pojedinosti opisao je kako će Njemačka izgubiti rat i pod kojim će uvjetima Nijemci biti prisiljeni živjeti u sjeni Versajskog ugovora. Prorekao je kako će se radnička klasa probuditi i uvidjeti da je rat protiv njenih interesa i interesa cijelog čovječanstva te kako će velika većina poraženih njemačkih vojnika spoznati da u ratu, koji su im nametnuli zapadna politika sile, car i utjecajne plemićke obitelji, nisu predstavljali ništa drugo doli beznačajne figure.

138 Mogao je vidjeti kako će strahoviti pokolji u rovovima vojnike dovesti do spoznaje kako je patriotizam besmisleno potrošen za "ideju domovine" i bezuvjetnu lojalnost vođama nacije. Također je prorekao pad Romanovljevih i Hohenzollerna kao i drugih velikih dinastija koje su vladale tisuću godina, a sada će ih pomesti nove ideologije - poput fašizma i komunizma - s internacionalno postavljenim ciljevima. Također je naveo točne pojedinosti kako će Lenjin u Rusiji uspostaviti komunistički režim i na koji će način nastati nacizam u Njemačkoj. Možda najuvjerljivija točka tog fantastičnog proročanstva, izrečena kroz usta Elize von Moltke, vjerojatno je bila da je u njemu Adolf Hitler naveden kao budući vođa Trećeg Reicha, jer u to vrijeme bio je još nepoznat i potpuno beznačajan kurir u Listovoj regimenti na Zapadnoj bojišnici. To što je nepoznati Hitler već tada naveden kao dolazeći diktator nacističke Njemačke te da je čitav tok događaja, uključujući i rafinirane političke manevre i rasistička učenja što su mu pomogla da dođe na vlast, tako precizno prorokovan, nije bio rezultat nikakve neobjašnjive i sablasne igre pogađanja iz onostranoga. To bi trebalo značiti da priopćenja primljena preko Elize von Moltke nisu bila iste vrste poput senzacionalnih, ali nepouzdanih proročanstava jedne današnje njujorške "proročice", kojoj je misterioznim korištenjem neidentinciranih sila uspjelo točno proreći tragično ubojstvo predsjednika Kennedyja. Prognozu, kojom je tako začuđujuće točno opisan budući Hitlerov režim, Helmuth von Moltke promatrao je kao integrirajući sastavni dio gigantske perspektive koja je obuhvaćala kako povijest Europe tako i sudbinu: kao manifestaciju neizmjernog "vremenskog organizma" koji je postavio most preko stoljeća, od srednjeg vijeka do našega doba. Unutar tog vremenskog organizma vidio je da su nadolazeća zbivanja dvadesetog stoljeća bila karmička preobrazba povijesne scene koja se odigrala tisuću godina ranije. I mogao je razabrati kako iste, vodeće ličnosti, suprotstavljene u borbama u devetom i desetom stoljeću, da bi po svaku cijenu sudbinu Europe uzele u svoje ruke, sada ponovno nastupaju na Zemlji, ne bi li ostvarile moralne konzekvence svojih ranijih djela. Moltkeova "priopćenja" vrlo su opsežna i ispunjavaju nekoliko stotina stranica pisanih pisaćim strojem, a njihove fotokopije još i danas kruže tajnim gralskim grupama po Njemačkoj. One sadrže identifikaciju i opis ranijih inkarnacija mnogih politički najznačajnih ličnosti dvadese-

139 tog stoljeća. Ograničit ćemo se na četvoricu spomenutih ljudi koji su na neki način bili povezani s Longinusovim kopljem i ulogom što ga je ono igralo tijekom povijesti u dvadesetom stoljeću: Adolfa Hitlera, cara Wilhelma, Houstona Stewarta Chamberlaina i generala Ericha von Ludendorffa. Von Moltke je Adolfa Hitlera označio kao ponovno rođenog Landulfa od Capue, iz službe otpuštenog i ekskomuniciranog nadbiskupa koji je potražio utočište na Kalot Enbolotu na Siciliji, gdje je proširio strahovladu crne magije, i to u liku "Klingora" za kojega je Hitler bio uvjeren da je nekada bio on. Von Moltke opisuje kako će se strašni rituali te crne magije i njihovih pristalica, među kojima je najznačajniji bio grof Terra de Labu, vratiti kao demonski okultizam jezgre nacističke partije. Njegovo predviđanje Hitlerovog munjevitog uspona koji će ga iz mraka povesti u visine moći i sramote uključivalo je i uzbudljivo proročanstvo da je on novi kandidat za Longinusovo koplje. Preuzet će ga od propadajuće kuće Habsburga i time će raspiriti rat koji će Njemačku moralno uništiti i pretvoriti u zadimljenu gomilu ruševina. Car Wilhelm u tim se priopćenjima javlja kao biskup Rothard, kao Lisac iz Soissona, koji je smatran osobito neugodnom osobom koja je papi Nikoli I u Rimu "Pseudoizidorske dekretale" predočila kao autentične. Kljasta ruka cara prema Moltkeovu je mišljenju karmička osveta za tu u devetom stoljeću počinjenu prijevaru. Prvobitni motiv za krivotvorenje cijele serije dekretala što su izdani u devetom i desetom stoljeću, bio je da se htjelo pribaviti važne dokumente kojima bi se mogla dokazati vrhovna vlast pape nad svjetovnom vlašću careva i kraljeva. Ti dekretali pripremali su put za stotinama godina duge krvave inkvizicije kojima je zastupnik Kristov u Rimu vršio vlast nad životom i smrću svih ljudi koji bi se drznuli sumnjati u dogme njegove Crkve. Von Moltke je sada tvrdio da su se iste lukave osobe koje su izradile te perfidne srednjovjekovne krivotvorine u devetnaestom i dvadesetom stoljeću ponovno pojavile na zemlji kako bi sada, u suprotnosti nepatvorenim kršćanskim idealom o jednakosti svih ljudi, objavile isto tako lažnu teoriju o "nejednakosti rasa". Zloćudni eksponent te lažne rasne teorije bio je Houston Stewart Chamberlain koji je vješto povezao Wagnerove rasističke teorije s Nietzscheovom idejom o dolasku "nadčovjeka" kako bi na taj način ostvario san o nadmoćnosti arijske rase. I još jednom se pokazalo da je Moltke

140 bio u pravu kada je prorekao da će Chamberlain Hitlera proglasiti dugo očekivanim "njemačkim mesijom". William Shirer prvi susret između Chamberlaina i Hitlera opisuje na sljedeći način: "Taj Englez vršit će najveći utjecaj na Treći Reich, koji je nastao tek šest godina nakon njegove smrti, a čiji je dolazak on pretkazao. Njegove rasne teorije i njegove predodžbe o zadaći Njemačke i Nijemaca preuzeli su nacionalsocijalisti koji su ga prikazivali kao jednog od svojih proroka... Chamberlainove spise Hitler je vjerojatno upoznao u svojem bečkom razdoblju... U Mein Kampfu izražava svoje žaljenje što su Chamberlainove spoznaje u Drugom Reichu tako zanemarivane. Chamberlain je bio jedan od prvih intelektualaca u Njemačkoj koji su Hitlera i Njemačkoj, bude li ga slijedila, proricali blistavu sudbinu. Hitler ga je upoznao u Bayreuthu, i iako je Chamberlain bio bolestan, napola oduzet te razočaran njemačkim porazom i padom carstva Hohenzollerna, i iako je bio pred slomom svih svojih nada i proročanstava, bio je oduševljen mladim rječitim Austrijancem. 'Izvršit ćete velika djela', pisao je Hitleru dan potom, 'ni trenutka se moja vjera u Njemačku nije pokolebala, no moja su nadanja, moram priznati, nisko spala. Jednim ste potezom promijenili moje duševno stanje. To što Njemačka u krajnjoj nuždi rada jednog Hitlera svjedoči o njenoj životnosti... Neka Vas Bog čuva!' Sugestivna moć što ju je Hitler isijavao djelovala je zamamno na ostarjelog, bolesnog filozofa i obnovila je njegovu vjeru u narod koji je on izabrao za svoj i htio ga uzvisiti... Na 70. rođendan Chamberlaina, 5. rujna 1925, Völkische Beobachter objavio je pet stupaca velik hvalospjev u kojem su Osnove devetnaestog stoljeća slavljene kao "Evanđelje nacionalsocijalističkog pokreta". Šesnaest mjeseci kasnije, 11. siječnja 1927, filozof je otišao s ovoga svijeta s nadom da će sve što je propovijedao i proricao pod božanskim vodstvom novoga njemačkog mesije ipak postati stvarnost." 44 Vjeruje se da su misterij krvi Isusove i legenda o koplju, kojim je ona prolivena, bile glavne teme razgovora ostarjelog Chamberlaina i Hitlera dok su se susretali u Wahnfriedu, u domu obitelji Wagner. Alfred Rosenberg, prorok Antikrista u Protokolima sionskih mudraca, bio je taj koji je 44 William L. Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha.

141 čovjeku što se osjećao progonjen demonima hipnotičkim glasom predstavio bivšega kaplara. Sukladno Chamberlainovim teorijama, arijska krv je bitan čimbenik za uzgoj budućeg gospodujućeg naroda. Od rođenja, čovjek je krvlju što teče njegovim žilama predodređen biti ili uzvišen član gospodujućeg naroda ili će kao "podčovjek" biti proklet na život u ropstvu. Tu teoriju preduhitrio je Gestapo - i prije SS-ovih saveza mrtvačkih glava i koncentracijskih logora - pa čak i plinskih komora! A, ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće provesti da prije toga nije bilo utvrđeno da je Isus Krist bio arijskog podrijetla. Tek kada bi bilo utvrđeno da je Isus Krist bio arijski bog, tada bi progon nižih rasa postao vjerskim križarskim ratom. Jedan Himmler, jedan Heydrich i Eichmann tada bi bili u položaju da masovna ubojstva "ljudi niže vrste" proglase ispunjavanjem vjerske dužnosti - inkvizicijom protiv manje vrijedne krvi. Iako sadržaj razgovora između te dvojice muškaraca koji su dijelili tajnu sudbinskog koplja nikada nije postao potpuno poznat, odjek Chamberlainovih riječi bio je taj koji je Rosenberga kasnije inspirirao na pisanje nacističke biblije rasizma, Mita dvadesetog stoljeća. Jedno je sigurno: Chamberlain je uvjerio Hitlera da mora izmiješati vjeru i politiku kako bi gospodujućem narodu podao novi izgled. Chamberlaina, čije su se sposobnosti proricanja na mističan način izgubile nakon katastrofalnog neuspjeha ofenzive na Zapadnoj bojišnici početkom Prvoga svjetskog rata, spopalo je neobično uzbuđenje koje je za ostatak života iznova razbuktalo njegove ranije vizionarske snage. Je li to bio trenutak u kojem je Hitler, oči u oči s čovjekom koji će ga proglasiti njemačkim mesijom, proživio svoje preobraćenje u zlo? Možda je ugledao kako iznad bivšeg kaplara lebdi duh Lucifera s kovrčom na čelu i banalnim brkom. "Hitler je čovjek koji budi duše, instrument mesijanskih sila", izjavljivao je on. "Ovdje je novi vođa što ga je Bog poslao njemačkom narodu koji se našao u krajnjoj nuždi." Iskovana je posljednja karika u lancu. Prorok arijskog kršćanstva pružio je ruku oruđu Antikrista u njegovom strašnom križarskom pohodu za ugnjetavanje slobodne volje čovječanstva. Von Moltke je smatrao kako mu je najveća greška u životu bila što je neograničenu moć dao upravo onom čovjeku koji će više od svih ostalih utirati put i postati glasnik nacionalsocijalizma - generalu Erichu von Ludendorffu.

142 Von Moltke je bio jedan od prvih koji je primijetio koje izvanredne organizacijske sposobnosti i predanost pozivu krase tog čovjeka kao još relativno mladog stožernog časnika. Njemu, Ludendorffu, povjerio je provođenje planova mobilizacije i planiranje proboja kroz Belgiju. Kasnije se Ludendorff pokazao previše revnim i zanemario je zlatno pravilo stožernog korpusa, kada je kriomice ušao u političku arenu i pokušao se založiti za jačanje armije. Von Moltke više nije mogao sačuvati svog štićenika kada je ministar rata zatražio njegovo izravno premještanje na službu u pukovniji. Njegova prva mjera u početku mobilizacije bila je da je Ludendorffa vratio natrag u stožer i dao mu neograničene ovlasti glede napada na Belgiju, zadatak kojem se ovaj posvetio bezobzirnim angažmanom. Negdje u to vrijeme Moltke je donio sudbonosnu odluku da Ludendorffa unaprijedi u generala i pošalje ga na Istočnu bojišnicu kao zapovjednika stožera. Hindenburg, vremešni pješadijski general, povučen je iz mirovine da bi služio kao galionska figura pod čijom će zaštitom Ludendorff moći izdavati svoje zapovijedi. Ludendorffovi slavni i odlučujući trijumfi u bitkama kod Tannenberga na mazurskim jezerima bile su dvije zaista značajne njemačke pobjede tijekom Prvoga svjetskog rata. Ruske armije, koje su brojčano bile četiri puta jače od njemačkih, opkoljene su i uništene. Bio je to početak Ludendorffova munjevita uspona na vlast. U dvije godine postao je stvarnim vojnim diktatorom Njemačke. Dok je živio, Von Moltke nije požalio što je unaprijedio tog čovjeka koji se pokazao neupitnim strategijskim i taktičkim genijem i pokazivao upravo zbunjujuću sposobnost da u ispravnom trenutku donese ispravne odluke, a posjedovao je i odgovarajući autoritet da nadzire njihovo provođenje do najsitnijih detalja. Tek nakon smrti Von Moltke je progovorio o zlu što se neizbježno moralo dogoditi zbog generala Ludendorffa, kojega je sada identificirao kao reinkarnaciju pape Ivana VIII, crkvenog kneza, kojega je kao suurotnika Landulfa II od Capue u devetom stoljeću bio najgori glas u cjelokupnoj povijesti Rimokatoličke crkve. Da Von Moltkeova pretkazanja o kasnijim zbivanjima u dvadesetom stoljeću nisu bila toliko nevjerojatno precizna, mogli bismo doći u napast da povjerujemo kako je Eliza von Moltke, koja je tvrdila kako izvješćuje o iskustvima svoga muža nakon smrti, podlegla opasnoj obmani, a

143 možda čak i poludjela. No, tomu proturječi činjenica da su riječi što su prelazile preko njenih usana točno pretkazale sve važne događaje u kasnijem Ludendorffovu životu, uključujući i pomoć što ju je pružao tada još nepoznatom Hitleru pri njegovom usponu na vlast. Promatramo li Ludendorffa s potpuno općenitog, ljudskog aspekta, lako ćemo spoznati koje su strahovite posljedice za čovječanstvo morali imati njegov genij, njegove odluke i djela. Ludendorff, primjerice, nije planirao samo svaki detalj u taktičkoj povredi belgijske neutralnosti nego je također bio taj koji je s bojnog polja pokrenuo prvi zračni napad našega stoljeća, bombardiranje civilnog stanovništva u Lüttichu. Također je bila Ludendorffova ideja da Francuze namami u zamku Verduna, s namjerom da ih ondje sasječe na najbesmisleniji način što ga je svijet ikada vidio. A sa svojim napadima iz dubine po prvi puta je proveo strategiju koja je najavila pokretnu taktiku infiltriranja, tako karakterističnu za Drugi svjetski rat. Kao vojni diktator Njemačke također je bio odgovoran što su sva područja javnoga života stavljena u službu rata. Na taj način stvorena vojna vlada na neki je način bila predložak totalne uprave u Hitlerovom Trećem Reichu. U to doba posijano je i prvo sjeme progona Židova, kada je Ludendorff javno obznanio da se tisuće mladih Židova nisu odazvale pozivu pod zastavu i da se većina njemačkih Židova bavila poslovima koji nisu predstavljali nikakav pozitivan doprinos za ostvarenje pobjede. Ludendorffova odluka da izda zapovijed njemačkim podmornicama za potapanje svih brodova, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, koji održavaju trgovinske odnose s Velikom Britanijom, dovela je do toga da se u rat umiješala i Amerika. Time ne samo da je rat definitivno odlučen na štetu Njemačke, nego je time predsjednik Wilson dobio snažno pravo odlučivanja pri sastavljanju Versajskog ugovora koji je u poratno doba izazvao toliko opravdanog bijesa i nezadovoljstva. Vjerojatno najdrastičniju odluku stoljeća Ludendorff je donio kada je Lenjina i njegovu "ćeliju" što se sastojala od trideset marksista u zapečaćenom željezničkom vagonu iz Švicarske kroz Njemačku dao prebaciti u Rusiju. Sam Lenjin se protivio da krene na put i samo Ludendorffovi znatni novčani prilozi i jamčenje osobne sigurnosti uspjeli su ga uvjeriti u suprotno. Ludendorffova je namjera bila da u srcu Rusije uspostavi pe-

144 tu kolonu. Samo zahvaljujući Ludendorffu, i isključivo njemu, pješak u toj političkoj šahovskoj igri pretvorio se u kraljicu. Komunistički blok i željezna zavjesa već su tada, kod te sudbonosne odluke njemačkoga generala, bacale svoju sjenu. A ipak, kada se radilo o proklinjanju "židovskomarksističke opasnosti", vodeću riječ u poratnoj Njemačkoj imao je Ludendorff. Najveći zločin Ludendorff je počinio protiv vlastitog naroda, jer već znao je da njemačke armije ni u kom slučaju neće moći ostvariti konačnu pobjedu. Usprkos tomu - a možda i da bi produžio vrijeme vlastite, osobne moći - milijune Nijemaca poslao je u besmislenu smrt rovovskog rata. I kada je konačno uvidio da je rat neopozivo izgubljen, bez oklijevanja je krivnju za njegov završetak prebacio na socijaldemokrate. Time je odgovornost za kapitulaciju uspio nametnuti civilnoj vladi i tako stvoriti pretpostavke za pojavu legende o nožu u leđa. Nije trebalo previše nagovaranja kako bi se Ludendorffa, kada se nastanio u Bavarskoj u Ludwigshöhe, potaknulo da podrži začetke nacionalsocijalističke partije. Satnik Ernst Röhm, čija su vojnička junaštva Ludendorffu bila poznata, predstavio mu je Hitlera. Oba muškarca, general i kaplar sa Željeznim križem drugoga reda, uskoro su ustanovili da imaju zajedničku rasnu ideologiju, da su obojica htjeli srušiti Weimarsku Republiku te da su bili jedinstveni u mržnji i preziranju svih Židova! Uskoro se Ludendorffu odori počeo pojavljivati na paradama Jurišnih odreda nacista te je podržavao Hitlera u njegovim govorima na skupovima i demonstracijama. Hitleru je bilo jasno što za ugled znače ime i slava najvećeg živućeg njemačkog generala. Njegova prisutnost na njihovim susretima nacističkoj je partiji dala ugled u očima časničke klase i desno usmjerenih krugova u cijeloj Njemačkoj. Hitler je bio usredotočen na to da partiju ne prepusti Ludendorffu i time provede kontrarevoluciju jer u političkom koncertu nije htio biti druga violina. Brzo je spoznao da Ludendorff nema smisla za politiku. Ono što je Hitler prije svega naučio iz razgovora s Ludendorffom bila je značajna činjenica da vodeća elita časničkih udruženja ni u kom slučaju nije nedodirljiva, nego su se u političkoj areni ponašali kao "djeca nedorasla oružju" te se sukladno tomu prema njima moglo i postupati. Također nema sumnje da je stvarni pobjednik kod Tannenberga, koji je Slavene promatrao kao nižu rasu, Hitlerovu pozornost usmjerio prema istoku i u njemu probudio snove o osvajanju golemih ruskih prostranstava.

145 Kada su nacisti pokušali pučem preuzeti vlast u Bavarskoj te su bavarskog predsjednika vlade Kahra u početku prisilili na suradnju, Ludendorffovo sudjelovanje opasnom je pothvatu dalo određen autoritet. Ali puč nije bio dovoljno pomno planiran i propao je, budući da je Hitler propustio koncentrirati svoje ljude na strateški važnim točkama. Umjesto toga, glavna kolona nacista, predvođena Ludendorffom i Hitlerom, marširala je prema središtu Münchena, i to prema Marienplatzu, gdje su upali u usko grlo te su bili uhićeni. Kada je policija s nekoliko puščanih plotuna otvorila vatru, Hitler je pobjegao, dokje Ludendorff nastavio sam marširati dalje s prijezirom odguravajući policijske karabine. Iako je puč doživio fijasko, proces koji je uslijedio Hitleru je pružio priliku da pored imena znamenitog generala učini poznatim i svoje ime. Optuženičku klupu iskoristio je kao političku platformu kako bi diskreditirao Von Kahrovu kompromitiranu vladu. Hitlerove riječi po prvi puta su se čule izvan granica Bavarske, a njegovo ime krasilo je naslovne stupce svjetskoga tiska. Jednostavno je zasjenio najznačajnijeg vojskovođu Prvoga svjetskog rata, pretvorio je proces u trijumf za vlastitu stvar, kujući tako posljednju kariku lanca koja je klijajuću nacističku partiju u patriotskom žaru povezivala s konzervativnim krugovima njemačkog stanovništva. Dok se Hitler pripremao da u zatvoru Landsberg odsluži petogodišnju kaznu i iskoristi vrijeme za pisanje prvog sveska knjige Mein Kampf, general Erich von Ludendorff tiho se povukao na svoje imanje Ludwigshöhe, odakle je vojsku Weimarske Republike optužio da je spriječila puč. Zakleo se da nikad više neće odjenuti njemačku časničku odoru, jer je tom izdajom obeščašćena. Svoje posljednje godine proveo je pišući pogrdne tekstove protiv Židova i slobodnih zidara, a na kraju i protiv zlodjela katolicizma - svi pape bili su zakleti neprijatelji čovječanstva! Iz najdubljih dubina svoje podsvijesti proklinjao je papu Ivana VIII iz devetog stoljeća, mračni lik za kojeg je general Von Moltke tvrdio kako se u njemu reinkarnirao sâm Ludendorff.

146 12. POGLAVLJE ČOVJEK KOJI JE BIO GLADAK MEDU NOGAMA KLINGOR DVADESETOG STOLJEĆA U zamku Kalot Enbolot, poznatom po svojoj čvrstoći, zbila mu se ta sramota. Kralj je Klingora, naime, iznenadio pronašavši ga kod svoje žene kako spava u njenom zagrljaju. Za taj topli krevet morao je ispaštati. Rukama kraljevim bi među nogama glatko izrezan, jer domaćin je smatrao kako je to njegovo pravo. Obrezao ga je tako da nijednoj ženi više nije mogao poslužiti za razonodu. Od toga su mnogi ljudi zapali u nevolju. Ne u zemlji Perziji, nego naprotiv u Persidi bijaše magija izmišljena. Onamo je otputovao i sa sobom kući donio mnoga znanja o vještinama magije, tako da može učiniti što god želi. Zbog sramote što se dogodila njegovom tijelu, mrzi sve ugledne muževe i žene i veseli se u dubini srca može li im razoriti veselje. Wolfram von Eschenbach: Parzival Dietrich Eckart nazvan je duhovnim utemeljiteljem nacionalsocijalizma. No, bila to istina ili ne - isti nadimak dobio je, naime, i Chamberlain - Adolf Hitler u svakom ga je slučaju označio kao onoga od kojega je proizišao najveći utjecaj na njegov život i ispunjenje njegove zadaće. U Mein Kampfu Dietricha Eckarta opisao je "kao jednoga od najboljih, koji je svoj život posvetio buđenju svoga, našega naroda: kroz pjesništvo i kroz razmišljanje, a na kraju i djelom". Iza tog naizgled nevinog nekrologa kojime Hitler završava svoj Kampf, krije se neslućena i strašna tajna, jer Eckartovo "djelo", prije nego što je umro, bilo je uvođenje Hitlera u čudovišni, sadistički i magični ritual,

147 nalik ritualima što ih je Landulf II u devetom stoljeću izvodio na Kalot Enbolotu. Opis tog rituala, uz čiju su pomoć u nazočnosti članova društva Thula otvoreni Hitlerovi okultni centri, koji bi možda uslijedio na tom mjestu, mogao bi se čitatelju koji ne poznaje povijest i običaje ritualne magije učiniti teško razumljivim, a možda i nevjerodostojnim. Iz tog razloga najprije ćemo se potruditi za nuždu pružiti podlogu za razumijevanje tog vjerojatno najvažnijeg trenutka u životu Adolfa Hitlera. Prije nego se pozabavimo okultnom strukturom društva Thule, tj. njihovim aktivnostima na pojedinačnim stupnjevima te vrstom i načinom na koji je njihova tajna, najuža jezgra došla do toga da se bavi tako jezovitim oblikom "astrološke magije", krenut ćemo s objašnjavanjem nekih značajnih pojedinosti o Eckartu. Dietrich Eckart i Adolf Hitler uskoro su otkrili da su srodne duše koje su još u najranijoj mladosti imale mnogo toga zajedničkog. Eckart, primjerice, iako je bio vrlo nadaren student, nije uspio doktorirati pravo, jer ga je zanimalo previše toga što je bilo izvan njegove struke, a naginjao je i piću. Konrad Heiden, novinar iz Münchena koji je poznavao Eckarta, opisuje ga kao "neukorijenjenog, nahuškanog i sve prije negoli besprijekornog tipa, koji je već s trideset godina u Berlinu vodio život skitnice i sam sebe smatrao pjesnikom. Hitleru je mogao ispričati kako je (kao i sam Hitler) stanovao u bezbroj utočišta za beskućnike i noćio na klupama u parkovima, jer su ga - u njegovom slučaju - židovske spletke spriječile da postane uspješan autor. 45 A i Dietrich Eckart je, isto kao i Hitler u početku, transcendentalnu svijest ostvarivao upotrebom opojnih sredstava. Iako je Eckart prvobitno zapravo bio ovisan o morfiju, te je zbog odvikavanja mnogo puta ležao u bolnicama, eksperimentirao je i s mnogim drugim sredstvima, među ostalim i s takvima koja izazivaju stanje što ga danas nazivamo "psihodeličnim doživljajima". Dvadeset godina ranije (1886) njemački farmakolog Ludwig Lewin objavio je prvo znanstveno djelo o meksičkom kaktusu i njegovom senzacionalnom djelovanju na svijest i živčani sustav. Mnogi, među ostalima i engleski filozof Havelock Ellis, objavljivanjem Lewinova istraživanja dali 45 Konrad Heiden: Der Führer (Victor Gollancz).

148 su se navesti na eksperimentiranje s pejotlom, tvari iz kaktusa što djeluje na svijest. Dietrich Eckart pripadao je jednoj grupi u Berlinu koja je pejotl koristila u prakticiranju novopoganske magije. Eckartova reakcija na droge i njegova neobuzdana priroda tijekom razdoblja odvikavanja konačno su dovele do toga da je duže bio zatvoren u psihijatrijskoj klinici gdje se družio samo s mentalno poremećenima. Ondje mu se konačno pružila prilika da izvede nekoliko svojih odbijenih djela koja su sadržavala novopoganske obrede, scene iz germanskih saga i iz legendi oko Svetoga grala. "Njegov dramski talent", kaže Heiden, "konačno je pronašao svoj forum. U tom domu za duševno poremećene, pacijente je mogao koristiti kao glumce." A ukoliko je naša informacija točna, u jednom od tih komada bila je riječ o tajanstvenoj legendi o Koplju sudbine i u njemu se pričalo kako je koplje tijekom srednjega vijeka postalo talismanom moći. Bilo bi pogrešno vjerovati kako Eckart nije imao stvarnoga dara, jer kasnije je načinio izvanredan prijevod Ibsenova Peer Gynta, a njegovi tekstovi o nordijskoj mitologiji doprli su do širokog kruga, ni u kom slučaju nezahtjevnih čitatelja. U godinama koje su neposredno slijedile Prvom svjetskom ratu, nastanio se u Schwabingu, umjetničkoj četvrti Münchena, i ondje je pod naslovom "Auf gut deutsch" 46 izdavao senzacionalistički propagandni list, šaljiv, dobro informiran, ali krajnje pristran tjednik. Kao i Hitler, imao je osnovni stav o povijesti, a njegova omiljena tema, ne uzimajući u obzir rasističku ideologiju, bila je uskrsavanje islama. Njegovo znanje o muslimanskim invazijama na Europu te o umjetnosti, arhitekturi i religioznom simbolizmu arapske kulture bilo je stvarno prilično opsežno. Dietrich Eckart sebe je smatrao reinkarnacijom Bernharda od Barcelone, jedne ličnosti iz devetog stoljeća, koja je bila mjerodavna figura u tajnoj interakciji s arapskim svijetom. Njemu se pripisivalo da je pomoću crne magije držao u šahu karolinšku vojsku u Španjolskoj. Eckart je putovao među arapskim plemenima u sjevernoj Africi, a posjetio je i gradove gdje su se nalazila stara središta srednjovjekovne Španjolske, među ostalim Granadu i Barcelonu. I, na što ćemo se kasnije još vratiti, poduzeo je posebno putovanje na Siciliju gdje su se stapale intrige devetog stoljeća. Odavde, gdje je svoje sjedište imao i Klingor iz legende o gralu, Arapi su svojedobno bili potaknuti na zauzimanje južne Italije. 46 Bez uljepšavanja.

149 S takvim zanimanjem Eckart je pratio tragove Friedricha Nietzschea koji je također bio revni istraživač islamske kulture. A - kao i Nietzsche - i on je bio strastveni obožavatelj Schopenhauera i mnoge sate života utrošio je na proučavanje orijentalne filozofije i vježbanje joge. Nije osobito teško zamisliti kako su svi ti vrlo različiti interesi pobudili živu Hitlerovu pozornost, nadopunjavajući ono što je autodidaktički usvojio. Četrdeset članova društva Thula koji su sudjelovali na povijesnom sastanku Njemačke radničke partije kako bi prvi puta pogledali Hitlera, sačinjavali su izuzetno šaroliko društvo! Neki, poput primjerice Antona Drexlera, bili su politički usmjereni i raspolagali su tek neznatnim spoznajama o okultizmu, što je bilo upravo dovoljno da bi poslužilo kao osnova njihovih rasističkih ideja. Drugi, poput dr. Guthbertleta, koji je tom prilikom izradio horoskop Adolfa Hitlera, bili su bezopasni sljedbenici. Tek uska jezgra kojoj je Eckart naložio da prisustvuje sastanku stekla je nešto opsežnije znanje o okultnim odnosima. Oni su bili članovi najrazličitijih loža, pokreta i društava, koji su manje-više bili usko povezani s novoprobuđenim zanimanjem za orijentalnu filozofiju i ritualnu magiju. Postojanje te uske, čvrste jezgre društva Thule bilo je nepoznato običnim članovima, koji su očekivali skori dolazak njemačkog mesije. Možda nije bila slučajnost što je francuski filozof René Guenon upravo u to doba upozoravao da bi se takve novopoganske grupe, koje se bave obrednom magijom, lako mogle pretvoriti u nesvjesno oruđe viših sila koje bi čovječanstvu mogle donijeti neslućene strahote: "Likovi lažnih mesija što smo ih do sada doživjeli izvodili su tek vrlo mala čuda, a njihove su se pristalice lako dale preobratiti. Ali tko zna što u svom krilu krije budućnost? Imamo li na umu da likovi lažnih mesija nikada nisu bili ništa drugo doli manje ili više nesvjesna oruđa onih koji su ih dozvali, a razmišljamo li o pojedinim nizovima pokusa, izvođenima u naše doba, neizbježno dolazimo do zaključka da je pritom bila riječ samo o pokusima, u neku ruku eksperimentima što se ponavljaju u različitim oblicima sve dok ne uspiju... Ne da mi okultisti ili spiritisti sami ne bismo bili dovoljno jaki obaviti pothvat takve vrste. Ali, ne bi li se iza takvog pokreta moglo skrivati nešto mnogo opasnije, o čemu njihove vođe nemaju pojma, budući da su i oni sami tek nesvjesna oruđa više demonske sile?"

150 Dietrich Eckart nije pripadao prvim članovima društva Thula, a priključio im se samo s namjerom da pokret iskoristi za vlastite ciljeve. On je već bio upoznao takozvanog grofa Heinricha von Sebottendorfa, koji je društvo Thula osnovao kao ogranak antisemitske lože što je pripadala starom germanskom redu. Eckartu nije trebalo dugo kako bi otkrio da je taj "plemić", koji se u stvarnosti zvao Rudolf Glauer, rođen u Dresdenu kao sin vlakovođe. Rudolf Glauer je isticao da ga je prema turskom pravu Heinrich von Sebottendorf službeno usvojio, te da s pravom nosi grofovsku titulu. Eckart nije ni pokušao javno ga raskrinkati, jer ne bi bio rado potkopao ugled i moć grupe što ga je ona u Bavarskoj upravo bila počela stjecati. Rudolf Glauer se, nakon pustolovnog života pomorca, u dobi od dvadeset i šest godina nastanio u Turskoj. Tijekom trinaest godina koliko je radio kao inženjer i nadzornik jednog velikog imanja u Turskoj, u slobodno se vrijeme posvećivao sufi-meditaciji i orijentalnoj filozofiji. Također ga se snažno dojmila suvremena teozofska literatura, osobito spisi madame Blavatsky, a ideju oživljavanja mita o Thuli zahvaljivao je gotovo isključivo njenom trosveščanom djelu Tajna doktrina. Sâm Glauer nije raspolagao nikakvim nadosjetilnim sposobnostima. Od madame Blavatsky sasvim je jednostavno preuzeo groteskne opise magičnih odnosa što su vladali u iščezloj kulturi Atlantide, kao i kulisu mitološkog svijeta Edde, u kojem bogovi, divovi, ljudi i životinje vode krvavu borbu za preživljavanje. Nadovezao se na prastaru legendu o Niflheim Muselpheimu i Midgrad te joj dodao teozofske ideje o magičnom odnosu kozmosa, zemlje i čovječanstva. Prorekao je da će se u krvi arijske rase tijekom dvadesetog stoljeća razviti latentne sile i sposobnosti. Tada bi se na zemlji trebali pojaviti "nadljudi" koji bi njemački narod trebali pozvati na preuzimanje svoje slavne baštine i odvesti ga do vladavine nad svijetom. Prvobitne ideje modernih sljedbenika Thule bile su izuzetno zbrkane i naivne. Rafinirane verzije legende o Thuli razvijene su tek u vrijeme Dietricha Eckarta i generala Karla Haushofera. Kasnije su dalje razrađene pod vodstvom SS Reichführera Heinricha Himmlera, koji je izvršio pritisak na veliku grupu njemačkih znanstvenika kako bi svoje znanje uložili u mit o nadmoći njemačke rase. "Svaki Nijemac jednom nogom stoji u propaloj 'Atlantidi' u kojoj barem jedno prilično ugledno nasljedno imanje može nazivati svojim vlas-

151 ništvom", kazao je Hermann Rauschnig, otpadnički gaulajter Danziga, kada je htio objasniti zašto su se Nijemci tako lako dali zavesti rasističkim ideologijama. Ideja o domovini još je pojačana u Hitlerovom djetinjstvu njegovom sklonošću za teutonsku mitologiju. U Beču je čak pisao krvoločne drame o epskim junacima Edde, čija su djela, kako je vjerovao, nastavila živjeti u njemačkoj krvi i u njegovim žilama. Sada su ga njegovi novi drugovi u društvu Thula odveli u kozmološki i magični svijet koji je doveo do reinkarnacije Thule u dvadesetom stoljeću. Unutar društva Thule legenda o Thuli, stara kao i njemački narod, uvijek je iznova tumačena na različite načine. A Hitler je od Eckarta uskoro naučio razliku između grube propagande za široku publiku i za mnoge srednje krugove angažmana, nasuprot informacijama koje su bile dostupne samo tajnoj čvrstoj jezgri, koja je prakticiranjem ritualne magije dosegla više stupnjeve uvida. Pàuwels i Bergier, koji nisu znali razliku između grube promidžbe za masovnu uporabu i dubljeg, skrivenog znanja unutarnjeg kruga društva Thule i međusobno su ih brkali, u svojoj su uspješnici The Dawn of Magic dali sjajan opis Thule: "Vjerovalo se kako je Thula bio otok, negdje daleko na sjeveru. Kod Grenlanda? Ili Labradora? Kao i Atlantida, i Thula je smatrana magičnim središtem jedne nestale kulture. Eckart i njegovi prijatelji vjerovali su da nisu propale sve tajne Thule. Bića, koja su posredovala između ljudi i drugih nositelja inteligencije iz onostranoga, posvećenicima će staviti na raspolaganje zalihu sila koje će Njemačku moći dovesti u položaj da ponovno zavlada svijetom i postane kolijevkom dolazeće rase nadljudi, koji su rezultat mutacije ljudskih vrsta. Jednoga dana te će legije krenuti kako bi uništile sve što se nalazi na putu duhovnom određenju zemlje, a njihovi vođe bit će ljudi koji sve znaju i svoju snagu dobivaju iz izvora sve energije, a vode ih velikani staroga svijeta. To su približno bili mitovi na kojima se zasnivalo Eckartovo i Rosenbergovo učenje i koje su ti "proroci" nekakvog magičnog socijalizma ulili u Hitlerovu medijalnu svijest." Jezgra društva Thula sastojala se samo od sotonista koji su se posvetili crnoj magiji. To će reći da su se bavili isključivo time da pomoću obreda svoju svijest istreniraju za opažanje zlih i neljudskih inteligencija u univerzumu, te da otkriju mogućnost komuniciranja s tim inteligencijama. A u tom je krugu najupućeniji u tajne bio Dietrich Eckart.

152 1. Carska kruna, jabuka, žezlo, carski mač i mač sv. Mauricija. Ove su carske regalije poznate pod zajedničkim imenom "Reichkleinodien". Mogu se vidjeti u Beču, u Riznici Hofburg. Mač sv. Mauricija nacisti su zamijenili s Longinusovim kopljem. 2. Longinusovo koplje, često nazivano Mauricijevo koplje, sada se sastoji od dva dijela međusobno spojena srebrnim koricama. Čavao s Kristovog križa umetnut je u oštricu i fiksiran zlatnim, srebrnim i bakrenim nitima. Bazu šiljka koplja ukrašavaju zlatni križevi.

153 WELTGESCHICHTE IM LICHTE DES HEILIGEN GRAL DAS BAND I NEUNTE JAHRHUNDERT WALTER JOHANNES STEIN ORIENT-OCCIDENT-VERLAG STUTTGART - DEN HAAG - LONDON 3. Povijest svijeta u svjetlu Sv. grala dr. Waltera Johannesa Steina. Heinrich Himmler, zapovjednik SS postrojbi, naredio je uhićenje dr. Steina ne bi li ga primorao da radi za Ahnenerbe, Nacistički okultni ured. Nakon njegovog bijega u Englesku, u Berlinu je tiskano "piratsko" izdanje njegove knjige. 4. Novčić s likom pape Nikole I i slika istoga pape oko 500 godina nakon njegove smrti. Vidi poglavlje "Papa u sjedištu vojske - zapleteni putovi sudbine".

154 5. Walter Johannes Stein, bečki znanstvenik koji je umro u Velikoj Britaniji godine, znao je više o osobnom životu Adolfa Hitlera od bilo kojeg drugog čovjeka. Pratio je Hitlerovu karijeru od njegovih studentskih dana u Beču do trenutka kada je osobno zatražio pravo nad Kopljem nakon pripojenja Austrije Za Drugoga svjetskog rata osobno je savjetovao Sir Winstona Churchilla o umu i motivima nacističkog vođe.

155 6. Lubanja Lazara u gralskoj crkvi u Ansbachu, Njemačka (vidi poglavlje "Koplje kao simbol kozmičkog Krista")

156 7. Deva iz Toursa u Niedermünster nosi križ koji sadrži relikvije obrezivanja Isusova (vidi poglavlje "Devina grba i nedokučiv smiješak Sfinge") 8. Deva bez jahača završava svoje putovanje ispred crkve sv. Otilije u Niedermünsteru, koja je u devetom stoljeću postala središtem Svetoga grala.

157 9. ( i 12. ) Četiri pisma Elize von Moltke, supruge generala Von Moltkea, zapovjednika Glavnog stožera carske njemačke vojske u Prvom svjetskom ratu, dr. Steinu.

158 10.

159

160 13. Ilustracija iz djela alkemičara i okultista Basiliusa Valentinusa. Slika prikazuje Parsifala, Gawaina i Feirifisa, trojicu vitezova u potrazi za gralom ispred pustinjačkog prebivališta Treverizenta. Simboli na putu što vodi na brdo odnose se na vježbe i kušnje kojima su se vitezovi morali podvrći kako bi postali posvećenici grala. Alkemija potrage za gralom iscrpno se opisuje u poglavlju "Abeceda grala s crnom magijom".

161 14. Rudolf Steiner nedugo nakon što je na bečkom Sveučilištu stekao titulu doktora. 15. Prvi Goetheaneum, što ga je izgradio Steiner, nacisti su spalili u Silvestarskoj noći 1922/1923.

162 16. Crtež Rudolfa Steinera koji prikazuje "Dopellgänger". Motiv sa staklenog prozora u Dornachu, Švicarska.

163 16. Rudolf Steiner radi na kipu Isusa Krista kao Predstavnika čovječanstva. S lijeve strane nalazi se glineni model drvenog, 9 metara visokog kipa. Kip prikazuje trenutak pokoravanja hijerarhije zla - Lucifera, Ahrimana i Azura.

164 18. Ahrimanova glava što ju je Rudolf Steiner izrezbario u drvetu i prorekao da će Antikrist u drugoj polovici 20. stoljeća biti rođen u Americi. 19. Lucifer, duh lažnog ponosa, a iznad njega antiduh vremena.

165 20. Houston Stewart Chamberlain. Englez odlikovan Željeznim križem koji je Hitlera proglasio njemačkim mesijom. 21. Dietrich Eckart tvrdio je kako je otvorio Hitlerove okultne centre vida. 22. Profesor Karl Haushofer koji je Hitlera nadahnuo na osvajanje svijeta. 23. Albrecht Haushofer s ocem za kojeg je tvrdio da je na čovječanstvo pustio s lanca Zvijer Apokalipse.

166 24. General Helmuth von Moltke, vrhovni zapovjednik koji je bio u potrazi za Svetim gralom i sebe smatrao reinkarnacijom pape Nikole I iz devetog stoljeća. 25. General Erich Ludendorff, njemački vojni diktator u Prvom svjetskom ratu.

167 26. Grupa nacista koja je Koplje sudbine zakopala podno tvrđave u Nürnbergu, gdje je pronađeno 30. travnja 1945, istoga dana kada se Hitler ustrijelio u svom berlinskom bunkeru. Slijeva: Karl Holz, neznanac u pozadini, Julius Streicher, Willi Liebel, Hans von Obernitz i dr. Benno Martin.

168 Iako su se prvi jasni znaci ponovnog rađanja stare magije u naše vrijeme mogli utvrditi u Engleskoj, upravo je zapadnjački mentalitet imao gotovo nepremostivih teškoća da povjeruje u postojanje bilo kakvog oblika magije. Možda je razlog tomu da je ideja na kojoj se zasniva prakticiranje magije počivala na vjeri u harmoniju univerzuma i čovječanstva, tj. makrokozma i mikrokozma. Zapadnjačko mišljenje, zarobljeno materijalizmom, takav način razmišljanja smatra neznanstvenim, a današnji prosječan čovjek želi, barem što se tiče starijih generacija, poput Shakespeareovog Hamleta svakako vjerovati u postojanje "duhova". Njemački, u tom smislu sasvim protivan stav, odražava se u početnim redcima prisvajanja Goetheova Fausta: "Gle, tu ste opet, lelujaste sjene, što odavna vas mutan pogled zna. Bi 1' duh moj kušo vezat vas uz mene? Zar još mi mami srce tlapnja ta? Nagrnule ste! dobro oživljene Na djelo vas iz magle zovem ja; Dah čarobni što oko vas se vije Sad mladošću mi grudi opet grije." Njemačka duša također je prožeta razumijevanjem odnosa između neba i zemlje, kao što dolazi do izražaja u iskonskoj jezgri teutonske mitologije te u njemačkoj književnosti i filozofiji. Takvo vjerovanje u magičnu harmoniju između makrokozma i mikrokozma doseže svoj vrhunac u Goetheovim djelima, osobito u Faustu: (Faust otvara knjigu i uočava znak makrokozma) "Ha! u tom čudnom znaku kakav čar! I kakva radost u meni sad buja! Života, sreće sveti ćutim žar, Sve žile, živce ta mi mladi struja. Je 1' Bog napisao te znakove, Što nutarnje stišavaju mi bune, Što jadno srce radošću mi pune I nagonom tajanstvenim mi, gle,

169 Otkrivaju svud snage prirode? Zar Bog sam? Sinulo mi već! Ja vidim, u tim čistim crtama Djelotvorna se narav meni otkriva..." (promatra znak) "Gle, kako tka se u cjelinu sve, U jednom drugo živi, djeluje! A sile se nebeske dižu, spuštaju I zlatna vjedra jedna drugoj dodaju! Na krilima blagoslovljenim one S nebesa stižu, kroz zemlju romone, I skladno cijelom vasionom zvone! U Goetheovu svjetonazoru, koji je magične prirode, kako duhovna tako i tjelesna egzistencija čovjeka u odnosu su s cijelim univerzumom, zvijezdama, suncem i planetima. Isto tako malo kao što je čovjek ograničen na svoje fizičko tijelo, što ga Goethe smatra odjećom duše i duha, ni zvijezde ne možemo shvatiti besmislenim, trodimenzionalnim vrijemeprostor-kontinuum, okruženima gomilama. Goethe je nebeska tijela prije držao vanjskim, tjelesnim manifestacijama nadnaravnih bića: viših, ne-ljudskih inteligencija koji u svojim putanjama isijavaju duhovne, kvalitativno vrlo uzvišene sile. Niti oni, upućeni u znanje o staroj mistici, niti moderni okultisti, makrokozam nisu shvaćali u pojmovima prostora i vremena, već su ga promatrali više kao sfere transcendentalne svjesnosti. Pristalice obredne magije, bez obzira na to bijele ili crne, svoju svijest nastoje proširiti na stanje što ga nazivaju "astralnom svjetlošću" planetarnih sfera. Svrha njihovih magičnih obreda je kanaliziranje kozmičkih sila ili njihovo "reflektiranje" iz dubina vlastitoga bića. A kao pomoć u ostvarivanju toga cilja kod obreda koriste cijeli niz znakova, simbola, boja i oblika koji bi magičaru trebali olakšati komunikaciju s osobitim silama kojima bi on htio služiti. Sljedeće glavno načelo zapadnjačke magije je vjera u to da dovoljno uvježbana ljudska volja može ostvariti doslovno sve. Citat velikog teologa Josepha Glanvilla iz sedamnaestog stoljeća sažima to učenje na divljenja vrijedan način: "A volja se nalazi u onom što ne umire. Tko poznaje misterije volje sa svom njenom snagom? Jer Bog je samo snažna volja ko-

170 ja svojom upornošću prožima sve stvari. Čovjek se ne predaje anđelima ili u krajnjem slučaju smrti, osim slabošću vlastite volje. Pogonska sila svake magije je oblikovana volja magičara. Svi dodaci obrednoj magiji - svjetla, boje, krugovi, trokuti, mirisi - nisu ništa drugo doli pomoć koja će volju magičara pretvoriti u plamteću rijeku čiste energije." 48 Čitamo li taj kratak sažetak o značenju i ciljevima obredne magije, spoznat ćemo da je Adolf Hitler još u razvojnim godinama u Beču prekoračio prag magičnog doživljaja, gdje nije dopro samo do više razine svijesti nego je probio i zavjesu osjetila i uspostavio vezu prema antiduhu, koji je bio povezan s Longinusovim kopljem. A još više od toga, kada je u studenom oslijepio od iperita i kada je silom prilika u stanju transa ležao u vojnoj bolnici u Pasewalku, osjećao je neposrednu harmoniju između univerzuma te fizičkih i fizioloških procesa vlastitog tijela. Na njegovom putu samoinicijacije već je prevladao razinu magičara amatera i okrenuo se bolnom i neposrednom iskustvu. Oblik ritualne magije pomoću kojega je Dietrich Eckart nadalje inicirao svog učenika Adolfa Hitlera, nalikovao je jezovitoj seksualnoj magiji Aleistera Crowleyja i bio je dijelom pod njegovim utjecajem. Loža Aleistera Crowleyja "Astrum Argentinum" bila je konačni rezultat kratke i izuzetno dvojbene "renesanse" astrološke i obredne magije prakticirane u Engleskoj tijekom druge polovine devetnaestog stoljeća. To čudnovato ponovno pojavljivanje srednjovjekovne magije usred viktorijanskog društvenog sloja u svojim se začecima može svesti na slobodnog zidara imenom Robert Wentworth Little, koji je godine osnovao "Societas Rosicruciana". U slobodno zidarstvo ugradio je stare običaje rozenkrojcera i nove obrede, jer je time htio pružiti svježe impulse ritualima što su u labirintu mrtve simbolike odavno izgubili svoje prvobitno značenje i uvjerljivost. Ali ono što Little nije mogao predvidjeti bilo je da će kasniji članovi lože krenuti s novim nastojanjima, koja su bila u potpunoj suprotnosti s uzvišenim moralnim tradicijama slobodnih zidara. Takav zastranjujući pokret bila je loža "Golden Dawn" (Zlatno jutarnje rumenilo) od koje su nacisti dobili indirektan poticaj za vlastito okultističko djelovanje. 48 Francis King: Ritual Magic in England.

171 "Golden Dawn" je osnovan pod velom tajanstvenosti, a i danas su još u optjecaju mnogobrojne verzije njezina postanka. No, samo je jedno, čini se, sigurno: njezino osnivanje može se povezati s očigledno slučajnim pronalaskom dokumenata u Nürnbergu, što su sadržavali do tada nepoznate i izuzetno djelotvorne obrede inicijacije. Među članovima pet loža što su se nalazile u Engleskoj i Parizu bilo je mnogo viđenih osoba poput, primjerice, dobitnika Nobelove nagrade W. B. Yeatsa, Florence Farr, upravitelja Abbey Theatrea i bliskog prijatelja Bernarda Shawa, te sir Geraida Kellyja, predstojnika Royal Academy. 49 Daljnji razvoj "Golden Dawna" godine našao se u dubokoj krizi. Bratstvo je svoju povelju o utemeljenju zaklade i obrede za prvih pet stupnjeva primilo od matične lože u Njemačkoj s kojom je vodilo opsežnu korespondenciju. Ali niti jedan jedini član "Golden Dawna" nikada nije posjetio njemačku ložu niti susreo nekog od njenih članova. Oduševljeni magičari amateri već su se našli na opasnom terenu. Kada je nirnberška loža odbila isporučiti četiri uzlazna stupnja koji su vodili do direktne komunikacije s hijerarhijama viših inteligentnih bića, zavladalo je zaprepaštenje. Možda bi loža "Golden Dawn" završila tiho i nedramatično da se čovjek imenom Samuel Liddell Mathers nije ponudio priskočiti u pomoć svojim drugovima u nevolji. Na generalnoj skupštini lože svojim je iznenađenim slušateljima priopćio kako je sam uspostavio vezu sa silama koje su mu priopćile neophodne obrede i stupnjeve Drugog bratstva. Međutim, on nije komunicirao s nebeskim hijerarhijama, nego s hijerarhijom "nadljudi" - tajnim vođama Trećega bratstva. Mathers, sin uredskog činovnika iz Londona, pohađao je gimnaziju i tijekom vremena o njemu se počelo govoriti da raspolaže temeljitim spoznajama o okultnim pitanjima. Ali, usprkos svom oštrom umu i svom opsežnom okultnom znanju, kod ostalih članova nikada nije bio omiljen. Iako je nepobitno posjedovao duhovno oruđe, njegovi kolege ipak su dvojili mogu li mu u tako značajnom problemu pokloniti vjeru. Ali, kada se odlučivalo o njegovom začudnom otkriću, novi obredi i njihova autentičnost prihvaćeni su s uvjerljivom većinom. 49 Ostali članovi bili su, među ostalima, Algernon Blackwood, Annie Horniman, intimni prijatelj Yeatsa, Sax Rohmer, Bram Stoker, autor Drakule, Arthur Machen i Peck, kraljevski astronom. Usp. također The Golden Dawn R. G. Torrensa.

172 Poput većine nazočnih, i Mathers je bio pod snažnim utjecajem Tajne doktrine madame Blavatsky, osobito njenim profinjenim opisom "moćnih čuvara vječnih misterija velike bijele lože najupućenijih". I pretpostavljalo se da su ti najupućeniji, koji vjerojatno nevidljivi djeluju iza promjenjivih scena povijesti, bili upravo oni "nadljudi" s kojima je Mathers bio u vezi. Ali, pročitamo li njegove opise, pronalazimo upadljive sličnosti s neustrašivim i okrutnim duhom što ga je vidio Adolf Hitler kada se prvi puta našao pred Kopljem. '"Što se tiče tajnih vođa Bratstva na koje se pozivam i kojima zahvaljujem ovdje objavljenu istinu Drugoga bratstva, ne mogu ispričati ništa,' kaže Mathers. 'Ne znam čak ni njihova ovozemaljska imena, a i rijetko sam ih vidio u njihovim fizičkim tijelima... Moji susreti s njima pokazali su mi koliko je običnom smrtniku teško, ma koliko napredovao, podnositi njihovu prisutnost... Time ne mislim da sam tijekom svojih rijetkih susreta s njima imao isti osjećaj intenzivne psihičke depresije što se običava javljati s gubitkom magnetizma. Naprotiv, imao sam osjećaj kako sam u vezi sa strahovitom silom koju mogu usporediti samo s ustrajnim djelovanjem munje koja za nevremena udara u neposrednoj blizini i zagušljivim djelovanjem etera izaziva teškoće u disanju. Uza sve moje iskustvo u okultnom radu, ne mogu zamisliti da bi netko, manje uznapredovao posvećenik, i pet minuta mogao izdržati takav napor a da ne umre... jer je psihičko opterećenje nakon svakog susreta užasno i popraćeno izljevima hladnoga znoja i krvarenjem iz nosa, usta i ušiju'." Mathers je kasnije postao zaštitnikom jednoga od najzloglasnijih "crnih maga" dvadesetog stoljeća - Aleistera Crowleyja. Crowley je po prvi puta čuo za "Golden Dawn" dok je još studirao u Cambridgeu. Pristupio je bratstvu godine Pripremne stupnjeve prošao je brzo i sigurno, ali pristup krugu upućenih odbijen mu je zbog neprimjerenog načina života. A kada ga je Mathers, koji je osujećivao njegove mogućnosti da se ondje uspne do majstora adepta, inicirao u parišku ložu bratstva, bio je to povod žestoke svađe tijekom koje je "Golden Down" hitno raspuštena. Kada je Aleister Crowley osnovao vlastitu ložu "Astrum Argentinum", uskoro je odbacio amatersku tehniku kulta i ozbiljno se upustio u to da crnu magiju počne prakticirati u novom, djelotvornijem obliku. U usporedbi s Crowleyjem, cijelo članstvo "Golden Downa" može se usporediti s uspavanim marionetama ili s onima koji se zabavljaju šaradama.

