Biblioteka alter:ego. Naslov originala Man s Search for Meaning. Prvi put objavio Beacon Press 1959.

Transkript

1

2 Biblioteka alter:ego Naslov originala Man s Search for Meaning Prvi put objavio Beacon Press Copyright Viktor E. Frankl published by arrangement with the Estate of Viktor E. Frankl Prijevod Suzana Keleković Lektura Renata Mihalić Dobrić Urednica Danijela Duvnjak Naslovnica Bee biro Grafičko oblikovanje Ermego, Zagreb Tisak Printera grupa, Sveta Nedelja Za nakladnika Marina Kralj Vidačak Nakladnik Planetopija, Zagreb listopad 2010.

3

4 U sjećanje na moju majku

5 Sadržaj Čovjekovo traganje za smislom Predgovor Predgovor izdanju iz Prvi dio Drugi dio Dodatak Knjige Viktora E. Frankla O autoru Zabilješke

6 Viktor E. Frankl Predgovor Dr. Frankl, psihijatar i pisac, katkad svoje pacijente, koje muči mnoštvo velikih i malih muka, pita: Zašto se ne ubijete? Njihov mu odgovor često nudi smjernice za psihoterapiju: u jednom životu tu je ljubav prema vlastitoj djeci za koju se osoba može uhvatiti; u drugom talent koji se može iskoristiti; u trećem možda samo ostaci sjećanja koje vrijedi sačuvati. Istkati ove tanke niti slomljenog života u čvrsto tkanje smisla i odgovornosti cilj je i izazov logoterapije, Franklove verzije moderne egzistencijalne analize. U svojoj knjizi dr. Frankl opisuje iskustvo koje ga je dovelo do otkrića logoterapije. Kao višegodišnji zatočenik zvjerskih koncentracijskih logora borio se za goli život. Njegovi otac, majka, brat i supruga umrli su u logorima ili su poslani u plinske komore tako da mu je cijela obitelj, osim sestre, nestala u logorima. Kako mu se bez ikakve imovine, uništenih moralnih vrijednosti, dok je patio od gladi, hladnoće i okrutnosti, iz sata u sat iščekujući smrt život mogao učiniti vrijednim spašavanja? Psihijatar koji se osobno suočio s takvom krajnošću, psihijatar je kojeg vrijedi čuti. Ako je itko u stanju sagledati naše ljudsko postojanje mudro i suosjećajno, onda je to on. Riječi dr. Frankla zvuče iskreno jer počivaju na iskustvu predubokom da bi varalo. Ono što ima reći dobiva na težini zbog njegova trenutačna položaja na Medicinskom fakultetu Bečkog sveučilišta i zbog ugleda logoterapijskih klinika koje danas niču u mnogim zemljama po uzoru na njegovu slavnu Neurološku polikliniku u Beču. Ne možemo ne usporediti Franklov pristup teoriji i terapiji s radom njegova prethodnika, Sigmunda Freuda. Oba se liječnika ponajprije bave prirodom neuroza i njihovim liječenjem. Korijen ovih nesretnih poremećaja Freud nalazi u anksioznosti uzrokovanoj konfliktnim i nesvjesnim motivima. Frankl razlikuje nekoliko oblika neuroza i neke od njih (noogene neuroze) dovodi u vezu s nemogućnošću oboljele osobe da u svojem životu pronađe smisao i osjećaj odgovornosti. Freud naglašava frustraciju u spolnom životu; Frankl frustraciju u volji za smislom. U današnjoj Europi dolazi do upadljivog okretanja od Freuda i do sveopćeg prihvaćanja egzistencijalne analize koja ima nekoliko oblika od kojih je jedan i škola logoterapije. Značajka je Franklova tolerantnog nazora da ne pobija Freuda nego spremno gradi na njegovu doprinosu; jednako se tako ne sukobljava ni s ostalim oblicima egzistencijalne terapije nego pozdravlja sličnosti s njima. Ova priča, koliko god da je kratka, vješto je osmišljena i potpuno zaokuplja pozornost. Dvaput sam je pročitao, u jednom dahu, ne mogavši se odvojiti od nje. Negdje oko polovice dr. Frankl uvodi svoju filozofiju logoterapije. Uvodi je tako postupno u

7 Čovjekovo traganje za smislom priču koja teče da čitatelj, tek nakon što pročita knjigu, shvati da se radi o eseju iznimne dubine, a ne samo o još jednom brutalnom prikazu koncentracijskih logora. Čitatelj mnogo nauči iz ovog autobiografskog fragmenta. Nauči što ljudsko biće čini kad iznenada shvati da nema što izgubiti osim smiješno golog života. Franklov opis miješanja osjećaja i apatije potpuno zaokuplja. Najprije u spas priskače hladna i suzdržana radoznalost u vezi vlastite sudbine. Ubrzo pristižu i strategije za to kako sačuvati ono što je preostalo od vlastitog života, iako su izgledi za preživljavanje slabi. Glad, poniženje, strah i silan gnjev zbog nepravde podnošljivijima čine brižno čuvana sjećanja na voljene osobe, vjera, sumoran smisao za humor, pa čak i letimični pogledi na iscjeljujuću ljepotu prirode na drvo ili zalazak sunca. No ovi trenuci utjehe učvršćuju volju za životom samo ako zatvoreniku pomažu da vidi širi smisao svoje naoko besmislene patnje. Ovdje se susrećemo sa središnjom temom egzistencijalizma: živjeti znači patiti, preživjeti znači naći smisao u patnji. Ako život ima svrhu, onda i u patnji i umiranju mora postojati svrha. No nitko drugi čovjeku ne može reći što je ona. Svatko je sam mora pronaći i prihvatiti odgovornost koju mu ona nalaže. Uspije li, nastavit će se razvijati unatoč svim poniženjima. Frankl rado citira Nietzschea: Onaj koji ima ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako. U koncentracijskom logoru svaka okolnost pridonosi tomu da logoraš izgubi oslonac. Ostao je bez svih životnih ciljeva. Preostaje mu samo posljednja ljudska sloboda sposobnost izbora stajališta koje će zauzeti u određenim okolnostima. Ova krajnja sloboda, koju su prepoznali kako drevni stoici tako i moderni egzistencijalisti, u Franklovoj priči poprima presudno značenje. Zatvorenici su bili prosječni ljudi, no neki su barem, izborom da budu dostojni svoje patnje, dokazali da je čovjek sposoban izdignuti se iznad svoje izvanjske sudbine. Autora, kao psihoterapeuta, naravno, zanima kako se ljudima može pomoći da steknu tu specifično ljudsku sposobnost. Kako u pacijentu probuditi osjećaj da je zbog nečega odgovoran za život, ma kako nemile okolnosti bile? Frankl nam nudi potresan opis grupnog terapijskog razgovora koji je održao s ostalim logorašima. Za razliku od mnogih europskih egzistencijalista Frankl nije ni pesimističan ni antireligiozan. Naprotiv, kao pisac koji se potpuno suočava s općom rasprostranjenošću patnje i silama zla, iznenađujuće optimistično gleda na čovjekovu sposobnost da nadiđe težak položaj u kojem se našao i da otkrije odgovarajuću istinu koja će ga voditi. Od srca preporučujem ovu knjižicu zato što je pravi dragulj dramske naracije, usredotočen na najdublje ljudske probleme. Ima književnu i filozofsku vrijednost te služi kao zanimljiv uvod u najznačajniji psihologijski pokret današnjice. Gordon W. Allport 1

