Europa u 12 lekcija by Pascal Fontaine Europska unija
Ovu brošuru i druga kratka objašnjenja o EU možete pronaći na ec.europa.eu/publications Europska komisija Opća uprava za komunikaciju Publikacije B-1049 Bruxelles Rukopis dovršen u srpnju 2010. godine Ilustracija naslovnice: Lou Wall / Corbis Luksemburg: Ured za publikacije Europske unije 2010 80 pp. 16.2 X 22.9 cm ISBN: doi: Europska unija, 2010. Umnožavanje dozvoljeno. Za bilo kakvu upotrebu ili reprodukciju pojedinačnih fotografija mora se tražiti dozvola vlasnika autorskih prava. Prijevod i tisak: Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, 2011. Tiskano na bijelom papiru koji ne sadrži klor.
Europa u 12 lekcija autor: Pascal Fontaine
Sadržaj stranica 4 Zašto Europska unija? stranica 10 Deset povijesnih koraka stranica 14 Proširenje Europske unije i odnosi sa susjedima stranica 44 Euro stranica 48 Rast utemeljen na znanju i inovacijama stranica 52 Što znači biti europski građanin? 2
stranica 20 Kako radi EU? stranica 28 Što radi EU? stranica 38 Jedinstveno tržište stranica 58 Europa slobode, sigurnosti i pravde stranica 64 Europska unija na svjetskoj sceni stranica 70 Kakva budućnost očekuje Europu? stranica 74 Ključni datumi u povijesti europske integracije 3
Zašto Europska unija? Misija EU-a u 21. stoljeću je: zadržati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama; međusobno približiti europske države kroz praktičnu suradnju; osigurati da europski građani žive sigurno; promicati gospodarsku i društvenu solidarnost; očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu; zagovarati vrijednosti zajedničke Europljanima. 4
I. Mir Prije nego je postala stvarni politički cilj, ideja ujedinjene Europe bila je samo san u umovima filozofa i vizionara. Victor Hugo je, primjerice, zamišljao miroljubive Sjedinjene Europske Države nadahnute humanističkim idealima. Strašni ratovi koji su poharali kontinent tijekom prve polovice 20. stoljeća uništili su taj san. Međutim, nova vrsta nade izniknula je iz krhotina Drugog svjetskog rata. Narodi koji su odoljeli totalitarizmu tijekom rata bili su odlučni dokrajčiti međunarodnu mržnju i suparništvo u Europi i stvoriti uvjete za trajni mir. Između 1945. i 1950. godine nekolicina hrabrih državnika, uključujući Roberta Schumana, Konrada Adenauera, Alcide de Gasperia i Winstona Churchilla, odlučila je uvjeriti svoje narode da uđu u novo razdoblje. U zapadnoj Europi trebao je nastati novi poredak, utemeljen na zajedničkim interesima i na temelju ugovora koji bi jamčili vladavinu prava i jednakost među svim državama. Robert Schuman (francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je ideju koju je izvorno začeo Jean Monnet te je 9. svibnja 1950. godine predložio osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). U državama koje su nekada međusobno ratovale, proizvodnju ugljena i čelika trebalo je staviti pod nadležnost zajedničkog Visokog tijela. Na praktičan način, ujedno bogat simbolikom, sirovine ratne industrije pretvorene su u instrumente pomirenja i mira. II. Zbližavanje Europe Europska unija podupirala je ujedinjenje Njemačke nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Kada se 1991. godine urušilo Sovjetsko carstvo, države srednje i istočne Europe, koje su desetljećima trpjele živeći iza željezne zavjese, ponovno su bile slobodne birati svoju vlastitu sudbinu. Mnoge od njih odabrale su budućnost u obitelji demokratskih europskih naroda. Osam ih je pristupilo Europskoj uniji 2004., a još dvije slijedile su 2007. godine. Proces proširenja se nastavlja. Pregovori o pristupanju s Turskom i Hrvatskom započeli su 2005. godine. Island je 2009. zatražio članstvo u Uniji, a nekoliko država Balkana krenulo je putem koji bi jednog dana mogao dovesti do članstva u EU-u. Očekuje se da će Hrvatska postati 28. članica Europske unije. 5
Robert Maass/Corbis III. Sigurnost Pad Berlinskog zida 1989. doveo je do postupnog urušavanja starih podjela diljem kontinentalne Europe. Europa se i u 21. stoljeću susreće s problemima sigurnosti. Europska unija mora djelovati efikasno kako bi ostvarila sigurnost svojih država članica. Treba konstruktivno surađivati s regijama koje su tik do njezinih granica: Balkanom, Sjevernom Afrikom, Kavkazom i Bliskim Istokom. Također treba štititi svoje vojne i strateške interese surađujući sa svojim saveznicima, poglavito u okviru NATO saveza te razvijajući pravu zajedničku europsku sigurnosnu i obrambenu politiku. Unutarnja i vanjska politika dvije su strane jedne medalje. Borba protiv terorizma i organiziranog kriminala traži usku suradnju policijskih snaga svih država Unije. Učiniti EU prostorom slobode, sigurnosti i pravde gdje svatko ima jednaki pristup pravdi i jednako je zaštićen zakonom, novi je izazov koji zahtjeva tijesnu suradnju među vladama. Tijela poput Europola, Europskog policijskog ureda te Eurojusta (koji promiče suradnju među državnim odvjetnicima, sucima i policijom u raznim državama EU-a) također trebaju igrati aktivnu i učinkovitu ulogu. IV. Gospodarska i društvena solidarnost Europska unija stvorena je da bi ostvarila političke ciljeve, a njihovo je ostvarivanje započelo kroz gospodarsku suradnju. Europske države predstavljaju sve manji postotak svjetske populacije. Zbog toga se moraju nastaviti držati zajedno ako žele osigurati gospodarski rast i natjecati se s drugim velikim gospodarstvima na svjetskoj sceni. Niti jedna pojedinačna država EU-a nije dovoljno jaka da samostalno sudjeluje u svjetskoj trgovini. Kako bi ostvarile ekonomiju razmjera i pronašle nove kupce, europske tvrtke trebaju širu bazu od svog domaćeg tržišta a to im europsko jedinstveno tržište i pruža. Kako bi se osiguralo da što je moguće više ljudi ima koristi od tog širokog europskog tržišta od 500 milijuna potrošača, EU nastoji ukloniti prepreke trgovini i radi na tome da oslobodi tvrtke od nepotrebne birokracije. 6
