društvena promjena podrazumijeva da se neke stvari mijenjaju, ali da suštinske

Transkript

1 Ulrich Beck Metamorfoza svijeta: etnicitet i nacionalizam u doba kosmopolitizacije Predavanje u Sarajevu, 11. novembar Postoje dva načina da razmotrimo skoriju budućnost u Bosni i Hercegovini. Kao prvo, svoj pogled, naprimjer, možemo direktno usmjeriti na ulogu Evropske Unije u Bosni i Hercegovini. Za to bih morao biti dobro upućen u kontekst, gotovo bih rekao: u labirint Bosne i Hercegovine. Ja to nisam. Kao drugo, u središte možemo staviti nepoznati, neshvaćeni svijet u kojem živimo, i njegove turbulencije, pa iz te perspektive možemo indirektno baciti jedan drugačiji, ja ću ga nazvati: kosmopolitski pogled na ovu regiju. Krenut ću ovim drugim putem i pritom po prvi put izložiti svoja razmatranja o tome. U ovom izlaganju suprotstavit ću se često prakticiranom pokušavanju sijanja kuhanog krompira. Pokušat ću pomoći društvenim naukama da izađu iz jedne velike neugodnosti. Naime, društvene nauke na kako jednostavno tako i apsolutno nužno pitanje: Šta se to na svijetu dešava pred očima svih nas, nemaju nikakvog odgovora. Štaviše, prisiljene su bankrotirati pred tim pitanjem. Ne postoji ništa nikakav koncept, nikakva teorija što bi uspješno izašlo na kraj sa turbulencijama ovog svijeta. Sada dolazimo do problema sa kuhanim krompirom. Ko pokušava da sije kuhani krompir i očekuje da takav krompir da plod, - rekao je jednom prilikom Niklas Luhmann čini kategorijalnu grešku. Ko pokušava da uz pomoć svih u društvenim naukama već postojećih koncepata promjene evolucija, revolucija i transformacija rastumači sveprisutno stanje uzbuđenja u svijetu, taj pokušava da sije i ubire kuhani krompir. Kako bih izbjegao neugodnost sijanja i ubiranja kuhanog krompira, uvest ću pojam metamorfoze svijeta. Mi živimo u svijetu koji se ne samo mijenja, nego se preobražava. Pojam društvena promjena podrazumijeva da se neke stvari mijenjaju, ali da suštinske stvari ipak ostaju iste kapitalizam se mijenja, ali osnovni aspekti kapitalizma ostaju onakvi kakvi su uvijek bili. Pojam metamorfoze implicira mnogo radikalniju transformaciju u kojoj se uobičajene stabilne strukture modernog društva raspadaju, pri čemu nastaje nešto novo, za što još uvijek nemamo prikladnih pojmova. Toliko što se tiče uvoda, a sada ću preći na stvar: Zašto metamorfoza svijeta, zašto ne društvena promjena ili transformacija? Pojam transformacija je opterećen pojam. Taj pojam označava prijelaz sa sovjetskog na zapadni sistem. Pod pojmom metamorfoze svijeta podrazumijeva se nešto drugo, a nipošto evolucionarni put od socijalizma ka tržišnoj ekonomiji i demokratiji. Taj pojam podrazumijeva propast nacionalne slike svijeta, prema kojoj svijet kruži oko nacija, do čega neće doći uz pomoć rata, nasilja i imperijalne vladavine, nego u vidu sporednih posljedica uspješne modernizacije, kojima je svijet izložen za to kao primjer možemo navesti klimatske promjene. Vjerske dogme koje obilježavaju nacionalno-internacionalnu sliku svijeta, nacionalno obilježenu kulturnu i društvenu epohu, sve više izbljeđuju. Vjerske dogme koje možemo uporediti sa fiksnim zvjezdama više nisu nepomične poput fiksnih zvjezda, nego se preobražavaju ( liquid stars ). I to u onom smislu kojeg ima pojam nove/suvremene verzije kopernikanskog i obrata.

