broj Noviglas časopis Hrvatskoga akademskoga kluba

Transkript

1 broj Noviglas časopis Hrvatskoga akademskoga kluba

2 sadržaj IMPRESUM Uvodni članak Od drivne do električke table Gradišćanski Hrvat: Narod analfabetov? Vlasnik i izdavač HAK. Hrvatski akademski klub Schwindgasse 14 / Beč Tel: 0043 (0) Fax: 0043 (0) info@hakovci.org Autohtone manjine u masovni medija Interview: Petar Tyran Na kratki hommes fatales Glavni uredniki Viktoria Wagner Florian Wagner novi.glas@hakovci.org Danas rodjen, sutra projden Filmski večer KSŠŠD vs. HAK, Urotne teorije kod Gradišćanskih Hrvatov Dan mladine 2015 Cure - Život druge Suradniki Florian Wagner Lydia Novak Davor Frkat Homes Fatales Viktoria Wagner Konstantin Vlasich Michael Hirschler Katja Wukovits Matthias Wagner Hanna Herbst Katarina Kinda Zašto je život u sredini 20-ih ponekad zajeban Umjetničko naticanje T-Shirt DM2015 Korektura Zrinka Kinda Layout Nikola Znaor 24 Ljetni tečaj Hrvatskog jezika u Puli Tisak Öko-Druck GmbH. Stoob-Süd 32 A Stoob Ekspedit Motivirani HAKleri Gefördert aus den Mitteln der Volksgruppenförderung des Bundeskanzleramtes 02

3 UvOdne riči GlavniH UrednikOv novoga Glasa Draga štiteljica, dragi štitelj! (Gradišćanski Hrvati i) medije. Ljeto je jubilarno ljeto za Austriju. Svečujemo 60 ljet potpisivanja Državnog ugovora. I za nas Gradišćanske Hrvate je to poseban jubilej. Mi svečujemo 60 ljet od realizacije manjinskih prav, ka su zapisana u Članu 7 Državnog ugovora. Uz dvojezično školstvo, topografije i manjinski jezik kot službeni jezik, ta Član 7 i dozvoljava, da manjine imaju pravo na medije u svojem jeziku. Mi smo zato posvetili ovo izdanje Novoga glasa novinarstvu i medijam uopće, i to naravno s fokusom na gradišćanskohrvatsko novinarstvo. S tim u vezi nam Michael daje kulturno-povijesni pregled o razvitku novinarstva kot mali uvod u ovu opširnu tematiku. Za ovo izdanje smo i peljali velik interview s Petrom Tyranom, glavnim urednikom tajednika Hrvatske novine. Razgovarali smo o početku njegove 35-ljetne karijere kot Mr. Hrvatske novine, politčkomu uticaju, ali i o tom, kako bi se novine u budućnosti mogle razviti. Viktoria si je pogledala kakovu ulogu imaju masovni mediji na autohtone manjine. Za Novi glas je napisala pledoaje za već člankov o Gradišćanski Hrvati i u nimški medija. Ali mediji već dugo nisu samo novine, radio i televizija. Katja se je interesirala za to, kako socijalni mediji diktiraju naš svakidanji žitak. Hakovski žitak. Prva tretina ljeta je opet mimo, a novi odbor, koga smo vam predstavili u NG 4/2014., je bio jako aktivan. Imali smo zanimljiv filmski večer s diskusijom i večer igre s našimi prijatelji iz KSŠŠD-a, društva slovenskih študentov i študentic u Beču. O tom pišu Kati i Davor. Dan mladine će biti ovo ljeto po prvi put u Vulkaprodrštofu. Prve informacije i sve o umjetničkom naticanju za motiv majice Dana mladine morete viditi na strani 21! Ne zabiti pogledati na zadnju stran! Onde ćete viditi sve informacije o HAKovskom tečaju u Hrvatskoj. Ako i vi kanite u ljetni prazniki ležati na plaži, svečevati s prijatelji i uz to naučiti hrvatski jezik još bolje, najavite se! 200 riči bez pogrišak? Florian se je bavio s gradišćanskohrvatskim jezikom i s našom jezičnom kompetencijom. Cure. Ne, ovo nije članak o Danu žen, koga smo svečevali 8. marca. Filmski festival Frauen.Film.Tage 2015 se je od do 5.3. jur malo prije bavio tematikom žene i film. U tom okviru su i pokazali film Cure, hrvatsko-švicarsku ko-produkciju iz ljeta Zašto je vridan da si ga pogledate, piše Lydia. Urotne teorije. U internetu kurzira nekoliko urotnih teorijov o tajnoj vladi velikoga kapitala do navodne istine o 9/11. I u vezi s gradišćanskimi Hrvati postoju urotne teorije. Naš anonimni informant nam je pisao u svojem (satiričnom?) članku o jednoj teoriji. Kooperacija s časopisom VICE Hanna Herbst je za časopis vice.com napisala šalan članak, zašto je žitak s 20 ponekad i zajeban. Dozvolila nam je da ga publiciramo i u Novom glasu. Nova rubrika. Mi imamo i novu rubriku u Novom glasu. Hommes fatales se bavu vašimi problemi u vezi s ljubavom. Gdo su oni? Last but not least: Na kratki informira o novosti u našoj sceni. Ili i ne? Vaši, Florian i Viktoria 03

4 Od drivene do elektronične tablice a med tim se najde papir Kratak kulturno-povijesni pregled o razvitku novinarstva od Staroga vijeka do danas U ovom izdanju Novoga glasa, ki je posvećen novinarstvu, se po mojem mišljenu i isplati i je i važno, da se spomenemo povijesti ovoga važnoga polja u našem svakidanjem životu. Mi dandanas živimo u jednom času, u kom se dogadja velika revolucija na informatičkom i novinarskom području. Klasičnim medijem novinarstva, kot su to novine, televizija, radio ili i časopisi, se je pridružila u zadnji desetljeti i jedna nova vrst - a to je internet. Je bilo prije još normalno, da se jutro ili navečer čitaju novine, da se putem toga zna, ča se je dogodilo na svitu tokom dana, je danas u našem času po sebi razumljivo pritisnuti nekoliko puti miša na kompjutoru ili tipkati par puti na ekran mobitela... i jur imamo informacije iz cijeloga svita, aktualno i odmah pred nami na elektroničkom display-u. Još nikada nisu imali mediji ovako velik uticaj na naš život kot u današnjem vrimenu. Internet kao medijum ki uokviruje cijel svit, nije samo revolucionirao izvještavanje (Berichterstattung), nego i prijenos informacijov (Nachrichtenübertragung). Još nikada u povijesti človika nije bilo moguće, da se ovako ljuto i u ovako kratkom času moru poslati informacije od jednoga mjesta na svitu do drugoga. Tako smo mi svi informirani o različiti dogadjaji na cijeloj zemlji, a to u najkraćem vrimenu. Jer ne samo televizija omogućuje modernimi sateliti za komunikaciju da se prinosi emitiraju uživo i direktno od mjesta dogadjaja u cijeli svit, nego i internet služi kao platforma, na koj se moru povezati ljudi iz svih zemalj svita i tako biti u stalnom kontaktu, prez skrbi zbog daljine, granic ili vrimena. Ali ov dandanašnji medijski i informacijski luksuz, koga moremo koristiti i u kom moremo uživati, nije nastao od jednoga dana na drugi, nego je rezultat velikoga procesa, čiji korijeni se moru jur najti u času Staroga vijeka. Usmeno daljedavanje informacijov i novosti je jur tako staro kao samo človičanstvo. Prve dokaze, da su se novosti i poruke u pismenom načinu dalje dale, imamo iz Mezopotamije (krajina med Eufratom i Tigrisom u današnjem Iraku i u Siriji) i iz staroga Egipta jur iz 3. i 2. tisućljeća pr. Kr. Materijal za pisanje su ončas bile glinene ploče ili i papirus (pisalo se je zapravo i na driveni tablica, kosti, tekstilu ili na oguljenoj životinjskoj koži, ča je pergamenat). Širenje