Međutim, slobodna tržišna utakmica širom Europe mora biti u ravnoteži sa solidarnošću širom Europe. To ima jasne opipljive koristi za europske građane: ako postanu žrtve poplava i drugih prirodnih katastrofa, građani primaju pomoć iz proračuna Europske unije. Strukturni fondovi kojima upravlja Europska komisija potiču i dopunjuju napore nacionalnih i regionalnih vlasti Unije prema smanjivanju nejednakosti među pojedinim dijelovima Europe. Novac iz proračuna EU-a i krediti Europske investicijske banke (EIB) koriste se za unaprjeđenje europske prometne infrastrukture (primjerice za proširivanje mreža autocesta i brzih željeznica), čime se pruža bolji pristup udaljenim regijama i potiče transeuropska trgovina. Globalna financijska kriza 2008. prouzročila je najoštriji gospodarski pad u povijesti Europske unije. Vlade i institucije EU-a morale su brzo reagirati kako bi spasile banke a Unija je pružila financijsku pomoć najteže pogođenim zemljama. Zajednička valuta pomogla je zaštititi euro-zonu od špekulacija i devalvacije. Zatim su 2010. EU i države članice poduzele usklađen napor oko smanjenja njihova javnog duga. Najveći izazov za europske države u godinama koje dolaze bit će zajednički se oduprijeti svjetskoj krizi i zajedno pronaći izlaz iz recesije i put k održivom razvoju. V. Europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu Europska postindustrijska društva postaju sve kompleksnija. Životni standardi čvrsto su rasli ali još uvijek postoji značajan raskorak između bogatih i siromašnih. Taj raskorak mogao bi se dodatno proširiti čimbenicima poput gospodarske recesije, industrijskog premještanja, sve starijeg stanovništva, te problema s javnim financijama. Važno je da države EU-a surađuju u rješavanju tih problema. No suradnja ne znači brisanje jasnih kulturnih i jezičnih identiteta pojedinih država. Naprotiv, mnoge aktivnosti EU-a pomažu pri promicanju regionalnih osobitosti i bogate raznolikosti europskih tradicija i kultura. Dugoročno će sve države Unije imati korist od toga. Šezdeset godina europske integracije pokazalo je da je EU kao cjelina veća nego zbroj njezinih dijelova. EU ima puno veći gospodarski, socijalni, tehnološki, komercijalni i politički utjecaj nego što bi imale njezine države članice pojedinačno. Zajedničko djelovanje i nastup jedinstvenim glasom dodana je vrijednost Unije. 7
Lewis/In Pictures/Corbis Ujedinjeni u različistosti: Zajedničkim radom postižu se bolji rezultati. U današnjem su svijetu rastuće ekonomije poput Kine, Indije i Brazila na putu da se pridruže Sjedinjenim Američkim Državama kao globalne velesile. Stoga je danas više nego ikad ranije nužno da se države članice Europske unije udruže i postignu kritičnu masu te tako zadrže svoj utjecaj na svjetskoj sceni. Kako EU ostvaruje svoj utjecaj? Europska unija je vodeća svjetska trgovinska sila te stoga igra odlučujuću ulogu u međunarodnim pregovorima poput onih između 153 države članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organisation, WTO) ili na konferencijama Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. EU zauzima jasan stav o osjetljivim pitanjima koja se tiču običnih ljudi poput zaštite okoliša, obnovljivih izvora energije, načela predostrožnosti u području sigurnosti hrane, etičkih aspekata biotehnologije, potrebe za zaštitom ugroženih vrsta itd. EU ostaje na čelu svjetskih nastojanja u rješavanju problema globalnog zatopljenja. U prosincu 2008. jednostrano se obvezala na smanjenje stakleničkih plinova za 20% do 2020. godine. Stara izreka u jedinstvu je snaga stoga je današnjim Europljanima uvijek jednako aktualna. 8
VI. Vrijednosti EU želi promicati humanitarne i progresivne vrijednosti i osigurati da čovječanstvo bude korisnik a ne žrtva velikih globalnih promjena koje se događaju. Potrebe ljudi ne mogu se ispuniti isključivo tržišnim silama ili jednostranim akcijama pojedinih država. Zbog toga EU zastupa pogled na humanost i model društva koji podupire većina njezinih građana. Europljani njeguju svoje bogato naslijeđe vrijednosti, koje uključuje vjeru u ljudska prava, društvenu solidarnost, slobodno poduzetništvo, pravednu raspodjelu plodova gospodarskog rasta, pravo na zaštićeni okoliš, poštivanje kulturne, jezične i vjerske raznolikosti te skladnu mješavinu tradicije i napretka. Povelja o temeljnim pravima Europske unije objavljena je 20. prosinca 2000. u Nici. Zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., sada je i pravno obvezujuća. Povelja navodi sva prava koja danas priznaju države članice EU-a i njihovi građani. Zajednička prava i vrijednosti stvaraju osjećaj povezanosti među Europljanima. Samo kao jedan primjer, sve zemlje Europske unije ukinule su smrtnu kaznu. 9
Deset povijesnih koraka 1951.: Šest država osnovalo je Europsku zajednicu za ugljen i čelik 1957.: Istih šest država potpisuje Rimske ugovore, kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom) 1973.: Zajednice se šire na devet država članica te uvode više zajedničkih politika 1979.: Prvi neposredni izbori za Europski parlament 1981.: Prvo proširenje na Mediteran 1992.: Europsko jedinstveno tržište postaje stvarnost 1993.: Ugovorom iz Maastrichta utemeljena je Europska unija (EU) 2002.: Euro ulazi u opticaj 2007.: EU ima 27 država članica 2009.: Lisabonski ugovor stupa na snagu i mijenja način funkcioniranja EU-a 10
1. Schumanovom deklaracijom 9. svibnja 1950. predloženo je osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, što se ostvarilo potpisivanjem Pariškog ugovora 18. travnja 1951. godine. Time je uspostavljeno zajedničko tržište ugljena i čelika između šest država osnivačica (Belgije, Savezne Republike Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Zbog posljedica Drugog svjetskog rata cilj je bio osigurati mir između europskih pobjedničkih i pobijeđenih nacija te ih povezati kao ravnopravne države koje surađuju u okviru zajedničkih institucija. 2. Šestorica su zatim Rimskim ugovorima, potpisanim 25. ožujka 1957., odlučila osnovati Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom) i Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Ova posljednja uključivala je stvaranje šireg zajedničkog tržišta koje obuhvaća čitav niz roba i usluga. Carinske pristojbe između šest država uklonjene su 1. srpnja 1968., a tijekom 1960-ih uspostavljene su i zajedničke politike, posebice trgovinska i poljoprivredna politika. 3. Ovaj je pothvat bio toliko uspješan da su mu se odlučili priključiti Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina. Prvo proširenje sa šest na devet država članica dogodilo se 1973. godine. Istovremeno su uvedene nove politike, socijalna politika i politika zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF). EP 9. svibnja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman prvi je javno predložio ideje koje su dovele do osnivanja Europske unije. Stoga se 9. svibnja slavi kao rođendan Europske unije. 11