2 strana 2 Galileo je otkrio činjenicu da Sunce ne kruži oko Zemlje, nego Zemlja kruži oko Sunca. Danas smo u potpuno drugačijoj, ali ipak sličnoj situaciji. Klimatske promjene nas posebno navode na otkrivanje činjenice kako nacije više nisu središte svijeta; svijet ne kruži oko nacije, ali nacija kruži oko svijeta koji ugrožava sam sebe. Metodološki nacionalizam koji dominira u mišljenju i istraživanjima društvenih nauka, zapravo nalikuje na učenje o kruženju Sunca oko Zemlje; ili, drugačije rečeno, to je učenje o kruženju svijeta oko nacije. Metodološki kosmopolitizam je, za razliku od toga, učenje o kruženju Zemlje oko Sunca; ili, drugačije rečeno, učenje o kruženju nacije oko svijeta globalnih rizika. U nacionalnoj slici svijeta (nacionalnom pogledu), nacija je fiksna zvijezda oko koje kruži svijet. U kosmopolitskoj slici svijeta (kosmopolitskom pogledu), jedno takvo, na naciju usredotočeno shvatanje svijeta postaje historijski pogrešno. Međutim, kako bismo shvatili šta znači historijski pogrešno, moramo razlikovati između kopernikanskog obrata u prirodnonaučnom smislu, i nove verzije kopernikanskog obrata u društvenonaučnom smislu. Slika svijeta koja tvrdi da se Sunce okreće oko Zemlje uvijek je bila pogrešna. Tu stvarnost su ignorirali i nijekali samo branioci vjerske dogme. Novi kopernikanski obrat, međutim, ne odvija se samo u pogledu na svijet, u mišljenju, u slici svijeta i slabljenju dogmi te slike svijeta, nego i u samoj stvarnosti naime u svakodnevnom djelovanju, i to kao stvarna propast svjetskog poretka, i u tom smislu i nacionalnog kao takvog (što ćemo i vidjeti). To ne znači da se nacije i nacionalne države raspadaju, da će one nestati. Ali znači da se nacije i etnije preobražavaju, da gube svoju esencijalističko-ontološku datost, i da zapravo tek moraju pronaći (izumiti) svoje mjesto u jednom svijetu čije su granice postale varijabilne i čiji su identiteti postali nejasni. Tako, naprimjer, globalni rizik uzrokovan klimatskim promjenama sadrži nagovještaje neke vrste navigacijskog sistema za ugroženi svijet slično kao što je nakon propasti svjetskog poretka koji je bio obilježen religijom započeo ulazak u moderni svijet država, industrijalizacije, kapitala, klasa, nacija i demokratije. Rizik uzrokovan klimatskim promjenama [koji može biti shvaćen kao navigacijski sistem u uslovima klimatskih promjena svijeta; prim. prev. ] ukazuje na taj put promjene. Ali taj put ne mora biti uspješan. Moguće je da će čovječanstvo kao cjelina krenuti nekim putem na čijem će kraju uništiti samo sebe. Mora se računati i sa tom mogućnošću između ostalog i zato što tek kada to u potpunosti osvijestimo, postanu vidljive tobože vječne izvjesnosti nacionalne slike svijeta, koje kao kratkovidne i pogrešne prestanu biti razumljive same po sebi, i koje postanu vidljive kao dogme čitave jedne epohe. Historija metamorfoza društvenog i političkog svijeta zapravo je historija vjerskih ratova nekoć regionalnih, danas globalnih. Dolazi do borbi između različitih slika svijeta, tj. do ogorčenih, brutalnih sukoba, krvavih osvajanja, prljavih ratova, terora i protuterora; naprimjer, ratova kršćana protiv barbarskih bezbožnika. Karlo Veliki svoju kršćansku imperiju sagradio je na izvjesnosti da smije ubijati u ime svete vjere, da ima pravo izbrisati sa lica zemlje bezbožnike i njihovu kulturu. U savezu sa papom, on je Božje zapovijedi provodio koristeći se brutalnim nasiljem. Ta religiozno-kršćanski obilježena slika svijeta počiva na

