PRAKTIKUM ARBITRAŽNOG PRAVA

Transkript

1 Doc. dr. sc. Milijan Sesar PRAVNI FAKULTET SPLIT Katedra građanskog procesnog prava PRAKTIKUM ARBITRAŽNOG PRAVA DIO I. UVODNI POJMOVI 1. Šta je arbitraža? Arbitraža je tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno od (jedne ili više) osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, komu stranke sporazumno i dragovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke u sporu, a Zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom presudom. 1 Kada govorimo o definiciji arbitraže prema stranim autorima, onda su uočljivi elementi iz naprijed navedene definicije, ali se u tim definicijama posebno inzistira na terminu privatni sud koji se odnosi na narav arbitražnog suda. 2 1 Lojze Ude: Civilni pravni postopek, Ljubljana, 1988., str. 301., Milijan Sesar: Arbitražni postupak (doktorska disertacija), Pravni fakultet Ljubljana, 1991, str. 7., Željko Borić: O arbitraži, arbitrabilnost, ugovor o arbitraži, stranke, arbitražni sud i postupak, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 94. S. Triva, Mihajlo Dika: Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004., str S. Triva: Izbrani sud ili arbitraža, Zagreb, 1985., str Tako u njemačkom pravu G. Henn, Schiedsverfahrensrecht, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986, str. 1., A. Baumbach-K. H. Schwab, Schiedsgerichtsbarkeit, München und Berlin 1960, str. 49, K. H. Schwab, Schiedsgerichtsbarkeit, München 1979, str. 1, P. Schlosser, Das Reicht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit, Tübingen, 1975, str. 7, u austrijskom pravu: H. Fasching, Schiedsgericht und Schiedsverfahren im östereichischen und im internationalen Recht, Mainz-Wien, 1973, str. 1-2, u švicarskom pravu: M. Glldener, Schveizerisches Zivilprozessrecht, Zürich, 1979, str , T. Rüede-R. Hadenfeldt, Schwizerisches Schiedsgerichtsrecht, Zürich, 1980, str. 3., H.U. Walder-Bohner, Zivilprozessrecht, Zürich,

2 Moje je mišljenje da se termin privatni sud može rabiti uvjetno, jer taj sud proizvodi pravne učinke koji imaju iste posljedice kao što je to i državni sud. Kada se govori o povijesnom arbitražnom sudovanju, poznato je da se arbitražno rješavanje sporova koristilo u povijesti i prije nego što su nastali pisani zakoni ili što su ustanovljeni formalni sudovi. Jedan od razloga je i taj što arbitraža jamči tajnost postupka i prilagodljivost arbitražnog postupka pravilima koja određuju stranke Vrste arbitraže a) po načinu organiziranja: - institucionalne - ad hoc Institucionalne arbitraže su oni arbitražni sudovi koje u okviru već postojeće organizacije koja ih je utemeljila rješavaju sporove među strankama. 4 Te arbitraže imaju svoje organe, kao što je u pravilu lista arbitara, tajništvo, tajnik arbitraže, administrativni aparat. Posebice je bitno istaknuti da se pri tim arbitražama formira i nastaje određena arbitražna praksa i to od odluka koje je donio taj sud, tako da buduće stranke u arbitražnom postupku mogu na neki način već biti upoznate s praksom toga suda u odnosu na spor koji se rješava pred arbitražom. Ad hoc arbitraže su oni arbitražni sudovi koji ih neki autori nazivaju prigodnima. 5 Potrebno je napomenuti da takvi arbitražni sudovi prestaju funkcionirati onog momenta kada odluče o sporu koji je pred njih iznešen. Kako bi se ipak i pred tim arbitražnim sudovima, na neki način, unificirala pravila po kojima se vode ti arbitražni postupci, Generalna skupština UN na 31. redovitom zasjedanju, 15. prosinca godine, donijela je rezoluciju o arbitražnim pravilima pod nazivom Arbitražna pravila Komisije Ujedinjenih Naroda za međunarodno trgovačko pravo A. P. UNCITRAL. Istom rezolucijom je preporučila 1983, str Stojan Cigoj: Značilnosti in viri mednarodne trgovinske arbitraže, u: Združeno delo, Ljubljana, 1987, broj 1, str A. Goldštajn-S. Triva, Međunarodna trgovačka arbitraža, Zagreb, 1987, str. 13, D. Babić: Arbitraža u inozemstvu u sporovima bez međunarodnog obilježja, Pravo i porezi, 11/2006, str. 51, L. Ude, o.c. str Triva-Dika, o. c., str. 857, K. Sajko: Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s međunarodnim obilježjem, Privreda i pravo, 3-4/1994, Zagreb, str. 335, Milijan Sesar: Verfahrensordnung des ständigen Schiedsgerichts bei der kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem Bezug (Zagreber Vorschrirten), Recht in a Ost und West, Zeitschrirt für Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2, 15, Februar, 41 Jahrgang, Freie Universität, Berlin. 5 H. Fasching, o. c. str. 4, K. H. Schwab, o.c. str. 5, M. Sesar: Pravilnik o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka pravila, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str

3 upotrebu tih arbitražnih pravila te naredila Generalnom tajniku da se založi za što šire prihvaćanje ovih pravila. b) po vrsti sporova: - opće Opće arbitraže rješavaju sve vrste sporova. Kako se općim arbitražama nema potrebe navoditi njihove karakteristike, dovoljno je samo kazati da se pred tim arbitražnim sudovima mogu voditi sve vrste sporova bez obzira na specifičnost i predmete spora. 6 - specijalizirane Specijalizirane arbitraže rješavaju sporove iz određenog trgovačkog područja. One su razvijene u pojedinim trgovačkim strukama, najčešće su organizirane kao institucionalne arbitraže pri različitim trgovačkim udruženjima. 7 Prednost je specijaliziranih arbitraža što u njima sudjeluju kao suci specijalisti za određene sporove. Neke od specijaliziranih arbitraža se npr. bave sporovima iz prometa žitaricama, prehrambenim artiklima, montažu, gradnju i završne radove kuća, npr. njemačko udruženje za proizvodnju i preradu jaja, njemačko udruženje za trgovinu na veliko uljem, mašću i proizvodima od ulja, trgovačko udruženje za promet vlaknima i vlasima, arbitražni sud pri gospodarskoj komori Hamburg, udruženje za klima uređaje, grijanje i sanitarije, udruženje u trgovini kavom, udruženje hamburških uvoznika kave, agenti i menadžeri, udruženje za trgovinu kaučukom, udruženje u prometu neprerađenog kakaoa, udruženje za uvoznika na veliko smola i proizvoda od laka, njemačko udruženje za promet drva za gradnju kuća, itd. Sve prije navedene djelatnosti rješavaju sporove u prvom redu pred specijaliziranim arbitražama za tu djelatnost. Kao što sam istaknuo, prednost im je u izričitoj specijalizaciji u svakom pogledu u odnosu na druge arbitražne sudove. c) po tomu čije sporove rješavaju dijele se na: - međunarodne Međunarodne arbitraže su oni međunarodni sporovi pred kojima u postupku sudjeluju stranke koje imaju sjedište u različitim državama u momentu zaključivanja ugovora o arbitražnom sudovanju. Dakle, elemenat sjedišta stranaka s određenim varijacijama, jer to može biti i mjesto u kojem treba biti izvršen neki od bitnih poslova iz arbitražnog ugovora, ili ako su se stranke izričito sporazumjele da se predmet arbitražnog ugovora odnosi na više 6 A. Goldštajn, Međunarodna trgovačka arbitraža, Zagreb, 1976, str. 9 Stojan Cigoj, Mednarodna arbitražna razmerja, Ljubljana, 1974, str. 41. i A. Goldštajn, o.c., str. 9. 3