4. U lipnju 1979. dogodio se odlučujući korak naprijed s prvim neposrednim izborima za Europski parlament. Ti se izbori održavaju svakih pet godina. 5. Godine 1981. Zajednicama je pristupila Grčka, a slijedile su je Španjolska i Portugal 1986. godine. Proširenjem Zajednica na južnu Europu postalo je sve nužnije provoditi programe regionalne pomoći. 6. Svjetska gospodarska recesija ranih 1980-ih godina donijela je sa sobom val europesimizma. Međutim, nada se ponovno pojavila 1985. kad je Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila Bijelu knjigu kojom se utvrđuje vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993. godine. Ovaj ambiciozni cilj pohranjen je u Jedinstvenom europskom aktu, koji je potpisan u veljači 1986. godine, a stupio je na snagu 1. srpnja 1987. godine. 7. Politički oblik Europe dramatično se promijenio padom Berlinskog zida 1989. godine. To je dovelo do ujedinjenja Njemačke u listopadu 1990. te do prodiranja demokracije u države srednje i istočne Europe koje su se oslobodile sovjetske kontrole. Sam Sovjetski Savez prestao je postojati u prosincu 1991. godine. Istovremeno su države članice EEZ-a pregovarale o novom ugovoru, kojeg je Europsko vijeće (sastanak predsjednika država i vlada) usvojilo u Maastrichtu u prosincu 1991. godine. Dodatno uvodeći međuvladinu suradnju (u područjima poput vanjske politike i unutarnje sigurnosti) u postojeći sustav Zajednice, Ugovorom iz Maastrichta stvorena je Europska unija (EU). Ugovor je stupio na snagu 1. studenog 1993. godine. 8. Još tri države - Austrija, Finska i Švedska - pristupile su Europskoj uniji 1995. godine, čime je EU dosegla broj od 15 članica. U to se vrijeme Europa već susretala sa sve većim izazovima globalizacije. Nove tehnologije i sve veća upotreba interneta modernizirale su gospodarstvo, ali su stvarale i društvene i kulturne napetosti. Istovremeno su nezaposlenost i sve veći troškovi mirovina stvarali pritisak na nacionalna gospodarstva, pa su reforme bile sve potrebnije. Glasači su sve više pozivali svoje vlade da nađu praktična rješenja tih problema. 12
Stoga je u ožujku 2000. usvojena Lisabonska strategija. Sastavljena je s ciljem da Europskoj uniji omogući konkurentnost na svjetskom tržištu s drugim velikim igračima poput Sjedinjenih Američkih Država i novoindustrijaliziranih zemalja. Cilj je bio poduprijeti inovacije i poslovno ulaganje te osigurati da europski obrazovni sustavi odgovore potrebama informacijskog društva. U međuvremenu je Europska unija radila na svom najspektakularnijem projektu do sada - stvaranju jedinstvene valute kojom bi se olakšao život tvrtkama, potrošačima i putnicima. Dana 1. siječnja 2002. euro je zamijenio stare valute u 12 država Unije koje zajedno čine euro-zonu. Euro je sada uz američki dolar najjača svjetska valuta. 9. Sredinom 1990-ih počele su pripreme za najveće proširenje u povijesti EU-a. Zahtjev za članstvo podnijelo je šest država bivšeg sovjetskog bloka (Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka), tri baltičke države koje su ranije bile dio Sovjetskog Saveza (Estonija, Latvija i Litva), jedna od republika bivše Jugoslavije (Slovenija) te dvije mediteranske zemlje (Cipar i Malta). Europska unija pozdravila je ovu priliku da pomogne stabilizaciji europskog kontinenta i proširi prednosti europske integracije na mlade demokracije. Pregovori su otvoreni u prosincu 1997., a 10 država kandidatkinja pristupilo je Europskoj uniji 1. svibnja 2004. godine. Slijedile su Bugarska i Rumunjska 1. siječnja 2007., čime je broj članica EU-a porastao na 27. 10. Kako bi se mogla nositi sa složenim izazovima 21. stoljeća, proširena Europska unija trebala je jednostavniju i učinkovitiju metodu odlučivanja. Nova pravila predložena su u nacrtu Ustava EU-a potpisanom u listopadu 2004., kojim bi se zamijenili svi postojeći ugovori. Međutim taj je tekst odbijen na dva nacionalna referenduma 2005. godine. Ustav je stoga zamijenio Lisabonski ugovor koji je potpisan 13. prosinca 2007. a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. godine. Ugovor dopunjuje ali ne zamjenjuje prethodne ugovore te uvodi većinu izmjena koje su bile navedene u Ustavu. Na primjer, Europskom vijeću daje stalnog predsjednika te uspostavlja poziciju visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. 13
Proširenje Europske unije i odnosi sa susjedima Europska unija otvorena je svakoj europskoj zemlji koja ispunjava demokratske, političke i ekonomske kriterije za članstvo. Uzastopna proširenja (posljednje se dogodilo 2007. godine) povećala su članstvo Europske unije sa šest na 27 zemalja. Od 2010. devet novih zemalja ili već pregovaraju za članstvo (npr. Hrvatska i Turska) ili su u različitim fazama priprema. Hrvatska bi trebala postati 28. država članica Europske unije. Svaki ugovor kojim Unija prima novu članicu zahtijeva jednoglasan pristanak svih država članica. Osim toga, prije svakog novog proširenja, EU mora procijeniti svoj kapacitet za primanje nove/novih članica i sposobnost svojih institucija da nastave pravilno funkcionirati. Proširenje Europske unije pomoglo je jačanju i stabilizaciji demokracije i sigurnosti u Europi te povećalo potencijal kontinenta za trgovinu i gospodarski rast. 14