3 strana 3 jedinstvu osvajanja i misioniranja, na savezu mača i križa. Pokrštavanje se provodilo nasilno i neodvojivo je povezano sa podčinjavanjem. Mir je, kako tvrdi nauk te religiozne slike svijeta, moguć samo kao mir u jedinstvu kršćanstva. Da ponudimo jednu historijsku varijaciju Galilejevog otkrića: Svijet više ne kruži oko patuljastih država; oko sukoba katolika i hugenota; oko sukoba kolonijalnih vladara i barbara; oko sukoba nadljudi i neljudi. Slika svijeta koja je kružila oko rasa je propala (naročito u Njemačkoj kao odgovor na nacističku rasnu ideologiju); također je propala i patrijarhalna slika svijeta (ali nipošto u svim dijelovima svijeta). Također više nema slike svijeta koja zagovara jednakost, ali pritom isključuje žene, robove i barbare. Tako, naprimjer, očevi američkog ustava uopće nisu ni primijetili da su crnce isključili iz ljudskih prava kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Međutim, postavimo još jednom pitanje: Šta znači [da je ta slika svijeta] propala? Mnoge, čak i sve te slike svijeta danas istovremeno/neistovremeno vjerovatno egzistiraju jedna pored druge. Kada kažemo da su propale, mislimo da su te slike svijeta izgubile svoju izvjesnost, svoju autonomiju i svoju dominaciju. A istovremeno važi: od globaliziranja više niko ne može pobjeći. Kosmopolitski horizont je ireverzibilan! Novi kopernikanski obrat je kosmopolitski obrat! Do sada još nije postojala jedna slika sveta, nego samo agregat lokalnih (religijskih, imperijalnih, nacionalnih) slikā svijeta. Tek sad počinje historija slika svijeta u čijem se središtu nalazi svijet. Ireverzibilnost kosmopolitskih slika svijeta zasnovana je na djelovanju, tačnije: na polju aktivnosti. Stoga je nužno da prilikom posmatranja slika svijeta razlikujemo između dogmi i polja aktivnosti: Dogme mogu biti partikularno orijentirane (antikosmopolitske, anti-evropske, religijski-fundamentalističke, etičke ili rasističke), dok su polja aktivnosti, za razliku od toga, konstituirana kosmopolitski: I antievropljani sjede u Evropskom parlamentu. I religiozno-antimoderni fundamentalisti smaknuća svojih zapadnjačkih talaca pokazuju u medijima digitalne komunikacije, kako bi svojim terorističkim režimom koji prezire ljude šokirali svijet. Ukoliko bi se sutra pojavila neka grupa koja kao optimalni oblik vladavine propagira vladavinu pjegavih ljevaka, ona svoja uvjerenja neće nastojati širiti i prakticirati samo lokalno, nego globalno. Nemobilni ljudi koji nikada nisu napustili svoje selo, koji nikada nisu ušli u avion, ipak su na najbliži mogući način u svakodnevnici povezani sa svijetom, jer ni oni više ne mogu živjeti bez mobilnog telefona. Bosanski i srpski građevinski preduzetnici koji ne razmišljaju strogo etički i konzekventno, ne zapošljavaju najjeftinije, nego samo ili bosanske ili srpske građevinske radnike, nužno moraju propasti. Drugim riječima: Ko sebi kao imperativ svog djelovanja postavi etničko-nacionalni imperativ, ko se, dakle, pridržava nacionalnih zakonitosti ili obaveza, ko u svoju ekipu dovodi samo etnički čiste fudbalere, ko ne osniva filijale na svjetskom tržištu, ko ne ubire porez na mobilnu telefoniju, ko ne otvara radna mjesta i u inostranstvu, ko ne zapošljava samo najjeftiniju, nego etnički najčišću radnu snagu, njega će kazniti život. Ovdje postaje jasno da kosmopolitske mogućnosti djelovanja nipošto ne moraju biti i dobre, svjetskograđanske mogućnosti djelovanja. Često se radi i o dubioznim alternativama; ponekad i o onakvim koje odobrava i filozofski kosmopolitizam á la Kant ili Habermas.