8 Viktor E. Frankl Predgovor izdanju iz Ova je knjiga doživjela svoje sedamdeset treće izdanje na engleskom usto što je objavljena još i na devetnaest drugih jezika. A samo su se engleska izdanja prodala u više od dva i pol milijuna primjeraka. To su suhoparne činjenice i vjerojatno su razlog zašto izvjestitelji američkih novina i, osobito, američkih televizijskih postaja, nakon što ih navedu, često započinju svoje intervjue uzvikom: Dr. Frankl, vaša je knjiga postala pravi bestseler što mislite o takvom uspjehu? Na što odgovaram da činjenicu što mi je knjiga bestseler prije svega ne doživljavam toliko kao dokaz svojeg uspjeha i postignuća koliko kao odraz bijede našeg doba: ako stotine tisuća ljudi poseže za knjigom koja u svojem naslovu obećava da će se pozabaviti pitanjem smisla života, sigurno se radi o prilično gorućem pitanju. Doduše, možda je još nešto pridonijelo utjecajnosti ove knjige: njezin, teoretski Drugi dio ( Logoterapija u kratkim crtama ) svodi se, zapravo, na lekciju koja se može izvući iz Prvog dijela, autobiografske priče ( Iskustva u koncentracijskom logoru ), dok je Prvi dio egzistencijalna potvrda mojih teorija. I tako se oba dijela međusobno potkrepljuju. Ništa od ovoga nisam imao na umu kad sam napisao knjigu. A napisao sam je u devet dana čvrsto odlučivši da će biti objavljena anonimno. Zapravo, na naslovnici prvog tiska originalne njemačke verzije nema mojeg imena, no u posljednjem trenutku, netom prije prvog objavljivanja knjige, popustio sam prijateljima koji su me preklinjali da bude objavljena s mojim imenom barem na prednjim koricama. Međutim prvotno je bila pisana u apsolutnom uvjerenju da, kao anonimno djelo, nikad neće svojem autoru donijeti književnu slavu. Samo sam konkretnim primjerom čitatelju htio pokazati da život u svim uvjetima, čak i onim najjadnijim, ima potencijalni smisao. I mislio sam da će, demonstriram li to situacijom ekstremnom poput one u koncentracijskom logoru, moja knjiga privući pozornost. Smatrao sam stoga da moram opisati što sam proživio jer sam mislio da bi to moglo pomoći ljudima sklonim očajavanju. I zato mi je čudno i nevjerojatno da je od desetak knjiga koje sam napisao baš ova, koju sam namjeravao objaviti anonimno kako nikad autoru ne bi mogla donijeti ugled, postigla uspjeh. Stoga stalno upozoravam svoje studente, kako u Europi tako i u Americi: Neka vam nikad uspjeh ne bude cilj što ćete više prema njemu stremiti, to ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se, kao ni za srećom, ne smije težiti; on mora proizaći, a proizlazi samo kao slučajna posljedica osobne posvećenosti cilju koji

9 Čovjekovo traganje za smislom nadilazi samog čovjeka ili kao nuspojava predanosti drugoj osobi. Sreća se mora dogoditi, a isto vrijedi za uspjeh: morate mu dopustiti da se dogodi i to tako da vam ne bude stalo do njega. Želim da slušate ono što vam nalaže savjest i da to ostvarujete što bolje možete. A onda ćete vidjeti da će dugoročno gledano kažem, dugoročno gledano! uspjeh uslijediti baš zato što ste zaboravili na nj. Pruži li vam nastavak ove knjige, dragi čitatelju, kakvu pouku iz Auschwitza, ovaj vam predgovor nudi pouku neočekivanog bestselera. Što se tiče ovog novog izdanja, dodao sam jedno poglavlje kako bih dopunio teoretske zaključke knjige. Izvučeno je iz predavanja koje sam kao počasni predsjednik Trećeg svjetskog kongresa logoterapeuta održao u Auditoriumu maximumu Sveučilišta Regensburg u Zapadnoj Njemačkoj (lipanj 1983.), a sada čini Dodatak 1984 ove knjige i naslovljeno je Slučaj za tragični optimizam. Poglavlje se bavi problemima današnjice i time kako reći da životu unatoč svim tragičnim aspektima ljudskog postojanja. Osvrnemo li se na naslov, poglavlje izražava nadu da iz pouke izvučene iz tragične prošlosti može proisteći optimizam za budućnost. V. E. F. Beč, 1983.

10 Viktor E. Frankl PRVI DIO Iskustva u koncentracijskom logoru

11 Čovjekovo traganje za smislom Ova knjiga nije prikaz činjenica i događaja već osobnih iskustava, iskustava koja su milijuni zatočenika opetovano propatili. Ovo je priča iz prve ruke o koncentracijskom logoru koju je ispričao jedan od preživjelih. Ona se ne bavi velikim strahotama koje su već dovoljno često opisivane (iako se nedovoljno često u njih vjerovalo), nego mnoštvom sitnih muka. Drugim riječima, pokušat će odgovoriti na ovo pitanje: kako se svakodnevni život u koncentracijskom logoru odražavao na um prosječnog logoraša? Većina ovdje opisanih događaja nije se zbila u velikim i općepoznatim logorima, nego u malima u kojima se dogodila većina stvarnog istrebljivanja. Ova priča ne govori o velikim junacima i mučenicima ni o istaknutim kapoima logorašima koji su djelovali kao povjerenici, s posebnim povlasticama ni o poznatim logorašima. Stoga nije toliko zaokupljena patnjama moćnih nego stradanjem, razapinjanjem i smrću velike vojske nepoznatih i nezabilježenih žrtava. Te su obične logoraše, koji nisu nosili nikakva posebna obilježja na rukavima, kapoi doista prezirali. Dok ti obični logoraši nisu imali gotovo ništa za jelo, kapoi nikad nisu bili gladni; štoviše, mnogim je kapoima u logoru bilo bolje nego ikad prije u životu. Često su bili nemilosrdniji prema logorašima nego sami čuvari i okrutnije su ih mlatili nego SS-ovci. Za kapoe su, naravno, bili izabirani samo oni logoraši čiji je karakter obećavao da će biti prikladni za takvo postupanje, a ako se nisu ponašali onako kako se od njih očekivalo, odmah su ih degradirali. Ubrzo su postali poput SS-ovaca i logorskih čuvara i može ih se procjenjivati sa slične psihološke osnove. Autsajder bi lako mogao steći pogrešan dojam o logoru, predodžbu zasnovanu na osjećajima i sažaljenju. Zato što ništa ne zna o teškoj borbi za život koja je divljala među logorašima. Bila je to nesmiljena borba za kruh svagdašnji i za sam život, za sebe ili za dobrog prijatelja. Pozabavimo se transportom kojim je, prema službenoj objavi, određen broj logoraša trebao biti prebačen u drugi logor; no bilo je poprilično sigurno da su mu krajnje odredište plinske komore. Skupina bolesnih i slabih logoraša, nesposobnih za rad, bila je poslana u jedan od velikih središnjih logora opremljenih plinskim komorama i krematorijima. Proces kojim se birala ta skupina bio je znak za slobodnu borbu među svim logorašima ili među skupinama. Jedino je bilo važno da vlastito ili prijateljevo ime bude prekriženo na popisu žrtava, iako su svi znah da se za svakog spašenog čovjeka mora naći nova žrtva. U svakom je transportu morao ići određen broj logoraša. Nije bilo bitno kojih jer su