173 Crowley je malo-pomalo pronašao put do one vrste crne magije kojom se Klingor bavio prije tisuću godina. Njegova proučavanja koncentrirala su se na sve oblike seksualne magije i godine dosegao je deveti stupanj jedne opskurne tajne lože u Berlinu - "Ordo Templi Orientis", koja se bavila isključivo seksualnom magijom. Pomoću autoseksualne magije - neke vrste magične masturbacije - napredovao je i ostvario najviše stupnjeve u kojima je seksualni čin zauzimao središnje mjesto ceremonije, a sudionici su pili "životni eliksir" smiješan od muških i ženskih izlučevina. 50 Tijekom vremena u kojem se Crowley nastanio u "Abbey of Thelema" (samostanu Thule) na Siciliji, upustio se u još perverznije i sadističkije seksualne metode. Njegove orgije sada su obuhvaćale žrtvovanje životinja, heteroseksualne orgije, krvava bičevanja i sodomiju, jer je otkrio da sadistički obredi pružaju jasan uvid u kategorije zla i daruju fenomenalnu magičnu snagu. Tada je krenuo srednjovjekovnim stopama Landulfa II od Capue, Klingora antigrala, koji je sa svog Orlovog gnijezda u dvorcu Merveille "vladao svim duhovima, dobrim ili zlim". Tijekom jednog noćnog posjeta u Klingorovu dvorcu na Kalot Enbolotu, Crowley je po prvi puta dozvao Antikrista, životinju objave, što se u Beču prikazala Ernstu Pretzscheu i Guidu von Listu; bio je to isti onaj apokaliptični duh koji se tijekom jedne spiritističke seanse društva Thule u Münchenu očitovao i Dietrichu Eckartu te Alfredu Rosenbergu. Richard Wagner opisao je scenu u kojoj Klingor, okružen zavodljivim djevojkama cvijeća, u svom magičnom vrtu izvodi astrološko-magične obrede, koji su bili izvori sve njegove moći. Prilikom jednog putovanja na Siciliju Dietrich Eckart tražio je mjesto na kojem se nalazio Klingorov dvorac, što ga Wolfram von Eschenbach naziva Kalot Enbolot, a u drugim se srednjovjekovnim pričama o gralu naziva Château Merveille (Dvorac čuda). Na uzvisinama Monte Castella, na jugozapadu Sicilije, otkrio je napušteni hram Erix u kojem su svećenice antike nekada čuvale orakul (proročanstvo) božice ljubavi Venere. I Eckart je to "orlovo gnijezdo" visoko u nepristupačnim planinama identificirao kao Qualat al-bellut, Utvrdu hrastova što su je 840. godine zauzele trupe Abu-f Kal-Aghlab-ihn-Ibra- 50 Usp. Francis King: Ritual Magic in England.

174 hima, arapskog sultana koji je osvojio i Palermo i na cijelom otoku uveo afrički islam. Prema iskazima srednjovjekovnog ljetopisca Echempertusa, bio je to samotno položen dvorac u koji se sklonio Landulf II kada je otkrivena njegova suradnja s arapskim napadačima. Ovdje je vladao Landulf, pun gorčine što su ga muž i braća jedne plemenite dame koju je silovao kastrirali, predajući se sotonskim obredima arapske astrološke magije što su terorizirali južnu Europu i u devetom stoljeću promijenili tijek povijesti. Dietrich Eckart nesumnjivo je temeljito uspoređivao Crowleyjevu seksualnu magiju i "astrološku" magiju Landulfa II. Iako bi Crowleyjev snažan i djelotvoran oblik magije izmamio niz zlih duhova i stavljao mu na raspolaganje moćne sile, nitko od onih koji su sudjelovali u njegovim obredima nije imao nikakvih posljedica, to znači da nije bilo nevinih i nenamjernih žrtava. U Landulfovu magiju spadale su, međutim, i ljudske žrtve. Ako su istinite te legende, što su iz tog mračnog devetog stoljeća europske povijesti predajom stigle do nas, tada su ti obredi što su se obavljali na Kalot Enbolotu uključivali strahovite torture! Tako bi žrtvama, primjerice, rasparali trbuh, polako bi im izvlačili crijeva, a prije nego što bi im izvadili utrobu, u tjelesne otvore bi im zabijali kolce i zazivali duhove mraka (Incubi) neka oskvrnu djevice otete iz njihovih obitelji. Svaki od tih jezivih obreda bio je određen prirodom i hijerarhijskim stupnjem zazvanih đavolskih duhova, a u tu su svrhu korišteni odgovarajući astrološki znakovi i simboli. Takvim sramotnim sredstvima Klingor devetog stoljeća otvarao je centre u astralnim tijelima vlastitih pripravnika viđenju makrokozmosa i davao im moć nad svim kraljestvima elementalnih duhova između neba i zemlje. Poznata je činjenica da je društvo Thule između ostalog bilo "društvo ubojica". Također je dokumentima potvrđeno da su održavali tajna suđenja na kojima su optuženi i osuđeni mnogi nevini ljudi. Njihova djelatnost policijskim je službama bila dobro poznata, jer neki od starijih policijskih časnika u to doba i sami su bili pristaše ili sljedbenici Thule. Tako je primjerice Pöhner, čelnik minhenske policije, i sam pripadao najužem krugu oko Eckarta. Profesor Allan Bulock citirao je Pöhnerov znameniti odgovor kada mu je postavljeno službeno pitanje da li mu je poznato nešto o postojanju političkih bandi ubojica u Münchenu: "Da, ali ima ih premalo!" Dobro obaviješteni o tim aktivnostima, a i sami nastojeći spriječiti razjašnjavanje tih zločina i pus-

175 titi krivce da se nekažnjeno izvuku, bili su i zamjenik šefa policije Wilhelm Frick, kasniji Hitlerov ministar unutarnjih poslova i neko vrijeme Himmlerov neposredni pretpostavljeni, te bavarski ministar pravosuđa Franz Gürtner, koji je za svoju ranu suradnju s nacistima nagrađen postavljanjem za ministra pravosuđa Trećeg Reicha. Ne uzimajući u obzir 300 ili više političkih ubojstava počinjenih između i 1921, na području Münchena bio je velik broj ljudi koji su iščezli pod misterioznim okolnostima i prijavljeni kao nestali, pri čemu se najčešće radilo o Židovima ili komunistima, i među njima treba tražiti krvne žrtve što ih je nakon obreda astrološke magije ubijao krug oko Dietricha Eckarta i Thule. Iako je objavljen niz knjiga koje nagovješćuju da su se takvi obredi odvijali, nema konačnih dokaza o tome da su te nesretne žrtve takvim magijskim incijacijskim obredima mučene do smrti. No, postoje naznake druge vrste od strane tajnoga kruga iniciranih u gral, koji su bili sposobni vidjeti te rituale u onom višem obliku svijesti poznatom među okultistima kao astralna projekcija. Duhovna glava posvećenih - kasnije ćemo se još vratiti na to - bio je čovjek imenom dr. Rudolf Steiner, koji je bio najveći kršćanski adept Europe. 51 A od jednog od svojih najbližih suradnika, dr. Waltera Johannesa Steina, po prvi puta je saznao o okrutnostima što se pripisuju obrednoj magiji kojom je Dietrich Eckart otvarao "unutrašnjost" Adolfa Hitlera kako bi ga osposobio za komunikaciju sa "silama". Ovo neće biti pokušaj podrobnog bavljenja time. Neka bude dovoljna naznaka da su bili neizrecivo sadistički i užasni, u nekom smislu mnogo strašniji od tretmana što su ga preživjeli ljudi koji su Hitlera pokušali ubiti te su zato polako zadavljeni klavirskim žicama što su visjele s kuka za meso jedne klaonice u Berlinu. Hermann Rauschnig, nacistički gaulajter koji je prebjegao na zapad, najjasnije je prepoznao Hitlera kao Klingora dvadesetog stoljeća: "Prije svega Hitler je uspaljeni izvor zaraze nesigurne, neprirodne seksualnosti, koji svuda oko sebe lošim zračenjem zagađuje i truje atmosferu. Ništa 51 Budući da Hitler pred duhovnim pogledom dr. Rudolfa Steinera nije mogao sakriti nikakve aktivnosti, proglašen je najvećim neprijateljem nacističke partije, a prvi neuspjeli pokušaj ubojstva Steinera dogodio se već na kolodvoru u Münchenu.

176 u okolini toga čovjeka nije prirodno i nepatvoreno; skriveni odnosi, surogati i simboli, nadomješteni osjećaji i skrivene požude - ništa se ne može svesti na prirodne instinkte. 'Kada bi Hitler samo znao kako bi dobro bilo uzeti svježu i prirodnu djevojku!' kazao je Forster, drugi Hitlerov gaulajter." Hermann Rauschnig: Razgovori s Hitlerom Rauschnig je Hitlera prvi put posjetio u njegovoj utvrdi u stijenama, "Barbarossi", i opisao je ono što je ondje vidio. Nakon što je prošao kroz stjenovitu pukotinu, te se gotovo sto metara vozio dizalom prema gore, stupio je u zgradu staklenih zidova što je ležala skrivena duboko u snježnoj pustoši bavarskih planina. Ali, kada je stupio u Hitlerovo svetište, trenutno je osjetio takvu odvratnost da se zaprepašteno trgnuo. Visoko gore, iznad svijeta, daleko izvan dosega običnih smrtnika, sjedio je Hitler, kao na prijestolju, "zureći van u vječnost". Ali na zidovima tog orlovog gnijezda, u kojem je Hitler, izobličen od mržnje, na rubu ludila sanjao o osvajanju svijeta, visjele su slike opscene, ničim prekrivene golotinje, koje su bez bilo kakvih umjetničkih ambicija zorno prikazivale najgore seksualne perverzije. Osim Rauschniga, niti jedan od drugih vodećih Hitlerovih biografa nisu uspjeli ustanoviti da bi seksualna perverzija zauzimala središnje mjesto u Hitlerovom životu. Tim pitanjem oni se bave tek sporadično, pod naslovima poput: "Je li Hitler bio impotentan?", ili "Hitlerov stav prema ženama". Nitko od njih nije shvaćao da je nevjerojatna seksualna perverzija predstavljala stvarnu bit njegova života, izvor njegovih medijalnih i proročanskih talenata, i da je bila motiv svih njegovih djela kojima je zadovoljavao svoju sadističku osvetu prema čovječanstvu. Wolfram von Eschenbach u Parzivalu (knjiga XIII) opisuje kako je Klingorovo kastriranje, koji je u to doba još bio mlad čovjek, izazvalo ogorčenu mržnju prema čovječanstvu što se manifestirala kroz magične sile. On čestitu Arnivu, koja je iz temelja poznavala život i kao nijedna druga od mladosti do duboke starosti bila na glasu kao vrlo ženstvena, pušta neka pripovijeda: "Gospodine, njegove vještine zaista su neznatne prema čudesima što ih je izveo u mnogim drugim zemljama. Tko ih ovdje uračuna u sramotu, griješi se zbog klevete. Gospodine, želim Vam ispričati o njegovoj ćudi, koja je mnogim narodima već donijela gorčinu. Njegova zemlja naziva se Terra de Labur, a on

177 sam potomak je muškarca koji je također vladao mnogim čudesnim vještinama. Clinschor je, naime, rođak Virgiliusa Napuljskog. Sljedeće mu se dogodilo: Njegov glavni grad bio je Caps. Uzdigao se toliko visoko do slave da je njegov ugled bio neosporiv. Muževi i žene pripovijedaju o vojvodi Clinschoru, dok na sljedeći način nije stradao. Sicilijom je vladao plemeniti kralj imenom Ibert, čija se žena zvala Iblis. Ona je bila najdražesnije biće koje je ikada ležalo na grudima neke majke. Njenoj se službi posvetio dok ona to nije nagradila svojom ljubavlju. No, kralj ga je zbog toga obeščastio. Sada morate oprostiti ako Vam pričam o njegovim tajnama, jer ipak neumjesno je što sada treba ispričati, kako je naime došao do čarobnjaštva. Jednim rezom Clinschor je učinjen kopunom... Na dvoru Kalot Enbolot, poznatom po svojoj čvrstoći, dogodila mu se ta sramota. Kralj je, naime, iznenadio Clinschora kod svoje žene, vidjevši kako spava u njenom zagrljaju. Za taj topli krevet morao je ispaštati. Kraljevim rukama među nogama je glatko izrezan, jer domaćin je smatrao da je to njegovo pravo. Obrezao ga je tako da nijednoj ženi više nije mogao poslužiti za razonodu. Od toga su mnogi ljudi upali u nevolju. Ne u zemlji Perziji, nego dapače u Persidi po prvi puta je otkrivena čarolija. Onamo je otputovao i sa sobom kući donio znanja o mnogim čarobnjačkim vještinama, tako da može učiniti što želi. Zbog sramote što se dogodila njegovom tijelu, mrzio je sve ugledne muževe i žene i u dubini srca se raduje uspije li razoriti njihovo veselje." Nema sumnje da je Adolf Hitler bio isto tako impotentan kao i Klingor, koji je "bio glatko izrezan među nogama", jer on također u normalnim seksualnim odnosima nije mogao postići orgazam. Iako je Adolf Hitler imao samo jedan testis, što je ustanovio dr. Stein kada se s Hitlerom kupao u Dunavu, a što su kasnije potvrdili i ruski liječnici koji su pregledavali njegovo izgorjelo tijelo pred bunkerom u Berlinu, ipak nema osnova za pretpostavku da bi ga neki organski nedostatak onemogućavao u normalnom spolnom općenju. Njegovu impotenciju prije se može objasniti dubokim psihološkim uzrocima. Seksualno zadovoljenje mogao je ostvariti samo ekstremnim sadističkim ili mazohističkim potvrđivanjem; time da bi bol nanosio drugima ili bi sâm trpio bol. Tijekom svojih razvojnih godina u Beču predavao se romantičnim snovima o svojoj ljubljenoj u Linzu, ne poduzevši čak ni pokušaj da s njom uspostavi normalan odnos. Ili je onanirao ili bi se krišom šuljao po četvrti "lake zabave", da bi se od nekakve prostitutke koja je željela zaraditi nekoliko helera dao vezati i bičevati.

178 Tvrdi se da je Hitler neko vrijeme stvarno bio zaljubljen u svoju nećakinju Geli Raubal, koju je doveo iz Beča i smjestio je u svojoj vili Wachenfeld na Obersalzbergu kod Berchtesgadena. Ali može li se nazvati ljubavlju u pravom smislu riječi kada njegova uhođenja konačno dovedu do njene tragične smrti? Nakon šest mjeseci u kojima su se njihovi odnosi činili harmoničnima, Hitler joj je namjestio luksuzan stan u Prinzregentenstraße u Münchenu, gdje je započeo nešto intimniji odnos, ali je uskoro naprasno prekinut. Hitler je postao strahovito ljubomoran i optužio je kako se upušta u veze s drugim muškarcima, među ostalim i s njegovim vlastitim tjelohraniteljem i vozačem Emilom Mairiceom, već kažnjavanom osobom. S jedne strane, prema njoj se ponašao tiranski i čak joj je uskraćivao pravo da razgovara s drugima. S druge strane, u seksualnom smislu htio je biti njen rob i molio je neka ga tjelesno muči i po volji zlostavlja. U jednoj prilici bio je toliko indiskretan da je to spomenuo u jednom od svojih pisama. To pismo kasnije je išlo od ruke do ruke i za sve koji su imali nesreću pročitati ga značilo je smrt. Konačno, kada je Geli Raubal bila blizu živčanom slomu i kada je zamolila Hitlera neka joj dozvoli da se vrati u Beč, zatvorio ju je u njenu sobu, gdje se, tako se bar čini, ustrijelila. Iako je mrtvozornik potvrdio "samoubojstvo", vodeći nacisti smatrali su kako ju je u napadu bijesa ubio sâm Hitler, ili ju je ustrijelio Heinrich Himmler jer je sâmo njezino postojanje ugrožavalo budućnost partije. Opće je poznato da se Hitlerov odnos prema Evi Braun, taštoj i budalastoj djevojci, odvijao prema manje ili više istoj shemi. Njegovu tiraniju strpljivo je podnosila posvuda, samo ne u spavaćoj sobi, gdje bi se pretvarala u svemoćnu gospodaricu, a on u puzajućeg roba. Rauschnig opisuje kako je jednog dana bio nazočan kada je jedna vidovnjakinja Hitleru u krugu njegovih poznanika upozoravajući kazala: "Moj Führern, ne birajte crnu magiju! Danas su Vam još obje otvorene, i bijela i crna. Ali odlučite li se jednom za crnu magiju, ona nikada više neće nestati iz Vaše sudbine. Ne birajte brze i lake uspjehe. Pred Vama se otvara moć nad carstvom čistih duhova. Ne dopustite da Vas s puta skrenu uz zemlju vezana bića koja Vam otimaju Vašu stvaralačku snagu." Rauschnig je predobro znao da se Hitler predao silama koje su ga odnosile - "silama mračne i destruktivne vlasti!" U tom smislu Rauschnigov uvid u Hitlerovu dušu bio je sveobuhvatan i značajan.

179 "Time što je smatrao kako još ima slobodu izbora, već se davno izručio magiji, koju se svakako s dobrim razlogom, a ne samo u slikovitoj usporedbi, moglo nazvati demonskom magijom. I umjesto čovjeka koji će se uspinjanjem stepenicu po stepenicu osloboditi taloga prošlosti i bivati slobodniji i razumniji, ukazivalo se biće koje je sve više i više bivalo opsjednuto i svakim korakom postajalo sve vezanije, ropskije, nesvjesnije i plijenom sila koje su njime ovladale i više ga nisu ispuštale... Razlog što je nastavio svoj put u ponor nalazio se u slabosti njegove volje." Iako je Rauschnig morao priznati kako je Hitler bio sposoban razviti snažne magične sile, o crnoj magiji sâm nije znao gotovo ništa i nikada nije pripadao najužem tajnom krugu u kojem je takvo što prakticirano. U jednom od kasnijih razgovora s Adolfom Hitlerom, Führer mu je ispričao da Nacionalsocijalistička partija želi okončati srednji vijek. "Intelekt je postao autokratom, bolešću života", kazao je Hitler. "Nalazimo se na početku fantastične revolucije s obzirom na moralne ideje i duhovnu orijentaciju čovjeka. Nadolazi novo doba magičnog značenja svijeta koje će slijediti stajališta volje, a ne stajališta intelekta." U jednoj drugoj prilici Hitler je javno raspravljao o slobodnom zidarstvu i obredima ceremonijalne magije. I iako Rauschnig nije mogao shvatiti dublje značenje Hitlerovih riječi, o tom vjerno izvješćuje u svom dnevniku. Hitler je očigledno vjerovao kako se uobičajeno slobodno zidarstvo sve u svemu izrodilo u "najobičnije naivno uzajamno unaprjeđivanje vlastitih interesa. Ali jednom je to opasno i to je ono što sam preuzeo od slobodnih zidara... Oni su razvili tajno učenje koje nije jednostavno formulirano učenje, nego u simbolima i tajanstvenim obredima postupno pruža više uvide. Hijerarhijska struktura i odgajanje kroz simbole i obrede, što će reći ne opterećujući razum, nego oplođujući maštu magičnim djelovanjem kultnih simbola: to je ono opasno i veliko što sam preuzeo. Ne uviđate li da i naša partija mora biti nešto sasvim slično? Bratstvo, hijerarhijski poredak svjetovnog svećenstva." Rauschnig je zasigurno jedini autentični Hitlerov biograf. Čitamo li njegove knjige Razgovori s Hitlerom i Zvijer iz pakla, iznenađeni smo sličnošću njegovih opisa Hitlera i prikaza Landulfa od Capue u spisima srednjovjekovnog ljetopisca Echempertusa. Uspoređujemo li oba dokumenta koji su nastali u razmaku od tisuću godina, primijetit ćemo velike sličnosti u karakteru, životopisu i stavovima njemačkog Führera sa srednjovjekovnim Klingorom, čijom se reinkarnacijom Hitler smatrao.

180 "Hitler se prije volio pokazivati s jahaćim bičem. Od toga je odustao. No, osobine što su se skrivale iza toga ostale su prisutne: prijezir, bahatost, okrutnost, taština... Hitler je pun odbojnosti. Kod neke nepromišljene riječi, povezivanja ideja, dotakne li se neka od mnogih točaka gdje se povrjeđuju samosvijest i taština, dolazi do provala. No, njemački vođa nije samo tašt i osjetljiv poput mimoze, već je prije svega okrutan i osvetoljubiv. Nedostaje mu bilo kakav osjećaj velikodušnosti. Mržnja mu je poput vina kojim se opija. Okrutan, osvetoljubiv i sentimentalan: poznata mješavina. Volio je svoje kanarince i mogao je plakati kad bi neki od njih uginuo. Ali ljude, kojima se htio osvetiti, na okrutan bi način dao poslati u smrt... I poštovanje junaka u Hitlera se izopačilo u sredstvo. Još i u štovanju, taj je čovjek toliko obuzet sam sobom da u drugom štuje samo vlastito Ja. A ipak je taj, u svoju božansku veličinu uvjeren čovjek, zahvalan za svaki pljesak, za svako neukusno dodvoravanje... Uvijek je ovisan o povlađivanju svoje okoline. Hitlerova samosvijest gajena je u krugu žena. Apsurdna je pomisao da je upravo taj muškarac uvijek bio u krugu nešto zrelijih žena, pa čak i da ga žene zapravo kreiraju... Temeljito poznavanje slabosti i poroka neprijatelja smatra najvažnijom pretpostavkom svog uspjeha... Vjeruje kako svoj cilj može ostvariti samo sustavnim korumpiranjem utjecajnih vladajućih klasa. Ne smeta ga ako ga ljudi nazivaju krvoločnim diktatorom, jer on tvrdi da je svaka vladavina u svojim osnovama tiranija. Svoju politiku provodi bezobzirnom snagom i ne uviđa u čemu bi trebalo biti zlo, kada sam ne uzmiče od prijevare i krivotvorenja. On preporučuje hotimično korištenje sile u vremenu u kojem još uvijek postoje iluzije o tom koje sile oblikuju povijest. Mi smo budni, kaže on, ostavite ostale neka spavaju!" Izvodi iz djela Hermanna Rauschniga Razgovori s Hitlerom i Zvijer iz pakla

181 13. POGLAVLJE DEMONSKI MAJSTOR PJEVAČ LOVAC NA ŠTAKORE IZ PRENOĆIŠTA "Hitlerovo gestikuliranje, žestina njegovih govora kojom bi sam sebe tjerao do granica histerije i vrišteći izbacivao svoj bijes, u njegovih su slušatelja postizali isto djelovanje. Način na koji je uspijevao raspomamiti svoje slušatelje često je opisivan. Muškarci bi stenjali ili zviždali, žene bi nehotično počinjale jecati; pa i ako su si time samo htjeli dati oduška, ipak su se nalazili u vlasti povišenih osjećaja mržnje i oduševljenja, gdje se gubilo svako ustručavanje... Njegova moć da očara svoju publiku uspoređivana je s okultnim vještinama afričkog vrača ili azijskih šamana; drugi su je uspoređivali s osjetljivošću nekog medija i magnetizmom hipnotizera." Alan Bullock: Hitler. Studija o tiraniji Hanisch, jedan od drugova iz utočišta za beskućnike u Beču, ispričao je kako se Hitler tada, dok je još bio mlad, siromašan i nepoznat, mogao opijati snagom izgovorene riječi. "Jedne večeri", izvješćuje Hanisch, "Adolf Hitler je otišao u kino gdje je trebao biti prikazan Kelermannov Tunel. U tom filmu nastupa neki agitator koji svojim govorima potiče radničke mase. Hitler se gotovo raspametio. Dojam što ga je ta scena ostavila na njega bio je toliko snažan da danima potom nije pričao ni o čemu drugom nego o moći retorike." Još kao mladić Hitler se oduševljavao velikim govornicima. Gusti Kubizek pričao je kako je snaga rječitosti, tako dramatično slavljena u Wagnerovoj operi Rienzi, Hitlera navela da uzbuđeno prizna kako bi i on jednoga dana magičnom snagom riječi htio osvajati mase. Hitler u Mein Kampfu govori o važnosti govorničke vještine: "No, sila što je pokrenula velike političke lavine religiozne i političke vrste odvaj-

182 kada je bila čarobna moć izgovorene riječi. Prvenstveno široke mase nekog naroda uvijek podliježu sili riječi. No, svi su veliki pokreti narodni pokreti, vulkanske erupcije ljudskih strasti i duševnih osjećaja, uskomešanih ili okrutnom božicom nevolje ili među mase ubačenom bakljom riječi..." I Hitler je čak blizu tomu da izda nešto od magične govorničke tehnike kada priča kako prevladati otpor što ga čovjek osjeti na nekom pučkom skupu. On kaže da se to ne može učiniti argumentima, već samo apeliranjem na "skrivene sile". "Govornik masu uvijek mora pratiti na taj način da ga žive reakcije slušatelja neprestano nadahnjuju na riječi koje su mu potrebne, kako bi ih ponovno mogao vratiti u srca svojih slušatelja." Otto Strasser, koji je i sam bio sjajan govornik, no nikad nije pripadao nacističkoj hijerarhiji, shvaćao je ponešto o magičnoj moći na kojoj se zasnivala Hitlerova sposobnost da svom slušateljstvu sugerira najbješnje strasti: "Hitler reagira na titraje ljudskog srca s preciznošću seizmografa ili radioprijamnika, i on funkcionira poput zvučnika koji proglašava najtajnije želje, najneprihvatljivije instinkte, patnje i nezadovoljstva cijele jedne nacije." 52 Strasser ne drži mnogo do Hitlerove intelektualne argumentacije što ju je pronašao u knjigama, ali i krivo shvatio. "Ali pusti ga samo neka odbaci svoje štake, te neka hrabro istupi i govori kako ga duh upravo nadahnjuje, i on se odmah pretvara u jednog od najvećih govornika stoljeća... Adolf Hitler ulazi u prostoriju za skupove. Njuši atmosferu. Oklijeva jednu minutu, ispipava teren, upija atmosferu. A onda probija iz njega. Njegove riječi poput strjelica pogađaju cilj, dira svaku otvorenu ranu, nesvjesno oslobađa masu tako što izražava njene najintimnije želje i govori upravo ono što ona želi čuti." Profesor Bullock možda je znatno bliže istini kada piše: "Hitlerova moć da očara svoju publiku uspoređivana je s majstorijama afričkih vračeva ili azijskih šamana; drugi su je uspoređivali s osjetljivošću nekog medija ili magnetizmom hipnotizera." No, samo vanjsko promatranje nikada 52 Otto Strasser: Hitler i ja.

183 ne može otkriti istinski izvor viših sila s kojima je Hitler njemačkom narodu u srca ubacio goruću baklju riječi i ohrabrio ga da se priključi rasnim progonima. Vidovnjačke sposobnosti Adolfa Hitlera, zasnovane na ritualnom "otvaranju" njegovih centara vizije, bile su atavističke prirode. To znači da svojim vizijama nije mogao niti vladati niti upravljati. Njegova opažanja još su bila neposredno povezana s duhovnim realnostima, koje su pripadale jedinstvenom svijetu stvari. Aktiviranje centara u Hitlerovom astralnom organizmu događalo se nenamjerno, kada bi se sam doveo u stanje najvećeg uzbuđenja. Možda se njegova vizija s određenim opravdanjem može uspoređivati sa stanjem opijenosti izazvanim meskalinom ili LSDom, pri čemu se čovjek nalazi u pokretnom kontinuumu boja što se neprestano mijenjaju, budući da svaka vibrirajuća čakra daje osobit doprinos totalnom transcendentalnom doživljaju. Slijedimo li istinski put ka gralu, te se snage razvijaju meditacijskim vježbama u kojima čiste misli i osjećaji potiču na klijanje i rast organe vizije, kao što sunce i voda hrane sjeme neke biljke. Očigledna paralela između uživanja tih čakri i zakona rasta u prirodi sve do razvijanja cvjetova, stare su potakli da te organe vidovnjačkog viđenja nazovu "lotosovim cvijetom". Ta pritajena svojstva bude se razvijanjem posebnih sposobnosti, stjecanjem određenih moralnih kvaliteta i ovladavanjem skrivenim funkcijama duše. Svaki centar aktivira se u onom stupnju u kojem je ispunjen određen broj zahtjeva. Primjerice, budistički "osmerostruki put" vodi do stjecanja osam sposobnosti, kojima lotosov cvijet s osam listova, povezan sa štitnjačom, biva potaknut na rast i aktiviran. Svaki od tih organa, povezan sa sedam endokrinih žlijezda, omogućava različite vrste vizija. Primjerice, čakra koja pripada prsnoj žlijezdi uzrokuje da se može vidjeti kako se mijenjaju osjećaji i raspoloženja drugih ljudi, nasuprot čemu nas deseterolisni organ, koji se nalazi u solarnom pleksusu, osposobljava za prepoznavanje talenata i sposobnosti drugih i omogućava nam komunikaciju s višim duhovnim bićima. Drugi centri otvaraju skrivene misli i tajne motive i razotkrivaju namjere potpuno nepoznatih osoba, tako da ih možemo čitati kao otvorenu knjigu. Ukratko smo prikazali prijeporan i potpuno neprihvatljiv način kojim su, pod vodstvom Dietricha Eckarta i najužeg kruga društva Thula, opscenim i sadističkim inicijacijskim ritualima otvoreni centri Adolfa Hitlera. I ne može se sumnjati da su te skrivene sile buđene tijekom Hit-

184 lerovih zazivajućih napada govorništva, tako da je poput lovaca na štakore i Hamelna instinktivno vladao svojom publikom; orijentalni šaman što izvikuje svoje smrtonosne mantre kako bi svoju publiku naveo na neobuzdane izljeve osjećaja. Za razliku od drugih suvremenih materijalista, Hitler dar govora nikada nije promatrao trezveno i nemaštovito kao jedan od mnogih mogućih načina ljudskog izražavanja. Razvijanje njegova govorničkog dara moglo bi se svesti i na Eschenbachova Parzivala, kojega je do najsitnijih detalja iznenađujuće dobro poznavao. U tom fascinantnom srednjovjekovnom epu koji i sâm predstavlja dalekosežan inicijacijski dokument, postoji prekrasan opis da i riječ može biti shvaćena kao mač što izlijeće iz usta čovjeka. Opisuje se i kao "mač riječi" koji je sada postao star i tup i izgubio svoju moć. Taj "mač riječi" može se obnoviti samo pronađe li se izvor njegove prvobitne snage. O tom tajnom izvoru govori se na jednom važnom mjestu u Parzivalu: "Mač tako uvijek ostaje neoštećen pri prvom udarcu - pri drugom se raspada. Doneseš li ga tada do izvora, od mlaza vode ponovno će postati cjelovit. Ali moraš uzeti vodu pri izlazu izvora, neposredno ispod stijene, prije nego je dan obasja. Izvor se dakle zove Lac. Ukoliko se od komada mača ništa nije izgubilo i drži li ih netko ispravno jedan uz drugi, dočim ga izvorska voda nakvasi, mač će opet biti cjelovit, dapače fuge i oštrice bit će snažnije i bolje nego prije, a gravure neće izgubiti svoj sjaj. Naravno, maču su potrebne riječi blagoslova, a plašim se da si ih ostavio ondje. No, ako si ih naučio izgovarati, snaga sreće u tebe uvijek raste i klija..." Trubadur kasnije opisuje zdenac Kunneware što ga štiti zmaj kao porijeklo magičnog izvora. Povrh izvora nalazila se kugla na kojoj je sjedio zmaj. U toj prekrasnoj gralskoj simbolici zdenac predstavlja spolne žlijezde - gonade. Ovdje se nalazi kugla (ili čakra), najviši duhovni organ što su ga stari narodi obilježavali četverokrakim kukastim križem. Zmaj koji čuva zdenac simbolizira neobuzdanu divljinu u krvi rase, najprimitivnije seksualne instinkte koje treba prevladati i preobraziti prije nego što će izvor vršiti svoju moć - stvaralačku i iscjeljujuću snagu riječi. Ovdje, na zdencu Kunneware, čovjek mora ne samo prevladati duboko ukorijenjen egoizam i rasni ponos, nego mora i sastaviti slomljene ko-

185 made mača. Ti se komadi moraju poklapati tako da svaki dođe na pravo mjesto te da s ostalim znakovima tvori Zodijak - neku vrstu duhovne slagalice, u kojoj se utvrđene konstelacije moraju pojavljivati u ispravnom položaju i redoslijedu. "Nijedan se komad ne smije izgubiti." Vitez grala tu zadaću ispod stijene mora obaviti prije nego što svane. To znači da je on mora riješiti u transcendentalnoj svijesti, bez svjetlosti trodimenzionalnog svijeta osjetila što se bude. Prikladno je da ovaj dio teksta slijedi gotovo neposredno Parsifalovom prvom bezuspješnom posjetu Gralsburgu, prilikom kojega propušta ranjenom Amfortasu postaviti sažalno pitanje: Brate, što te boli? Jer magična formula, koja ponovno spaja razlomljeni mač riječi, glasi LJUBAV. Kristova ljubav, utjelovljena riječ. I samo kroz takvu ljubav, koja prevladava sve predrasude rase, boje, nacije, vjere i spola, može biti rođen duh individualnog čovjeka. Hitler, koji je bio dobro upoznat s pričom i pozadinom Parzivala, znao je za srednjovjekovno učenje o harmoniji makrokozma i mikrokozma, koje čovjeka shvaća kao umanjenu sliku cijelog kozmosa, i spoznao je kako je stvaralački princip (riječi) unijet u univerzum čovječanstva i dolazi do izražaja u silnom daru ljudskoga govora. Bit će da je Hitler bez pitanja znao da je slomljeni mač riječi s na njemu ugraviranim zviježđem bio čovjek sâm. Ali on nije htio krenuti putem kršćanske obnove, čime bi se riječ sve više i više pretvarala u moralnu inspiraciju i iscjeljujuću snagu ljubavi. On je magične sile, svojstvene za riječ, htio koristiti u destruktivne svrhe, kako bi među ljudima posijao mržnju, neslogu i neprijateljstvo. Hitler je uz pomoć sila nacionalsocijalizma ljude htio spriječiti u razvijanju ljudskoga duha. U njegovim bezumnim govorima, koji su onomu tko ima oči u glavi bili javno izlaganje astrološke magije, on je budio brutalne instinkte i primitivnu okrutnost u krvi rase. Jedini motiv luciferskog duha, koji je s Hitlerovom zabludjelom dušom raspolagao kao s marionetom, bio je zavesti njemački narod i odreći se svog prava duhovnog prvorođenca u korist zavodljive ideje rasne nadmoći. "Ljudi nas drže neprijateljima duha. Mi to i jesmo. Ali u jednom daleko dubljem značenju nego što su to uobražene građanske glave ikada mogle i sanjati. Što me se tiče kršćansko učenje o tom koliko je beskonačno značajan individualni duh i osobna moralna odgovornost? Hladna razuma sup-

186 rotstavljam im spasonosno učenje o ništavnosti i totalnoj beznačajnosti individue i tvrdim da se njegovo daljnje postojanje može iščitati samo u nestajućoj krvi njegove rase... Oslobađam čovjeka od zahtjeva za duhovnom slobodom i osobnom neovisnošću, koju ionako može ispuniti tek mali dio njih... Njemačko kršćanstvo je proturječnost sâmo po sebi. Ili smo Nijemci ili kršćani." (Izvadak iz Hitlerovih razgovora s njegovim gaulajterima) Genijalnom dramskom intuicijom Richard Wagner od lika Klingora stvorio je čarobnjaka crne magije koji Kopljem sudbine maše kao silnim faličkim štapom. A u svjetlu vagnerijanske gralske opere shvaćamo kako Adolf Hitler kao Klingor dvadesetog stoljeća stupa na političku scenu kako bi nad čovječanstvom izlio rijeke magično inspiriranog otrova i time ih učinio slijepima prema značenju individualne sudbine u povijesnom procesu. 53 Uspoređujemo li Hitlera s Landulfom od Capue, začudo ćemo ustanoviti da taj vojvoda Terrae de Labur za svoje đavolske svrhe nije priželjkivao samo koplje, nego je i izmijenjenu svastiku, kukasti križ, izabrao za svoj grb. Predaje i legende oko Klingorova lika preživjele su deveto stoljeće, jer ime Klingorovo ponovno se pojavljuje tijekom nadmetanja pjevača na Wartburgu, godine Izvjesni biskup Klingor navodno je u tom nadmetanju nadmašio sve Minnesängere Europe, čak i Wolframa von Eschenbacha. U izvješću o nadmetanju pjevača na Wartburgu, koje je Wagnera nadahnuto za njegovu operu Tannhäuser, natuknuto je da se biskup Klingor povezao s đavolskim silama koje su ga slušale. Duh Lucifera, izvor njegovih zbunjujućih sposobnosti, bio je poznat kao Nazim ili Nasion. Von Eschenbach, koji je pjevao iz plemenitih osjećaja čista srca, nije mogao opstati protiv njegove okultne mudrosti i magijskih vještina. Nijedan povjesničar do sada nije jasno identificirao taj lik biskupa Klingora, no pretpostavlja se da je on bio grof od Acerre, gospodar Terrae di Labur i Capue. 53 U jednoj sceni te opere Klingor dobacuje Koplje Parsifalu, koji ga hvata. Parsifal, predstavnik individualnog ljudskog duha, zaštićen je od Klingorovih magičnih sila. U Parsifalovim rukama Koplje služi silama Duha Svetoga.

187 Za grofa od Acerre zna se da je bio zao čovjek i posvećenik magije. Šuškalo se da je njegova sestra Sybilla, kraljica Sicilije, poklonila život sinu začetom tijekom demonskih obreda. Kada je pred carem Henrikom VI pobjegla u planinski dvorac Kallath-el-Bellut, tražeći zaštitu, otkrivena je njena jeziva tajna. Njen je sin kastriran, a grof od Acerre, koji je nečistog duha dozvao i stvorio, osuđen je na strašnu smrt. Iako se vjerovalo kako je godine umro na klupi za mučenje, u isto su vrijeme kružile glasine koje su tvrdile da je pobjegao i našao utočište u Mađarskoj. Klingor od Mađarske, kao i Landulf II, bio je četiri stoljeća ranije središnji lik kruga posvećenih, među kojima su se nalazile vodeće crkvene ličnosti tog doba. Taj krug bio je začetak inkvizicije. Biskup Klingor raspolagao je darom vidovnjaštva i prorekao je rođenje svete Elizabete od Thiiringije, koja je postala poznata kao neka vrsta sestre svetog Franje Asiškoga. Posredstvom njenog ispovjednika izbio je prvi val inkvizicije. Zatiranje albigenza i katara zbilo se godinu dana nakon sukoba pjevača na Wartburgu. Sedam godina kasnije (1215) na Lateranskom su koncilu prihvaćeni zakoni o herezi. Za života biskupa Klingora pojavila se legenda o lovcu na štakore u srednjoj Europi, a neki povjesničari njezin su nastanak pripisivali njemu. U njoj se priča o lovcu na štakore kojega je spopao bijes prema cijelom stanovništvu Hamelna, koje mu je, nakon što ih je oslobodio napasti štakora, uskraćivalo nagradu. Kako bi im se osvetio, počeo je svirati na svojoj flauti, a oko njega su se okupila sva djeca iz okolice. Hipnotizirani čarobnim zvucima njegove glazbe, slijedili su ga preko gradskih zidina sve do duboke pećine u planinama gdje su bez traga nestali. Ta bajka što opisuje ubojstvo nedužne djece simbolički poručuje da u povijesti vladaju skrivene sile što ljude pokušavaju skrenuti od njihovog istinskog duhovnog cilja. Istovremeno ona sadrži proročansku aluziju na magičnu rječitost kojom će Adolf Hitler njemački narod spriječiti u ispunjenju njegove istinske sudbine time što će mu oteti neovisnost i pomoću krivotvorenih rasnih ideologija izložiti ga moralnoj sramoti. Iz vrlo značajnog izvora saznali smo da se Adolf Hitler smatrao reinkarnacijom grofa od Acerre. Nakon što se domogao vlasti i uspostavio Treći Reich, Hermanna Göringa poslao je u posebnu misiju znamenitom švedskom liječniku i piscu dr. Axelu Muntheu, koji je ponovno sagradio hram cara Tiberija na uzvisinama Caprija, s pogledom na napuljski zaljev.

188 Axel Munthe, autor predratne uspješnice Das Buch von San Michele, počeo je obnavljati Tiberijev antički hram, iako je bio gotovo oslijepio, a vid je izgubio prije nego što je uspio okončati svoje djelo. Tako nikada nije mogao vidjeti ljepotu ponovno uskrslog San Michelea u koji je uložio toliko truda. U kolovozu 1937, prilikom jednog posjeta Rimu gdje su se trebali održati pregovori s talijanskim ministrom vanjskih poslova, grofom Cianom, Göring se kriomice, u civilnom odijelu, odvezao u Napulj i odande parobrodom krenuo za Capri. Munthe je bio zaprepašten posjetom čovjeka koji je stvorio Gestapo, i oklijevao je primiti ga. Ali nakon što ga je Göring uvjerio da dolazi po Hitlerovu nalogu kako bi mu podastro ponudu za kupnju San Michelea, Munthe je ipak pristao primiti ga. Šveđanin je bio iznenađen Göringovim znatnim poznavanjem povijesti i umjetnosti i obojica su zapala u višesatnu raspravu. Kasnije iste godine, prilikom kratkog posjeta Londonu, gdje se nakon izbijanja rata dr. Munthe nastanio, posjetio je svog starog prijatelja dr. Waltera Johannesa Steina u njegovu stanu u Kensingtonu i potanko mu prepričao neobičan razgovor s Hermannom Göringom. Nakon što je Göring ustanovio da je Munthe i sâm okultist te da raspolaže sposobnostima proširene percepcije, očigledno je otvoreno govorio o tom zašto Hitler želi kupiti San Michele, a vjerojatno je i spomenuo da ondje želi provesti starost. Hitler, tako je rekao Göring, ne smatra se samo reinkarnacijom Landulfa II i grofa Acerre, koji su bili gospodari Napulja i Caprija (Terra di Labur), nego se smatra i ponovno rođenim carem Tiberijem, koji se nekoć povukao na otok kako bi ondje proveo posljednju godinu svoga života. 54 Tijekom njihovih danima dugih razgovora Göring je ponosno objasnio da su njegove inkarnacije uvijek pratile Führerove. Tvrdio je kako je on grof Boese 55, osobni prijatelj i pouzdanik Landulfa II u devetom stoljeću. 54 Adolf Hitler Muntheu je za San Michele ponudio vrlo visok iznos. Dr. Stein pričao mi je da se Axel Munthe protivio prodaji jer je vjerovao kako je on sâm reinkarnacija Tiberija, a mogao je ukazati i na transcendentalna sjećanja na taj život. 55 Hermann Göring dao si je izraditi potpuno izmišljeno rodoslovlje, kojim je dokazivao da njegovi preci potječu od grofa Boesea, plemića kraljevske karolinške krvi, i Konrada von Marburga, ispovjednika Elizabete Thurinške. To krivotvoreno

189 U trinaestom je stoljeću, kaže, ponovno rođen kao Konrad od Marburga, bliski pouzdanik biskupa Klingora. U istom kontekstu spominje se Goebbels kao reinkarnacija Eckberta od Merana, dakle biskupa iz Bamberga pod čijom je sudskom vlašću na Wartburgu održano nadmetanje pjevača. Göring je 1921, u vrijeme što ga je proveo u Švedskoj, bio aktivan član "Društva runolist", ogranka "Golden Dawna". Ono je pak očekivalo pojavu nordijskog mesije. Otkako je Hitlera čuo po prvi puta govoriti, za njega više nije bilo sumnje da sluša "spasitelja Njemačke". "Hitlerova razmišljanja od riječi do riječi dolaze iz moje duše", govorio je. "Kada sam se predstavio, Hitler je kazao kako je to što smo se susreli čudna volja sudbine. Odmah smo se upustili u razgovor o stvarima koje su nam bile važne." No onaj koji će, nakon što je Hitlera po prvi puta čuo govoriti na partijskom skupu u Bambergu, postati prorok Führera i njegov novi majstor pjevač, bio je Goebbels. Šepavi student, sin tiskara iz Rheydta, s uspjehom se natjecao za stipendiju Društva Albertus Magnus, kojom je mogao financirati svoj studij. Studirao je povijest i književnost na pet različitih sveučilišta. Kada je ljeti bio u Freiburgu, izradio je studiju o povijesti srednjeg vijeka i njegovom povezivanju s misterijem Svetog grala. Tijekom studija počeo je pisati roman pod nazivom Michael; bila je to neka vrsta dnevnika čiji je glavni lik istovremeno vojnik, pjesnik, ljubavnik, patriot i revolucionar, "mladić koji se svakom žilicom svog bića čvrsto drži života". Junak svu odgovornost za jadan položaj poražene Njemačke svaljuje na Židove: "Oni su oskvrnuli naš narod, okaljali naše ideale, oslabili snagu naše nacije, iskvarili običaje i uništili moral... Oni su gnojni čir na bolesnom tijelu našeg narodnog bića... Njihov intelekt zatrovao je naš narod." Kada je junak došao do razloga svog očaja nad sudbinom njemačkog naroda, najednom se pojavom mesijanskog govornika budi nova nada: "Sjedim u dvorani u kojoj još nikad nisam bio. Usred meni potpuno nepoznatih ljudi. Siromašnih, ojađenih vojnika, časnika, studenata... Jedva primjećujem kako gore najednom netko stoji i počinje govoriti. U početku zapinjući i sramežljivo, kao da traži riječi za stvari koje su prevelike da bi ih se moglo stisnuti u uske kalupe. rodoslovlje spominje većina Göringovih biografa, ali nitko od njih nije otkrio stvaran razlog zbog kojeg ga je dao izraditi.

190 A onda se najednom razlijeva bujica riječi. Zaokuplja me, pozorno osluškujem. Onaj gore ubrzava. Iznad njega kao da blista svjetlo. Čast? Rad? Stijeg? Što to čujem? Postoji li još takvo što u narodu od kojega je Bog digao svoju blagoslivljajuću ruku? Ljudi se ozaruju. Na izranjenim, sivim licima blistaju zrake nade. Netko ustaje i podiže stisnutu šaku... Pored njega sjedi stari časnik i plače poput djeteta. Prolaze me hladni trnci. Ne znam što se sa mnom zbiva. Najednom kao da čujem grmljavinu topova. Kao kroz maglu vidim da nekoliko vojnika ustaje i uzvikuje 'hura. Nitko to ne primjećuje. Onaj gore govori... Ono što je godinama živjelo u meni ovdje se utjelovljuje i poprima oblik. Objava! Objava! Usred ruševina stoji netko i uzdiže stijeg. Oko mene najednom više ne sjede neznanci. Sve su to braća... Krećem... tjera me prema pozornici. Dugo stojim tu i gledam tom Nekom u lice. Nije to govornik. To je prorok! Znoj mu se u potocima slijeva s čela. Na tom sivom, blijedom licu sijevaju blistave zjenice. Oko njega se stežu šake. Poput Sudnjeg dana grmi riječ po riječ, rečenica po rečenica. Više ne znam što radim. Kao da nisam pri sebi. Vičem 'hura'! Nitko se tomu ne čudi. Onaj gore na trenutak me gleda. Te plave zjenice pogađaju me poput jezičaka vatre. To je zapovijed! Od toga trenutka osjećam se kao da sam iznova rođen... Znam kuda moj put vodi. Put sazrijevanja... Kao da sam opijen... Znam još samo jedno: polažem svoju ruku u mušku ruku koja me tapša. Bio je to zavjet za život. A moje oči gube se u dvjema velikim, plavim zvijezdama." Na taj način mladi Goebbels preduhitrio je svoj sudbinom predodređen susret s Adolfom Hitlerom, uskrslim demonskim majstorom pjevačem Wartburga. O dojmu što ga je Adolf Hitler ostavio na Goebbelsa kada su se u Bambergu stvarno prvi puta sreli, možemo čitati u dnevniku ministra propagande što ga je saveznička obavještajna služba zaplijenila nakon pada Berlina 1945: "Zahvaljujem sudbini što takav čovjek postoji!... On je stvaralačko oruđe sudbine i bogova. Duboko dirnut stojim uz njega... Tako je to... Bezuvjet-

191 no ga priznajem kao svog Führera... Tako je dubok i mističan. On zna izraziti beskonačnu istinu... On je poput nekog proroka iz davnina. A na nebu kao da veliki bijeli oblak poprima oblik kukastog križa. Je li to znak sudbine? Koliko li elementarne snage, usporedimo li ga s intelektualcima, izlazi iz tog čovjeka! I povrh toga, ta impozantna ličnost!... S takvim čovjekom moguće je osvojiti svijet. Osjećam se duboko povezan s njim. Moje se dvojbe gube... Ne bih mogao podnijeti da moram posumnjati u tog čovjeka. Neka živi Njemačka. Heil Hitler!

192 TREĆI DIO KRV I PEPEO Hitler: "Wagner je objavio našu vječno tragičnu ljudsku sudbinu. On nije bio tek glazbenik i pjesnik; on je bio najveća proročanska ličnost što ju je njemački narod imao. Slučajem ili sudbinom rano sam naišao na Wagnera i s gotovo histeričnim uzbuđenjem ustanovio sam da sve ono što je taj veliki duh stvorio, a što sam čitao, odgovara mom najintimnijem, nesvjesnom, uspavanom svjetonazoru... Parsifala uostalom moramo shvatiti sasvim drugačije nego što ga se obično interpretira. Iza neukusno, kršćanski nakićene vanjske fabule sa svojim cirkusom Velikog petka, pojavljuje se nešto sasvim drugačije od stvarnog predmeta te dubokoumne drame. Ne slavi se kršćansko-šopenhauerska religija sažaljenja, već čista, plemenita krv, zbog koje se bratstvo upućenih okupilo kako bi je čuvali i slavili. Tu kralj Anfortas boluje od teške, neizlječive bolesti. Ovdje se neupućen, ali čist čovjek stavlja pred kušnju da se preda Klingorovu čarobnom vrtu pohote i pijanstva pokvarene civilizacije, ili da se pridruži najboljim vitezovima koji čuvaju tajnu života, čistu krv. Svi mi patimo od teške bolesti miješane, pokvarene krvi. Kako se možemo očistiti i okajati! Zapamtite da se suosjećanje, kojim postajemo upućeni, odnosi samo na unutarnju pokvarenost, razdor. I da to suosjećanje poznaje samo jedan čin: ostaviti bolesnoga neka umre. Vječni život, što ga daruje gral, odnosi se samo na stvarno čiste, plemenite!" Hermann Rauschnig: Razgovori s Hitlerom

193 14. POGLAVLJE IME NA KAMENU SLIJED NARAŠTAJA REINKARNACIJE "Vi kažete da žudite za gralom! Vi nerazumni čovječe, to moram žaliti, jer grala se može domoći samo onaj tko je u nebu toliko poznat da ga je ono odredilo za gral. To Vam moram ispričati o gralu, jer ja to znam i zaista sam to doživio... Kao što mi je poznato, mnogi za oružje sposobni vitezovi žive u Munsalwäscheu kod grala... Želim Vam reći čime se hrabra četa izdržava. Žive od kamena sasvim posebne vrste. Ako tome ne znate odgovora, ja ću Vam ga ovdje navesti. Ime mu je lapsit exillis. Snagom kamena feniks izgara u pepeo, koji mu donosi nov život. Tako feniks mijenja perje i potom zasja isto tako lijep kao i prije... Kamen čovjeku pruža takvu snagu da meso i kost čuvaju mladost. Ime mu je i gral. Na njega danas silazi poruka na kojoj se zasniva njegova najveća moć. Danas je Veliki petak, dan kada uistinu možemo gledati kako golub leprša s neba i do kamena nosi malu bijelu hostiju... Sada još poslušajte kako postaju poznatima oni koji su pozvani za gral! Jedan natpis na krajnjem rubu kamena naviješta ime i rod onoga tko se treba zaputiti na blaženo putovanje onamo; to su dječaci i djevojke. Natpis nitko ne treba ukloniti, jer dočim se ime pročita, ono nestaje pred očima." Wolfram von Eschenbach: Parzival Walter Johannes Stein u rat je krenuo s naprtnjačom punom knjiga. U austrijsku vojsku stupio je kao običan artiljerac, a izišao kao stožerni satnik. Svoj je dom napustio kao neuki novak, a iz rata se vratio kao posvećenik koji je našao svoje ime ugravirano na rubu kamena. Iako je sve vrijeme sudjelovao u ogorčenim defenzivnim borbama protiv Rusa, te je zbog hrabrosti čak i odlikovan i spominjan u dnevnim zapovijedima, ipak je na neki način našao priliku da napiše svoju doktor-

194 sku disertaciju. Bila je to rasprava o vremenu i svjesnosti u kojoj su fiziološki procesi ljudskoga tijela opisani kao potencijalno sjedište devet viših stadija transcendentalne percepcije. Kada je poslan na bojišnicu, još nije bio pronašao pristup višoj svijesti. Našao se suočen s istim problemom što ga moraju svladati gotovo svi koji se bave okultizmom: Na koji način probuditi uspavane snage duše, voditi ih do pravih duhovnih vizija? Bilo mu je jasno da je takvu viziju moguće ostvariti samo meditacijom. Ali kakva je bila ta meditacija, i kako da pronađe vremena da joj se preda usred modernog rata? Budući da je razmišljanje htio učiniti neovisnim o mozgu, došao je do zaključka da i sadržaj njegovih meditacija mora biti nadosjetilne prirode. Odabrao je staru rozenkrojcersku meditaciju s crnim križem i sedam crvenih ruža. Budući da se pojedinačni simboli nikad nisu zajedno javljali u svijetu osjetila, takav oblik meditacije već je predstavljao jedan korak na putu do nadosjetilnog doživljaja. Osim toga, cijeli misaoni proces tog osobitog načina meditiranja već je uključivao unutarnje značenje krvi, koja je ipak bila središnja tema potrage za gralom. Bez obzira na to nalazila se njegova bitnica u proboju ili povlačenju ili je zapela u ubitačnoj ciljanoj vatri, prisilio bi se na to da tri puta dnevno nađe trenutak za koncentrirane meditacije. Već je to bio značajan uspjeh. Neprestanim ponavljanjem meditacije iz dubina svoje duše dozvao je daleko jače sile nego što ih je bio naučen koristiti u svakodnevnom razmišljanju. Malo-pomalo, tijekom tih razdoblja produžene meditacije, spoznao je da mu se duša oslobađa od tijela i da se pritom događa nešto slično onome prije nego što će usnuti. No, umjesto da drijema u stanju nesvjesnog, budio se do svijesti na jednoj višoj razini bitka. Nakon dobrih godinu dana na bojišnici, njegove uporne meditacije počele su donositi plodove i procvale su u čistu jasnovidnost duhovnih svjetova. Osjećao je kako u njemu klijaju sposobnosti što ih okultisti nazivaju imaginativnom spoznajom. Na tom stupnju svog unutarnjeg razvoja dobio je kratak dopust kako bi majku tješio zbog gubitka njenog najstarijeg sina. Fritzu Steinu, Walterovu bratu, naknadno je dodijeljen najviši orden za hrabrost i ispunjavanje dužnosti. Poginuo je pri obrani utvrde protiv ruskog napada, a kada je neprijatelj probio obranu, sâm se s tvrđavom dignuo u zrak. Braća su bila vrlo bliska, tako da je i Walter vrlo teško podnosio gubitak. Obojica su smatrali da vrijedi krenuti u rat za mnogonacionalnu austrougarsku državu, ali smrt je, naravno, bila visoka cijena.