I. Ujedinjavanje kontinenta (a) Unija 27 članica Kad se u prosincu 2002. godine okupilo u Kopenhagenu, Europsko je vijeće napravilo jedan od najznačajnijih koraka u povijesti europske integracije. Pozivajući 12 zemalja da se priključe, Europska unija nije samo povećavala svoju geografsku veličinu i stanovništvo, već je to bio kraj podjele koja je od 1945. podijelila kontinent na dva dijela. Europske zemlje koje desetljećima nisu uživale demokratske slobode konačno su se mogle ponovo pridružiti obitelji demokratskih europskih naroda. Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija postale su tako članice EU-a 2004. godine, zajedno s mediteranskim otocima Ciprom i Maltom. Bugarska i Rumunjska pridružile su im se 2007. godine. Sve su sada sudionice u važnom projektu kojeg su zamislili osnivači Europske unije. (b) Pregovori u tijeku Turska, članica NATO-a s dugogodišnjim sporazumom o pridruživanju EU-u, podnijela je zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 1987. godine. Uzimajući u obzir zemljopisni položaj i političku povijest Turske, EU je dugo vremena oklijevala prije no što je prihvatila njezinu kandidaturu. No u listopadu 2005. pred-pristupni su pregovori konačno započeli - ne samo s Turskom, već i s Hrvatskom. Pregovori s Hrvatskom bliže se kraju. Neke zemlje EU-a iskazale su sumnju u pogledu turskog članstva u Europskoj uniji. One predlažu alternativni aranžman - privilegirano partnerstvo. Međutim, Turska odbija tu ideju. (c) Zapadni Balkan i Island Zemlje zapadnog Balkana, od kojih je većina nekad bila dijelom Jugoslavije, također se okreću Europskoj uniji kako bi ubrzale gospodarsku obnovu, poboljšale međusobne odnose (s ožiljcima iz etničkih i vjerskih ratova) i konsolidirale svoje demokratske institucije. Europska unija je 2005. godine dala status države kandidatkinje Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji, a 2010. Crnoj Gori. Potencijalne kandidatkinje su Albanija, Bosna i Hercegovina i Srbija. Sve one imaju sporazume o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om, koji su zamišljeni tako da otvore put pregovorima o članstvu. Island, koji je bio snažno pogođen financijskom krizom 2008. godine, podnio je zahtjev za članstvo u Uniji 2009. godine. Kosovo je proglasilo neovisnost 18. veljače 2008. i također bi moglo postati službenom državom kandidatkinjom. 15
Do kraja ovog desetljeća članstvo Europske unije moglo bi se dakle povećati s 27 na 35 zemalja. To bi bilo još jedno značajno proširenje i vjerojatno bi zahtijevalo dodatne promjene u načinu rada EU-a. II. Uvjeti za članstvo (a) Zahtjevi u pogledu zakonodavstva Europska integracija oduvijek je bila politički i ekonomski proces otvoren svim europskim zemljama spremnima potpisati Ugovore i preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a. Prema Lisabonskom ugovoru (članak 49.), bilo koja europska država može zatražiti članstvo u Europskoj uniji ako poštuje načela slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava. (b) Kriteriji iz Kopenhagena Slijedom zahtjeva bivših komunističkih zemalja za pristupanjem Uniji Europsko je vijeće 1993. godine postavilo tri kriterija koja moraju ispuniti kako bi postale članicama. Do trenutka ulaska nove članice moraju osigurati: stabilne institucije koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava te poštivanje i zaštitu manjina; funkcionalno tržišno gospodarstvo i sposobnost da se nose s pritiscima konkurencije i tržišnim silama unutar Unije; sposobnost preuzimanja obveza članstva, uključujući podršku ciljevima Unije. Moraju imati javnu upravu koja je sposobna primijeniti i upravljati zakonodavstvom EU-a u praksi. 16
Craig Campbell/Moodboard/Corbis Biser Jadrana - Dubrovnik u Hrvatskoj, državi kandidatkinji za članstvo u EU. (c) Proces ulaska u članstvo Europske unije Pregovori o članstvu ( pred-pristupni pregovori ) odvijaju se između države kandidatkinje i Europske komisije koja predstavlja EU. Nakon njihovog zatvaranja odluku o pristupanju zemlje Europskoj uniji jednoglasno moraju donijeti države članice na sastanku Vijeća. Europski parlament također mora dati suglasnost što podrazumijeva da apsolutna većina zastupnika mora glasovati za pristupanje. Ugovor o pristupanju moraju zatim ratificirati države članice i država kandidatkinja svaka u skladu sa svojom ustavnom procedurom. Tijekom razdoblja pregovora zemlje kandidatkinje obično dobivaju pomoć EU-a kroz pred-pristupno partnerstvo kako bi im se pomoglo u gospodarskom napretku. Također, obično imaju sporazume o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. U okviru tih sporazuma, EU izravno prati gospodarske i upravne reforme koje zemlje kandidatkinje moraju provesti kako bi ispunile uvjete za članstvo u Uniji. 17
III. Koliko se Europska unija može proširiti? (a) Zemljopisne granice U mnogim zemljama EU-a rasprave o prijedlogu Ustavnog ugovora pokazale su da su mnogi Europljani zabrinuti oko toga gdje bi trebalo povući granice Europske unije pa čak i oko identiteta Europe. Nema jednostavnih odgovora na ova pitanja, posebice zbog toga što svaka država drukčije sagledava svoje geopolitičke ili ekonomske interese. Baltičke zemlje i Poljska su naklonjene pristupanju Ukrajine Europskoj uniji, no što je sa susjedima Ukrajine? Poteškoće se javljaju zbog političke situacije u Bjelorusiji i strateškog položaja Moldavije. Ako Turska pristupi Europskoj uniji, što je onda s Armenijom, Gruzijom i drugim kavkaskim državama? EU EU financijski pomaže izgradnji gospodarstva u susjednim zemljama. Iako ispunjavaju uvjete, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska nisu članice Europske unije jer je javno mnijenje u tim državama trenutno protiv pristupanja. U različitim zemljama EU-a javnost je više ili manje podijeljena oko pitanja konačnih granica Europske unije. Kad bi se primjenjivali samo zemljopisni kriteriji, zanemarujući demokratske vrijednosti, Europska unija bi - poput Vijeća Europe (koje nije tijelo EU-a) - mogla imati 47 zemalja članica, uključujući i Rusiju. No rusko članstvo zasigurno bi stvorilo neprihvatljivu neravnotežu u Europskoj uniji, kako s političkog tako i sa zemljopisnog gledišta. 18
Razumno bi bilo reći da bilo koja europska zemlja može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji, pod uvjetom da može preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a i da je spremna preuzeti euro. Europska integracija kontinuirani je proces koji traje od 1950. godine, a bilo koji pokušaj da se granice EU-a zauvijek utvrde bio bi suprotan tom procesu. (b) Politika susjedstva Proširenja 2004. i 2007. godine pomaknula su granice Europske unije prema istoku i jugu, otvarajući pitanje odnosa Europske unije s njezinim novim susjedima. Stabilnost i sigurnost su problem u regijama izvan njezinih granica, a Europska unija željela je izbjeći pojavu novih razgraničenja između nje i tih susjednih regija. Na primjer, bilo je potrebno nešto poduzeti kako bi se borilo protiv novih prijetnji sigurnosti kao što su ilegalna imigracija, poremećaji u opskrbi energijom, uništavanje okoliša, organizirani prekogranični kriminal i terorizam. Europska je unija stoga razvila novu Europsku