12 Viktor E. Frankl svi bili samo broj. Nakon dolaska u logor (barem je tako bilo u Auschwitzu) oduzeti su im svi dokumenti zajedno s ostalom imovinom. Svaki je logoraš tako imao priliku prisvojiti lažno ime ili zanimanje; iz različitih razloga mnogi su to i učinili. Upravitelje su zanimali samo njihovi brojevi. Često su im ih tetovirali na kožu i morali su biti našiveni na određeno mjesto na hlačama, jakni ili kaputu. Svaki čuvar koji je htio prijaviti logoraša samo je pogledao broj (a kako smo se bojali tih pogleda!); nikad nije pitao za ime. Vratimo se konvoju koji je trebao krenuti. Nije bilo ni vremena ni želje za razmatranje moralnih i etičkih pitanja. Svakim je čovjekom upravljala samo jedna misao: ostati živ za obitelj koja ga čeka kod kuće i spasiti prijatelje. I zato bi, bez ikakvog oklijevanja, sredio da neki drugi logoraš, neki drugi broj, zauzme njegovo mjesto u transportu. Kao što sam već spomenuo, izbor kapoa bio je negativan proces; za ovaj su posao uzimali samo najbrutalnije logoraše (iako je bilo sretnih iznimki). No uz izbor kapoa, koji su obavljali SS-ovci, postojao je i svojevrstan samoizbor koji se neprestano odvijao među logorašima. U prosjeku, mogli su preživjeti samo oni koji, nakon godina i godina putovanja od jednog do drugog logora, nisu imali više nikakvih skrupula u svojoj borbi za opstanak; bili su spremni koristiti se svim sredstvima, poštenim i nepoštenim, čak i brutalnom silom, krađom i izdajom prijatelja, samo da bi spasili sebe. Mi koji smo se vratili, uz pomoć mnogo sreće ili čuda kako god to netko želio nazvati mi znamo: najbolji se među nama nisu vratili. Mnogi činjenični iskazi o koncentracijskim logorima već su zabilježeni. Ovdje će činjenice biti važne samo toliko koliko su dijelom čovjekovih iskustava. I upravo će opis koji slijedi pokušati prikazati točnu prirodu tih iskustava. Onima koji su bili zatočeni u logoru pokušat će, u okviru današnjih spoznaja, objasniti što su doživjeli. A onima koji nikad nisu bili u logoru možda će pomoći da shvate iskustva onog malog postotka logoraša koji je preživio i kojem je život sad jako težak. Bivši logoraši često kažu: Ne volimo govoriti o našim iskustvima. Onima koji su bili unutra ne treba ništa objašnjavati, a ostali neće shvatiti ni kako smo se osjećali tada ni kako se osjećamo sada. Jako je teško metodički prezentirati temu zato što psihologija iziskuje određeno znanstveno distanciranje. No može li se čovjek koji iznosi svoja opažanja, a i sam je bio logoraš, dovoljno distancirati? Takvu distanciranost ima autsajder, no on je previše udaljen da bi mogao reći išta korisno. Samo onaj tko je bio unutra zna. Njegove prosudbe možda nisu objektivne; njegove su procjene možda prenapuhane. To je neminovno. No mora se pokušati izbjeći svaka pristranost, i to je bila stvarna poteškoća s knjigom ove vrste. Povremeno je trebalo imati hrabrosti pričati i o vrlo intimnim iskustvima. Namjeravao sam ovu knjigu napisati anonimno, koristeći se samo svojim logoraškim brojem. No kad sam završio rukopis, shvatio sam da će kao anonimna publikacija izgubiti pola svoje vrijednosti te da moram imati hrabrosti otvoreno iznijeti svoja uvjerenja. I zato nisam izbrisao nijedan odlomak, unatoč golemoj odbojnosti prema ekshibicionizmu.

13 Čovjekovo traganje za smislom Prepustit ću drugima da sadržaj ove knjige razluče na suhoparne teorije. Možda će one biti doprinos zatvorskoj psihologiji kojom se počelo baviti nakon Prvog svjetskog rata i koja nas je upoznala sa sindromom bolesti bodljikave žice. Drugi nas je svjetski rat zadužio time što nam je proširio znanje o psihopatologiji mase (ako smijem navesti varijaciju dobro poznate fraze i naslova LeBonove knjige), zato što nam je dao rat živaca i koncentracijske logore. S obzirom na to da je ovo priča o mojim iskustvima kao običnog logoraša, važno je da naglasim, ne bez ponosa, da u logoru nisam bio zaposlen kao psihijatar, pa čak ni kao liječnik, osim posljednjih nekoliko tjedana. Nekoliko mojih kolega imalo je sreću da su bili zaposleni u slabo grijanim postajama za pružanje prve pomoći gdje su stavljali zavoje složene od ostataka starog papira. No ja sam bio broj i većinu vremena kopao sam i postavljao tračnice za željezničku prugu. U jednom sam trenutku morao kopati tunel, bez pomoći, za vodovodnu cijev ispod ceste. Taj pothvat nije prošao nenagrađeno; nešto prije Božića dobio sam na dar takozvane nagradne kupone. Izdavala ih je građevinska tvrtka kojoj smo praktično bili prodani kao robovi: tvrtka je upravi logora plaćala fiksnu cijenu po danu i po logorašu. Svaki kupon tvrtku je stajao pedeset pfeniga i mogao se zamijeniti za šest cigareta, često tjednima poslije, iako je katkad dotad već prestao vrijediti. Postao sam ponosnim vlasnikom dva kupona koja su ukupno vrijedila dvanaest cigareta. No što je još važnije, cigarete su se mogle zamijeniti za dvanaest juha, a dvanaest juha vrlo je često bilo istinsko odgađanje skapavanja od gladi. U stvarnoj povlastici pušenja cigareta uživao je samo kapo koji je imao osiguranu tjednu kvotu kupona ili možda logoraš koji je radio kao predradnik u skladištu ili radionici i dobivao nekoliko cigareta u zamjenu za obavljanje opasnih poslova. Osim njih, jedina su iznimka bili oni koji su izgubili volju za životom i htjeli su uživati u svojim posljednjim danima. Tako da, kad bismo vidjeli druga kako puši cigarete, znali smo da je prestao vjerovati u svoju snagu da može dalje, a jednom izgubljena volja za životom rijetko se opet vraćala. Prouče li se goleme količine materijala prikupljenog opažanjem i iskustvima logoraša, vidljive su tri faze zatočenikovih mentalnih reakcija na život u logoru: razdoblje nakon dolaska; razdoblje kad je već ušao u rutinu logoraškog života; razdoblje nakon puštanja i oslobođenja. Simptom koji karakterizira prvu fazu je šok. U određenim okolnostima šok može čak i prethoditi logoraševu formalnom dolasku u logor. Kao primjer ću navesti okolnosti svojeg dolaska. Tisuću petsto ljudi putovalo je vlakom sedam dana i sedam noći: u svakom je vagonu bilo osamdeset ljudi. Svi su morali ležati na svojoj prtljazi, malobrojnim ostacima osobne imovine. Vagoni su bili tako krcati da je siva zora prodirala samo kroz gornje dijelove prozora. Svi smo očekivali da vlak ide prema nekoj tvornici streljiva gdje će nas zaposliti