4 zemalja, to su sve elementi na temelju kojih se određuje je li određeni arbitražni postupak s međunarodnim elementom. 8 Potrebito je istaknuti da se u međunarodnim arbitražama ne radi o organizacijskom pristupu, nego samo o funkcionalnom pristupu. 9 Kako bi koliko-toliko unificirala pravila po kojima se vodi, u prvom redu pred institucionalnom međunarodnom arbitražom arbitražni postupak, Komisija UN međunarodno trgovačko pravo dana 21. lipnja je donijela model Model-Zakon UNCITRAL o Međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (MZ UNCITRAL). - nacionalne Nacionalne arbitraže su one arbitraže koje vode arbitražne postupke između stranaka koje pripadaju istoj državi, odnosno imaju sjedište u državi u kojoj se vodi arbitraža. U pravilu se osnivaju pred nadležnim gospodarskim komorama pojedine države, imaju domaće arbitražne suce, primjenjuje se domaće materijalno i procesno pravo. 3. Osnovne karakteristike arbitraže - arbitre biraju same stranke Dakle, jedna od najvažnijih karakteristika arbitraže je da same stranke biraju arbitre, ili direktno, ili na način da imenuju ovlaštenika za imenovanje arbitara, što znači da u svakom slučaju imaju važan i odlučujući utjecaj na to tko su arbitražni suci. To su sigurno osobe od njihovog povjerenja, i osobe izrazito specijalizirane za predmet spora koji je nastao. Oni arbitražni sudovi koji imaju liste arbitara tu listu imaju u pravilu samo kao sugestiju izbora, ali uz napomenu da to nije obveza imenovati suca sa te liste. - primjenjuje se materijalno pravo koje one odrede Arbitražne stranke mogu odrediti i određuju koje će se materijalno pravo primijeniti u njihovom sporu, jer je i to jedan od razloga upućivanja na arbitražu a ne na državni sud. - primjenjuje se procesno pravo koje stranke odrede Izuzetno je važno istaknuti da stranke mogu odlučivati i o tomu koje će se procesno pravo upotrijebiti u arbitražnom postupku. To znači da su i tome autonomne, jer je i postupak jedan od razloga za odlučivanje stranaka za arbitražu. To npr. mogu biti određeni pravilnici koji su 8 Pobliže o načinu utvrđivanja kada je arbitraža međunarodna vidi u članku 1/3 MZ UNCITRAL. Prema određenim mišljenjima, način na koji MZ UNCITRAL određuje međunarodnost arbitraža je dosta širok. Tako A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str , D. Babić: Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu, u: Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 56 (1) 49-84/2006, str , K. Sajko: Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog arbitražnog prava, Pravo i porezi, 4/2004, str A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str

5 važeći u postupcima pred određenim arbitražama i to u prvom redu pred institucionalnim arbitražama ili, npr., odgovarajući zakonski propisi građanskog procesnog prava u određenim državama, ili za institucionalne arbitraže, a posebice za ad hoc arbitraže koje, kao što je poznato, nemaju svoje organe pa tako niti svoje pravilnike. Potrebito je istaknuti da se pojedini instituti iz određenih zakona procesnog prava također mogu koristiti u arbitražnom postupku. - postupak je jednostupanjski Jedna od važnih karakteristika arbitraže je da je u pravilu postupak jednostupanjski i da su izuzeci izuzetaka kada se u arbitražnom postupku predviđa dvostupanjsko sudovanje. Stranke se i odlučuju za arbitražu da bi što prije okončali spor između njih, u pravilu prihvaćajući prvostupanjsku arbitražnu odluku izjednačujući je s pravomoćnom sudskom presudom. - nejavnost suđenja Jedan od važnih, ili najvažnijih razloga za odlučivanje stranaka da im se riješi arbitražom njihov spor je i taj što u arbitražnom postupku nema javnosti. Naime, polazi se od pretpostavke kako bi javnost u arbitražnom postupku mogla ugroziti poslovni i svaki drugi ugled stranaka koje se spore u arbitražnom postupku. Čak samo objavljivanje odluka arbitražnog suda, u prvom redu kada se radi o institucionalnim arbitražama, može biti realizirano uz izričiti pristanak stranaka i uz dopuštenje predsjednika toga arbitražnog suda. - suđenje se odvija izvan državnog ili drugog aparata U arbitražnom postupku nema sudjelovanja, ili je to svedeno na najmanju moguću mjeru, uplitanja državnih organa i državnog suda. I to je jedan od razloga odlučivanja stranaka za arbitražno sudovanje. Naime, stranke su upravo željele izbjeći intervenciju državnih organa ili državnog suda odlučujući se za arbitražu. Postoje određene mogućnosti uplitanja suda u arbitražni postupak koje su minimalne, a očituju se na primjeru zamolnicama, preslušavanju svjedoka, pobijanja arbitražne odluke, vrlo rijetko imenovanje suca državnog suda za arbitra, itd. - među stranka postoji odnos kooperacije Nema arbitraže ako se o tomu nisu sporazumjele obje stranke u sporu. Taj sporazum mora biti pisan. Jedna od poznatih rečenica za arbitražu je ta po kojoj se stranke upuštajući se u arbitražu otprilike slažu s onom rečenicom da se odlučuju za arbitražu kad su sigurne da svaka stranka neće sve izgubiti, ali niti sve dobiti. 5

6 Odlučuju se za arbitražu stoga što su sigurne da će u rješavanju njihovog spora sudjelovati specijalizirani suci, suci njihovoga povjerenja, da će odluka biti donešena brzo, u pravilu na tu odluku nema žalbe, da je postupak tajan, itd. - brzina postupanja Kao što je prije istaknuto, jedan od najvažnijih razloga za arbitražu je brzina postupanja. Naime, sporost u parničnom sudovanju nije karakteristika pojedine države, nego je to u biti zajedničko za puno svjetskih pravnih sustava. Idealno mjesto za brzo rješenje spora je arbitraža. U njoj nema puno formalnosti, kao što je prije istaknuto, postoji kooperacija stranaka, čak se može odluka donijeti i bez održavanja glavne rasprave, samo na temelju spisa. Nema duge procedure u otpremanju pismena, itd. - veća stručnost u odlučivanju, jer se arbitri biraju iz područja o kojima odlučuje arbitraža Kao što je prije istaknuto, u arbitražnom postupku sudjeluju suci koji imaju više znanja za rješavanje određenih sporova nego što to imaju suci državnog suda. Ta specijalizacija ide do razine, kao što je prije istaknuto, da postoje specijalizirani suci, npr. za sporove koji nastaju iz prometa vlaknima i vlasima, prometa klima uređaja, grijanja i sanitarija, itd. Ta specijalizacija sudaca daje jamstvo da će odluka biti pravična i pravedna, pa i to proizvodi posljedice koje kažu da stranke unaprijed prihvaćaju da takva odluka bude kao pravomoćna sudska presuda. 4. Arbitražni ugovor Nadležnost arbitraže za rješavanje spora može se ugovoriti odmah kod zaključivanja određenog poslovnog odnosa, dakle, prije nastanka spora, ili naknadno kada spor nastane. Arbitražni ugovor predstavlja sporazum među strankama da će eventualni nastali spor ili spor koji je već nastao, riješiti pred institucionalnom ili ad hoc arbitražom. Spor je nastao ili će nastati ali se uvijek radi o budućem postupku pred arbitražom. Kod pravnih autora postavljaju se dileme o pravnoj prirodi i pravnom učinku arbitražnog ugovora. Prema jednima prevladava mišljenje da arbitražni ugovor ima građansko-pravni učinak, te da se može pobijati kao i svaki drugi građansko-pravni ugovor. 10 Međutim u švicarskom i austrijskom pravu drži se da arbitražni sporazum ima procesnopravni učinak, a prema njemačkom pravu ima autora koji tvrde da arbitražni 10 Tako A. Goldštajn, MTA, 1975, str , tako i Ž. Borić, o.c., str. 95,. S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868., L. Ude, o.c., str