195 Tijekom svog dopusta Walter Johannes odlučio je nakratko posjetiti Hofburg kako bi opet pogledao Longinusovo koplje, staro oružje povezano s neobičnom legendom o sudbini svjetova. Jednoga lijepog dana u kasno ljeto preko gotovo napuštenog Ringa uspeo se stubama do svjetovne riznice. Čuvari, najčešće umirovljeni vojnici koji su bili prestari za služenje u ratu, pozdravili su mladog poručnika dok je prolazio kroz rokoko-dvoranu. Koračao je pokraj već poznatih mu habsburških insignija i carskih dragocjenosti i zastao je tek pred staklenom vitrinom u kojoj je na crvenom jastuku od baršuna ležao vršak koplja. Prošlo je više od dvije godine otkako je s Adolfom Hitlerom stajao na istom mjestu, no u tom trenutku nije ga se ni sjetio. Umjesto toga, razmišljao je o tom kako bi mu se kolege sa studija na sveučilištu smijali zbog njegova vjerovanja u legendu o Koplju sudbine. Da je samo natuknuo da bi ono moglo imati utjecaja na ljudsku sudbinu, smijali bi se tomu kao lošoj šali. Zbog toga o svojim istraživanjima o povijesti koplja nikada nije razgovarao ni s kim osim sa svojom majkom i bratom Fritzom, koji je sada bio mrtav. I sâm pogled na koplje pokazao mu je koliko je podvojena ličnost postao. Ustrajno se držao dvaju očevidno suprotstavljenih stajališta, a da se ni jednoga od njih nije htio odreći. S jedne strane dao se voditi atomističkim shvaćanjem moderne fizike i novom prirodoznanstvenom metodom koja je bila usmjerena na objašnjavanje čovjeka samo terminologijom fizičkog svijeta u kojem živi. Cijeli njegov znanstveni studij na sveučilištu pružio mu je sliku svijeta lišenu božanskog duha, bezbožan svijet mjerljivih brojeva u kojemu je čovjek umanjen do krajnje beznačajnosti, a Zemlja sama u najboljem slučaju sačinjava mrlju kozmičke prašine u umirućoj galaksiji. S druge strane, njegova tek zadobivena jasnovidnost pomogla mu je da nađe put do duhovnog stava u kojem spoznaja nadomješta znanje i ne ostavlja više mjesta intelektualnim špekulacijama. U to vrijeme sam je sebe nazivao "napola skeptikom, napola vizionarom". A ipak nije mogao uspostaviti nikakvu misaonu vezu između tih dvaju uzajamno proturječnih stajališta, koja bi mu objasnila kako je duh stvorio materiju i kako je održava. Unatoč toj dilemi gajio je nepokolebljivo unutarnje uvjerenje da u univerzumu vlada moralni red, te da su presuda i kazna najdublja jezgra povijesnih procesa i osobne sudbine. Tijekom vremena, kako su popisi

196 gubitaka postajali sve duži, sve je više dolazio do uvjerenja da će preživjeti rat kako bi ispunio neku vrstu duhovnog zadatka. Dok su mu glavom prolazile te misli, promatrao je glavu starog koplja koje je u povijesti kršćanstva inspiriralo toliko različitih ličnosti. Klizio je pogledom preko osebujno oblikovanih članaka, koji su nadodani da bi se povrh zlatnih križeva, upuštenih u tamni metal, iskovane glave čavla u središnjem otvoru lista i dugom vršku što se pomlađivao, simbolizirala krila goluba. Je li to uistinu bilo koplje kojim je rimski centurion iz milosrđa probio Kristov bok, zapitao se. Ili su neke od najznačajnijih povijesnih ličnosti podlegle zabludi? Nije računao sa snažnim djelovanjem što će ga taj talisman krvi Kristove imati na njegove sposobnosti vidovitosti što su se budile. Posve nenadano postao je svjestan svojih psihometričkih sposobnosti. Iz njega kao da su izlazile mistične vibracije koje su imale moć izazvati snažne fantazije. Prije nego što se uspio toliko sabrati da bi ih se otresao, već je bio duboko utonuo u doživljaj što je nadvladao njegova osjetila. Upravo je naprasno istrgnut iz ovozemaljskog kontinuuma prostora i vremena i izbačen u jedan viši stupanj svijesti. Neposredna okolina u riznici počela se topiti, a on je poput zarobljenika pao na magični leteći sag ususret nepoznatim ciljevima kroz vrijeme i prostor. Najednom se nalazio usred začudne scene koja je silom htjela ovladati njegovom duhovnom fantazijom. I svojom novodobivenom spoznajom postao je svjedokom jednog manihejskog rata svjetova između duhova svjetlosti i tame. U daljini iznad sebe razabirao je moćan lik što se nalazio na čelu čete anđela, providan duh u bijelom ruhu što kao da je, simbolizirajući apsolutnu čistoću srca, padalo dolje u lijepim naborima. Ispunjen radošću i divljenjem, čudio se veličanstvenosti i duhovnoj snazi nadzemaljskog bića čiji je obraz bio "lice Gospodina". Odmah je znao da se nalazi pred arkanđelom grala, duhom vremena. Njegova kaciga iskrila je i blistala poput svete vatre rastopljenog željeza u kozmičkoj peći. U desnici je držao svijetao mač kojim je u nedokučivoj namjeri po volji Božjoj vitlao nebom. Kada bi se oštrica spuštala, iz nje bi sijevale munje kako bi uništile gomile demonskih duhova što su htjeli prodrijeti u nebeske svjetove iz kojih su bili izbačeni. Kako se bitka poput strašne kozmičke oluje približavala, osjećao je kao da se nalazi u dosegu pročišćavajućeg djelovanja posljednjeg dana.

197 Iako je bio navikao na okrutnost i neprestanu napetost rata među ljudima, sa svim njegovim strahotama, nikada nije doživio nešto što bi se na bilo koji način moglo uspoređivati s ovim groznim komešanjem u kojem su zli duhovi neumoljivošću čuvara praga makrokozma odbacivani u oganj i očaj. I sada se, ispunjen strahom, našao u iskušenju da se zajedno s grotesknim stvorenjima što su ga sa svih strana okruživala i izgledala kao da su iskočila izravno sa sablasnih slika Hieronymusa Boscha ili Orcagninih prikaza pakla, dade u bijeg! No, ipak je nekako u sebi pronašao moralne snage za ostanak. I više od toga, znao je da mora izići iz sebe i ponuditi se pročišćavajućoj vatri. Kada ga je pogodila munja, dušom mu se prošire oštra bol i strah. Dok su u njegovoj duši izgarali sav lažni ponos i materijalizam, imao je dojam kao da netko uklanja svu njegovu nutrinu. Konačno više nije mogao podnositi bol te se onesvijestio. Isto tako naglo kao što je transcendentalni doživljaj obuzeo njegova fizička osjetila, sada se potpuno nenadano opet našao među četiri zida riznice. Desna mu se ruka pružala kao da poseže za nečim. Šaka je bila stisnuta toliko čvrsto da su nokti do krvi zagrebli dlan. Nije znao koliko je dugo bio ondje u transu. Mogle su to biti minute, možda i djelići sekunde. Nitko kao da nije obraćao posebnu pozornost na njega. Koplje je još uvijek ležalo pred njim na baršunastom jastuku u staklenoj vitrini. Sunce se probijalo kroz visoke prozore rokoko-dvorane odbijajući se od habsburških insignija. Kontrast između miroljubive riznice i ogorčene borbe svjetova što ju je upravo bio proživio napeo je njegova osjetila do krajnjih granica. Dok se vraćao preko Ringa, sjeti se da je Mihajlovo, dan arkanđela Mihaela. I padne mu na um Mihaelove riječi u Goetheovu Prologu na nebu, koje su gotovo savršeno opisivale njegovo strašno iskustvo. Mihael: I gnjevno bije bura jaka Sa kopna more, sa mora tie, I niz dubokih učinaka Svud okolo izazivlje, Tad sijevne plamen munje žive Pred stazu groma razornog: Al tvoji se glasnici dive Blagoći toka dana tvog.

198 A možda je slična vizija bila ta koja je nadahnula ratničke i mistične stihove Ivanova otkrivenja: "Uto se zametne rat u nebu koji je 'Mihael' sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I 'mjesta' za njih Više nije bilo u nebu. (Ivanovo otkrivenje 12,7 i 8). 57 Bilo je začuđujuće da se jedna takva magična slika odijeva u ruho ljudskih predodžbi, iako je to ipak bio samo prolazni doživljaj. No, znao je da bića koja u tom sudjeluju, kako dobra tako i zla, u doslovnom značenju riječi zaista postoje - još stvarnije od pločnika kojim je koračao. Pogled na anđela grala već je sâm po sebi bio neka vrsta duhovnog prisjećanja. U svojoj nutrini osjećao je da je tim uzvišenim bićima služio na zemlji već prije svog sadašnjeg ovozemaljskog života, i to već bezbroj puta. Sada je konačno znao što to uistinu znači biti vitez grala. Prije svega, sada je bio svjestan da će ubuduće cijeli svoj život posvetiti ispunjenju ideala grala na zemlji i da mora težiti za tim da se pripremi na zadaće koje ga još očekuju. Poput srednjovjekovnog viteza Svetog grala položio je svečanu zakletvu da će služiti tom najvećem duhu, pa stajalo ga to i života. Tijekom mjeseci što su uslijedili prvom susretu s duhom vremena, duhom Koplja sudbine, još se revnije i odlučnije posvetio svakodnevnoj meditaciji uvježbavajući sposobnost proizvođenja živih slika u sebi i postupanja s mislima kao da je riječ o stvarima. Nagradu za svoja nastojanja primio je na osobito neočekivan način, dok je jednog strašno hladnog prosinačkog dana godine kao časnik za navođenje paljbe svoje bitnice ležao na prvoj liniji. Našao se usred koncentrirane unakrsne vatre, a tik uz njega eksplodirale su granate. Dugo očekivani trenutak okultnog prosvjetljenja došao je kada je s njegove desne strane u rov pala granata i ostala ondje ne eksplodiravši. U jednom jedinom trenutku vidio je kako mu pred duhovnim okom u obliku neprekinutog niza slika prolazi cijeli život. I promatrao je panoramu svog života s neutralnošću nezainteresiranog promatrača svjesnoga svojeg višeg Ja. No, zgode iz njegova života nisu, recimo, prikazane u ubrzanom nizu uzastopnih slika. Naprotiv, niz slika nudio se kao golem, u sebi isprepleten predložak uzroka i posljedica, što ga je on s jedne više razine svijesti shvaćao jedinstveno. Na neki način ispao je iz ovozemaljskog 57 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1987.

199 vremenskog uređenja u kojem se stvari odvijaju u sređenom vremenskom slijedu. Sada se doživljavao kao biće u harmoniji s vremenom, a ne kao u njemu zarobljena duša. Treća stepenica na putu prema gralu zahtijevala je da nauči iz svoje svijesti izbrisati sve pojmove. Dosegao je stadij gdje se našao pred zagonetkom praznih struktura, u kojem duša mora pokušati u jednoj tobožnjoj praznini tražiti bezgraničnu puninu. Za njega je to bio trenutak u kojem je svoju dušu morao sačuvati u stanju iščekivanja i praznom, ne odričući se osjećaja strahopoštovanja i poniznosti, neodložno potrebnih duši što željno očekuje milost Božju. U tim trenucima tihe zadubljenosti bez slika rodila se vizija svijeta duhova, svijeta hijerarhija nadosjetilnih bića. I postupno, korak po korak, Walter Johannes stekao je sposobnost osloboditi se svoje svijesti činom volje, tako da je mogao kročiti u taj nevidljiv svijet iz kojega su stvaralačka bića oblikovala i održavala svijet osjetila. Tijekom njegovih prvih kratkih izleta u makrokozam, aspirantu na gral postavlja se zadatak da se orijentira u novom svijetu i da nauči prepoznavati uzlazni hijerarhijski poredak nebeskih duhova. Pritom mora steći ne samo razumijevanje osobitosti i sposobnosti svakog pojedinačnog stupnja, nego mora naučiti razlikovati beskonačno mnogo putova na kojima se oni očituju trodimenzionalnom svijetu. Prije svega, Walter Johannes Stein čudio se načinu na koji su se ti uzvišeni nebeski duhovi nalazili u neprestano promjenjivim uzajamnim odnosima. Nalik slovima abecede, njihovo grupiranje i često promjenjiv unutarnji red kao da su odražavali simfoniju stvaralačke riječi, nov jezik duha neizmjerne dubine i raznovrsnosti značenja. S određenim zadovoljstvom prisjećao se kako je Wolfram von Eschenbach sposobnost objašnjavanja tih promjenjivih odnosa i grupacija opisao kao "učenje abecede bez pomoći crne magije". 58 Prizor nebeskih hijerarhija, koji je od dana Josipa iz Arimateje nadahnjivao bezbrojne posvećenike grala, u ljudskoj duši budi neizrecivu čežnju da prekorači od svijeta osjetila postavljene granice. Tako je sada i Wal- 58 "Kada današnji astrolozi iz kretanja i odgovarajućih položaja vidljivih planeta prema zvijezdama 'stajaćicama' pokušavaju proreći budućnost, koristeći ove kao neku vrstu abecede s unutarnjim značenjem, čini nam se kao da osjećamo posljednje odsjaje jedne uzvišene i prastare znanosti."

200 ter Johannes pokušao stupiti u izravnu vezu s uzvišenim duhovima koji su služili ciljevima božanskog Presvetog Trojstva. Ukoliko je stjecanjem apstraktne, o mozgu neovisne sposobnosti razmišljanja i sposobnošću nadahnjivanja pročišćavanjem osjećajnog života dosegnut razvoj imaginativne spoznaje, tako je sada posljednji korak prema intuitivnoj identifikaciji s nadosjetilnim bićima zahtijevao jačanje moralnih snaga volje. I dok sada prelazi posljednji komad puta prema gralu, čovjek postaje svjestan stvarne prirode svog individualnog duha. On otkriva da je ovozemaljsko Ja, što ga je prije smatrao središtem i suštinom svoga bića, tek odraz vječnoga Ja što ga zasjenjuje. Walter Johannes sada je bio blizu tomu da na rubu kamena zvanog i gral može čitati svoje ime. Jer individualni duh također bdije nad višim sjećanjem na cijeli niz života što ih je duša prije provela na zemlji. "Sada još poslušajte kako poznati bivaju koji su pozvani za gral! Jedan natpis na krajnjem rubu kamena navješćuje ime i rod onoga koji se treba uputiti na blaženi put onamo; to su dječaci i djevojčice. Natpis nitko ne treba uklanjati, jer dočim se ime pročita, ono nestaje pred očima." Parzival Naravno da Wolfram von Eschenbach kada kaže "ime" i "vrsta" ne misli ni na kakvo genealoško rodoslovlje nekog ljudskog roda, nego na ovozemaljske inkarnacije što slijede jedna drugoj kojih se Ja-duh sjeća, sve dok se duša dovoljno ne razvije da bi ih prepoznala. Znak Svetog grala, kao što smo kratko spomenuli u jednom od ranijih poglavlja što opisuje alkemističke simbole ljudskoga umiranja, jest golub što sa Sunca ulijeće u nevidljivu ploču koju u rukama drži Mjesec što raste. A Stein, koji je poznavao odnose između makrokozma i mikrokozma, istu je konfiguraciju pronašao u čovjeka. Golub predstavlja pročišćene osjećaje srca (Sunce), koji žele prožeti hladno intelektualno razmišljanje mozga (Mjesec) kako bi ga na taj način oslobodilo bešćutnog trodimenzionalnog shvaćanja univerzuma. Taj proces, u okultizmu poznat kao "eteriziranje krvi", vidovnjaštvom se može promatrati kao ružičasta svjetlost što se uzdiže iz krvi u srcu čovjeka, pokrećući u mozgu alkemistički proces, osobito u epifizi, koja se ta-

201 da pretvara u organ višeg sjećanja - u treće oko. S tim trećim okom duša tada opaža svoje u kamen upisano ime. Svako pojedinačno slovo koje se može pročitati oko ruba kamena aktivirana epifiza shvatit će kao znak nekog ranijeg zemaljskog života. Zajedno ta slova na neki način tvore cjelokupno duhovno rodoslovlje duše i pokazuju njene težnje pospješivanja razvoja svjesnosti u povijesnom rastu iz života u život. Samo onaj tko je uzduž ruba kamena pročitao svoje ime sposoban je prepoznati i ostvariti vječno Ja svoje duhovne loze. Walter Johannes Stein sada je shvaćao zašto se čovjek poput Adolfa Hitlera, koji nije imao osjećaja za nevolje i brige drugih, nikada nije smio legitimno zaputiti u potragu za gralom. Samo duša koja je postala oruđem ljubavi Božje, spremna na žrtvovanje, bez crne je magije mogla doprijeti do shvaćanja svog individualnog duha. To je uistinu bilo istinsko tumačenje uzvišenog mota vitezova grala: Znati kroz suosjećanje. Biografija rodoslovlja što ga je Walter Johannes otkrio uokolo, na rubu kamena, sezala je više od 5000 godina u prošlost. Lica, dijelom ženska dijelom muška, pred njim su, jedno za drugim, izranjala iz stare povijesti svijeta: iz Perzije, Egipta, Kaldeje, Palestine, Krete, Grčke i Rima. Pred njegovim duhovnim okom pojavljivali su se najrazličitiji likovi iz stoljeća ranijih crkvenih otaca, iz doba propadanja Rimskog Carstva, iz karolinške vladarske kuće, srednjovjekovne Engleske, iz doba skolastike i velikih otkrića i tako dalje, sve do Francuske revolucije i napoleonskih ratova. Svi zajedno predstavljali su niz ljudskih bića koje kao da je na okupu držalo tkivo moralnog uzroka i posljedice, kao da je svaki pojedinačni položio temelje unutarnjeg karaktera, ali i vanjskog povoda njegovog ponovnog pojavljivanja na Zemlji. Očima duha pratio je putovanje svoje duše kroz stoljeća. Bio je to dar milosti koji ga nikad više neće dopasti u tom obliku. Dočim bi se jedan lik pokazao njegovom oku, ponovno bi nestao. Na jednoj drugoj razini svijesti prisjećao se riječi Wolframa von Eschenbacha: "Natpis nitko ne treba uklanjati, jer dočim je ime pročitano, ono nestaje pred očima." Lice svake od tih pojedinih ličnosti u njegovoj je duši ostavilo neizbrisiv trag. Da je ta lica vidio kao šarene ilustracije neke knjige, jednostavno bi ih zanemario kao puka lica iz prošlosti. Kao nešto mrtvo i prošlo. No, sada je spoznao da su sva ta lica bila njegova lica: oblici izražavanja njegova identiteta u kojima su se odražavali veselja i patnje, ljubav i mržnja, častohleplje i težnje, pobjede i porazi njegova života.

202 15. POGLAVLJE DEVINA GRBA I NEDOKUČIV SMIJEŠAK SFINGE NOVA TEHNIKA POVIJESNOG ISTRAŽIVANJA Povijest se za Waltera Johannesa Steina pretvorila u vrlo osoban problem. Ustanovio je s koliko se nerazumijevanja današnji svijet suočava s istinskim značenjem povijesnog procesa. Povijest je bila nešto u čemu su sami živući sudjelovali u svojim ranijim životima na Zemlji. Oni su snosili potpunu odgovornost za ono što je svijet bio, što on jest i što će iz njega postati. Nakon kratkog pogleda na vlastito rodoslovlje pitao se kako je bilo moguće jednako tako jasno i potanko oživjeti cijelo iskustvo svog prijašnjeg bivstvovanja kao što je sagledavao svoj sadašnji život. Na odgovor nije trebao čekati dugo. U sljedećim tjednima u njemu se počela rađati druga vrsta sjećanja. I ono se pokazivalo u obliku žive svijesti o slikama. Sjećanje za sjećanjem na nekog plemenitaša koji je u osmom i devetom stoljeću živio na franačkom dvoru slijevalo mu se u dušu. Nikada nije pravo znao kada će sljedeći djelić slagalice sjesti na svoje mjesto. A u početku također nije znao što je taj proces pokrenulo. Čini se kao da su zbivanja njegovog sadašnjeg života, čim bi se dogodila, sadržavala stimulans što je budio sjećanja na osobe koje su živjele tisuću godina ranije. Iako je počeo život tog srednjovjekovnog viteza gledati u živim slikama, cijeli se proces odvijao otprilike na isti način kao kod normalnog sjećanja, kada duhovno oko doziva slike iz prošlosti, samo što ta viša sjeća-

203 nja nije mogao dozvati sam, već je morao čekati dok se ne bi pojavila sama od sebe. A nisu se ni prikazivala u kronološkom redoslijedu, što će reći da se, kako se čini, nisu pridržavala uredne vremenske sheme od rođenja do duboke starosti, a i kao da su zanemarivala ono što nazivamo zakonom uzroka i posljedice. Moralne posljedice nekog djela, primjerice, već su bile poznate prije nego što se i znalo da je ono poduzeto. No, prije svega, naučio je doživljaje ne promatrati spekulativno ili ih intelektualizirati, već je dozvoljavao da mu se dogode a da u njih ne miješa vlastito Ja. Kada je rat prošao, o svojim ranijim inkarnacijama u doba Karla Velikog znao je gotovo isto toliko kao i o svom sadašnjem životu u dvadesetom stoljeću. A ipak je mnogo od onoga čega se sada sjećao bilo u suprotnosti s predajom prenošenom poviješću devetog stoljeća. Kada se vratio kući u Beč, te nakon smrti Franje Josipa stari grad zatekao u središtu revolucionarnih previranja, postavio si je sveobuhvatan zadatak: u europskim arhivima namjeravao je potražiti očuvane dokumente o povijesti srednjeg vijeka koji bi mu mogli potvrditi sve ono što su mu razotkrile njegove novostečene sposobnosti. Znao je da će biti nevjerojatno teško pronaći povijesne dokaze svojih inkarnacija u devetom stoljeću. Progonila ga je mutna slutnja kako je tada i u kasnijim stoljećima postojala zavjera usmjerena na to da se iz svih povijesnih dokumenata izbrišu njegova imena i djela. Život što ga je u svim pojedinostima mogao vratiti u sjećanje pripadao je izvjesnom grofu Hugu od Toursa (Hugo von Touron) koji je, kako je ustanovio, bio jedan od vodećih posvećenika grala ranog srednjeg vijeka, čovjek kojega se Sveta Stolica plašila jednako koliko ga je i mrzila. Stein je bio vrlo iznenađen kada je saznao da je taj Hugo bio najbliži prijatelj i pouzdanik Karla Velikog, čije je savjete franački car znao osobito cijeniti. A ipak Einhard, najpoznatiji biograf Karla Velikog, Hugu od Toursa nije posvetio ni jednu jedinu riječ. Ni njegovi kasniji biografi, koji su prema Rimu iskazivali istu lojalnost tog viteza i znanstvenika karolinške ere, nisu ga spomenuli nijednim slovom. Hugo von Tours prisustvovao je svečanoj misi u crkvi svetog Petra na Božić 800. nakon Krista, kada je papa Lav III Karla Velikog nagovorio da se u cijelosti identificira sa Svetom Stolicom. Bio je to brižljivo planiran i lukavo proveden pokušaj da se Karla u zamjenu za naslov "Caesar Augustus" učini ovisnim o Rimu.

204 Walter Johannes mogao se jasno sjetiti kako je papa bez prethodnog dogovora stavio krunu na Karlovu glavu, dok je dobro pripremljena gomila naroda izvikivala: "Dug i pobjedonosan život Božanski okrunjenom caru Karlu Augustu." Mogao se sjetiti koliko je Karlo Veliki bio iznenađen te je s izrazom nelagode oklijevajući zastao. Do tog trenutka jedini interes Karla Velikog u odnosu na Rimsku crkvu svodio se na to da je kod izbora pape i u vladanju Rimom htio zadržati odlučujući glas. Upravo je bio okončao rat protiv Lombardije kako bi suzbio tamošnju pobunu i natrag vratio papu koji je bio protjeran iz vlastitog glavnog grada. Karlo Veliki punu mudrost grala stekao je po djedu (s majčine strane): Charibertu, grofu od Laona, koji je krvi svojih potomaka u nasljedstvo ostavio vidovnjačke sposobnosti. Zbog svog živog zanimanja glede potrage za Svetim gralom, Karlo Veliki okružio se gomilom upućenih u gral. Hugo von Tours Karla Velikog je naučio ponešto o hijerarhijama nebeskih duhova i o ulozi što je oni imaju u ljudskom životu. Zahvaljujući vidovnjačkim sposobnostima, Karlo Veliki i sâm je ugledao duha Longinusova koplja, koplja što je postalo pravim talismanom njegove sudbine kao i simbolom njegove vlasti nad imperijem koji je bio toliko moćan i prostran kao onaj cara Augusta prije tisuću godina. Pritom Karlo Veliki ni u kom slučaju nije bio učen čovjek. Raspolagao je, doduše, određenom urođenom inteligencijom i izrazitim smislom za pravednost, ali nikada nije naučio čitati i pisati - svi pokušaji u tom smjeru završili su neuspjehom. Ipak je na neki način uspio naučiti latinski i nešto grčkog. Budući da je raspolagao tek nedostatnim znanjem, školovani su mu ljudi još više imponirali, te se prvenstveno okružio najučenijim ljudima svoga doba. U njegovom glavnom gradu Aachenu i na njegovim gotovo neprekidnim ratničkim pohodima protiv pljačkaških Sasa, kao i u školama što su neprestano pratile njegov dvor, neprestano su djelovali vodeći predstavnici ortodoksne Rimske crkve i gralskog kršćanstva. Karlo Veliki gajio je simpatije i prema jednima i prema drugima. Kralju se osobito sviđalo Augustinovo djelo O državi Božjoj, iz kojega su mu svakog dana morali čitati pojedinačne odlomke. Taj Augustin iz Hipona, najveći od ranih crkvenih otaca, opovrgao je manihejsko kršćanstvo, koje je u svom sustavu iskazivalo neke sličnosti s potragom za gralom.

205 Stanje na karolinškom dvoru razvilo se u neku vrstu borbe za vlast između zagovornika vjerovanja u dogme, kojemu nikakav intelekt nije mogao naškoditi, i onih koji su tražili put do vizija duhovnih svjetova u kojem su se viđenje i znanje stapali u jedno. No, Karlo Veliki bio je čovjek sa smislom za povijest, koji je prije svega vjerovao u vlastitu neophodnost i sudbinom predodređenu veličinu. Ta taština bila je njegova jedina velika mana. Papa Lav III preko svojih je uhoda otkrio da je to bila Ahilova peta franačkoga kralja. Time što je krunjenje tijekom svečane mise u Petrovoj crkvi pretvorio u obredni "Božji čin" - što je sâmo po sebi već bila neka vrsta snažne magije - Karla je privukao na stranu Rimske crkve, koje se nikada više nije uspio osloboditi. Taj trenutak označio je početak tamnjenja gralskog kršćanstva koje će tijekom samo nekoliko desetljeća biti prognano iz europske povijesti. Karlo Veliki u početku je bio ljut zbog papine podvale, no konačno je u svim vjerskim problemima postao vazalom Rima. Papa je sebe promatrao kao predvodnika obnove Zapadnog Rimskog Carstva. Bilo je to shvaćanje koje je još naglasio na kovanicama, natpisima i pečatima. Ožalošćen i lišen svih iluzija, Hugo od Toursa poslan je u Bizant kako bi umirio cara istoka i privolio ga da prizna krunidbu Karla Velikog za kralja Svetog Rimskog Carstva. Na taj način moć kršćanstva s Grčke je prešla na Rim. Hugo od Toursa pao je u nemilost jer je jedna neprijateljska klika na dvoru cara uspjela uvjeriti kako mu je njegov prijašnji štićenik radio o glavi. Walter Johannes Stein prisjećao se kako je Hugo bio uhićen, preslušavan na sudu i osuđen na smrt. Također se živo sjećao kako krvnik iz nepoznatog razloga nije bio u stanju podići mač kako bi glavu osuđenog odvojio od tijela, i kako se razjareni car stuštio da ga smakne vlastitim mačem, ali presudu također nije mogao izvršiti. Nakon te čudesne intervencije viših sila, što ih je Karlo pripisivao arkanđelu grala, spoznao je da je ruka Božja zaštitila nevinog čovjeka. Car je svog nekadašnjeg prijatelja i savjetnika zamolio za oprost i u znak svoje milosti obećao kako će mu ispuniti svaku želju. Tada je Hugo Karla zamolio za najdragocjeniju relikviju kršćanstva, Praeputium Domini, nastalu prilikom prvog prolijevanja krvi pri Isusovom obrezivanju. Ali takva zbivanja nisu se mogla pronaći u poznatim povijesnim djelima. Walter Johannes Stein počeo je proučavati legende karolinškog doba jer se nadao da se tu ili tamo sačuvao neki trag tog neobičnog događa-

206 ja tijekom jedne od njegovih ranijih inkarnacija. Nakon duže potrage u Francuskoj i Njemačkoj, u jednom malo poznatom dokumentu u arhivima štrasburške biblioteke pronašao je što je tražio. Legenda, što ju je zapisao izvjesni Peter Lyra, postojala je na latinskom i njemačkom jeziku. Zapisana je tek godine 1672, no bila je riječ o prijepisu jednog mnogo starijeg rukopisa iz godine koji je uništen godine prilikom požara u Straßburgu. I taj dokument bio je kopija jedne još starije isprave iz ranog trinaestog stoljeća, iz doba kada je Wolfram von Eschenbach po cijeloj Europi pjevao svog Parzivala. Privlačni manuskript Petera Lyre što je, doduše, u nekim detaljima bio povijesno nekorektan i pretjeran, obrađivao je veći dio života Huga od Toursa, onako kako ga je Walter Johannes doživio u sjećanju. Primjerice, njegov visok položaj na dvoru Karla Velikog bio je jasno i istinito obrađen. "Karlova navika bila je da se ne laća ničeg važnog a da prethodno za savjet ne pita najodličnije, najmudrije i najiskusnije ljude. U vojnim poslovima osigurao si je usluge hrabrih, neustrašivih i prokušanih junaka Geralda, Rolanda, Theodora i Rudolfa. Njegovim kraljevskim dvorom upravljali su Echardus i Volradus. Grad i njegovi poslovi bili su povjereni Eschinobaldusu i Eginadusu. Alcuinis, Albinus i Clement pružali su kralju podršku u znanstvenim pitanjima, kada je trebalo odlučivati o važnim stvarima. U to doba u kraljevstvu je također živio moćan i bogat vitez imenom Hugo. Bio je oženjen pobožnom i povučenom, plemenitom i u svakom pogledu besprijekornom ženom koja se zvala Aba. Njen gospodin suprug bio je dobrodušan čovjek, plemenita roda, dobro potkovan u svim svjetovnim pitanjima, miroljubiv kod kuće, smion i hrabar u ratnim sukobljavanjima, bogat posjedima, velikodušan prema siromašnima, plemenit u ophođenju sa strancima te ljubazan i pun dobrote prema svojoj obitelji. Bio je na prvom mjestu u milosti kralja. Taj također nije razgovarao ni s kim drugim niti je za savjet molio ikoga drugoga osim Huga. On je bio najprisniji, najveći, najplemenitiji i naomiljeniji kraljev sluga. Prije svega Njihovo Veličanstvo s apsolutnom su sigurnošću znali da njegov vazal ne samo da ljubi istinu i pravednost, nego da je osim toga bio inteligentan, skroman, dobronamjeran i potpuno iskren." U istom ljetopisu pronašao je i priču ljudi koji su se urotili da unište Huga.

207 "Sjena je čovjeku na štetu, ali ona je također nerazdvojan pratitelj krijeposti. Zavidnim okom bdije nad milošću stečenom viteškim djelima i vrlinama. Sokrat je dobro rekao da bezbožnici ništa ne podnose teže od sreće pravednika. Oni su u stvarnosti nakot pauka što iz najljepšeg cvijeća isisava otrov. Princ Hugo na svoje je najveće nezadovoljstvo morao naučiti koje su naravi ti zlobni ljudi bili, i za to platiti skupu cijenu. Njegove raskošne vrline što su mu donijele toliko ljubavi, njegove su neprijatelje ispunili žuči gorke mržnje i otrovom razorne mržnje. Budući da pobožni ljudi ne mogu živjeti rame uz rame sa zlima, neki od zavidnih dvorana počeli su razmišljati o tom kako bi mogli najbolje potkopati Hugov ugled. U tu svrhu prvenstveno su smatrali važnim omrznuti Huga u očima kralja i oteti mu njegovu naklonost - tako su međusobno govorili. Ne bude li Hugo izbačen iz sedla milosti, nikad se neće uloviti u mrežu nesreće. Jer netko koga štite žezlo i kruna previše je siguran." Manuskript je ispričao cijelu priču o lažnim optužbama protiv Huga, o njegovom kukavnom boravku u okovima, te kako ga je kralj smatrao krivim za izdaju i osudio na smrt. Potom je slijedilo poglavlje pod naslovom: "Kako je i na koji način vojvoda Hugo osobitom pomoću Božjom spašen od smrti". "...u međuvremenu je vojvoda Hugo, koji se smjerno pomirio sa smrću, odložio svoje ruho i razgolitio svoj vrat. Klečeći vezanih očiju, preporučio se Bogu, te prignuo glavu kako bi primio smrtonosan udarac mačem - u čvrstom uvjerenju da će udarac neposredno uslijediti. Ali kada mu je krvnik prišao otpozadi podižući mač na smrtonosan udarac, spopao ga je nenadan, neočekivan i nikada prije primijećen strah, koji je bio toliko jak da se obraćao na sve strane pitajući: 'Što je to? Što to znači? Tko ovdje zapovijeda? Zar moram mač opet zataknuti u korice? Zar da osramoćen stavim život na kocku i odstupim a da nisam okončao svoje djelo? Ali, ne znam što je to; ne osjećam u sebi jakost, snagu i moć. Želim svima prisutnima reći da više ne mogu; neka mi učine što žele. Ja jednostavno više ne mogu.'" Nakon što je rukopis opisao kako je krvnik i dalje oklijevao ispuniti svoj zadatak, dok je gomila postajala sve bješnja, on nastavlja opisivati reakciju kralja na ovu buntovničku situaciju. "Konačno, kada je svatko shvatio da su svi povici odobravanja krvniku uzaludni i da se s obzirom na čudo što se zbilo pred njihovim očima nitko drugi ne usuđuje izvesti udarac, kralja oblije iznenadno bljedilo. Iz straha

208 da se pred svojim narodom ne učini smiješnim, i iz bojazni da bi ta nezgoda mogla biti povod za ustanak i pobunu, kralja spopadne velik bijes, kojem je, dakle, dao oduška: 'Zar sam zaista živio samo da bih doživio dan u kojem će se i najniži od mojih podanika opirati poslušnosti i bez odlaganja izvršiti moje zapovijedi? Što? Zar da u vlastitom carstvu, na vlastitom dvoru, usred svojih najbližih savjetnika trpim nazočnost dokazanog izdajnika? Ne namjeravam to dozvoliti. To neću izdržati. Hugo mora umrijeti, pa morao ja i svoje kraljevske ruke okaljati njegovom krvlju?' No, kada je kralj podigao mač da bi Hugu zadao smrtonosan udarac, ruka mu postane toliko ukočena i nepokretna, a tetive tako otvrdnu da niti je mogao podići ruku niti spustiti mač. "Kada je kralj to primijetio, posavjetuje se sa sobom, promijeni svoju odluku i odluči pokušati to obaviti na drugi način. I reče: 'Sada uviđam koliko sam pogriješio. Priznajem pravednu i moćnu ruku Svevišnjega koji svim nevino progonjenima pruža utočište i zaštitu. Dođi amo, dragi moj Hugo, i daj da zagrlim tebe, kojega je Bog očuvao od moje nepravde. Priđi bliže, ti vjerni i plemeniti junače, i svojom me molitvom pomiri s Bogom, koji je s pravom ljut, i zamoli Ga u njegovoj svemoći neka mojoj ruci vrati njenu prijašnju snagu?' Kada Hugo od Toursa bijaše oslobođen i s njegovih očiju uklonjen povez, kralj na čudesan način bijaše ponovno iscijeljen. Karlo Veliki ponudi svom prijatelju sve što želi ne bi li ispravio nanesenu mu nepravdu. "Nato na dvoru nastade veliko slavlje i proširi se cijelim gradom. To potaknu kralja da zaključi novi pakt s Hugom i dodijeli mu ne samo čast i položaj nego ga i obdari cijelom svojom kraljevskom milošću." Pod naslovom "O relikviji što ju je odabrao vojvoda Hugo i drugim probranim darovima" manuskript opisuje dragocjen predmet što ga je Karlo Veliki dobio od patrijarha Fortunatusa i običavao ga čuvati u srebrnoj posudi. "Koliko se Hugo sjećao, takvo je blago postojalo, i iako je znao da je kralju vrlo drago, nije mu se svidjelo ništa drugo osim tog skupog i prokušanog komada. 'Jedino si to želim i molim da mi Vaše kraljevsko veličanstvo milostivo prepusti darove odaslane iz Jeruzalema, među njima jedan dio Svetoga tije-

209 la našega Spasitelja i Otkupitelja, komad Svetog križa i krv što bijaše za nas prolivena, jer samo to može izbrisati muke što su mi zadane.' Ta molba dirne srce kraljevo. 'Najdraži moj Hugo, priželjkuješ više nego da si tražio cijelo moje kraljevstvo. Unatoč svemu tomu želim, kako bih održao svoje obećanje, izdati zapovijed da tvoja molba bude ispunjena, iako pritom trpim bolan gubitak. Ono što je do sada bilo moja utjeha i moja radost, neka odsada bude tvoje?' Mladi austrijski znanstvenik, koji je istraživao svoj raniji život u karolinško doba, točno se mogao sjetiti kako su Hugo i njegova žena Aba relikvije čuvali u kapeli u svom zamku, razmišljajući pritom kamo bi dragocjeni predmeti trebali biti poslani. I mogao se sjetiti kako je Hugo zamislio križ u kojem su relikvije trebale biti prevezene. "Kada je posao bio gotov, Hugo unutra položi Praeputium Domini od krvavog obrezivanja Gospodina Našega; isto tako i krhotinu Iskonskoga križa i nešto od Svete krvi, kao i više drugih dragocjenih relikvija, kako bi ih mogao bolje čuvati." Upravo u trenutku dok je mislio na to kako je Hugo od Toursa pronašao prikladno mjesto za svoj križ, u mladom austrijskom istraživaču javile su se sumnje u njegove nadosjetilne sposobnosti. Jer slike iz sjećanja u njegovoj duši pokazale su mu da je Hugo križ s relikvijama položio na leđa jedne deve kako bi sudbina nijemu životinju odvela do mjesta na kojem će Praeputium Domini biti štovan kao znak neporočnosti koja se zahtijevala od vitezova grala. Za te je čudne događaje našao potvrdu u tekstu pod naslovom "Kako Sveti križ bijaše položen na devu i kako je Božja providnost zamoljena da ga na tom putu prati." "Hugo se sa zadovoljstvom sjećao kako su Filistejci Božju arku koju su osvojili mačem položili na vozilo što su ga vukle krave muzare, kako bi je bez sudjelovanja ljudi odvele na određeno mjesto. Na što je on svoju vjeru također preporučio Božjoj providnosti i dao zapovijed da to blago, posvećeno Bogu, treba biti položeno na devu, no ovu ne smije pratiti gonič deva, već ona mora biti vođena Božjom milošću i brigom. Kako bi Sveti križ bio zaštićen od oluje i ostalih nepogoda, položen je u sanduk, dok su knjige i spisi smješteni u drugu prikladnu škrinju. U čvrstoj nadi i pouzdanju da će deva svoj teret donijeti na Bogu ugodno mjesto, komadi prtljage učvršćeni su s obje strane životinje.

210 Ali, kako bi saznao novosti i imao nekoliko svjedoka za to da su se nade ispunile, Hugo je smatrao svrsishodnim da pošalje pet pouzdanih vitezova velike krijeposti kako bi slijedili tragove deve dok ne dođu do mjesta na kojem će životinja bez jahača odložiti teret..." Prije nego što je deva krenula na put, Hugo od Toursa joj je govorio: "Ti, koja nosiš te posvećene stvari i čijoj smo ih skrbi povjerili, pripazi na svaki svoj korak, da ova blaga ne bi bila oskvrnuta u slučaju da padneš ili pretrpiš štetu bilo koje vrste. Idi kamo te Bog upravlja i vodi, i neka ti se ne dogodi nešto nepredviđeno: Idi preko brda i dolina, kroz šume i pustopoljine, kroz gradove, utvrde i sela i pomoću zvona na svom vratu pitaj gdje se možeš odmoriti i gdje prebiva nasljednik kojem treba biti prepušteno posvećeno blago na tvojim leđima." Na kraju je Hugo izdao zapovijedi pratećim vitezovima: "A vi, svjedoci moji, zauzmite se za tog glasnika, ne gonite ga na žurbu i ne dajte da pati od gladi ili žeđi, već na naš trošak brinite da mu ništa ne nedostaje. Idite u ime Gospodina i dobro pazite na put, gradove i sela kroz koja ste prošli, kako biste mi mogli podnijeti točan izvještaj."' Potom je rukopis opisao put deve: "Nakon što su se rastali od njega, deva je hrabro krenula na svoj put, kao da je dobila osobit znak i kao da je njen put bio posebno izglađen i izravnan. Zaputila se svojim putem preko polja i njiva, uspinjala se preko brda i dolina, čilo je kaskala šumama i pustopoljinama da bi potom kroz Burgundiju stigla u Francusku, a odande izravno u glavni grad Pariz. Svuda je puštala da zvecka njeno zvonce, tako da su svi ljudi jurili na prozore kako bi se divili neobičnoj procesiji i hvalili Boga što je to tako prekrasno sredio... Svatko je molio da deva, gdje ju je on vidio, okonča svoje putovanje i da upravo njegovu kuću zadesi sreća da primi dragocjen teret. Stanovnici Pariza radovali bi se da se deva zaustavila kod njih, kako bi im pribavila zaštitu, osobito što je za prihvat blaga na raspolaganju bilo mnogo lijepih zgrada i crkava. Ali nije bila volja Božja da se to dogodi, nego je deva nastavila svoje putovanje, ne dajući se zbuniti ili zaustaviti." Deva je svoje putovanje okončala tek u EIzasu i svog se tereta riješila u Niedermünsteru. Ljetopis to opisuje kako slijedi:

211 "Glas o životinji već se bio toliko proširio da se pretpostavljalo kako će se sve odvijati prema planu, osobito što se životinja nije osvrtala ni lijevo ni desno, već je svoje noge spuštala na čvrsto stijenje, kao da je ono od voska, tako da su vjernici koji su išli neposredno iza nje smatrali kako je to mjesto na kojem će se neobični gost zaustaviti, na što su ga sve žustrije slijedili, a kada su ih tragovi odveli na područje Niedermünstera, uskoro su mogli jasno razabrati samostan na brežuljku. Egzotična životinja, do sada vođena Božjom providnošću, zastane kada je ugledala samostan kojem se približavala kao da se želi diviti zdanju. No, potom ponovno nastavi kaskati i tek kada je stigla do portala samostana koji je plemenitim ženama služio kao prebivalište, zatopće nogama po tlu i pomoću koluta što je visio na kapiji pokuca kako bi izmolila ulaz. Nakon što joj je kapija otvorena, stupi kroz vrata pravednosti, preda što joj je bilo povjereno i zamoli za dokaz da je ispunila svoj zadatak." Kada je Walter Stein posjetio Niedermünster kako bi nastavio svoja proučavanja, ustanovio je da je mjesto na kojem je deva po predaji zastala obilježeno otiskom njene noge. Jedan povjesničar iz tog kraja, koji nije znao ništa o povijesnoj pozadini putovanja životinje, pokazao mu je otisak devine noge na lagano nagnutoj stijeni unutar ruševina kapele vitezova svetog Jakova. (Još je danas vidljiv u blizini krivine ceste gdje se nekada nalazio samostan svetoga Jakova, prije nego što je spaljen.) Ako se Stein započeo baviti fantastičnim nizom zbivanja kojih se prisjećao iz svojih ranijih zemaljskih života, tada se to nije dogodilo iz puke znatiželje, iako je i ona pritom igrala važnu ulogu. Nije to bilo ni zbog toga što je sada možda vidio neograničene mogućnosti nove tehnike povijesnog istraživanja s kojom se kroz transcendentna sjećanja na ranije zemaljske živote moglo stići do pravih rezultata. Ono što ga je prije svega zanimalo bilo je pitanje tko je posjedovao Praeputium Domini. Prema staroj predaji posjednik te vrlo neobične i dragocjene relikvije prvog izlijevanja krvi bio je, naime, vođa cjelokupnog gralskog pokreta u devetom stoljeću. Činilo mu se izuzetno značajnim što je relikvija donesena do samostana u Niedermünsteru, koji je bio pod zaštitom svete Odilije. Sveta Odilija bila je, naime, zaštitnica vitezova koji su tražili Sveti gral, a Odilienburg je bio stvarno središte gralskog pokreta u srednjem vijeku. Odilia je bila kći Etichova (ponekad zvanog i Adalrich), koji je vojvodstvo Elzas naslijedio godine 666. Kada je otkrio da mu je kćer oslijepjela, upitao se: "Tko je zgriješio, roditelji ili dijete?" Budući da se na dvoru

212 govorkalo kako je on krivac za sljepilo djeteta, odlučio je da je dade ubiti. No, majka je s djetetom umakla u Regensburg. Erhard, biskup Regensburga, u jednom je snu opomenut da malenu posjeti i krsti. Nakon krštenja najednom je mogla vidjeti. Biskup Erhard čudo je usporedio s Isusovim ozdravljenjem čovjeka slijepog od rođenja. "Svjetlost svijeta podarila joj je milost vida", kazao je i stoga joj nadjenuo ime Odilia, Sol Dei, Sunce Božje. Nakon što je Odilia stekla vid, ponovno je vraćena na dvor svog oca u Adelrichsheimu (Arlesheim), gdje joj je bilo dobro dok nije dozrela za udaju i oduprla se vjenčanju prema očevoj želji. Zbog toga se sakrila u starom prenoćištu eremita, koje je poslije postalo utočištem Trevrizenta, učitelja mudrosti grala. Nakon što su se otac i kćer pomirili, Odilia, koja je u međuvremenu izrasla u zrelu i pobožnu ženu, osnovala je kršćanski samostan u središtu i u dolini ispod Niedermünstera. Gore na visoravnima meditirala je i nadahnjivala se vizijama Otkrivenja svetog Ivana. U dolini je liječila bolesne koji su dolazili k njoj iz svih dijelova Europe. U oba središta i u okolnim samostanima čašćeni su i sa strahopoštovanjem čuvani misteriji Svetog grala. Novakinje su stupanj po stupanj (graduali 59 ) pripremane za kršćansku inicijaciju. Walter Stein u djelu Dionizija Albrechta otkrio je priču o Hohenburgu (ili Odilienburgu) i kratku biografiju svete Odilie, koja je opisivala istinsko značenje i zadaću svete Odilie i njene obitelji, koja će postati "obitelj grala": "Ta vojvodska loža bila je raširena kao nekoć loza Jakovljeva: od sredine Elzasa na zapadu prema Francuskoj, na istoku prema rimskim i austrijskim zemljama, na jugu prema Španjolskoj, a na sjeveru prema Saskoj i Brandenburgu. Kao što se nekada Jakovljev rod, vjerno rasporedu zvijezda, širio na sve strane svijeta, tako je bilo i s potomcima Odilie." U toj fazi svog istraživanja Walter Stein počeo je shvaćati značajne pasaže u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha u kojima se opisuje podrijetlo grala. 59 Gradual - dio mise, knjiga misnih pjesama.

213 "No, iskusni majstor Kyot počeo je tražiti po latinskim knjigama, gdje je postojao narod koji bi zasluživao štititi gral i čuvati njegovu čistoću. Čitao je ljetopise zemalja Britanije i drugih, Francuske i Irske. O Anschauu 60 je konačno pronašao priču i čitao istinsko izvješće Mazadana. Tu je stajalo sve točno napisano o njegovoj lozi." U Albrechtovoj priči o Odilienburgu otkrio je iscrpno rodoslovlje obitelji grala, čija je krv iskazivala snažne vidovnjačke sposobnosti. Osobito ga je radovalo što je vidio kako je u to magično rodoslovlje uneseno i ime Huga od Toursa. Ponovno je prepoznavao i imena na dvoru Karla Velikog i njegovih nasljednika, bliskih Hugovih prijatelja, samih muškaraca i žena koji su, suprotno dogmatskom kršćanstvu Rima, vodili pobožan duhovni život u potrazi za gralom. Rado bi bio saznao jesu li pripadnici te srednjovjekovne obitelji grala ponovno bili rođeni u devetnaestom i dvadesetom stoljeću i hoće li ga sudbina dovesti u blizak dodir s njima. Iako to u tom trenutku još nije znao, uskoro će se s mnogima od njih ponovno sresti i u međusobnom će prepoznavanju biti ujedinjen s njima. Oni će postati krugom posvećenika što će ih Hitler proglasiti svojim najvećim neprijateljima, budući da su oni bili istinski duhovni protivnici nacističkog režima Njemačke. Kako je tragao za Odilijinim potomcima u kasnijim stoljećima, ustanovljavao je da gotovo sve velike europske dinastije svoje podrijetlo vuku od vojvodske loze Etichoa u sedmom stoljeću. Iznenađivala ga je činjenica da su svi posjednici Koplja sudbine, počevši od Karla Velikog sve do cara Franje Josipa, posljednjeg Habsburga, u svojim žilama imali gralske krvi. Adolf Hitler postat će jedini posjednik koplja koji se nije mogao pozivati na takvo podrijetlo. Sada mu je postalo potpuno jasno zašto je Landulf II od Capue, i krug crnih adepata oko njega koji je sezao od Bizanta, uzduž Europe pa sve do Španjolske, uvijek pokušavao članove te nadarene obitelji baciti u duhovno sljepilo i moralnu propast, i zašto je Rim uvijek podržavao njihove napore isključivanja duhovnog vodstva europskih vladarskih kuća. Najpoučnije sjećanje što ga je mogao zahvaliti svom ranijem životu kao Hugo od Toursa odnosilo se na putovanje tog franačkog plemića Ori- 60 Anschau, što se neispravno gotovo uvijek dovodi u vezu s Anjouom, nije niti zemlja niti mjesto u geografskom smislu. Anschau je carstvo anđela grala, svijet duha vremena.