4 strana 4 Ali novi svjetski poredak nastaje iz historijske nužnosti da se djeluje prevazilaženjem granica, kako bi se u postizanju elementarnih životnih ciljeva bilo uspješno. Drugim riječima: Nastaje jedan kosmopolitski imperativ socijalnog i političkog djelovanja. Možeš misliti i vjerovati kako god želiš etničkinacionalistički, religijsko-fundamentalistički (muslimanski, kršćanski, jevrejski), feministički, patrijarhalno, rasistički, (anti)evropski, (anti)kosmopolitski, sve u isto vrijeme, ili ništa od svega toga, ali : ko djeluje samo etnički-nacionalno ili samo lokalno, taj gubi! U kosmopolitskom svijetu čak se i nacionalni izbori moraju organizirati kosmopolitski: Stranke koje žele pobijediti moraju pronaći odgovor na pitanje: Kako osvojiti glasove Turaka ili Bosanaca i Hercegovaca u Njemačkoj, državljana Sjedinjenih Američkih Država u Kini itd.? Države koje na cosmopolitan criminal reagiraju samo nacionalno, u potpunosti su nespremne na kosmopolitizaciju prijestupnika. Samo onaj ko u svoje područje posmatranja uključi i kosmopolitska polja djelovanja kriminalaca odnosno translegalne aktivnosti preduzeća, njihove poreske malverzacije u drugim državama itd., u stanju je da prikladno reagira. A ta reakcija moguća je samo u okviru trans-etničkih, transnacionalnih kooperacija. To je kraj takozvanog etničkog realizma. Ali je istovremeno i kraj kosmopolitskog idealizma. Počinje brutalni realizam kosmopolitskog imperativa uspješnog djelovanja. Moraš se otvoriti svijetu, ako želiš preživjeti! Za one kojima je nacija, etnicitet, religija jedina izvjesnost - srušit će se svijet. Oni u svom očaju bježe u nacionalni ili religijski fundamentalizam. Međutim, paradoks kosmopolitiziranog svijeta glasi: Da bi mogli braniti svoj etnički ili religijski fundamentalizam, fundamentalisti moraju djelovati, a u konačnici i planirati i misliti kosmopolitski. Oni, zapravo, unapređuju ono što žele spriječiti. Ko kao siromašna osoba ne djeluje transnacionalno ko ne postane svjetski mobilan, ko se ne upusti u migracijska kretanja taj riskira da propadne. Siromašni postaju još siromašniji jer ostaju u siromaškim četvrtima u Bangladešu ili sjevernoj Africi, ili u crnačkim getima. Bogati postaju još bogatiji jer svoj novac investiraju tamo gdje ostvaruju najveću dobit i gdje ne plaćaju porez. Čak i za sociologiju važi: ko prakticira metodološki nacionalizam, njega će život kazniti! Sociolozi i sociologinje koje se u svojim temama i tezama kreću samo u granicama okvira nacionalne relevantnosti, blokiraju svoju karijeru, ostaju ono što jesu: nacionalni sociolozi. Ako želiš djelovati uspješno, moraš za sebe otkrivati svijet kao polje djelovanja. (To je jedan nužan, ali ne i sam po sebi dovoljan preduvjet.) Kosmopolitizirani svijet lokalno djelovanje čini uspješnim tek u kosmopolitskom referentnom okviru. Klasični primjer: Bayern München! Tako gledano, razlika između dogmi i polja aktivnosti od ključnog je značaja: Svijet postaje šizofren u jednom fundamentalnom smislu. Šta ljudi vjeruju, čemu se nadaju, u što sumnjaju ili zbog čega očajavaju, to je jedna stvar druga stvar je to što oni moraju djelovati kosmopolitski ako žele biti uspješni u privredi, u religiji, u naciji, u zajednici, u porodici, u svojoj profesiji, u fudbalu, u ljubavi itd. itd. Ko želi da se hrani samo lokalno, umrijet će od gladi. Da, u vremenima klimatskih promjena vrijedi čak i to da će se ugušiti onaj ko želi udisati samo lokalni zrak.