14 Viktor E. Frankl kao prisilnu radnu snagu. Nismo znali jesmo li još u Šleziji ili već u Poljskoj. Zvižduk lokomotive zvučao je sablasno, kao poziv u pomoć odaslan iz samilosti prema nesretnom teretu koji je vozio u propast. A onda je vlak skrenuo na sporednu prugu približavajući se očito glavnoj postaji. Iznenada se prolomio krik iz redova prestrašenih putnika: Eno znaka: Auschwitz! Svima je u tom trenutku stalo srce. Auschwitz već je sâm naziv simbolizirao sve što je užasno: plinske komore, krematorije, masakre. Vlak je nastavio dalje, polako, gotovo oklijevajući, kao da je svoje putnike što dulje htio poštedjeti strašne spoznaje: Auschwitz! Kako je svitalo, postali su vidljivi obrisi golemog logora: dugi nizovi od nekoliko redova ograde od bodljikave žice; stražarski tornjevi; reflektori; i duge kolone zapuštenih ljudskih likova, sivih u sivilu zore, kako pješače pustim, ravnim putevima, nismo znali kamo. Čuli su se izdvojeni pojedinačni zapovjedni uzvici i zvižduci. Nismo znali što znače. Moja mi je mašta stvorila sliku vješala s kojih vise ljudi. Bio sam užasnut, no to je bilo dobro zato što smo se, korak po korak, morali navikavati na grozne i goleme strahote. Na kraju smo došli na postaju. Prvotnu tišinu prekinule su izvikivane zapovijedi. Otad smo te grube, prodorne glasove slušali u svim logorima. Zvučali su poput posljednjeg krika žrtve, no opet nekako drukčije. Bili su oštro promukli, kao da dolaze iz grla čovjeka koji je morao tako vikati, čovjeka kojeg se neprestano ubijalo. Vrata vagona naglo su se otvorila i unutra je nasrnuo malen odred logoraša. Nosili su prugaste odore, glave su im bile obrijane, no izgledali su uhranjeno. Govorili su svim mogućim europskim jezicima i s određenim stupnjem humora što je, s obzirom na okolnosti, zvučalo groteskno. Poput utopljenika koji se hvata za slamku, moj se urođeni optimizam (koji mi je često kontrolirao osjećaje, čak i u najočajnijim situacijama) uhvatio za ovu misao: Ovi logoraši izgledaju prilično dobro, djeluju raspoloženo, čak se i smiju. Tko zna? Možda se i meni posreći kao njima. U psihijatriji postoji stanje poznato kao iluzija o odgodi izvršenja smaknuća. Osuđenik, neposredno prije nego što će ga pogubiti, ima iluziju da bi u posljednjem trenutku mogao biti pomilovan. I mi smo se hvatali za tračke nade i do posljednjeg trenutka vjerovali da neće biti tako loše. Već je i pogled na rumene obraze i okrugla lica tih logoraša hrabrio. Tada još nismo znali da su bili posebno izabrana elita koja je godinama bila odbor za doček novih robijaša koji su iz dana u dan pristizali na postaju. Preuzimali su brigu za novopristigle i njihovu prtljagu, uključujući vrijedne predmete i prokrijumčaren nakit. Auschwitz je bio čudno mjesto u toj Europi posljednih godina rata. Ondje se zateklo jedinstveno blago od zlata i srebra, platine i dijamanata, ne samo u velikim skladištima nego i u rukama SS-ovaca. Tisuću petsto zatočenika skupljeno je u dvorani izgrađenoj da primi možda najviše dvjesto ljudi. Bilo nam je hladno, bili smo gladni i bilo je premalo mjesta da bismo svi čučnuli, a kamoli legli na golo. Jedan komadić kruha od 150 grama bio je sve što smo pojeli u četiri dana. Čuo sam starije logoraše zadužene za dvoranu kako se cjenkaju s

15 Čovjekovo traganje za smislom jednim od članova odbora za doček oko igle za kravatu izrađene od platine i dijamanata. Većina zarade na kraju će otići na alkohol rakiju. Ne sjećam se više točno koliko je tisuća maraka trebalo da bi se kupila količina rakije potrebna za veselu večer, no znam da je tim višegodišnjim logorašima trebala rakija. Tko im je, u tim uvjetima, mogao predbaciti što se pokušavaju umrtviti? Postojala je još jedna skupina logoraša koju su SSovci opskrbljivali gotovo neograničenim količinama rakije: ljudi koji su radili u plinskim komorama i krematorijima i koji su vrlo dobro znali da će ih jednog dana zamijeniti nova smjena i da će morati napustiti svoju nametnutu ulogu krvnika i sami postati žrtve. Gotovo svatko u našem transportu živio je u iluziji da će biti pošteđen, da će sve na kraju biti dobro. Nismo shvaćali značenje scene koja je trebala uslijediti. Rečeno nam je da prtljagu ostavimo u vlaku i da stanemo u dva reda žene na jednu stranu, muškarci na drugu. Nekim čudom imao sam hrabrosti skriti torbu ispod kaputa. Moj je red, čovjek po čovjek, prolazio pokraj časnika. Shvatio sam da bi bilo opasno da mi primijeti torbu. U najmanju bi me ruku srušio na zemlju. Znao sam to iz prijašnjeg iskustva. Približavajući mu se, instinktivno sam se ispravio tako da ne primijeti moj težak teret. A onda sam se s njim našao licem u lice. Bio je visok muškarac koji je izgledao mršavo i skladno u svojoj besprijekornoj odori. Za razliku od nas, prljavih i musavih nakon dugog puta! Bezbrižno je stajao, podbočivši desni lakat lijevom rukom. Desna mu je ruka bila podignuta i kažiprstom je bez žurbe pokazivao nadesno ili nalijevo. Nitko od nas nije bio svjestan zlokobnog značenja koje je imao malen pokret čovjekova prsta, upirući sad udesno, sad ulijevo, no mnogo češće ulijevo. Došao je red na mene. Netko mi je šapnuo da biti poslan nadesno znači rad, a da je lijevi smjer za bolesne i one koji ne mogu raditi te će oni biti poslani u poseban logor. Pustio sam da stvari idu svojim tijekom, kao i mnogo puta nakon toga. Moja me torba vukla prema dolje, no nastojao sam hodati uspravno. SS-ovac me pregledao, djelovao je kao da oklijeva, a onda mi je obje ruke položio na ramena. Svim sam se silama trudio izgledati energično. Polako je okretao moja ramena, sve dok nisam gledao nadesno i krenuo sam na tu stranu. Značenje igre prstom objasnili su nam navečer. Bio je to prvi odabir, prva presuda koja je odlučila o našem životu, odnosno smrti. Za veliku većinu našeg transporta, za nekih 90 posto, ona je značila smrt. Njihova je presuda izvršena u sljedećih nekoliko sati. Oni koji su poslani nalijevo odvedeni su s postaje direktno u krematorij. Ta je zgrada, rekao mi je netko tko je ondje radio, na vratima imala riječ kupaonica ispisanu na nekoliko europskih jezika. Kad bi ušao, svaki bi logoraš dobio sapun i onda srećom ne moram opisivati događaje koji su uslijedili. Mnogi su već pisali o tom užasu. Mi koji smo bili spašeni, manjina našeg transporta, saznali smo istinu navečer. Pitao sam logoraše, koji su ondje bili već neko vrijeme, kamo mi je poslan kolega i prijatelj P. Je li bio poslan na lijevu stranu? Da, odgovorio sam. Onda ga možeš vidjeti ondje, rečeno mi je.