214 jentom, gdje je posjetio Jeruzalem, a potom je otputovao dalje u Bagdad, na dvor Haruna-al-Rašida. Huga je na tom diplomatskom putovanju pratio biskup Haito iz Basela. Jedno ranije putovanje onamo obavljeno je po nalogu Chariberta iz Laona, djeda Karla Velikog. U to doba islam je vršio snažan pritisak na Europu, i to osobito iz Španjolske i južne Francuske. To je bio razlog da su u perzijske kalifate, koji su i dalje bili najutjecajniji u arapskom svijetu, odaslani poslanici. Perzijanci, koje je islam ranije porazio, ali su se mudrošću i političkom vještinom opet oslobodili, bili su prirodni saveznici kršćanskog svijeta. Kada je Hugo stigao u Bagdad, opća se situacija uvelike pogoršala. Harun-al-Rašid je pri povratku iz posjeta Mekki pobio sve članove vrsne obitelji Branicida, koji su do tada imali snažan utjecaj na sudbinu zemlje. Iako je Rašid Karlu Velikom poslao darove i laskave pozdrave, njegove su simpatije u cijelosti bile na strani muslimana koji su sa svih strana prodirali u Europu. Tijekom svog dugog boravka u Maloj Aziji Hugo je koristio svaku prigodu da dublje prodre u perzijsku religiju. U Zaratustrinom učenju otkrio je zvjezdanu mudrost koja je prorekla inkarnaciju Isusa Krista. U Bagdadu je saznao i ponešto o maniheizmu i njegovom velikom proroku Maniju, koji je zbog svojih kršćanskih učenja bio izložen okrutnom mučenju - oba ta učenja iskazivala su začudne sličnosti s putem k Svetom gralu. Ondje je, nadalje, proučavao Aristotelova alkemistička djela koja su se mogla naći prevedena na arapski, no u to su doba na Zapadu još bila nepoznata. Kada se Hugo vratio u Europu, Karlo Veliki već je bio mrtav. Prilikom podjele karolinškog carstva podržavao je Lotara, koji je bio oženjen njegovom kćerkom. Tijekom nekoliko godina živio je u srednjem kraljevstvu Lombardije. Konačno, u dubokoj starosti - doživio je više od sto godina - povukao se u osamljeni ermitaž u Arlesheimu gdje je podučavao mudrost Svetog grala. Tek nakon što je Walter Stein otkrio to pustinjačko prebivalište u kojem je ostarjeli Hugo svoje učenike grala podučavao o duhovnom značenju krvi Isusa Krista i stvarnom misteriju sakramenata, ostvario je još viši stupanj transcendentalne svijesti i uvid u još ranije inkarnacije. Na taj način mogao je identificirati i druga lica što su mu se prvobitno u obliku natpisa pojavila na rubu kamena (ili skupocjenog dragulja) također zvanog gral.

215 Najviše ga je zanimala središnja ličnost u tom lancu ljudskih života. Bio je to neki bradati rabin. Sada je znao da je taj čovjek bio Josip iz Arimateje. Milošću Božjom doživio je nekoliko kratkih trenutaka u životu te gotovo legendarne ličnosti, prvog ovozemaljskog čuvara grala. Josip je žurio putem od Jeruzalema prema Golgoti gdje je toga dana raspet Isus. Kod sebe je imao dokument potpisan od Poncija Pilata kojim mu je dano pravo pokopa tijela Gospodinova. U ruci je držao posudu od jaspisa u koju je htio "uhvatiti" svetu krv. Bila je to ista ona posuda što ju je Isus Krist koristio za kruh i vino prilikom Posljednje večere dijeljene na gornjem katu Josipove kuće. I dok se približavao mjestu raspeća, morao je gledati kako farizeji sakate tijela dvaju razbojnika, razapetih s obiju strana Isusa Krista. Neki rimski centurion podbo je svog konja, zaputio se prema srednjem križu i kopljem probo bok Spasitelja. Iz rane potekoše krv i voda. I odmah bijaše tako kao da se zamračilo Sunce, jer svijet zapadne u potpuni mrak i podigne se snažno nevrijeme. Tada padne na koljena i počne moliti pred tijelom Gospodinovim koje je blistavom svjetlošću rasvjetljivalo tamu...

216 16. POGLAVLJE JEDNOM U TISUĆU GODINA "A kada prođe tisuću godina Sotona će biti pušten iz svoje tamnice." Ivanovo otkrivenje 20,7 Napola izgladnio, u okovima iščekujući smrtnu kaznu, u ćeliji zatvora u Lehrterstraße u Berlinu sjedio je mladi njemački stožerni bojnik imenom Abbrecht Haushofer i razmišljao o sudbini njemačke nacije. Albrecht Haushofer uhićen je kao jedan od suurotnika koji su planirali neuspjeli atentat na Adolfa Hitlera od 20. srpnja Dan za danom u drugoj polovici i na proljeće dok je čekao na izvršenje smrtne kazne, prodirale su novosti o strahovitoj sudbini svih onih zatvorenika koji su i neizravno imali bilo kakve veze s bombaškim atentatom. "Obračunat ću sa zločincima po kratkom postupku", bjesnio je Hitler u svojoj neutaživoj žeđi za krvavom osvetom. "Nikakvi dugi govori. Nikakvi vojni sudovi. Proces treba na brzinu okončati... I u roku od dva sata nakon donošenja presude moraju visjeti bez milosti!" Na prvom od tih okrutnih procesa pred Narodnim sudom na vješanje su osuđeni jedan feldmaršal, tri generala i četiri mlađa stožerna časnika. Svi su oni bili Haushoferovi prijatelji. Iste večeri Hitler je pogledao film o njihovom smaknuću i zadovoljno pljeskao dok je osam golih muškaraca na kukama za meso visjelo u omčama od klavirskih žica polagano umirući. Dva mjeseca prije kraja rata popis kandidata za smrtnu kaznu sadržavao je nekih 4000 imena osoba osumnjičenih da su na neki način bile povezane s pokušajem prevrata protiv nacističkog režima. Nije pošteđen čak ni feldmaršal Rommel. Prema nagodbi s Hitlerom morao je izvršiti samoubojstvo kako bi mu žena i obitelj izbjegli optužbu pred Narodnim sudom.

217 Henning von Tresckow, general na Istočnoj bojišnici, glava zavjere, sažeo je osjećaje suzavjerenika kada je rekao: "Sada će se svi okrenuti protiv nas i psovati nas. Ali moje je uvjerenje nepokolebljivo - ispravno smo postupili. Hitler nije samo zakleti neprijatelj Njemačke, on je zakleti neprijatelj cijeloga svijeta. Kroz nekoliko sati bit ću pred Bogom i opravdavati se za svoja djela i propuste. Zahvaljujem Bogu da čiste savjesti mogu odgovarati za ono što sam učinio u borbi protiv Hitlera." Najstrašnije je bilo da je pokolj slomio kičmu moralnog otpora protiv nacističke partije, koji je do tada proizlazio iz elite časničkog zbora. Vodeći generali sada su, kako bi spasili vlastitu kožu, Gestapou izručivali stotine svojih časničkih drugova koji su podvrgavani okrutnim mučenjima i ubijani od strane "udruga" s mrtvačkim glavama. Budući da je Glavni stožer propustio pravovremeno se suprotstaviti prijetnjama brutalnog bivšeg kaplara i njegovih tajnih pristalica, sada su okaljani i obeščašćeni časni običaji njemačke armije. Svi vojnici prisiljeni su ubuduće pozdravljati uzdignutom rukom i zakleti se na bezuvjetnu vjernost Adolfu Hitleru u nacionalsocijalizmu. Palo je posljednje moralno uporište u Trećem Reichu. Ono što je Albrechta Haushofera, koji je studirao orijentalnu filozofiju i godinu dana proveo kod lama u Tibetu, najviše čudilo, bila je činjenica da je jedna tako sirova i nerazumna osoba poput Hitlera, svjesno oruđe zlih sila, kao čudom ostala neozlijeđena, iako je njeno preživljavanje za posljedicu moralo imati produženje rata i nezamislivo razaranje Njemačke. No, iznenadnom spoznajom postalo mu je jasno zašto je Adolf Hitler morao ostati na životu dok neprijatelj definitivno ne porazi Njemačku. Na koji bi inače način svaki Nijemac naučio kolika je cijena ignoriranja vrijednosti individualne duhovne slobode i izbjegavanja preuzimanja potrebne doze odgovornosti za svoga bližnjega, ne bude li svaki grad, svako selo u Njemačkoj razrušeno i pretvoreno u prah i pepeo te okupirano od stranih postrojbi? Samo na taj način cijelom se stanovništvu moglo trajno utuviti u glavu kamo vodi podnošenje takvog demonskog režima. Sada je jasno shvaćao da bi Hitlerovom smrću Njemačka bila prerano oslobođena, da bi se ponovno rodila ideja podmuklog "uboda bodežom" i da bi na taj način bilo pripremano tlo budućim diktaturama i daljnjim planovima o osvajanju svijeta. I, povrh toga, shvaćao je zašto njegov voljeni časnički zbor i Glavni stožer u očima nacije moraju biti toliko po-

218 niženi; jer upravo su taj časnički zbor i Glavni stožer pothranjivali tu opasnu legendu o ubodu bodeža, nakon što ju je, kao prvi, formulirao general Ludendorff. U Njemačkoj je bilo opće poznato da je Hitler, kada je u vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta eksplozijom bombe zapravo trebao biti raznesen na komade, spašen slučajem što je graničio s čudom. Smioni vođa atentatora, pukovnik Stauffenberg, tempiranu bombu položio je u torbu sa spisima ispod stola za kojim se nalazio Hitler. Nekoliko sekundi prije nego što je bomba eksplodirala, aktovka je zasmetala nogama časnika iz Hitlerovog stožera. Ne znajući što radi, nogom je gurnuo aktovku iza čvrste noge stola. Ta gotovo mehanička radnja spasila je Hitlera od trenutnog uništenja. Adolf Hitler javno je razglasio da je njegov život sačuvan providnošću kako bi kao Führer njemačkog naroda mogao do kraja sprovesti svoju povijesnu zadaću od svjetskog značaja. Ali Albrecht Haushofer predobro je poznavao pravu prirodu zlih sila što su djelovale kroz Hitlera i oko njega: jer njegov otac, profesor Karl Haushofer, majstor magije nacističke partije, sudjelovao je u podučavanju Hitlera kako zle sile djeluju u povijesnom procesu. Njegov otac također je bio taj koji je Hitleru nesmotreno savjetovao da Koplje sudbine ukloni iz bečkog Hofburga i prenese ga u Nürnberg, tako da su njegove zle sile ubuduće mogle zračiti izravno iz srca nacističkog pokreta. Slijedom s njim povezane stare legende, život zlog čovjeka smatrao se zaštićenim toliko dugo dok je Koplje sudbine držao u svojim rukama. Tako se moglo objasniti da su sile crne magije Führera očuvale od njegovih protivnika. No, ono što je Albrechta Haushofera čudilo jest da se, dakle, još više i dobrohotne sile služe silama zla kako bi ostvarile vlastite moralne ciljeve i namjere za dobrobit čovječanstva. U ovom slučaju produžavanje Hitlerova života kroz sile zla trebalo je dovesti do one mjere razaranja i poniženja koja je konačno bila potrebna za spas nacije. Takvim razmišljanjima Albrecht Haushofer stekao je dubok uvid u to kako zakon karme djeluje kada je u pitanju sudbina cijelog naroda. Albrecht, koji je u početku bio uvjereni nacist, razočarano se okrenuo tek kada je spoznao pravu prirodu i razmjere Hitlerovih ambicija. Nije potrajalo dugo dok se uvjerio da je Njemačka upala u ruke đavolskih sila. Njegovo razočaranje poprimilo je tragične razmjere kada je morao uvidjeti da je upravo njegov otac apokaliptičku zvijer pustio na čovječanstvo.

219 U posljednje četiri godine svog života svoje je misli sažimao u sonete, koji će jednoga dana možda zauzeti dostojno mjesto u povijesti njemačke književnosti. Svoj posljednji sonet napisao je u ćeliji za osuđenike na smrt. Pronađen je u njegovoj jakni nakon što ga je odjeljenje SS-a ustrijelilo svojim strojnicama. Pored njega umrli su Klaus Bonhöfer, njegov brat, protestantski svećenik Dietrich Bonhöfer, jedan od vrlo malo svećenika u Njemačkoj koji su za svoje kršćansko uvjerenje bili spremni platiti najvišu cijenu. Sonet pod naslovom Otac podsjeća na jednu staru orijentalnu legendu koja ima iznenađujućih sličnosti s jednim stihom u Knjizi otkrivenja: "A kada prođe tisuću godina Sotona će biti pušten iz svoje tamnice." Prema toj orijentalnoj legendi što ju je Albrecht Haushofer čuo u Tibetu, duhovi zlih sila bili su zatočeni u dubinama i mraku oceana. Ondje su ostali, zatvoreni milosrdnom rukom Božjom, dok ih jednom u tisuću godina ne pronađe ribar koji je imao mogućnost izbora - tako je bilo sudbinom određeno - strašnog neprijatelja osloboditi ili ga ponovno baciti u ponor. "Mog oca snašla je zla kob. Snagom njegove volje opet je demon mogao postati rob. Moj otac pečat je slomio. Dašak zla nije primijetio. Demon u svijet je otprhnuo."

220 17. POGLAVLJE DVA LICA MAJSTORA MAGIJE KLAUSA HAUSHOFERA Shvatljivo je što Albrecht Haushofer nije želio vjerovati kako je njegov otac znao da je duh Lucifera zaposjeo dušu Adolfa Hitlera. No, nema sumnje da je Karl Haushofer osjetio ne samo dah apokaliptičke zvijeri što je zaposjela bivšeg ludog kaplara, nego da je posve svjesno i u zloj namjeri pokušavao podučiti Hitlera kako da njegove sile pusti na čovječanstvo i pokuša osvojiti svijet. Kasnijih godina vodile su se žestoke rasprave o tome da li je Haushofer uopće imao bilo kakav utjecaj na Adolfa Hitlera. Takva je diskusija bila moguća samo zato što slabo informirani krugovi nisu shvatili da je taj neobični i tajanstveni čovjek imao dva sasvim različita lica. Energičnog i nepobitno izvanredno nadarenog profesora geopolitike znaju svi, i ta strana njegova života bila je dovoljno opisivana. Ali Klaus Haushofer na sve se zamislive načine borio da ostane skrivena druga strana njegove prirode, kao i njegova djelatnost u svojstvu vođe tajnog kruga posvećenih i autoriteta na svim područjima "tajnog učenja". Ipak, svatko tko raspolaže istinskim, čak i minimalnim okultnim znanjem, iz svake riječi što ju je pisao i iz svakog njegovog čina na političkoj pozornici u Münchenu u godinama odmah po okončanju Prvoga svjetskog rata, prepoznat će posvećenika. Počet ćemo promatranjem njegovog rada i pozadine tog rada s jednog čisto izvanjskog aspekta, kako bismo u njemu ušli u trag ezoterijskoj struji sotonizma uz čiju je pomoć Njemačku htio dovesti do vladavine nad svijetom. Karl Haushofer rođen je godine u Bavarskoj. Odabrao je karijeru profesionalnog vojnika i na temelju svojih duhovnih talenata i zahvaljujući krajnjoj brizi o detaljima preuzet je u korpus stožera. Izvanred-

221 no poznavanje orijentalnih prilika dovelo je do toga da mu je njemačka obavještajna služba povjerila niz tajnih zadataka u Indiji i Japanu. Studirao je više istočnjačkih jezika, uključujući i japanski kojim se mogao tečno sporazumijevati dok je kao vojni ataše radio u njemačkom veleposlanstvu u Tokiju. Vladao je i sanskrtom i izrađivao prijevode hinduističkih i budističkih tekstova, postao je autoritet na području orijentalnog misticizma i izjašnjavao se kao beskompromisni pristaša Schoppenhauera. Bilo mu je već četrdeset i pet godina kada je doktorirao s izvanrednom disertacijom o političkoj geografiji, nakon što mu je Sveučilište odobrilo određene slobode glede obveze nazočnosti. Tijekom cijeloga svjetskog rata službovao je na Zapadnoj bojišnici i ondje stekao ugled jednog od naizvrsnijih mladih generala Njemačke. Tema njegove disertacije o geopolitici bilo je daljnje razvijanje Ratselove ideje da je propast neke nacije uvijek posljedica njenih sve manjih zahtjeva za prostorom. "Prostor nije samo oruđe moći, on je moć sama", kazao je svojoj prvoj grupi studenata, među koje su pripadali i Rudolf Hess te nekoliko drugih, kasnije vodećih nacista. "Političku geografiju namjeravam koristiti kao oružje koje će Njemačku potaknuti da dosegne svoju sudbinom joj dodijeljenu veličinu. Želim preodgojiti cijelu naciju kako bi shvatila ulogu geografije u povijesti i da nijedan mladi Nijemac više ne bi razmišljao provincijalno, nego samo još u kontinentima." Bilo je to nešto nečuveno za studente poražene nacije koja je upravo opet bila prisiljena pobjednicima izručiti dijelove vlastitog teritorija i sve svoje kolonije. Bila je to magična riječ, po prvi puta izgovorena na Haushoferovom prvom predavanju pred prepunim auditorijem minhenskog sveučilišta - riječ što će izazvati nove valove agresije jednoga naroda koji je vjerovao kako je dobio nož u leđa: životni prostor. Haushoferove ideje išle su znatno dalje od svih ideja njegovih prethodnika na području političke geografije. Ni najmanje ga nije zanimala analiza geografskih činjenica, već je svoje geografske ideje neprestano povezivao s provokativnom teorijom agresivne teritorijalne ekspanzije u globalnim razmjerima. Njegovo zahtijevanje životnog prostora za njemački narod i njegovi planovi da ga pribavi nisu bili ništa drugo doli opravdanje internacionalnog razbojništva velikog stila i ni više ni manje nego neograničenim dopuštenjem za osvajanje svijeta. Istovremeno je geografiju zaogrnuo velom rasne mistike, koja je Nijemcu trebala pružiti izliku da se vrati u područja azijskog zaleđa, s kojih

222 je, kako se pretpostavljalo, arijska rasa potjecala. Na taj rafiniran način poticao je njemački narod na osvajanje cijele istočne Europe, a povrh toga i onih golemih azijskih područja što se protežu 4000 kilometara od zapada prema istoku, od Volge do Yangtsekianga, a na jugu su ograničena tibetanskim gorjem. Haushofer je smatrao da onaj koji potpuno ovlada tom iskonskom zemljom, proširi svoje gospodarske mogućnosti i organizira svoju vojnu obranu, posjeduje neograničenu vlast nad svijetom. Njegove teorije cijelom su se Njemačkom proširile brzinom prerijskog požara dajući opasan polet vojnim porazom povrijeđenom osjećaju časti i lažnom ponosu njemačkog naroda. Godine sva su djeca u Trećem Reichu u nastavi dobila predmet geopolitike, a to podbadanje geopolitičke svijesti Nijemaca bilo je propagandističko remek-djelo koje čak ni Goebbels nije mogao nadmašiti. "Svatko od nas na neki je način glumac na pozornici svjetske politike", propovijedao je Haushofer milijunima revnih slušatelja putem radija. "Čak i na najskromnijim mjestima, kao lojalni pristalice od Boga odabranog Führera pomažemo oblikovati budućnost našeg naroda, pa bilo to samo tako što u pravo vrijeme na pravom mjestu dajemo pravi eho... Ne budite sitničavi, nego razmišljajte u velikim prostornim kategorijama, u cijelim kontinentima i oceanima, i na taj način vaš smjer usuglasite sa smjerom Führera." Nekadašnji general, koji je naginjao ukrašavanju suhoparnih činjenica patriotizmom, napisao je sveukupno četrdeset knjiga i 400 eseja te pokrenuo Časopis za geopolitiku. Kao posljedica njegova djelovanja između dva svjetska rata objavljeno je ukupno 3420 djela o geopolitici! Nadaleko je poznato da je Rudolf Hess Hitlera uveo kod Klausa Haushofera i da je profesor s debelim, pod ruku zataknutim knjižurinama, često posjećivao Hitlera kada je ovaj nakon neuspjeha minhenskog puča u landsberškoj utvrdi pisao Mein Kampf. "Ono što je Haushofer u to doba pridonio Hitlerovom psihološkom razvoju bio je niz argumenata, jedna rasprava i serija geografskih činjenica velikog političkog značenja. U Mein Kampfu se naslućuju novi tonovi. Osim starih klišeja susrećemo se s čestim aludiranjem na životni prostor, diskusijama o njemu i vanjskoj sigurnosti, tj. osvajanju daljnjeg životnog prostora za produbljivanje obrane, kao i s traženjem prirodnih granica, ravnotežom između moći nad kopnom i vodom i uključivanjem geografije u vojnu strategiju. Prijelaz od demagoške bujice riječi prvih poglavlja u Mein Kampfu pre-

223 ma elementarnim fazama geopolitike previše je zoran a da bi mogao biti slučajnost, osobito uzmemo li u obzir koju je lektiru Haushofer, kako je općepoznato, prilikom svojih posjeta Hitleru i Hessu u zatvoru u Landsbergu nosio sa sobom. U četrnaestom poglavlju gotovo možemo osjetiti Haushoferovu prisutnost, iako je to po Hitlerovu diktatu zapisao Hess. Haushofer je Hitleru iz svog istraživačkog arsenala na neki način pružio osvajački mač. Hitler ga je izvukao iz korica, nabrusio njegove oštrice i odbacio korice... Geopolitika je sada trebala pomoći da se u Hitlerovoj Njemačkoj odgoji elita, i to na sličan način kao i u blizanačkim teorijama 0 klasnoj borbi i dijalektičkom materijalizmu koje su pomogle racionalnom obrazlaganju komunizma u Rusiji. Znanost je podvaljena i priskrbila je ugled zavjeri koja je začet a u jednom minhenskom pivskom podrumu i koja se trebala razviti u imperij što bi bio veći od carstva Džingis-kana." Edmund A. Walsh: Total Power Nakon što se Adolf Hitler uspeo na vlast, profesor Haushofer sudjelovao je u predradnjama za ostvarivanje ugovora triju sila. Iako osobno zapravo nije sklapao ugovore koji su osiguravali suradnju Japana u planovima za osvajanje svijeta, ipak su se svi dogovori između japanskih opunomoćenika i nacionalsocijalističkih državnika odvijali u njegovoj kući u blizini Münchena. On je ta ugodna zasjedanja nazivao "kulturnom suradnjom". Vidio je Japan kao bratski narod Njemačke, gospodujući narod (Herren volk) istoka. Nije bilo slučajno to što je Matsuoko, japanski ministar vanjskih poslova, nakon razgovora s Haushoferom i po povratku u Japan izjavio: "Jednoj naciji prilika za takvu veličinu nudi se samo jednom u tisuću godina." Ta prilika zvala se Pearl Harbour i može se smatrati sigurnim da se taj brižljivo planirani i nesavjesni napad bez i najmanje prethodne objave rata mogao pripisati ideji Karla Haushofera. Svi napadi nacista, jedan za drugim, sve u svemu slijede njegova učenja, a Adolf Hitler se u tim prilikama poslužio Haushoferovim geopolitičkim strategijskim metodama, njegovim jezikom, njegovim zemljovidima i njegovim argumentima. Neki ljudi Haushofera su pokušavali opravdati time da je unutar političke geografije uspostavio tek određene nove teorije, što su ih nacisti potom iskoristili, na jedan njemu nepredvidljiv način. Ali ne može biti sumnje da mu je bilo itekako jasno koje je strašne posljedice imala svaka njegova napisana riječ, i predobro je znao da će ostvarivanje njegovih pla-

224 nova stajati rijeke ljudske krvi i da će podjarmljenim manjinama - kako se on izražavao - manje vrijednim rasama, nakon što ih pregazi njemačka ratna mašinerija, donijeti velike patnje. Haushofer je, naime, istovremeno bio član Akademije za njemačko pravo i u tom je svojstvu u znatnoj mjeri sudjelovao u izradi tiranskog zakonodavstva nametnutog poraženim narodima. Na taj način obavio je pripremni posao za koncentracijske logore, u kojima će se masovno ubijanje razviti u državnu industriju iz koje proizlaze nusproizvodi. Ali kao da taj popis zasluga sam po sebi ne bi bio dovoljno opsežan, iza otmjene, uspravne prilike njemačkog generala i znanstveničke pojave bavarskog profesora nalazila se jedna druga, daleko mračnija figura - majstorski spletkar magije, koji je snivao samo o tom da na čovječanstvo pusti apokaliptičku zvijer. Opisali smo kako se Dietrichu Eckartu posrećilo razviti i otvoriti centre astralnog tijela Adolfa Hitlera i time mu pružiti mogućnost uvida u makrokozam i komuniciranja s mračnim silama. Također smo vidjeli kako je svom učeniku pomogao definirati i iskoristiti svoja sjećanja na raniju inkarnaciju u devetom stoljeću u liku Landulfa od Capue. Sada je na Karlu Haushoferu bio red da dade prilog inicijaciji daleko višeg stupnja, koje će Hitlerov "vremenski organizam" (eterično tijelo) proširiti i preobraziti ga tako da u jednoj fantastičnoj vremenskoj perspektivi može vidjeti razvoj čovječanstva. Ono što je Hitleru u tom smislu zaista otkrio bilo je tajno učenje iz kojega je vješto izvodio svoj geopolitički sustav kako bi ga mogao iskoristiti kao sredstvo kojim će rasnu svijest njemačkog naroda usmjeravati na putove koji su se na kraju krajeva svodili na pripremu za osvajanje svijeta. Svojim tumačenjem Tajne doktrine Haushofer je proširio Hitlerovu vremensku svijest i pred njim je rasprostro globalnu panoramu razvoja Zemlje. Iz toga se vidjelo kako funkcioniraju hijerarhije zlih sila i u svakom razdoblju djeluju protiv istinskog razvoja ljudske svijesti. Takvim podukama Haushofer je Hitlera naveo na to da razabere stvarne motive luciferskih duhova koji su ga zaposjeli kako bi postao svjesnim oruđem njihovih zlih namjera u dvadesetom stoljeću. Haushofer je konačno, kada je Adolfa Hitlera uputio u okultno značenje krvi i ukazao mu na ulogu što pripada okultnim krvnim obredima pri stvaranju magične mutacije unutar arijske rase, koja će biti uvod u novo razdoblje razvoja čovječanstva, rođenja "nadčovjeka", preuzeo i ulogu Mefista.

225 Tijekom prvih dvadeset godina tog stoljeća u intelektualnim krugovima Njemačke pojavio se osjećaj da je prestao ljudski razvoj upravljan rukom Božjom i da bi čovječanstvo, ne preuzme li svoj daljnji razvoj u vlastite ruke, zauvijek moglo ostati zarobljeno u intelektualnoj sterilnosti trodimenzionalne svijesti. Iz očaja, koji je uslijedio razočaranom odvraćanju od dijalektičkog materijalizma devetnaestog stoljeća, rodila se sigurnost da je izbilo novo vrijeme slobode u kojem je čovjek dužan tražiti iskupljenje i svakom aspektu svog života dati novi sadržaj. Istodobno se vjerovalo da se takav skok u ljudskom razvoju ne može dogoditi a da se na Zemlji ne pojave sasvim izuzetna bića, koja bi svim područjima znanosti, umjetnosti i religije dala trajne impulse za duhovnu reinkarnaciju. U toj atmosferi proročke spremnosti rođena je misao o dolazećem mesiji. Postavljena su najrazličitija proročanstva o prirodi novog mesije - ili zapravo cijelog niza mesijanskih likova - koji bi novim životom trebali ispuniti filozofiju, religiju, medicinu, pjesništvo, slikarstvo i kiparstvo, ukratko sve ljudske djelatnosti. Među različitim grupama intelektualaca koji su smatrali da nijedno područje ljudskoga života ne može biti probuđeno i iskupljeno bez pojavljivanja osobnog spasitelja, nalazilo se i pangermansko i rasno orijentirano bratstvo. Ono je u prvi plan stavilo pojam "nadčovjeka" Friedricha Nietzschea, boga-čovjeka koji je postao vidljiv, koji će arijsku rasu predvoditi u osvajanju svijeta i stvoriti poredak za najmanje tisuću godina. Samo pred pozadinom tog iščekivanja mesije možemo prosuditi stvarno značenje neobičnog nadmetanja upriličenog godine na sveučilištu u Münchenu. Jedan njemački milijunaš koji je živio u Brazilu raspisao je visoku nagradu za onog studenta koji će napisati najbolju raspravu na temu: "Kakva svojstva mora imati čovjek koji će Njemačku ponovno odvesti do njene prijašnje moći i veličine?" Dobitnik tog nagradnog natječaja bio je izvjesni Rudolf Hess. Njegov mnogo hvaljeni sastavak ocrtavao je sliku dolazećeg mesije koji je iskazivao začudne sličnosti s Antikristom Protokola sionskih mudraca. I on je u svakom retku bio obilježen misaonim tokovima Karla Haushofera koji je Hessa podučavao na geopolitičkom seminaru Sveučilišta. Rudolf Hess svom je učitelju potanko pričao o Adolfu Hitleru, no ovaj je u početku, čini se, neobično malo držao do demagoškog vođe nacističkog pokreta. Bivši general jednostavno nije htio vjerovati da bi kap-

226 lar s Chaplinovim brkom, čudnog ponašanja, ikada mogao postati spasiteljem njemačkog naroda. Tek kada je Haushofer pribivao procesu što se vodio nakon bezuspješnog minhenskog puča počeo je razabirati Hitlerov pravi format i njegove sposobnosti vođe. Sjedio je na rezerviranom mjestu suda koji je zasjedao u staroj pješadijskoj školi u Blutenbergstraße i bio je kao hipnotiziran rječitošću i smionošću tog tada još nepoznatog revolucionara, čija puka prisutnost kao da je bacala u sjenu znamenitog generala Ludendorffa, koji je sjedio pored njega na optuženičkoj klupi. "Čovjeka koji je rođen za diktatora nitko ne treba prisiljavati", doviknuo je Hitler okupljenim dopisnicima svjetskog tiska. "On to želi sâm po sebi. Njega nitko ne goni, nego on goni samoga sebe... Čovjek koji se osjeća pozvanim voditi narod nema pravo kazati: 'Ako me želite ili pozovete, surađivat ću s vama.' Ne, njegova je dužnost jednostavno istupiti." Iz dana u dan, ako bi se Hitler branio i vještim ispadima svoje suce i tužitelje tjerao u škripac, uživao je sve veći ugled kod profesora koji ga je promatrao njemu svojstvenim distanciranim zanimanjem. Posljednjeg dana procesa Haushofer je bio potpuno uvjeren da osluškuje riječi čovjeka koji će jednom voditi Njemačku u osvajanje svijeta. "Vojska što smo je školovali raste iz dana u dan", vikao je Hitler... Gajim ponosnu nadu da će te satnije prerasti u bataljune, bataljuni u pukovnije, a pukovnije u divizije, da će stara kokarda biti izvučena iz blata, da će ponovno lepršati stare zastave i da će doći do pomirenja kod posljednjeg Božjeg suda, kojem smo spremni pristupiti." Zaključne riječi što ih je Hitler svojim sucima, prije nego što je presuda izrečena, bacio u lice bile su osobito dojmljive i značajne: "Jer ne sudite Vi, gospodo moja, nama. Presudu donosi vječni sud povijesti, koji će zauzeti stav prema optužbi podignutoj protiv nas! Vašu presudu koju ćete izreći, znam. Ali onaj sud neće nas pitati: Jeste li počinili veleizdaju ili ne? Onaj sud će nama, časniku odgovornom za smještaj ljudstva stare armije i njegovim časnicima i vojnicima suditi kao Nijemcima koji su željeli najbolje za svoj narod i domovinu, koji su se željeli boriti i umrijeti. Makar nas Vi proglasili tisuću puta krivima, boginja vječnog suda povijesti sa smiješkom će poderati zahtjev državnog odvjetnika i presudu suda. Jer ona će nas osloboditi."

227 Adolf Hitler poslan je u tvrđavu Landsberg kako bi odslužio petogodišnju zatvorsku kaznu. Ondje mu se pridružio Rudolf Hess, koji se naknadno sam prijavio i priznao svoj udio u planovima za rušenje bavarske vlade. Hitler nije tretiran kao zatvorenik, nego kao gost. Dodijeljena mu je velika soba s prekrasnim pogledom na Lech, na krajolik u kojem je prije tisuću godina Oton Veliki novačio svoje armije prije nego što će krenuti s Longinusovim kopljem kao talismanom kako bi natjerao u bijeg pljačkaške hunske horde. Iako je sve što je Hitler u utvrdi činio bilo pomno kontrolirano, a i njegovi gosti morali su podnijeti brižljivu provjeru svojih životnih okolnosti, očigledno nitko nije imao ništa protiv naizgled nevinih posjeta jednog profesora geologije sa Sveučilišta u Münchenu. Tako se moglo dogoditi da Karl Haushofer ljeti 1924, u nazočnosti Rudolfa Hessa, "zatvorenika" Adolfa Hitlera uputi u Tajnu doktrinu. Bio je to čin koji će imati dalekosežne i kobne posljedice za cijelo čovječanstvo. Okvire ove knjige premašilo bi kada bismo natuknuli više od nekoliko kratkih detalja Tajne doktrine, i moramo se ograničiti na to da damo grubu skicu onih aspekata koji bacaju osobito svjetlo na đavolsku prirodu okultizma nacionalsocijalističke partije.

228 18. POGLAVLJE TAJNA DOKTRINA PODRIJETLO ARIJSKE RASE U ATLANTIDI "U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kada su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi poznati ljudi." 1. Mojsije 6,4 Kada se prije nekih godina među upućenima u Tibetu po prvi puta pojavila Tajna doktrina, nije podučavana razumno ili prenošenjem s generacije na generaciju. Pristup Tajnoj doktrini novaku je bio moguć tek kada bi bili razvijeni centri u astralnom tijelu, a njegov se eterični organizam potpuno razvio. Kao posljednja priprema za trenutak otkrivenja, kandidat je korak po korak morao biti uveden u kozmičko pismo, što znači da je morao proći isti proces što ga kasnije predaje grala nazivaju "učenje abecede bez vještine crne magije". Kada je treće oko bilo potpuno otvoreno, tako da je moglo čitati Akašku kroniku (akasha u indijskoj filozofiji predstavlja eter, koji zajedničkim medijem okružuje kako materijalna tako i nematerijalna bića), inicirani bi postajao živim svjedokom cjelokupnog razvoja svijeta i čovječanstva. Time što bi se kroz golema vremenska razdoblja vratio u prošlost postajalo mu je jasno duhovno podrijetlo zemlje i ljudskoga roda, tako da je kroz neprestano promjenljive uvjete života i razvojne cikluse mogao pratiti sudbinu čovječanstva Tibetanski posvećenik koji je "čitao" Kozmičku kroniku uviđao je da čovjek nije nastao iz nižih životinjskih vrsta, koje su se sa svoje strane razvile kroz elemen-

229 Dijelovi Tajne doktrine što ih je Haushofer prenio Hitleru odnosili su se uglavnom na podrijetlo različitih ljudskih rasa u vremenskom razdoblju pretpovijesti što ga okultna znanost naziva Atlantidom. Ona pod tim shvaća civilizaciju što je tisućama godina postojala na nestalom kontinentu, sada pokopanom na dnu Atlantskog oceana. Mnogi od važnih opisa životnih uvjeta u staroj Atlantidi, što ih je Haushofer prenio Hitleru, ljudima odgojenima u sterilnim i okamenjenim pojmovima modernog materijalizma moraju djelovati fantastično i neuvjerljivo. Nešto od čudnog okoliša i neobičnih odnosa s obzirom na oblik, sposobnosti i svijest, te magične sile i svojstva što su vladali u Atlantidi, nastavlja živjeti u pustolovnoj mitologiji nordijskih naroda. Atlantiđani nisu bili divlja i primitivna bića kakvima ih moderni znanstvenici, današnji antropolozi, neispravno prikazuju. Neke od mnogih i vrlo raznovrsnih civilizacija u Atlantidi dostigle su razdoblja socijalnog i tehničkog savršenstva u kojima su s mnogo predanosti njegovani znanost, odgoj i lijepe umjetnosti. Znanstvenici Atlantide otkrili su sredstvo kako iz sjemena izvlačiti životnu energiju, i te su sile koristili za dalekosežne komercijalne projekte u cijelom svijetu. Prijevozna sredstva nisu se sastojala samo od golemih, motorima pogonjenih brodova, nego su korišteni i zrakoplovi s različitim rafiniranim upravljačkim sustavima. Pozabavi li se moderan čovjek životnim uvjetima i prilikama okoliša u Atlantidi, teško mu je shvatiti da su priroda elemenata i način njihova sklapanja u to doba bili potpuno drugačiji. S dobrim se razlogom može reći da je voda u tom razdoblju razvoja zemlje bila mnogo "rjeđa" nego danas, a i zrak je, sukladno tomu, bio daleko "gušći". tarne organsko-fizičke procese. On je na cijeli razvoj čovječanstva gledao kao na neku vrstu dvostrukog procesa. S jedne strane vidio je fizičko-materijalni svijet u njegovom razvoju do životnih uvjeta koji čovjeku dozvoljavaju da se nastani u njemu kao fizičko biće, a s druge strane, shvaćao je da su i duhovni i duševni čovjekov organizam stvorili duhovi koji su ga htjeli pripremiti na njegov silazak iz makrokozma u mikrokozam, što će reći na ovozemaljski život. Ako bi takav Tibetanac iz pradavnih vremena živio danas i ako bi htio opisati takvo shvaćanje razvoja čovječanstva, morao bi se služiti kako darvinističkom fizikalnom terminologijom tako i Prvom knjigom Mojsijevom. Samo spajanjem tih očito suprotstavljenih pojmova mogao bi razotkriti slutnju stvarnosti sadržanu u Tajnoj doktrini.

230 S obzirom na današnje pojmove, Atlantida bi nam se činila kao da je prekrivena gustom maglom. No, Atlantiđani se time nisu osjećali ni na koji način hendikepiranima, jer svoja iskustva iz svijeta fenomena nisu stjecali izravno kroz osjetila. Živjeli su u nekoj vrsti intenzivne slikovne svjesnosti u kojoj je raznobojna predodžba događaja točno odražavala svijet osjetila. Znatna razlika između današnjeg čovjeka i nekadašnjeg Atlantiđana posljedica je enormnih promjena što su se od tada zbile u ljudskoj svijesti. Dok je moderan čovjek najjasnije svjestan svoje okoline dok "bdije", svijest o sebi samom u snu se potpuno gubi. Atlantiđaninu se, nasuprot tomu, tijekom dana, dok je bio aktivan u svijetu fenomena, svijest snižavala. No, noću bi mu se svijest izoštravala, tako da je mogao vidjeti nebeske hijerarhije makrokozma s kojima je bio u magičnoj vezi. Doba Atlantide obuhvaćalo je sedam epoha u kojima se, jedno za drugom, razvilo sedam ljudskih podrasa. Svaka od njih opstala je toliko dugo dok se sljedeća ne bi potpuno razvila. Sukladno Tajnoj doktrini, te rase Atlantide nazivale su se Rmoahalijcima, Tlavatlijcima, Toltecenima, Turancima, Arijcima, Akadijcima i Mongolima. Adolf Hitler o Atlantidi je ponešto saznao od ostalih članova društva Thula, no bile su to uglavnom iskrivljene predodžbe, razvijene na temelju intelektualne analize nordijskog i teutonskog folklora. Tako je sada bio fasciniran svime što je od Haushofera saznao o skroz-naskroz magičnim sposobnostima i silama starih Atlantiđana. Izvor magičnih sila Rmoahalijaca, Tlavatlijaca i Toltecena bio je potpuno razvijeni eterični organizam koji je sezao daleko preko granica fizičkog tijela. Njihov je jezik, primjerice, bio prisno povezan s prirodnim silama. Njihove riječi mogle su ne samo ubrzati rast biljaka i krotiti divlje zvijeri, nego i u najkraćem roku na čudesan način liječiti bolesnike, ili su u ratnim vremenima mogle pokrenuti strahovite sile razaranja. Ono što je Karl Haushofer znao o vođama iz doba Atlantide vrlo će snažno utjecati na to kako će Hitler kasnije shvatiti svoju ulogu vođe njemačkog naroda. Jer vođe atlantiđanskih podrasa nisu podlijegale zakonima prema kojima su se razvijala normalna ljudska bića. Oni su, doduše, na neki način pripadali sebi jednakima, no budući da su njihova fizička tijela u to doba bila mekša i plastičnija, takoreći gipkija i podložnija oblikovanju, duhovna bića koja su se nalazila na višoj razini mogla su se lakše zavući u njiho-

231 ve ljudske prilike. Oni su posjedovali duhovna i duševna svojstva nadljudske prirode; oni su svojim suvremenicima djelovali poput nadljudi, neke vrste bogo-čovjeka. Svi niži smrtnici štovali su ih, sa zahvalnošću su se podređivali njihovu vodstvu i bespogovorno su slušali njihove zapovijedi. Takav nadčovjek podučavao je ljude znanosti, umjetnosti, zakonodavstvu i religiji te ih upućivao kako se izrađuju oruđa i vodi obrt. Ti nadljudi također su bili upućeni u zakone koji su utjecali na nastajanje novih rasa. U svojim proročištima birali su posebne učenike koji su slani u vježbenička središta gdje su neko vrijeme morali živjeti izolirano. Tamo su podučavani u razvijanju svojstava nužnih za uzgajanje novih rasa. Takve precizno planirane mutacije koje su tijekom čitave epohe Atlantide regulirale nastanak i redoslijed podrasa bile su upravo suprotne drugim tipovima mutacija sasvim različite vrste. Veličina, oblik i plasticitet tijela tijekom tih prethistorijskih epoha zasnivali su se više na stvarno postojećim duhovnim svojstvima nego na nasljednim čimbenicima. Ondje gdje su magične sile bile zloupotrebljavane kako bi služile za egoistično zadovoljavanje instinkta, strasti i želja, nastali su ljudski likovi koji su i oblikom i veličinom, bez izuzetka, bili odvratni i groteskni. To da su takvi "samomutanti" postojali poznato nam je iz opisa divova u mnogim nordijskim mitologijama, posebice iz Edde, koju su proučavali Dietrich Eckart i društvo Thule. Sve tendencije u razvoju svjesnosti tijekom prve polovine epohe Atlantide svodile su se na profinjavanje snaga pamćenja. Budući da još nije postojala sposobnost razmišljanja u pojmovima, osobno iskustvo moglo se steći samo sjećanjem. Ako bi se pred dušom Atlantiđana ranoga doba prikazala neka slika, na um bi mu pala gomila sličnih predodžaba što ih je već doživio. Na taj način pohranjene su svakovrsne mudrosti za kojima je osobna sposobnost rasuđivanja mogla posegnuti. Tako je sposobnost prisjećanja postupno dovela do stvaranja društvene strukture na tom potonulom kontinentu. Grupe ljudi birale su za svog vođu čovjeka koji je stekao velike rezerve sjećanja. Načelno je rasni identitet bio aspekt zajedničkog pamćenja. Kada se pamćenje u obliku neke vrste "krvnog sjećanja" moglo prenositi kroz generacije, bio je to daljnji korak naprijed. Ljudi se djela svojih predaka nisu sjećali manje jasno nego što su sagledavali vlastiti život. Vladari su svoja iskustva naslijeđem prenosili sinovima i unucima. Kult

232 predaka razvijao se prema sličnim smjernicama prema kojima je nastao mnogo tisućljeća kasnije u Kini. Dinastije kraljeva stvarale su ogromna kraljevstva i imperije, a neprekinuti slijed vladanja povećavao je bogatstvo kraljevskih sjećanja i moć rasuđivanja. Ipak, upravo je to sjećanje bilo ono što je dovelo do zlokobnog kulta ličnosti koji je do krajnjih granica poticao osobno častohleplje. Što je veća bila osobna moć nekog vladara, to je on više nastojao iskoristiti je. Budući da su stanovnici Atlantide imali magičnu moć nad životnim silama prirode, njihova je zloporaba dovela do katastrofalnih posljedica. Sile rasta i razmnožavanja zakočene su ako su izvučene iz konteksta svojih prirodnih funkcija i ako se neovisno o njima koriste u magičnom odnosu sa silama što se nalaze u zraku i vodi. Mnogi od najmoćnijih turanskih kraljeva upućeni su u funkcije duhova što se nalaze u elementima. Sada su počinili izdaju nad svojim znanjem. Egoističkom zloupotrebom učenja orakla, zasnovanih na svetim kulturama plodnosti, izazvane su najstrašnije katastrofe. Obredi crne magije, koji se nisu libili ni protuprirodne primjene sila za razmnožavanje, oslobodile su okova strašne, zlokobne sile, koje su konačno dovele do toga da je cijeli kontinent propao u strašnim prirodnim katastrofama. U tom kritičnom trenutku povijesti Atlantide osnovana je nova rasa koja će duhovnu jezgru čovječanstva štititi od uništenja i jamčiti njen pravičan napredak tijekom sljedećih tisućljeća sve do prve polovice našeg postatlantidskog doba. Destruktivne sile, inherentne magičnim svojstvima degeneriranih naroda, mogle su biti poražene samo novom i još višom sposobnošću - sposobnošću razmišljanja. Sposobnost razmišljanja čak je nadmoćna magičnom sjećanju na prošlost. Razmišljanjem je čovjek naučio uspoređivati svoja iskustva i improvizirati. Iz razmišljanja je proizišla sposobnost moralnog prosuđivanja, te na taj način kočenja i u razumne okvire usmjeravanja nezasitne sile instinkta, nagona i požuda. Samim time što je čovjek naučio razmišljati mogao je osluškivati unutarnji glas savjesti i time okončati egoistično zadovoljavanje perverznih želja kojima su Atlantiđani postupno uništili svoj kontinent. Pod tako nemilim i hitnim aspektima odvijalo se rađanje "više rase" u Atlantidi. Ali, ta nova arijska rasa nije bila rezultat oplemenjivanja ranijih atlantidskih podrasa. Cjelokupni proces ljudskoga razvoja ostvario je

233 skok unaprijed kako bi tu novu, središnju rasu, nakon uništenja kontinenta prilagodio izmijenjenim uvjetima okoline. Stara slikovna svijest koja je neviđene realnosti fizičkog svijeta odražavala u raznobojnim nizovima slika, nadomještena je sposobnošću izravne osjetilne percepcije svijeta fenomena. Eterični organizam tog novog arijskog tipa smanjio se kako bi omogućio promjenu osobne inteligencije i izravne percepcije svijeta osjetila. Ali te sposobnosti razmišljanja i osjetilnog percipiranja plaćene su totalnim gubitkom sve magične vlasti nad prirodom i životnim silama u ljudskom organizmu. Čak se i vanjski lik čovjeka radikalno promijenio. Plastično, gipko, meko, hrskavičavo tijelo Tlavatalijaca, Toltecena i Turanaca nadomješteno je tijelom izgrađenim oko čvrstog skeleta modernog čovjeka. Uzgoj nove rase uslijedio je u oštrim klimatskim uvjetima u brdskim područjima na sjeveru kontinenta. Sasvim postupno i tijekom mnogih generacija uzgojeno je tijelo dovoljno čvrsto da bi se oduprlo štetnim utjecajima sila duše koje su ranije rase Atlantide odvele u propast. Postupno paralelno smanjivanje eteričkog organizma nove je naraštaje lišilo sve magične vlasti nad prirodom. No, kao kompenzacija za to, onaj dio eteričnog tijela koji se spojio s fizičkim tijelom počeo je fizički mozak preobražavati u važan instrument razmišljanja. Kako je taj proces napredovao, to su jasnije nove generacije u svom fizičkom tijelu osjećale "ja" ili "ego", i time je čovjek po prvi puta doživio individualnu svijest. Svi koji su bili odabrani za vođe i ratnike došli su u kamp za treniranje gdje su školovani nepokolebljivo i u najstrožoj disciplini. Ovdje su učili da svime što im se na zemlji prikazuje pred očima u makrokozmu upravljaju nevidljivi duhovi te da se tim silama moraju bezuvjetno posvetiti i staviti im se na raspolaganje. Njihov odgoj, koji je ležao u rukama hibridnih bogova-ljudi ili nadljudi, toliko ih je poticao da su svojim mislima mogli shvatiti načela prema kojima se arijska rasa treba nastaviti razvijati. Prije svega drugoga, tako su ih učili, trebaju poštivati i čuvati čistoću svoje krvi. Njihova moralna snaga ojačana je i iskušana tako da su se mogli oprijeti svim egoističkim prohtjevima i požudama. Na taj način razvijena su najbolja svojstva u najprobranijim primjercima arijske rase, a oplemenjivanje arijske rase time je sve više napredovalo. Vladari degenerirajućih rasa na jugu kontinenta uočili su opasnost višeg razvoja nove arijske rase i objavili joj rat. Iz magle što je zaogrnula

234 podnožje planina, prema arijskim su braniteljima nagrnule horde pljačkaških ratnika. Mnogi među njima bili su golemi, grotesknog izgleda i opremljeni strašnim magijskim silama, koje su im davale nadljudsku snagu. Arijci su im suprotstavili novostečenu inteligenciju, a sposobnost improviziranja bila je dragocjenija nego sva magija što su je koristili napadači. Eho tih okrutnih prethistorijskih bitaka između prvih, svog jastva svjesnih ljudskih bića i čudovišnih i magičnih stvorenja jedne protekle epohe, prenesen nam je mitovima koji nam pričaju kako su divovi bili nadmudreni. Najveća razlika između arijaca i prijašnjih podrasa nestaloga kontinenta nalazila se u prirodi njihove svijesti. Većina predstavnika nove rase bila je potpuno odsječena od bilo kakvog oblika duhovnog vida. Noću bi uranjali u prazninu sna, a danju su bili slijepi za djelovanje duha u prirodi. Ranija magična sposobnost pamćenja zakržljala je, a svaka nova generacija koja je odrastala bivala je sve više i više izolirana od duhovnog podrijetla čovjeka. Na raznovrsne načine ti arijevci imali su određene sličnosti s nama, današnjim ljudima, iako nisu poput nas bili zarobljeni u trodimenzionalnoj svijesti, jer oni su svoje misli doživljavali kao nešto darovano im od božanskih sila. Tada još nije postojala individualna sposobnost usmjeravanja i kombiniranja misli na intelektualan način. Ljudima se više činilo kao da su im misli dala viša bića koja su ih vodila i htjela utjecati na njihovu volju. Kako bi se kompenziralo duhovno sljepilo, izazvano totalnim ograničavanjem osjetilnog svijeta, elita rase pripremana je na inicijaciju na "sunčanom proročištu". Nakon daljnjeg i još napornijeg školovanja u samodisciplini i poslušnosti, sazrijeli su i otvoreni centri u astralnim tijelima nekolicine odabranih, tako da su mogli vidjeti duhovne hijerarhije. Pomoću simbola "sunčanog kola" ili "četverokrakog kukastog križa" novi posvećenici preuzeli su vodstvo svoje rase i postali su posrednicima između narodnih masa i nevidljivih viših sila. Oni su poučavali jednu novu religiju koja je sve aspekte života pokušavala usuglasiti s univerzalnim božanskim poretkom svijeta. Arijske narode iz Atlantide izveo je veliki Manu, posljednji Božji sin ili nadčovjek. Putovanje je išlo uzduž Europe i Azije prema pustinji Gobi i odande prema lancu planina Himalaje, prema Tibetu. Ondje gore, na krovu svijeta, osnovano je sunčano proročište koje je trebalo upravljati i vladati sa sedam civilizacija tijekom doba nakon Atlantide. Posvećenici,

235 školovani u tom proročištu, kao reinkarnacija postali su vođe mnogih različitih naroda koji su također preživjeli opći potop i sada su nastavali različite dijelove Europe, Azije i Amerike. Velika većina najvrjednijih arijskih naroda naselila se u Indiji. Nije teško predočiti si koje su djelovanje ta otkrića iz Tajne doktrine imala na Hitlerovu prijemčivu i đavlu odanu narav. Kasnije ćemo još opisati kako su rasistička učenja što mu ih je prenio Haushofer postala dijelom programa školovanja SS-odjeljenja u partijskim školama 62 iz kojih je trebao proizići novi tip nacističkog nadčovjeka. 62 Ordensburg - oznaka za nacionalsocijalističke partijske škole.

236 19. POGLAVLJE KRITIČNA PREKRETNICA VREMENA ORUĐA LUCIFEROVIH ČETA "Želim osnovati bratstvo", povjerio se Hitler Rauschnigu. Time je mislio na svoje planove osnivanja "utvrda" na kojima se trebala odvijati druga faza uzgoja nove rase. "Ondje bi se trebao roditi konačan rezultat ljudskih mutacija, čovjek-bog." Karl Haushofer nije samo proučavao podrijetlo arijske rase u Atlantidi, nego se informirao o tom kako je ona oblikovana da bi mogla obaviti zadatke značajne za povijest svijeta. On je rasizmu nacionalsocijalističke partije priložio i cijelu biološku mistiku i bio je neposredno odgovoran za ideju postupka odabira i specijalnog školovanja u partijskim ustanovama uz čiju je pomoć trebalo stvoriti novu rasu nadljudi. Nakon što je u tvrđavi Landsberga Hitlera uputio u Tajnu doktrinu, Haushofer je postao vodeća ličnost u jednom tajnom društvu, osnovanom u Berlinu pod nazivom "Vril" ili "Svjetleća loža". Pristup tom ekskluzivnom sotonističkom klubu imali su samo oni koji su mogli pružiti dokaz o određenom višem stupnju inicijacije u Tajnu doktrinu. "Svjetleća loža" okupljala je članove ne samo iz vodećih okultnih krugova Europe, nego je privlačila i posvećenike iz svih krajeva svijeta: iz Tibeta, Japana, Indije, Kašmira, Turkestana i sa Cejlona. U glavnoj ispostavi društva u Berlinu sjedili su, rame uz rame, tibetanski lame, japanski budisti i pripadnici drugih orijentalnih sekta zajedno s nekadašnjim studentima Gurdjieffa, članovima raznih opskurnih rozenkrojcerskih redova, ranijim pripadnicima pariške lože "Golden Dawn" i sumnjivim osobama iz "Ordo Templi Orientis" Aleistera Crowleyja.