5 strana 5 U vremenu koje mi je preostalo za izlaganje, želim podrobnije rastumačiti dva osnovna pojma koja sam uveo u priču. Kao prvo: kosmopolitska polja djelovanja: kako se taj koncept, naprimjer, može precizirati u odnosu na Bourdijeov pojam polja? (Pritom je bitno imati na umu da su sljedeće konstitutivne osobine usko povezane sa pojmom metamorfoze svijeta.) 1. Internet je neizostavna pretpostavka, takoreći historijsko-tehnološki apriori kosmopolitskih polja aktivnosti. Bez interneta nema ni kosmopolitskih polja djelovanja. Socijalno djelovanje se kosmopolitizira, to znači ono se (neovisno o svijesti i intenciji socijalnih aktera) iz jedne teritorijalno, a time i nacionalno ograđene, ekskluzivne strukture i sistema premješta u novi divlji svijet transnacionalnih polja komuniciranja i djelovanja. Ona nastaju tako što se udaljeni Drugi (uključujući i različitost njihovih političkih i zakonskih sistema pravila) kao sredstvo može direktno uključiti u pokušaj ostvarivanja svojih ličnih ciljeva od ljubavi, preko prijateljstva i neprijateljstva, pa sve do socijalizacije, izobrazbe, potrage za poslom, majčinstva na daljinu, stilova konzumiranja, razumijevanja svijeta, slike ljudi, slike samog sebe, slike društva. 2. Koliko ja razumijem teoriju Pierrea Bourdieua, a naročitu njegov utjecajni pojam polje djelovanja, on pod tim pojmom misli kako se društvene i kulturne strukture doživljavaju i žive, kako se one u svakodnevnici, u praksi ili u provedbama produciraju, reproduciraju i transformiraju. Njegov pojam polje djelovanja odnosi se na društvene i simboličke jedinice koje su integrirane i ekskluzivne. Osobine pojma kosmpolitska polja djelovanja odnose se upravo na suprotno. Kozmopolitska polja se moraju shvaćati kao neintegrirana, neograničena i neekskluzivna. To su dezintegrirana polja ekskluzivnih polja mogućnosti aktivnosti. Ona nisu institucionalizirana i nemaju nikakvu historiju koja se može definirati. Ona otvaraju transnacionalne resurse za neposredno ostvarivanje ciljeva svakodnevnog djelovanja, resurse koji prevladavaju granice. Kako bi ih učinili korisnim za sebe, nije nam potreban odgovarajući pasoš, ne moramo vladati odgovarajućim jezikom ili imati odgovarajući identitet. Razlike su bitne! Beskrajna raznovrsnost svijeta i njegove proturječnosti postaju intimna sredstva lične težnje ka cilju. S druge strane, preobražavaju se i lični ciljevi i pojam same osobe. Razlike između kulturnih tradicija, razlike između bogatih i siromašnih stanovnika, razlike između pravnih sistema i geografske razlike, konstituiraju nove kosmopolitske strukture prilika i alternativa djelovanja. Pošto zakoni strane zemlje dozvoljavaju ono što zakoni tvoje zemlje zabranjuju; pošto si dovoljno bogat da kupuješ tuđe, a ljudi u drugim dijelovima svijeta dovoljno siromašni da prodaju svoje organe; pošto svoje prijatelje ili saborce možeš mobilizirati putem interneta, facebooka itd. možeš prije ispuniti svoje ciljeve i svoje nade u kosmopolitskim poljima djelovanja. 3. Slične razlike karakteriziraju odgovarajuću praksu i provedbe, onako kako se razvijaju u suprotnosti prema kosmopolitskom okviru. Praksa u jednini je riječ koja uopćeno opisuje ljudsko djelovanje. Često se pritom sasvim prirodno polazi od toga da mišljenje i praksa međusobno korespondiraju (barem u idealnom slučaju). Opet važi: upravo to nije slučaj u kosmopolitskim poljima djelovanja. Mišljenje može biti dogmatski, nacionalno, etnički, lokalno orijentirano, možda čak i fundametalistički-religiozno, no praksa i provedbe istovremeno moraju koristiti