7 sporazum ima isključivo materijalni učinak, a postoje mišljenja da imaju isključivo procesnopravni učinak i mišljenja da imaju i procesnopravni i materijalni učinak. 11 Dakle, ugovorom o arbitražnom sudovanju isključuje se nadležnost za suđenje državnog suda, a eventualno spor koji može nastati ili je već nastao daje se na rješavanje sucu pojedincu ili više arbitara ili čak (prema njemačkom pravu) i određenoj pravnoj osobi koja donosi odluku u arbitražnom postupku. Postoje dva načina zaključenja arbitražnog ugovora i to: arbitražni ugovor i kompromisorna klauzula. Arbitražni ugovor se zaključuje nakon nastanka spora i to je samostalni ugovor o arbitražnom sudovanju, a može se odnositi i prije nastanka spora. 12 Postoji ipak određena prednost kompromisa, dakle, arbitražnog ugovora koji se zaključuje nakon nastanka spora kada se radi o ad hoc arbitraži. Tada je porebito unijeti niz odrednica koje se odnose na ad hoc arbitražu, za razliku od institucionalne arbitraže u kojoj su mnoge stvari poznate, jer institucionalna arbitraža ima svoje organe. Moje je mišljenje kada se nakon nastanka spora ugovara ad hoc arbitraža da je u taj sporazum potrebito unijeti imena sudaca, točno odrediti ad hoc arbitražu, sjedište vijeća itd. Kompromisorna klauzula, kao arbitražni ugovor, zaključuje se prije nego što je spor nastao, bilo kao samostalni ugovor ili kao sastavni dio temeljnog građanskopravnog ugovora. 13 Kompromisorna klauzula na koji god način da je zaključena u glavnom ugovoru ili izvan glavnog ugovora uvijek ima poseban status u odnosu na temeljni građanskopravni ugovor koji regulira pravni odnos čiji se spor rješava pred arbitražom. U tom se slučaju radi o potpuno odvojena dva ugovora pa se u tom smislu kompromisornoj klauzuli prizanaje potpuno autonoman status. 14 Ovdje je potrebito napomenuti da se kompromisorna klauzula mora odnositi na poznati pravni odnos i na eventualno naknadno nastali pravni spor. U suprotnom, arbitražni ugovor nema pravni učinak. 15 Arbitražni ugovor i kompromisorna klauzula moraju biti zaključeni u pisanom obliku gdje su jasno vidljivi potpisi stranaka U švicarskom pravu: H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 502, H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, Kommentar zur Zürcherischen Zivilprozessordnung, Zürich, 1976, str. 445, M. Guldener, o. c., str. 601, u austrijskom pravu: H. Fasching, o.c., str. 9. Kako sam rekao, u njemačkom pravu postoje različita mišljenja o naravi arbitražnog sporazuma. Tako G. Henn, o.c., str. 4-5, A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 54. Stoga mislim da nije potpuno ispravno mišljenje u K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 15, po kojemu se isključivo misli da arbitražni ugovor ima samo materijalno-pravni učinak o procesnim pitanjima. 12 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 19, član 178/3 ŠZMPP, H. Sträuli-G. Messmer-G. Wiget, o.c., str Vidi članak DZPO, članak 577/2 ÖZPO. 16 Tako A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 17. S. Triva-M. Dika, o.c., str

8 Međutim, postoje određena rješenja koja prihvaćaju dogovor o arbitražnom sudovanju i kada nije potpisan ugovor u pisanom obliku. To se odnosi na situaciju kada upuštanje u glavnu raspravu presumira da postoji obostrana volja stranaka da se riješi spor arbitražom. 17 Postoji i drugo mišljenje da se u arbitražnom postupku između određenih kategorija i zanimanja stranaka ne traži pisani sporazum. 18 Postoje i određena mišljenja po kojima dobijanje tužbe za arbitražni postupak, ako se u odgovoru na tužbu ne porekne nadležnost arbitražnog suda da se drži da su obje stranke prihvatile arbitražno sudovanje. Postoje dva dijela arbitražnog sporazuma i to: - obvezatni i - fakultativni. U obvezatni sadržaj arbitražnog sporazuma svakako ulazi jasno izražena volja stranaka da kroz određeni arbitražni sud riješi jednu ili više parnica u sporu koji mogu nastati ili su već nastali iz točno određenog pravnog odnosa. 19 Po nekim autorima u obvezne sastojke arbitražnog ugovora ulaze i precizne odredbe kao što je to oznaka stranaka, točan naziv sudaca. 20 Kada govorimo o fakultativnim elementima arbitražnog ugovora, onda se tu ubrajaju odredbe o pogledu na arbitražni postupak, posebno o primjeni inozemnog materijalnog prava, odredbe s obzirom na sjedište arbitražnog vijeća, odredbe o načinu imenovanja arbitražnih sudaca, odredbe o polaganju predujma za troškove, u nekim slučajevima odredbe o angažiranju državnog suda u postupku u kojemu se procjenjuje nadležnost državnog suda s obzirom na sjedište arbitražnog vijeća. 21 Dosta elemenata koji se uzimaju kao fakultativni sastojci arbitražnog ugovora kada se govori o institucionalnim arbitražama postaju obvezatni sastojci arbitražnog ugovora kada se govori o ad hoc arbitražama (kao npr. za slučaj kada se određuje sjedište arbitražnog vijeća). Naime, ne možemo zaboraviti da institucionalna arbitraža ima već niz elemenata koji su određeni samim formiranjem institucionalne arbitraže. L. Ude, o.c., str U njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str , G. Henn, o.c., str , A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 67, članak 1/1 AP UNCITRAL i čl. 7/2 MZ UNCITRAL. 17 Vidi članak 1027/1 DZPO. 18 Tako npr. po mišljenju T. Groosa, o.c., str U njemačkoj pravu je zauzeta praksa ako su npr. obje stranke trgovci da nije niti potreban pisani sporazum o arbitražnom sudovanju. 19 Neki švicarski kantoni izričito traže da u arbitražnom sporazumu mora biti točno zanačen određeni postupak, dakle, ne uzima se kao generalna odrednica isti pravni posao, nego sa svim karakteristikama određeni spor, dakle, pobliže označenje, M. Guldener, o.c., str T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str Tako G. Henn, o.c,, str , T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str , A. Goldštajn, MTA, 1976, str