237 Jedini cilj te lože bio je baviti se daljnjim istraživanjem podrijetla arijske rase i otkriti na koji način reaktivirati magijske sposobnosti pritajene u arijskoj krvi da bi one postale oruđem nadljudskih snaga. Začudo, jedno od djela, koje je za vodeće ljude lože postalo gotovo neiscrpnim izvorom inspiracije, napisao je Englez imenom Bulwer-Lytton. Taj transcendentni slobodni zidar i član engleskog rozenkrojcerskog društva, pored svog romana koji ga je proslavio, Posljednji dani Pompeja, objavio je mnoštvo drugih, manje poznatih knjiga. U jednom od tih manje poznatih djela, pod naslovom The Coming Race (Dolazeća rasa), u prikrivenom obliku natuknuo je mnoge istine što ih je saznao inicijacijom u Tajnu doktrinu. Lytton, čestit čovjek i zaslužan znanstvenik, živo se zanimao za proročanstva o dobru i zlu sadržana u Ivanovu otkrivenju. Nije mogao slutiti da će njegova knjiga, u kojoj najavljuje uspon nove rase visokih duhovnih sposobnosti i nadljudskih snaga, malu grupu nacista u lošem smislu potaknuti na osnivanje vladajuće rase koja će čovječanstvo htjeti pretvoriti u svoje roblje. Prve informacije o "Vrilu" procurile su u zapadni svijet kada je Willi Ley, stručnjak za raketnu tehnologiju, izbjegao iz Njemačke. Prema Leyevim iskazima, Haushoferovi učenici vjerovali su da su vrlo blizu dolasku na trag tajne koja će im omogućiti da stvore mutaciju arijske rase. Između ostalog pričao je pojedinosti o njihovim neobičnim meditacijama i o vrsti vježbi kojima su se podvrgavali kako bi razvili nadljudske sposobnosti koncentracije i vidovnjaštva. Ley, koji je bio oduševljeni prirodoslovac i inženjer, cijelu je priču smatrao potpuno bezopasnom, pa čak i pomalo smiješnom. Ni na koji način nije mogao predvidjeti da će "Svjetleću ložu" jednoga dana preuzeti Reichsführer SS-a i da će biti pridružena organizaciji Naslijeđe predaka Okultnog ureda nacista, a kamoli da bi mogla poslužiti kao model za nove partijske škole, te konačno čak i za eksperimente s koštanom srži i odsječenim lubanjama židovsko-komunističkih komesara. Vril je stari indijski naziv za enormne izvore energije koji se mogu učiniti pristupačnima u čovjeku ako se proširi njegovo eterično tijelo ili njegov vremenski organizam. Leyeva izvješća da posvećenici "Vrila" provode bezbrojne sate u promatranju sjemenja, lišća cvjetova, pa čak i napola razrezanih jabuka, bila su potpuno točna! Članovi lože uistinu su proučavali zakone biljne metamorfoze, što ju je u Europi uspostavio Goet-

238 he. Goethe je bio prvi Europljanin koji je takvim promatranjem ostvario djelomično proširenje eteričnih organizama u čemu i leži objašnjenje njegove genijalnosti i jedinstvenih transcendentalnih sposobnosti. Postoje raznovrsni dokazi da je Goethe mogao predvidjeti buduće događaje i osjetiti velika nevremena, erupcije vulkana i potrese što su se javljali na tisućama kilometara udaljenim lokacijama. Začudna slična nadarenost Karla Haushofera glede proricanja budućnosti također je relativno dobro poznata. Kao general u Prvom svjetskom ratu, bio je u stanju proreci podatke i točna vremena neprijateljskih napada kao i opseg gubitaka u predstojećim bitkama. U mnogobrojnim prigodama premjestio je sjedište svog stožera jer je mogao precizno predvidjeti po kojim će mjestima neprijatelj otvarati vatru i gdje će pasti pojedine granate. Haushofer je te neobične sposobnosti stekao kao član društva "Zeleni zmaj" u Japanu, u kojem je glavni cilj uzlaznih stupnjeva inicijacije vlast nad vremenskim organizmom i ovladavanje životnim energijama ljudskoga tijela. Jedan od najtežih ispita kod te vrste inicijacijskih obreda društva "Zelenog zmaja" zahtijeva da ispitanik bude u stanju kontrolirati životne energije biljaka i upravljati njima, na način sličan onome kako su to činili raniji narodi Atlantide. Učenik u zrnu sjemena mora aktivirati proces klijanja i magijski utjecati na njegov rast sve od sazrijevanja, tako da se cvat pojavi u roku nekoliko minuta. Takve sposobnosti pretpostavljaju ne samo vlast nad duhovima elemenata, nego osim toga zahtijevaju da bude potpuno razvijena i aktivirana desetokraka čakra koja se nalazi u astralnom tijelu i prožima trbuh na području fizičkog pupka. Samo su još dvojica drugih Europljana dobila dozvolu za pristupanje tom japanskom bratstvu koji nameće još strože zavjete šutnje i veću poslušnost od sličnih tajnih organizacija u zapadnom svijetu. Posvećenici "Vrila" predobro su znali da je bilo potpuno nemoguće mutaciju arijske rase, kojoj su težili, ostvariti samo pomoću materijalističke znanosti dvadesetog stoljeća koja polazi od toga da su sve rasne razlike nastale dugotrajnim utjecajem okoline. Ali suvremena znanost u njihovim je očima bila židovsko-marksističko-liberalna mješavina, zavjera prosječnih duhova, koja ne zaslužuje ništa doli prijezira. Oni su je nadomjestili nordijsko-nacionalističkom znanošću, magijskim svjetonazorom, zasnovanim na kozmologiji Tajne doktrine. Samo odabrani posvećenici imali su dopuštenje saznati pozadinu te kozmologije. Za opću uporabu

239 tumačena je kao znanost blizanka geopolitike i objavljivana u propagandnom paketu pod nazivom Glaciokozmogonija. 63 Kozmologija, skrivena iza popularnog prikaza učenja o vječnom ledu, nastala je prije devet tisuća godina u starom Tibetu. Ona je odjek skrivenog znanja velikih posvećenika, dostupnog u pisanom obliku tek tisućama godina kasnije u spisima Veda, u Upanišadama i u filozofiji Sankhija. Univerzum je zamišljan kao golemi organizam koji obuhvaća kako makrokozam tako i mikrokozam, te da tijek zbivanja na zemlji svoje podrijetlo vuče iz pokretačkih sila u duhovno upravljanim kretnjama Sunca i planeta, a ove se odvijaju pred pozadinom kozmičke emanacije zvijezda stajačica. S tom duhovnom astronomijom, u kojoj periodički ritam nebeskih tijela dovodi do promijenjenih uvjeta na Zemlji, susrećemo se u mnogim drugim zapadnim i istočnim sustavima. Svoj najrafiniraniji izraz pronašla je možda kod Dionizija Areopagite i u djelima Plotina, kao što i razmišljanje cijele novoplatonske škole predstavlja jedan od najduhovnijih i intelektualno najsvestranijih filozofskih sustava koji su ikad postojali. Integrativni sastavni dio te filozofije bila je ideja kako je sama zemlja svjestan, živi organizam, nekakav divovski odraz samog čovjeka, tako da bi svi aspekti fizičke i duhovno-duševne konstitucije čovjeka imali svoj pandan u organizmu zemlje. Kao što su ljudima pripisivali eterično tijelo, i naš je planet također zamišljan kao ogromno eterično tijelo. Cijeli proces duhovnog i fizičkog razvoja čovječanstva bio je povezan s velikim ritmom udisanja i izdisanja 63 Objavljivao Glaciokozmogonije, učenja o vječnom ledu, bio je Hans Hörbiger, kojem je, kada je Hitler došao na vlast, bilo već 70 godina. Izgledao je poput proroka iz Starog zavjeta - lepršave bijele kose i duge bijele brade - i nacionalsocijalistima je pružio kozmologiju koja je bila u suprotnosti prema zapadnjačkoj matematici i astronomiji. Glaciokozmogonija je prerasla u nevjerojatno popularan pokret. Hörbiger je tvrdio kako je svoje novo shvaćanje znanosti i razvoja svijeta zadobio u stanju više svijesti. Hitler ga je nazivao "njemačkim Kopernikom". Njegova teorija zasnivala se na neprestanoj borbi između leda i vatre i među silama odbijanja i privlačenja u kozmičkom razvoju. Nacisti su Hörbigerove ideje prihvatili jer se činilo da potvrđuju Nietzscheove spise i Wagnerove vizije o nastanku arijske rase. Još nakon poraza nacizma Hörbigerove su teorije imale pola milijuna pristalica.

240 vremenskog organizma Zemlje koji je izazivao kako odgovarajuće skupljanje tako i širenje živih tijela ljudi u razvoju. Članovi "Vrila" vjerovali su da se kritična točka u skupljanju vremenskog organizma zemlje točno poklapa s nastankom arijske rase i propašću svih magijskih sila na atlantidskom kontinentu. I oni su smatrali da bi odlučujući preokret u kojem bi se eterični organizam planeta ponovno počeo širiti bio dosegnut u dvadesetom stoljeću. Zbog toga su pretpostavili da će magiji biti podareno novo buđenje. Horst Wessel, koji je bio član "Vrila" i jedan od glavnih zastupnika učenja o vječnom ledu, tu je kritičnu prekretnicu retrospektivno pomaknuo na godinu 1909, točno trideset godina nakon završetka mračnog doba Kali-yuga. Bila je to godina u kojoj je Adolf Hitler po prvi puta stajao pred Longinusovim kopljem u bečkom Hofburgu! 64 Teorije i zaključci društva "Vril" učinjeni su dostupnima Hitleru koji se živo zanimao za sve pojedinosti što bi mogle pridonijeti posebnoj biološkoj mistici koja se počinjala rađati u njegovom primitivnom i nastranom mozgu. 65 Adolf Hitler vjerovao je da će dvadeseto stoljeće postati "kritičnom prekretnicom" u razvoju čovječanstva. On je zamišljao kako će se magične sile sasvim nenadano vratiti, i tu očekivanu promjenu čak je uspoređivao s nastupanjem puberteta u mladosti, kada se pritajene sile uznemiru- 64 Horsta Wessela, vođu SA-a kojega je Hitler protežirao, komunisti su ustrijelili dok je u Berlinu propagirao naciste. Njemu u spomen komponirana je pjesma koja je poslije postala nacionalsocijalistička himna. Horst Wessel u svojim je govorima otvoreno prorekao kako će u arijskim narodima tijekom dvadesetog stoljeća narasti nadljudske snage. 65 S više strana znamo da je Adolf Hitler bio fasciniran idejom o eterički formirajućim silama u kozmosu, na zemlji i u čovjeku. To je na osobito senzacionalan način došlo do izražaja kada je odlučio osobno zaustaviti pokuse s V-2 raketama u Peenemündeu. - General Walter Dornberger, nadležan za pokuse s prvim raketama tog tipa, u svojim memoarima izvješćuje kako bi rakete mogle narušiti eterične sile što okružuju Zemlju. Hitler je očigledno sanjao i kasnije u stanju transa saznao kako bi se na čovječanstvo, ako bi se poremetila aktivnost tih formirajućih kozmičkih slojeva, obrušila strahovita osveta. Iako se tada smatralo da bi V-2 Njemačku mogle čak sačuvati od poraza, pokusi s njima obustavljeni su za više od dva mjeseca, dok se nije uspjelo Hitlera uvjeriti da to streljivo na svom putu kroz stratosferu prema Londonu ne može nanijeti nikakvu štetu.

241 juće brzo bude, navješćujući odlučujuć prijelaz iz djetinjstva u muževnu dob. Već smo spomenuli kako je Hitler smatrao da stoji na pragu takvih magičnih sila. Pritom su sposobnosti što ih je stekao inicijacijom bile tek slutnja onoga što se moglo očekivati u skoroj budućnosti, kada će silne nevidljive sile eteričnog svijeta čovjeku postati pristupačnijima. Prema njegovom mišljenju na zemlji se već uskoro mogao očekivati novi tip čovjeka, koji će biti u stanju unaprijed i unatrag putovati kroz vrijeme te sagledavati zbivanja u dalekoj prošlosti jednako onako kao i čovječje sudbine koje će se ispuniti tek kroz tisuće godina. "Ono što mi danas nazivamo poviješću", kazao je on, "bit će potpuno ukinuto." No, Hitler nije samo predviđao da će se roditi duhovne sposobnosti; išao je čak tako daleko da je pretkazivao stvarne fiziološke promjene kod prvih sljedećih generacija, tako primjerice otvaranje fontanele i vidljivo pojavljivanje "kiklopskog oka". "Hitler je neprestano govorio o svom kiklopskom oku", kazao je Rauschnig koji je više puta imao prilike slušati Hitlerove nazore o nadolazećem nadčovjeku. "Određeni ljudi već mogu svoju epifizu aktivirati tako da im omogućava ograničen uvid u tajne vremena", pričao mu je Hitler s jasnim aluzijama na vlastito doživljavanje prijašnjih inkarnacija. No, novi tip čovjeka za takvo će gledanje fizički biti opremljen na isti način kako i mi danas vidimo našim tjelesnim očima. Bit će to prirodni dar koji će nam bez ikakvih napora pasti u krilo. Hitler je dobrano napredovao otkako je u svojim bijednim bečkim danima po prvi puta pročitao Nadčovjeka Friedricha Nietzschea. Bilo bi zanimljivo saznati što bi sam Nietzsche kazao glede Hitlerovih stavova o temi njegova najpoznatijeg djela. Skupimo li sve što je Hitler znao pričati o dolazećem nadčovjeku, dobivamo fantastičnu sliku. Novi čovjek odlikovao bi se neustrašivim stavom, divovskom, naočitom tjelesnom građom i nadljudskom snagom. Njegove intuitivne sile daleko bi nadmašivale intelektualne sposobnosti, a njegova magijska fantazija neke vrste nadljudske slikovne svijesti učinila bi suvišnom kombinaciju intelektualnih i apstraktnih misli vezanih uz osjetila. Taj nadčovjek, kojega bismo u tako kratkom roku trebali očekivati u našoj sredini, raspolagao bi transcendentalnim sposobnostima uključujući i magičan dar govora kojem se ne bi mogao oduprijeti nijedan niži smrtnik. Svi duhovi između neba i zemlje izvršavali bi njegove zapovije-

242 di. Čak i vrijeme te kemijske kombinacije elemenata bili bi ovisni o njegovim akustičkim silama. Takvi nadljudi postali bi elitom čovječanstva, gospodarima svega što bi oko sebe ugledali. Ništa ne bi ostalo skriveno njihovom duhovnom pogledu i nikakva sila na svijetu ne bi im se mogla oprijeti. "Oni će biti sinovi Boga", kazivao je Hitler. A iz čega će se razviti te silne snage novoga čovjeka? Iz prirode i kvalitete krvi! Samo arijevska krv bit će prijemčiva za novootkrivene izvore stvaralačkih kozmičkih energija! Narodi koji su potjecali od ostataka drugih rasa što su preživjele propast Atlantide, neće postati sudionicima dolazeće mutacije. Židovska rasa, nastala u doba kada su stvaralačko-eteričke sile dosegle najnižu točku, ostat će isključena od svega takvog nadčovječanskog razvoja. "Oni samo oponašaju čovjeka, ali ne pripadaju istoj vrsti", kazao je profesor Karl Haushofer. "Židovi su isto tako daleko od nas kao i životinje od ljudi", nadopunio je Heinrich Himmler. "Židove ne gledam čak ni kao životinje; oni su od životinja udaljeniji nego one od nas", tvrdio je Adolf Hitler. "Stoga i nije zločin istrijebiti ih, jer oni ni ne pripadaju čovječanstvu." Adolf Hitler iznosio je mišljenje sljedbenika "Vrila" kada je izjavio da arijevci predstavljaju jedinu istinsku rasu te da samo oni mogu sudjelovati u velikoj herojskoj pustolovini koja čovječanstvu dozvoljava iznenadni magični skok u njegovom razvoju. Tako je tvrdilo nacionalsocijalističko vjerovanje, a Adolf Hitler bio je njegov prorok. U mnogim prilikama govorio je o svom pozivu glasnika nove rase nadljudi: "Stvaranje još nije okončano. Ljudi još moraju proći mnoge daljnje stupnjeve metamorfoze. Postatlantidski čovjek već iskazuje pojave propadanja i jedva da je sposoban preživjeti... Sve stvaralačke snage koncentrirat će se na nov način. Oba tipa čovjeka, stari i novi, brzo će se razvijati u različitim pravcima. Jedan će nestati s lica zemlje, drugi će uspijevati... Stvarni motiv nacionalsocijalističkog pokreta je da to osigura!" "Želim osnovati bratstvo", povjerio je Adolf Hitler gaulajteru Rauschnigu kratko prije nego što je ovaj prebjegao neprijatelju. Tom prilikom očitovao se i o svojim planovima glede osnivanja partijskih škola u kojima će se obavljati sljedeća faza uzgoja nove rase. "Odande se treba pokrenuti konačna ljudska mutacija - ČOVJEK-BOG! To prekrasno biće obožavat će cijeli univerzum!"

243 Ali, na kraju, Hitler se glede biološke mutacije nije pridržavao cilja, pripreme puta do hibridnog bogočovjeka koji se spominje u Genezi, a nekada se kretao zemljom po propaloj Atlantidi. Takvi duhovi-bića, koji su se nalazili iznad ljudi, ali su bili podređeni nebeskim hijerarhijama, mogli su poprimiti ljudski lik budući da je to u to doba dozvoljavao veći plasticitet ljudske konstitucije. No, ti božji glasnici trebali su djelovati samo kao posrednici između dvaju svjetova, budući da čovjek u to vrijeme još nije bio dovoljno sazrio da bi sudbinu preuzeo u vlastite ruke. Naporan trening te nemilosrdna i nečovječna disciplina, nametnuta nesretnoj djeci u partijskim školama, njihove je duše trebala preobraziti u samozatajne posude u koje su se mogli naseliti demonski duhovi višeg reda. Jer Hitlerovi bogoljudi ne bi bili ništa drugo doli Luciferove legije, vojske antiduha koji se povezao s Kopljem sudbine. Sreća je za čovječanstvo da su njemačke armije poražene u borbi i da je nacistički režim iščeznuo s lica zemlje! Jer, tko bi mogao reći ne bi li u sljedećih stotinu godina takvi mutacijski eksperimenti do određenog stupnja bili uspješni?

244 20. POGLAVLJE AGARTHI I ŠAMBALA ZLI BLIZANCI Pratimo li pomoću Kozmičke kronike povijest planeta Zemlje, iz Tajne doktrine razabiremo kako su se slijedom neprestanog djelovanja duhova-bića iz duhovnog makrokozma razvijali zemlja i čovječanstvo. Sukladno tom učenju, unutarnji život čovjeka od samog je početka bio pod vodstvom tih hijerarhija duhova-bića, no neke od tih hijerarhija neprijateljski su raspoložene prema Božjem planu ljudskog razvitka. Svijest prvih ljudi bila bi i ostala pouzdan odraz svijeta da te izglede nije uništila hijerarhija sukobljenih duhova koji su protiv toga u duši čovjeka pokušavali izazvati neku vrstu neslaganja. Ti duhovi, prva hijerarhija Trojstva zla, obično nazivana Luciferom, ljudima pokušavaju oteti svijest kako su oni tek ogledalo. Luciferski protivnici nebeskih hijerarhija u čovjeku su, prije nego što je dostigao potrebnu zrelost, u okvirima svijesti htjeli razviti snagu slobodnog odlučivanja kako više ne bi bio ovisan o vodstvu makrokozma. Luciferovo uplitanje pokrenulo je proces zahvaljujući kojem su ljudi postali gospodarima vlastite percepcije i mogli donositi samostalne odluke. No, time je čovjeku također omogućeno činiti zlo ili griješiti. Ljudsko "Ja" ili ego postalo je ovisno o određenim nižim elementima duše. Viši duhovni utjecaji od tada više nisu bili u stanju ispravno usmjeravati i kontrolirati požude i strasti, kojima je čovječanstvo sada bilo izloženo. Na taj način pojedinac je sada previše snažno konfrontiran s fizičkom egzistencijom i materijalnim procesima ovozemaljskog života. To razdoblje u razvoju čovječanstva, što se odvijalo još u vremenu prije Atlantide, u Bibliji se opisuje simboličnom slikom "Protjerivanja iz raja", kada je čovjek zaveden zmijom odvučen na stranu zla.

245 U polju Zemljine sile, u koju je čovjek sada upao, djelovali su drugi demonski duhovi. Ti duhovi, što su pripadali isključivo materijalnom svijetu u koji je Lucifer uveo ljude, nazivani su "ahrimanskim duhovima" ili jednom riječju "Ahrimanom". Oni predstavljaju drugu hijerarhiju Trojstva zla i nastoje čovjeku zapriječiti pogled u makrokozam i ograničiti ga na trodimenzionalni svijet mjere, broja i težine. Ahriman ljude želi obmanuti kako je osjetilna, uočljiva fizička egzistencija jedina postojeća stvarnost. Da nije bilo Ahrimanove intervencije, duhovne sile na kojima se zasnivaju prirodne sile nikada ne bi bile skrivene pogledu ljudskoga oka. Lucifer i Ahriman dva su velika protivnika u daljnjem razvoju čovječanstva. Lucifer čovjeka vodi u duhovnu neovisnost od nebeskih hijerarhija i zavodi ga, da tako kažemo, da sâm sebe učini bogom. Ahriman, naprotiv, teži uspostavljanju čisto materijalnog carstva na zemlji, potpuno izoliranog od duhovne stvarnosti, i čovjeka pokušava tako duboko zaplesti u to carstvo da potpuno zaboravi svoje duhovno podrijetlo i sudbinsku misiju. Hijerarhije zla, kako smo već opisali, bile su krive što je duševni život većine stanovnika Atlantide toliko degenerirao. Lucifer je probudio žudnju za vlašću, lažnim ponosom i egoizmom izazivajući time zloporabu magičnih sila. Ahriman je, nasuprot tomu, iskorištavao perverzne seksualne prohtjeve stanovništva kako bi se proširili obredi crne magije, koji su konačno doveli do totalnog uništenja cijeloga kontinenta. Čak niti disciplina i trening, koji su išli ruku pod ruku sa stvaranjem arijske rase, nisu bili dovoljni za odbijanje utjecaja zlih sila. Dvije različite grupe arijevskih naroda, vođene odmetničkim posvećenicima proročišta, posvetile su se obožavanju zla i u brdima su uspostavile svoje zajednice, koje su jednom potonule u valovima Atlantskog oceana u blizini Islanda. Iz njihovih krvoločnih i okrutnih kultova proizišla je legenda o Thuli. Ti posvećenici na sličan su način preživjeli katastrofu u Bibliji opisanu kao opći potop. Oni su se također preko Europe zaputili na istok u Aziju i smjestili se na Tibetu u dvije ogromne spilje podno brdskog svetišta "Sunčanog proročišta", odakle su viši posvećenici otada, snagom svoje mudrosti, upravljali kulturama postatlantidskog doba. Dok je "Sunčano proročište" nakon otprilike pet tisuća godina palo u zaborav, spiljske zajednice u službi zla cvjetale su sve do našeg doba. Nenadan kraj ta demonska misterijska središta doživjela su kada je "crve-

246 na" Kina godine osvojila Tibet, a Maovi vojnici pobili sve preživjele posvećenike. Na zapad su u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prodrle mnoge glasine i vijesti o demonskoj djelatnosti tih spiljskih adepata. Literatura društva Thula govori o tim tajnim redovima od kojih je jedan slijedio "lijeve", a drugi "desne putove". Luciferovo proročište nazivano je Agarthi i smatrano je meditacijskim središtem što podržava "sile". Ahrimanovo proročište nazivano je "Šambala" i držano je središtem u kojem se obavljaju obredi pomoću kojih bi se trebali pod kontrolom držati elementima svojstvene energije. Posvećenici Agarthija osobito su se bavili astralnom projekcijom i sve civilizacije svijeta nastojali su opskrbiti lažnim vođama. Nasuprot tomu, adepti Šambale nastojali su održati iluziju materijalizma i svaku ljudsku djelatnost odvesti u propast. U velikoj mjeri zahvaljujući inicijativi profesora Klausa Haushofera i drugih članova društva "Vril" u Berlinu i Münchenu, u Tibet su odaslane grupe istraživača. Njemačke ekspedicije, koje su između i svake godine kretale na put, pokušavale su uspostaviti kontakte sa spiljskim zajednicama i nagovoriti ih da luciferske i ahrimanske sile stave u službu nacionalsocijalizma, te da podrže planiranu mutaciju koja bi trebala najaviti rođenje nove rase nadljudi. Tri godine nakon prvog kontakta s posvećenicima iz Agarthija i Šambale, u Njemačkoj je osnovana tibetanska zajednica s ispostavama u Berlinu, Münchenu i Nürnbergu. No, samo adepti Agarthija bili su spremni podržati nacističku stvar. Posvećenici iz Šambale, koji su htjeli poticati materijalizam i eru strojeva, sasvim su jednostavno odbili suradnju. Svojim služenjem Ahrimanu već su uspostavili vezu sa zapadnim svijetom i surađivali su s određenim ložama u Engleskoj i Americi! Posvećenici Agarthije u Njemačkoj su bili poznati kao "Društvo zelenih ljudi" i poduzete su stroge mjere predostrožnosti kako bi se prikrilo njihovo stvarno značenje. Njima se priključilo sedam članova društva "Zeleni zmaj" iz Japana s kojima su već stotinama godina bili u astralnoj vezi. Adolf Hitler redovito je razgovarao s tibetanskim vođom u njemačkom glavnom gradu, čovjekom provjerenih vidovnjačkih sposobnosti, koji je mogao gledati u budućnost. Kružile su glasine kako je prorekao točan datum kada će Hitler postati kancelarom i kada će izbiti Drugi svjetski rat.

247 Ta tibetanska grupa, sastavljena na izravan poticaj profesora Karla Haushofera, naviještala je učenje kojim se oduševljavao Reichsführer SSa Heinrich Himmler. Himmler je u berlinskoj ispostavi uspostavio okultnu školu, i mnogi od vodećih članova "Mrtvačke glave" SS-a, sigurnosne službe i Gestapoa obvezno su upućivani na tečajeve meditacije, transcendentalizma i magije. U tom institutu Himmler se također dao nagovoriti na osnivanje nacionalsocijalističkog okultnog ureda Naslijeđe predaka. Naslijeđe predaka u crni je red SS-a uključilo sve članove Crowleyjeva dubioznog templarskog reda te društava Vril i Thule. Njihova je zadaća bila istraživanje raširenosti germanske rase, njihovih općih karakteristika i dostignuća kao i svojstava naslijeđenih od indogermanske rase. Predstojnik tog istraživačkog odjela bio je bliski prijatelj Karla Haushofera, izvjesni profesor Wirrst, stručnjak za orijentalnu filozofiju koji je na sveučilištu u Münchenu podučavao sanskrt i držao predavanja o svetim tekstovima. Mnogi od vodećih znanstvenika Njemačke bili su prisiljeni priključiti se organizaciji Naslijeđe predaka koja je obuhvaćala četrdeset i devet odjela. Tolik je bio utjecaj Agarthija u nacističkoj Njemačkoj. Pred okultnom pozadinom što smo je prikazali, nije teško shvatiti da su geopolitičko učenje Karla Haushofera i njegovi zahtjevi za životnim prostorom bili puka fasada iza koje su se skrivale isključivo demonske namjere. Njega nije pretjerano zanimala potraga za stvarnim izvorima njemačke rase. Jedini mu je cilj bio osvajanje svijeta u službi luciferskih snaga. Poraz njemačkih oružanih snaga kod Staljingrada okončao je te snove. On je također značio prekid povjerenja što su ga nacisti polagali u magiju Agarthija. Tijekom posljednjih mjeseci rata nacisti su potpuno zanemarili lame. Nije im uspjelo aktiviranje Luciferovih sila za nacističku stvar. Kako bi im pokazao osoban prijezir, Hitler je naredio da se moraju zadovoljiti s istim bijednim obrocima kao i zatvorenici u koncentracijskim logorima. Kada su Rusi u predgrađima Berlina zauzeli njihove nastambe, pred sobom su u dugim ravnim redovima vidjeli gole leševe lama. Odabrali su orijentalni oblik samoubojstva kako ne bi pali u ruke komunistima i trpjeli daljnje nepravde. Dugogodišnja veza nacista s tibetanskim spiljskim proročištem nije ostala skrivena pozornim zapadnjačkim promatračima. Ljudi poput lorda Tweedsmuira, doduše, bolje poznatog pod imenom romansijera Joh-

248 na Buchana, suvremene su političare upozoravali na nastanak sotonističke religije u Njemačkoj te kulture koja bi proizišla iz stapanja njemačke tehnologije i istočnjačke mistike i magije. Nepotrebno je spomenuti kako ta upozorenja nitko nije ni registrirao. Čak i pred nirnberškim sudom koji je trebao kazniti mrtvih i čudovišne strahote KZ-a mogao se čuti samo prigušen smijeh kada su bivši članovi Naslijeđa predaka na optuženičkoj klupi govorili o Agarthiju i Šambali. Predstavnici zapadnog svijeta jednostavno su se opirali priznati kakvi su njihovi neprijatelji stvarno bili. Čudna je njihova vjera u to kako se ta neljudska djela mogu objasniti samo psihoanalitičkom terminologijom kao zablude ljudskoga duha. Zapadnjačka znanost, koja je iznjedrila atomsku bombu, poricala je postojanje zla govoreći o poremećajima u ponašanju i relativiziranju moralnih pojmova. Religija zapada, koja je svog Boga reducirala na jednostavnog tesara iz Nazareta, nije mogla otkriti nikakav smisao u tome da bi se ljudi molili kozmičkom Antikristu i da bi kroz magijske obrede žrtvovanja stekli uvid u transcendentalne svjetove. Oni koji su nešto znali, šutjeli su. Vođe okultnih loža i tajnih društava, koji su na bilo koji način imali nekog dodira sa zapadnom politikom moći, ne bi imali nikakve koristi da su razotkrili đavolsku prirodu nacionalsocijalizma. Ozbiljno javno istraživanje okultnih obreda i nadosjetilnih spoznaja moglo je otkriti duhovne činjenice, koje je po svaku cijenu trebalo sakriti od širokih masa. Saveznički časnici zaduženi za sigurnost, koji su nadzirali zatvorenike u Nürnbergu, zaista su bili toliko slijepi i neupućeni da nisu shvaćali čak ni demonsku prirodu "posljednjih rituala" što su ih neki od osuđenih prije vješanja primili. Pukovnik SS-a, Von Sievers, čelnik organizacije Naslijeđe predaka, s pravom osuđen zbog sudjelovanja u gnjusnim zločinima protiv čovječanstva, bez kajanja je otišao na vješala. Njegov posljednji posjetitelj u ćeliji za osuđenike na smrt bio je izvjesni Friedrich Heilscher, jedan od najmističnijih likova dvadesetog stoljeća. On je, naime, bio prvi koji je došao na ideju pokretanja "Proučavanja naslijeđa predaka". Heilscher, posvećenik još višeg stupnja od Haushofera i s obzirom na znanje o Tajnoj doktrini daleko ispred ovoga, nikad nije pristupio nacističkoj partiji. Kao člana globalnog kulta višega reda mnogi vodeći nacisti u njemu su vidjeli svog duhovnog učitelja i ispovjednika. Von Sievers, Heydrich i Kaltenbrunner bili su mu odani. Heinrich Himmler šaptom

249 bi, pun strahopoštovanja, govorio o njemu i smatrao ga je jednom od najvažnijih osoba u Njemačkoj, odmah nakon samog Adolfa Hitlera. Kada je Haushofer kod nacista pao u nemilost, Führer je u svim okultnim pitanjima tražio savjet Friedricha Heilschera, osobito glede onoga što se odnosilo na društvo, školovanje i panreligiozne obrede u partijskim školama iz kojih je luciferanska rasa trebala krenuti na svoj pobjednički pohod. Heilscher je također bio taj koji je razvio "Obred zagušljivog zraka" u kojem su odabrani članovi SS-a polagali zakletvu nepokolebljive vjernosti đavolskim silama. Da su nacisti pobijedili u ratu, Heilscher bi možda bio postao vrhovni svećenik nove svjetske religije koja bi križ zamijenila kukastim križem. Točno pred očima straže, pred ćelijom osuđenika na smrt, koji su prvenstveno trebali paziti na to da netko osuđenicima ne prokrijumčari otrov koji bi ih poštedio vješanja, Wolfram von Sievers ponizno je kleknuo dok je Heilscher zapjevao riječi crne mise, posljednju himnu silama zla koje su s onu stranu groba čekale na njegovu dušu. Sada ćemo pozornost posvetiti podrijetlu te crne mise.

250 21. POGLAVLJE KOPLJE KAO SIMBOL KOZMIČKOG KRISTA HITLEROV NAJVEĆI NEPRIJATELJ "Nestade moja pakost, umine sve moje zlo, Bjehu mi oduzeti grijesi i patnje. Putujem znanim mi putem. k otoku pravednika. Dolazim u zemlju nebeskog obzora; Prolazim kroz svetu kapiju. O bozi, što dodoste dočekati me, Pružite mi ruke! Postah bogom, jedan sam od Vas. Iscijelih Sunca oko Otkako bijaše ozlijeđeno Na dan borbe dvaju neprijatelja." Egipatska knjiga mrtvih Često se susrećemo s pogrešnim mišljenjem da zle sile ne priznaju samo Kristovo božanstvo. Upravo je suprotno. Goethe, kojem je to bilo potpuno jasno, u prologu Fausta prikazao je istinski odnos između dobra i zla, gdje se događa dramatičan susret i diskusija između Gospodina i đavla. Goetheov Mefisto, koji je mješavina Lucifera i Ahrimana, jer pjesnik nije mogao razlikovati između ta dva tipa zla, nevoljko priznaje kako je službujući član u Božjoj pratnji koja, međutim, ima poseban zadatak zavoditi ljude i suprotstavljati se Božjem svjetskom poretku.

251 Mefisto: "Kad prilaziš nam opet, Gospode, Te pitaš kako kod nas stvari stoje, A rado si me gledo inače, Umiješo sam se evo među tvoje." U tom smislu najuža jezgra nacista sastojala se od izričitih sotonista. Ti ljudi, koji su se posvetili služenju zlu, bili su daleko od mlačnih crkvenih zajednica koje jedva i same sebe uspijevaju uvjeriti da s onu stranu materijalne egzistencije postoji i nešto drugo. Adolf Hitler božanstvo Kristovo priznavao je istim onim unutarnjim uvjerenjem kojim je to činio i Franjo Asiški ili drugi srednjovjekovni sveci. No, Hitler je mrzio Krista i prema svim kršćanskim nastojanjima i idealima osjećao je samo porugu i prijezir. To predavanje zlu objašnjava zašto je Longinusovo koplje na njega djelovalo takvom jedinstvenom privlačnošću. U njegovim očima koplje je bilo apokaliptički simbol za manihejski rat svjetova, žestok kozmički sukob među hijerarhijama svjetlosti i mraka, koji se na zemlji odražavao u hrvanju dobra i zla oko sudbine čovječanstva. Nacistička partija s pravom je prezirala kršćanske crkve - kako rimokatoličku tako i protestantsku - zbog njihove tvrdnje kako je kršćanstvo nadmoćno svim ostalim vjerama jer je oslobođeno bilo kakve mitologije. Ispravno je smatrano da stroga i trijezna teologija današnjih svećenika, kojom vlada patetična mješavina kartezijanskog intelekta i praznovjernog vjerovanja u dogme, jednostavno nije sposobna shvatiti da su gralsko kršćanstvo i otkrivenje stvarni vrhunci i ispunjenje svake mitologije. Kozmičkom kršćanstvu i Ivanovom otkrivenju jedno je zajedničko s nacističkim obožavanjem Antikrista: oba su se upustila u mitološka područja - kao božanski i kao prevladani demonski romantizam - i nalaze se pod istim "otvorenim nebom" apokalipse s kojeg je sklonjena zavjesa i čisto intelektualna razmatranja više nemaju moći ni vrijednosti. Za onoga koji je u potrazi za gralom, koji je pobožno i predano svoju dušu pripremio za trenutak milosti, kršćanski duh vremena (Zeit-Geist) na legitiman način kida zavjesu "odozgo prema dolje". Nasuprot tomu, crni adepti poput Eckarta, Haushofera i Heilschera zavjesu su, uz pomoć

252 droga, mantra, obreda i ostalih crnih vještina, morali rasparati odozdo prema gore. No, kako dobri tako i zli adepti morali su proći kroz istu zavjesu osjetilnog svijeta kako bi stigli do istih viših dimenzija vremena i svijesti, gdje su mogli čitati istu kozmičku kroniku i imati učešća u istim nadosjetilnim svjetovima. Bez ikakvog znanja o pozadini okultizma nemoguće je shvatiti zašto su vodeći nacisti vjerovali da njihovi istinski protivnici pripadaju tajnim grupama iniciranima u misterije Svetoga grala. I čovjek se pita zašto su SS i Gestapo išli tako daleko da su progonili i mučili ljude koji kao da nisu imali nikakvog političkog značenja i na prvi pogled nisu predstavljali nikakvu opasnost za nacionalsocijalizam. Bez određene mjere okultnog uvida zaista se čini nevjerojatnim da je Adolf Hitler, koji se u Njemačkoj uspeo do neograničene vlasti i gotovo osvojio svijet, jednog gotovo nepoznatog austrijskog filozofa imenom Rudolf Steiner smatrao svojim najgorim neprijateljem. No, promatramo li povijest našega stoljeća u njenoj istinskoj perspektivi, kao povijest razvoja ljudske svijesti, spoznat ćemo da je luciferski duh, koji je ovladao Hitlerovom dušom, pomoću rasne teorije pokušao odvratiti ljude od unutarnjeg spoznavanja individualnog ljudskog duha. Također će biti priznato da je dr. Steiner bio prorok kozmičkog Krista našega doba, koji je kao jedini naviještao vječno značenje duhovnog Ja što se na svjetlost dana probija u dušama današnjih ljudi. Već u prvim godinama nacionalsocijalizma Adolf Hitler na političkim je skupovima rogoborio protiv Rudolfa Steinera nazivajući ga ratnim zločincem koji je izravno odgovoran za neuspjeh Schlieffenova plana i poraz u Prvom svjetskom ratu koji je tomu uslijedio. Rudolf Steiner bio je osobni prijatelj generala Von Moltkea, i Hitler ga je optuživao kako je u tim kritičnim danima, dok su njemačke trupe kroz Belgiju prodirale u Francusku, crnom magijom narušio duševnu ravnotežu glavnog zapovjednika. Hitlerovi osobni poticaji za želju da Steinera ukloni s puta bili su izuzetno mračne prirode. Dietrich Eckart prepoznao je Rudolfa Steinera kao vođu jednog sveobuhvatnog kruga upućenih u gral koji su otkrili đavolsku prirodu grupe Thule te su s astralne razine promatrali njihove susrete i inicijacijske rituale. Eckart je bio uvjeren da Steinerovim prodornim okultnim sposobnostima ništa ne može ostati skriveno. A budući da je Steiner Njemačku otvoreno upozoravao na tajne nacističke namjere, bio

253 je na prvom mjestu spiska ljudi koje su ubojice Thule što je moguće prije trebale ukloniti. Plan je bio Steinera ubiti u jednom željezničkom vagonu na kolodvoru u Münchenu i to tako da mu se u lice ispucaju obje cijevi skraćene sačmarice. 67 Rudolf Steiner na vrijeme se pojavio na kolodvoru kako bi se ukrcao na podnevni vlak za Basel. Kasnije je potvrdio da mu je bilo jasno da je tog prijepodneva na njega trebao biti izvršen atentat, no ipak se nije dao odgovoriti od putovanja jer su ga na plan ubojstva upozorile samo njegove okultne sposobnosti. Prema njegovom etičkom uvjerenju da je korištenjem okultnih sredstava pokušao izbjeći dolazeće događaje, bila bi to crna magija. Iz tog razloga nije poduzeo nikakve sigurnosne mjere opreza. Tog proljetnog jutra nesumnjivo bi pretrpio brzu i krvavu smrt da nisu pravodobno stigli Walter Johannes Stein i nekoliko prijatelja. Stein se potrudio oko informacija iz grupe Thule i saznao pojedinosti plana ubojstva. Rudolf Steiner sada je imao moralno opravdanje da se što brže skloni, a kada je žurno napustio kolodvor, prijatelji su ga okruživali sa svih strana. Iste večeri odveden je preko granice u Švicarsku i nikada više njegova noga nije dotakla tlo Münchena. U tom vremenskom razdoblju dr. Steiner je bio zaposlen dovršavanjem svog Goetheanuma, zdanja koje je, kako svojom arhitekturom tako i unutarnjim umjetničkim uređenjem, predstavljalo goetheovsko shvaćanje svijeta i trebalo je izraziti raznolike odnose između makrokozma i mikrokozma. Steiner je to promatrao kao središnju građevinu neke vrste "slobodnog sveučilišta" okultnih znanosti na kojem bi studenti mogli primiti moralnu, umjetničku, znanstvenu i duhovnu podlogu za iniciranje u najdublje misterije ezoteričnog kršćanstva. 67 U prve četiri godine nakon osnivanja nacionalsocijalističke partije u Njemačkoj je izvršeno ne manje od 397 političkih ubojstava koja je najvećim dijelom izveo uski krug grupe Thula. Thulisti su se u planiranju i provođenju u djelo svojih ubojstava pridržavali običaja starih srednjovjekovnih saveza. Na način tajnih sudova ždrijebom se među određenim brojem voljnih kandidata odlučivalo tko će ubiti žrtvu. Niti jedno od tih ubojstava što ih je grupa Thule izvršila počiniteljima nije donijelo više od kratke zatvorske kazne. Ernst Pöhne, čelnik minhenske policije, i Wilhelm Frick, njegov zamjenik, koji su bili vatreni pristalice Thule, Hitleru i Eckartu su savjetovali neka se javno distanciraju od ubojstava.

254 Walter Johannes Stein Goetheanum je vidio na proljeće kada je s ulaza gralskog ermitaža u Arlesheimu kod Basela bacio pogled prema brdima na suprotnoj strani. U daljini, na nekom brežuljku u podnožju Jure, ugledao je neobičnu, ali osobito impozantnu građevinu, čije su dvije kupole svjetlucale na sunčevoj svjetlosti. U malom seocetu Dörnach, prislonjenom u dolini na podnožje gralskog hrama iz dvadesetog stoljeća, susreo se s internacionalnim društvom koje se ovdje okupilo kako bi proučavalo čudnovato učenje Rudolfa Steinera o duhovnom podrijetlu i budućoj sudbini čovječanstva. U toj skupini, koja se sastojala od pripadnika sedamnaest nacija, nalazili su se vodeći muškarci i žene iz najrazličitijih društvenih slojeva, među njima mnogi akademici, stručnjaci i industrijalci. Bilo mu je drago što među njima susreće malu jezgru ljudi koji su kao i on prevalili dobar dio puta prema gralu. No, nije mu trebalo dugo da bi ustanovio da je njegovo sazrijevajuće okultno znanje, što je uključivalo i sjećanje na ranije inkarnacije i direktnu viziju nadiskustvenog, bilo neznatno u odnosu na savršeno rukovanje Rudolfa Steinera duhovnim okolnostima. Rudolf Steiner bio je osamnaestogodišnji student prirodoslovlja na bečkom sveučilištu kada je u bečkoj riznici Hofburga po prvi puta ugledao Longinusovo koplje. Istraživanja o povijesti i značenju njegove legende kojima se bavio vremenski su se, dakle, odvijala točno trideset godina prije Hitlerovih nastojanja oko tog talismana moći. Pogled na koplje Rudofa Steinera potakao je na upravo suprotan put od svih ostalih osoba koje su ga tijekom stoljeća ikada pogledale i znale nešto o njegovim legendarnim moćima. Dok je koplje ostale uvijek iznova nadahnjivalo da se ogledaju za sredstvom koje će im omogućiti pogled u nadosjetilno, u njemu je ono potaknulo želju da se riješi vlastitih vidovnjačkih sposobnosti. Povezanost koplja s nizom kandidata koji su dvije tisuće godina služili duhu vremena (Zeit-Geist) ili mu se suprotstavljali, u mladom je Steinern izazvala viziju u kojoj je ugledao moćno nebesko biće koje neprestano promjenjivim zadacima čovječanstvu dodjeljuje uvijek nove ciljeve. Prizor duha vremena dao mu je neposredan osjećaj strahopoštovanja, poniznosti i bolne samospoznaje. Očigledno je postao svjestan razdora u vlastitoj duši. Gledao je kako njegovom ličnošću s jedne strane vlada intelekt, koji iz misli plete mrtve sjene stvarnosti, upućujući ga na znanje što bi mu ga mogla pružiti osjetila, dok je druga strana njegove duše nekom

255 vrstom duhovnog vida gledala izravno u nadiskustveno, ne razjašnjavajući mu kako su povezani svijet duha i carstvo prirode ove zemlje. Spoznao je kako se raspršenost njegove duše na univerzalnoj razini odražava u tragičnom dualizmu između znanosti i vjere, koji je upravo u sadašnjosti uzrokovao toliko nedaća. Prirodna znanost je na materijalni svijet gledala kao na jedinu stvarnost i cijeli proces stvaranja i razvoja promatrala je s čisto fizikalnih aspekata. Vjera, koja je potajno smatrala kako ju je znanost diskreditirala, zapala je u nepokolebljivu vjeru u dogme i za posljednji je čas obećala hipotetsko trodimenzionalno nebo koje bi nakon smrti trebalo primiti sve vjernike. Obje prešućuju da postoj i makrokozam iz kojega stvaralačke sile oblikuju, informiraju i održavaju svijet prirode. Prilikom svog prvog posjeta u riznici što ga je posvetio koplju, Rudolf Steiner je osjećao kako je njegovo osobno određenje bilo pronaći most između svijeta duha i carstva prirode. Iako je već bio počeo povijesni proces tumačiti kao povijest razvoja svijesti, tek sada mu je postalo zaista jasno kako se brzo i radikalno ljudska svijest promijenila u posljednjih tri tisuće godina. Otkrio je kako je zapadnjačka filozofija tijekom vremena potpomagala sužavanje svijesti, tako da se izgubilo bilo kakvo znanje o makrokozmu. Ključ tog razvoja ljudske svijesti otkrio je u postupno izmijenjenom stavu prema prirodi i važenju misli i, ne i na kraju, u sve većoj vrijednosti što se pripisivala osjetilno registriranom. Steineru se učinilo vrlo značajnim da su grčki filozofi ideje proizišle iz razmišljanja držali stvarnijima od samog svijeta stvari. Pokušao je dokučiti zašto je u srednjem vijeku malo-pomalo izblijedjela prava vjera da se razmišljanjem može stići do istine. Konačno je spoznao razlog sve većeg skepticizma prema duhovnim vrijednostima razmišljanja: Rimska crkva je u devetom stoljeću, u doba grala, izbrisala individualni ljudski duh u ranijem trojstvu čovjeka. Od tog trenutka razmišljanje, budući da je duh srozan više na neku vrstu životarenja u duši, više nije promatrano kao put što vodi do istine. Čovječanstvo više nije imalo drugog izbora doli da osjetilne dojmove svoje okoline smatra jedinom postojećom stvarnošću. Stoga je smatrao prirodnom posljedicom da je stvarna priroda antičkog razmišljanja i umjetnosti što ju je ona razvila, kad je u petnaestom stoljeću počela klasična renesansa, potpuno krivo shvaćena. Grčka kultura je, doduše, ponovno oživjela, ali nije probudila čežnju za duhovnim

256 znanjem, već je ljude ojačala u njihovim nastojanjima da prodru u tajne fizičkog svijeta. U toj borbi za ovladavanje prirodom pobijedio je duha lišen intelekt sa svojom djelotvornom metodom, koja je u cijelosti počivala na svjedočanstvu osjetila. Bila je posijana sjemenka iz koje se trebalo roditi materijalističko doba, i dok je biljčica rasla, jaz između materije i duha sve je više rastao. Bio je to isti jaz što ga je Rudolf Steiner tako jasno osjetio u svojoj duši. No, on je također osjećao kako je dio Božjeg plana bio da ljudi budu potpuno odsječeni od svijeta duhovnosti (makrokozma) te da žive u izolaciji trodimenzionalnih doživljavanja u jednom od Boga naizgled napuštenom svijetu. Shvatio je da će ljudi samo na taj način - izolirani od božanskog načela - moći razviti samospoznaju i slobodu, koja je preduvjet za pojavu ljubavi na zemlji. Na temelju tih razmišljanja Steiner je vlastite vidovnjačke sposobnosti smatrao više nečim što ga priječi nego što mu pomaže. Na određen način takve su sposobnosti, naime, odgađale mogućnost da se u svijetu osjetila stigne do najpotpunije samospoznaje. U to doba došao je do spoznaje da je njegova duhovna vizija koja mu je bila na usluzi od najranijeg djetinjstva naslijeđena tko zna kakvim hirom krvi. U tom je daru prepoznao posljednji atavistički trag starih germanskih plemena što ga je nekoć simbolizirao četverokraki kukasti križ! Dok se zadržavao pred Kopljem sudbine u Hofburgu, postalo mu je jasno da jednom nogom stoji u modernom vremenu, a drugom u svijetu starih germanskih junaka Baldura i Siegfrieda! Odlučio je potražiti put koji će ga osloboditi sposobnosti duhovnog gledanja i učiniti isto tako slijepim kao i njegove bližnje. Tako se, dakle, dogodilo da se Rudolf Steiner lišio sposobnosti koja će kasnije postati s ljubavlju njegovanim Hitlerovim vlasništvom. Prošlo je dosta vremena dok su Steinerove naslijeđene sposobnosti u potpunosti nestale, tako da je Koplje sudbine mogao promatrati a da se u njemu ne probudi ni najmanji trag atavističke vizije. Najsnažniji okidač duhovnih sposobnosti koji je ikada postojao, na njega više nije vršio nikakav utjecaj. Sada je konačno iskoračio na pozornicu što ju je nazivao "gotovim djelom Božjim" i predao se totalnom zarobljeništvu materijalne egzistencije što su je srednjovjekovni alkemičari označavali "smetlištem svijesti".

257 Iako više nije mogao imati učešća u svijetu duhova-bića što su ga od djetinjstva neprestano pratila, Rudolf Steiner je znao da je njegovo "Ja" duh što živi u jednom nevidljivom svijetu duhova, i to znanje sačuvalo ga je od toga da bude povučen u vrtlog materijalizma, jer sada je svu svoju pozornost usmjerio na to da izgradi most između svijeta duha i carstva prirode. Činilo mu se kao da taj most postoji u čovjeku samom i da ga se može prekoračiti samo ako se steklo neki oblik više svijesti. Također je osjećao neku unutarnju sigurnost da isti put znanstvene spoznaje, koji je čovjeka odveo u naizgled slijepu ulicu materijalizma, omogućuje ponovno uzdizanje do daleko sveobuhvatnije spoznaje makrokozma. Razmišljao je o tom kako bi se razmišljanje kao sredstvo znanstvenog istraživanja moglo podići na toliko visoku razinu svijesti da razbije granice osjetilnog postojanja i dopre do objektivnog i racionalnog razumijevanja duhovne pozadine fizičkog svijeta. Iako smo si postavili zadatak prikazivanja kako je Longinusovo koplje izazvalo kritičnu prekretnicu u životu Rudolfe Steinera, nadišlo bi okvire ove knjige kada bismo podrobno opisi val i kako je gradio most između duha i prirode. Neka bude dovoljno reći da se koristio dvjema očigledno proturječnim metodama, koje je kasnije međusobno spojio i nazvao ih Duhovnom znanošću. Jedna metoda bila je filozofske prirode i odvela ga je do temeljitih studija o postupku razmišljanja kao takvom. Pobliže o tom može se pročitati u njegovom djelu Praktično školovanje razmišljanja 68. Drugi put odveo ga je do doživotnog proučavanja Goetheovih znanstvenih spisa i daljnjeg razrađivanja ideja sadržanih u tom svjetonazoru. U dobi od 23 godine Steiner je dobio zadatak da u biblioteci njemačkih klasika objavi Goetheove znanstvene spise i prokomentira ih. Njegov ugled znanstvenika priskrbio mu je mjesto u Goetheovu arhivu u Weimaru gdje je mogao pregledavati pjesnikove osobne dnevnike i neobjavljene rukopise kako bi ih iskoristio za novo izdanje njegovih djela. Na taj način Steiner je četrnaest godina zarađivao za život baveći se materijom jednako važnom za njegov unutarnji razvoj kao i za njegov ugled znanstvenika. 68 The Philosophy of Spiritual Activity objavljeno je kao džepno izdanje u Anthroposophical Publishing Company u New Yorku.