16 Viktor E. Frankl Gdje? Ruka je pokazivala dimnjak udaljen nekoliko stotina metara iz kojeg se plameni stup penjao prema sivom nebu Poljske. Završavao je zlokobnim oblakom dima. Eno ti prijatelja, lebdi prema Raju, glasio je odgovor. No još nisam shvaćao sve dok mi nisu rekli istinu jasnim riječima. No ne držim se redoslijeda. S psihološkog stajališta čekao nas je jako, jako dug put od tog svitanja na postaji do prve noći u logoru. Uz pratnju SS-ovih čuvara s nabijenim puškama morali smo trčati od postaje, uz bodljikavu žicu pod naponom, kroz logor, do stanice za čišćenje; za one od nas koji su prošli prvi odabir ovdje je bila prava kupaonica. I opet su zaživjele naše iluzije o pomilovanju. Naime, SS-ovci su gotovo bili šarmantni. Ubrzo smo otkrili razlog. Bili su ljubazni prema nama sve dok su na našim zapešćima vidjeli satove i dok su nas dobronamjernim tonom mogli nagovoriti da im ih damo. Nećemo li ionako morati predati svu imovinu? Zašto da onda ta razmjerno draga osoba ne dobije sat? Možda će jednom uzvratiti dobrim djelom? Čekali smo u dvorani koja je bila predsoblje komori za dezinfekciju. Došli su SS-ovci i rasprostrli deke na koje smo trebali baciti svu svoju imovinu, sve satove i nakit. Među nama je još bilo naivaca koji su pitali, na radost iskusnijih logoraša koji su ondje bili kao pomagači, mogu li zadržati vjenčani prsten, medalju ili amajliju. Nitko još nije mogao shvatiti da će sve biti oduzeto. Pokušao sam se povjeriti jednom od starijih logoraša. Prišavši mu kradomice, pokazao sam mu smotuljak papira u unutarnjem džepu mojeg kaputa i rekao: Vidi, ovo je rukopis znanstvene knjige. Znam što ćeš reći: da bih trebao biti sretan izvučem li živu glavu, da je to sve što bih trebao očekivati od sudbine. Ali ne mogu si pomoći. Moram pod svaku cijenu zadržati ovaj rukopis; sadrži moje životno djelo. Shvaćaš? Da, počeo je shvaćati. Cerek se raširio njegovim licem, prvo sažalan, a onda radostan, podrugljiv, uvredljiv, dok kao odgovor nije zaurlao jednu riječ, riječ koja je uvijek bila prisutna u rječniku logoraša: Sranje! U tom sam trenutku vidio golu istinu i učinio nešto što je obilježilo ključni trenutak prve faze moje psihološke reakcije: izbrisao sam svoj čitav prijašnji život. Iznenada je došlo do komešanja među mojim suputnicima koji su blijedih, prestrašenih lica stajali okolo, bespomoćno raspravljajući. Opet su se začule promuklo izvikivane zapovijedi. Udarcima su nas stjerali u samo predsoblje kupaonice. Ondje smo se okupili oko SS-ovca koji je čekao dok svi nisu stigli. Onda je rekao: Dajem vam dvije minute. Mjerit ću vrijeme na svojem satu. U te dvije minute skinut ćete se do gola i baciti sve na pod gdje stojite. Ponijet ćete sa sobom samo cipele, remen ili naramenice za hlače, i pojas za kilu. Počinjem mjeriti sad! Nezamislivom brzinom ljudi su trgali odjeću sa sebe. Kako se vrijeme bližilo kraju, postajali su sve nervozniji i nespretno su vukli rublje, remenje i vezice za cipele. A onda smo čuli prve zvuke bičevanja; kožni remeni mlatili su po goloj koži. Zatim su nas stjerali u sljedeću prostoriju na brijanje: nisu nam obrijali samo glave

17 Čovjekovo traganje za smislom nijedna nam dlaka nije ostala na tijelu. A onda pod tuševe, gdje smo opet stali u red. Jedva da smo se prepoznali; no neki su ljudi s velikim olakšanjem primijetili da iz tuševa kaplje prava voda. Dok smo čekali tuširanje, postali smo svjesni svoje golotinje: sad doista nismo imali ništa osim tijela čak ni kosu; jedino što smo imali bio je, doslovce, goli život. Što nam je još preostalo kao materijalna veza s prijašnjim životom? Meni su ostale naočale i remen; remen sam poslije morao zamijeniti za komad kruha. Vlasnike pojasa za kilu čekalo je posebno iznenađenje. Navečer nam je stariji logoraš, zadužen za našu baraku, zaželio dobrodošlicu govorom u kojem nam je dao svoju časnu riječ da će osobno o gredu pokazavši prema njoj objesiti svakoga tko je u pojas ušio novac ili drago kamenje. Ponosno nam je objasnio da ga logorski zakoni kao starijeg logoraša ovlašćuju za to. Kad se radilo o cipelama, stvari nisu bile tako jednostavne. Iako smo ih trebali zadržati, oni koji su imali donekle pristojan par, morali su ga na kraju dati, a u zamjenu bi dobili cipele koje im nisu odgovarale. Prave su nevolje čekale one koji su poslušali naoko dobronamjeran savjet (dan u predsoblju) starijih logoraša i skratili svoje visoke čizme odrezavši im gornji dio, a onda odrezane rubove premazali sapunom kako bi prikrili sabotažu. SS-ovci kao da su to jedva dočekali. Svi osumnjičeni za ovaj zločin morali su u malu susjednu prostoriju. Nakon nekog vremena opet smo začuli udarce remena i jauke mučenih ljudi. Ovaj se put to odužilo. I tako su iluzije, koje su neki od nas gajili, nestajale jedna po jedna da bi nas većinu, prilično neočekivano, obuzeo gorak smisao za humor. Znali smo da nemamo što izgubiti osim svog tako smiješno golog života. Kad je iz tuševa potekla voda, svim smo se silama nastojali šaliti, na svoj račun i na račun drugih. Na kraju krajeva, iz tuševa je krenula prava voda! Uz taj neobičan humor obuzelo nas je još nešto: radoznalost. Osjetio sam tu radoznalost već prije, kao osnovnu reakciju na neke neobične okolnosti. Kad mi je, prilikom jedne alpinističke nezgode, život bio u opasnosti, u kritičnom sam trenutku osjećao samo jedno: radoznalost, radoznalost hoću li se izvući živ ili s frakturom lubanje ili nekim drugim ozljedama. Ravnodušna radoznalost prevladala je i u Auschwitzu, odvajajući um od okoline koju je onda sagledavao svojevrsnom objektivnošću. U to smo vrijeme ovo stanje svijesti čuvali kao zaštitno sredstvo. Zanimalo nas je što će se dogoditi sljedeće; i koje će biti posljedice, recimo, toga što smo stajali na zraku, na kasnojesenskoj hladnoći, goli golcati i još mokri od tuširanja. U nekoliko sljedećih dana naša je radoznalost prerasla u iznenađenje; iznenađenje što se nismo prehladili. Novopristigle su čekala mnoga slična iznenađenja. Liječnici među nama najprije su naučili da priručnici lažu. Negdje je stajalo da čovjek ne može izdržati bez određenog broja sati sna. Pogrešno! Bio sam uvjeren da neke stvari jednostavno ne mogu: ne mogu spavati bez ovoga, ne mogu živjeti bez onoga. Prvu noć u Auschwitzu spavali smo na krevetima na kat. Na svakom je katu (širokom dva do dva i pol metra) spavalo devetero