9 Institucionalni arbitražni sudovi u pravilu imaju odgovarajuće arbitražne klauzule čije unošenje u ugovor na jasan način određuju nadležnost toga arbitražnog suda i pomaže strankama da na nedvojben način utvrde nadležnost upravo toga suda. - prestanak važenja ugovora o arbitražnom sudovanju Razlozi prestanka ugovora o arbitražnom sudovanju mogu se svrstati u tri grupe. Prva grupa je kada se stranke mogu u svakom momentu sporazumjeti da prestaje važiti ugovor o arbitražnom sudovanju i to prije postupka, u arbitražnom postupku, po traženju poništenja arbitražne odluke, sve dok arbitražna odluka ne stupi na pravnu snagu. 22 Druga grupa razloga kada arbitražni ugovor prestaje postojati je kada se ispuni ugovorna svrha. Dakle, kada se donese presuda, međupresuda, djelomična itd. ili da se u postupku zaključi nagodba. Treća grupa razloga za prestanak arbitražnog ugovora je određeni nedostatak u arbitražnom postupku bilo da se očituje tako da se na vrijeme ne imenuju arbitražni suci, nastajanju okolnosti kod sudaca u arbitražnom postupku da ne mogu voditi postupak ili nastajanje određenih okolnosti u postupku kao npr. ako se o predmetu spora u arbitražnom postupku za vrijeme toga postupka donese odluka o istoj stvari pred državnim sudom. 5. Arbitražna odluka Arbitražna odluka među strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja. U većini slučajeva arbitražni postupak završava donošenjem arbitražne odluke. Ta arbitražna odluka ima među strankama snagu pravomoćne sudske odluke, pa u pravilu, protiv te odluke nije dopuštena žalba. Na kraju arbitražnog postupka može se donijeti i djelomična odluka, međuodluka, privremena i naravno konačna odluka. Ta odluka mora biti u pisanom obliku. Odluku mora potpisati većina arbitara koji su sudjelovali u glasovanju, obično se donosi većinom, a ponekad i kvalificiranom većinom. Ta rješidba može ali i ne mora sadržavati pojašnjenje. Arbitražna odluka se deponira ili u arbitražnom sudu, ako se radi o institucionalnoj arbitraži ili kod državnog suda koji je stvarno i mjesno nadležan prema sjedištu arbitražnog vijeća, ako se radi o ad hoc arbitraži. 22 U švicarskom pravu H. Strüulli-G. Mesmer-F. Wiget, o.c., str. 449, T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str.83, H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 503, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str , u njemačkom pravu A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 83, K.H. Schwab, o.c.,str. 51, G.Henn, o.c., str. 43, uz napomenu da ugovor pod određenim uvjetima može prestati i jednostranom izjavom volje. 9

10 Te se odluke ne objavljuju, ako se to čini, onda je to obično bez oznake stranaka u postupku, uz dopuštenje stranaka u postupku. Ovrha se provodi pred državnim sudom, na te odluke klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti stavlja ili sud koji je tu odluku donio ili, što je češći slučaj, državni sud. Pod određenim uvjetima arbitražna odluka donešena u stranoj državi može se ovršiti u drugoj državi. DIO II. ARBITRAŽNI POSTUPAK 1. Mjesto odlučivanja arbitraže Mjesto odlučivanja usmene rasprave pred arbitražom je u pravilu sjedište arbitraže, ali se dozvoljava mogućnost da se rasprava održi i u drugom mjestu ako je to svrsishodno i ako to zatraže stranke ili arbitri. Kada se govori o sjedištu arbitraže misli se na mjesto gdje arbitri trebaju donijeti odluku. Određivanje toga mjesta u međunarodnom trgovačkom pravu treba posvetiti najveću pažnju. 23 To je posebice bitno ako se uzme u obzir da arbitraža nigdje nije locirana, nema svoga lex fori i nema svoga centra prava. 24 Potrebno je istaknuti da se pod sjedištem arbitraže u smislu donošenja odluke podrazumijeva sjedište arbitražnog vijeća u konkretnom sporu u kojemu se vodi arbitražni postupak, za razliku od sjedišta arbitraže u širem smislu pod kojim se podrazumijeva mjesto stalnih organa institucionalnih arbitraža. Mjesto arbitraže određuju ili stranke, ako toga sporazuma nema, sam arbitražni sud. Mjesto arbitraže se može ali ne mora poklapati sa mjestom sjedišta institucionalne arbitraže. Kad same stranke određuju sjedište arbitražnog vijeća i prema švicarskom i prema njemačkom pravu su u tomu potpuno autonomne. 25 Po nekim rješenjima kada nije poznato sjedište arbitražnog suda i ako se ono ne može utvrditi, nadležan je onaj arbitražni sud koji ima sjedište u mjestu u kojemu se nalazi sjedište 23 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 22, A. Goldštajn, o.c.,str Stojan Cigoj, o.c., str H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, o.c., str. 440., Hans Ulrich Walder-Bohner, o.c., str , Maks Guldener, o.c., str , Peter Schlosser, Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit, Tübingen, 1975, str

11 državnoga suda koji bi bio nadležan za rješavanje spora da nije zaključen ugovor o arbitražnom sudovanju. 26 Razlikuju se tri načina sjedišta arbitražnog vijeća i to jedan od načina je kad sam pravilnik pojedinog stalnog arbitražnog suda određuje i sjedište arbitražnog vijeća koje se podudara sa sjedištem stalnih organa toga stalnoga arbitražnoga suda, i tada stranke ne mogu mijenjati sjedište arbitražnoga vijeća. Drugi način je određivanje sjedišta arbitražnoga vijeća ili u sjedištu same arbitraže ili izvan sjedišta arbitraže, pa čak i u inozemstvu. Treći i najliberalniji način određivanja sjedišta arbitražnoga vijeća je da se strankama određuje da one same odrede sjedište arbitražnoga vijeća za svaki slučaj ili to čini sam arbitražni sud. Posljedice određivanja sjedišta arbitražnog vijeća mogu se podijeliti u dvije grupe. Jedna grupa posljedica odnosi se na određene radnje koje provodi državni sud u arbitražnom postupku, a taj se sud mjesto određuje prema mjestu sjedišta državnog suda koji bi bio nadležan da nije zaključen ugovor o arbitraži. Druga grupa posljedica su one koje se također odnose na određeni arbitražni postupak, a proizvod su pravnih posljedica koje se također određuju prema sjedištu arbitražnog vijeća. 2. Jezik na kojemu se vodi postupak Ako nije drugačije ugovoreno, jezik na kojemu se vodi postupak je službeni jezik u sjedištu arbitraže, jezik na kojemu se vodi postupak utječe na izbor arbitara, zastupnika stranaka itd. Pravilo je da se u arbitražnom postupku upotrebljava jezik kojim se govori u sjedištu arbitraže. Drugačija varijanta dovodi do povećavanja troškova postupka. Korištenje jezika u arbitraži se određuje na dva načina. Jedan je način kada same stranke određuju koji će se jezik koristiti u arbitražnom postupku, a drugi je način kada nema sporazuma stranaka da o jeziku koji se koristi pred arbitražnim sudom odlučuje taj arbitražni sud. U praksi jezik najčešće određuju stranke. Takvo je rješenje prihvaćeno u švicarskom, austrijskom i njemačkom arbitražnom pravu Tako rješenje preuzima i članak 2. KKZ, slične odredbe ne sadrži ZPP, DZPO, OZPO, što znači da odgovarajući zakoni ne predviđaju utvrđivanje sjedišta arbitraže izvan sporazuma stranaka ili arbitražnog suda ili možda trećih. 27 Hans Fasching, Schiedsgericht und Schiedsverfahren in österreichischen und im internationalen Recht, Wien, 1973, str. 105., Adolf Baumbach-Karl Heinz Schwab, Schiedsgerichtsbarkeit, München und Berlin, 11

