Jezik zaborava 11. Jezik zaborava

Transkript

1 Jezik zaborava 11 I. Jezik zaborava Prve naputke za kulturnu povijest zaborava očekivat ćemo od neupadljive mudrosti svakodnevne uporabe jezika. Kod njemačke riječi vergessen u oči nam prvo upada način njezine tvorbe. 1 Element -gessen (usp. engleski -get u forget) etimološki označava kretanje prema nama: nešto dobivamo. No taj se pokret jednako kao i kod para kaufen/ /verkaufen pomoću prefiksa ver pretvara u kretanje u suprotnome smjeru. Sada ta riječ izražava oduzimanje. Taj okretaj kretanja, koji na drugi način dolazi do izražaja i u tome da je vergessen u njemačkom jeziku radni glagol, dakle označava djelatnost, smeta nam, dok istodobno naša unutarnja percepcija zaboravljanja prije upozorava na to da nam se zaborav događa i sustiže nas bez našeg aktivnog sudjelovanja. U suvremenom njemačkom jeziku glagol vergessen rabi se kao prijelazni, što znači da se povezuje s objektom u akuzativu. Na primjer, ich habe meinen Freund/meinen Feind/meinen Vorsatz/meinen Schirm vergessen (zaboravio sam prijatelja/neprijatelja/svoju namjeru/kišobran). No, u starijem njemačkom jeziku taj glagol se još pretežito vezao uz objekt u genitivu. U Lutherovu prijevodu Salamonovih riječi iz Biblije (III, 1), Božja opomena ljudima glasi: Mein Kind, vergiss meines Gesetzes nicht! (Dijete, ne zaboravi mojega zakona!). Ovakav jezični oblik postoji još i kod Goethea. Osim toga, južnonjemačko-austrijske inačice njemačkoga poznaju i sintagmu vergessen auf etwas (zaboraviti

2 12 Leta na nešto), koja je, kao i mnoge druge stvari u jeziku, strašno uzrujavala oštro pero bečkog kritičara jezika Karla Krausa: Kako ljudi ne osjećaju koliko to nije u duhu jezika! Djelatnost zaboravljanja udaljuje nas od stvari, a na znači približavanje nečemu. Kako se može zaboraviti na nešto! 2 Često možemo čuti da je zaborav jednostavno obratan od sjećanja (s logičnim zaključkom da je umjesto knjige o zaboravu najbolje odmah napisati knjigu o sjećanju). To shvaćanje, međutim, već ni s jezične strane nije tako prihvatljivo kao što izgleda na prvi pogled, jer se zaboravu, ako ga svijesti pripišemo u minus, na pozitivnoj strani suprostavljaju dva uobičajena izraza: Gedächtnis (pamćenje) i Erinnerung (sjećanje). U svrhu njihova razlikovanja, za početak ćemo se zadovoljiti tvrdnjom da s pamćenjem povezujemo opsežnije, javno i školsko, a sa sjećanjem subjektivno i privatno značenje. Kada bi se negativna i pozitivna strana svijesti jedna prema drugoj odnosile jednostavno kao odrazi u ogledalu, mogli bismo očekivati da jezik kod zaborava također razlikuje zaborav pamćenja i zaborav sjećanja. No to nije tako, ni u njemačkom, a ni u drugim raširenijim jezicima. Semantičko bogatstvo koje bilježimo na pozitivnoj strani svijesti prati, ipak, određeni nedostatak. Riječ Erinnerung na svojoj strani ima (povratni) glagol: sich erinnern, no mnogo češće rabljena riječ Gedächtnis nema pripadni glagol. Glagol gedenken (spomenuti se), koji s riječju Gedächtnis zajedničko ima to što je izveden od denken (misliti), ograničen je na formalno-svečano značenje i u neformalnom jeziku nije jednako vrijedan par uz Gedächtnis. Tom manjku ne može potpuno pomoći ni sintagma daran denken dass (misliti na to da). Tako dolazimo do zanimljiva prekoračenja granice u semantici tih riječi, jer nadasve česta negacija zaborava (ne zaboravi ključ!) očito služi kao glagolski nadomjesni i dopunski oblik u paradigmi pamćenja, a tome naravno odgovara i u jeziku ljubavi od 15. stoljeća prisutan i od tada svim zaljubljenima neizostavan cvjetić nezaboravak (engl. forget-me-not, stručno nazvan myosotis). Glagol vergessen (zaboraviti) prate prilično brojne izvedenice. Pripadna imenica je nominalizirani infinitiv srednjega roda: das Vergessen (zaborav, zaboravljanje). Takav način tvorbe riječi ima prednost što ostaje blizak glagolu, ali i manu što ne omogućava množinu a kako