6 strana 6 kosmopolitske mogućnosti i alternative djelovanja, ukoliko imaju namjeru da budu uspješne. Međutim, kosmopolitske provedbe ne treba shvatiti kao ponašanje koje se odvija u rutinama (kao što to čini Bourdieu), pošto kosmopolitizirane prakse upravo prekidaju te rutine. One uglavnom kolidiraju sa onim što važi kao normalno, i shvaćaju se kao nešto što odstupa. Često čak uzrokuju i lošu savjest, a gotovo uvijek im je potreban određeni avanturistički duh sve to je sušta suprotnost u odnosu na rutinirane provedbe. Kosmopolitske provedbe i praksa mogu se opisati kao nekonvencionalna koordinacija nekoordiniranih mogućnosti djelovanja i identiteta, sa ciljem postizanja ekonomskih i emocionalno visoko ocijenjenih ciljeva. U socijalnom djelovanju se razvija svijet; ovako ili onako, rezultira u spoju djelovanja (radikalne nejednakosti, razlike u zakonima, razlike u tabuima itd.). 4. Taj spoj djelovanja koji nadvladava granice i tabue, ne mora biti nikakav spoj vrijednosti ili emocionalnosti. Štaviše, on često počiva na uzajamnom ignoriranju (premještanje radnih mjesta u inostranstvo, donatori i primatelji bubrega itd.). Diferencije svijeta uvezane su u jednom određenom modusu u sopstveni život i u sopstveno polje djelovanja, modusu koji je Marx analizirao i kritizirao kao robni odnos. To ima svoje slabosti. Društveni odnosi koji pri tome nastaju, često su translegalni ; to znači, oni niti su stvarno ilegalni, niti su stvarno legitimni, štaviše, često se smatraju ilegitimnim. U nacionalnom okviru, takva djelovanja se često smatraju nelojalnim i kreću se na granici ilegalnosti. To, međutim, ima i prednosti: robni odnosi mogu uzrokovati odnose uzajamne koristi između etničkih predodžbi sebe i drugih, to znači da se mogu isključivati i sukobljavati. 5. Želim još skrenuti pažnju na posljednju osobinu koja naročito zaslužuje da je razmotrimo: U kosmopolitskom okviru, kulturni relativizam vrijednosti i zakona poprima oblik šansi za djelovanje. Zabrane (u nacionalnom okviru) pretvaraju se u prilike (u kosmopolitskom okviru). Iskustvo relativiteta vrijednosti potajno poprima karakter zahtjeva: Ono što se u SAD-u i u Izraelu prakticira sasvim normalno, teško da ovdje može biti okarakterizirano kao zločin. Zašto je onda zabranjeno? Da li naše zabrane potiču od neke više mudrosti? Sva Za i Protiv koji su sadržani u argumentima i protuargumentima, na sva stanovišta bacaju određenu sumnju; svako stanovište podriva svoje protustanovište. Zbog toga mnogi ljudi stiču dojam da niko ne posjeduje monopol na istinu. Što opet nameće pitanje: Kako je onda moguće formulirati i provesti neku prihvatljivu zabranu? Činjenica je da kosmopolitski pogled na suprotnosti stanovišta podriva pretendiranje zakona na legitimitet, tako da mnogi ljudi iz toga izvode svoje pravo na kršenje zakona svoje zemlje, potražujući negdje drugo ono što im je ovdje zabranjeno. 6. Ta kosmopolitska polja aktivnosti nisu ekskluzivna u tom smislu da ih mogu koristiti samo moćni ekonomski, politički i vojni akteri. I individualni akteri su itekako u stanju da za sebe otkrivaju te resurse kosmopolitskog polja ovisno o njihovim ekonomskim sredstvima i mogućnostima. Te kosmopolitske resurse mogu koristiti i oni ljudi koji žive na samom dnu društvene ljestvice, upravo u smislu manje ili više prinudne migracije koja im omogućava da se na toj ljestvici popnu barem malo i sebi omoguće bolji život; a to važi i onda kada je rezultat mješavina razočarenja i očaja.

7 strana 7 Od ključnog značaja je ovaj posljednji aspekt: Današnja situacija se fundamentalno razlikuje od one kada kosmopolitska polja djelovanja još nisu postojala, što je bio slučaj tokom cjelokupne historije čovječanstva, sve do kraja 20. stoljeća. U svijetu u kojem se svugdje podižu nove granice i u kojem se čini da je sve u sve većoj mjeri zatvoreno, zaključano, prisutan je jedan doista iznenađujući paradoks: budući da su vrata prema svim tim poljima djelovanja otvorena za sve, od sada je potrebna aktivna odluka da se ta kosmopolitska polja djelovanja ne koriste. Na to mislim kada kažem gravitacija svijeta. Tako nastaje krug kosmopolitizacije svijeta: aktivnosti ljudi istovremeno postaju i proizvod i proizvođači kosmopolitizacije svijeta. Uz blago pretjerivanje može se reći: Svi smo mi global players hotimično ili nehotično, manje