12 Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o jeziku moguće je da ugovore korištenje dva jezika u arbitražnom postupku i to jedan jezik za arbitražnu odluku, a drugi jezik za vođenje postupka i obavijesti strankama. 28 Jezik koji se koristi u arbitražnom postupku određuju ili stranke ili sam arbitražni sud prema okolnostima spora i prema slobodnom uvjerenju arbitražnog suda. Jedno od osnovih načela koji se koristi u arbitražnom postupku da ni jedna stranka ne može biti oštećena radi neznanja jezika na kojemu se vodi taj postupak. Arbitražni sudovi dozvoljavaju dostavu dokumenta s prijevodom, angažiranju prevoditelja itd. 3. Pokretanje postupka podnošenje tužbe Prema odredbi čl. 21. MZ UNCITRAL arbitražni postupak počinje onog dana kad tuženik primi zahtjev da se taj spor iznese pred arbitražu, ako se stranke nisu drugačije sporazumjele. Arbitražni postupak se pokreće na najmanje tri moguća načina. To je podnošenje tužbe, što je i najčešće, dostavljanje izvješća tuženiku i prijedlogom ili zahtjevom za pokretanje arbitražnog postupka. Podnošenje tužbe odmah pri pokretanju arbitražnog postupka je najčešći način, pa je zato i najbitnije pojasniti sadržaj tužbe u arbitražnom postupku. Odgovarajući nacionalni zakoni koji reguliraju materiju arbitražnog sudovanja nemaju, u pravilu, odredbe o sadržaju arbitražne tužbe, nego upućuju na odgovarajuće propise koji reguliraju podnošenje tužbe pred državnim sudom. 29 U većini slučajeva pravilnici pojedinih arbitražnih sudova propisuju što tužba treba sadržavati. To svakako mora biti jasan tužbeni zahtjev, jasno istaknut, te da se bez problema može ovršiti. To znači da arbitražna tužba mora sadržavati oznake stranaka, dokaze o zaključenom arbitražnom sporazumu, dokaze o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, prijedlog kako tužitelj traži da se spor riješi i određivanje vrijednosti spora. U tom dijelu imamo gotovo identična rješenja u hrvatskom, njemačkom, austrijskom i švicarskom pravu. 1960, str Vidi članak 17/1 AP UNCITRAL, članak 22/1 MZ UNCITRAL, članak 1034/2 DZPO. 28 J. Sekolec, o.c., str Tako DZPO, ÖZPO, ZZPO, H. Sikirić: Prisilna pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno pravo u međunarodnoj arbitraži, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1/1999, str

13 U odnosu na formu tužbe, u pravilu, ne postoji nikakva vezanost. Tužba se može podnijeti pisanim putem, ali i usmeno na protokol arbitražnog suda, ako se radi o institucionalnim arbitražama. Najvažnije je da tužbeni zahtjev bude na jasan način istaknut. 30 Takvo rješenje prihvaća u potpunosti njemačko i austrijsko pravo. Međutim, ipak se mora istaknuti da većina pravilnika predviđa pisano podnošenje tužbe. Mogućnost pokretanja arbitražnog postupka obaviješću o arbitraži tuženiku predviđena je u članku 3/1 AP UNCITRAL. Treći način je obavijest. Sadržaj te obavijesti može biti obvezatan i fakultativan. Obvezatan sadržaj je iznešen jasan zahtjev da se spor iznese pred arbitražu, imena i adrese stranaka, upućivanje na arbitražnu klauzulu ili poseban ugovor o arbitraži na koji se stranka poziva, naznaku ugovora iz kojega je i u vezi s kojim je spor nastao, opću prirodu tužbe, ili naznaku novčanog iznosa koja se traži. Treći način pokretanja arbitražnog postupka je prijedlog za pokretanje toga postupka. Razlika je u tomu što se prijedlog dostavlja organima instiucionalnih arbitraža i od dana prijema toga prijedloga teku sve pravne posljedice. Zapravo, temeljna razlika između prijedloga za pokretanje arbitražnog postupka i obavijesti za pokretanje arbitražnog postupka je ta da se prijedlog dostavlja direktno arbitraži, a obavijest o pokretanju arbitražnog postupka dostavlja se direktno tuženiku. Postoje tri momenta kad počinje arbitražni postupak. To je momenat kada tuženik primi obavijest od tužitelja o pokretanju arbitražnog postupka, momenat primitak obavijesti ili poziva tuženiku za imenovanje svoga arbitražnog suca, te najčešći momenat, kada tužba ili prijedlog za pokretanje arbitražnog postupka dođe pred arbitražu. Može se reći da podnošenje arbitražne tužbe arbitraži proizvodi iste pravne učinke kao i podnošenje tužbe državnom sudu. To je uobičajena praksa u hrvatskom, austrijskom i švicarskom pravu. Tu su u prvom redu materijalnopravne posljedice kao što su prekidanje rokova zastare, izbor alternativnih obveza, isplata kamata itd. 30 P. Schlosser, o.c., str , A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str

14 4. Protutužba Tuženik može podnijeti protutužbu odmah po odgovoru na tužbu, ili kasnije tijekom arbitražnog postupka ako protutužba proistječe iz istog ugovora ili na temelju zahtjeva za prebijanje koji proistječe iz istog ugovora. To je samostalni zahtjev koji tuženik podnosi u istom arbitražnom postupku i o tom zahtjevu sud odlučuje arbitražnom odlukom. U većini pravnih sustava i u arbitražnom postupku dopušteno je podnošenje protutužbe. Za to se traže dva uvjeta i to da je predmet protutužbe obuhvaćen arbitražnim sporazumom, te da se radi o istom pravnom odnosu. Ovdje je potrebito također istaknuti da podnošenje protutužbe ne znači negiranje tužbe, nego je to samostalni zahtjev koji se iznosi pred arbitražni sud. Protutužba se može podnijeti u tri vremenska perioda i to najkasnije u ostavljenom roku za odgovor na tužbu, druga mogućnost je podnošenje protutužbe do zaključenja rasprave i treći koji kombinira prva dva i to tako da se predviđa da se protutužba podnosi najkasnije s odgovorom na tužbu, ali se taj rok može produžiti i ako arbitraža procjeni da za to postoje valjani razlozi. Najprihvatljivije rješenje je da se protutužba može podnijeti odmah s odgovorom na tužbu, radi bržeg i efikasnijeg rješavanja arbitražnog spora. 5. Odgovor na tužbu Po primitku tužbe arbitraža je šalje tuženiku na odgovor pozivajući ga da u određenom roku dostavi odgovor s pozivom da se posebno očituje na činjenice na kojima se zasniva službeni zahtjev, sporna pitanja i tužbeni zahtjev. Pitanje odgovora na tužbu u arbitražnom postupku uglavnom se propisuje pravilnicima odgovarajućih arbitražnih sudova. U pravilu ti pravilnici predviđaju mogućnost podnošenja odgovora na tužbu i obvezu dostavljanja tužbe tuženiku na odgovor. 31 Dostava tužbe na odgovor, u postupku pred institucionalnim arbitražama, vrši se preko organa tih arbitraža, dok se u postupku pred ad hoc arbitražama tužba dostavlja direktno tuženiku, i ta se dostava tužbe može tumačiti kao poziv za podnošenje odgovora na tužbu, ali 31 Vidi članak 4/3 i članak 15/1 PDASCHD, članak 31. PA Zürich, članak 23. MZ UNCITRAL, članak 19. AP UNCITRAL, članak 22. PVTA, 42 PASL, itd. 14