informacijov pismenim putem je ali bio samo bogatim i plemenitim ljudem kao i trgovcem moguće. Narod je doznao o aktualni dogodjaji ili službeni odluka kroz glasnike, ki su u seli i varoši te informacije usmeno širili. U staroj Grčkoj a kasnije onda kod starih Rimljanov je bilo uobičajeno napisati političke novosti na bijele drivene tablice (gr. σανίδες/ sanides), ke su onda bile obišene na važni trgi pojedinoga mjesta (najvećim dijelom su to bila mjesta kade su i bili sajmi, gr. ἀγορά/agorá, lat. forum). Osebito u vrimenu Rimljanov je i bilo uobičajeno, da se napišu ili namažu kratke informacije na vanjski zid stanov (lat. dipinti). Stari Rim je on varoš, ki se more zvati kao rodno mjesto novinarstva. Nig- 1 Kako jur naslov veli, kanim dati u sljedećem prinosu samo mali i kratak pregled o novinarstvu. Zbog toga sam nek mogao predstaviti mali broj fazof razvijanja, a to i nek s posebnim gledišćem na Europu i u daljnjem na Sjevernu Ameriku. Pokidob mi je bilo važno, da se bavim s nadregionalnom povijesti, nisam u ovom prinosu stavio težišće na gradišćanskohrvatsko novinarstvo. Za pregled na tom polju preporučujem knjige kao npr. N. BENČIĆ (izd.), Novine i časopisi Gradišćanskih Hrvatov, Knjiga XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva (Željezno 1985); M. BERLAKOVIĆ, 100 ljet Hrvatske novine. Nastanak i razvitak gradišćanskohrvatskoga tajednika i njegovo značenje za jezik, kulturu i identitet gradišćanskih Hrvatov (Željezno 2011); K. ZVONARIĆ, Kalendari Gradišćanskih Hrvatov od do Popis i prikaz kalendarov od do s tematskom analizom sadržajev od do 2012., Gradišćanskohrvatske studije 8 (Trajštof 2013.). Za ov članak sam posebno koristio sljedeće publikacije: E. BOLLINGER, Pressegeschichte, Öffentliche soziale Kommunikation, Reihe Werkpapiere 29 2(Freiburg 1999/2000); J. K. CHALABY, The Invention of Journalism (New York 1998); S. HØYER, Newspapers without Journalists, Journalism Studies 4,4 (2003), str ; J. SEETHALER, Österreichische Tageszeitungen über 100 Jahre alt, Arbeitsberichte der Kommission für historische Pressedokumentation 2, 2. überarbeitete Version (Beč 2005, v. [zadnji put vidio 20. marca 2015.]); M. WELKE (izd.), 400 Jahre Zeitung. Die Entwicklung der Tagespresse im internationalen Kontext (Bremen 2008); J. WILKE, Grundzüge der Medien- und Kommunikationsgeschichte 2(Köln 2008). Uzato su mi i pomogli članki u Wikipedija (s. v. Geschichte des Journalismus; Geschichte der Zeitung) i Presse in K. u. K.-Monarchie na Internetstranici od derstandard.at (zadnji put vidio 20. marca 2015., v. 04

5 dor drugi nego Gaius Iulius Caesar je osnovao u 59. ljetu pr. Kr. takorekuć prethonika naših modernih novin pod naslovom populi acta diurna. Po prvi put je bio zaposlen velik broj urednikov sa zadaćom da informira narod već ili manje dnevno o politički i društveni dogadjaji u Rimu. Vjerojatno su se i te novine obisile na državni trgi. Kasnije u dobi rimskih cesarov su se vandavale i još jedne druge novine, imenom acta urbis, kade su sada i stale senzacionalne i zanimljive štorice o cesarskoj familiji (takozvani prvi dokaz za Žuti tisak/regenbogenpresse). Naravno je ta medijum cesarom služio i za propagandu (kot su to novine i u kasniji vrimeni bile). Kroz velik broj literarnih dokazov znamo, da se te acta diurna nisu štale samo u Rimu nego i zvana varoša, još i u različni pokrajina Rimskoga Carstva (ada jako nadregionalno). Konac publiciranja je bio tokom 3. stoljeća po Kr., kad se je i počeo raspadati Imperium Romanum. U sridnjem vijeku su ljudi opet samo znali o lokalni novosti, ke su se usmeno dalje davale. Dijelom je aktualne novosti ili gospodarske informacije razglašavao jedan izvikivač (Ausrufer) na sajmi ili trgovački mjesti. Ali samo čisto malo ljudi je znalo, ča se dogadja u udaljeni krajina. Uzato je bio i materijal za pisanje ča jako rijetkoga, jer papir je još bio jako drag. Poznato je, da se je pojavio papir po prvi put u Kini, oko 150. ljeta po Kr. Odanle su Arabi preuzeli tehniku proizvodnje papira, i to ča to po 750. ljetu po Kr. U dobi okupacije Pirenejskoga poluotoka (Iberische Halbinsel, početo od 711. ljeta po Kr.) su onda Arabi doprimili to znanje u Europu, kade se je počeo proizvoditi papir od 12. stoljeća po Kr. Ali velik uticaj na ljuto i bezgranično objavljivanje porukov je imao izum tiskarstva kroz Nimca Ivana Gutenberga (Johannes Gutenberg, ) sredinom 15. stoljeća. Ovo se tiče ali samo Europe, jer Kinezi su jur od 8. stoljeća početo hasnovali mehaničku metodu za razmnožavanje različnih vrstov pisanih tekstov. Za narode u sridnjovjekovnoj Europi je tiskarstvo na kulturnom i znanstvenom polju značilo velik korak najpr u novu budućnost: Knjige i teksti se već nisu pravali mučno pisati rukom, nego sada je nastalo moguće, da se čuda laglje i ljutije napravu i razmnožavaju. Knjige već nisu bile dragocijene stvari, ke je nek moglo imati nekoliko plemenitih ljudi. Sada su si je mogli i jednostavniji ljudi kupiti. Tako je tiskarstvo bilo i važan temelj za kulturnu, političku, socijalnu i vjersku promjenu u Europi. Letke su mogli ljuto u velikom broju dati tiskati i podiliti med ljude, ča je omogućilo da se nove (npr. političke) ideje ljutije proširu (tako npr. nisu samo humanisti uspješno koristili tiskarstvo za širenje svojih idejov i naukov, nego i Martin Luther je znao dobro hasnovati prednosti tiskarstva za vjersku reformaciju). Ipak, do tiskanja i razvitka novin u našem modernom smislu, su još veliki koraki bili potribni... Važna osoba u vezi s novinarstvom je Ivan Carolus (Johann Carolus, ), ki je živio kao tiskar u Strasbourgu. On je zaposlio neke dopisnike, ki su živili u važni varoši onoga vrimena (kao npr. Köln, Beč, Prag, Venecija ili Rim) i kim je dao nalog, da mu pošalju svaki tajedan najvažnije novosti iz tih gradov. Carolus je onda to sve vlašćom rukom skupa spisao i pomnožio. Potom je te informacije slao svojim naručiteljem, ki su zvećega bili bogati trgovci. Pokidob svoja dugovanja (Waren) nisu prodavali samo u bližoj nego i u daljnoj okolici (i u inozemstvu), im je bilo važno, da znaju svenek, ča se tako dogadja u Europi, osebito uzduž trgovačkih cestov (Handelswege) ljeta je dostao Ivan Carolus mogućnost, da si kupi tri tiskarske stroje (Druckerpresse), kimi je sada mogao publicirati svoje poruke i na tiskanom putu. Prve novine, ke su ča se tiče sadržaja jur jako slične našim današnjim egzemplarom, je osnovao jedan Francuz, imenom Théophraste Renaudot ( ). Sadržaj je bio šarolik, jer Renaudot je svojim štiteljem nudio velik broj temov: i to ne samo komentare o politiki ili gospodarstvu, nego i o kulturi (npr. poeziji i muziki). Isto tako je bilo i smišic i skandalnih