18 Viktor E. Frankl ljudi, na samim daskama. Svih devetero dijelilo je dvije deke. Mogli smo, jasno, ležati samo na boku, nagurani i zbijeni jedni uz druge, što je imalo određenu prednost s obzirom na ciču zimu. Iako je bilo zabranjeno unositi cipele na ležajeve, nekima su potajno služile kao jastuci unatoč tome što su bile blatnjave. U protivnom glava bi im morala ležati na pregibu gotovo dislociranog ramena. No san je i ovako dolazio i, barem na nekoliko sati, donosio zaborav i spas od boli. Spomenuo bih još nekoliko sličnih iznenađenja glede naše izdržljivosti: nismo mogli prati zube, no unatoč tome i teškom nedostatku vitamina, imali smo zdravije desni nego ikad prije. Istu smo košulju morali nositi pola godine sve dok ne bi sasvim prestala nalikovati na košulju. Danima se nismo mogli oprati, čak ni djelomično, zbog zaleđenih cijevi, no rane i ogrebotine na rukama prljavim od rada na zemlji nisu se gnojile (osim ako se nije radilo o ozeblinama). Ili, primjerice, netko tko je imao lagan san i komu bi smetala i najmanja buka u susjednoj sobi, sada je, stiješnjen uz druga koji je glasno hrkao samo nekoliko centimetara od njegova uha, čvrsto spavao unatoč buci. Da nas je sad netko pitao je li točna tvrdnja Dostojevskog, koja neuvijeno opisuje čovjeka kao biće koje se može naviknuti na sve, odgovorili bismo: Da, čovjek se može naviknuti na sve, ali ne pitajte nas kako. No naša nas psihološka istraživanja još nisu dovela tako daleko niti smo mi logoraši dosegnuli tu točku. Još smo bili u prvoj fazi psihičkih reakcija. Svi smo se, makar nakratko, bavili mišlju o samoubojstvu. Rađala se iz beznadnosti situacije, neprestane opasnosti od smrti koja se svaki dan i svaki sat nadvijala nad nas i blizine smrti mnogih drugih. Zbog vlastitih uvjerenja, koja ću poslije iznijeti, čvrsto sam sebi već prvu večer u logoru obećao da se neću zaletjeti u žicu. Ovom se frazom u logoru opisivala najpopularnija metoda samoubojstva doticanje ograde od bodljikave žice koja je bila pod naponom. Nije mi bilo teško donijeti tu odluku. Nije imalo smisla počiniti samoubojstvo budući da je životni vijek prosječnog zatočenika, izračuna li se objektivno i uzmu li se u obzir sve izglednosti, bio vrlo kratak. Logoraš nije mogao ni s kakvom sigurnošću očekivati da će biti među malim postotkom onih koji će preživjeti sve odabire. Zatočenik u Auschwitzu u prvoj se fazi šoka nije bojao smrti. Čak su mu i plinske komore nakon nekoliko prvih dana prestale biti užasne uostalom, poštedjele bi ga čina samoubojstva. Prijatelji koje sam poslije sretao rekli su mi da nisam bio među onima koje je početni šok jako deprimirao. Samo sam se smiješio, i to prilično iskreno, kad se dogodila sljedeća epizoda, jutro nakon naše prve noći u Auschwitzu. Unatoč strogoj naredbi da ne napuštamo svoj blok, moj se kolega, koji je stigao u Auschwitz nekoliko tjedana prije, došuljao u našu baraku. Htio nas je smiriti i utješiti i reći nam nekoliko stvari. Toliko je smršavio da ga isprva nismo prepoznali. Dobro raspoložen i sa stajalištem neka vrag nosi sve dao nam je nekoliko brzih savjeta: Ne bojte se! Ne strahujte od odabira! Dr. M----- (SS-ovski liječnički nadstojnik) slab je na liječnike. (To nije bilo točno. Ljubazne riječi mojeg prijatelja navodile su na pogrešan zaključak. Jedan logoraš, šezdesetogodiš-

19 Čovjekovo traganje za smislom nji liječnik zadužen za blok baraka, rekao mi je da je preklinjao Dr. M----- da mu poštedi sina kojem je prijetila plinska komora. Dr. M----- hladno ga je odbio.) No jedno vas molim, nastavio je, brijte se, ako je moguće, svaki dan. Čak ako to morate raditi komadom stakla... Čak ako za to morate dati posljednji komad kruha. Izgledat ćete mlađe i od struganja će vam obrazi biti rumeniji. Želite li preživjeti, za to postoji samo jedan način: izgledajte sposobni za rad. Čak i ako šepate jer, recimo, imate žulj na peti, i ako to SS-ovac primijeti, pozvat će vas na stranu i možete biti sigurni da ćete sljedeći dan završiti u plinskoj komori. Znate koga nazivamo muslimanom? Čovjeka koji izgleda bijedno, iscrpljeno, bolesno i mršavo i koji više ne može izdržati težak fizički rad... to je musliman. Prije ili poslije, a obično prije, svaki musliman završi u plinskoj komori. I zato zapamtite: brijte se, uspravno stojte i hodajte okretno; tada se ne morate bojati plina. Svi koji ovdje stojite, čak i ako ste ovdje tek dvadeset četiri sata, ne morate se bojati plina, osim možda ti. I tada je prstom upro u mene i rekao: Nadam se da se ne ljutiš što ti to tako otvoreno kažem. Ostalima je ponovio: Od svih vas jedino se on mora bojati sljedećeg odabira. Stoga, ne strahujte! A ja sam se smješkao. Danas sam uvjeren da bi toga dana svatko na mojem mjestu učinio isto. Mislim da je Doris Lessing jednom rekla: Postoje stvari zbog kojih morate izgubiti razum ili ga nemate pa ga i ne možete izgubiti. Nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju normalno je ponašanje. Čak i mi psihijatri očekujemo da će čovjekove reakcije na nenormalnu situaciju, kao što je zatvaranje u duševnu bolnicu, biti nenormalne u odnosu na stupanj njegove normalnosti. Čovjekova reakcija na dolazak u koncentracijski logor također je nenormalno stanje svijesti, ali procjenjuje li se objektivno, normalna je i, kao što ću poslije pokazati, tipična reakcija na dane okolnosti. Ta se reakcija, kao što sam opisao, počela mijenjati u nekoliko dana. Logoraš je iz prve faze prelazio u drugu: u fazu relativne apatije u kojoj je zapadao u svojevrsnu emocionalnu smrt. Uz već opisane reakcije, novopristiglog logoraša mučile su druge, bolnije emocije koje je pokušavao otupiti. Ponajprije, tu je bila golema čežnja za domom i obitelji. To je znalo postati tako akutno da ga je čežnja čitavog prožimala. Zatim, tu je bilo gađenje; gađenje prema svemu ružnom što ga je okruživalo, čak i pukim vanjskim oblicima. Većina logoraša dobila je otrcanu odoru u usporedbi s kojom bi i strašilo izgledalo elegantno. Između baraka u logoru ležala je čista prljavština i što ju je čovjek više želio očistiti, više je dolazio u dodir s njom. Omiljena je praksa bila novopristiglog logoraša dodijeliti radnoj skupini zaduženoj za čišćenje zahoda i uklanjanje nečisti iz kanalizacije. Ako bi logoraša, što se obično događalo, dio izmeta poprskao po licu tijekom transporta po neravnim poljima, svaki znak gađenja ili pokušaj brisanja prljavštine kapo bi kažnjavao udarcem. I tako se ubrzavalo odumiranje normalnih reakcija.