258 Goethe je smatrao da priroda posjeduje dva različita i jasna granična područja od kojih jedno vodi u submaterijalni svijet u kojem nema prepoznatljivog plana za inteligentno oblikovanje univerzuma, dok se za razliku od toga u drugom priroda sama pretvara u posudu duha koji planira, informira i održava. Steinerovo zanimanje za Goethea probuđeno je tek njegovom teorijom o "Metamorfozi", što će reći preobrazbom nižeg tjelesnog oblika u viši, i to djelovanjem nadosjetilnih sila. Baveći se zakonima metamorfoze u životnom ciklusu biljaka, Goethe je došao na ideju arhetipske biljke. Vjerovao je kako bi se otkrivanjem istih zakona metamorfoze u višim područjima prirode mogli dokazati arhetipski praoblici u svih živih bića. Goethe na svom putu prema tim visokim ciljevima nije odmakao mnogo dalje od promatranja prabiljke kao ideje. No, kada je Rudolf Steiner razvojem "izvanosjetilne fantazije" krenuo pjesnikovim stopama, prabiljku nije razmatrao samo kao ideju, nego ju je vidio i izravno, pomoću sasvim novog oblika duhovne vizije: imaginativne spoznaje. Steiner je u mladosti često razmišljao o tom jesu li misli - univerzalne ideje - ruho kojim se u općenitoj svjesnosti zaodijevaju stvarnosti duhovnog svijeta. Ta teorija sada mu je bila potvrđena. Za njega biljka arhetip više nije bila ideja nego duh-biće, aktivno pra-ja cjelokupnog biljnog carstva na zemlji. Na taj način započeo je Steinerov povratak u makrokozam s proširenom sviješću koja je uključivala kako prirodoslovna učenja tako i racionalno razmišljanje. Razotkrivene su ne samo duhovne stvarnosti skrivene iza biljnog svijeta, nego i carstvo minerala, te životinjski i ljudski svijet. 69 Dok je Rudolf Steiner provodio vrijeme u objavljivanju Goetheovih prirodoslovnih spisa, potajno je u sve većoj mjeri razvijao vlastite sposobnosti. Na taj način prikupio je sveobuhvatno znanje o duhovnoj pozadini univerzuma, zemlje i čovjeka. Tek sa četrdeset i četiri godine počeo je objavljivati svoju metodu za stjecanje duhovnih spoznaja. Tijekom sljedećih dvadeset i pet godina održao je 6000 javnih predavanja i napisao pedesetak knjiga u kojima prikazuje put kojim duh čovjeka može doprijeti do duha univerzuma. Naglašavao je da se kao znanstvenik nastoji sve više 69 Dr. Steiner je u svojoj autobiografiji Moj život opisao kako je dospio do vidovnjačke percepcije arhetipa. Daljnje pojedinosti mogu se saznati u njegovim knjigama Goetheov svjetonazor i Osnovni pravci teorije spoznaje Goetheovog svjetonazo

259 približiti nadosjetilnim realnostima, a svoju metodu istraživanja takvih realnosti nazvao je Duhovnom znanošću. 70 Posebnost metode Rudolfa Steinera za spoznavanje duhovnih realnosti sastoji se u tome da je jednostavno okrenuo tradicionalne postupke inicijacije što su ih do tada koristili svi okultni sustavi istoka i zapada. Primjerice, kako zapadnjačka tako i istočnjačka inicijacijska praksa zahtijevale su da se čakre u astralnom tijelu razvijaju odozdo prema gore - što znači da je cijeli proces trebao početi otvaranjem lotosova cvijeta s četiri kraka povezanih sa spolnim žlijezdama. Iz tog razloga novak se kod tradicionalne metode morao potpuno povući iz života i otići u ašram ili samostan, gdje je ostajao sačuvan od svih svjetovnih napasti, osobito spolnih požuda. Steiner, čija je inicijacijska metoda polazila od razmišljanja, zmiju je, kako bismo rekli, uhvatio za glavu i razvijao je centre od mozga nadolje. Njegovu posebnu metodu najbolje ćemo opisati kao "zdrav način života", potpuno usklađen s kršćanskim idealima i načelima. Sâm Steiner bio je sposoban krenuti tim putem, iako se istovremeno morao posvećivati stotinama stvari koje je trebalo svakodnevno obavljati. On je isticao da se na put dostizanja Svetoga grala može upustili svatko sposoban ustrajati u svakodnevnoj desetminutnoj meditaciji "lišenoj osjetila". No, istodobno je napominjao da za svaki korak koji će čovjeka približiti opažanju nadosjetilnih pojava, za jačanje vlastitog moralnog karaktera treba uložiti peterostruku snagu. 70 "Ustvrdio je da danas više nije dovoljno otkrivati činjenice duhovne stvarnosti tako da se ponavljaju velika duhovna učenja iz prošlosti, nego da je došlo vrijeme u kojem čovjek, u svjesnoj jasnoći spoznavanja nadosjetilnog svijeta, mora početi razvijati vlastite latentne sposobnosti duhovne percepcije. Tako je objasnio da je u posljednja tri stoljeća ljudske evolucije bio potreban razvoj logičnog razmišljanja i znanstvenog promatračkog duha kako bi se čovjek pronašao najednom višem stupnju duhovne pozadine univerzuma. Samo je prirodnoj znanosti predbacivao da se ograničila na znanstveno promatranje fenomena osjetilne percepcije, te da je za stvaranje slike svijeta odabrala atomističku osnovu materije. Umjesto da kao ključ posljednje spoznaje promatra bitne oblike fizičkih objekata u njihovom odnosu prema okolini i njihovoj posebnoj metamorfozi, utočište je potražila u teoretskim slikama svijeta koje se nisu mogle provjeriti izravnim promatranjem. Kao načelo tražio je opravdavanje duhovne spoznaje znanstvenim misaonim putem." (A. P. Shepherd: Znanstvenik nevidljivog)

260 Put Rudolfa Steinera prema inicijaciji obuhvaća tri stadija: pripremu, prosvjetljenje i posvećenje. On se uzdiže i u trima fazama duhovne percepcije: imaginacije, inspiracije i intuicije. Imaginacija otvara viziju duhovne pozadine fizičkog svijeta, dok, naprotiv, inspiracija razotkriva makrokozam i pruža razumijevanje ondašnjeg stanja i duhovnih hijerarhija koje ga nastavaju. Intuicija, konačno, čovjeka osposobljava da postane punovrijedan stanovnik makrokozma, u njemu djeluje i komunicira sa svim stupnjevima duhovnih bića. Kako se ta svojstva razvijaju opisali smo u poglavlju "Ime na kamenu". Treći stupanj duhovne percepcije otvara iste intuitivne spoznaje kao i Kozmička kronika, koja pruža pregled cjelokupne povijesti čovječanstva. Ispričali smo kako je Adolf Hitler pod utjecajem droga po prvi puta doživio djelomičnu viziju razmatanja vremenske trake i kako je Haushofer svojom inicijacijom u društvo "Zelenog zmaja" uspio riješiti zagonetku Atlantide. Rudolf Steiner u jednom od svojih fundamentalnih djela Tajna znanost u obrisima opisuje Akašku kroniku, kako slijedi: "Čak ni činjenice pradavnih prošlosti za okultno istraživanje nisu nestale. Kada neko biće stigne do tjelesnog življenja, tada s njegovom tjelesnom smrću prolazi materijalno. No, ne 'nestaju' na isti način i duhovne sile što ih to tjelesno izbija iz sebe. One u duhovnim osnovama svijeta ostavljaju svoje tragove, svoje točne kopije. A tko je sposoban kroz vidljiv svijet uzdići se do percepcije nevidljivog, taj će konačno stići do toga da pred sobom ima nešto što bi se moglo usporediti s ogromnom duhovnom panoramom na kojoj su zabilježena sva protelda zbivanja svijeta. Te neprolazne tragove svega duhovnog u Okultnoj znanosti nazivamo Akaškom kronikom." U tom kontekstu sasvim kratko ćemo se pozabaviti time što je Rudolf Steiner s obzirom na nepresušan izvor imao reći o Kristovoj inkarnaciji na koju je gledao kao na odlučujuću prekretnicu u razvoju ljudske svijesti. Steinerova Kristologija i sva njegova učenja što se odnose na Krista mogla su se svesti neposredno na to da je pod utjecajem Kozmičke kronike stajao na Golgoti pred križem - bio je to događaj što mu je ostao pred očima ne manje živo i jasno od samog povijesnog događaja raspeća. "Razvoj moje duše", pisao je Steiner u autobiografiji, "zasnivao se na činjenicama da sam, duboko prožet svečanim znanjem, stajao pred misterijem Golgote."

261 Cijeloga života nije bio spreman prihvatiti nešto samo na temelju "Vjerovanja u Objavu". Stoga je otvoreno zauzeo neprijateljski stav prema ortodoksnom kršćanstvu Crkava. Kada je na svom putu samoinicijacije stigao do stupnja intuitivne percepcije, bio je izuzetno iznenađen kada je utvrdio da Akaška kronika potvrđuje autentičnost Novog zavjeta. Održao je niz predavanja o evanđeljima, pri čemu je čitao izravno iz Kozmičke kronike, te je na miran, dostojanstven i neosoban način objašnjavao prizore i doživljaje iz Isusova života što su se u tom trenutku odvijali pred njegovim duhovnim očima. 71 Budući da nije morao prevladavati tradicionalne sumnje, te nije davao prednost nijednoj od Crkava i nikada nije pomnije proučavao evanđelja, na to je polje, za osjetila nevidljive stvarnosti, stupio bez predrasuda i sa znanstvenom objektivnošću uvježbanog promatrača. U tom ciklusu predavanja o evanđeljima, koja su možda najvažniji doprinos razumijevanju kršćanstva u današnje doba, nalazi se i niz objavljen pod naslovom Peto evanđelje. Taj naslov Steiner je odabrao kako bi nagovijestio da će Akaška kronika jednoga dana i sama postati novim evanđeljem cijeloga čovječanstva. S tim predavanjima Steiner ispunjava jednu prazninu koja začudo postoji u sva četiri evanđelja, odaje određene pojedinosti iz Isusova života, i to između njegove dvanaeste i tridesete godine, što znači od prizora u hramu kada je kao mladić vodio prvu ozbiljnu raspravu o židovskim spisima do trenutka kada ga je Ivan Krstitelj krstio u Jordanu te se u njemu inkarnirao kozmički Krist. Iz Steinerovih usta saznajemo pojedinosti o Isusovim putovanjima svijetom što su bila povod mnogim nepotvrđenim legendama i vidimo kako mladi Nazarećanin putuje iz zemlje u zemlju kako bi upoznao vjere i inicijacijske kultove pojedinih naroda. 71 "Kada bi Rudolf Steiner govorio o pojavama i događajima nadosjetilnog svijeta, bilo je to kao da je u njima kod kuće... On nije opisivao, gledao je stvari i prizore i dao je gledati ih pri čemu su se kozmičke pojave čovjeku činile kao realne stvari na fizičkom planu. Kada se njega slušalo nije se moglo sumnjati u njegov duhovni vid, koji je bio jasan poput fizičkog gledanja, samo daleko opširniji..." (Izvaci iz razgovora s Edouardom Shuréom, francuskim dramatičarom i stručnjakom na području starih misterija, povodom niza predavanja što ih je Rudolf Steiner održao u Parizu.)

262 Čini se kao da je Isus iz Nazareta svojim prodornim vidovnjačkim pogledom uvidio kako je Luciferovim i Ahrimanovim zlim duhovima uspjelo ostvariti propast duhovnih sposobnosti i postupno nestajanje svijesti, sve do totalnog ograničavanja na svijet osjeta, proces što se zbio u vrijeme velikih civilizacija što su uslijedile odlasku s Atlantide. Ma kamo došao - u Indiju, Perziju, Egipat, Babilon, Kaldeju ili Grčku - vidio je propadanje kultova misterija tih starih civilizacija preko kojih su brahmani, veliki svećenici, faraoni, proroci i sibile nekada primali naputke nebeskih hijerarhija. Luciferov i Ahrimanov dvostruki pogubni utjecaj ljude je lišio sposobnosti zahvaljujući kojima su se prije osjećali kao duhovna bića u duhovnom prostoru. Lucifer je prodro u krv čovječanstva kako bi stvorio bezgraničan egoizam i opći osjećaj samodopadnosti, a Ahriman je prekinuo vezu ljudi s makrokozmom i učinio ih slijepima prema djelovanju duhovnih sila u prirodi. Čovjek, izgubljen za svijet duha, sada je fizički svijet promatrao kao jedini postojeći i slijedom toga je nakon smrti slijep ulazio u makrokozam. Budući da se ljudska duša, koja se u svijetu duša nalazila u vlasti Ahrimana, na zemlji mogla ponovno roditi samo kao još veći egoist, izazvana je lančana reakcija koja ljudima nije ostavljala nikakvu nadu u izbavljenje. Postupno nastavljanje tog tragičnog procesa nije se odnosilo samo na ljude. Cijeli zemaljski organizam kao i sva njegova carstva bili su upleteni u taj silazak u izolaciju od duhovnog i tonuli su sve dublje u materijalizam i smrt. Isusu iz Nazareta činilo se kao da je cijeli život na zemlji upao u ruke zlih sila, te da će cijelo čovječanstvo i priroda biti povučeni u vječni mrak ponora. Rudolf Steiner opisuje kako je Isus iz Nazareta, ma kamo na zemlji hodočastio, čuo pobjedničku himnu zlih sila, i da je ta himna mraka naj - glasnije odjekivala u hramovima i svetištima u kojima su nekada gajeni i njegovani misteriji duha: "Aum, amen! Vladaju zla, Svjedoci propadajućeg Jastva, Od drugih naučena krivnja Sebstva, Doživljena u kruhu svagdašnjem, U kojem ne vlada volja nebeska,

263 Budući da čovjek se odijeli od Vašeg carstva I zaboravi imena Vaša, Vi oci na nebesima." 72 Možda je tu pobjedničku himnu zlih sila lakše shvatiti prikaže li se manje poetski. Bilo je to kao da se hijerarhije Lucifera i Ahrimana time što govore: "Zlo je odlučujuće", žele narugati ljudima. Čovjek se lažnim ponosom i nezasitnim željama dovodi u iskušenje. Bezgranični egoizam uvlači ga u neprijateljstvo i krivnju prema susjedima i prisiljava ga na ogorčenu borbu za vlast i materijalne probitke (kruh svagdašnji). Volja očeva gubi se a da je nitko nije čuo, carstvo neba odsječeno je od zemlje pa se čak ni ime duha više ne smatra svetim. U tom obliku himnu zla lakše prepoznajemo kao inverziju Očenaša, kojemu je Krist učio ljude kako bi im pružio jamstvo iskupljenja od zla i ponovnog uspostavljanja njihovog istinskog duhovnog identiteta. Kroz mnoga stoljeća jedno je praznovjerje tvrdilo da se izgovaranjem Očenaša odzada održava crna misa. No, nitko nije znao stvarno značenje takvog neobičnog obreda. Izuzetak su bili nacisti. Himna zla, kao neka vrsta čina obožavanja, nuđena je kako kod "Ceremonije zagušljivog zraka", pri čemu se od jezgre SS-a zahtijevalo polaganje zakletve nepokolebljive vjernosti Luciferu, tako i kod crnih misa slavljenih s "potenciranom" krvlju Adolfa Hitlera. Steiner u Isusu otkriva sjedinjavanje dviju ljudskih struja: stapanje bezgrešne prirode duše prije pada u istočni grijeh s najpotpunijom zemaljskom mudrošću, zadobivenom potom inkarnacijama u tisuću godinama dugom razvitku. I smatrao je da ta mistična unija između nebeske nevinosti i zemaljske mudrosti predstavlja posudu Svetog grala. Po Steineru se Kristov ulazak u fizičko-povijesni proces zbio kada ga je Ivan Krstitelj krstio. U tom trenutku sveta Božja ljubav potekla je u kalež grala, i dogodilo se prvo sjedinjavanje "Krasote vječnosti s remek-djelom vremena". Kozmička kronika razotkriva da se stapanje božanske i ljudske prirode odvijalo postupno tijekom tri godine što ih je Isus proveo na zemlji; 72 Iz Petog evanđelja, objavljeno po upraviteljima ostavštine, Dornach, Švicarska.

264 čuda i događaji opisani u evanđeljima dokazuju kako se Krist sve više spajao s elementima zemlje i sve više prožimao dušu i tijelo Isusovo. Završni stadij te uznapredovale priče o patnjama započeo je kada se Krist predao oslobađajućoj smrti fizičkog umiranja, a posljednja faza inkarnacije ispunila se na križu riječima "Bože moj, zašto si me ostavio?" Duh univerzuma u jednom se svetom činu u cijelosti poistovjetio s tijelom palog čovjeka čija je svijest bila okovana granicama smrtnog mozga. Bog ljubavi time se zaputio u krajnju izolaciju trodimenzionalne svijesti. On je morao pobijediti smrt i time ponovno oživjeti umiruće zemaljsko življenje, kako bi ljude doveo do ispunjenja kozmičke sudbine i ponovno ih preobratio u punopravna kozmička bića. Zbog prostornih razloga moramo se ograničiti na osvjetljavanje samo jednog jedinog aspekta Kristova života: način na koji je kršćanstvo tijekom povijesti dovelo do ispunjenja tajnih inicijacijskih kultova svih ranijih kultura. Budemo li se držali te posebne teme, do određenog ćemo stupnja moći objasniti koje je bilo značenje prolijevanja krvi na Golgoti i na koji je način Longinusovo koplje postalo magičnim Kopljem sudbine. Mnogi i raznovrsni obredi pretkršćanske inicijacije imali su jedan zajednički cilj. Htjeli su ostvariti privremeno odvajanje od fizičke svijesti kako bi otvorili putove k višim dimenzijama vremena i svijesti u kojem je do potpunog izražaja došlo bogatstvo duhovnih svjetova. Pridržavanjem asketskog načina života i samodisciplinom kao i meditacijom prema različitim sustavima centri u astralnom tijelu potaknuti su na sazrijevanje i otvaranje, a eterično tijelo djelomično je uzdignuto iznad fizičkog, tako da se planirano putovanje u duhovni kozmos dotičnima moglo urezati u pamćenje. Tijekom stvarnog procesa inicijalizacije, kada je astralno tijelo kandidata prošireno te provedeno kroz svijet duhova-bića, njegov "Ja" ni na koji način nije imao udjela u onom što se zbivalo. To znači da su se stari oblici inicijacije odnosili samo na astralno tijelo, a sam kandidat nije imao pojma o tom što se događa. Svijest o njemu samom hipnotičkim je putem bila izbrisana, tako da bi on upadao u stanje dubokog transa i prije nego što bi stvarna duhovna inicijacija započela. Tek kada bi obred bio okončan kandidat se budio do svjesnog zapažanja sebe, u kojem se sjećao duhovnih doživljaja pomoću kojih je njegovo astralno tijelo stiglo u makrokozam.

265 Metode iniciranja s vremenom su postajale sve rafiniranije i opasnije, dok nisu našle svoj najviši izraz u "hramskom snu" starih Egipćana. Ovdje bi kandidat pretrpio neku vrstu ritualne smrt. Odjeveno u mrtvačku odjeću i položeno u grob, njegovo "Ja" prebačeno je u stanje u kojem je, u odnosu na svoje tjelesne potrebe, kao na oštrici noža, balansiralo između života i smrti. Na kraju cijelog opasnog postupka istupio bi hijerofant (veliki svećenik) i doskora još pokopanog pozvao bi na neku vrstu obrednog uskrsnuća. Novoposvećena duša pretrpjela je neku vrstu mistične smrti, tako da su bili prestali svi tjelesni procesi, uključujući i metabolizam. Sada je bio probuđen u život sa sjećanjem-znanjem na svoje vječno Ja, koje je bilo astralno opaženo s one strane osjetime koprene. Kandidatu se činilo kao da je ponovno rođen. Ne bez razloga, posvećenici u Egiptu često su nazivani "dvaput rođenima". Konačno je došao stadij ljudskog razvoja, u kojem je eterično tijelo toliko duboko uranjano u fizičko tijelo da se ta metoda smatrala previše riskantnom. Bio je to trenutak u kojem je počela primjena droga, među ostalim tzv. "Svete gljive", kojom se htjela ostvariti neka vrsta sintetičke inicijacije. U stadijima više svijesti, izazvanima drogama, onaj koji je bio na putu duhovne potrage čak je mogao stupiti u područje Akaške kronike te u jednom jedinom vremenskom kontekstu promatrati prošlost i budućnost. Svici s Mrtvog mora svjedoče o vizijama esenskih posvećenika pod utjecajem droga, koji su se poput egipatskih liječnika također koristili takvim sredstvima. U svijetu koji se spremao zauvijek se odreći svjetlosti duha, svako sredstvo kojim se mogao steći uvid u duhovnu stvarnost 73 moralo se činiti moralno opravdanim. 73 John Allegro u svojoj je knjizi The Sacred Mushroom and the Cross opisao ka su eseni uz pomoć Amanite muscariae postizali više razine svijesti. On tvrdi da se događaji opisani u evanđeljima nikada nisu dogodili na Zemlji, nego su bili doživljeni samo u stadijima transcendentalne svijesti što ju je izazvala snažna gljiva. Slično krivo shvaćanje zastupala je i heretička sekta u trećem stoljeću, a bili su poznati pod nazivom doketisti. Allegrova zabluda može se objasniti time što mu je manjkalo bilo kakvo razumijevanje vremenskih dimenzija. Činjenica da su eseni već u pretkršćansku vrijeme pod utjecajem droge predvidjeli događaje iz Kristova života sigurno se ne može smatrati dokazom da Isus Krist nikada nije živio na Zemlji. Dapače, činjenica da su ta zbivanja vidovnjački prorečena u Kozmičkoj kronici koja izvješćuje o neprekinutom kontekstu može se procijeniti kao znak da se inkarnacija kasnije dogodila.

266 Posljednje kod grubih obreda inicijacije, koja je bila izuzetno opasna i ni u kom slučaju uvijek uspješna, sastojalo se u tome da bi kandidat bio potpuno uronjen u vodu i nerijetko bi bio blizu utapanju. Ta metoda izazvala bi djelomično odvajanje eteričnog tijela od fizičkog tijela i dovodila je do neke vrste doživljaja višeg Ja. Kandidat je pred sobom, kao u velikoj panorami, vidio svoj život i tijekom nekoliko kratkih trenutaka proživljavao egzistenciju individualnog ljudskog roda. Takvo duhovno-obredno krštenje vještom je rukom obavio Ivan Krstitelj kada je Krist bio sišao zbog inkarnacije. To da je Krist sišao Jakovljevim ljestvama duhovnog svijeta posvjedočili su vodeći posvećenici svih starih hramova misterija. Dolazak boga Sunca najavili su proroci i sibile, mitologije svih rasa kao i mudraci svih naroda. No, kada je Krist poprimio zemaljski lik i tumarao među ljudima, nije prepoznat kao dugoočekivani Mesija. Najveći duhovni događaj u razvoju čovječanstva prošao je gotovo nezapaženo. "Što vi mislite, tko sam ja?" pitao je Krist svoje učenike, nakon što je u njihovoj sredini proveo dvije godine pune dogodovština. Neki su ga smatrali ponovno uskrslim Ilijom; dokaz je to da su vjerovali u inkarnaciju. Drugi su kazali kako su mislili da je on od mrtvih uskrsli Ivan Krstitelj. To pokazuje da se u to doba računalo i s mogućnošću "inkorporacije". Samo ga je Petar u trenutku zgusnute intuicije prepoznao kao u vječnosti rođenoga sina Božjega. Kristova učenja i čudesna iscjeljenja bili su po svom karakteru kako objava tako i javna primjena učenja i običaja koji su do tada bili očuvani u tajnim misterijskim središtima. Ali činjenica da je cijeli život Isusa Krista bio ispunjenje antičkih inicijacijskih kultova postala je vidljivom tek kada je Lazara uskrsnuo od mrtvih. Lazar, brat Marije Magdalene i Marte, bio je iniciran po starom postupku što su ga u znaku Jone stoljećima prakticirali hebrejski proroci. Postupak inicijacije potpuno se izjalovio. Dok je Lazarovo astralno tijelo odlebdjelo u svijet duhova, njegov ego izbrisan je stvarnom fizičkom smrću. Kada je došao trenutak u kojem je trebao iskoračiti iz groba, ustanovljeno je da je bio ne samo mrtav, nego da mu se tijelo već nalazilo u stanju raspadanja. Ivanovo evanđelje vrlo jasno kaže da je Lazar ležao u "hramskom snu" inicijacije: "Lazar, naš prijatelj spava, ali ja idem da ga probudim."

267 "Učenici mu na to rekoše: ako spava, Gospodine, bit će zdrav. Isus je govorio o njegovoj smrti; a oni su mislili da govori o običnom spavanju! Tada im istom otvoreno reče: Lazar je umro. I ja sam veseo radi vas što nisam bio ondje, da poraste u vjeri. Ali hajdemo k njemu... No, nekolicina među njima (Židova koji su promatrali) govorili su: Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre? Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: Dignite kamen. Gospodine, već zaudara, reče mu pokojnikova sestra Marta - četiri su dana što je umro. Ne rekoh li ti - odvrati joj Isus - da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala? Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče: Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao. Rekavši to viknu jakim glasom: Lazare, iziđi! Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: Razvežite ga i pustite ga da ide!" 74 Lazar je bio posljednji koji se podvrgao tradicionalnom inicijacijskom postupku proroka Starog zavjeta. On je također bio prva ljudska duša koja je na sebi iskusila nov oblik inicijacije što ga je Krist darovao čovječanstvu: inicijacija Ja. Pokušajmo, koliko to ljudski razum dopušta, shvatiti na koji se način taj značajan prijelaz ostvario. Lazarovo "Ja", njegov zemaljski smrtni "ego", uspavan je u njegovom fizičkom tijelu dok se njegovo aktivirano astralno tijelo u kozmosu proširilo. Da je inicijacija protekla normalno, Lazar bi se bio probudio i sjećao bi se te astralne vizije duha-bića u nebeskim sferama makrokozma. On bi se također bio sjećao da je bio sjedinjen s narodom-duhom koji živi u krvi židovske rase. To znači da bi Lazar ostvario stupanj inicijacije koji bi mu bio dao pravo nazivati se "Lazarom, Izraelićaninom" i tako bi obavljao službu koja bi ga bila pretvorila u pravog svjedoka i proroka Jehove. Ali jedino stari oblik inicijacije nije mogao ostvariti, naime trajno spajanje ljudske duše i njenog višeg Ja. Ona je mogla proizvesti samo neku 74 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1987.

268 vrstu sjećanja na postojanje vječnog Ja, no nije mogla dušu promijeniti u toj mjeri da bi postala živim i pouzdanim instrumentom individualnog ljudskog duha. Luciferova i Ahrimanova intervencija u ljudski razvoj ljudskom je duhu oduzela mogućnost da u duši čovjeka, tako dugo dok živi na Zemlji, nađe trajno utočište. Tek nakon smrti duša i duh bili su međusobno sjedinjeni. I tako je bilo i u Lazara kada se njegova inicijacija izjalovila i kada je prekoračio prag smrti. U tom trenutku sjedinjen je sa svojim višim Ja i s tog uzvišenog i posvećenog stajališta svoj cijeli zemaljski život vidio je rasprostrt pred sobom poput saga. Ali, upravo je više Ja, individualni ljudski duh, na kojega je u tom kontekstu Krist ukazao kao na "Oca". I uistinu se cijeli smisao Kristove inkarnacije može izraziti njegovim riječima: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim kroz mene." A i sljedećim riječima: "Ja i Otac sam jedno." Glas što je Lazara pozvao iz groba bio je glas njegovog višeg Ja. Snaga koja mu je vratila život, ponovno mu oživjela i iscijelila tijelo, bila je snaga koja je izlazila iz njegovog vječnog bića. Jer intuitivno doživljavanje Krista-bića točno je odgovaralo doživljaju njegova individualnog duha. Kada je Isus Krist zauzeo mjesto hijerofanta, majstora inicijacije, i probudio Lazara, stajao je ondje kao iskupitelj čovječanstva, predstavnik vječnoga Ja na Zemlji, koji je uzaludno pokušao biti rođen u duši svakog pojedinog čovjeka. U punoj suglasnosti s antičkim predajama misterija, Lazarova samosvijest hipnozom je izbrisana. No, prvobitni hijerofant nije ju mogao dozvati natrag u život. Umjesto toga Lazar je probuđen snagom beskonačne ljubavi, makrokozmičkim egom Krista. Za Lazara je ta stara tradicija dobila nov sadržaj. Ponovno je rođen s intuitivnim znanjem da ljudska duša u Kristu može postati živim oruđem duha. Lazar je bio prvo ljudsko biće koje je kroz Krista iskusilo ponovno stjecanje vlastitog višeg Ja. Doživljaj koji će Pavao kasnije, nakon što je Krist svojom smrću i uskrsnućem na Golgoti za čovječanstvo izvršio slično djelo, zaodjenuti u riječi: "Ja živim. Ali ne ja, nego u meni živi Krist." Rudolf Steiner u svojim predavanjima o Ivanovu evanđelju razotkriva da nije samo Lazar, kada ga je Krist probudio iz mrtvih, bio taj koji se vratio natrag u tijelo. Njegova odgovarajuća istraživanja Akaške kronike iznijela su na vidjelo začuđujuću činjenicu: Ivan Krstitelj, kojemu je de-

269 vetnaest mjeseci ranije na zapovijed Heroda Antipe odsječena glava, također je istog trenutka ustao od mrtvih. Steiner opisuje kako su Lazar i Ivan živjeli zajedno u jednom tijelu, bili jedinstveni glede svojih motiva i ciljeva, ali su putovali različitim duhovnim razinama. Steiner dalje osvjetljava taj uzvišeni misterij otkrivajući da je iz groba ustali Ivan Krstitelj ista osoba kao i Ivan koji je napisao Evanđelje i Otkrivenje. To se nagovješćuje i u samom evanđelju kada se Ivana opisuje s "On, kojega je Gospodin ljubio". Naravno da je Bog svim ljudima ravnomjerno podijelio svoju ljubav. Izraz samo odgovara staroj inicijacijskoj tradiciji u kojoj hijerofant kandidata kojega budi iz mrtvih naziva "ljubljenim" Inkarnacija Krista u tijelu i krvi ljudskoga Isusa bila je silazak duha Sunca u kalež Mjeseca, slika koja je u srednjem vijeku postala simbolom grala. Krist je došao kako bi Ja-svijest Židova, a kasnije i cijeloga čovječanstva, podigao iznad ograničene i predrasudama opterećene lojalnosti prema obitelji, plemenu i rasi. No, da bi se preobrazio ljudski egoizam i da bi se svim ljudima donijela univerzalna ljubav, najprije se morala promijeniti priroda same krvi, budući da je krv nositelj nacionalnog i rasnog identiteta. Krist je to djelo za čovječanstvo mogao dovršiti samo tako da oživi elemente i pretvori ih u duhove zemlje. Ta Krist je i Petru rekao (čije aramejsko ime Kephas znači "Kamen") da na stijeni - naime na zemlji - želi izgraditi crkvu svoju. Mojsije, koji je židove izveo iz egipatskog ropstva, bio je prvi koji je ugledao odraz silazećeg Isusa kada mu se indirektno pokazao u gromovima i munjama i u "gorućem grmu". To postupno prožimanje i oduhovljavanje elemenata nastavilo se tijekom cijelog Kristovog života na zemlji. Daljnji stadij u tom golemom nevidljivom procesu u kojem se duh Sunca zaručio s carstvom prirode, ostvaren je svetom Posljednjom večerom, kada je Krist dijeleći svojim učenicima sakramente kruha i vina kazao: "Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje. Pijte iz ovoga svi, jer ovo je krv novoga i vječnog saveza." Posljednje djelo kroz koje se božansko-ljudski Isus Krist inkarnirao u tijelo našeg planeta zbilo se prilikom prolijevanja svete krvi na Golgoti, kada je rimski centurion kopljem probo Kristovo tijelo "Kada je počeo razvoj zemlje, ljudsko Ja fizički je prikvačeno na krv. Krv je vanjski odraz ljudskoga Ja. Ljudi bi svoje Ja činili sve jačim i jačim i bez pojave Kris-

270 Smrt na križu i uskrsnuće iz groba bilo je javno ispunjavanje starih inicijacijskih oblika pred forumom svjetske povijesti; tajni ritual inicijacije sada je prenesen na vidljivu razinu povijesnog zbivanja. Luciferov i Ahrimanov poraz na križu sačuvao je zemaljski život čovječanstva od ponora i posvetio ga svetom putu koji je vodio natrag u svijet duhova. Bilo je to djelo beskonačne ljubavi koje je pružalo jamstvo da će čovjek postupno vratiti natrag svoje vječno Ja kako bi ono moglo dovršiti svoju duhovnu sudbinu. Bog ljubavi žrtvovao se za dušu čovječanstva kako bi ona postala živom posudom individualnog ljudskog duha: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Predmeti koji su korišteni prilikom tog izuzetno potresnog rituala na Golgoti u srednjem su vijeku postali cijenjenim relikvijama. No, religiozna predanost kojom su te relikvije čuvane nije se zasnivala ni na lažnoj sentimentalnosti ni na neumjesnom materijalizmu. S pravom se vjerovalo da su pojedini predmeti i komadi odjeće korišteni prilikom tih starih inicijacijskih obreda "napunjeni" svetim silama i iz tog razloga na njih se gledalo kao na talismane bijele magije. I zbog toga su, iako u daleko svetijem smislu, koplje, čavli, kalež i trnova kruna, odjeća, mrtvački pokrov i slično u svih kršćana izuzetno štovani sve dok s osvitom renesanse u petnaestom stoljeću nije počelo doba racionalizma. Svakoj relikviji pripisivane su jedinstvene sile. Križ je obožavan jer je mogao otkloniti zlo. Trnova kruna u svih koji su je vidjeli budila je dubota zapali bi u razvijanje egoizma. Od toga su sačuvani događajem na Golgoti. Što je moralo poteći? Ono supstancijalno što je suvišno kod Ja, morala je isteći krv. Ono što je počelo time kada su na Maslinskoj gori kapi znoja Spasiteljeve tekle poput krvi, to se moralo nastaviti tako da iz rana Krista Isusa poteče krv. Ono što je tada teklo kao krv, to je znak za ono što se moralo žrtvovati kao višak egoizma u ljudskoj krvi. Stoga moramo prodrijeti dublje u spiritualno značenje žrtve na Golgoti. Ono što se zbilo na Golgoti, to kemičaru - kao čovjeku sa samo vanjskim intelektualnim pogledom - nije razvidno. Ako bi netko krv što je istekla na Golgoti kemijski analizirao, našao bi isto od tvari koje bi pronašao i u krvi drugih ljudi. No, onaj tko tu krv pregledava sredstvima okultnog istraživanja, taj će ustanoviti da je to zaista drugačija krv. Prekomjernom krvlju čovječanstva ljudi bi, da nije došla beskonačna ljubav i da ta krv nije mogla poteći, morali skončati u egoizmu. Beskonačna ljubav primiješana je krvi što je tekla na Golgoti; a okultni istraživač otkriva tu beskonačnu ljubav kako potpuno prožima tu krv na Golgoti. A budući da je pisac Lukina evanđelja osobito htio opisati kako je vječna ljubav kroz Krista došla na svijet, koji postupno treba istjerati egoizam, tada će ostati u toj ulozi." (Rudolf Steiner: Lukino evanđelje, 1909.)

271 ku poniznost. Ruho je bolesnima obećavalo zdravlje i nov život i u svih koji su se odlučili za kontemplativni put redovničkog života izazivalo je duhovnu viziju Kristova života na zemlji. Posuda od jaspisa 76, iz koje je Krist dijelio sakramente kruha i vina i u koju je Josip iz Arimateje uhvatio malo Svete krvi, postala je poznata kao Sveti kalež; simbolizirala je kršćanski put k umrtvljivanju egoizma i ponovnom rođenju duha u Kristu. Na isti je način i Longinusovo koplje tijekom povijesti trebalo steći jedinstveno značenje za razvoj ljudske svijesti; značenje iz kojeg će se razviti vjerovanje da njegove sile mogu imati utjecaja na tok povijesti. U prologu ove knjige već smo opisali kako je rimski centurion Gaius Cassius, predstavnik Poncija Pilata, prilikom raspeća sačuvao tijelo Isusa Krista od sakaćenja farizejskih vojnika i kako je, kada je kopljem probo tijelo Isusa Krista da bi dokazao da je nastupila smrt, ispunio proročanstvo Izaije: "Nijednu mu kost neće slomiti", te proročanstvo Ezekijelovo: "Gledat će na onoga koga su proboli." Ali Longinusovo djelo ima još veće značenje. Kako bi se njegove posljedice potpuno shvatile, moramo imati na umu što se dogodilo u tom trenutku kada je bacio koplje između četvrtog i petog rebra Isusova i do srca probio tijelo. 77 Krv što se iz rane slijevala na tlo bila je sredstvo kroz koje je duh Sunca dospio do inkarnacije u tijelu same Zemlje. Longinusovo koplje tako je izazvalo rođenje kozmičkog Krista kao duha zemlje. Duh-biće, sadržan u Svetoj krvi, iz te se rane poput svetog elementa u tragovima slijevao na zemlju, neka vrsta kružećeg homeopatskog bakarna pomoću kojega je makrokozmičko Ja Krista-bića moglo iznova oživjeti astralnu sferu i prožeti eterično carstvo zemaljskog organizma. 76 Posuda od jaspisa bila je sadržana u velikom srebrnom kaležu što ga je navodno mistički lik Melkidezeka predao Abrahamu, praocu židovske rase. Kasnije je dospjela u ruke Josipa iz Arimateje, u čijoj je kući održana Posljednja večera. 77 Sukladno mitologiji Starog zavjeta tijelo muškarca stvoreno je od petog rebra. U razvoju ljudskog embrija spolni se organi oblikuju tek nakon što se stvorilo četvrto rebro, ali prije nego što nastane peto. Ta simbolika došla je do izražaja i prilikom raspeća, jer je krv što se probijala kroz ranu od koplja istjecala između četvrtog i petog rebra, znak za to da je Krist bio uzvišen iznad podjele čovječanstva na dva spola.

272 Kristova svjetlost što je zaslijepila Pavlovo duhovno oko dok se nalazio na putu za Damask bila je nova aura sunca-etera, prvi sjaj sa zemlje koji je u sebi nosio obećanje da će cijeloj odumirućoj egzistenciji zemlje dati nov život i ponovno je svrstati u carstvo makrokozma kojim vlada Sunce. Da vrijeme-duh nije inspirirao Longinusa da u tom trenutku baci svoje koplje u grudi Spasitelja, Sveta krv nikada ne bi potekla. Veliko čudo, kaže Ivanovo evanđelje, bilo je to što je krv izbila iz beživotnog tijela: "Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah potekoše krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči - njegovo je svjedočanstvo istinito i on zna da govori pravo - da i vi trajno vjerujete." Gaius Cassius Longinus izveo je pravo djelo na pravi način, na prikladnom mjestu i u odgovarajućem trenutku. I u tom trenutku samo se u njegovim rukama nalazio cijeli budući razvoj zemlje i čovječanstva. Na taj način nastala je legenda oko Longinusova koplja da svatko tko ga dobije u svoj posjed u rukama drži sudbinu svijeta. Jer, ma tko da je tijekom sljedećih stoljeća u povijesti kršćanstva polagao pravo na koplje, postao je značajnom povijesnom ličnošću u svjetskim razmjerima, ako je na pravedan način nastojao ostvariti pravedne ciljeve što ih je, ovisno o stanju razvoja ljudske svijesti, propisivao vrijeme-duh. Ili bi postao oruđem antiduha vremena i pokušao krivotvoriti te ciljeve, kako bi na taj način čovječanstvo zaveo na obožavanje lažnih bogova i bacio ga u ponor materijalizma. Fineasovo koplje, koje je kroz cijeli Stari zavjet simbol jedinstvenih sila svojstvenih židovskoj rasi, igralo je odlučujuću ulogu i u ritualu raspeća. Na tom je koplju, naime, Kristu pružena octom natopljena spužva u znak da se židovska krv pretvorila u žuč i da više nije značajna za razvoj čovječanstva, budući da je na korist i pomoć cijeloga čovječanstva zamijenjena krvlju novoga saveza. Jer zaista postoji načelo razvoja ljudske svijesti: Ono što je nekada bilo najmoćniji nositelj dobra, postat će, kada se istroši i odigra svoju ulogu, oruđem tragedije i zla. Ostajanje pri starim plemenskim običajima i obredima i strogim rasnim predrasudama s obzirom na nove i univerzalne impulse, koji su htjeli uključiti cijelo čovječanstvo, židovskoj je rasi moglo nanijeti samo najstrašnije patnje koje je neki narod na zemlji ikada morao pretrpjeti. Rudolf Steiner čak je i u arhitekturi svog Goetheanuma u Dornachu izrazio svoje shvaćanje kozmičkog kršćanstva. Unutrašnjost zdanja s dvje-

273 ma kupolama bila je remek-djelo rezbarskog umijeća. Dinamička sredstva oblikovanja i formiranja sve dijelove zgrade uključivala su u središnju temu apokalipse: veliki drveni stupovi u rezbarenim su serijama kroz sedam pečata otkrivenja ilustrirali shvaćanje zakona metamorfoze, a prve psihodelične slikarije stoljeća pojavile su se kao freska na kupolama ili u šarenim staklenim ukrasima prozora. Posljednja želja Dietricha Eckarta, dok je ležao na samrtnoj postelji, bila je da se ta zgrada, što je prvobitno trebala biti izgrađena u Münchenu i nazvana "Johannesbau", spali do temelja, a da dr. Steiner i najuži krug njegovih adepata poginu u plamenu. Zapaljena je na Silvestrovo dok je dr. Steiner držao večernje predavanje za 800 osoba. Požar je podmetnuo njemačko-švicarski urar, fanatični nacist i revni član jedne priznate Crkve. Zlatnici kojima je plaćen za svoje djelo pronađeni su sljedećeg jutra na njegovom pougljenjenom lešu. Dr. Steiner i njegovi prijatelji izbjegli su smrt samo zato što palikuća nije radio onako brzo kako je bilo planirano. Najvažniji razlog za paljenje Goetheanuma bila je namjera da se uništi veliki drvorez koji je prikazivao Trojstvo zla. Dr. Steineru bilo je potrebno nekoliko godina da od brjestovine izradi otprilike deset metara visoku rezbariju koja je Isusa Krista, prilikom njegove pobjede nad Luciferom i Ahrimanom, predstavljala kao predstavnika čovječanstva. Kako u javnim tako i u privatnim izlaganjima ukazivao je na demonskog duha koji je nadahnjivao Hitlera i inspirirao nacistički svjetonazor. Drvena figura Lucifera je pokazivala u karakterističnoj pozi. Hitler je urlao od bijesa, a Eckart ga je nagovorio neka je pokuša uništiti. Ta skulptura, koja u vrijeme podmetanja požara još nije bila potpuno dovršena, tada se još nalazila u Steinerovu ateljeu u podrumu zgrade i na taj je način izbjegla požaru. Sada je to najvažniji komad u novom Goetheanumu što ga je zamislio Steiner i dao ga izgraditi u betonu, prije nego što je u travnju zauvijek sklopio oči. Više od milijun ljudi, među njima i mnogi Nijemci, tada je putovalo u Dornach kako bi ga vidjeli.

274 22. POGLAVLJE DVOJNIK HEINRICH HIMMLER, ANTI-ČOVJEK "Himmler je uspoređivan s električnim vodom, izvana napajanim strujom. Struja je dolazila od Hitlera. On sâm je nije imao. Gotovo svi članovi njegova stožera olakšali su savjest tako da su moralnu i službenu odgovornost za svoja djela unutar SS-a prebacili na Himmlera. Služili su mu vjerno, a bio im je potreban kao žrtveni jarac pred Bogom, poviješću i neprijateljima Njemačke. Bez njega ne bi bili mogli provesti ono što su namjeravali. Još u smrti Heinrich Himmler ispunjava sličnu funkciju... Njemačka je savjest čista, jer za sve zlo, nemoralno, kriminalno i strašno što se između i zbivalo u Njemačkoj i okupiranim zemljama kriv je Himmler. Willi Frischauer: Himmler: the Evil Genius of the Third Reich (Himmler: zli genij Trećeg Reicha) U svakom ljudskom biću postoji neka vrsta anti-čovjeka, a rječnik ga definira kao "pandan" ili "siluetu". Mnogi filozofi i pjesnici opisali su svoja osobna iskustva s tom siluetom što je okultisti nazivaju "dvojnikom". Goethe je, primjerice, pričao kako je jednom ušao u svoju radnu sobu u Weimaru i ugledao nekoga, posve nalik njemu, kako sjedi na stolici za njegovim pisaćim stolom i drsko ga gleda. Potisnuo je trenutačni osjećaj nemira zbog tog neobičnog događaja zureći nekoliko trenutaka u oči tog lica samoga sebe, vidljivog samo nekoliko trenutaka, svog pandana nadmoćna smiješka što ga je nazivao svojim dvojnikom. Bio je to prvi od više takvih doživljaja koji su pjesniku razjasnili zašto to nemilosrdno i nečovječno biće-silueta postoji u čovjekovoj duši.

275 Ljudima koji se bave okultizmom susret s dvojnikom nije ništa neobično. To je jedan od mnogih doživljaja u potrazi za Svetim gralom što stvara kako unutarnju moralnu snagu tako i sposobnost postizanja duševne ravnoteže potrebne da bi se suočilo s duhovnim stvarnostima koje većini ljudi ostaju skrivene. Kao i sâm Mefisto, tako i dvojnik ima svoje pravično mjesto u pratnji gospodara. Njegov je zadatak da ljudsku dušu dovede u emotivnu opoziciju prema svemu dobrom, lijepom i istinskom. Samo time što ćemo se, recimo to tako, pobuniti protiv njega, čvrsto mu se i odlučno oduprijeti, mi ljudi možemo otkriti ispravan moralni put. Neprestana napetost što se cijelog života održava između ljudske duše i dvojnika skriven je poticaj da se posluša glas savjesti. Pa iako većina ljudi i nije svjesna kako dvojnik u njima radi, ni u kom slučaju nije teško, u globalu, utvrditi njegov utjecaj na današnji ljudski život. Svrha dvojnika je "raščovječiti" sve ljudske djelatnosti; dapače, on je anti-čovjek sâm. Dvojnik kao sjena u pojedinačnoj individui ne postoji kao sjena Ahrimana. Postoje članovi te subhijerarhije dvojnika daleko veće moći koji nastupaju kao anti-duhovi cijelih naroda, nacija i rasa. A postoji konačno i dvojnik svijeta, anti-duh čovječanstva, koji igra svoju povijesnu ulogu kao Luciferov sluga i bori se protiv ispravnog razvoja ljudske svijesti. Prilično smo iscrpno opisali kako se dogodilo da luciferska hijerarhija zaposjedne dušu Adolfa Hitlera. U tu sliku moramo još uključiti sliku dvojnika svijeta: globalnog anti-čovjeka u tijelu Reichsführera Heinricha Himmlera lišenoga vlastitog Ja, vjerojatno najstrašnijem utjelovljenju terora i inkvizicije u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Mnogi istaknuti stručnjaci ukazali su na to da je Heinrich Himmler uvijek iznova anticipirao Hitlerovu politiku. No, nema smisla beskonačno se sporiti oko toga da je zao duh Trećeg Reicha bio Hitler ili Himmler, jer je luciferski duh što je zaposjeo Hitlerovu dušu bio u telepatskoj komunikaciji s dvojnikom koji je preuzeo vlast nad Himmlerovim tijelom. Okultne spoznaje, naime, odaju kako su iza zemaljskih likova ovih dvaju zavedenih muškaraca, kao zajednička duhovna snaga, djelovali Lucifer i duh anti-čovjeka, i to tako da je Luciferov duh dvojnika stavljao na neki način pod nevidljiv napon, te je na taj način izvana upravljao rukom terora sve dok nije popustio i posljednji unutarnji otpor stanovništva protiv nacionalsocijalizma.

276 Ta skrivena unutarnja veza između Hitlera i Himmlera bila je neka vrsta odraza ispravnog odnosa što vlada između ega i ahrimanskog dvojnika u svim ljudskim dušama. Dvojnik postaje aktivan tek kada prođemo djetinjstvo i zađemo u nešto zreliju životnu dob. Uobičajeno se posljedice djelovanja dvojnika primjećuju u dvanaestoj godini života. Tada se, kako bismo mogli donositi osobne moralne odluke, nesvjesno pokušavamo suprotstaviti utjecaju izvanljudskih osjećaja. Taj anti-ljudski napad dvojnika na dušu s našim se odrastanjem pojačava, a svijest da za ljubav moralnih ciljeva moramo odolijevati zlu ne napušta nas cijeloga života. Ali dvojnik, silueta straha i tame, boji se smrti, jer ona izbjegava susret sa svjetlošću svijeta duhova iz onostranoga. Zbog toga dvojnik ljudsku dušu napušta točno tri dana prije smrti. Tankoćutne duše osjećaju trenutak u kojem dvojnik bježi, a one ta posljednja tri dana na zemlji mogu provesti u harmoniji i miru. Iz oba svjetska rata moglo bi se navesti na tisuće primjera u kojima su ljudi budne savjesti i sa smislom za estetiku intuitivno, kada bi ih dvojnik napustio, osjećali približavanje smrti. Razvoj - što napreduje i traje cijelog života, dok ljudski ego svog dvojnika mora držati u šahu kako bi prevladao njegov bespoštedan i neljudski utjecaj, na svjetskopovijesnoj razini - odražava se u sve užem odnosu Adolfa Hitlera i Heinricha Himmlera, poput iskrivljene slike. Jer, dok je Hitler korak po korak izručivao svoju dušu i postajao Luciferovim oruđem, dvojnik svijeta u Himmlerovoj je moralnoj svijesti pokušavao uspavati svijest njemačkog naroda i strahovitim pogromima, terorom i inkvizicijom zatomiti savjest nacije. Promatrano u tom kontekstu, čini se izuzetno značajnim to što je Heinrich Himmler rođen u listopadu 1900, kada je Adolf Hitler zašao u svoju dvanaestu godinu. I nije manje značajno da je Heinrichu Himmleru bilo točno dvanaest godina kada je njegov budući Führer u riznici bečkog Hofburga po prvi puta na sebi iskusio demonsku moć Lucifera. No, najuočljivije se taj odnos Lucifera i dvojnika svijeta pokazao tri dana prije Hitlerove smrti. Kada je konačno (u travnju 1945) u podzemnom bunkeru u Berlinu došao trenutak u kojem je Hitler morao spoznati duhovne posljedice svojih djela, Heinrich Himmler bojao se pratiti svog Führera kroz vrata smrti. Nekoliko tjedana prije nego što je njemački otpor u Berlinu počeo po-

277 puštati, Himmler se nije prestajao hvalisati kako će žrtvovati svoj život na čelu SS-divizije s kojom će krvavo potući ruske postrojbe što su opkolile glavni grad. Pritom se potajice bavio planovima da preko švedskog posrednika, naime grofa Folkea Bernadottea, isposluje separatni mir s Englezima i Amerikancima. Walther Schellenberg, koji je u tom trenutku podržavao Heinricha Himmlera, iskazao je da je jedini razlog koji je Reichsführera priječio u pokretanju takvih pregovora bila njegova osobna zakletva vjernosti Hitleru. Točno tri dana prije nego što se Hitler ubio u bunkeru, Himmler se najednom odlučio iza leđa svog Führera pokrenuti te mirovne pregovore. U roku nekoliko sati na švedskom je radiju emitirana njegova ponuda separatnog mira sa zapadnim saveznicima. Bila je to izdaja koju Hitler nije mogao oprostiti, i njegov je posljednji čin bio diktiranje političkog testamenta kojim je Heinricha Himmlera isključio iz partije i osudio na smrt. "Prije svoje smrti isključujem iz partije i sa svih položaja Heinricha Himmlera, bivšeg Reichsführera SS-a i ministra unutarnjih poslova." U istom trenutku u kojem je odlučio izdati na smrt osuđenog Hitlera, Himmler je najednom opet postao nemoćna i beznačajna figura. Napustio ga je dvojnik svijeta, izvor sve njegove snage. Od tog trenutka Himmler čak više nije posjedovao toliko inicijative da bi oko sebe okupio još uvijek mu lojalne i dobro opremljene trupe i silom oružja obranio svoj položaj od drugih, koji su mu pokušavali osporiti vodstvo, ili čak da bi uz pomoć golemog aparata tajne policije s krivotvorenim dokumentima i novcem pobjegao iz zemlje. Umjesto toga dozvolio je da ga prilikom rutinske kontrole, u blizini Bremervördea, uhiti šačica engleskih vojnika. Bio je dobro prerušen i nalazio se u pratnji dvojice pouzdanih pobočnika SS-a koji bi s lakoćom bili mogli razoružati stražu što se, ne sumnjajući ni u što, ondje dosađivala. No, Himmlera je spopala panika i odao je svoj pravi identitet. Dok je prilikom pretresa odjeće i ostalih stvari gol stajao u glavnom stožeru feldmaršala Montgomeryja, zubima je slomio kapsulu cijankalija i nakon nekoliko minuta umro. Pokopao gaje engleski niži časnik, u civilnom životu smetlar. Umotano u maskirno platno i povezano bodljikavom žicom, njegovo tijelo pokopano je u šumama kod Lüneburga. Nitko osim vozača smetlarskih kola nije znao gdje. Čahura dvojnika, čovjeka koji sâm u stvarnosti nikad nije ni postojao, kao otpad je bačena u neznani grob.