štoric iz svakidanjega žitka. Ove novine, pod naslovom La Gazette (kasnije Gazette de France), su bile prvi tajednik u povijesti i su izašle od do ljeta. Ov koncept izvještavanja se je ljuto proširio i u drugi varoši i država a to ne samo u Europi, nego npr. i u britanski kolonija u Sjevernoj Ameriki (iz kih će kasnije postati prvi dio Sjedinjenih Američkih Držav/SAD, USA). Jedne od najpoznatijih novin u 18. stoljeću u Sjevernoj Ameriki su se zvale Pennsylvania Gazette, ke je utemeljio Samuel Keimer ljeta. Ljetodan kasnije je ali preuzeo Benjamin Franklin ( , dobro poznat kao filozof, izumitelj i jedan od autorov Amerikanske deklaracije o neovisnosti [Amerikanische Unabhängigkeitserklärung]) uredničtvo tih novin. Pod njegovim peljanjem su se novine jako uspješno razvijale. Tajednik je sadržavao kratke visti iz politike i gospodarstva, prinose i oglase o različni priredba i a to je bila velika novost pisma čitateljev (Leserbrief). Sada su i ljudi imali mogućnost, da objavu svoje mišljenje o bar koj temi. U prispodobi s današnjom situacijom je bilo tiskanje i prodavanje novin ali ipak još drago (zvana toga je bio i papir drag, ča je isto povišilo cijenu za novine). Ta činjenica se stoprv minja tokom 19. stoljeća: Novim načinom tiskanja i većom automatizacijom je tiskanje novin nastalo čuda lakocjenije. Ali i napredak na polju tehnologije (kot su to bili izum telegrafije ili telefona) je omogućio onu dob ljutiji transfer informacijov. Tim se da reći, da je 19. stoljeće on čas, kada su imale novine svoju prvu zlatnu dob razvijanja. Velik broj novin je izašao, ke dijelom dandanas još postoju, kao npr. The Guardian (od 1821., UK), Le Figaro (od 1821., FR), The New York Times (od 1851., SAD/ USA) ili The Wall Street Journal (od 1889., SAD/USA). Posebnim pogledom na novinarstvo u Austriji se vidi, da je broj novin i časopisov med i U Starom vijeku su se novosti pisale na bijele drivene tablice, ke su bile obišene na važni trgi, kao npr. na agori u Ateni. 05

6 1918. ljetom isto jako narasao. Važan uzrok za to je sigurno ukidanje cenzure 15. marca ljeta, ča se more ocijeniti velikim uspjehom revolucije, jer sada vlast već nije mogla zabraniti tekste i sadržaje, ki joj nisu odgovarali. Najstarije austrijanske novine su Wiener Zeitung, ke postoju još i danas (osnovane 1703., a od ljeta izlazu dnevno). Drugi poznati dnevniki su se osnovali u dobi austro-ugarske monarhije (Die Presse [1848. odnosno 1864.], Kronen Zeitung [1900.], Kleine Zeitung [1904.]). Osobito uspješno su cvale onu dob lokalne i regionalne novine i časopisi (npr. su i današnje Hrvatske novine osnovane za vrime monarhije ljeta, ončas još pod naslovom Naše novine). Druga veća faza osnivanja je bila po Drugom svitskom boju (Salzburger Nachrichten [1945.]) ili za vrime okupacije (Besatzungszeit, npr. Kurier [1954.]). U prvoj polovici 20. stoljeća su se klasičnim novinam pridružile i dvi vrste novih medijev, ke su preminjile i revolucionirale novinarstvo: i to radio i televizija. Sada je naime bilo u kratkom vrimenu moguće, da se poruke i informacije lako i ljuto emitiraju med ljudi. Od ljeta početo se je minjao fokus izvještavanja kod klasičnih, pismenih i takozvanih modernih medijev: Radio i televizija su nastali mediji za informativno novinarstvo (informativer Journalismus), jer se informacije širaju na ljutom i kratkom putu. Obadvimi mediji ada informiraju u kratki prinosi, jer ljudi vidu i čuju emisiju u radiju ili na televiziji samo jednoč u kratkom vrimenu. Potom slijedi opet drugi prinos. Zbog toga kratkoga časa smo u stanju da zapametimo samo jedan ograničen broj informacijov. Na drugoj strani su novine svoje težišće stavile na interpretativno novinarstvo (interpretativer Journalismus, Meinungsjournalismus), pri kom za novine nije samo važno da čitatelje samo informiraju o različiti dogodjaji, nego da se bavu i u većem krugu intenzivno temami: Poruke i novosti se stavu u jedan kontekst i se analiziraju (interpretiraju), kako bi nastale razumljivije za čitatelje. Novine (i časopisi) imaju ada mogućnost da tiskaju duže i mnogovrsne prinose, ke si ljudi moru preštati u miru a ako ne razumu i si ne zapametu veljek sve po prvi put, imaju mogućnost da si prinose još jednoč preštu. Uzavo se je i razvila treta vrst, a to je istraživačko novinarstvo (investigativer Journalismus), ča znači da mediji točnim istraživanjem otkrivaju i javljaju teme (osobito iz politike), ke su bile do toga časa ljudem/javnosti nepoznate. Jedna nova dob u novinarstvu, ka se i u svoji dimenzija ne da prispodobiti s nečim, ča je jur bilo, je počela tokom ljet i se je pojačala početom ovoga novoga milenijuma. Onda je naime jedan novi medij našao svoje pute u naš žitak i se je u jako kratkom vrimenu proširio okolo svita: Internet. Kroz internet je nastalo još već moguće, da se more svaki od nas informirati o aktualni dogodjaji iz svih dijelov zemlje, a to još i u realnom vrimenu (in Echtzeit). Ali ne samo to, nego s internetom je povezana još jedna velika novost: World-Wide-Web omogućuje svakomu pojedinomu od nas, da postavi u internet prinose ili izvještaje (ili pismeno ili kao video) o bar koj temi ili o bar komu dogodjaju. Svaki nestručnjak, ki ima vezu k internetu, ima tako mogućnost se igrati novinara i nazvistiti dogodjaje (spominjamo se npr. na bunu u Iranu 2009., pri koj su mladi ljudi sa svojimi mobiteli snimili kako oštro se je vlast borila protiv demonstrantov. Te snimke su publicirali u internetu, kako bi cijelomu svitu pokazali, ča se dogadja u njevoj zemlji). Moderna tehnologija ali ipak čudakrat spominja na prošlost: Su si ljudi prije još čitali informacije na glineni ili driveni tablica, si danas čitaju novine na mobiteli (ča isto jur većkrat izgleda kao mala tablica) ili pak na elektronički tablica (ipad). One se moru praktično svakamor sobomzeti i omogućuju, da se veljek i aktualno more doznati za neograničen broj informacijov i novosti iz cijeloga svita zahvaljujući internetu. Svejedno kade smo je li doma ili u tramvaju ili na brigu, ako imaš internetsku vezu, onda imaš vezu dogadjajem na cijelom svitu. Koncem konca moremo se pitati: Je moguća još bolja informacija? Ili smo jur na koncu jednoga tisućljetnoga razvitka? Će se jednoga dana prekinuti tiskanje novin i ćedu se novosti daljedavati samo još elektroničnim putem? Kako će biti, novinarstvo će nas o tomu sigurno informirati... Michael Hirschler 06