20 Viktor E. Frankl Isprva je logoraš skretao pogled ako bi vidio kazneno paradiranje neke druge skupine; nije mogao gledati druge logoraše kako satima marširaju gore-dolje po blatu dok im kretanje usmjeravaju udarci. Danima ili tjednima poslije to se promijenilo. Rano ujutro, dok je još bio mrak, logoraš je stajao ispred vrata sa svojim odredom, spreman marširati. Začuo je jauk i vidio kako mu je drug srušen na pod, podignut na noge i opet srušen na pod a zašto? Imao je temperaturu, ali se u pogrešno vrijeme javio u ambulantu. Kažnjavalo ga se za taj protupropisan pokušaj oslobađanja od dužnosti. No logoraš koji je prešao u drugu fazu psihičkih reakcija nije više skretao pogled. Dotad su mu osjećaji već otupjeli i ravnodušno je gledao. Još jedan primjer: logoraš čeka u ambulanti nadajući se da će mu, zbog ozljeda ili možda otekline ili temperature, odobriti dva dana lakšeg rada unutar logora. Ravnodušno stoji dok unose dvanaestogodišnjaka koji je morao mirno stajati satima u snijegu ili koji je vani radio bos zato što u logoru nije bilo obuće za njega. Prsti su mu promrzli i dežurni liječnik pincetom skida, jedan po jedan, crne gangrenozne batrljke. Gađenje, užas i sažaljenje nisu emocije koje naš promatrač više može osjetiti. Nakon nekoliko tjedana života u logoru, patnici, umirući i mrtvi postali su mu tako uobičajen prizor da ga više ne mogu potresti. Proveo sam neko vrijeme u baraci s tifusarima koji su imali vrlo visoku temperaturu i često su buncali, a mnogi su bili i na samrti. Nakon što je jedan tek umro, bez ikakve sam emocionalne uzrujanosti promatrao scenu koja je uslijedila, a koja se ponavljala nakon svake smrti. Jedan po jedan, logoraši su prilazili još toplomu tijelu. Jedan bi zgrabio ostatke zbrčkanog obroka od krumpira; drugi bi zaključio da su drvene cokule trupla bolje od njegovih te bi ih zamijenio. Treći bi čovjek učinio isto s mrtvačevim kaputom, a četvrti bi bio sretan što može zgrabiti zamislite samo! komad užeta. Sve bih to ravnodušno gledao. Na kraju bih tražio medicinskog tehničara da makne truplo. Kad bi to krenuo raditi, primio bi truplo za noge, ono bi palo u malen prolaz između dva reda dasaka koje su služile kao krevet pedesetorici tifusara, a onda bi ga odvukao preko kvrgavog zemljanog poda prema vratima. Dvije stube koje su vodile prema van uvijek su nam bile problem jer smo bili iscrpljeni zbog kroničnog nedostatka hrane. Nakon nekoliko mjeseci boravka u logoru tim smo se stubama, visokim petnaestak centimetara, mogli popeti samo ako bismo se rukama primili za dovratak i povukli prema gore. Čovjek s truplom približavao se stubama. Umorno se uspio popeti. A onda truplo: najprije stopala, onda trup i, na kraju uz sablasno štropotanje glava trupla udarila je o dvije stube. Moje je mjesto bilo na suprotnom kraju barake, uz malen, jedini prozor izbijen blizu poda. Dok su mi hladne ruke držale posudu s vrućom juhom iz koje sam pohlepno srkao, gledao sam kroz prozor. Truplo koje su upravo uklonili zurilo je u mene staklenim očima. Dva sata prije razgovarao sam s tim čovjekom. Sada sam srkao svoju juhu.

21 Čovjekovo traganje za smislom Da me moj izostanak emocija nije iznenadio s profesionalnog stajališta, danas se ne bih sjećao tog događaja zato što je bio popraćen s vrlo malo osjećaja. Apatija, otupljivanje emocija i osjećaj da čovjeku više nije stalo, bih su simptomi koji su se javljali u drugoj fazi logoraševih psihičkih reakcija i zbog kojih je s vremenom postao neosjetljiv na batine koje je dobivao iz dana u dan, iz sata u sat. Zahvaljujući toj neosjetljivosti, logoraš se ubrzo zaogrnuo neophodnim zaštitnim oklopom. Batine su slijedile za najmanju provokaciju, a često i bez ikakva razloga. Primjerice, kruh se dijelio na radnome mjestu i morali smo stati u red da bismo ga dobili. Jedanput je čovjek koji je stajao iza mene malo stršao iz reda i to se narušavanje simetrije nije svidjelo jednom od SS-ovih čuvara. Nisam znao što se događa u redu iza mene, a ni u čuvarevoj glavi, no iznenada sam dobio dva udarca u glavu. Tek sam tad primijetio čuvara uz sebe koji je vitlao palicom. U takvim trenucima nije fizička bol ta koja najviše boli (a to se jednako odnosi i na odrasle i na kažnjenu djecu); najgora je mentalna agonija zbog nepravde, zbog bezrazložnosti čina. Čudno je da udarac koji vas promaši katkad može, u određenim okolnostima, biti bolniji od onog koji vas zahvati. Jednom sam tijekom snježne oluje stajao na željezničkoj pruzi. Unatoč vremenu naša je skupina morala nastaviti s radom. Prilično sam se mučio s navlačenjem šljunka na prugu jer je to bio jedini način da se zagrijem. U jednom sam trenutku zastao kako bih došao do zraka i naslonio se na lopatu. Nažalost, čuvar se baš tada okrenuo i pomislio da zabušavam. Bol koju mi je nanio nije bila posljedica uvreda ili udaraca. Nije uopće smatrao vrijednim da uputi ma i jednu riječ, pa ni psovku, poderanom i iscrpljenom liku koji je stajao pred njim i koji ga je tek maglovito podsjećao na ljudsko biće. Umjesto toga zafrkantski je uzeo kamen i bacio ga prema meni. Meni je to djelovalo poput privlačenja pozornosti marve, pozivanja domaće životinje da se vrati poslu, stvorenja s kojim imaš tako malo zajedničkog da ga ni ne kažnjavaš. Najbolniji dio batina je uvreda koju podrazumijevaju. Jednom smo preko zaleđenih tračnica morali nositi duge, teške grede. Ako bi se čovjek poskliznuo, ne bi ugrozio samo sebe nego i sve ostale koji su nosili istu gredu. Jedan moj stari prijatelj imao je urođeno dislociran kuk. Bio je sretan što unatoč tome može raditi jer se prilikom odabira fizički nesposobne gotovo sigurno slalo u smrt. Šepao je preko tračnica, noseći osobito tešku gredu, i činilo se kao da će pasti i povući i druge za sobom. Kako u tom trenutku još nisam nosio gredu, ne razmišljajući, priskočio sam mu u pomoć. Odmah sam dobio udarac u leđa, grubo su me ukorili i naredili da se vratim na svoje mjesto. Nekoliko minuta prije taj isti čuvar koji me udario, s omalovažavanjem nam je rekao kako mi svinje ne osjećamo duh zajedništva. Drugom prilikom, u šumi, na temperaturi od -16 C morali smo odići gornji sloj zemlje, koji je bio čvrsto zamrznut, kako bismo postavili cijevi za vodu. Tad sam već fi-