15 postoji i druga mogućnost kada već formirano arbitražno vijeće pred ad hoc arbitražom dostavlja tužbu tuženiku s pozivom da na tužbu odgovori. Ako se pogleda rok za odgovor na tužbu tu postoje različita rješenja od tri dana, jednoga ili dva tjedna, 15 dana, 30 dana itd. 32 One odgovore na tužbu koji dođu i izvan zadanoga roka također treba uzeti u postupak. Članak 19/1 AP UNCITRAL sadrži efikasno rješenje koje regulira dostavljanje odgovora na tužbu namijenjena u prvom redu ad hoc arbitražama. Prema tim rješenjima arbitraža određuje rok u kojemu tuženik treba odgovoriti na tužbu. Ovdje je posebice potrebito istaknuti kako se radi o pravilima koja su u prvom redu namijenjena ad hoc arbitražama pa je jasno da se arbitraža formira u postupku poslije dostave obavijesti tuženiku o pokretanju arbitražnog postupka, ili direktno dostave tužbe tuženiku. Tužitelj tuženiku direktno dostavlja obavijest o arbitraži ili i obavijest i tužbu zajedno. Nakon toga postupka formira se arbitražno vijeće koje bi tek nakon formiranja, na temelju odredbe članka 19/1 AP UNCITRAL trebalo odrediti rok u kojemu se tuženik treba očitovati na tužbu. Zato mislim da bi bilo dobro da se u slučaju kada tužitelj s obavijesti o arbitraži dostavi tuženiku i tužbu da u određenom roku tuženik dostavi odgovor na tužbu i prije formiranja arbitražnog vijeća tako da arbitražno vijeće već u momentu formiranja ima ispred sebe odgovor na tužbu. Ovakvo bi rješenje doprinjelo bržem i efikasnijem vođenju postupka, a i što boljem odabiru članova arbitražnog vijeća, posebno predsjednika arbitražnog vijeća koji može imati odlučujući utjecaj pri donošenju odluke. Za tuženika je u svakom slučaju dobro da odgovori na tužbu. Većina pravilnika ostavlja na volju tuženiku hoće li ili neće odgovoriti na tužbu. Rijetki su oni pravilnici koji obvezuju tuženika odgovoriti na tužbu. 33 Pravovremeni odgovor na tužbu pomaže da arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac u vrlo ranoj fazi postupka ima točan pregled stanja u spisu, na početku postupka i može brže donijeti arbitražnu odluku. Druga posljedica koja nastaje podnošenjem odgovora na tužbu je ta da se već po primitku odgovora na tužbu može riješiti arbitražni spor. 34 Takvi pravilnici ili predviđaju da se presuda može donijeti na temelju spisa u predmetu, ako stranke izričito ne traže održavanje usmene rasprave, ili u odredbama o vođenju postupka 32 Vidi članak 30. PA Zürich, članak 5/1 PDASCHD. 33 AP UNCITRAL u članku 19/1 reguliraju da je tuženik dužan odgovoriti na tužbu. 34 Vidi članak 22/1 PAB, članak 14/1 PDASCHD, članak 24/1 MZ UNCITRAL, članak 25/1 AB UNCITRAL. 15

16 utvrđuju da se može odlučiti nakon usmene rasprave, ili u slučaju kad nije bilo usmene rasprave onda je potpuno očekivano da se u arbitražnom spisu nalazi i odgovor na tužbu. Jedna od posljedica odgovora na tužbu u arbitražnom postupku je da se na taj način eliminira mogućnost donošenja presude zbog izostanka. Ako tuženik ne odgovori na tužbu, pa to ne učini i u naknadno ostavljenom roku, neki pravilnici imaju odredbu po kojoj se tada zaključuje da tuženik priznaje tužbeni zahtjev i da se odriče prigovora. Najvažnija posljedica koja nastaje u situaciji kada tuženik ne odgovori na tužbu je ta da je tada ispunjen jedan od uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, uz napomenu da moraju biti ispunjeni i ostali kumulativni uvjeti. Ipak većina arbitražnih sustava nema neki rigorozan stav prema tomu je li tuženik odgovorio na tužbu, pa se postupak nastavlja i dalje bez obzira na odgovor na tužbu. 35 Ovdje je također potrebito još jedanput napomenuti kako je dobro imati odgovor na tužbu u što ranijoj fazi postupka, čak i prije formiranja arbitražnog vijeća, jer je nesporno da s odgovorom na tužbu arbitražni suci ili sudac raspolažu potpunijim stanjem stvari u spisu pa to može i utjecati na sastav arbitražnog vijeća ili imenovanje suca pojedinca. Za tuženike je u svakom slučaju dobro odgovoriti na tužbu u arbitražnom postupku, jer to doprinosi njegovoj pravnoj sigurnosti, ali i utječe na najbolje formiranje arbitražnog vijeća, brzinu postupka, smanjenja troškova, povećava efikasnost postupka itd. 6. Izmjene i dopune i povlačenje tužbe ili odgovora na tužbu Prema čl. 20. AP UNCITRAL tijekom arbitražnog postupka može se izmijeniti ili dopuniti tužba ili odgovor na tužbu, uz ograničenje da tako izmijenjena tužba mora ostati u okviru arbitražne klauzule ili arbitražnog ugovora. Pod izmjenom tužbe podrazumijeva se povećanje tužbenog zahtjeva, izmjenu stvarne ili pravne podloge zahtjeva, ili se navode nova sporna pitanja. Izmjena tužbe je u arbitražnom postupku dopuštena u različitim pravnim sustavima. Najvažniji i zapravo jedini uvjet je taj da tako izmijenjena tužba u arbitražnom postupku mora biti pokrivena arbitražnim sporazumom Vidi članak 28/1 AP UNCITRAL, članak 25/2 MZ UNCITRAL, članak 15/1 PDASCHD, članak 22/1 PAB itd. 36 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 132, P. Schlosser, o.c., str , G. Henn, o.c., str. 129, K. H. Schwab, o.c., str , u austrijskom pravu K. Fasching, o.c., str. 101, A. Goldštajn Međunarodna trgovačka arbitraža, o.c., str