7 autohtone manjine u masovni medija Zašto je važno da se prezentiramo i u većinski mediji U Austriji živi šest autohtonih narodnih grup. Uz Gradišćanske Hrvate su to Čehi i Slovaki u Beču, Slovenci u Koruškoj i Štajerskoj, Gradišćanski Ugri i Romi. Nažalost ova činjenica austrijskoj većini nije tako poznata. Večina Austrijancev kod autohtonih manjin misli na Koruške Slovence, ki su poznati za konflikt okolo seoskih tablov i političarov, ki držu govore u parlamentu na slovenskom jeziku ili se na drugi način prezentiraju u medija. Ali i Romi su poznati kao autohtona manjina - tragičan uzrok za tu popularnost su atentati Franza Fuchsa ljeta. Da su još svenek tako poznati, to je i zasluga predsjednika društva Romov u Austriji, Rudija Sarközija. Kroz njegovo djelovanje u javnosti su Romi dobili mjesta i prezentnost i u najveći austrijski mediji. Dokle su Norbert Darabos i Nikolaus Berlakovich bili ministri, su novine ponekad tematizirale njevu gradišćanskohrvatsku pozadinu. Ali i brati Rešetarić ili Terezija Stojšić su ponekad dostignuli, da austrijska većina opazi egzistenciju Gradišćanskih Hrvatov. Ada, dobre teme ke polariziraju, katastrofe ili popularni ljudi u kombinaciji s dobrim PR-om su ključ da dojdeš u masovne medije. To nije nikakova novina. Da je za manjine važno, da se tematiziraju i u masovni medija, su znanstveniki jur otkrli u istraživanju medijov pred svim u vezi s migranti. Publicist Roland Burkart, profesor na bečanskom sveučilišću, piše, da masovne medije moraju informirati o manjina i je tako reprezentirati. Tako moru fungirati kao pomoćniki pri integraciji, pri stvaranju identiteta, ali i u borbi za manjinska prava. Purkarthofer, Rainer i Rappl pišu, da je važno za manjine, da većina vidi manjine već kao dobitak a ne kao pogibel. To se more dostignuti, ako većina upozna kulturu, narodne običaje i životni stil - tako bi vidila, da kultura većine zbog manjine nije ugrožena, nego da se dopunjava. Ako većina akceptira, da postoju u Austriji uz nimški i drugi materinski jeziki, je učinjen velik korak na putu k toleranciji. Burkart razlikuje tri glavne funkcije masovnih medijev: političnu, socijalnu i ekonomsku funkciju. Socijalna funkcija medijev znač, i da mediji pomažu pri socijalizaciji, orijentaciji i integraciji. Mediji tradiraju norme, vridnosti i uzore, kot i pute mišljenja i ponašanja, a tako omogućuju da društvo funkcionira i se razvija. Da bi društvo zaista funkcioniralo, se moraju sve partije integrirati. Masovni mediji moru agirati kot posredniki med partijami. To je integrativni proces polag Burkarta: gajenje mirnoga zajedničkoga žitka u modernom, multikulturalnom društvu. Politička funkcija polag Burkarta znači, da mediji stvaraju javnost, mogućnost artikuliranja, političkoga obrazovanja, kritike i kontrole političkoga sistema. I nimški publicisti Pöttker i Geißler su stavili fokus svojega istraživanja na ulogu masovnih medijev kod integracije etničkih manjin. Oni vidu medijalnu integraciju kot ljudski put med segregacijom i asimilacijom. Njev koncept bazira na tri principi: prvič, većina i manjina živu skupa na bazi zajedničkoga jezika, zajedničkih pravil i vridnosti. One se medjusobno respektiraju i akceptiraju socijalne i kulturalne posebnosti drugoga, tako dugo dokle te posebnosti ne kolidiraju sa skupnim. Drugo je, da sve etničke grupe imaju iste šance. Svi imaju mogućnost sudjelivati u važni sektori društva i njevi institucija, znači i u javnosti i u medija. One su ada različne, ali iste - different but equal. Treta točka je, da većina akceptira migraciju i integraciju. Iako pripadniki autohtonih manjin u Austriji u tom smislu nisu migranti, se ov koncept ipak more dobro prihvatiti, ar su autohtone manjine isto manjine s vlašćim jezikom i kulturom. One se moraju tematizirati u javnosti, zato što se svenek boru za svoja prava i su ugrožene od gubitka. Gradišćanskohrvatska publicistkinja Petra Herczeg je u odnosu na ovo pisala o stari i novi manjina. Ona se je bavila s problematikom većina manjina iz pogleda komunikacijske znanosti. Na primjeru Gradišćanskih Hrvatov je opisala stvaranje identiteta autohtonih manjin pomoću masovnih medijov. Za Herczeg je razlika med migranti kao novom manjinom i autohtonimi manjinami kao starom manjinom, da su stare akceptirane i priznate od većine, dokle nove još svenek nisu akceptirane, a u medija prevlada agresivno izvješćavanje. Polag Herczeg je izvješćivanje o obadvi manjina stereotipno. To znači da - s iznimkom Koruških Slovencev (a od vjerojatno i Romov) - masovni mediji u vezi s autohtonimi manjinami pišu samo o kulturi i folkloru. Herczeg ali i ističe da ova teza nije znanstveno potvrdjena. Zbog ovoga jednodimenzionalnoga pogleda dibok medijalni diskurs o narodni grupa nij moguć. Ako autohtone manjine, tako Herczeg, ne prestanu komunicirati samo unutar manjine i ne počnu komunikaciju izvan svojega okvira, ne moru preživiti, ar ne moru obdržati svoj etnički identitet niti se moru razvijati. ORF-zakon potribuje, da svaka autohtona narodna grupa ima misečno nekoliko minut programa. Od manjine do manjine je to drugačije uredjeno. Tako manjine moru konzumirati barem nekoliko minut programa u manjinskom jeziku u javnoj televiziji. Ali i to more biti jedna mogućnost, kako se prezentirati većini. Pomoću podtitulov bi i nimškogovoreća publika mogla slijediti što se dogadja u manjinskoj sceni. Romi, Čehi, Ugri i Slovaki to i nudjaju. Gradišćanski Hrvati imaju čuda časopisov na vlašćem jeziku. Imaju dva tajednike (HN i Crikveni glasnik), TV-emisiju svaku nedilju i dnevne radio-emisije. To je dobro i važno. Ali nije dost. Ako mi kao autohtona manjina kanimo, da politika priznaje naša prava, ako ne kanimo da nas javnost vidi samo kot folklornu grupu, ako ne kanimo da nam mediji daju negativan pečat sterotipov ili ako kanimo da nas uopće upamet zamu, bi se morali i već trsiti za medijalno djelovanje izvan narodne grupe, u javnosti, u većini. Literatura: Burkart, Roland (2002): Kommunikationswissenschaft. Grundlagen und Problemfelder. Umrisse einer interdisziplinären Sozialwissenschaft. 4. predjelano i aktualizirano izdanje, naklada UTB, Beč, Köln. Geißler, Rainer/Pöttker, Horst (2009): Massenmedien und die Integration ethnischer Minderheiten in Deutschland. Naklada transcript, Bielefeld. Herczeg, Petra (1992): Mehrheiten - Minderheitenverhältnis - ein kommunikatives Mißverhältnis? Kommunikationswissenschaftliche Überlegungen zu einem komplexen Problem am Beispiel der Kroaten im Burgenland, Medien und Zeit Lj. 7, str Purkarthofer, Judith/ Rainer, Maria/ Rappl, Anita: Medienlandschaft der autochthonen Minderheiten in Österreich. U: Wiener Linguistische Gazette, Institut für Sprachwissenschaft, Universität Wien, 72 (2005): 1-66 Viktoria Wagner 07