22 Viktor E. Frankl zički bio prilično slab. Naišao je predradnik bucmastih ružičastih obraza. Njegovo me lice podsjećalo na svinjsku glavu. Primijetio sam da je na toj cičoj zimi nosio lijepe tople rukavice. Neko me vrijeme tiho promatrao. Osjetio sam da se sprema nevolja zato što je ispred mene ležala gomila zemlje koja je točno pokazivala koliko sam iskopao. A onda je počeo: Ti svinjo! Čitavo te vrijeme gledam! Naučit ću te ja kako se radi! Kopat ćeš ti meni zubima umrijet ćeš kao životinja! Dokrajčit ću te za dva dana! Nikad u životu nisi radio. Što si bio, svinjo? Biznismen? Bilo mi je svejedno. No morao sam ozbiljno shvatiti prijetnju da će me ubiti i zato sam se uspravio i pogledao ga ravno u oči. Bio sam liječnik specijalist. Što? Liječnik? Sigurno si ljudima izvlačio mnogo novca. Zapravo sam najvećim dijelom radio besplatno, u klinikama za siromašne. No, sad sam rekao previše. Bacio se na mene i srušio me na zemlju, vičući poput luđaka. Više se ne sjećam što je vikao. Želim ovom trivijalnom pričom pokazati kako se zbog ogorčenosti i naoko okorjeli logoraš može uzrujati ogorčenosti ne zbog okrutnosti ili boli nego zbog uvrede povezane s njima. Taj mi je put krv navrla u glavu jer sam morao slušati nekog kako osuđuje moj život o kojem ništa nije znao, nekog (moram priznati da mi je sljedeća opaska, koju sam nakon događaja izrekao pred ostalim logorašima, pružila djetinjasto olakšanje) tko je izgledao tako vulgarno i divljački da ga sestra u ambulanti moje bolnice ne bi pustila ni u čekaonicu. Srećom, kapo u mojoj radnoj skupini imao je osjećaj obveze prema meni; bio sam mu drag jer sam slušao njegove ljubavne priče i bračne probleme o kojima je raspredao tijekom dugih marševa do mjesta na kojem smo radili. Dojmio sam ga se dijagnozom o njegovu karakteru i psihoterapijskim savjetima. Poslije mi je bio zahvalan i imao sam koristi od toga. Nekoliko mi je puta sačuvao mjesto uz sebe u jednom od prvih pet redova našeg odreda koji je obično imao dvjesto osamdeset ljudi. Ta je usluga bila važna. Morali smo se postrojiti rano ujutro, dok je još bio mrak. Svi su se bojali da ne zakasne i da ne moraju stajati u posljednjim redovima. Ako je trebalo ljudi za neugodan i omražen posao, obično bi došao viši kapo i uzimao ih iz stražnjih redova. Ti su ljudi morali, pod zapovjedništvom čudnih čuvara, marširati na drugu vrstu posla, od koje se osobito strepilo. Katkad bi viši kapo izabrao ljude iz prvih pet redova da bi uhvatio one koji su se pravili pametnima. Svi prosvjedi i preklinjanja bili bi ugušeni s nekoliko dobro odmjerenih udaraca i izabrane su žrtve vikom i udarcima bile otjerane do mjesta sastanka. Međutim tako dugo dok je moj kapo imao potrebu otvarati srce, meni se to nije moglo dogoditi. Imao sam zajamčeno počasno mjesto uz njega. No imao sam još jednu povlasticu. Kao i gotovo sve logoraše, mučile su me otekline. Noge su mi bile toliko otekle i koža na njima toliko napeta da sam jedva mogao savinuti koljena. Nisam vezao cipele kako bi mi otekla stopala imala mjesta. Čarape u njih ne bi stale, čak i da sam ih imao. I tako su mi djelomice gola stopala uvijek bila mokra i cipele uvijek pune snijega. To je, naravno, uzrokovalo ozebline. Svaki je korak bio pravo mučenje. Tijekom marševa

23 Čovjekovo traganje za smislom po snijegom prekrivenim poljima na cipelama su nam se stvarali komadi leda. Ljudi bi se svako malo poskliznuli i oni koji su ih slijedili spoticali su se o njih. A onda bi kolona na trenutak stala, ali ne dugo. Jedan bi od čuvara uzeo stvar u svoje ruke i izudarao ljude kundakom kako bi ih natjerao da što brže ustanu. Što si bio bliže prednjim redovima kolone, to su te manje ometali zastoji zbog kojih si onda morao trčati na bolnim nogama da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme. Bio sam jako sretan što me Njegovo Gospodstvo Kapo imenovao svojim osobnim liječnikom i što sam mogao marširati u prvom redu ravnomjernim korakom. Postojala je i dodatna nagrada za moje usluge: mogao sam biti siguran da će, tako dugo dok se na našem gradilištu za ručak dijelila juha, kad na mene dođe red, kutlačom zagrabiti sve do dna kace i uloviti nekoliko zrna graška. Taj kapo, bivši vojni časnik, imao je čak hrabrosti šapnuti predradniku, s kojim sam se posvađao, da zna da sam neobično dobar radnik. To nije pomoglo, no ipak mi je uspio spasiti život (koji je dosta često bio spašavan). Dan nakon epizode s predradnikom potajno me prebacio u drugu radnu skupinu. * * * Bilo je predradnika koji su nas sažalijevali i koji su činili sve kako bi nam olakšali situaciju, barem na gradilištu. No i oni su nas podsjećali da prosječan radnik napravi nekoliko puta više posla nego mi, i u kraćem vremenu. Međutim dalo ih se urazumiti kad im se reklo da normalan radnik ne preživljava na 300 grama kruha (teoretski smo, zapravo, često dobivali manje) i 1 litri rijetke juhe na dan; da normalan radnik ne trpi mentalni stres kojem smo mi bili izloženi, ne znajući ništa o svojim obiteljima, koje su ili poslane u neki drugi koncentracijski logor ili su odmah pobijene u plinskim komorama; da se normalnom radniku ne prijeti smrću, iz dana u dan, iz sata u sat. Čak sam si dopustio reći jednom ljubaznom predradniku: Da vi od mene naučite obavljati operaciju mozga u ovako kratkom vremenu kako ja od vas učim graditi ceste, osjećao bih prema vama golemo poštovanje. Nacerio se. Apatija, glavni simptom druge faze, bila je važan mehanizam samoobrane. U mračnoj stvarnosti sva nastojanja i sve emocije bili su usredotočeni na jedno: sačuvati svoj život i život drugoga. Kad ih se navečer vodilo natrag s gradilišta u logor, logoraše se moglo čuti kako s olakšanjem odišu i kažu: E pa još je jedan dan prošao. Nije teško shvatiti da je neprestana napetost, zajedno sa stalnom usredotočenošću na zadatak da se preživi, logorašev unutarnji život svela na primitivnu razinu. Nekoliko mojih kolega u logoru, školovanih psihoanalitičara, često je govorilo o logoraševoj regresiji o povlačenju prema primitivnijem obliku mentalnog života. Njegove su se nade i želje manifestirale u snovima. O čemu je logoraš najčešće sanjao? O kruhu, kolačima, cigaretama i lijepoj toploj