278 Duboko ukorijenjen i proširen mit "udarca nožem u leđa" dvojniku svijeta omogućio je nastup na povijesnoj pozornici Njemačke dvadesetog stoljeća. Taj mit, što ga je tako glasno propovijedao Adolf Hitler, uvjerio je mase kako su njemačke armije nepobijeđene i nesavladive i da je primirje kojim je završio Prvi svjetski rat njemačkom narodu nametnuto unutarnjom izdajom. U sjeni te raširene i opasne iluzije na vlast se uspinjao globalni antičovjek, sve dok ga nitko više nije bio u stanju zaustaviti. Jer, neman koja je preuzela vlast nad Heinrichom Himmlerom, sigurno najnevjerojatnijim tiraninom svijeta, pod izlikom da štiti interese njemačke nacije i želi je sačuvati od nepostojećih neprijatelja, domogla se apsolutne vlasti nad životom i smrću njemačkog naroda! Oruđe masovnog porobljivanja i masovnog uništenja nedužnih ljudi morala je biti individua bez vlastitog Ja, bešćutni robot, nesposoban za ljubav ili bilo kakav drugi ljudski osjećaj. A to je bilo upravo ono što je bio Heinrich Himmler: anti-čovjek u ljudskom tijelu. Jer u Himmleru nije bilo svjesne vlastite duše nad kojom bi mračne sile mogle steći vlast, već samo tijelo i mozak što su se mogli zaposjesti i zloupotrijebiti u neljudske svrhe. Himmlerov otac, profesor Gerhard Himmler, više je godina bio privatni učitelj princa Heinricha Bavarskog, kojega je podučavao časnoj obiteljskoj povijesti Wittelsbachovih. Mladi Heinrich Himmler, kršten imenom tog rimokatoličkog princa i njegovo kumče, odrastao je u kultiviranoj atmosferi u kojoj je od djetinjstva napajan njemačkom mitologijom i pričama o velikim junacima i kraljevima kao i drugom kneževskom duhovnom hranom. Kasnije, u gimnaziji u Landshutu, gdje mu je otac bio direktor, Heinrich Himmler svoje je učitelje oduševljavao trezvenim pamćenjem događaja i godina europske povijesti. Ta sposobnost pohranjivanja informacija, što će ih po potrebi biti u stanju izbacivati poput kompjutera, bila je talent koji će Himmlera dovesti na vlast. Njegova sposobnost da povijest uči napamet također je bila priprema za svjetonazor Adolfa Hitlera, a i taj je bio rezultat njegova neobičnog smisla za povijest. Himmleru je jednostavno nedostajala bilo kakva ljudska toplina, osobno zračenje i smisao za humor, tako da su ga kolege u školi jedva i primjećivali. Njihovo držanje prema njemu svodilo se na mješavinu prijezira i straha, jer brzo je došao na glas kao dosadnjaković i notorni denuncijant.

279 Obiteljske veze s bavarskom kneževskom kućom bile su prava socijalna pozadina za časničku karijeru u Prvom svjetskom ratu, ali neprijateljstva su okončana nekoliko tjedana prerano da bi zastavnik Himmler bio smatran dovoljno starim da bi se borio na Zapadnoj bojišnici. I dalje odlučan da postane profesionalni vojnik, nakon rata se natjecao za namještenje u vojsci Weimarske Republike, elitnoj jedinici od samo stotinu tisuća odabranih vojnika. No, na svoje čuđenje ipak je odbijen uz obrazloženje kako je neprikladan i zbog tjelesnih i zbog psiholoških razloga. Potom je pohađao Višu tehničku školu u Münchenu i ondje stekao diplomu agronoma. Na kraju je obnašao podređenu dužnost zastupnika tvornice umjetnih gnojiva. Sve u svemu bio je mrzovoljan i razočaran mladić koji glede budućnosti nije mogao gajiti velike nade. Još tijekom studentskih dana u Münchenu počeo se zanimati za politiku. Posebno ga je privlačila nacistička rasna ideologija, sa svojom brutalnošću prema Židovima, te se pokušao priključiti Hitlerovim Jurišnim odredima (SA), organizaciji smeđokošuljaša koja se u velikim gomilama okupljala na partijskim skupovima kako bi terorizirala izazivače nereda i razbijala lokalne komunističke grupe. Ali i okorjeli antikomunisti, što su za SA vrbovali novake - sve odreda prokušani veterani rovovskog rata - puni prijezira odbacivali su njegove opetovane molbe za prijam. Slabunjavi mladić piskutava glasa i neobično ukočenih očiju, što su iza debelih naočala bez okvira djelovale još većima, bio je točno tip čovjeka kakvog nisu željeli. Konačno je našao mjesto u jednoj od mnoštva partijskih organizacija takozvanog "Carskog ratnog stijega". Bio je to uzbudljiv dan kada je opet mogao navući svoju odoru, kada je satnik Ernst Röhm od "Carskog ratnog stijega" zatražio potporu za Hitlerov puč u Münchenu. Nakon što je amaterski insceniran puč slomljen s nekoliko dobro naciljanih plotuna naoružane policije, Himmler je tvrdoglavo ostao na dodijeljenom mu mjestu revolucionarne straže pred Ministarstvom rata. Uskoro se pojavila policija kako bi pronašla mrtve straže i uhitila njihove članove. No, nikom se nije činilo vrijednim truda uhapsiti nespretnog bivšeg zastavnika ili ga barem zatražiti da preda pištolj! Konačno je mladić blijeda i pomalo podbuhla lica neuznemiravan odšetao ulicama Münchena da bi sljedećim vlakom otputovao kući. No, sudbina je u potpunoj tajnosti plela plan munjevitog uspona tog čudaka, lišenog vlastitog Ja, koji čak ni s napunjenim pištoljem nije uspio

280 privući ničiju pozornost. Posljedica neuspjelog puča u Münchenu bila je da je SA, koja je tako oholo odbila njegove usluge, zabranjena i privremeno raspuštena. I sada je trebao pronaći stražnja vrata kroz koja će se uvući izravno u srce nove i nečasne organizacije, osnovane upravo zbog izigravanja zabrane Jurišnih jedinica. Adolf Hitler je, naime, tek otpušten iz landberške utvrde, odmah osnovao Zaštitne jedinice (SS). Ta nova organizacija, čiji su članovi nosili crne jahaće hlače, haljetke i košulje, postala je tjelesnom stražom Adolfa Hitlera i ostalih partijskih vođa kada bi održavali političke skupove u područjima neprijateljski nastrojenima prema nacionalsocijalizmu. U međuvremenu je Heinrich Himmler dobio otkaz u tvrtki za proizvodnju umjetnog gnojiva, a kada je tražio novi posao natjecao se za mjesto tajnika kod Gregora Strassera, lokalnog čelnika nacističke partije u Landshutu. Himmler je mjesto dobio iz jednog jedinog razloga. Strasser je, kada je saznao da je položio završni ispit iz kemije, potpuno previdio očigledan nedostatak ličnosti, neodlučno držanje i zamuckujući glas Heinricha Himmlera. Strasser je, naime, prije nego što će se posvetiti politici, i sam bio kemičar. Himmler je sada pripadao Strasserovom uredu, a njegov položaj postao je još utjecajniji kada je njegov šef preuzeo nadzor nad cjelokupnom propagandom i javnim radom partije. Sljedeća karika u nevjerojatnom lancu slučajnosti koja će mu pomoći da dođe na visok položaj bila je činjenica da je Adolf Hitler pronašao načina da korisno zaposli dragovoljne članove novoosnovanog SS-a. Budući da je Hitler imao znatan financijski udio u listu Völkische Beobachter, članovi SS-a postavljeni su kao komercijalisti za prodaju oglasnog prostora. I tako se dogodilo da su prvi članovi najzloglasnije organizacije nacionalsocijalističke Njemačke za život zarađivali najprije kao propagandisti za oglase, a pritom su preuzeli i ulogu specijalnih reportera koji su prikupljali novosti i informacije o lokalnim komunistima i ostalim partijskim neprijateljima. Himmler je u svom svojstvu tajnika Gregora Strassera pregledavao i raspoređivao materijal što su ih SS-ove informacije dostavljale novinama. Na taj način Himmler se vrlo brzo uspeo do značajnog položaja zamjenika šefa propagande NSDAP-a. Williju Frischaueru, koji je napisao knjigu o Heinrichu Himmleru, bili su potrebni mnogi mjeseci kako bi otkrio pojedinosti o Himmlerovu životu iz tog razdoblja. Njegov opis zbivanja koja su dovela do susreta Hit-

281 lera i Himmlera, i pobliže pojedinosti kako se odnos te dvojice kasnije razvijao, daje iznenađujuće objašnjenje o skrivenoj vezi između Lucifera i dvojnika svijeta. Frischauer nije bio okultist i nije mu bila namjera opisivati takav okultni odnos. Njegovo se djelo oslanja na tako brižljiva istraživanja da već puko nizanje činjenica spomenutih u njegovoj biografiji jasno ukazuje na postojanje tragova anti-čovjeka iza Himmlerove vanjske fasade. "Mladi partijski funkcionar (Himmler) sjedio je za malim pisaćim stolom prekrivenim novinskim izrescima, u prostoriji u kojoj se nalazilo mnoštvo polica s partijskim spisima i korespondencijom. Uokvirena slika Adolfa Hitlera ukrašavala je zid nasuprot njegovom radnom mjestu: 'Dižem pogled prema Vama, moj Führern, doslovce dižem pogled prema Vama!' ulagujući se znao je govoriti Himmler kada bi se pun poslovanja pokušavao našaliti. Hans Erhard, jedna od osoba koja je Himmlera poznavala u to doba, ispričao mi je da Himmlera nije ondje vidio samo kako sjedi i promatra sliku, nego da je ovaj i razgovarao s njegovim portretom, kao da mu je to neka vrsta pripreme za prvi susret s Führerom. Kada je taj dan uskoro došao, Himmleru se nije pružila prilika razgovarati s Hitlerom. Führer je gledao kroz njega, ne pitajući ga čak ni za ime. Karakteristično je za Himmlerovu tada toliko mutnu ličnost da mi nije uspjelo utvrditi točan datum ili prigodu u kojoj su stupili u kontakt. Jednoga dana Himmler je najednom bio tu - to je bilo sve. Neprimjetno je urastao u grupu nacističkih voda, koji jedva da su ga ispočetka i primjećivali, da bi ga poslije prihvatili kao nekoga na čiju su prisutnost navikli. Njegov najvažniji potez u to doba bila je upravo pasja poniznost prema pretpostavljenima i jasna odbojnost prema izražavanju vlastitog mišljenja, te ustrajna revnost kojom je skupljao svakojake izreske i bilješke. Himmlera su otada često opisivali kao putujuću kartoteku..." Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of the Third Reich Može se pretpostaviti da Hitler u tom trenutku nije znao ništa o skrivenoj vezi između duha što je upravljao njegovim koracima i dvojnika svijeta u Himmleru; da se i ne govori o tom da bi uopće bio slutio da bi Himmler bio u vlasti tog duha. Ali za čovjeka s okultnim znanjem nema nikakve dvojbe da je luciferski duh koji je s Hitlerovom podsviješću postupao kao sa šahovskom figurom u Himmleru ne samo prepoznao kozmičkog anti-čovjeka, nego da ga je i probudio u život i iskorištavao za svoj neljudski cilj u svrhu ostvarivanja đavolskih namjera nacionalsocijalizma.

282 U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako se Hitler u to doba, naime 1925, prema Himmleru ponašao sa svim znacima vanjskog prijezira. Ustanovio je koliko je revno Himmler zirkao prema daljnjim promaknućima i koliko su ga očaravale nove titule i službe, ma kako se besmislenima one činile. Stoga ga je nagradio titulom koju su svi vodeći nacisti smatrali najvećom šalom u povijesti partije. Čak se i sumorni Rudolf Hess, kada je čuo za to, navodno previjao od smijeha. U međuvremenu je, naime, vlada ukinula zabranu SA, a živa je reklamna kampanja staroj jezgri smeđokošuljaša, koji su se u svojim odorama iz vremena prije puča ponovno kočoperili ulicama Münchena, privukla desetke tisuća novih regruta. SS je time, činilo se, izgubio svoj smisao, a Adolf Hitler bio je uvjeren da će ta mala četa od dvjesto ljudi u svojim crnim odorama uskoro potpuno nestati. Častohlepnog malog kontoarista imenovao je, dakle, ironičnom ceremonijom Sous-šefom 78 SS-a, a na čuvanje mu je povjerio i takozvani "krvavi barjak" neuspjelog puča, simbol najvećeg fijaska partije. Jedini koji to imenovanje nije smatrao komičnim bio je sâm Himmler, koji uopće nije primijetio da se s njim sprdaju. Svoj novi položaj smatrao je osobnom pobjedom, velikim priznanjem svoje sposobnosti i odskočnom daskom za još više položaje. Nažalost za milijune nedužnih ljudi - s izuzetkom vođa SA - kasniji će događaji Himmleru dati pravo u njegovoj naizgled suludoj procjeni nove titule. Adolf Hitler nije mogao predvidjeti - ali zloduh koji je obuzeo njegovu dušu mogao je to utoliko bolje - da će se SA jednog dana pokazati kao neugodna zapreka kada bude polagao pravo na neosporno vodstvo Trećeg Reicha, te da će se pokazati neophodnim uspostaviti drugu četu odlučnih i za akciju spremnih ljudi, koji će po kratkom postupku obračunati s vođama smeđokošuljaša. Ma kako bilo, Adolf Hitler bio je preneražen neobjašnjivom promjenom koja se tako nenadano dogodila s revnim piskaralom. S iznenađenjem je ustanovio da je Himmler izvanredno reorganizirao svoj SS i to prema postupku odabira koji je odgovarao najvišim nacističkim rasnim idealima. Samo iz tog razloga Hitler je zadržao svoju osobnu zaštitnu postrojbu i opunomoćio Himmlera da svoj SS poveća na otprilike ljudi. U svakom slučaju nije bila riječ o provjerenoj taktici "podijeli pa vladaj" koja je Hitlera potaknula da od SS-a stvori neku vrstu protuteže SA, 78 Zamjenik šefa kuhinje.

283 čija je moć sve više rasla. Što je, konačno, predstavljalo bijednih tisuća SS-ovaca prema sili SA s nekih tri milijuna pripadnika? Još 1933, kada se političkim lukavstvom dokopao vlasti, Hitler nije znao da će jednoga dana biti prisiljen ubiti satnika Röhma i cijeli stožer SA, kako bi sklonio s puta smeđe košulje koje su prijetile da ugroze njegov položaj vođe nacističke partije. Čak i nakon što je Hitler postao kancelar te je cijeloj nacističkoj hijerarhiji podijelio titule i službe, Himmler je imenovanjem za predsjednika policije Münchena primio tek minimalno priznanje za svoje usluge, a njegove SS-formacije nominalno su i dalje ostale podređene zapovjedništvu SA. Upravo je vrhovno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta, koje je nekada uz pomoć Ludendorffa smislilo legendu o "ubodu nožem u leđa", konačno prisililo Hitlera da se okrene protiv "starih boraca" u SA. Svojim zahtjevom za raspuštanjem SA, iako i ne znajući, doprinio je tomu da je Himmler iznenada i gotovo kao čudom stigao do zenita svoje moći, i pored Hitlera postao najmoćnijim čovjekom u državi. Dok je njemački Glavni stožer mirno promatrao učvršćivanje nacističkog režima, nije mu trebalo dugo da se nagodi s Hitlerom. Za kompenzaciju što su nacistima dane slobodne ruke i nemiješanje silom oružja u unutarpolitičku situaciju, isposlovani su neki ustupci. Generali su Hitlera čak potaknuli da u Reichstagu proglasi zakon (Vojni zakon br. 20) prema kojem je sve osoblje vojske - časnici i niži činovi - trebalo biti izuzeto iz nadležnosti civilnih sudova. Ostarjelog predsjednika von Hindenburga naveli su na to da si zadrži pravo da u svakoj vladi po vlastitom izboru postavlja ministra obrane. Na taj način vojska je, kada je Hitler postao kancelar, dobila potpuno nezavisnu poziciju koju nacistička partija nije mogla kontrolirati. Satnik Ernst Röhm, vođa SA i jedan od najbliskijih osobnih prijatelja Adolfa Hitlera, nije imao pretjerano dobro mišljenje o generalima i o krutim tradicijama časničkog zbora. Naglašavao je da su njegovi naoružani dragovoljci brojčano trostruko nadmoćni vojnim postrojbama. Bio je potpuno siguran da će svog Führera navesti na to da raspusti i ukine njemačku vojsku kako bi SA, s tri milijuna pripadnika, pretvorio u jezgru vojne obrane nacije. No, takve Röhmove nade bile su golema zabluda, jer i Adolf Hitler je u međuvremenu vjerovao u svoju neprestano ponavljanu laž o apsolutnoj nepobjedivosti njemačke vojske. Vojsku je smatrao neophodnom za ispunjenje svojih snova o osvajanju svijeta. Vjerovao je kako bez njihove tra-

284 dicionalne discipline, borbenog duha i tehničke stručnosti, bez njihovog treninga i vojne vještine ništa ne može postići. Ukoliko bi jednom morao birati između vojske i SA, uništio bi svoje stare drugove koji su mu nekada pomogli doći na vlast. Neko vrijeme Hitler je, pokušavajući elitu SA ubaciti u vojsku, nastojao postići kompromis. No, njemački generali ni pod kojim uvjetima nisu htjeli prihvatiti takav kompromis. Časnički zbor na SA je s pravom gledao kao na gomilu neotesanih i nediscipliniranih ljudi koji su na ulicama provodili nasilje, jedinstveno u povijesti nacije. Nitko nije mogao zaboraviti brutalne napade, prilikom kojih su iz žudnje za osobnom osvetom, pod izlikom političkih aktivnosti, ubijani čak i potpuno nedužni ljudi. Povrh toga, generali su kritizirali nedostatak bilo kakvih moralnih svojstava u satnika Röhma i njegovih drugova u stožeru SA, koji su, poput primjerice Heinesa, bili ozloglašeni u cijeloj zemlji zbog rastrošnog načina života i homoseksualne razvratnosti. Ipak, kritiziranje njegovih suboraca nije bilo to što je Hitlera navelo na donošenje konačne odluke. Ono što je Adolfa Hitlera na kraju uvjerilo da bi Röhm i njegov SA mogli postati opasni, bila je otvorena prijetnja kontrarevolucijom. Kada se Hitler dokopao vlasti, SA se smatrala sramno prevarenom pri podjeli naslova i položaja. Sada su jednostavno htjeli preuzeti činove, prestiž, plaće i ostale prednosti profesionalne vojske i nisu se libili ni prolijevanja krvi kako bi ostvarili taj cilj. Satnik Röhm, suočen s tim buntovničkim raspoloženjem u svojoj organizaciji, htio-ne htio bio je prisiljen javno izjaviti kako shvaća potrebe svojih ljudi. "Svatko tko vjeruje da su zadaci Jurišnih odreda već ispunjeni", doviknuo je tisućama pripadnika SA na Tempelhofer Feldu u Berlinu, "morat će se pomiriti s mišlju da smo ovdje i da ovdje namjeravamo ostati, ma što se dogodilo." U jednom drugom govoru, u kojem je žalio što Hitlerova revolucija nije otišla dovoljno daleko, vikao je: "Moramo početi s time da očistimo svinjac i da nekoliko prljavih svinja protjeramo s njihovih korita." To je bio znak Adolfu Hitleru da Heinricha Himmlera unaprijedi na položaj s kojeg će kao državni krvnik moći prirediti krvoproliće kojim će 4000 vodećih članova Jurišnih odreda, jezgru suboraca iz vremena prije osvajanja vlasti, odvesti u klaonicu. I zaista, gdje se i kada u povijesti Nje-

285 mačke dogodila takva serija unaprjeđenja i koncentracije vlasti kakva je u to doba dopala Heinricha Himmlera? Dvojnik svijeta nalazio se na putu prema vrhuncima neograničene moći s kojom je u rukama držao živote muškaraca, žena i djece Njemačke, a kasnije i cijele Europe. "Od listopada njemački tisak monotonom je pravilnošću počeo izvješćivati o Himmlerovom usponu: 27. listopada: Himmler postaje šef političke policije u Mecklenburgu i Lübecku; 20. prosinca: Himmler - šef političke policije u Badenu; 21. prosinca: šef političke policije u Hessenu i Anhaltu; 24. prosinca: šef političke policije u Bremenu. Udarni naslovi to su glasno objavljivali, no njemački narod, koji je u međuvremenu počeo upoznavati Himmlerove metode, drhtao je. Ernst Röhm i SA spremali su se na najgore. Daljnja imenovanja slijedila su jedno za drugim: Thüringen, Saska, Hamburg, Württemberg. Kroz nekoliko mjeseci Himmler je postao šefom političke policije svih zemalja njemačkoga carstva, s izuzetkom Prusije, gdje je Göring čvrsto držao svoj položaj." Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of the Third Reich Himmler je od Göringa preuzeo vodstvo Gestapoa i organizirao ga na državnoj razini, i dok su agenti Službe sigurnosti (politička obavještajna služba SS-a) svakodnevno provjeravali čime se bave satnik Röhm i njegovi kolege, Hitler se još uvijek kolebao da li da zaista dade ubiti ljude koji su mu pomogli da se dokopa vlasti. U tom trenutku zbio se događaj koji će ubrzati tok stvari. Četrnaest godina prije - nedugo nakon zaključenja primirja - general McClean, slobodni zidar visokog stupnja, jednog je dana ručao s Ludendorffom i ovaj je izrazio uvjerenje kako Njemačka vojska nikada nije mogla biti poražena na vojnom polju. "Želite li time reći da je njemačkoj vojsci zabijen nož u leđa?" pitao je engleski general. "Da, da, tako je. Upravo sam to mislio. Zabijen nam je nož u leđa!" odgovorio je Ludendorff, veseo što je našao tako prikladan izraz za mit što ga je htio raširiti među ljudima. I sada - tijekom krize godine Anthony Eden, engleski ministar vanjskih poslova, koji je nastavio s tradicijom konzervativne stranke da slobodno zidarstvo miješa s pitanjima politike moći, došao je u Berlin zbog razgovora s Adolfom Hitlerom. U Njemačku je poslan s posebnim zadatkom da isposluje da nominalna jačina SA bude smanjena za dvije trećine. Ovime ni u kom slučaju ne želimo nagovijestiti da je došlo do neke vrste slobodnozidarske zavjere, nego sasvim jednostavno pokušavamo

286 pokazati kako je zakon karme postao djelotvoran i na međunarodnoj razini, samo da bi dvojnika svijeta u Heinrichu Himmleru doveo na vlast. Svojim pristajanjem na Edenove zahtjeve za smanjivanjem SA, Hitler je vidio priliku za pridobivanje povjerenja međunarodne zajednice, pod čijom je zaštitom mogao naoružati i ojačati njemačku vojsku. General Blomberg, zapovjednik vojnog stožera, upravo je na mističan način trenutak Edenova posjeta odabrao kako bi iznudio rješenje. "Smanjite napetosti u zemlji, ili će predsjednik Hindenburg proglasiti izvanredno stanje i svu vlast predati vojsci", kazao je Hitleru. Kocka je bila bačena. Kada je neki nepoznati atentator na posjedu Göringovih u Schorfheide kod Berlina na Hitlera pokušao ispaliti hitac, u javnosti se pretpostavljalo kako je riječ o komplotu SA-a koja nastoji ubiti Hitlera. Himmler, koji je stajao između nevidljivog strijelca i Hitlera, ranjen je u ruku. "Kako sam zahvalan sudbini", ekstatički je uzviknuo Himmler. "Dopustila mi je da spasim život svog Führera!" Od tog trenutka o sebi je uvijek govorio kao o Hitlerovom "krvnom bratu". Raščišćavanje afere s Röhmom uslijedilo je gotovo neposredno tomu. "Tjelesna garda Adolfa Hitlera" pod zapovjedništvom Seppa Dietricha otpratila je Führera u Bavarsku, kako bi likvidirali Ernsta Röhma i njegove najbliže suradnike. Himmler je ostao u Berlinu te je u vojarni Lichtenfeld uspostavio stožer za egzekuciju gdje je osobno mogao nadzirati smaknuća mnogobrojnih vođa SA-a i drugih revolucionara. Čovjek bez savjesti išao je za svojim egzekucijskim plotunima amotamo. Među onima koji su bili hladnokrvno ustrijeljeni nalazio se i Gregor Strasser, njegov raniji šef iz minhenskih dana. Kako se gomila mrtvih sve više povećavala, a cijevi pušaka postale tako vrele da ih se jedva još moglo dotaknuti, anti-čovjek je bilježio imena kolebljivih i slabića među crnim košuljama koji očigledno baš nisu uživali u hladnokrvnom ubijanju. Svaki ispaljeni hitac bio je nova stepenica na Himmlerovu putu prema totalnoj moći, a krvoproliće je u neku ruku tvorilo početak kratke, ali okrutne povijesti Crnog reda. Započelo je vrijeme dvojnika Karakterna crta koja se u dvojnika najviše isticala bila je njegova gotovo neograničena sposobnost za krivotvorenje i prijevaru, te za prikazivanje stvari u bezazlenom svjetlu i za pronalaženje općekorisnih razloga i moralnih opravdanja za gnjusne intrige. Cijeli nacistički režim zasnivao se na takvom načinu postupanja. Primjerice, Hitler je svoju osobnu vlast ostvario lažnim zakonom, takozvanim "Zakonom o pu-

287 "Naredbom o preventivnom zatvoru" Heinrich Himmler i njegovi u civil odjeveni agenti u Gestapou, kao i njegovi miljenici u zloglasnim crnim odorama, mogli su uhititi bilo koga. Za to nisu bile potrebne daljnje formalnosti, nego da ime dotičnog bude upisano u tiskanom obrascu, slijedom čega je okrivljeni "sukladno 1 Zakona o otklanjanu nevolja od naroda i države mogao bez odlaganja biti odveden u zatvor". A tada je putovanje za milijune ljudi vodilo u nepovrat koncentracijskih logora gdje su bili izloženi brutalnosti, torturama i masovnom uništenju. U svjetlu kasnijih događaja, u Himmlerovim glasnim i drskim objašnjenjima o moralnoj opravdanosti preventivnog zatvora i načina na koji je zamagljivao stanje što je stvarno vladalo u logorima, nije bilo teško prepoznati pra-dvojnika. "Preventivni zahtjev je mjera predostrožnosti", priopćavao je Himmler u jednom javnom govoru u Münchenu, iste godine kada je osnovao koncentracijski logor Dachau. Tom prilikom pokušao je opovrgnuti mnoge strašne priče što su kružile u inozemstvu. "Ako sam takve mjere poduzeo u relativno velikom opsegu, od mnogih sam bio krivo shvaćen. Morate shvatiti da je vladalo opravdano uzrujavanje, ljutnja i neprijateljstvo prema onima koji su nam stali na put. Samo time što sam u nekim slučajevima naredio preventivni zatvor, bio sam u stanju spasiti taj krug osoba odgovornih za nemire. Samo na taj način mogao sam jamčiti za njihovo zdravlje i život." "Smijem li ovdje odmah naglasiti" - obratio se jednom drugom prilikom svojim tipično visokim glasom okupljenim predstavnicima stranog tiska: "Za nas su Židovi jednaki građani kao i nežidovski pripadnici nacije. Njihovi životi i njihova imovina poštuju se na isti način. Dospiju li Židovi u preventivni zatvor, to mora biti shvaćeno u tom smislu." 80 Himmlerovim "mjerama skrbi" milijuni muškaraca, žena i djece pretvoreni su u bezvoljne robove koji su ili umirali od gladi ili su u nekoj vrnomoći", kojim je postao potpuno neovisnim o predsjedniku i Reichstagu. Stvaran naziv tog zakona, što ga je Hitler uspio progurati nakon paljevine Reichstaga - požara koji je trebao dokazati da postoje opasni protivnici države - glasio je: "Zakon otklanjanja nevolja od naroda i države." Na taj način isključena je moć svih ostalih političkih stranaka, političkih institucija i sindikata. Primjena tog zakona na privatnoj razini mogla je bilo kojeg "pripadnika nacionalne zajednice" stajati slobode. 80 Izvaci iz njemačkih novina , prijevodi iz Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of the Third Reich.

288 sti državne industrije s čudnim "nusproizvodima" radili do smrti. Antičovjek, nastanjen u tijelu i mozgu Reichsführera, dokazao je nevjerojatno majstorstvo u tehnici krivotvorenja, koja je kulminirala najstrašnijim ogavnostima. Tako su, primjerice, u kupalištima bezazlena izgleda prikrivane plinske komore, a neupućeni robovi, zaposleni ispunjavanjem kompliciranih, ali potpuno besmislenih obrazaca, potajno su sterilizirani zrakama radija. Arhetipski primjer zlog utjecaja pra-dvojnika na razvoj čovječanstva 81 pružilo je raspeće Isusa, kada je Kaifa, židovski veliki svećenik i predstojnik sinedrija, vođi hramske straže dao zapovijed da Isusu Kristu slomi kosti. Moralna izlika za tu naredbu bila je da prema židovskom zakonu nijedan čovjek ne smije biti smaknut na sabat. No, stvarni motiv bio je, kao što je opisano u prologu ove knjige, da je trebalo osakatiti tijelo Kristovo, kako mase ne bi povjerovale da je on bio Mesija; jer u svetim je spisima bilo zapisano: "Nijedna kost neće mu biti slomljena". Međutim, rimski centurion Gaius Cassius, koji se našao na Golgoti, osujetio je taj đavolski plan svojim ratničkim, ali milosrdnim djelom. Razmotrimo li ispravno napad pra-dvojnika na Isusa Krista i pravodobno, odlučno i za svjetsku povijest značajno djelo rimskog centuriona kojim ga je on osujetio, ni u kom slučaju nije iznenađujuće da je isti gnjusni anti-čovjek koji je stanovao u Himmleru i u dvadesetom stoljeću imao posla s Longinusovim kopljem. Heinrich Himmler bio je fasciniran Kopljem sudbine i kao pod skrivenim pritiskom zadubljivao se u njegovu povijest tijekom stoljeća. I zaista: oba velika središnja područja zanimanja Reichsführera SS-a bila su Longinusovo koplje i okultno značenje krvi! Dok je Hitler, koji je koplje po prvi puta vidio u Hofburgu, trideset godina strpljivo čekao da ga dobije u svoj posjed, Himmler je preduhitrio događaje i već si je dao izraditi točnu kopiju talismana, tri godine prije nego što je njegov Führer osvojio Austriju i opljačkao riznicu habsburške dinastije. Jedno tisuću godina staro germansko proročanstvo sadržavalo je, naime, prijetnju koja je Heinricha Himmlera potaknula da naruči kopiju 81 Dvojnik je bio aktivan kroz dvije tisuće godina kršćanstva. I naravno da djela subhijerarhije dvojnika u dvadesetom stoljeću nisu ostala ograničena na intrige nacista. U dnevnim novinama i na televiziji i danas možemo pronaći bezbrojne primjere djelovanja anti-čovjeka u svim dijelovima svijeta.

289 koplja tako važnog za sudbinu svjetske povijesti. To proročanstvo s usana saskog proroka u doba vladavine Henrika Ptičara u desetom stoljeću ispunit će se do posljednjeg slova. Ono je najavljivalo "gigantsku navalu koja će doći s istoka i, ne uspije li ga se zaustaviti na području Birkenwalda u Westfaliji, uništiti njemački narod". Himmler, čovjek neizmjernog pamćenja, koji je registrirao svaku pojedinost iz njemačke povijesti i bogate pučke predaje, proročanstvo je protumačio na taj način da će Njemačka biti poražena i preplavljena od slavenskih i žutih horda iz Rusije i Sibira ako im se ne suprotstavi disciplinirano i na žrtve spremno bratstvo u stilu starih teutonskih viteških redova. Svaki školarac u Njemačkoj poznaje do dana današnjeg junačka djela teutonskih vitezova. Dolazili su iz mnogih zemalja i svoju su vitešku hrabrost dokazali pod najrazličitijim vladarima i barjacima. No, kada bi stigli na područja časnog Marienburga, predavali su svoje osobne štitove na kojima su bili ugravirani grbovi najmanje četiri viteška i aristokratska pretka. Njihov jedini amblem otada je bio križ. Nisu htjeli biti ništa drugo doli samozatajni članovi bratstva i nisu priželjkivali nikakve druge časti osim da poginu u borbi i zadobiju vječni život. Nekoliko godina Himmler se nosio s mišlju da SS preobrazi u takav viteški red. Ali pritom mu ništa nije bilo stranije od borbe za kršćanski križ. Razmišljao je o bratstvu zasnovanom na arijskoj krvi, u kojem bi svaki član morao dokazati da je krv u njegovim žilama neokaljana "rasnom sramotom" 82 i da najmanje pet generacija nije bilo nikakvog miješanja s nearijskom krvi. Za to je osmislio zamak u Westfaliji koji bi postao dostojnim okupljalištem SS-vođa i mjestom boravka osobito zaslužnih članova zaštitnih formacija nakon njihova odlaska u mirovinu. U tom zamku trebalo je nastati i novo bratstvo boraca SS-a, koje će se suprotstaviti najavljenom napadu s istoka. Ondje je trebala biti čuvana i reprodukcija koplja, kojem su pripisivane moći za osvajanje svijeta. Na ruševinama starog, ali imenom nepoznatog srednjovjekovnog zamka kod Paderborna*, Heinrich Himmler svečano je položio kamen temeljac kasnije zloglasnog Wewelsburga. Projekt što je stajao 13 milijuna maraka ostvaren je za manje od godinu dana, a najteže radove obavljali su, pod udarcima bičeva svojih čuvara, osuđenici na prisilan rad iz obližnjeg koncentracijskog logora. 82 Spolni odnos među pripadnicima različitih rasa. * Return to Castle Wolfenstein :-)

290 "Kada je zdanje bilo gotovo, djelovalo je poput jedinstvene reprodukcije srednjovjekovnog zamka u kojem su istovremeno ostvarene sve Himmlerove zamisli. Svaka prostorija bila je namještena u drugom stilu - nisu postojala čak ni dva istovrsna pisaća stola. Pozvani su najvještiji obrtnici svih struka kako bi izradili lijepe zidne tapiserije, solidan hrastov namještaj, kovane kvake na vratima i svijećnjake. Pribavljeni su skupocjeni sagovi, a visoki prozori uokvireni su teškim brokatnim zavjesama. Izrezbarena su vrata i ukrašena plemenitim metalima i draguljima. Zamak je izgrađen u starogermanskom stilu na trokrakim temeljima, a njegove kule uzdizale su se visoko iznad okolne šume." 83 Za građevno oblikovanje Wewelsburga bio je u prvom redu nadležan arhitekt imenom Bartels, no Himmler je, time što je Koplje sudbine učinio neprekinutom temom rasporeda i simboličnim ukrasom prostorija, zdanju dao svoj prepoznatljiv pečat. Himmler je, naime, htio da svaka prostorija do posljednjeg detalja bude uređena tako da odgovara osobnom životnom stilu, tradicijama, vjeri i osobitim djelima pojedinih vladara koji su između devetog i devetnaestog stoljeća imali u svom posjedu Koplje. Tako su trebali biti zastupljeni svi stilski pravci od vremena Karla Velikog do sloma starog Njemačkog Carstva godine 1806, godine kada je časno oružje kriomice prokrijumčareno iz Nürnberga i dopremljeno u Beč kako ne bi palo u ruke Napoleona Bonapartea. Tako je postojala soba Friedricha Barbarosse, uvijek zatvorena i rezervirana za Hitlera, ako bi ikada izrazio želju da posjeti posvećeno sjedište SS-ovske elite. Ondje su, nadalje, bile sobe u stilu Otona Velikog, Henrika, Friedricha von Hohenstaufena, Filipa Švapskog, Konrada IV - da nabrojimo samo neke od slavnih kraljeva i careva koji su svoje nade polagali u Longinusovo koplje i s njime povezane sudbinske sile. Svaka soba bila je opremljena originalnim predmetima poput koplja, štita i oklopa, dapače, unutra su čuvani čak i komadi odjeće i nakita što su pripadali pojedinim posjednicima Koplja. Na zidovima, pored znakova vladarske časti pojedinih vladara, visjele su slike i gobleni. Himmler je po cijeloj Europi razaslao svoje izaslanike kako bi pretražili muzeje i privatne zbirke, da bi pronađene predmete - po svaku cijenu - dopremili u Wewelsburg. Kada bi se viši časnici SS-a nekoliko puta godišnje okupili u Wewelsburgu, kako bi ondje održavali sastanke i slično, svakom bi časniku uvi- 83 Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of Third Reich.

291 jek bila dodijeljena druga soba, tako da su se postupno upoznali sa svim prostorima povijesti i starim oružjem kojem je Reichsführer pridavao toliku važnost. Heinrich Himmler uvijek je boravio u istoj sobi, i u njegovoj odsutnosti u njoj nitko nije smio spavati. Ta prostorija trebala je čuvati uspomenu na slavnog Henrika I, povremeno nazivanog i "Ptičarom", prvog od velikih saksonskih kraljeva za kojega je sablasni Reichsheini 84 smatrao da je njegova reinkarnacija! I u toj sobi, mjestu sjećanja na velikog kralja-ratnika koji je suzbio pljačkaške hunske horde, čuvana je i reprodukcija Koplja sudbine. Ležala je ondje na izblijedjelom crvenom jastuku od baršuna u kožnim koricama staromodna izgleda na Himmlerovu pisaćem stolu, prethodni talisman moći, sve do onog dana kada će Hitler osvojiti Austriju i vratiti original u domovinu. Himmler je, naime, pogrešno vjerovao da će koplje tada, kao simbol novog svetog bratstva, biti predano SS-u. Nemoguće je vidjeti Himmlerovu osobu u bilo kakvoj vezi s nečijom reinkarnacijom, jer u njemu nije postojao stvarni "ego". Postavlja se pitanje kako je on uopće vidio svoju osobu. No, to je suvišno pitanje. Mora da je prošao različite stupnjeve sintetičke svijesti o vlastitom "Ja". Njegov osjećaj pripadnosti obitelji bio je vrlo razvijen; kada mu je umrla majka, plakao je poput djeteta i neko je vrijeme bio neutješan. Nakon rata grčevito se uhvatio pripadnosti časničkoj klasi. Konačno, u njemu je postojao i rasni identitet, potpuno nerealna kula u zraku, na kojoj se zasnivalo mnogo od njegove ličnosti u ulozi Reichsführera SS-a, a začaranost njime navela ga je na činjenje mnogih strahovitih zločina protiv čovječanstva. Jedno je posve sigurno: Nikada i ni u koje doba u Himmleru nije postojalo ljudsko "Ja", kojega bi mogao zasjeniti individualni ljudski duh - duh koji bi u sebi uključivao ranije zemaljske oblike pojavljivanja, što smo ih na drugom mjestu nazvali "duhovnim rodoslovljem" reinkarnacije. Je li Himmler ikada naslućivao, pa iako to nikad nije izgovoreno, koje je vrste bio duh što je djelovao u njemu i kroz njega? Je li samo i djelić sekunde osjetio da je bio oruđe dvojnika čovječanstva, univerzalnog anti-čovjeka? Odgovor, naravno, mora glasiti "ne": u njemu nije postojao ego koji bi to mogao osjetiti. Ali, postoji dokaz za to da je Himmler znao za postojanje takvog bića i da mu je čak bilo poznato kako se on čovjeku s duhovnim pogledom očituje. Među njegovim omiljenim knjigama i ostalim sitnicama u njego- 84 Budala, tikvan.

292 voj radnoj sobi, u koju se nakon završetka rata zavukao, pronađena je, naime, prije nego što je počinio samoubojstvo, jedna slika. Bila je to kopija slike što ju je Rudolf Steiner ubacio u uzorak prozora po nacistima spaljenog Goetheanuma. Slika prikazuje zmijoliko tijelo rogate glave s golemim, mlitavo ovješenim ušima. Lice ima sumoran, prazan izraz, koji pomalo podsjeća na Himmlerov lagano mongoloidni izgled. Nitko ne zna što je Himmler osjećao kada bi gledao tu sliku. Prema izjavama određenih ljudi navodno je izjavio da predstavlja "duha rasne sramote". Sigurno je da je nikad nije shvaćao kao portret samoga sebe. Pobočnici bliski Himmleru, i neki koji bi bili mogli riješiti tu zagonetku, ili su mrtvi ili šute. Nije poznato što je konačno Himmlera potaknulo da se osjeća upravo inkarnacijom Henrika Ptičara. Povijesni uzori, čija je razmišljanja Himmler pri vođenju Gestapoa i sigurnosne službe svakodnevno provodio u djelo, bili su svi odreda mračni likovi: ljudi poput Ignacija Loyole, osnivača Isusovačkog reda, Torquemade, prvog inkvizitora, i Fouchéa, organizatora dobro uhodanog doušničkog sustava. No, Henrik I dobro se uklapao u predodžbu tisućgodišnje stanke između inkarnacija i njegove želje da sebe identificira s povijesnim vlasnikom Koplja i da bude onaj koji će prema starom proročanstvu spasiti narod od hordi što su nagrnule s istoka.

293 23. POGLAVLJE HITLER POSEŽE ZA LONGINUSOVIM KOPLJEM Zvono u kraljevskoj kapeli habsburških careva zvonilo je da bi svečano najavilo aneksiju Austrije i njezino pripojenje Trećem Reichu. Ring je bio pretrpan ljudima, a cijelom ulicom uzduž Ringa s obje su se strane tiskale mase da bi njemačkom Führern poželjele dobrodošlicu u Beč, glavni grad njegova zavičaja. Probrane trupe iz Keitelova 8. armijskog korpusa i tenkovi slavne tenkovske divizije "Guderian" što je dva dana ranije pregazila austrijsku granicu, postrojili su se ispred velike tribine nalazeći se neposredno pred starim Hofburgom. Svi su sada iščekivali dolazak čovjeka "koji se nekada skitao ulicama toga grada, ali je u međuvremenu prigrabio vlast koju su nekada posjedovali hohenzollernski kraljevi i koji je sada preuzeo i vlast habsburških careva". 85 Adolf Hitler prešao je granicu i kroz zastavama ukrašena mjesta odvezao se u Linz, gdje je nekada stanovao i pohađao školu. U Linzu je čekao da mu Reichsführer SS-a potvrdi kako je uspio njegov brižljivo promišljen plan o zapljeni Longinusovog koplja te da je sada u Hofburgu pod paskom odabrane jedinice jurišnih trupa. Sada se malo smirio njegov strah da bi mu taj talisman značajan za povijest svijeta u posljednjem trenutku netko mogao preoteti, kao što se to bilo dogodilo i Napoleonu. Usprkos tomu, plašio se atentata kakvoga je nekada, pred habsburškim ljetnim dvorcem, na francuskog cara htio izvesti Friedrich Staps, te je ulazak u Beč odgodio za još jedan dan kako bi se mogle poduzeti dodatne mjere za njegovu zaštitu. Dok su se sve vi- 85 William L. Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha.

294 še podizali valovi oduševljenja zbog Hitlerova neočekivanog proklamiranja totalnog pripojenja, SS je tragao za tisućama poznatih i potencijalnih protivnika nacizma. Za to vrijeme Hitler se odvezao u Leonding, kako bi položio vijenac na grob svoje majke. Nije teško zamisliti osjećaje gorčine i mržnje što su obuzeli Hitlerovo srce kada se prisjetio siromaštva i osamljenosti svoje majke, koja je kao udovica preminula u Linzu, a i vlastitih godina gladi što ih je nakon njene smrti poput izopćenika proveo u Beču. "Budite uvjereni da taj grad u mojim očima predstavlja biser - želim mu dati okvir koji će ga biti dostojan", obratio se Hitler nedugo potom gradonačelniku Beča. Ali ništa nije moglo biti udaljenije od istine. 86 Odlučio je da stari carski grad sroza na status provincijskog grada, a da samu Austriju pretvori u beznačajan njemački satelit. Narod "koji ga je odbio i osudio na kukavno gladovanje na ulici" morao je platiti cijenu za svoju zabludu. Dok su Hitlera vozili ulicom uzduž Ringa, a odande na Heldenplatz, prema tribini pred Hofburgom, bučno slavlje masa poraslo je gotovo do delirija. Ta kako su stanovnici Beča mogli znati da je ekstatični pobjednički izraz na Hitlerovu licu istovremeno obećavao ekstatičnu osvetu! Blasfemični duh Friedricha Nietzschea mora da se prevrtao od oduševljenja kada je Adolf Hitler svojim novim i lakovjernim podanicima putem radija objavio najveću laž svoga života: "Osjećao sam kako me pozvala providnost. U tri dana Gospodin ih je potukao (Miklas, Schuschnigg i ostali koji su se drznuli suprotstaviti mu se). A meni je na dan izdaje pripala milost da svoj zavičaj smijem sjediniti s Reichom. Želim Mu zahvaliti što mi je omogućio vratiti se u moj zavičaj, kako bih vas sada preveo u Njemački Reich. Sutra će svaki Nijemac spoznati važnost toga časa i pun poniznosti poklonit će se pred Svemogućim, koji nam je u nekoliko tjedana podario takvo čudo." Hitler je na stanovnike Beča prosuo gomile žuči. "Beč nikada nije trebao biti primljen u Velikonjemačko carstvo", kazao je Hitler, koji nikada nije volio Beč. Njegovi su mu se stanovnici gadili. (Iskaz svjedoka Baldura von Schiracha, gaulajtera Beča, pred Nürnberškim tribunalom.) 87 "Sveprisutni Papen, koji je iz Berlina doletio u Beč kako bi nazočio svečanostima, Hitlera je našao na tribini nasuprot Hofburgu u stanju koje se, kako piše Papen, ne bi moglo opisati drugačije nego ekstatičnim. Ali ispod ekstaze - a da površni Von Papen to nije ni primijetio - u Hitleru mora da je gorio plamen osvete:

295 Nakon što je "Der Führer" obavio smotru postrojenih redova austrijskog SS-a i dao svoje odobrenje za osnivanje novog puka SS-a, Adolf Hitler odbio je poziv na veliku kružnu vožnju gradom u kojem je nekada životario u nekom prenoćištu. Napustio je Ring i zaputio se izravno u Hotel Imperial, gdje ga je čekao najluksuzniji apartman grada. Ondje se trebalo održati primanje sa zaključnom zakuskom, no Hitler je otkazao, jer još se uvijek plašio da bi na njega mogao biti izvršen atentat, te je ostao u zaštiti svoje najuže pratnje. Bilo je kasno poslije ponoći kada je u pratnji Heinricha Himmlera napustio hotel, kako bi obavio dugo žuđeni posjet svjetovnoj riznici i konačno Koplje sudbine uzeo u svoj posjed. U Hofburgu su čekali Wolfram von Sievers, šef okultnog ureda nacista, bojnik Walter Buch, stručnjak za pravna pitanja, šef USCHLA, te Ernst Kaltenbrunner kao vođa austrijskog SS-a. Sva trojica su, zajedno sa sigurnosnom policijom 88 Reinhardta Heydricha, igrala posebnu ulogu pri osiguravanju Koplja. Von Sievers, koji je bio odgovoran Himmleru za znanstveno istraživanje povijesnih zbivanja oko Svetog koplja, već je danima prije aneksije došao u Beč kako bio poduzeo mjere da talisman moći ne bude udaljen iz grada. O cijelom osoblju Hofburga, bio to direktor, arhivar ili obični čuvar, izrađena su povjerljiva izvješća. Kada su njemačke trupe preko granice počele ulaziti u Austriju, predsjednik Miklas izdao je zapovijed da se središte grada hermetički zatvori i da policija zauzme sve vladine zgrade, uključujući i Hofburg. No, kada je policija stigla pred Hofburg, ondje su se već bili postrojili gusti redovi u crno odjevenih i do zuba naoružanih članova SS-a, koji su, čini se, čvrsto odlučili ne trpjeti nikakvo miješanje. Nevjerni službenici nacistima su izručili ključeve riznice. Ernst Kaltenbrunner osobno se pojavio na poprištu i izdao zapovijed da se ni u kom slučaju ne pokoravaju naredbama policije, te da u nuždi otvore paljbu. Kao vjerojatno u svakom gradu i selu u cijeloj Austriji, policija je popustila pred nacistima, jer oni su očito bili na najboljem putu da preuzmu potpunu kontrolu vlasti. mržnje prema gradu koji ga je u njegovoj mladosti odbacio i kojeg je on od sveg srca prezirao. To bi djelomično mogao biti razlog što je njegov boravak u gradu bio toliko kratak." (William L. Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha) 88 Organizacija koja je ujedinjavala Gestapo i kriminalnu policiju.

296 Bojnik Walter Buch, svekar Martina Bormanna i šef Vrhovnog suda partije bili su na licu mjesta kako bi nadzirali legalno preuzimanje carskog nakita, dragocjenih simbola staroga njemačkog carstva, među kojima se nalazilo i Sveto koplje. Njemu je dodijeljen zadatak da Longinusovo koplje preko njemačke granice vrati natrag u Nürnberg. No, Walter Buch, okultist, odgovoran za razbijanje slobodnog zidarstva u Trećem Reichu, za obavljanje svog zadatka nije imao samo službeni interes. On je, naime, bio upućen u Hitlerove tajne i vizije što su se odnosile na taj talisman, toliko značajan za povijest svijeta. Hitler je u riznicu ušao zajedno s Heinrichom Himmlerom, dok su Kaltenbrunner, Von Sievers i Walter Buch čekali vani s Hitlerovim pobočnikom i njegovim osobnim tjelohraniteljem. Nedugo potom, uskim stubištem što je vodilo do riznice Himmler se, ostavljajući Führera samog, vratio natrag k ostalima. Nema ni najmanjih naznaka o tom što se dogodilo tijekom tih bremenitih trenutaka što ih je Hitler proveo sam s talismanom, kojeg se konačno uspio dočepati. Iako je Longinusovo koplje, kako smo već opisali, utjecalo na cjelokupan Hitlerov život i predstavljalo ključ njegova munjevitog uspjeha, bilo je prošlo više od četvrt stoljeća otkako ga je posljednji put vidio, i gotovo trideset godina da mu se prvi puta divio i čuo jedinstvenu legendu o njemu. Ma što Hitler tom prilikom vidio svojim duhovnim očima, trenutke u kojima je sam stajao pred starim oružjem moramo promatrati kao najkritičnije trenutke dvadesetog stoljeća, prije nego što će se koplja domoći Amerikanci, koji će nakon ispuštanja atomskih bombi nad Hirošimom i Nagasakijem otvoriti jedno novo doba. Engleska, francuska, ruska i čehoslovačka vlada nisu maknule niti prstom da bi spriječile pripojenje Austrije, jer su taj korak držale prirodnim i neizbježnim ujedinjenjem dvaju njemačkih naroda, koji su dijelili isto naslijeđe, isti jezik i kulturu. Samo usamljeni glas Winstona Churchilla upozoravao je da bi posljedica Hitlerova ulaska u Beč mogla izazvati presudno narušavanje europske ravnoteže, što bi moglo uroditi novim svjetskim ratom. Winston Churchill, koji je posredstvom Waltera Steina primio podrobne informacije o živom zanimanju Adolfa Hitlera za legendu vezanu uz za svjetsku povijest tako važno carsko koplje u Hofburgu, nije imao nikakvih iluzija o planovima nacističkog vođe glede osvajanja svijeta.

297 U Churchillovim očima "zauzimanje Beča, stoljećima smatranog vratima istočne Europe, njemačku je vojsku dovelo na mađarsku granicu, a time i na prag Balkana". 89 Hitler je Trećem Reichu pribavio sedam do osam milijuna više stanovnika. Sada je dobio zajedničku granicu s Italijom, kao oslonac osovini Berlin-Rim. Njegove armije zatvarale su Čehoslovačku s triju strana i Churchill je s pravom tvrdio da će sljedeći korak biti likvidacija Čehoslovačke. I više od toga: Hitler je svojom riskantnom političkom igrom na sve ili ništa otkrio da se Engleska, Francuska i Rusija plaše oružanog sukoba i da svi njihovi naizgled tako dobro promišljeni planovi za zauzdavanje njegovih teritorijalnih pretenzija nisu bili ništa doli isprazne prijetnje. Ta noć u povijest Beča ući će kao "Noć terora" ili "Noć osvete". Na Hitlerovu osobnu zapovijed u Hotelu Imperial odaslan je poziv na strašan pogrom protiv brojnog, dobrostojećeg i utjecajnog židovskog stanovništva i tijekom sljedećih dana uhapšeno je Židova. Na ulicama su se odvijale toliko sadističke i brutalne scene da su mnogi Židovi pobjegli u Njemačku kako bi ondje potražili zaštitu. Na sjevernoj obali Dunava uspostavljen je novi KZ, koji će jezivu slavu steći pod imenom Mauthausen. Ovdje su službeni popisi za egzekuciju bili još duži nego u bilo kojem drugom logoru unutar granica Reicha. Reinhardt Heydrich nije dugo čekao nego je uspostavio živu trgovinu: "Ured za židovsku emigraciju". Kasnije, pod vodstvom Karla Eichmanna, uredu su dodijeljeni novi poslovi. Umjesto da bogatim Židovima prodaje dozvole za izlazak iz zemlje i za to uzima njihov ovozemaljski imetak, sada je organizirao masovne deportacije u plinske komore logora smrti. Na Nürnberškim je procesima dobiveno priznanje da je odluka za ostvarivanje planova o "konačnom rješenju" donesena u noći što je uslijedila Hitlerovom trijumfalnom ulasku u Beč. Došlo je vrijeme u kojem se moglo odustati od licemjerja i političkog lukavstva. Od sada će Hitler, da bi ostvario svoj krajnji cilj - osvajanje svijeta - udarati otvoreno. Ovoga puta, za razliku od njegovih prijašnjih posjeta riznici, nije bilo čuvara ili ostalih službenika koji bi s nepovjerenjem promatrali odrpanog skitnicu. Nasljednik habsburških careva mogao je bespogovorno s izblijedjelog crvenog brokatnog jastuka iz staklene vitrine koja ga je štiti- 89 Alan Bullock: Hitler. Studija o tiraniji.

298 la uzeti staro oružje. Vjerojatno je talisman moći neko vrijeme držao u svojim rukama, gladeći hladan, potamnjeli metal željeznog šiljka kojim je nekoć proboden Isus Krist. Sigurno je to bio prizor koji se ne bi bio usudio odglumiti čak ni genijalni glumac bizarnog, Charlie Chaplin! Pritom je događaj, gledajući izvana, bio toliko smiješan i nevjerojatan da je to teško povjerovati! A ipak je to bilo toliko u znaku zlih sila da će pokrenuti najveću katastrofu što ju je svijet ikada doživio. Bio je to događaj koji je zapalio prve iskre nemilosrdne "Volje za vlašću", koja će uskoro u obliku uništavajuće vatrene oluje protutnjati nad ruševinama Europe. Nevidljiv savez sa silama zla, koji će dovesti do đavolskog terorističkog režima i hladnokrvnog klanja, čija je primitivna okrutnost i bestijalnost nadmašila sve što je svijet od tiranije i ugnjetavanja ikad doživio.