3 Jezik zaborava 13 je u životu mnogo slučajeva zaborava (tako bismo nekako mogli riješiti nedostatak množine)! Iz imenice Vergessen izvodimo sljedeću: Vergessenheit (zaborav, zaboravnost), koja se u njemačkom jeziku sve više rabi, posebno kao sastavni dio idiomatizirane glagolske konstrukcije in Vergessenheit geraten (pasti u zaborav). Među izvedenice zaborava nadalje spada pridjev zaboravan (vergesslich, Kant još rabi oblik vergeßsam), koji kod tako opisane osobe označava manju sklonost ka zaboravljanju, a iz njega se može izvesti apstraktna imenica Vergesslichkeit (zaboravnost). Od glagola vergessen može se dalje stvoriti i povratni glagol: sich vergessen (zaboraviti se), koji vodi do granica morala i često se rabi kada netko na užas okoline izgubi pribranost ili nadzor nad sobom. U semantici njemačkoga jezika, moralne implikacije imaju i neke čvrste složenice kao što su pflichtvergessen, ehrvergessen i gottvergessen (nemaran, nečastan, zabačen), koje se u načelu rabe s negativnim predznakom, kao i čest izraz selbstvergessen (odsutan) s pripadnom imenicom Selbstvergessenheit (odsutnost u mislima), koji se, međutim, različito vrednuju i, primjerice, u Kafkinoj poetici imaju posve pozitivan prizvuk kao potpuno otvaranje tijela i duše. 3 Sve izvedenice zaborava ne mogu se, naravno, ovdje prikazati u potpunosti, no ostaje nam da barem još spomenemo rijetko rabljenu oznaku djelatne osobe Vergesser/Vergesserin (onaj/ona koji/koja zaboravlja), zabilježenu u rječniku braće Grimm. Možda ona u sklopu eksplicitne teorije zaborava zaslužuje određeno ponovno oživljavanje. No slika zaborava koju odražava jezik ostaje nepotpuna dok god ne uzmemo u obzir u kojim se sintagmama značenje zaborava modulira, što znači da postaje rastezljivo. To se postiže modalnim glagolima können, mögen, wollen, sollen, müssen, (nicht) dürfen, (nicht) brauchen, od kojih se svaki može povezati s infinitivom vergessen. Te si modalne oblike možemo predočiti kao jezične brzine zaborava, s negativnim oblicima kao prijenosom za vožnju unatrag. Uz pomoć različitih modalnih glagola u jeziku se može provesti vrlo varijabilna, nijansama bogata igra i zavrzlama modaliteta, s posebno omiljenim naglaskom na kontrastu, primjerice u sljedećim potezima: Das will ich vergessen, kann es aber nicht vergessen. (Želio bih to zaboraviti, ali ne mogu.)

4 14 Leta Ich könnte das nicht vergessen, auch wenn ich es wollte. (Ne bih to mogao zaboraviti ni kada bih želio.) Das möchte man wohl vergessen, darf es aber nicht vergessen. (To bismo svakako željeli zaboraviti, ali ne smijemo.) Was die nächste Generation vergessen muss, kann auch diese schon vergessen. (Ono što sljedeći naraštaj mora zaboraviti, može zaboraviti već i ovaj.) U kombinaciji i opoziciji tih modaliteta, goli zaborav psihički je umotan u razne norme, pravila i načine, te prilagođen različitim situacijama. Jedan od tih modaliteta zaslužuje posebnu pozornost zato što je u njemački jezik prodro tek u novije doba i kod jezične zajednice odmah naišao na velik odziv. Mislim na frazu das kannst du vergessen (zaboravi), koja je sedamdesetih godina stvorena po uzoru na engleski izraz forget it. Taj se izraz rabi u situacijama u kojima se, ponekad uz gestu milostiva odbacivanja, o ovoj ili onoj stvari (rjeđe o osobi) kaže kako je ne treba smatrati važnom i dalje o njoj razmišljati. Zatim se danas često u svrhu olakšanja, oterećenja ili opuštanja sugovornika kaže: das kannst du vergessen (ma zaboravi, nema veze). 4 Ne smatram da u toj jezičnoj inovaciji treba gledati samo neki proizvoljni anglicizam ili amerikanizam. U ovom je slučaju uz anglo-američku pomoć u mediju jezika dosegnuto psihičko iskustvo, odnosno prilično problematično otkriće da se s odlukom o irelevantnosti pri dopuštenom zaboravu može povezati primamljivo smanjenje duševnog tereta, čime svi sudionici postižu stanje opuštenosti. Slika koju njemački jezik daje o zaboravu i njegovim izvedenicama može se upotpuniti razmatranjem nekoliko susjednih europskih jezika. Počnimo s latinskim, koji je u mnogim aspektima postao mjerodavnim za mnoge europske jezike, a i za stručno-psihološku uporabu. Valja krenuti od glagola oblivisci, koji nazivamo deponentnim, što znači glagolom u pasivnom obliku, ali s aktivnim značenjem. Već smo razmatrajući njemački jezik vidjeli da djelatnost zaboravljanja i nije baš aktivna. Pozicija glagolskog oblika u nekoj vrsti sredine između aktiva i pasiva taj fenomen zapravo određuje točnije.