17 Pored toga tu se postavljaju još dva problema i to do kojega se momenta može izmijeniti tužba, i drugo pitanje odnos tako promijenjene tužbe i vijeća koje je formirano prije promjene tužbe. Već prije je istaknuto da ne može biti promjene tužbe ako takvu promjenu ne obuhvaća arbitražni sporazum. S druge strane, arbitražnu tužbu je potrebito promijeniti u što ranijoj fazi toga postupka, odnosno odmah nakon što su nastali razlozi za izmjenu tužbe ili odmah nakon što je za te razloge doznao tužitelj. Ipak može se kazati da se izmjena arbitražne tužbe dopušta do okončanja glavne rasprave u tom postupku. 37 Tako npr. AP UNCITRAL u članku 20. i MZ UNCITRAL u članku 23/2 predviđaju rješenje prema kojemu arbitražno vijeće odlučuje o svrsishodnosti i opravdanosti izmjene tužbe u arbitražnom postupku, posebno stoga da se izmjena tužbe ne bi koristila za neopravdano odugovlačenje postupka. I izmjena tužbe se može reflektirati na sastav arbitražnog vijeća, pa je stoga vrlo važno u što ranijoj fazi postupka mijenjati tužbeni zahtjev. S druge strane, izmjena tužbe je mnogo lakše realizirati pred institucionalnom arbitražom, pa je u slučaju potrebe relativno lakše promijeniti čak i arbitražno vijeće. Ako bi to bilo potrebito učiniti kod zaključenja glavne rasprave, tada to stvara dodatne probleme jer je arbitražni postupak zapravo okončan. Izmjena tužbe ima posljedice i na arbitražne troškove, osiguranje dokaza itd. Stranke u arbitražnom postupku također mogu povući tužbeni zahtjev ili odgovor na tužbu. U tom slučaju će arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac postupiti sukladno odgovarajućim pravilnicima po kojima se vodi arbitražni postupak. 7. Izbor arbitra pojedinca ili arbitražnog vijeća AP UNCITRAL predviđa da se imenovanje arbitra pojedinca vrši na prijedlog stranaka sporazumno. Ako stranke ne mogu izvršiti izbor sporazumno, stranke imenuju ovlaštenika za imenovanje arbitara, a ovlaštenik je dužan u roku od 60 dana imenovati arbitra. Arbitraža je toliko dobra koliko su dobri arbitri, 38 zato je potrebito prigodom imenovanja arbitražnih sudaca, postupiti s posebnom pažnjom o izboru pojedinaca, kako bi se spor mogao riješiti na najbolji način. 37 Tako članak 43. PASL, izričito utvrđuje momenat za izmjenu tužbe do okončanja glavne rasprave, a članak 20. AP UNCITRAL i članak 23/2 i članak 16. MTK, isto tijek arbitražnog postupka uz obvezno odobrenje suda za tu dopunu. 38 A. Goldštajn MTA, Zagreb, 1976, str. 16., a prema G. Henn, o.c., str. 101 imenovanje arbitražnog suca je najvažniji čin koji se događa u arbitražnom postupku. 17

18 Većina autora je prihvatila mišljenje prema kojemu samo fizička osoba može biti arbitražni sudac. Zastupam, također, mišljenje da za to postoji niz razloga, kao što su brzina postupanja, efikasnost, lakša organizacija postupka posebice u međudržavnim arbitražnim postupcima itd. S druge strane, u arbitražnom postupku se može osigurati stručnost sudaca kakva se želi, pa nema potrebe angažiranja posebnih instituta ili njihovih organa koji bi bili sudac u arbitražnom postupku. Kada govorimo o arbitražnom postupku stranke sasvim samostalno određuju arbitražne suce, ako se radi o ad hoc arbitražama, a ako se radi o institucionalnim arbitražama ta je suverenost ograničena na listu arbitara koju u pravilu formiraju institucionalne arbitraže, ali uz napomenu da ta lista arbitara nije isključiva. Stranke se odlučuju za arbitražu dobrim dijelom i radi toga koje arbitre mogu angažirati za rješenje njihovoga spora. Ti razlozi su u prvom redu osobna svojstva arbitražnih sudaca kao što je državljanstvo, kao što je stručnost, osobno povjerenje itd. U prvom redu suci moraju imati poslovnu sposobnost, a neki autori upotrebljavaju termin potpune poslovne sposobnosti. 39 Neki zakoni i izričito propisuju poslovnu sposobnost, 40 a u većini zakona se traže isti uvjeti kao i za suca državnog suda. O pitanju poslovne sposobnosti arbitražnih sudaca imamo dosta različitih mišljenja. Poznato je npr. da prema članku 1032/3 DZPO, maloljetnost, gluhoća ili nijemost, te lišenost obavljanja sudačke dužnosti koja je utvrđena sudskom presudom, može biti samo razlogom za traženje izuzeća arbitražnog suca, ali to opet znači da takve osobe mogu biti suci u arbitražnom postupku. To nije sporno ako se takve osobe nalaze na listi arbitražnih sudaca pojedinih institucionalnih arbitraža. Naime vidjeli smo da se stranke mogu sporazumjeti o tomu da se spor riješi i bez održavanja glavne rasprave. To znači da osoba koja je gluha ili nijema sasvim normalno može pročitati spis i glasovati po svojoj savjesti. Osim uvjeta o poslovnoj sposobnosti suca u arbitražnom postupku u različitim pravnim sustavima postoje i ostala ograničenja koja se odnose na sudovanje u arbitražnom postupku. Jedno je kada stranke žele isključivo točno određenu osobu po imenu iz određenog kruga osoba, i time eliminiraju sve okolnosti može li ta osoba biti arbitražni sudac ili ne, ili to prepuštaju ovlašteniku za imenovanje. Kada govorimo o kvalifikacijama arbitražnih sudaca postoje dvije oprečne tendencije. To je u prvom redu činjenica da se osim rijetkih izuzetaka ne propisuje stručna sprema te da se zastupa stav da arbitražni suci ne moraju imati određene kvalifikacije nego samo poslovnu 39 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str Vidi članak 244/c ZZPO. 18