8 Interview Petar Tyran I z susjedske sobe se čuju tambure, u pivnici tanca Kolo-Slavuj. Utorak navečer su se u Hrvatskom centru sastali tri u medijski posli zainteresirani Hakovci, da se pominaju s TIM NOVINAROM Gradišća Petrom Tyranom. On će ljetos navršiti 60 ljet. Flankiran je s obadvih stran. On nosi črno sako, hugo-boss-polo, cord-hlače. Jedino cipele su iz kafecke kože. Pije špricer, sigurno zna, da će ov intervju durati već od jedne ure. Novi glas: Petar, ti si preuzeo funkciju glavnoga urednika Petar Tyran: zapravo sam jur počeo krajem 1983., onda je glavni urednik još bio Tome Schneider, a plaćati su me počeli ljeta. NG: Kakovi su bili onda uvjeti? Se još znaš spomenuti na tvoj prvi radni dan? PT: Na prvi dan ne, ali na zadnja 32 ljeta se znam spomenuti. Počelo je tako, da sam jur ljeta prije počeo pisati za Hrvatske novine, a to sve redovitije. 08 Pred svim, kad sam bio referent za kulturu u HAK-u, kašnje i predsjednik. Znači, ja sam onda počeo pisati o dogodjaji u Beču i u vezi s HAK-om. Mi smo imali svaki tajedan HAK-ovski večer i kad sam mislio, da je to zanimljiva tema i za širju publiku, sam o ti priredba pisao i poslao glavnomu uredniku Schneideru. Onda sam i počeo pisati o Kolo-Slavuju. Ov hrvatski folklorni ansambl je u tu dob bio jako aktivan i na manjinskopolitičkom području biti Koloslavujac je značilo biti angažiran Hrvat. Ne velim, da to sada već nije tako, ali onda je to bilo eksplicitno. NG: To znači, tvoje djelo je išlo jako paralelno tvojemu djelu u HAK-u... PT: U početku da. Ja sam na primjer pisao o manjinski tema, a sam imao cijelu seriju u Hrvatski novina u koj sam npr. intervjuirao Tichoga. Heinz Tichy je tada bio nadležni činovnik u Saveznom kancelarstvu za sve narodne grupe. U ta čas, koncem 1970-ih, smo i počeli opet posebnu suradnju s koruškimi

9 Slovenci. To je bila vrlo plodna dob, kad smo se vozili u Celovac i kanili kupiti staru tiskaru u Mohorjevoj založbi, dokle smo pak uptili, da je to 50 tonov samo željeza, a mi nismo znali kako ćemo to doprimiti u Beč ili u Željezno. Zato ju nismo kupili, drugačije bi ju Jurica i ja bili kupili. A onda su odgovorni u Hrvatskom štamparskom društvu vjerojatno vidili da je ovde negdo ki piše i kani pisati, i onda su me pitali. U tom ljetu sam za HAK organizirao Symposion Croaticon II, a po simpoziju su me Mirko Berlaković i Klaus Čenar pitali, je li bi si mogao predstaviti pisati novine. Malo sam bio presenećen. Pred tim sam jur bio pokrenuo i uredjivao hrvatski kulturni časopis iz Gradišća Pokus, ali to je bio periodikum, to nisu bile tajedne novine! Dakle, ja u to vrime uz moj studij nisam imao fiksnoga posla. Onda sam je pitao, je li je to i plaćeno. Rekli su, da ćedu pokusiti da mi ča platu. Pred manom je Jurica Čenar bio plaćen glavni urednik, ali po tim je opet bio Tome Schneider. On je bio zaposlen kod Pošte i je uredjivao Hrvatske novine volontarno uz neku odštetetu. A onda su mi rekli, da ćedu mi ča platiti. Ne znam već točno kada su me najavili. Ja sam dostao od blagajnika Štamparov na ruku par tisuć šilingov i to sam morao potpisati, da sam je dostao. Pak su rekli da ćedu pokusiti najti dugoročnije rješenje. To je bila dob Sinovca i Kreiskoga. Ovi su si tada bili izmislili model, takozvane žive subvencije. Živa subvencija znači da je dotična osoba negdje zaposlena, ali poslodavac te nekomu drugomu stavi na raspolaganje. A to je tada bilo jako prošireno, samo mi Hrvati je nismo imali. U vojski su je imali, u športu je bilo bezbroj tih živih subvencijov. Onda je bila politička klima takova, da su rekli: Moramo ča djelati! Sinovac je bio ministar kulture, a Kreisky kancelar. A John Müller, kao predsjednik HKD-a črni, i Robak, kao predsjednik Prezidija črljeni. Oni su si to takorekuć politički shodili a to po tada i danas još uvijek uhodanom principu proporca: ako ti, onda i ja. Paralelno je i HKD sa sekretarom Matom Klikovićem dostao isto takovu živu subvenciju a Prezidij s Gerhardom Mihalićem. Sada sām već ne znam koga su prije zaposlili, Matu ili mene. Znam samo to, da sam si to uglavnom morao sām shoditi. To je bilo jako teško, jer nisam imao iskustva i sam morao svim govoriti, kako sam ja važan, kako sam ja super, da to dostanemo. I slušajte, nije tote bilo nikakovoga modela za nas. Peter Tyran ist anzustellen? Wo? In welche Schublade?. Znači za mene nije bilo planskoga mjesta. Onda su se dogovorili da će dvi trećine platiti Ministarstvo za podučavanje i jednu tretinu Zemlja Gradišće. Ali moram reći, da Zemlja nije bila tako točna s plaćom. Hvala Bogu sam imao tote koga nutri siditi, to je bio bivši Koloslavujac Erwin H., ki mi je ponekad dao neki tip. To je bilo u Zemaljskom školskom savjetu, kad onde su konačno bili nadležni za mene. Znači, tamo sam si morao pojti po bolesnički listić, toga danas već nije, ali toga hvala Bogu nisam nikad tribao. Ja u mojoj karijeri nisam bio niti jednoč na bolesničkom odmoru, i ne bi ni mogao, kad onda ne bi bilo novin. Jednoč ili dva put sam bio kratko u bolnici i sam od onde načinio novine, pak mi je hvala Bogu Agnjica Schuster pomogla. A dva, tri pute, kad sam kanio na odmor, smo odlučili da novine moraju izjati i za vrime mojega odmora. Bilo je pak i takoo, da skoro svaki put kad ja nisam uredio novine, sam potom morao pred sud. NG: A zašto? PT: No, kad se je nešto pisalo, ča je u očima nekih išlo predaleko i su se išli tužiti. Kod novinarstva je umjetnost, da ideš do simo, do odredjene crte, a ako ideš dalje, onda ćedu te zgrabiti. Dvakrat sam morao pred sud, ali to je relativno dobro prošlo. Konačno, krajem ljeta sam nastao živa subvencija, po mojoj definiciji parašutist, padobranac: Ne znaš kada ćeš van skočiti iz zrakoplova, ne znaš će se padobran otvoriti, ne znaš kamo ćeš pasti. Znači, bez zaledja si, ne moreš se nikamo nasloniti nimaš i nikakovo zaviće, od svih stran moru striljati na tebe. Hvala Bogu sam imao simpatizante, vjerojatno u svi politički logori. NG: A kako je tehnički izgledalo? PT: To je bilo tako, da sam počeo pisati na pisaćem stroju Erika, koga nisam od moje majke ukrao, ali sam joj ga zeo. Ja sam još počeo s tiskanjem olovom. Ali samo kratko. Onda je došao fotoslog. To znači, ja sam pisao na papir, a s tim sam se na pandiljak odvezao u tiskaru, u Matrštof. A u tiskari sam pandiljak i utorak slagarici dao moje članke i ona je je otpisivala. To je bila Nimica, ali ona je znala hrvatski tipkati perfektno. Ta je još i falinge našla. Na primjer rič sveučilišće : ona je znala da tote mora bit š pak onda ć, i ako toga nije bilo, je znala, da je to falinga. To je pak došlo van na fotopapiru, a ta papir sam onda rizao na stupce. Te stupce sam onda nalipio na papir, naslove ekstra, a to sve po točnoj mjeri, a to se je onda fotografiralo. Iz te fotografije se je negativ načinio na metalne ploče, a te metalne ploče su išle u rotacijski stroj, ki je pak izbacio velike arkuše