politiku susjedstva (European Neighbourhood Policy, ENP), kojom uređuje odnose sa susjedima na istoku (Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina) i jugu (Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Libija, Maroko, okupirani palestinski teritoriji, Sirija i Tunis). Gotovo sve ove zemlje imaju bilateralne ugovore o partnerstvu i suradnji ili ugovore o pristupanju EU-u sukladno kojima su se obvezale na zajedničke vrijednosti (kao što su demokracija, ljudska prava i vladavina prava) te na napredak prema tržišnoj ekonomiji, održivom razvoju i smanjivanju siromaštva. EU sa svoje strane nudi financijsku, tehničku i makroekonomsku pomoć, lakši pristup vizama i niz mjera za pomoć razvoju tih zemalja. Od 1995. zemlje južnog Mediterana povezane su s Europskom unijom kroz političke, gospodarske i diplomatske veze u sklopu Barcelonskog procesa, kasnije preimenovanog u Euro-mediteransko partnerstvo. Na sastanku na vrhu u Parizu u srpnju 2008. ovo je partnerstvo ponovo aktivirano kao Unija za Mediteran, okupljajući 27 država članica Europske unije i 16 zemalja partnera iz cijelog južnog Mediterana i Bliskog istoka. Financijskom pomoći EU-a za obje skupine zemalja upravlja se kroz Instrument za Europsko susjedstvo i partnerstvo (European Neighbourhood and Partnership Instrument, ENPI). Njegov ukupni proračun za 2007.-2013. iznosi oko 12 milijardi eura. 19
Kako radi EU? Šefovi država i/ili vlada Europske unije sastaju se kao Europsko vijeće kako bi postavili opći politički pravac EU-a i donijeli važne odluke o ključnim pitanjima. Vijeće, sastavljeno od ministara država članica Europske unije, često se sastaje kako bi donijelo političke odluke i usvojilo zakone EU-a. Europski parlament koji predstavlja građane s Vijećem dijeli zakonodavnu vlast i zajednički odlučuje o proračunu. Europska komisija koja predstavlja zajedničke interese EU-a, glavno je izvršno tijelo. Predlaže nove propise i osigurava da se politike Europske unije pravilno provode. 20
I. Institucije koje sudjeluju u odlučivanju Europska unija više je od tek konfederacije zemalja, no nije federalna država. Njezina se struktura u stvari ne uklapa ni u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Ona je povijesno jedinstvena a njezin se sustav odlučivanja tijekom proteklih 60-ak godina stalno razvijao. Ugovori (poznati kao primarno zakonodavstvo) predstavljaju temelj za veliki korpus sekundarnog zakonodavstva koje ima neposredni učinak na svakodnevni život građana Unije. Sekundarno zakonodavstvo sastoji se uglavnom od uredaba, direktiva i preporuka koje su usvojile institucije EU-a. Ti zakoni, zajedno s politikama EU-a općenito, rezultat su odluka koje su donijeli Vijeće (koje predstavlja nacionalne vlade), Europski parlament (predstavnik građana) i Europska komisija (tijelo koje neovisno o vladama EU-a zagovara kolektivni europski interes). I druge institucije imaju odgovarajuću ulogu, kako se navodi u nastavku. (a) Europsko vijeće Europsko vijeće glavna je politička institucija Europske unije. Sastoji se od šefova država ili vlada - predsjednika i/ili predsjednika vlade - svih država članica te predsjednika Europske komisije (vidi u nastavku). Obično se sastaje četiri puta godišnje u Bruxellesu. Ima stalnog predsjednika čija je uloga koordinirati rad Europskog vijeća i osigurati njegov kontinuitet. Stalni predsjednik je izabran (kvalificiranom većinom članova) na razdoblje od dvije i pol godine, a može biti ponovno izabran jednom. Bivši belgijski premijer Herman Van Rompuy na toj je funkciji od 1. prosinca 2009. godine. Europsko vijeće utvrđuje ciljeve Unije i određuje tijek njihova ostvarivanja. Ono daje poticaj glavnim političkim inicijativama EU-a te donosi odluke o teškim pitanjima oko kojih se Vijeće ministara ne može dogovoriti. Vijeće se također bavi aktualnim međunarodnim problemima kroz zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, koja predstavlja mehanizam koordinacije vanjskih politika država članica Unije. 21
(b) Vijeće Vijeće (također poznato kao Vijeće ministara) čine ministri nacionalnih vlada EU-a. Države članice naizmjenično preuzimaju predsjedanje Vijećem na razdoblje od šest mjeseci. Na svakom sastanku Vijeća sudjeluje po jedan ministar iz svake od zemalja Unije. Koji ministri sudjeluju na sastanku ovisi o temi koja je na dnevnom redu: vanjski poslovi, poljoprivreda, industrija, promet, okoliš, itd. Glavna zadaća Vijeća je da donosi zakone EU-a. Obično dijeli tu odgovornost s Europskim parlamentom. Vijeće i Parlament također dijele odgovornost kod usvajanja proračuna EU-a. Uz to Vijeće potpisuje međunarodne sporazume koje je pregovarala Komisija. Prema Lisabonskom ugovoru Vijeće donosi odluke običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno, ovisno o temi o kojoj se odlučuje. Vijeće mora donijeti jednoglasnu odluku o važnim pitanjima poput poreza, izmjena i dopuna Ugovora, pokretanja nove zajedničke politike ili dopuštanja novoj zemlji da pristupi Uniji. U većini drugih slučajeva primjenjuje se kvalificirana većina. To znači da se neka odluka Vijeća usvaja ako je podupre određeni minimalni broj glasova. Broj glasova dodijeljenih svakoj državi EU-a u grubo odražava broj njezinih stanovnika. Do 1. studenog 2014., uz pretpostavku da će EU još uvijek imati 27 država članica, odluka se usvaja ako: je podupre najmanje 255 od 347 glasova (tj. 73,91 %); to potvrdi većina država članica, tj. najmanje njih 14; države koje podupru odluku predstavljaju najmanje 62 % stanovništva EU-a. Nakon 1. studenog 2014., prema Lisabonskom ugovoru, sustav će se pojednostaviti. Odluka će se usvojiti ako je podupre 55% država članica (tj. barem njih 15) te ako one predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU-a. DEMOTIX Demokratičnija Europa: zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, europski građani sada mogu predlagati nove zakone. 22