ili više! Možda nedobrovoljno, možda nenamjerno, ali na temelju uspješne nadmoći kosmopolitskog polja djelovanja u odnosu na nacionalno, etnički i religijski ograničeno djelovanje u kosmopolitiziranom svijetu. Znamo šta znači gravitacija Zemlje. Ali ono što trebamo otkriti jeste novi, historijski zakon gravitacije svijeta. U današnje vrijeme, u očima mnogih, katastrofičari su najveći realisti. Oni misle da njihov fundamentalni pesimizam raspolaže najboljim argumentima kada je riječ o tome da se ponudi solidna procjena situacije: Samo je pitanje vremena kada će se ova planeta tako snažno protresti da će nas kao dosadne insekti zbaciti sa sebe. Blagi trzaji kakve već sada doživljavamo samo su seizmički nagovještaji jednog raspada svijeta koji je ako vjerujemo katastrofičarima koji su vjerodostojni postao neizbježan. Pod tim okolnostima ne čudi što se svugdje formiraju male grupice koje konkuriraju jedna drugoj i koje za spas svijeta nude svoja homeopatska vidarska umijeća: samo molim da sve bude malo manje, vjerodostojnije, preglednije, pravednije, jednostavnije, pametnije, ljudskije. Svako ko je dobre volje, svim srcem se slaže s njima, samo ne baš sada, ovdje [ ] u Njemačkoj, Evropi, nego prvo negdje tamo gdje se ja trenutno ne nalazim. Sa spašavanjem svijeta treba započeti uvijek negdje tamo gdje pojedinac trenutno nije. 1 Kao što svi znamo, gusjenica se preobražava u leptira. Ali zna li to i leptir? To je pitanje koje se mora postaviti i katastrofičarima. Oni liče na gusjenice koje, zakukuljene u slici svijeta svoje gusjeničke egzistencije (ne želim reći: etničke egzistencije), nemaju pojma o metamorfozi. Oni ne mogu razlikovati između raspadanja i preobražavanja u nešto drugo. Oni vide kako svijet i njegove vrijednosti propadaju tamo gdje ne propada svijet, nego samo njihova slika svijeta. Svijet ne propada, kao što to vjeruju katastrofičari, a ne očekuje nas ni nekakvo spašavanje svijeta, kao što ga prizivaju optimistički zagovornici napretka svijet se, štaviše, preobražava na jedan iznenađujući, ali razumljiv način. A to sa sobom donosi neočekivane, nekonvencionalne izlaze iz beznadežnosti svijeta. Kao što sam maloprije rekao, novi kopernikanski obrat znači: mjesto nužnosti da naciju zamišljamo i nastojimo očuvati kao fiksnu zvijezdu oko koje kruži svijet, zauzima nužnost da svijet i čovječanstvo zamišljamo kao fiksne zvijezde oko kojih kruže nacije. Kako se, u kojim oblicima i koracima, odvija ta metamorfoza slike svijeta? Ona se ne odvija kao neki ideološko-kosmopolitski program odozgo 1 Michael Krüger, Menschenrechte und Marillenknödel, u: Süddeutsche Zeitung (17. maj 2010.).

8 strana 8 prema dolje, slijedeći neki udžbenik filozofije. Naprotiv, agent metamorfoze svijeta je beskrajna historija neuspjeha etnički konflikti su nerazrješivi zapleti, svjetsko siromaštvo je u porastu, svjetska zatrovanost je u porastu, svjetska nepismenost također, porast svjetske privrede mogao bi biti bolji, pomoć za one koji su ugroženi glađu nije dovoljna, a naročito nas sve uništava svjetsko tržište. To neprestano javno jadikovanje je ono što pokreće promjenu, što insistira na promjeni slika svijeta. Pritom od presudnog značaja nije samo statistika kao takva, nego to što se ta statistika često javno prikazuje kao gnusni politički i moralni neuspjeh. Na taj način pojmovi svijet i čovječanstvo postaju prihvatljivi kao ultimativni okvir, kao nove fiksne zvijezde, te se produciraju i reproduciraju kao strukture racionalnosti. Zahvaljujući vijestima, komunikacijskim tokovima i slikama na televiziji, koji prikazuju svakodnevno užasavanje zbog neuspjeha institucionaliziranog djelovanja, stari društveni i politički poredak se preobražava i započinje produkcija i reprodukcija jednog novog, ovaj put doslovno svjetskog poretka. Na snazi je paradoks: jadikovanja i optužbe zbog neuspjeha svijeta mogu otvoriti oči svjetskoj svijesti. Prevod: Naser Secerovic lektorisanje: Sulejman Bosto