novin, ča je pak tribalo još rizati, skititi, etiketirati i konačno ekspedirati. NG: Kako danas izgleda tvoj tajedan? PT: Pandiljak i utorak su za mene udarni dani. Ali ja načinjam novine sedam dan u tajednu. To je moj poseban pristup, i ja sam svenek na putu, išćem teme, ideje, ča bi mogao pisati. Dakle nedilja, pandiljak i utorak ide od 0 do 24. Utorak navečer se novine završavaju i montiraju. Uz gotovo prelomljene novine šaljem i slike Anti Pranjiću, ki je montira i iz toga načinja PDF. A ta PDF online šaljemo tiskari. Srijedu se tiskaju novine, a četvrtak idu na poštu. S tim, ako sve dobro ide, idu iz Željeznoga u Beč, a iz Beča u sela. U najboljem slučaju su novine petak kod štiteljev, kod naših pretplatinkov. Uglavnom je tako, jer tako bi tribalo i biti. Hvalabogu mi se nigdar u mojoj karijeri nije stalo, da novine nisu bile točno gotove. Tri, četire puti u minulih 32 ljeta mi se je stalo, da je tiskara bila kriva da je imala tehničke poteškoće. Uglavnom je Pošta kriva ako novine ne dojdu. Ali stoji u ugovoru s Poštom, a tako smo i potpisali: Pošta ima tri dane lazno, da raznaša ovakove novine kakove su na priliku naše. Drugačije nažalost ne ide. NG: Ti zagovaraš dnevne novine za Gradišćanske Hrvate. Ako su HN ionako djelo za cijeli tajedan, se to onda uopće more realizirati? PT: Imam viziju, ka bi bila i za ostvariti. Mislim, da bi bili u stanju u pogledu na sadržaj - popuniti dnevne novine. Kad smo s radijom začeli, smo imali jednoč u tajednu emisiju. S nekih stran su rekli: Ča ćete, vi ništ nimate za govoriti, to će crknuti, ništ nije ovde. Onda smo ipak dostali dnevne emisije. A svagdir se tužu: Ovo nije bilo va radiji, i to ne. A ista stvar je s novinami. Mi bi sigurno od temov, od toga ča se dogadja ne samo domaći glasi, gdo se je kade ženio/odala, narodio, a gdo je kada umro mogli napraviti dnevne novine. Ali nažalost to ne znači samo sedam urednikov. To potribuje i drugu strukturu. O potribni pinezi se neću ni pominati. A raspačivanje novin bi takaj moralo drugačije funkcionirati. Kurier i Krone imaju posebnu distribuciju, ali njim se to i isplati. Ali i to je ostvarljivo. Druge manjine to imaju. Na zapadu Europe imamo manjine, ke su po broju manje od nas i ipak imaju dnevne novine. Dakle to ide, ali kod nas je sada ta ultima ratio, da imamo tajednik ki je od nekad 32 stranic u medjuvrimenu reduciran na 20. A ni to skoro već nije za financirati. A mene Štamparsko društvo uopće ne plaća. Ja si i plaćam auto s kim se vozim kih 5000 km u misecu na priredbe po cijelom Gradišću i izvan. To od mojega nasljednika ne bi mogli potribovati, da se mora svojim autom toliko voziti, bez da ima odštetu. Da mora projti petak u KUGU na Bruje i u subotu na priredbu u Pinkovac u novu dvoranu a nedilju na Hate na foklorni festival. To znači: nimati ni petka ni svetka! Ljudi normalno u petak napodne prestanu s djelom, s poslom, ako su djelači, činovniki Ne moreš potribovati od nekoga da obavezno djela na vikend, to dotilna osoba mora i kaniti. Novinarski posao nikad nije gotov. Ako idem Pinkovac u dvoranu, znam da će mi na primjer Raimund reći Slušaj, u Cikljinu bi sad bila adventska svetačnost. Naravno se vozim i tamo. A u Cikljinu će mi reći Franjo Ostović, da hrvatski aktivist Djulo Talijan danas svečuje svoj 60. rodjendan i da bi tote još mogao i morao pogledati mimo, jer imaju veliko svečevanje. Ali je u isti čas još koncert u crikvi u Čembi. Znači domino-efekt. Odvezao sam se u Pinkovac, a domom sam prik Cikljina, Bandola i Čembe došao s četire stvari. Pitanje je naravno, ča ću s tim? Kod 20 stranic, je to sad moj (veliki) problem. Bio sam negdje, a ljudi s punim pravom očekuju da o tom i pišem. A nimamo mjesta za sve to. Sada s tim da smo zastupani u internetu se otvara 09

10 novi oblok, prostor, na primjer i za slike, fotografije. To stavljamo na internetportal, na domaću web-stranicu Slike su jako važne, ne samo za televiziju nego i za novine. Imamo štitelje, ki nimaju tako visoku jezičnu kompetenciju. Ovi si pogledaju slike, jer svaki rado gleda slike. Ali ipak moraju pročitati barem naslov, da bi znali o čemu je govora. Isto tako je sa športom. Zašto imamo šport, ako to dva ili tri dan pred nami jur imaju Krone, BF i BVZ? Zato, kad si ti dičaki u Filežu i Mjenovu ili drugi seli ipak gledaju, ča su Hrvatske novine o nami pisale. To je ponekad znam to iz bogatoga iskustva ponekad jedini kontakt, koga imaju s tiskanom hrvatskom riču. NG: Ali onda ipak moram pitati, ako su jur svi bali bili jednoč u novina, zašto je ov tajedan na primjer bila opet retrospektiva o svi bali? PT: Tote se varaš, to su bili ti bali, ki još nisu bili u novina. Hrvatski Jandrof na primjer još nismo imali, a AHKZ u Beču isto još ne, jer smo zbog aktualnosti obavijestili opširno o kulturnoj nagradi za Štefana Geošića. A imamo samo te dvi stranice. Tako to pokušavam riješiti. A s kim pravom o ovom ili onom velikom i uspješnom hrvatskom balu ne bi izvijestili? O svi si pisao samo za nas ne! To čuješ u svakom selu iako objektivno pravoda ne štima. Ali ipak subjektivno već gdo ima tu ćut. Što je ali na drugom kraju opet jako pozitivan feedback, jer ljudi to kanu štati: o sebi i o svojem selu, o svojem društvu, o svojoj regiji. Zato tvrdim: Ljudi bi podnosili i već hrvatskoga štiva, domaćih, susjedskih i stranjskih informacijov. Uvjeren sam, ljudi bi i svaki dan štali novine na hrvatskom jeziku, ako bi je imali. Mislim da smo u tom pogledu na dolnjem limitu, manje ne ide! A mislim da to nije cilj, biti na dolnjem limitu. Zato se od početka za to zalažem, da ne ostanemo na dolnjem limitu? A moramo se pitati, kade je sad ta ne samo od mene nego i od puno drugih očekivani napredak? NG: Kako izgleda budućnost Hrvatskih novin? Što ako Petar Tyran ide u penziju? PT: Ako me jadaju, ću još 20 ljet djelati. Ako me jako jadaju, još 25 ljet. To je sada naravno malo u šali. Ali ne znam, kako dugo ću moći. Ljetos ću nastati Fact 1: Vrijednost podupiranja Ova grafika kaže razvitak podupiranja za hrvatsku narodnu grupu u zadnji ljeti. Plava linija kaže nominalnu vridnost podupiranja u pojedini ljeti - takorekuć broje, koliko pinez se je stavilo na raspolaganje. Ljubičasta linija kaže vridnost pojedinih svotov ljeta. To znači, ljubičasti broji kažu, kako visoka bi morala biti pinezna svota ljeta da bi imala istu realnu vridnost kot u ljeti kad se je isplatila. Vidimo, da je vridnost podupiranja med i spala za oko 25%. 