(c) Europski parlament (EP) Europski parlament izabrano je tijelo koje predstavlja građane EU-a. On nadzire aktivnosti Europske unije te zajedno s Vijećem donosi zakonodavstvo EU-a. Od 1979. zastupnici Europskog parlamenta biraju se izravno temeljem općeg prava glasa svakih pet godina. Nakon posljednjih izbora za EP u lipnju 2009. za predsjednika Parlamenta na razdoblje od dvije i pol godine izabran je bivši poljski premijer Jerzy Buzek (Europska pučka stranka). Europski parlament: ovdje se i vaš glas može čuti. Parlament održava glavne rasprave na mjesečnim zasjedanjima (poznatim kao plenarnim sjednicama ) na kojima u načelu sudjeluju svi zastupnici EP-a. Te se plenarne sjednice obično održavaju u Strasbourgu, a sve dodatne sjednice održavaju se u Bruxellesu. Pripreme se također obavljaju u Bruxellesu: Konferencija predsjednika koju čine predsjedatelji političkih skupina zajedno s predsjednikom Parlamenta postavlja dnevni red za plenarne sjednice, dok 20 parlamentarnih odbora izrađuje nacrt dopuna i izmjena o kojima treba raspravljati. Svakodnevni administrativni posao Parlamenta obavlja Glavno tajništvo sa sjedištem u Luksemburgu i Bruxellesu. Svaka politička skupina također ima svoje tajništvo. EP 23
Broj zastupnika u Europskom parlamentu po zemlji nakon izbora 2009. Austrija 17 Irska 12 Belgija 22 Italija 72 Bugarska 17 Latvija 8 Cipar 6 Litva 12 Češka 22 Luksemburg 6 Danska 13 Poljska 50 Estonija 6 Portugal 22 Finska 13 Rumunjska 33 Francuska 72 Slovačka 13 Grčka 22 Slovenija 7 Mađarska 22 Španjolska 50 Malta 5 Švedska 18 Nizozemska 25 Ujedinjena Kraljevina 72 Njemačka 99 Ukupno 736 Napomena: Odlukom prema Protokolu br. 36 Lisabonskog ugovora ukupan broj zastupnika privremeno će se povećati na 754 do idućih izbora 2014. godine. Parlament sudjeluje u zakonodavnom procesu Europske unije na dva načina. Kroz suodlučivanje koje je uobičajeni zakonodavni postupak, Parlament ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju propisa u svim područjima politika koja traže odlučivanje u Vijeću kvalificiranom većinom. Otkad je na snagu stupio Lisabonski ugovor, ta područja predstavljaju oko 95% zakonodavstva EU-a. Vijeće i Parlament mogu postići dogovor već kod prvog čitanja. Ako se ne mogu složiti nakon dva čitanja, prijedlog se donosi pred odbor za mirenje. Kroz postupak davanja suglasnosti Parlament mora ratificirati međunarodne sporazume EU-a (koje je pregovarala Komisija), uključujući svaki novi ugovor o proširenju Europske unije. 24
Političke grupe u Europskom parlamentu Progresivni savez socijalista i demokrata 184 Europska ujedinjena ljevica - Ljevica nordijskih zelenih 35 Stanje u srpnju 2010. Zeleni/Europski slobodni savez 55 Savez liberala i demokrata za Europu 85 UKUPNO 736 Europska pučka stranka (Demokršćani) 265 Europski konzervativci i reformisti 54 Europa slobode i demokracije 30 Neovisni članovi 28 Europski parlament također ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju proračuna EU-a (koji predlaže Europska komisija). Parlament može odbaciti predloženi proračun, što je i učinio u nekoliko slučajeva. Kad se to dogodi, cijela procedura usvajanja proračuna mora krenuti ispočetka. Korištenjem svojih ovlasti pri donošenju proračuna Parlament znatno utječe na kreiranje politika EU-a. Konačno, no ne i najmanje važno, Europski parlament provodi demokratski nadzor nad Unijom, a posebice nad Europskom komisijom. Svakih pet godina kad treba imenovati novu Komisiju, novoizabrani saziv Europskog parlamenta može - običnom većinom - potvrditi ili odbiti kandidata kojeg je Europsko vijeće predložilo za predsjednika Komisije. Jasno, na glasovanje će se odraziti rezultati nedavnih izbora za EP. Parlament također ispituje svakog od predloženih članova Komisije prije glasovanja o tome hoće li potvrditi novu Komisiju u cjelini. U svakom trenutku Parlament može raspustiti čitavu Komisiju izglasavajući nepovjerenje. Za to je potrebna dvotrećinska većina. Parlament također nadgleda svakodnevno upravljanje politikama EU-a upućujući Komisiji i Vijeću usmena i pismena pitanja. 25
(d) Europska komisija Komisija je jedna od ključnih institucija Europske unije. Samo ona ima pravo predlaganja novih zakona EU-a. Prijedloge šalje Vijeću i Parlamentu na raspravu i usvajanje. Članovi Komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom između država članica, što mora potvrditi Europski parlament (kako je ranije opisano). Komisija odgovara Parlamentu, a cijela Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament izglasa nepovjerenje. Iz svake se države Unije imenuje po jedan član Komisije ( povjerenik ), uključujući predsjednika i visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je jedan od potpredsjednika Komisije. Dana 9. veljače 2010. Europski parlament glasovanjem je potvrdio novi sastav Komisije. Bivši portugalski premijer José Manuel Barroso ponovno je imenovan predsjednikom Komisije na drugi petogodišnji mandat. Komisija u provođenju svojih ovlasti uživa znatnu razinu neovisnosti. Njezin je posao podržavati zajednički interes što znači da ne smije primati upute od bilo koje vlade države članice. Kao čuvarica Ugovora mora osigurati da se uredbe i direktive koje je usvojilo Vijeće i Parlament provode u državama članicama. Ako koja to ne čini Komisija protiv nje može pokrenuti postupak pred Sudom pravde kako bi ju obvezala da uskladi nacionalne propise sa zakonom EU-a. Kao izvršna ruka EU-a, Komisija provodi odluke koje je Vijeće usvojilo u područjima poput zajedničke poljoprivredne politike. Komisija ima široke ovlasti pri upravljanju zajedničkim politikama EU-a, poput istraživanja i tehnologije, te prekomorske pomoći i regionalnog razvoja. Ona također upravlja proračunom za te politike. Povjerenicima pomaže administracija, smještena uglavnom u Bruxellesu i Luksemburgu i organizirana u 43 odjela i službe. Postoji i niz agencija koje su osnovane kako bi izvršavale specifične zadatke za Komisiju i uglavnom su smještene u drugim europskim gradovima. (e) Sud pravde Europske unije Sud pravde Europske unije, sa sjedištem u Luksemburgu, sastavljen je od po jednoga suca iz svake države EU-a, kojima pomaže osam nezavisnih odvjetnika. Imenovani su zajedničkim dogovorom vlada država članica na mandat od šest godina koji se može obnoviti. Njihova neovisnost je zajamčena. Uloga Suda je osigurati poštivanje zakona EU-a te pravilno tumačenje i primjenu Ugovora. (f) Europska središnja banka Europska središnja banka (ESB) u Frankfurtu odgovorna je za upravljanje eurom i monetarnom politikom EU-a (vidi također poglavlje 7. Euro ). Glavni joj je zadatak održavanje stabilnosti cijena u euro-zoni. Lisabonskim ugovorom Središnja je banka stekla status institucije EU-a. 26