19 sposobnost, i druga tendencija je da su u stvarnosti arbitražni suci u pravilu stručnjaci visokoga ranga, profesori pravnih fakulteta, stručnjaci s područja financija, bankarstva, proizvodnje i prometa određenih proizvoda itd. Ako npr. pogledamo arbitražnu listu sudaca arbitara arbitražnog suda Međunarodne trgovačke komore u Parizu koja sadrži 25 imena, vidjet ćemo da su njih šest profesori pravnih fakulteta u svojim zemljama, ostali su uglavnom predsjednici određenih nacionalnih arbitražnih sudova. Kada govorimo o državljanstvu arbitražnih sudaca, državljanstvo nije smetnja za stjecanje svojstva suca u arbitražnom postupku. Uobičajeno je da u međunarodnim arbitražama svaka stranka imenuje suca svoga državljanstva, a oni zajednički neutralnog predsjednika arbitraže. Kako smo vidjeli prema austrijskom, njemačkom kao i švicarskom pravu, u principu nema ograničenja da strani državljani mogu biti suci u arbitražnom postupku koji se vodi u tim zemljama. 41 Kada se govori o broju arbitražnih sudaca, arbitraža odlučuje ili po sucu pojedincu ili u arbitražnom vijeću. Sudac pojedinac najčešće odlučuje u sporovima male vrijednosti, te ukoliko stranke pripadaju istoj državi. Kada se govori o arbitražnom vijeću potrebito je istaći da ono u pravilu ima tri člana, a rjeđe pet članova, uz dodatak da postoje određeni sustavi koji dopuštaju da arbitražno vijeće može imati i paran broj članova. Sudac pojedinac u arbitražnom postupku se u pravilu angažira kada se radi o sporu do određene vrijednosti, ili kada se radi o sporu između stranaka iste države. Kada se govori o arbitražnom vijeću može se kazati da je arbitražno vijeće danas pravilo u međunarodnim arbitražnim sporovima. U arbitražnom postupku s međunarodnim elementom arbitražno vijeće omogućava komunikaciju i potpunu mogućnost koordinacije između različitih pravnih režima država čije su stranke u sporu uz sve ostale prednosti. 42 Arbitražno vijeće se može sastojati od parnoga i neparnoga broja članova. 43 Kod parnog broja članova arbitražnog vijeća ostavlja se pravo strankama da same odlučuju koliko će biti sudaca u arbitražnom postupku, a ako stranke to ne učinu predviđa se formiranje arbitražnog vijeća od neparnog broja članova. Temeljno pitanje koje se postavlja kod parnog broja članova arbitražnog vijeća je kako donijeti odluku kada se pri glasovanju postigne isti broj glasova. U tom slučaju se imenuje naknadno arbitar (umpire) karakterističan za englesko pravo, pa sam taj sudac donosi odluku o arbitražnom sporu. 41 H. Glatfelder, o.c., str A. Goldštajn, MTA, Zagreb, 1976, str P. Schlosser, o.c., str

20 Drugi način je da se imenuje treći arbitar (tiers arbitre) i za njega je karakteristično da se on priklanja stavu jednoga ili drugoga suca. Sljedeće rješenje da se u slučaju istog broja glasova imenuje treći sudac, ali on sudjeluje samo u glasovanju. Četvrti i najteži način razrješenja situacije koja nastaje kada se u arbitražnom vijeću sastavljenom od parnoga broja glasova u glasovanju postigne isti broj je taj da se tada ugovor o arbitražnom sudovanju stavlja izvan snage, kao što je to npr. u članku 1033/2 DZPO. 44 To znači da su sve radnje koje su do tada poduzete i realizirane u arbitražnom postupku učinjene bez bilo kakve svrhe. Kada se govori o arbitražnom vijeću od neparnog broja članova, može se kazati da je to pravilo arbitražnog sudovanja. Najčešća situacija je da svaka stranka imenuje po jednoga suca, a tako imenovani suci zajedno imenuju predsjednika suda. Odredba o neparnom broju članova u arbitražnom vijeću je vrlo česta u pravilnicima odgovarajućih insticionalnih arbitraža. Neki zakoni to izričito propisuju. 45 Postoji nekoliko prednosti arbitražnog vijeća sastavljenog od neparnog broja članova. U prvom redu predsjednik arbitraže u najvećoj mjeri upravlja postupkom. On je u većini slučajeva osoba iz zemlje u kojoj se vodi arbitražni postupak, što opet znači da najbolje poznaje pravo te zemlje u kojoj se vodi postupak. Vijeće od neparnog broja članova eliminira sve negativnosti koje mogu nastati imenovanjem vijeća od parnog broja članova. Stoga treba biti vrlo oprezan kada se primjenjuju odredbe MZ UNCITRAL, jer je prema članku 10. toga model zakona moguće da se stranke sporazume o formiranju arbitražnog vijeća od parnog broja članova. Najuobičajeniji način imenovanja sudaca i formiranja arbitražnog vijeća je da svaka stranka imenuje po jednoga suca, a tako imenovani suci imenuju trećega predsjednika arbitražnog vijeća. Sam način imenovanja arbitražnih sudaca može se gledati kroz tri načina imenovanja, i to imenovanje već u arbitražnom ugovoru, zatim imenovanje na prijedlog stranaka, te imenovanje arbitražnih sudaca od trećih osoba koje ne sudjeluju u arbitražnom postupku. Manjkavost prvog načina imenovanja je ta što ne pruža najbolju mogućnost izbora sudaca, jer se u trenutku zaključivanja arbitražnog ugovora i ne zna o čemu će se voditi arbitražni postupak, ne zna se kakva je potrebita specijalnost sudaca, pa čak se i ne zna hoće li uopće biti arbitražnog postupka. 44 Vidi A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 87, K. H. Schwab, o.c., str. 55, G. Henn, o.c., str Vidi članak 580. OZPO. 20

21 Po momu mišljenju puno je jednostavnije i bolje imenovati arbitražne suce onda kada spor nastane. Kod institucionalnih arbitraža koje u pravilu imaju svoje liste, imenovanje arbitražnih sudaca je jednostavno i brzo. Liste arbitražnih sudaca donosi nadležni organ one istitucije pri kojoj se nalazi arbitražni sud. Ti suci se nalaze na listi u pravilu četiri godine. Liste su na neki način jamstvo strankama da su suci čija se imena nalaze na tim listama kvalificirani za donošenje odluke u arbitražnom postupku. Međutim postoje negativne karakteristike liste arbitara kao što je sužavanje autonomije stranaka pri izboru arbitražnog suca. Najbolje rješenje imaju oni pravilnici koji dopuštaju i imenovanje sudaca koji nisu na listi arbitara određene institucionalne arbitraže. Tako i stalni arbitražni sud konstituiran pri Hrvatskoj gospodarskoj komori ima svoje liste arbitara i to za sporove s međunarodnim i bez međunarodnog elementa. Neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca je jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen kako bi se arbitražni postupak koji se vodi ili koji je okončan držao valjanim. S jedne strane neovisnost i nepristranost sudaca u arbitražnom postupku je specifična jer suce imenuju stranke. S druge strane, odluka koju donose suci u tom postupku ima snagu odluke donesene pred državnim sudom. Tu neovisnost i nepristranost nije moguće precizno navesti bilo gdje, ali se navode pojedini slučajevi kada njihovo postojanje dovodi u pitanje neovisnost i nepristranost. 46 Tako npr. prema nekim autorima neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca može ugroziti pripadnost suca nekoj stranci ili nekoj religiji koja je suprotna jednoj od stranaka može biti razlogom za izuzeće. 47 Neki autori razlikuju osobnu, stvarnu i pravnu neovisnost. Osobna se ogleda u osobnim karakteristikama sudaca, a stvarna se gleda s aspekta odnosa činjenica da se ipak radi o privatnom sudu ili arbitraži a da posljedice takve odluke proizvode učinke kao i odluka državnog suda. Ugovor između stranaka i arbitražnih sudaca je ugovor kojim se arbitražni suci obvezuju da će sudjelovati u arbitražnom postupku u svojstvu suca u postupku koji teće između stranaka i da će za taj svoj rad u većini slučajeva dobiti i honorar. Po nekim autorima u 46 Pavle Pensa Švicarska nova pravila u međunarodnoj arbitraži, u Međunarodno poslovno pravo, br. 3-4, siječanj-veljača, 1989, Ljubljana, str Pobliže o tomu T. Fasching, o.c., str