60 ljet, iako se tako naravno ne ćutim. Vi me sad prisiljujete da o tom razmišljam glasno. U tihom sam to pravoda jur već krat učinio. Idealan slučaj bi bio ta, da bi se sada stvorilo takozvano plansko mjesto bilo kade, bilo u koj instituciji ili uredu za drugoga plaćenoga urednika ili urednicu uza mene. Ali za to fali nažalost politička volja. Mi gradišćanski Hrvati, i kad smo bili politički još jači kad smo imali još i dva ministre nismo dalje zašli ni u tom pitanju. Morebit se i ljudi nisu dost zalagali za to, jer ljubomornost med društvi dalje postoji, po geslu Zač ta, a zač ne ja?. Dakle idealan slučaj bi bio, ako bi nam se stavila na raspolaganje druga osoba na to plansko mjesto. Pak da tu osobu upeljam u posao, da ne mora skočiti tako u mrzlu vodu kako sam svojčas morao ja. Ja sam hvala Bogu bio Hakovac i sam bio uza to i u Kolo-Slavuju i sam tako poznao cijelo Gradišće i prik granic, ali do neke mjere i Hrvatsku. To je bila moja prednost. Ako sada negdo dojde, ki to ne zna, kako dugo će tribati, da to sve upozna? Zato bi mogao koga školovati, ki bi, kad ja odstupim, mogao preuzeti novine bez kakovih bolnih prelomov i problemov. Zato je potribna politička volja. Ali ne znam, ne vidim kade se shranja ta volja. Sada se uopće svaki izgovara da mora šparati i čujemo na sve kraje Ča kanite, ionako vam nismo subvencije skratili!. Ali u zadnji ljeti je to sve manje nastalo u realnoj vridnosti, iako je svota ostala ista. Ali i svotu subvencijov su smanjili! Tote bi morala druga društva van stati iz svojega gnjazda i novine viditi kao skupnu platform, zajedničko gnjazdo. Drugačije ne znam kako će biti. Bit će jako teško, jer znam iz iskustva, da ljudi čekaju novine. Naravno ljudi čitaju i internet. Ali tiskana rič za neki dio naroda ima drugu važnost. Naravno ćeš najti ljude, ki tiskanu rič već ne čitaju i se informiraju samo prik interneta, ali dio naših ljudi u tom još nije up-to-date, moram reći. Iako imamo jako puno pametnih ljudi, naši ljudi jezično nisu dobro školovani. I to je naš stalni u vjekovječni problem. Mi jezično diskutiramo o Joži Ficku, a to je bilo pred daleko već od 150 ljet uvijek ista diskusija. Ja potribujem da bi se društva i partije morale složiti u tom da najdu političko rješenje za daljnje uredjivanje Hrvatskih novin. A gdo je rekao, da to samo smi biti jedna osoba? Takovoga bedaka ćeš si teško najti, ki ima iz doma takove zalihe, da si ov job more lajstati, priuštiti. To bi se moralo institucionalizirati, a tote se mora paziti da nije kakovoga partijskopolitičkoga uticaja. Znači, moj kredo je: Čim više gori se to mora usidriti tim bolje, daklene u kotarskom poglavarstvu ili u Zemlji, onde si izgubljen, onde su partijskopolitički tako jaki, da ćedu te razmeljiti i razdrobiti. Znači, čim više zgora triba biti usidreno to plansko mjesto, najbolje u nadležnom ministarstvu ili Kancelarstvu, kade takorekuć nisi direktno ovisan o dnevnoj partijskoj politiki. NG: Hrvatske novine imaju webstranicu i Facebook-kanal. Kako izgledaju plani u Social media području? Kanite to dalje forsirati? Publicirati članke, ki u print-izdanju na primjer nisu publicirani? PT: To si naravno znam predstaviti, a to djelomično jur i djelamo. Mi imamo nevjerojatan pristup u prispodobi s drugimi mediji iste razine, jer smo relativno aktualni po ocjeni naših pohodnikov, ki su u jako velikoj mjeri i iz prikoceanskih zemalj, jako čuda iz Hrvatske i susjedni zemlja, naravno i iz naših sel u Gradišću, iako prosječno manje. To si znate lako predstaviti, jer teta Mare i tetac File još nimaju interneta. A ti ki imaju internet, su znamda već oni, ki su vani i ki morebit nimaju print-izdanje ili ki kanu čitati moj komentar jur utorak navečer ili srijedu. Znači, to ćemo izgraditi, to na svaki način. Ipak mislim da je tiskana varijanta Hrvatskih novin još svenek potribna i da će biti nadalje potribna, znači, to je moj kredo. Je li sam u pravu, ćemo viditi za par ljet. Ali ja mislim da je to nešto drugo 10

11 ako imaš tiskane novine u ruka. U internetu i čuda prelistaš. Ta tsunami informacijov je nevjerojatan. NG: Iako Hrvatske novine nisu tsunami informacijov, ipak si svaki ne pročita svaki članak. PT: To je sad drugo pitanje. Ja ću ti reći da je dost ljudi, ki si preštu Hrvatske novine od A do Ž. To znam iz iskustva i iz feedbacka. Onda znam, kako sam jur rekao, ljude, ki si samo preštu kako se je njeva momčad u nogometu ili kegljanju igrala. To su ti naši ekstremi. A još k zadnjem pitanju: Naravno premišljavamo i idemo u ta smir, da publiciramo članke samo online. Ali pitanje je, kako ćemo to personalno ostvariti. Jer pisati novine, biti nazočan na priredba i krmiti svaki dan internet, ako kaniš biti aktualan, znači, da je zato potribno dodatno djelatno mjesto. NG: Je moguće da i tvoj nasljednik nastane živa subvencija, ili je to vezano na tvoju peršonu? PT: Po sadašnjem stavu vam moram odgovoriti, da prestaje živa subvencija s mojim umirovljenjem ili, ne daj Bog, s mojom uranjenom smrću. Imamo primjer Mate Klikovića: On je prošao u mirovinu pak je to plaćeno mjesto bilo izgubljeno. Kako si HKD sada tajnika financira, ne znam, ali žive subvencije za HKD već nije. A to su i meni dali na znanje, dakle živa subvencija se neće produžiti. Ta je vezana samo uz moju osobu. Dakle, nažalost ne uz funkciju, nego uz osobu. NG: A ako bi onda opet ki prošao u Kancelarstvo, kako si to ti onu dob? PT: To je bila druga situacija. To je bila politička volja. Onda su od Kreiskoga i Sinovca znali, da će gdo dojti i nadležni visoki činovniki su si morali izmisliti kako i kade ćedu me zaposliti. Znači, ti vrhovni činovniki to nisu kanili, ali politička volja je bila ovde i zato su morali. Ovu političku volju danas ne vidim! Darabosu i Berlakoviću sam to bio rekao, mi sada moramo za naša hrvatska društva najti rješenje a ne ide samo za mene; i HKD, Crikva (Pastoralni ured Hrvatske sekcije) i Prezidij imaju žive subvencije. HKD ima sada drugo rješenje. Ako sam iskren, ne znam kako si financiraju novoga tajnika, ali ako si ga moraju platiti iz redovnoga budžeta, ti pinezi moraju kade drugdir faliti. Ako bi me Štampari morali platiti iz subvencijov saveznoga lonca, već ne bi imali dost pinez za tiskanje novin, a kamo li za druga izadnja. Fact 2: Kako HKD danas financira sekretara Sekretar HKD-a, Matthias Wagner, nam je napisao ov statement: Kroz ukidanje žive subvencije, se je HKD-u napravila velika škoda. Najveće društvo Gradišćanskih Hrvatov (3500 članov) je moralo kompenzirati ukidanje djelatne snage za 40%. Sekretarijat se sada financira isključivo pomoću subvencijov Kancelarstva. Okvir djelatne snage se je reducirao od razine za vrime Mate Klikovića na danas za 20%. Ostala sredstva su morali nabaviti kroz redukciju kod projektov. Ne smi se zabiti, da HKD i mora platiti zbočne stroške plaće (Lohnnebenkosten). Ako se prispododobi broj članov i broj zaposlenih u sekretarijatu, onda dojde na već od 1000 