HBSS/Corbis Sud pravde osigurava potpuno poštivanje zakona EU-a. Tako je, npr. potvrđena zabrana diskriminacije hendikepiranih radnika. (g) Revizorski sud Europski revizorski sud, sa sjedištem u Luksemburgu, utemeljen je 1975. godine. Ima po jednog člana iz svake države članice, imenovanog na mandat od šest godina slijedom dogovora između država članica i konzultacija s Europskim parlamentom. Sud revizora provjerava jesu li svi prihodi i rashodi Europske unije zakoniti i regularni te postupa li se odgovorno s proračunom EU-a. II. Ostala tijela (a) Europski gospodarski i socijalni odbor Pri donošenju odluka vezanih uz brojne politike Vijeće i Komisija savjetuju se s Europskim gospodarskim i socijalnim odborom. Njegovi članovi predstavljaju razne gospodarske i socijalne interesne skupine koje zajednički čine organizirano civilno društvo. Članove imenuje Vijeće na mandat od pet godina. (b) Odbor regija Odbor regija sastoji se od predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti. Predlažu ih države članice a imenuje Vijeće na mandat od pet godina. Vijeće i Komisija moraju se savjetovati s Odborom regija o pitanjima relevantnima za regije, a Odbor regija može također nuditi i rješenja na vlastitu inicijativu. (c) Europska investicijska banka Europska investicijska banka (EIB) sa sjedištem u Luksemburgu daje zajmove i jamstva kako bi pomogla manje razvijenim regijama EU-a i kako bi pomogla tvrtkama da postanu konkurentnije. 27
Što radi EU? Europska unija djeluje u širokom rasponu politika u kojima njezina aktivnost koristi državama članicama. Te politike uključuju: inovacijske politike, koje donose najnovije tehnologije u područja kao što su zaštita okoliša, istraživanje i razvoj te energetika; politike solidarnosti (poznate i kao kohezijske politike) u regionalnim, poljoprivrednim i socijalnim pitanjima. Unija financira ove politike kroz godišnji proračun, što joj omogućuje dopunjavanje i dodavanje vrijednost aktivnostima koje poduzimaju nacionalne vlade. Proračun EU-a mali je u usporedbi s ukupnim bogatstvom država članica: on predstavlja tek 1,23% njihova ukupnog bruto nacionalnog dohotka. 28
I. Inovacijske politike Aktivnosti Europske unije utječu na svakodnevni život njezinih građana suočavanjem sa stvarnim izazovima s kojima se susreće društvo: zaštita okoliša, zdravstvo, tehnološke inovacije itd. (a) Okoliš i održivi razvoj EU ima za cilj doprinijeti sprječavanju klimatskih promjena znatnim smanjenjem emisije stakleničkih plinova. U prosincu 2008. Europsko je vijeće odlučilo da će do 2020. godine Europska unija smanjiti emisiju plinova za najmanje 20% (u usporedbi s razinom iz 1990.), podići udio obnovljivih energija na tržištu za 20% i smanjiti ukupnu potrošnju energije za 20%. Dogovoreno je također da će se 10% goriva za promet osiguravati iz biogoriva, električne energije ili vodika. Na sastanku na vrhu u Kopenhagenu 19. prosinca 2009. godine Europska je unija pokušala uvjeriti druge velike sile da usvoje iste ciljeve, no uspjeh je bio samo djelomičan. Sve su se strane složile s potrebom ograničavanja globalnog zatopljenja na prosječno povećanje od 2 C iznad razine iz predindustrijskog doba, no još uvijek ne postoji jamstvo zajedničkog opredjeljenja za ostvarenje ovog cilja. Usprkos tomu, Europska unija osigurala je dogovor kojim će razvijene zemlje dati 20 milijardi eura za financiranje aktivnosti zemalja u razvoju vezanih uz klimatske promjene. Matthias Kulka/Corbis EU je predvodnik borbe protiv klimatskih promjena, te potiče održivi razvoj. EU se također bavi cijelim nizom drugih pitanja zaštite okoliša, uključujući buku, otpad, zaštitu prirodnih staništa, ispušne plinove, kemikalije, industrijske nesreće i čistoću vode za kupanje. Planira i zajednički pristup sprječavanju prirodnih katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim djelovanjem, kao što su izlijevanja nafte ili šumski požari. 29
Europska unija kontinuirano poboljšava svoje zakonodavstvo kako bi što bolje zaštitila javno zdravstvo. Na primjer, zakonodavstvo EU-a o kemikalijama prerađeno je tako da su ranija pojedinačna pravila zamijenjena jedinstvenim sustavom pod imenom REACH kraticom za registraciju, evaluaciju i autorizaciju kemikalija (Registration, Evaluation and Authorisation of Chemicals). Ovaj sustav služi se središnjom bazom podataka kojom (od 2008.) upravlja Europska agencija za kemikalije, smještena u Helsinkiju. Cilj je spriječiti zagađivanje zraka, vode, tla i zgrada, očuvati bioraznolikost i poboljšati zdravlje i sigurnost građana EU-a, istovremeno zadržavajući konkurentnost Europske industrije. (b) Tehnološke inovacije Osnivači Europske unije s pravom su uvidjeli da će budući napredak Europe ovisiti o njezinoj sposobnosti da i dalje bude svjetski lider u tehnologiji. Smatrali su da se prednosti mogu postići kroz zajednička europska istraživanja. Tako su 1958. zajedno s EEZ-om osnovali Euratom Europsku zajednicu za atomsku energiju. Njezin je cilj bio da europske zemlje zajednički koriste nuklearnu energiju u mirnodopske svrhe, uz pomoć Zajedničkog istraživačkog centra (Joint Research Centre, JRC) koji se sastoji od sedam instituta na pet lokacija: Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemačka), Petten (Nizozemska), Geel (Belgija) i Sevilla (Španjolska). Ipak, kako bi držala korak sa sve većom globalnom konkurencijom, europska istraživanja morala su postati raznolikija i ukloniti prepreke između nacionalnih istraživačkih programa, okupljajući što više različitih znanstvenika i pomažući im da pronađu industrijsku primjenu za svoja otkrića. Zajedničko istraživanje na razini EU-a zamišljeno je tako da dopunjuje nacionalne istraživačke programe. Usredotočeno je na projekte koji okupljaju niz laboratorija u nekoliko zemalja EU-a. Također financira i istraživanja u područjima kao što je kontrolirana termonuklearna fuzija potencijalno neiscrpan izvor energije za 21. stoljeće. Osim toga, potiče istraživanja i tehnološki razvoj u ključnim industrijama kao što su elektronika i računala, koje se suočavaju s oštrom konkurencijom izvan Europe. P. Carril/ESA EU potiče inovacije i istraživanja, jedno od njih je i Galileo, europski globalni navigacijski satelitski sustav. 30