299 EPILOG Nakon aneksije, kada je Adolf Hitler Longinusovo koplje promatrao kao osobno vlasništvo, staro oružje za početak je ostalo u Beču, gdje je u svjetovnoj riznici bilo pod paskom odabranih SS-ovaca, pod izravnim zapovjedništvom dr. Ernsta Kaltenbrunnera, vode austrijskog SS-a. Hitler je bio odlučan da prenošenje talismana moći i carskih dragocjenosti u Njemačku zaogrne aurom zakonitosti. U jednom razvučenom, prilično neukusnom postupku, donesen je specijalni zakon kojim je proklamirano njemačko povijesno pravo na dragocjenosti i relikvije što su više od stotinu godina ležale u habsburškoj riznici. Hitler je javno govorio o posebnom dekretu cara Sigismunda koji je u petnaestom stoljeću izjavio kako je "volja Božja" da Sveto koplje, zajedno s krunom, žezlom i carskom jabukom, nikada ne napusti tlo domovine. Od Hitlera posebno zaduženi povjesničari proučavali su povijest od trenutka kada su se Napoleonove armije godine približavale gradu Nürnbergu i kada je blago preko Regensburga dopremljeno u Beč. Izvjesni barun Von Hügel, carski izaslanik u Reichstagu Regensburga, u tom se kontekstu pokazao kao izdajnička hulja. Njemačke novine opisivale su kako su regalije Svetoga Rimskog Carstva dospjele njemu na čuvanje i kako je prekršio svoje obećanje da će ih, čim to bude moguće, vratiti u Nürnberg. Nadalje su izvješćivale kako je prepredeni barun 1806, prilikom raspada Svetoga Rimskog Carstva, dragocjeno njemačko znamenje vlasti za određenu svotu novca izručio Habsburgovcima: krađa koja je otkrivena tek tri godine nakon definitivnog Napoleonovog poraza kod Waterlooa. Habsburški carevi cinično su odbijali koplje i krunske dragulje vratiti gradu Nürnbergu, "tako što su u tom kršenju prava ustrajali samo na temelju svoje veće moći". Goebbelsovo ministarstvo propagande pripremalo je austrijsko stanovništvo na pljačku njihovog nasljednog dobra što se trebala zbiti usred bijela dana. Bila je to precizno proračunata, ustrajna kampanja o povijesnom opravdanju tog povrata u Nürnberg. Ministarstvo je čak objavilo određen broj slika na kojima se moglo vidjeti kako su njemački carevi,

300 prije nego što bi se zaputili u Rim, krunjeni u Berlinu, i kako su im oba ramena dodirnuta Longinusovim kopljem u znak da s pravom nose titulu rimskoga cara. Samo Heinrich Himmler, kojega su takvi osvrti na njemačku povijest inače uvijek fascinirali, nije mogao shvatiti da njegov Führer toliko oklijeva. Prema njegovom mišljenju Koplje je trebalo smjesta prebaciti u Wewelsburg, u svetište SS-a, i pohraniti ga u škrinju Henrika Ptičara. U međuvremenu je Hitler sam potražio mjesto u Njemačkoj na kojem Koplje sudbine treba ostati. Trideset godina ranije, kada je u mladim godinama po prvi puta ugledao taj talisman moći, na neobjašnjiv način to ga je podsjetilo na mistične retke u Wagnerovoj operi Majstori pjevači: "A ipak, ne uspijeva mi, Osjećam to, no ne mogu shvatiti. Zapamtiti - ali ni zaboraviti. A i da shvatim - kako da obuhvatim." I sada je tvrdio kako mu je u stanju transa objavljeno da Koplje sudbine, pokretačka snaga njegovog vrtoglavog uspona na vlast, treba biti pohranjeno u staroj dvorani crkve svete Katarine u Nürnbergu, ondje gdje je nekoć, u trinaestom stoljeću, s obzirom na to Koplje otkrivenja održano znamenito nadmetanje. Sada bi crkva svete Katarine, koja je prvobitno u trinaestom stoljeću bila sagrađena kao samostanska crkva, trebala biti pretvorena u Ratni muzej, u kojem će biti skupljen i izložen sav plijen iz pobjedničkih bitaka za osvajanje svijeta. Ne uzimajući u obzir na inspiraciji zasnovan izbor dvorane Majstora pjevača, sam Nürnberg, općenito smatran "Mekkom" nacističkog pokreta, pokazao se idealnim gradom za pohranu tog simbola moći. Ne samo da je Nürnberg bio povijesna utvrda u kojoj je Koplje ležalo više od pet stoljeća; bilo je to i mjesto velikih partijskih skupova što su se ovdje održavali svake godine. Na tim impozantnim propagandnim manifestacijama, što ih je Hitler nazivao "Svečanostima krvi", držao je svoje najstrastvenije govore upućene njemačkom narodu. Poput đavlom opsjednutog majstora pjevača, svojim magičnim, od Klingora naslijeđenim govorničkim darom, naciste okupljene u bakljama osvijetljenoj areni uvijek je iznova poticao na fanatične i histerične izljeve oduševljenja.

301 Gradonačelnik Willi Liebel, glavni organizator tih partijskih susreta, odabran je za novog čuvara Koplja. Dana 13. kolovoza, točno pola godine nakon aneksije, Koplje je zajedno s ostalim habsburškim znacima carske časti pod paskom SS-a utovareno na oklopni vlak i iz Beča preko granice odvezeno u Nürnberg. Ernst Kaltenbrunner, koji će kasnije kao političke obavještajne službe zamijeniti ubijenog Reinhardta Heydricha, koplje je tijekom transporta u odjeljku vagona neprestano držao na oku. U cijeloj Njemačkoj proglašen je nacionalni blagdan, kako bi se mogao dostojno proslaviti konačni povratak u domovinu dragocjenog znamenja dostojanstva starih njemačkih careva. Stanovništvo Njemačke pohrlilo je u stari grad okićen zastavama, kukastim križevima i cvjetnim girlandama. Željeli su doživjeti dolazak SSvlaka što je dragocjenosti vraćao u domovinu. Trupe su se postrojile duž puta od kolodvora do crkve svete Katarine, a oklopljeni automobili prevezli su carske regalije posljednji komad puta do dvorane majstora pjevača. Willi Liebel, okružen istaknutim nacističkim vođama, čekao je na ulazu crkve damu Kaltenbrunner u ime svih lojalnih stanovnika "Ostmarka" 90 preda blago, a to je, slijedom referenduma održanog deset dana nakon aneksije, bilo ni manje ni više nego 99,8 % stanovništva. Sve je bilo pripremljeno da bi se njemačko znamenje vlasti odmah moglo izložiti u crkvi svete Katarine. Dan za danom sljedećih su tjedana vani pred crkvom čekale kolone da bi bacile barem pogled na te dragocjenosti - krunu iz desetog stoljeća, što su je nekoć nosili značajni muževi poput Otona Velikog, Friedricha von Hohenstaufena i Barbarosse, kao i na carsku jabuku, žezlo, mač i draguljima optočen nakit. Povrh toga, bilo je tu još mnoštvo drugih predmeta što su bavarskom stanovništvu, kojem je, tko zna kako, uspjelo postati fanatičnim nacionalsocijalistima, a ipak ostati vjernima Rimskoj crkvi, razgaljivali srca. Tako su tu, primjerice, bili "monstranca s komadom platna s Posljednje večere", "krajičak pregače našega Spasitelja", "krhotina autentičnog križa", "zlatna škrinjica s tri karike iz lanaca apostola Petra, Pavla i Ivana" pa čak i "zub Ivana Krstitelja". U prvom valu posjetitelja, puštenih u dvoranu majstora pjevača, bilo je mnoštvo članova prvobitne jezgre društva Thule, koji su sada bili razmješteni u Himmlerovu Okultnom uredu. Oni su pripadali malom broju onih koji su znali da je jedini značajan predmet u šarenoj zbirci german- 90 Austrija.

302 skih antikviteta i vjerskih relikvija bilo Sveto koplje. Za profesora Karla Haushofera, koji je na otvaranju izložbe sudjelovao kao počasni gost, to je bio dan trijumfa. On, koji je dao poticaj Hitlerovim planovima za osvajanje svijeta, znao je da je dopremanje Koplja sudbine u Njemačku predstavljalo signal za početak neprijateljstava. Nakon manje od godinu dana svijet je bio u ratu. Koplju sudbine, kao središnjem komadu carskih dragulja i carskih svetinja, posjetitelji Katarinine crkve obilno su se divili. Za to su vrijeme pobjedničke njemačke trupe u strjelovitom vojničkom pohodu pregazile Poljsku, te su i francuskoj armiji priredile neočekivan poraz, kojem su Englezi kod Dunkerqua na jedvite jade izbjegli. Ali Hitlerov optimizam kako nema potrebe pronaći sigurno mjesto za pohranu talismana za trajanja rata pokazat će se potpuno neumjesnim, jer u daljnjem su tijeku rata bombarderi RAF-a prodirali sve dublje u područje Reicha, pretvarajući gradove u prah i pepeo. Nakon što su nacisti došli na vlast, pokrenuta je industrijalizacija Nürnberga i otada je stari grad nudio cijeli niz važnih vojnih ciljeva, među njima tvornice MAN-a, koje su proizvodile strojne dijelove za oklopna kola i podmornice, te veliki kompleks elektro-pogona što su pripadali Siemens-Schuckertu, a nalazili su se u blizini velikog ranžirnog kolodvora. Već prvi napad RAF-a prouzročio je velike štete na području oko crkve svete Katarine pri čemu je srušen dio krova crkve. Potom je koplje, zajedno s ostalim blagom, smjesta prebačeno u podrumske prostorije ispod banke Kohn u Königstraße. Nakon pada Staljingrada, dok je cijela Njemačka tugovala, a nacističko vodstvo po prvi puta razmišljalo o mogućnostima da bi se rat mogao izgubiti, Hitler je izdao zapovijed da se njegov talisman moći smjesti u sigurno skrovište u okolici Nürnberga. Stoga su Heinrich Himmler i Kaltenbrunner izvanredno otputovali u Nürnberg kako bi razmotrili razne mogućnosti što ih je predložio Willi Liebel. Himmlerova sklonost povijesnim reminiscencijama bila je presudna da se u mreži tunela, iskopanoj još u srednjem vijeku na više stotina metara dubine ispod zamka, iskopa hodnik. U jednom od tih tunela, tri stotine metara ispod zamka, već su jednom, godine, prije nego što je koplje potajno prebačeno u Regensburg, bili skriveni carski dragulji kako bi ih se maknulo iz dohvata Napoleona. Sada je, dakle, Heinrich Himmler zapovjedio da se tunel otvori i proširi, kao i da se sagradi skladište s klimom u koje bi se mogli sakriti stari njemački dragulji. Pritom se nije trebalo obazirati na troškove.

303 Za taj posao korišteni su samo pouzdani nacisti, na čiju se apsolutnu diskreciju moglo osloniti. Ulaz u stari tunel nalazio se u Obere Schmiedgasse, iza zabatne kuće iz sedamnaestog stoljeća. Uska uličica s mnoštvom slikovitih zgrada na jednoj strani graniči s visokom strminom na kojoj se nalazi stari zamak. Tunel je ispražnjen i proširen, te ukopan nekih tridesetak metara u stijenu. Potom je na njegovom krajnjem dijelu izgrađen bunker s klimatizacijom. Masivna, u beton položena čelična vrata štitila su ulaz u presvođene prostorije u kojima je trebalo biti pohranjeno blago. Gradonačelnik Willi Liebel pronašao je dva pouzdana čovjeka koji su trebali preuzeti vođenje poslova: gradskog vijećnika Heinza Schmeißnera, stručnjaka za graditeljstvo, iz gradske uprave, i dr. Konrada Freisa, nadležnog za poduzimanje mjera zračne obrane na tom području. Prisutnost tih ljudi u Schmiedgasse vjerojatno ne bi trebala pobuditi neku sumnju. Kada je posao okončan, dr. Freis je dobio ključeve čeličnih vrata, a Heinzu Schmeißneru povjeren je komplicirani peteroznamenkasti kod. Nijedan od dvojice nije mogao sâm otvoriti nadsvođene prostorije. Samo Willi Liebel raspolagao je kako ključem tako i kodom. Carsko blago i carske svetinje noću su izvađene iz dubokog podruma ispod banke Kohn iz Königstraße 26, u središtu grada, i utovarene na teretnjak. Willi Liebel vozaču je naredio da se dugim i kompliciranim zaobilaznicama odveze do Schmiedgasse, tako da čak ni direktori banke nisu mogli vjerovati ništa drugo osim da su stare dragocjenosti odvezene iz grada. Teretnjak je prošao kroz neupadljiva garažna vrata zabatne kuće koja je prikrivala ulaz u tunel. Lažni zid u garaži nečujno je kliznuo ustranu, a vozilo je tajnim prolazom ispred velikih željeznih vrata ušlo u nadsvođeni prostor, koji se nalazio tristo metara ispod stare tvrđave. Sveto koplje sada je počivalo u skrovištu koje neprijatelji Njemačke nikad neće otkriti! No, sada se, kako bi se ponovno obistinila stara legenda o koplju, umiješala sudbina. Koncentrirani zračni napad 13. listopada 1944, prilikom kojeg su noću RAF-ovi zrakoplovi, a danju eskadrile američki "letećih tvrđava" bez prestanka izbacivali bombe, uzrokovao je strahovita razaranja nacističke "Mekke". Nürnberg je pretvoren u jednu jedinu zadimljenu ruševinu. Bombe, koje su promašile svoj cilj, pretvorile su Obere Schmiedgasse u razvaline i gromade kamenja. Skriveni ulaz prema Hitlerovom nadsvođenom tajnom spremištu sada je bio svima vidljiv. Vanjska garažna vrata raznesena su eksplozijom, a od pomičnih vrata skrivenog zida

304 ostali su samo svijeni metalni dijelovi. Uskoro su se gradom proširile novosti o tajnom tunelu što vodi do bunkera s golemim čeličnim vratima i doprle su do ušiju stranih radnika pa čak i britanskih i američkih ratnih zarobljenika. Willi Liebel odmah je naredio da se izdaleka vidljiv otvor ulaza smjesta prikrije, no iako su poslovi obavljeni brzo i djelotvorno, od Heinricha Himmlera je stigla zapovijed da se potraži drugo skrovište. Tada se zbio osobito neobičan i upravo smiješan nesporazum koji je na mističan način doprinio tomu da koplje dospije u ruke novog vlasnika. No, niti Heinz Schmeißner niti Konrad Freis, iako su obojica bili pouzdani i vodeći činovnici jednog od nacističkih gradova njemačkog Reicha, nisu ni slutili o čemu se zapravo radi kod Longinusovog koplja. Također im nije bila poznata važna uloga koju je ono odigralo u začecima nacionalsocijalizma i Hitlerovog uspona na vlast. Kada je Willi Liebel nabrojio predmete koje je trebalo sakriti na drugom mjestu, Sveto koplje naveo je pod njegovim službenim nazivom "Mauricijevo koplje" No slučajno se jedno od šest najvažnijih znamenja carske vlasti vodilo pod nazivom "Mauricijev mač" i tako se dogodilo da je umjesto najvažnije relikvije, koplja, skriven mač. Polagač cijevi imenom Baum dobio je nalog da potajno izradi nekoliko bakrenih spremnika u koje će biti smještene carska kruna, žezlo, carska jabuka i Mauricijevo koplje. Ti predmeti umotani su u staklenu vunu, položeni u spremnike i zapečaćeni te noću preneseni u podrumske prostorije predškolske ustanove na Panierplatzu, koja se nalazila na prilazu Schmiedgasse. Škola je također bila ukopana u brežuljak na kojem se nalazila tvrđava i korištena je kao sklonište od zračnih napada, jer je njen duboko ukopan podrum pružao izvanrednu zaštitu. S jednog ugla podruma preklopna vrata vodila su u veliku špilju u stijeni. Spremnici su smješteni u udubinu na krovu te špilje. U prisustvu Schmeißnera, Freisa i Juliusa Linckea, daljnjeg građevinskog stručnjaka u gradskoj upravi, osobito pouzdani radnici zazidali su otvor te udubine. Nakratko je navratio i Willi Liebel. Prema iskazu Heinza Schmeißnera gradonačelnik je bio vrlo uzbuđen. Upravo je bila stigla vijest da su se američki tenkovi i motorizirano pješaštvo probili do Gemündena u Hammelburgu. Nürnberg će se uskoro naći u središtu ratnih djelovanja. Liebel je bio izvan sebe - na rubu samoubojstva - a zabuna glede koplja uopće nije bila primijećena. Bio je 31. ožujak 1945.

305 Sada je pokrenuta hotimična akcija zavaravanja koja je trebala pobuditi dojam da su znamenja carske vlasti iz Nümberga prebačena u jedno drugo skrovište izvan Franačke: U nazočnosti Willia Liebela, koji još uvijek nije ništa slutio o kobnoj zamjeni što se dogodila s omiljenim Führerovim talismanom, konvoj automobila u pratnji Gestapoa i SS-a usred bijela dana dovezao se u Obere Schmiedgasse. Nije bilo nikakvog pokušaja zataškivanja naizgled očiglednog razloga akcije. Iz ulaza u tunel iznesen je velik broj drvenih sanduka i utovaren na teretnjak. Konvoj se odvezao s uključenim sirenama. Uskoro se gradom pronijela glasina kako je staro germansko blago potopljeno na dno jezera Zeller kod Salzburga. Nakon poraza Njemačke potvrđeno je kako je zapovijed za manevar zavaravanja došla izravno od Heinricha Himmlera, koji je tajnu skrovišta pod Panierplatzom dijelio zajedno s Ernstom Kaltenbrunnerom i šefom Gestapoa Müllerom. U arhivima američke obavještajne službe stoji: "Dosad dobivene informacije upućuju na to da je zapovijed za sklanjanje znamenja carske vlasti na sigurno mjesto stigla od Himmlera. Osim Himmlera i nirnberških gradskih činovnika kojima je povjeren transport (do Panierplatza), o stvarnom smještaju insignija mogli su biti obaviješteni samo još Kaltenbrunner, šef državne službe sigurnosti, i Müller, ravnatelj Gestapoa. Prilikom susreta načelnika odsjeka u Upravi sigurnosti, održanog u Berlinu 1. travnja 1945, dakle, jedan dan nakon odvoženja insignija, Müller je javio Kaltenbrunneru: 'Pouzdani agenti carske su insignije potopili u jezeru kod Salzburga. Kaltenbrunnerov jedini odgovor bio je: 'Dobro!' Tu obavijest dao je zapovjednik redarstva Spacil, koji je u razgovorima morao sudjelovati kao šef II. Odsjeka državne službe sigurnosti. Spacil je iz te prepirke zaključio da je Kaltenbrunner morao biti obaviješten o pojedinostima operacije, jer bi se u protivnom raspitivao o detaljima. Nasuprot tomu, iz Müllerove opaske također se moglo zaključiti kako je ideja o zamagljivanju tragova kroz izmišljenu priču i o potapanju insignija u jezero nastala u najvišim krugovima njemačke sigurnosne policije, te da je zapovijed za insceniranje tobožnjeg prijevoza iz Nürnberga stigla iz Berlina. Činjenica da ni šef državne službe sigurnosti nije smatran dostojnim da bi bio upućen u tajnu govori o tome koje mu je političko značenje pripisivano. Na temelju tih činjenica i podudarnosti u razgovorima sa zatvorenim pripadnicima SS-a o kojima je dojavila obavještajna centrala Treće armije, činilo se kao da bi carske insignije prema zamislima njemačke sigurnosne službe trebale postati simbolom budućeg njemačkog pokreta otpora. Grado-

306 načelnik Liebel možda je znao za taj plan, no ne i ostali predstavnici službi uključenih u prebacivanje, smatra službenik zadužen za istragu." Citirano iz "Report on Recovery of Imperial German Insignia of Holy Roman Empire", MGO, Detachment E-203, Company C, 3rd Military Government Regiment, AP 403, USA. Kada je dr. Walter Stein, tri mjeseca prije sloma Njemačke, Winstona Churchilla obavijestio o tom da bi Sveto koplje i znamenja carske časti nakon rata mogli postati simbolom njemačkog ilegalnog pokreta otpora, na njegova se upozorenja nitko nije obazirao. Tek je kasnije, u ožujku 1945, kada su do savezničke obavještajne službe u Harzu stigla izvješća o osnivanju podzemnog "pokreta vukodlaka" i planovima za posljednji očajnički otpor, ozbiljno shvaćen njegovprijedlog da se za potragu za carskim insignijama zaduži specijalno odjeljenje. To odjeljenje, pod zapovjedništvom satnika Waltera Thompsona, priključeno je američkoj Sedmoj armiji koja je trebala izvesti napad na Nürnberg. "Branite Nürnberg do zadnje kapi krvi!" bila je zapovijed što ju je Führer umirućeg Trećeg Reicha odaslao svom gaulajteru Karlu Holzu i gomili od vojnika SS-a, koji su trebali braniti duhovnu kolijevku nacizma. Borba za Nürnberg otpočela je 16. travnja. Bila je to jedna od najžešćih bitaka rata. Trupe na ostalim bojišnicama u Njemačkoj bile su u bezglavom bijegu. General Model na Ruhru je pretrpio teške gubitke, a ljudi pod njegovim zapovjedništvom predalo se nadirućim britanskim i američkim trupama. Samo je još 1. vojni zdrug u Franačkoj bio nenačet i pružao je ogorčen otpor kako bi otezanjem povlačenja u planinama Harza i austrijskim Alpama pripremio obranu do posljednjeg čovjeka. 7. američka armija pokušala je napredovanjem iz dva smjera slomiti posljednju liniju njemačkog otpora na zapadu te neprijatelja opkoliti strahovitim bombardiranjem iz zraka i ubitačnom unakrsnom vatrom, kojom je oko grada stvoren čelični prsten. Borbu ni u kom slučaju nisu kontrolirali samo napadači. Nijemci, koji su branili grad, u borbu su ubacili stotine tenkova i dvadeset i dva artiljerijska puka. Njemački civili, muškarci, žene i mladež, sami su se naoružali i borili se ruku pod ruku s SS-om. S napadačima su se upuštali u ogorčene borbe u kojima je ratu vična 45. "Thundderbird" divizija pretrpjela teške gubitke. Fanatična odjeljenja SS-a koja su branila zloglasnu kongresnu

307 dvoranu, koju je Adolf Hitler nekoć nazvao srcem nacionalsocijalizma, odbila su devet krvavih napada, sve dok nije pao i posljednji čovjek. Nijedna od dviju strana nije znala za milost. Nürnberg je pretvoren u užareni pakao. Kada su 20. travnja borbe okončane, u nekad tako lijepom gotičkom gradu gotovo da i nije bilo čitave zgrade. Dok je Hitler u Berlinu sa šampanjcem slavio svoj 56. rođendan, na trgu Adolfa Hitlera u Nürnbergu podignuta je američka zastava, a američka treća divizija marširala je komadima kamenja zasutim trgom i svirala američku himnu. U međuvremenu je grupa koja je trebala otkriti skrovište znamenja carske vlasti po cijelom Nürnbergu tragala za gradonačelnikom Liebelom, koji je nakon prijevoza blaga iz Beča u crkvu svete Katarine službeno za njega preuzeo odgovornost. Ali, zdepastog, crnokosog nacista, kojemu je Hitler povjerio original zloglasnih "Niirnberških zakona", koji su veličali arijsku krv i Židove srozavali na status manje vrijednog čovjeka, nigdje nije bilo. Očigledno dobro obaviješteni pouzdanici pričali su da ga se tijekom borbi u gradu nigdje nije moglo vidjeti. Liebel je zaista uvečer prije kapitulacije počinio samoubojstvo, ali njegovo je tijelo pronađeno tek 25. travnja poslijepodne. Skupina njemačkih civila zadužena za pokapanje mrtvih, kojih je bilo svuda u ruševinama Nürnberga, njegovu je lešinu otkrila u podrumu Palmenhoha, glavnog stožera Gestapoa i SS-a. Jedan od tih civila scenu je opisao kako slijedi: "25. travnja u podrumu Palmenhofa još se uvijek nalazio jedan leš. Zajedno s jednim američkim vojnikom spustili smo se u podrum. Koridori i podrumske prostorije bili su u strašnom neredu. Bilo je pljački. Ručne torbe, kovčezi i ormari bili su pootvarani, a inventar je bio razasut svuda po tlu. Pod je bio zamrljan krvlju. Probijali smo se kroz gomile svilenog donjeg rublja, čarapa, odjeće, sanduka cigareta i paketića cigara. U nekoliko prostorija nalazili su se brižljivo složeni sanduci sa skupim vinima. Svuda naokolo ležali su kožnati kovčezi, aktovke, odore i dijelovi ostale opreme. U bivšem uredu upravitelja SS-a na jednoj ležaljci pronašli smo beživotno tijelo. Osoba je još uvijek bila u sjedećem položaju. Bilo je to mrtvo tijelo u odori jurišnika. Smrad je bio tako jak da je nekom iz skupine pozlilo te je morao izići. Imao sam sa sobom plinsku masku pa sam se mogao približiti. Lice pokojnika bilo je neprepoznatljivo jer je bilo potpuno prekriveno skorenom krvlju. Teško tijelo odvukli smo stubištem na svjež zrak i ostavili ga na Jakobsplatzu. Cijeloga smo ga isprali. Pamučnom krpom s lica sam mu očistio krv. Bio

308 je to Willi Liebel. Sve što smo kod njega našli bili su maramica s inicijalima WL i prsten na njegovu prstu. Nedostajalo je sve ostalo što bi pomoglo u njegovoj identifikaciji. Uzrok smrti bilo je tane u njegovoj glavi. Odnijeli smo ga na groblje i pokopali ga nedaleko od jugozapadnog ulaza." Sljedećeg dana lokalni zapovjednik SS-a, bojnik Karl Wolf, saslušavan je o samoubojstvu Willija Liebela. Kazao je da se ovaj ustrijelio 19. travnja. "Kada sam Liebelu ispričao da se gaulajter bori protiv Amerikanaca, bio je nesretan što i on ne može sudjelovati u borbama. Bio je zabrinut da se gaulajter neće vratiti i da će on tada ostati sam. Potom je Liebel govorio o Nürnbergu, njegovoj velebnoj povijesti i predstojećem padu. Uvjeravao me je, ne posreći li mu se poginuti u borbi, da se ni u kom slučaju neće dati uhapsiti. Nikako se nije pred cijelim svijetom htio pojaviti kao optuženik. Oko Liebel je otišao. Djelovao mi je vrlo utučeno. Tek što je otišao čuo sam oštar prasak. Požurio sam natrag i pronašao ga u sobi gaulajtera u bunkeru. Ležao je mrtav na gomili naslaganih dasaka, prostrijeljene glave. Revolver mu je ispao iz ruke." Nepodudarnosti između Wolfovog iskaza i položaja u kojem je Liebel pronađen dale su povod za pitanja zašto je tijelo prevezeno i pretraženo. Je li možda kod sebe imao neki dokaz koji bi Amerikance doveo na trag znakova carske vlasti? Sljedećeg dana travnja - američka obavještajna služba pronašla je Dreykorna, tajnika Willija Liebela, i saslušala ga. Kategorički je zanijekao da bi znao bilo što o tom gdje se nalazi staro germansko blago, no ponovio je glasinu da je možda potopljeno na dno jezera. Dreykorn je tvrdio da su svi tajni spisi o carskom blagu i svetinjama prilikom jednog zračnog napada na grad bili spaljeni. 91 Deset dana nakon pada Nürnberga skrovište u Obere Schmiedgasse još nije bilo pronađeno. Tek 30. travnja, na dan kada je Hitler počinio samoubojstvo, pronađen je tajni prolaz. I to pukom slučajnošću! 91 "Poručniku Hornu (časniku koji je saslušavao Dreykorna) nije uspjelo ustanoviti gdje se nalaze tajni spisi gradonačelnika Liebela, što su se odnosili na prijevoz dragocjenosti iz Beča u Nürnberg nakon priključenja Austrije godine Neki od tih dokumenata su prema svjedočenju Liebelova tajnika Dreykorna uništeni prilikom zračnog napada 2. siječnja Jedan registrator, koji je u tom požaru ostao neoštećen, u ožujku je na Liebelovu zapovijed bio spaljen." (Report of Recovery of Imperial Insignia of Holy Roman Empire, Headquarters Military Government, Nuremberg.)

309 Ulaz u tunel još je jednom, tijekom žestokih zračnih napada što su prethodili konačnom napadu na grad, raskriven, ali je odmah potom ponovno zazidan i zatrpan gomilom ruševina. Tada je 19. travnja američka teška artiljerija otvorila vatru na središte grada, granate su ulicu doslovno samljele i izbile ugao zida, tako da se nad ruševinama i kršem stvorio nekih pola metra velik otvor. Oko podneva, 30. travnja - za sunčanog dana - jedna postrojba američkih vojnika podno povišene utvrde, koja je u međuvremenu pretvorena u glavni stožer 7. američke armije, počela je pretraživati ruševine Obere Schmiedgasse. Nije poznato jesu li vojnici dobili zadatak da traže pripadnike SS-a koji su se još uvijek skrivali po podrumima kuća, ili su pak sasvim privatno bili u potrazi za plijenom, hranom i alkoholom kojih je u ruševinama razorenih kuća bilo u izobilju. Jedan od vojnika stajao je na gomili ruševina i najednom je ugledao širok tunel što je očigledno vodio u mračnu udubinu stijene. Pozvao je svoje drugove koji su odmah odložili oružje. Potom se s bakljom zaputio unutra, do završetka tajnog prolaza. Ondje je naišao na velika čelična vrata opremljena kombiniranom bravom, na kakve se može naići u podrumima američkih banaka. Ma što se iza tih vrata skrivalo, mora da je izuzetno važno, mislili su oni. Dok su dvojica iz skupine ostala na ulazu kako bi nadzirali skriveni bunker, ostali su pohitali u glavi stožer vojske kako bi dojavili o svom iznenađujućem otkriću. Tako su se SAD domogle Koplja sudbine! Bilo je to 30. travnja u 14 sati i 10 minuta. U jednom drugom bunkeru, petnaest metara ispod zadimljenih ruševina koje su nekada predstavljale sjedište vlade 92 u Berlinu, Adolf Hitler obavljao je pripreme za svoje ritualno samoubojstvo i svoj vikinški sprovod. Nekada tako raskošan ured, golemi mauzolej s teškim vratima i masivnim lusterima, u neprijateljskoj je paljbi, koja je pogađala smrtonosnom preciznošću, pretvoren u hrpu mramora i grimiznog kamenja. Dim borbi zamračivao je sunčanu svjetlost, dok se Führer skrivao u vagnerijanskom polumraku do kojega je jedini ulaz vodio kroz upravu za prehrambene namirnice. 92 Reichskanzleramt.

310 Glavni grad bio je nalik ognjenom paklu. Došao je trenutak sumraka bogova. Rusi, koji su tri dana prije toga opkolili Berlin, probijajući se od ulice do ulice, sve su više stezali obruč. Evakuiran je istočni dio zoološkog vrta. Na Invalidenbahnhofu, u Kantovoj i Bismarckovoj ulici, sve preko do Charlottenburga, uglavnom su vođene ogorčene borbe prsa o prsa. Ruski tenkovi stigli su do samo nekoliko stotina metara udaljene osovine istok-zapad. Počelo je definitivno opkoljavanje Führerovog bunkera. Čovjek, za kojega je vlastita smrt značila isto što i propast Njemačke, poginut će u katastrofi koju je sam prouzročio. Prethodnog dana poslijepodne travnja - do opkoljenog je bunkera prodrla jedna od posljednjih vijesti iz vanjskoga svijeta. Mussolini, Hitlerov osobni prijatelj i kolega po diktaturi, i njegova ljubavnica Clara Petacci doživjeli su sramotan kraj, kada su ulovljeni u Comu, pri pokušaju bijega preko granice u Švicarsku. Partizani su ih na licu mjesta ustrijelili, a njihova su mrtva tijela prevezena u Milano, gdje su, s glavama nadolje, obješeni na rasvjetne stupove glavnoga trga. Kasnije je užad prerezana, tijela su pala u slivnik, a narodne su ih mase na krajnje besraman način oskvrnute. Adolf Hitler, koji je na tako fatalan način pokazao sklonost prolijevanju krvi, te je jednom čak i jednog feldmaršala dao objesiti na kuku za meso, morao je računati s tim da će mu neprijatelji prirediti još gori kraj. Iz tog razloga odlučio je, zajedno s Evom Braun, s kojom se u bizarnoj svadbenoj svečanosti u bunkeru vjenčao, otići u smrt. Njihova tijela potom su u vrtu sjedišta vlade spaljena do neprepoznatljivosti. U posljednjoj noći života, dok su ostali stanovnici bunkera zbog intimnog olakšanja što predstoji konačnom kraju u kantini održavali orgiju bezumnog opijanja, Hitler je diktirao svoju posljednju volju i testament: "Nakon šestogodišnjeg rata, koji će usprkos svim udarcima jednom ući u povijest kao najuzvišenije i najhrabrije svjedočenje volje za životom jednoga naroda, ne mogu se rastati od grada koji je glavni grad Reicha... Svoju sudbinu, tako što ću ostati u ovom gradu, želim podijeliti s milijunima drugih koji su je prihvatili. Osim toga, ne želim pasti u ruke neprijateljima, kojima je za uveseljavanje njihovih nahuškanih masa potreban novi, od Židova insceniran igrokaz. Stoga sam odlučio ostati u Berlinu i ovdje slobodnom voljom odabrati smrt u trenutku u kojem budem uvjeren da sjedište Führera i kancelara više neće moći odolijevati... Svjestan neprispodobivih djela i ostvarenja naših seljaka i radnika, i ne zaboravljajući u povijesti jedinstven doprinos mladeži, koja nosi moje ime, umrijet ću radosna srca..."

311 Potom je slijedila njegova oproštajna poruka njemačkom narodu, posljednje zajamčene riječi zlog genija, koji je u pokušaju da osvoji svijet sve stavio na jednu kartu i izgubio. "Napori i žrtve njemačkog naroda u ovom ratu bili su toliko veliki da ne mogu vjerovati da bi mogli biti uzaludni. Cilj i dalje mora ostati osiguravanje prostora njemačkom narodu na istoku." "Uvijek se pretpostavljalo da će Hitler ostati vjeran svom prvobitnom programu - vlast nad svijetom ili propast", kaže profesor Trevor-Roper u svojoj izvanrednoj knjizi Hitlerovi posljednji dani: "Ne bude li moguće izvojevati vlast nad svijetom, on će - u tom su svi koji su ga poznavali bili jedinstveni - učiniti slom što je moguće većim, i poput Samsona u Gazi potonut će u poplavi što ju je sâm izazvao. Ma kako se Hitler trudio izigravati borca protiv azijatskog boljševizma, on nije bio nikakva zapadnoeuropska figura, niti je njegovom melodramatskom karakteru odgovarao konfucijanski ideal česte, neupadljive smrti. Ono kako se vidio pred povijesnom pozadinom, kada bi mu mašta bila zagrijana, a taština opijena ulagivanjem i uspjehom, i kada bi ustao od svog skromnog obroka - odresci od povrća i destilirana voda - da bi zaplesao na stolu i poistovjetio se s osvajačima iz prošlosti, tada nije htio biti slavljen kao Aleksandar ili Cezar, ili pak Napokon, nego kao utjelovljenje anđela razaranja - kao Alarik, koji je Rimu prijetio spaljivanjem, kao Atila, 'bič božji', kao Džingis-kan, predvodnik Zlatne horde. 'Uostalom, nije moj zadatak objasnio je u jednom od tih mesijanskih raspoloženja, 'popravljati čovječanstvo, nego se služiti njegovim slabostima! U skladu s tim nihilističkim idealom, tom apsolutnom ljubavlju prema razaranju, on će, ako već ne svoje neprijatelje, uništiti barem Njemačku i sebe samoga i sve ostalo što se moglo razoriti. 'No, ne budemo li ipak u stanju pobijediti', kazao je godine, 'tada ćemo, i sami propadajući, povući za sobom u propast pola svijeta, i nitko se neće radovati pobjedi nad Njemačkom.' I dalje: 'Nećemo kapitulirati, nikada! Možemo propasti, ali za sobom ćemo povući svijet i zapaliti sve...'" I tada je, dakle, nastupio kraj. Rusi su prodrli u Wilhelmstraße i od zoološkog vrta prodirali su prema Potsdamer Platzu. Bili su još samo blok kuća udaljeni od Führerovog bunkera. Došao je trenutak u kojem se morao ustrijeliti. Njegova tajnica, gospođa Gertrud Junge, opisala je izraz u Hitlerovim očima kada se s njom posljednji puta pozdravio: "Njegove oči kao da su gledale u daljinu, kroz zidove bunkera."

312 Bormann i Goebbels te jedna skupina časnika iz Hitlerove osobne pratnje čekali su vani na hodniku, pred privatnim Führerovim prostorijama. "Uslijedio je jedan jedini hitac. Nakon određenog vremena ušli su u prostoriju. Hitler je, obliven krvlju, ležao na sofi. Pucao si je u usta. I Eva Braun ležala je na sofi, također mrtva. Pored nje je ležao revolver, ali nije ga upotrijebila. Umjesto toga ispila je otrov. Bilo je pola četiri." Sada je uslijedio vikinški pogreb. Hitlerov sobar Hainz Linge iznio je Führerovo tijelo. Bilo je umotano u sivi maskirni pokrivač što je prekrivao i razmrskanu glavu. Bormann je nosio mrtvo tijelo u crninu odjevene Eve Braun. Leševi su tijekom prekida bombardiranja izneseni u vrt vladinog ureda, ondje položeni u granatom iskopanu rupu, poliveni benzinom i zapaljeni. Goebbels, koji si je nedugo potom, zajedno sa ženom i šestero djece, oduzeo život, svom je Führeru posljednju počast odao ukočenim hitlerovskim pozdravom. Potom je Crvena armija iznenada opet otvorila vatru, a granate su eksplodirale i u vrtu, tako da je pogrebna "svečanost" brzo okončana, a sudionici su morali navrat-nanos potražiti zaklon. Adolf Hitler ušao je u povijest. Koplje sudbine došlo je u posjed Sjedinjenih Američkih Država. U međuvremenu je u Nürnbergu poprilično uzbuđenje izazvalo slučajno otkriće tajnog hodnika u Obere Schmiedgasse i masivnih čeličnih vrata. Časnici glavnog štaba Sedme armije, smješteni u srednjovjekovnom dvorcu, otprilike 300 metara iznad nalazišta, živo su raspravljali o daljnjim mjerama. Mnogi su glasali za to da se čelična vrata raznesu dinamitom ili izrežu plinskim plamenikom kako bi se odmah saznalo što se iza njih skriva. No, general Patches uskratio je svoju suglasnost za obje alternative, uz obrazloženje da bi moglo doći do oštećenja nepoznatog sadržaja podruma! Smatrao je da je pametnije stručnjacima obavještajne službe prepustiti pronalaženje ključa i koda. Taj zadatak uspješno je riješio izvjesni poručnik Walter William Horn (službeni broj ), koji je prvobitno pripadao istražnom povjerenstvu koje je ponovno trebalo pribaviti carske dragocjenosti. Walter Horn, danas profesor sociologije na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, slutio je što je skriveno u Hitlerovom tajnom bunkeru. Uspjelo mu je pronaći kako Heinza Schmeißnera tako i dr. Freisa.

313 Dr. Freis se tijekom jednoga oštrog saslušanja slomio, ili je tako barem vjerovao Walter Horn. U stvarnosti Freisa i nije previše brinulo što će Amerikanci otvoriti bunker, jer su najvažniji predmeti, koliko je njemu bilo poznato, bili zazidani u još uvijek nepoznatom skrovištu ispod Panierplatza. Freis je predao ključ i priznao da njegov prijatelj Heinz Schmeißner zna kod. Suočen s Freisovim priznanjem, Schmeißner je ponudio suradnju u otvaranju vrata bunkera. Oba Nijemca pratila su poručnika Horna tri metra visokim hodnikom prema nadsvođenom prostoru gdje je Freis okrenuo veliki ključ, a Schmeißner je potom podesio peteroznamenkasti kod. Otvaranju vrata još su nazočili Charles H. Andrews, bojnik pješaštva i vojni zapovjednik Nürnberga, satnik Thompson iz američke obavještajne službe, satnik Rae, vještak za umjetnost nirnberških vojnih vlasti te izvjestan broj ostalih časnika koji se u službenom zapisniku ne spominju. Upaljeno je svjetlo, jer prostor je bio opremljen klimatizacijom i vlastitim generatorom. Kao prvi je ušao poručnik Horn. Cijela prostorija bila je pretrpana ratnim plijenom što su ga nacisti dovukli iz bezbrojnih zemalja Europe. Gore, na fino rezbarenom, tri metra visokom oltaru, opljačkanom iz povijesne krakovske crkve svete Marije u Poljskoj, nalazile su se stare kožnate korice. U tim koricama, na izblijedjelom brokatnom jastuku, nalazilo se Longinusovo koplje. Staro oružje u svojoj 2000 godina dugoj povijesti vjerojatno još nije vidjelo tako čudnu okolinu kao što je to bila ova podzemna prostorija u kojoj su se posvuda uokolo nalazili neprocjenjivi antikviteti, relikvije, slike, dragulji i umjetnička blaga što su ih nacisti u svom kratkotrajnom, ali brutalno iskorištenom razdoblju svoje vladavine pokrali od podjarmljenih naroda. Dok su njihovi drugovi začuđeno promatrali tu bogatu zbirku dragocjenih komada, poručnik Horn i satnik Thompson vrlo brzo su otkrili da ovdje nema carske krune, žezla, carske jabuke, Mauricijeva koplja i carskog mača - tj. upravo onih pet komada koji su sačinjavali znamenje carske vlasti. Pomalo zbunjeni, dr. Freis i Schmeißner htjeli su se povući iz nadsvođenog prostora, no morali su podnijeti daljnje saslušanje. Obojica su istodobno ispripovjedila da je njima nepoznati bojnik SSa 2. travnja na ulazu u tunel u Schmiedgasse dragocjenosti preuzeo od Willija Liebela. Priča je prihvaćena, i nakon što su izrađeni odgovarajući zapisnici, mogli su otići. Njihov iskaz potvrđen je glasinama što su očig-

314 ledno kružile među zarobljenicima SS-a o potapanju blaga u jezeru pokraj Salzburga u Austriji. No, poručnik Horn bio je tek napola uvjeren da se znakovi vladarske moći nalaze na dnu jezera. Stoga je odlučio pozabaviti se nekim sitnim nepodudarnostima u iskazima Freisa i Schmeißnera. Njegova upornost konačno je dovela do toga da je ispod Panierplatza otkriveno drugo sklonište s nedostajućim carskim dragocjenostima "Kada su istraživanja u Nürnbergu zapela, poručnik Horn odlučio je suočiti gradskog vijećnika Freisa i zapovjednika sigurnosne policije Spacila (šefa službe sigurnosti). Posljednji je, naime, bio osumnjičen da je vjerojatno bio taj časnik SS-a kojemu su gradonačelnik Liebel i Freis izručili znamenja carske vlasti. Mjere za uhićenje Freisa poduzete su 2. srpnja 1945, a 3. kolovoza predan je središnjici za saslušanja 3. armije. Pod utjecajem noći provedene u samici i kratkog, oštrog saslušanja prije planiranog suočenja, Freis se slomio. Priznao je: a) da su mnogi od prijašnjih navoda glede prebacivanja znamenja vladarske moći bili dani da bi izazvali pomutnju i da su bili lažni; b) da insignije nikad nisu bile izručene SS-ovcima, već da ih je on osobno, s gradonačelnikom Liebelom i upraviteljem odjela graditeljstva Linckeom, zazidao u bunkeru, u podzemnom sustavu tunela ispod Panierplatza; c) da se to zbilo 31. ožujka 1945; d) da je 2. ili 3. travnja od strane lokalnog SS-a u cilju zavaravanja organiziran simulirani prijevoz; e) da je spreman pokazati stvarno mjesto na kojem se insignije nalaze i sudjelovati u njihovom ponovnom pronalaženju. Dana 6. kolovoza Freis je vraćen u Nürnberg. Navečer istog dana, i nakon primitka obavijesti da je Freis priznao, i Schmeißner je objavio istinu. Ujutro 7. kolovoza satnik Thompson i poručnik susreli su se na ulazu u bunker sa Schmeißnerom i Freisom. Bili su prisutni i dr. Günter Trohe, kaplar Dollar i jedan zidar. Freis i Schmeißner skupinu su odveli do skrovišta, male prostorije u sustavu podzemnih hodnika, što se nalazila nekih 30 metara ispod Panierplatza. Nakon što je u zidu od opeke iskopan otvor, pronađena su četiri bakrena spremnika s insignijama. U nazočnosti svih prisutnih svjedoka, spremnici su potom odneseni na prvobitno mjesto, medu zbirku blaga u podrumu nirnberškog zamka, gdje su pohranjeni iza čeličnih vrata." Odjeljenje za ponovno pronalaženje insignija Izvješće: Walter W. Horn, 1st Lt. Inf. HQ, US GP CC RD&R Div. MPA&A Branch APO 742

315 Niti jedan od američkih senatora koji su nagrnuli u poratnu Europu ili generala koji su putovali u Nürnberg da bi pogledali veliku izložbu nacističkog plijena u podzemnom bunkeru u Obere Schmiedgasse nije pokazao ni najmanje zanimanje za prastaru legendu o Longinusovu koplju. Jedini izuzetak bio je general Patton, jedna od najmarkantnijih ličnosti (i možda jedan od najboljih savezničkih vođa) Drugoga svjetskog rata. General Patton, kojeg su živo zanimali povijesni odnosi, vjerovao je u reinkarnaciju. Proučavao je povijest Svetoga grala i Koplje sudbine očigledno ga je opčinilo. Izvadio je talisman moći iz njegovih kožnatih korica i odvojio zlatnu manšetu što je držala dva posebna dijela glave koplja. Taj zagonetni čovjek, koji je usred bitke na Siciliji napravio pauzu kako bi ubrdima povrh Monte Castella razgledao Klingorov dvorac Kalot Enbolot, ustrajao je u tom da se dovedu neki od njemačkih znanstvenika koji bi mu ispričali cijelu priču o starom oružju i uz njega vezanu legendu. Patton je neizostavno htio znati kada je umetnut čavao i urlao je od bijesa kada mu to nitko nije znao reći. Bio je nesnosno grub prema činovnicima koji su mu se ulagivali, a pokazivali su takvo neznanje glede stoljećima stare povijesti koplja. Jesu li slična djela izrađena iz metala izvađenog kako bi se stvorilo mjesto za čavao?" pitao je. "Koji su kraljevi ili carevi dali postaviti zlatne križeve na vršku i na čavlu?" nest rpljivo je ispitivao. Pobočnici su jurili naokolo ne bi li pronašli odgovor na njegova bezbrojna pitanja. General Patton bio je jedini američki general koji je shvaćao stvarno značenje činjenice da su SAD sada službeno posjedovale Koplje sudbine. Bile su mu poznate i strašne posljedice kojima je moralo rezultirati predstojeće ispunjenje s time povezane legende. Jer Sjedinjene Države otkrile su tajnu proizvodnje atomske bombe, i pretpostavljalo se da će izbacivanje tog strašnog oružja na Japan označiti brz završetak rata na Istoku. Iskusnom generalu, koji je još vjerovao u viteštvo u ratu i koji bi se radije borio kod Kane, ruku pod ruku s Hanibalom, nego u Ardenima, atomsko doba značilo je definitivan završetak jednoga doba u kojem je individui još pridavano neko značenje. I dok je u rukama držao talisman moći, svom je pobočniku pričao kako čovječanstvo sada stoji na rubu najgoreg ponora u svojoj povijesti. Njegovi podređeni ništa nisu znali o atom- Freis i Schmeißner potom su dovedeni pred američki sud, koji je protiv njih podigao optužbu zbog lažnog iskaza i prikrivanja umjetničkih predmeta. Obojica su osuđena na pet godina zatvora i novčanu kaznu od Reichsmaraka. Nakon dvije godine su pomilovani, a novčana im je kazna oproštena.

316 skoj bombi, koja je u to doba još predstavljala brižljivo čuvanu tajnu. Pitali su se što bi to moglo biti strašnije od koncentracijskih logora razbijenog Hitlerovog režima i povremeno su sumnjali u duševno zdravlje svog generala. General Patton bunker ispod nirnberškog dvorca napustio je u sumornom raspoloženju. Pred njegovim duhovnim okom nalazila se riječ "propast" ispisana preko cijele budućnosti, ukoliko ljudi ne nauče međusobno živjeti u miru. Ali Patton je već sada mogao jasno spoznati opasnost što se krila u novoj konfrontaciji Amerike i Rusije. Vojnici treće divizije stražarili su pred masivnim čeličnim vratima bunkera u Obere Schmiedgasse kada su američki zrakoplovi izbacili prve atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Počelo je atomsko doba. Bilo je nekih razilaženja u mišljenjima o tome kamo bi trebalo odnijeti znamenje carske vlasti i carske svetinje nakon što su iznesene iz bunkera. Američka vojska nije bila spremna iz dana u dan čuvati to neprocjenjivo blago. Novoizabrana austrijska vlada zahtijevala je povrat "Habsburškog znamenja vlasti" Beču. Nijemci su prosvjedovali tvrdeći kako stare germanske insignije pripadaju upravo njima: "Budući da je austrijska vlada američkoj vojnoj vladi u Njemačkoj postavila zahtjev za predavanje znamenja vlasti Svetoga Rimskog Carstva, koja se trenutno čuvaju u Nürnbergu, dozvoljavam si ustvrditi sljedeće i istodobno ukazati na povijesne i zakonske dokumente koji su već na raspolaganju i nalaze se u posjedu savezničke vojne vlasti. Niti habsburška obitelj, niti Austro-Ugarska monarhija, niti osnovana austrijska Republika nikada nisu polagale pravo na znamenja carske vlasti. Ove su kao 'depoziti' čuvane u 'svjetovnoj riznici' bečkoga Hofburga i katalogizirane pod 'nešto posebnog inventara'. Znamenja carske vlasti nezakonitim su činom dospjela u ruke Habsburgovaca, a slijedom toga i Republike Austrije. Nikada se nije odustalo od zahtjeva za povratom u Njemačku i u mnoštvu prigoda gotovo je pregovorima postignuto rješenje tog pitanja. Njemački narod ima zajednički interes i pravo na to. Povratak insignija u Nürnberg u kolovozu obavljen je temeljem uredbe proglašene slijedom ujedinjenja Njemačke i Austrije Točno je da je tom prilikom istaknuto kako je Nürnberg grad održavanja partijskih skupova; to je jednostavno bio način nacističke propagande. No, argument koji daje prevagu u korist Nürnberga jest da taj grad ima povijesno pravo da mu se povjeri čuvanje insignija, pravo koje i nadalje postoji i ne bi ga trebalo smetnuti s uma.

317 Pravno gledano, insignije treba promatrati kao zakladu, to znači kao pravnu osobu s vlastitim pravima koje nitko ne može zahtijevati za sebe kao vlasništvo. Državni autoritet u svakom će trenutku biti u stanju postaviti novu upravu te zaklade. Ukoliko se ovdje uopće može govoriti o pravu, bilo bi to čisto povijesno pravo, a to nesumnjivo govori za Nürnberg više nego za bilo koje drugo mjesto. Pitanje insignija ni na koji način nije povezano s umjetninama što su ih nacionalsocijalistička vlast ili njezini predstavnici ilegalno zaplijenili u stranim zemljama. Njih bi trebalo odvojiti od te problematike i tretirati ih neovisno o tom pitanju. Stoga se savezničkoj vojnoj vladi upućuje molba da se u svezi tih insignija ne donosi odluka bez da se temeljito prouče svi povijesni problemi i ne ispitaju najviši vladini i pravni stručnjaci koji bi mogli doprinijeti pravednom rješenju tog problema." Po nalogu grada Nürnberga: Dr. Ernst Günter Troche Direktor Germanskog nacionalnog muzeja Nürnberg, dana 1. siječnja Konačnu odluku donio je general Dwight Eisenhower, zapovjednik savezničkih snaga u Europi. On je kratko odredio: Habsburške insignije imaju se vratiti u Austriju. General Muller, vojni guverner SAD-a u Bavarskoj, u tu je svrhu poslao telegram dopukovniku Charlesu Andrewsu, vojnom zapovjedniku grada Nürnberga: mg za Bavarsku mg za Nürnberg šalje omg za Bavarsku prima co mg det f Jan. 46. mag No. 60 "umoljavate se da misteru andrew charlie ritsch zarez opunomoćeniku za trupe sjedinjenih država u austriji zarez izručite svete rimske dragulje i insignije koje se sada čuvaju pod vašom jurisdikcijom stop predaja slijedi u nuernbergu u nazočnosti mikea foxa i opunomoćenog časnika tog glavnog stožera stop ovlašteni ste poduzeti sve potrebne mjere za sigurno i hitno otpremanje predmeta iz nuernberga točka" Müller

318 Vrata prema nadsvođenim prostorijama u Obere Schmiedgasse još su jednom otvorena 4. siječnja i carsko je blago pretovareno u konvoj sastavljen od više džipova. Pod budnim okom poručnika Albrighta, časnika vojne vlade u Nürnbergu, nadležnog za umjetnička djela, carsko je blago u zračnoj luci Fürth smješteno u Dakotu i prevezeno izravno u Beč. Dva dana kasnije, 6. siječnja 1946, general Mark Clark carska znamenja vlasti i carske svetinje predao je gradonačelniku Beča. Gradonačelnik je habsburške insignije privremeno pohranio u podrume austrijske poštanske štedionice. Danas se Longinusovo koplje ponovno nalazi u svjetovnoj riznici Hofburga. Leži na crvenom jastuku upravo na istom mjestu gdje ga je po prvi puta vidio Adolf Hitler. Može ga se pogledati od ponedjeljka do subote od devet sati ujutro do šest sati poslijepodne. Ulaz je slobodan.

319 Natalni horoskop Adolfa Hitlera P. I. H. Naylora s komentarima Jane Dunn