članov samo jedna sekretarica. Obrnuto, HKD dostaje polag predloga savjeta za narodnu grupu za jedan član najmanju svotu subvencije. HKD je ovo sve mogao pretrpiti samo zato, jer ima motivirane funkcionare (ki su pripravni čuda toga besplatno djelati), jer se je pazilo na pineze i jer je najeficijentnije društvo Gradišćanskih Hrvatov. NG: Onda bi imali urednika, ali ne i novine? PT: Malo je karikirano, ali tako bi bilo. Imaš urednika, ali ne moreš si lajstati novine. Ili novine, ali već ne urednika. Obadvoje je No Go. NG: Onda bi jedini prostor za HN bio online... PT: A gdo će to djelati? NG: Urednik! Ja si to ne željim, ali... PT: Da, da, ali ćeš narod siliti da si nabavi internet, da Hrvatske novine samo tako čitaju? Slušaj, to je naravno jedan worst case, najgorji slučaj. Jedan mogući je to izlaz, ali ja sam još svenek za to, da postoji i tiskana varijanta, iako znam, da je novinarstvo jako ovisno od novih medijov. NG: Glavni urednik bi morao biti neovisna osoba, ka mora objektivno za sve pisati. Sada si ti u Centru aktivan što je i dobro. Ali kako razlikuješ svoj privatan angažman i svoje djelo i vidiš li onde ponekad probleme? PT: Prvo kad sam bio predsjednik HAK-a, su črljeni naravno mislili, da to ne 11

12 k svojim. To sam i zbog mojih manjinskopolitičkih funkcijov svenek iskoristio za ta sela, u njevu korist i njevu promociju. Svenek sam mislio pri sebi, da zastupam pravu stvar u ovom pogledu, iako sam se od dana u dan učio, a to dan danas nije drugačije. Naime, da kanimo biti gradišćanski Hrvati, da to kanimo ostati, da kanimo poboljšati uvjete i da se kanimo povezati, danas bi rekli umrižiti. Da je ta spektar jako širok, to nikada nisam tajio, ali je naš cilj da obdržimo jezik, od toga neću odstupiti, u bilo koj sam funkciji. Da se to tiče nas svih je jasno, svejedno su li naši ljudi črni, črljeni, plavi, zeleni i neosi itd. Bilo gdo, ako se zalaže za našu zajedničku stvar, tribao bi imati mjesta ne samo u novina, nego u mediji uopće. Ja vidim pravoda i problem. Ča ćemo, ako plavi dojdu zaista u odlučujuće pozicije u politiku? Ča ćemo? Ćemo reći, mi se nećemo s njimi pominati? Ako nam mora Strache potpisati subvenciju, ćemo reći, mi ju nećemo zeti? Zaista jako prekerna situacija. Ali to je jur i prije bilo tako. Neki su rekli s črljenimi još niti razmišljati nećemo. Ali su imali ljude u politiki. Pak su bili mnogi kancelari črljeni. Smo dakle suradjivali s njimi. Tako je bilo i obrnuto, suradjovali smo i s črnim kancelarom, iako su neki rekli i glasili s njim i s ovom vladom nikako ne kanimo. Ili sada u najnovije Team Stronach: Najednoč se Herbert Kliković javlja i potribuje»kruh nebeski«! Na tu ideju još nisu bili došli nijedni zastupniki drugih političkih stranak. O objektivnosti i pitanju koliko je to muguće bi volio odgovoriti tim, da se držim poznatoga austrijskoga novinara Karla Krausa, izdavača vrlo kritičkoga časopisa Die Fackel početkom 20. stoljeća. On je jednoč odgovorio na pitanje, kako da more izdržati sve te teške kritike, dijelom još i fizičke napade: Dokle svi po meni tuču, znam da idem pravim putem! ide. Hakovci su za te notrične asimilante bili na krivi puti: die Verrückten, die Extremisten, die Schmierer, die Bombenwerfer. Dakle, nekim to nije pasalo. Centra onda još dugo nije bilo, jer je stoprv 20 ljet star. Predstavite si, da bi bio došao iz nekoga partijskopolitičkoga kuta. To bi raščihnulo našu zajednicu. Partijskopolitički sam bio oduvijek neodvisan. Drugačije, čvrsto sam uvjeren, da ne bi mogao ispuniti ove zadaće. Ali sam, naravno, stao na dosta jaki manjinskopolitički temelji, zahvaljujući pred svim HAK-u i mojim prethodnikom u HAK-u i angažiranim suaktivistom. Predstavite si da ne bi imao pojma o ničem u hrvatskoj, manjinskoj sceni, kako da bi pisao a još manje kako bi uredjivao novine? Bez mojega angažmana u manjinskoj politiki najvjerojatnije ne bi ni došao do ovoga posla, ki je za mene manje posao, nego zvanje, nač se ćutim pozvan. To je za mene dosljedno i čisto ligično. Trudio sam se svenek za objektivnost i bili su mi svenek svi isto važni, ki su se zalagali za hrvatsku zajednicu, za opstanak i daljnji razvitak jezika i kulture. Ali o tom naravno sudi i čitalačka publika. Do sada sam bio 41 ljeto neprestano aktivan u različni manjinskopolitički funkcija, dost dugo i na čelu ili u predsjedničtvu, a to sam još uvijek. A mene to nije bludilo. Meni je to bilo na korist. U manjinski posli sam dijelom centralist. Ja mislim, da se neke stvari moraju centralno riješiti, drugačije ćedu se raspasti. Ali sam svenek zastupao gradišćanskohrvatsku, a u širjem kontekstu i hrvatsku cjelinu. Za mene je to jur svenek značilo: i prik granic. Za mene je to uz ostalo dakle i Petrovo Selo u Ugarsjkoj, Hrvatski Jandrof u Slovačkoj, Frelištof u Češkoj, Mundmitar u Italiji, Varaždin u Hrvatskoj, a ako potribno i Linz, Wels ili Graz u Austriji. A moja prednost je svenek bila, mislim barem, da sam poznavao skoro sva sela. U bar ko selo sam došao, svenek sam došao NG: Što je tvoj najveći novinarski highlight? PT: Ja sam zapravo svaki tajedan zadovoljan, kad imam produkt u ruka. To je takova srića, tu nima svaki u svojem jobu. Ja svenek imam tu ćut, da sam najbolje dao to ne znači, da se ne bi moglo bolje djelati ali u principu imamo svaki tajedan jedan produkt u ruka, koga sam ja načinio. Ja znam i vidim, zač sam djelao. Kritike dojdu i projdu, to ću izdržati. Jednostavno, highlight je, ako dojdem u selo i mi ki veli Tyrane! Opet nisu došle novine! Ja ću je otpovidati! Onda znaš, naravno je neće otpovidati, jer je čeka. To je meni feedback, da ljudi svaki tajedan čekaju Hrvatske novine. Za te ljude je vridno djelati, se za nje zalagati i se za nje boriti. Jedan daljnji je highlight, da se i vi mladi zanimate za Hrvatske novine, da morebit med vami sidi budući urednik ili glavni urednik ili urednica. NG: Gdo izabere vice za HN? PT: Ćemo tako reći, ja sam odgovoran za nje. Ja je ne morem sve napisati i u medjuvrimenu dostajem jako čuda vicov iz našega naroda, ki su i jako grubni. Ja to pokušavam tako riješiti, da moraju imati cunta, ali ne smiju biti rasistični što nije tako lako, kad ako zameš Muju i Hasu je to jur rasistično? Ili, ako zameš vice iz židovskih knjig, pak ti ljudi velu da si antisemit, a zeo sam puno njih iz knjige Salcije Landmann. Smiju samo Židovi povidati židovske vice ili i drugi? Ali još jednoč: Vic mora imati cunta, ali ne smi nikoga tako zbantovati, da me ne bi došli drugi dan ustriljiti. Ne bi željio reakciju s Je suis HN aludirajući na nedavne strašne dogodjaje u Francuskoj upravo zbog vicev i karikaturov! Intervju su peljali Viktoria Wagner, Florian Wagner i Konstantin Vlasich. 12