Cilj EU-a je da ulaže 3% svog BDP-a u istraživanja. Osnovno sredstvo financiranja znanstvenih istraživanja u Europskoj uniji niz je okvirnih programa. Sedmi okvirni program za istraživanje i tehnološki razvoj pokriva razdoblje od 2007. do 2013. godine. Veći dio proračuna većeg od 50 milijardi eura ide na istraživanja u područjima poput zdravstva, prehrane i poljoprivrede, informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nanoznanosti, energetike, zaštite okoliša, prometa, sigurnosti i svemira te socioekonomskih znanosti. Ostali programi promiču međunarodnu suradnju na vodećim znanstvenim projektima i nude podršku znanstvenicima i razvoju njihovih karijera. (c) Energija Fosilna goriva nafta, prirodni plin i ugljen osiguravaju 80% energije koja se troši u EU-u. Velik i rastući dio ovih fosilnih goriva uvozi se iz zemalja izvan EU-a. Danas se 50% plina i nafte uvozi, a ta bi se ovisnost mogla povećati na 70% do 2030. godine. EU će stoga biti osjetljivija na prekide opskrbe ili povećanja cijena uzrokovana međunarodnim krizama. Još jedan razlog da smanji svoju potrošnju fosilnih goriva je da preokrene proces globalnog zatopljenja. U budućnosti će biti potrebno poduzeti različite korake, primjerice štedjeti energiju koristeći je pametnije, razvijati alternativne izvore energije (posebno obnovljive izvore energije u Europi) te povećati međunarodnu suradnju. Europsko istraživanje i razvoj u području energetike fokusirano je na sunčevu energiju, energiju vjetra, biomasu i nuklearnu energiju. Postoje i pilot projekti za razvoj sakupljanja i skladištenja CO2 te za postizanje komercijalne održivosti vozila na vodikov pogon. EU je također investirala 1,6 milijardi eura u projekt čisto nebo za razvoj letjelica koje manje zagađuju zrak. II. Politike solidarnosti Kako bi se osiguralo da jedinstveno tržište (vidi poglavlje 6) dobro funkcionira, potrebno je ispraviti neravnoteže na tom tržištu. To je svrha politika solidarnosti Europske unije kreiranih kako bi se pomoglo manje razvijenim regijama i gospodarskim sektorima u poteškoćama. EU također mora igrati ulogu u restrukturiranju industrija koje su snažno pogođene brzo rastućom međunarodnom konkurencijom. (a) Regionalna pomoć U okviru regionalne politike EU-a fondovi Europske unije koriste se za poticanje razvoja u regijama koje zaostaju, za obnovu industrijskih grana koje propadaju, za pomoć mladima i dugo nezaposlenima da nađu posao, za modernizaciju poljoprivrede i pomoć zanemarenim ruralnim krajevima. 31
Izdvojena sredstva za regionalnu pomoć u razdoblju od 2007. do 2013. imaju tri cilja. Konvergencija. Ovdje je cilj pomoći najslabije razvijenim zemljama i regijama da brže dostignu prosjek EU-a poboljšanjem uvjeta za rast i zapošljavanje. To se postiže kroz ulaganja u fizički i ljudski kapital, inovacije, društvo znanja, prilagodljivost, zaštitu okoliša i administrativnu učinkovitost. regionalna konkurentnost i zapošljavanje. Cilj je povećati konkurentnost, razinu zaposlenosti i privlačnost onih regija koje se ne svrstavaju u najslabije razvijene. Način na koji se to postiže jest da se predviđaju ekonomske i društvene promjene te potiču inovacije, poduzetništvo, zaštita okoliša, pristupačnost, prilagodljivost i razvoj inkluzivnih tržišta rada. Europska teritorijalna suradnja. Cilj je povećati prekograničnu, transnacionalnu i međuregionalnu suradnju, pomažući vlastima u susjednim zemljama i regijama da pronađu rješenja zajedničkih problema u sektorima urbanog, ruralnog i priobalnog razvoja. Primjerice, zemlje i regionalne vlasti duž rijeke Dunav te na Baltičkom moru dijele zajedničke strategije održivog razvoja u tim regijama. Ovi ciljevi financiraju se iz posebnih fondova EU-a, poznatih kao Strukturni fondovi, koji dopunjuju ili potiču investicije iz privatnog sektora ili nacionalnih i regionalnih vlada. Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF) koristi se za financiranje projekata za regionalni razvoj i jačanje ekonomije u regijama koje zaostaju. To uključuje i obnovu industrijskih grana u propadanju. Europski socijalni fond (ESF) koristi se za financiranje strukovnog usavršavanja i pomoć nezaposlenima u pronalaženju posla. Osim strukturnih fondova tu je i Kohezijski fond koji se koristi za financiranje prometne infrastrukture i projekata u zaštiti okoliša u zemljama EU-a čiji je BDP po glavi stanovnika manji od 90% prosjeka Europske unije. 32
(b) Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) i zajednička ribarska politika (ZRP) Ciljevi ZPP-a, postavljeni u originalnom Ugovoru iz Rima iz 1957. godine, bili su osigurati primjeren životni standard poljoprivrednika, stabilizirati tržišta, osigurati da zalihe stižu do potrošača po razumnim cijenama i modernizirati poljoprivrednu infrastrukturu. Ovi su ciljevi u mnogome postignuti. Osim toga, potrošači danas uživaju sigurnost ponude, a cijene poljoprivrednih proizvoda su stabilne i zaštićene od fluktuacija na svjetskom tržištu. Ova se politika financira kroz Europski fond za jamstva u poljoprivredi (European Agricultural Guarantee Fund, EAGF) i Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural Development, EAFRD). No, zajednička poljoprivredna politika postala je žrtvom vlastitog uspjeha. Proizvodnja je rasla više od potrošnje, stvarajući veliki teret proračunu Unije. Kako bi se riješio taj problem, poljoprivrednu je politiku trebalo revidirati. Ta reforma polako pokazuje rezultate: proizvodnja je dovedena u željene granice. C. Thiriet/Phone/Reporters Poljoprivredna proizvodnja treba osigurati sigurnu hranu dobre kvalitete. Nova je uloga poljoprivredne zajednice osigurati određen obujam gospodarske aktivnosti u svim poljoprivrednim područjima i zaštititi raznolikost europskog krajolika. Ta raznolikost i prepoznavanje seoskog načina života - gdje ljudi žive u skladu s prirodom važan su dio europskog identiteta. Osim toga, europska poljoprivreda igra važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, zaštite biljnog i životinjskog svijeta te prehranjivanja svjetskog stanovništva. Europska komisija predstavlja EU u međunarodnim pregovorima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). EU želi da WTO stavi veći naglasak na kvalitetu hrane, načelo predostrožnosti ( bolje spriječiti nego liječiti ) te dobrobit životinja. Europska komisija želi da od 2013. nadalje prioriteti ZPP-a budu održivost europske 33