5 Jezik zaborava 15 No bilo kako bilo, u vulgarnom latinskom kasnoga rimskog doba, deponent oblivisci se, zajedno s drugim glagolskim oblicima te vrste, doživljava kao previše složen, te ga se zamjenjuje aktivnim oblikom jednostavnijim za uporabu. Izveden je od participa perfekta oblitus i može se, iako mu nije zabilježen pismeni trag, pouzdano zaključiti da je glasio *oblitare. Takve izvedenice u načelu imaju ponavljajuće ili iterativno značenje, izražavaju dakle čestu pojavu ili višekratno ponavljanje neke aktivnosti, što prilično odgovara zaboravu. Od glagolskog oblika oblitare potječu francuski oublier, španjolski olvidar, katalonski oblidar i talijanski obliare (rijetko se rabi), s pripadnim izvedenicama. Latinskom glagolu oblivisci/*oblitare pripada imenica oblivio (usp. engl. oblivion) kao stručna izvedenica obliviositas (zaboravnost), prisutna kod Kanta. Talijanski djelomice sadrži drugačije oblike, a od obliare/oblio radije rabi glagol dimenticare, kolokvijalno izveden od riječi mente duh, um, s pripadnom imenicom dimenticanza. Na isti se način portugalski odvaja od uobičajenog razvoja romanskih jezika glagolom esquecer i pripadnom imenicom esquecimento, posredno izvedenima od latinskoga cadere (pasti). U tom kontekstu posebno razmatranje zaslužuje (staro)grčki jezik. On nam daje najzanimljiviji ključ za razumijevanje povijesti pojma zaborava u obliku riječi koja nam se u tom kontekstu na prvi pogled čini neobičnom. Mislim na riječ aletheia (istina), koja u mišljenju grčkih filozofa po prirodi stvari zauzima središnje mjesto. Prvi element te riječi, a-, nedvojbeno je prefiks negacije (alpha privativum). Na njega se nastavlja element -leth-, koji a- negira i označava prikriveno, skriveno, latentno (ta latinska riječ srodna je ovom elementu), tako da se istina, prema značenju riječi u Heideggerovoj formulaciji pojavljuje kao nešto neprikriveno, neskriveno, ne-latentno. 5 No budući da se taj značenjski element -leth pojavljuje i u imenu Lete, mitske rijeke zaborava, iz tvorbe riječi aletheia možemo izvesti shvaćanje istine kao nezaboravljene ili one koja se ne smije zaboraviti. Filozofsko mišljenje u Europi je, na tragu starih Grka, doista stoljećima tražilo istinu na strani nezaborava, dakle pamćenja i sjećanja, a tek u novije vrijeme učinilo je više ili manje bojažljiv pokušaj da i zaboravu prizna određenu istinitost.

6 16 Leta * * * Primjer riječi aletheia (istina) već je pokazao da za određene nijanse značenja što ih možemo primjetiti kod izvedenica zaborava, odlučujuću ulogu mogu imati slikovite predodžbe koje ponekad sežu duboko u mitologiju. Zbog toga ćemo baciti pogled na metaforiku izraženu u riječima ili sintagmama zaborava. U ovom ili onom pogledu, metafore zaborava odnose se na metafore pamćenja. 6 Kada se pamćenje, primjerice, prikazuje kao krajolik (retoričkih predodžbi) tako to izražava najčešći oblik skupa predodžbi u retoričkoj mnemotehnici tada metaforika zaborava u tom krajoliku pretežito zauzima pustoš, na primjer pjeskovita područja u kojima ono što valja zaboraviti raznosi vjetar. Zbog toga izlazi gotovo na isto prekrije li nešto pijesak ili raznese vjetar (in den Sand/in den Wind schreiben). U tom krajoliku, možda nastalom krčenjem drveća (Kahlschlag), nešto se može i hotimice zatrpati, tako da preko toga izraste trava (Gras wächst über die Sache). Time je nestalo s lica zemlje (aus der Welt). 7 Naprotiv, zamislimo li uz pomoć starih filozofa pamćenje kao spremište (magazin), zaboravu se sve više približavamo silazeći u njegove podrumske prostorije. Tamo daleka (abgründig) sjećanja neprimjetno prelaze u zaborav ili se iz njega vraćaju. No ta dubina može biti i bunar ili okno, koju možemo zamisliti kao duboko okno našega Ja (Hegel) ili kao bunar prošlosti (Th. Mann). Možda je zaborav ipak samo, trivijalnije rečeno, rupa u pamćenju u koju nešto pada ili otpada. Pripadne fraze poput engleske to fall into oblivion ili francuske tomber dans l oubli raširene su u mnogim jezicima; u njemačkom je još Goethe rabio izraz pasti u zaborav (ins Vergessen fallen). Zaborav koji leži pohranjen ili skriven u dubini, po svojoj je prirodi dakle mračan; to je finstere Vergessenheit (Schiller), le sombre oubli (Victor Hugo). Čak i na otvorenom i pri dnevnom svjetlu, zaborav zatamnjuju oblaci (Pindar) ili magla (Jorge Semprún). To ne mora nužno imati negativne konotacije; i blagi suton pomaže zaboravu, jer tada je on poželjan, kao u nekoliko nezaboravnih stihova Matthiasa Claudiusa:

7 Jezik zaborava 17 Wie ist die Welt so stille Und in der Dämmrung Hülle So traulich und so hold Als eine stille Kammer Wo ihr des Tages Jammer Verschlafen und vergessen sollt. Kako svijet posve tih je Sutonu se predaje Tako prisan i ljubak Poput tihoga kutka Gdje naša dnevna muka Zaborav biva i sanak. San i zaborav u ovoj su pjesmi gotovo sinonimi. Slično o tome na jednome mjestu piše i Paul Valery: Zaspati znači zaboraviti (S endormir c est oublier). Ne moći zaboraviti je prema tome usporedivo s nesanicom. Nietzsche je patio od obojega. Nešto ponovno prizvati u sjećanje (franc. rappeler, sjetiti se nečega ) na taj način je gotovo usporedivo s buđenjem. 8 Još jedna drugačija pojava zaborava, ovdje ponovno u korelaciji s metaforikom pamćenja, kojoj je nakon Platona vrlo draga i zorna bila slika knjige i pisaćeg pribora, jest praznina u tekstu koju valja ispuniti naporom pisanja i mišljenja, a možda ona nepotpuni tekst tek ovako čini zagonetnim i zanimljivim. Na kraju teksta je (težnja) zaborav(u) istaknuta izražajnim potezom, podvlači zaključnu crtu. Tekst još nasilnije pada u zaborav kada, kao prvi put u Aleksandriji, gore knjižnice: ta je misao opsesija Jorge Luisu Borgesu, Eliasu Canettiju i Umbertu Ecu, a Njemačkoj trauma nakon 10. svibnja Iz zornog prikaza pisanja i čitanja potječe i omiljena slika voštane pločice koja omogućava daljnje, mnogostrano primjenjive metafore, jer voštana pločica je u antičko doba bila jeftino i praktično sredstvo za pisanje, budući da se sloj voska nakon uporabe mogao vrlo lako zagladiti i kao tabula rasa biti iznova spreman za pisanje. Zbog toga je zaglađivanje voštane pločice bila djelatnost kojom su se mnogi autori nakon Platona često služili u svrhu zornog prikaza (hotimičnog) zaborava. Još i danas kolokvijalno kažemo: Na to sam čisto zaboravio!

8 18 Leta Promjenom i modernizacijom pisaćeg pribora mijenjaju se i metafore sjećanja i zaborava. Ako bi se, dakle, nešto zapisano na papiru moglo ili trebalo zaboraviti, onda se to briše, u slučaju ploče i krede prebriše mokrom spužvom (njem. Schwamm drüber = zaboravimo to). Metafora uklanjanja ili brisanja (Thomas Bernhard) prati razmišljanje o zaboravu od davnina do doba najsuvremenijih računskih strojeva i elektroničke obrade podataka. Tako je tipka za brisanje postala jednim od najvažnijih dijelova kompjutora, no teško onome tko je uporabi zabunom ili u pogrešnom trenutku, jer tada program pada (što se izražava uobičajenom metaforikom okna i rupe), čega se svi korisnici panično boje. Dotadašnji misaoni napor umire, a ono zapamćeno ili upamćeno pada u grob zaborava. Najdojmljivija od svih slika i usporedbi zaborava potječe iz mitova, i to iz ranog grčkog doba (Hesiod, Pindar). Kod Grka je Leta boginja koja tvori suprotni pol Mnemozini, boginji pamćenja i majci muza. Prema genealogiji i teogoniji, Leta potječe iz roda Noći (grč. Nyx, lat. Nox), no ne mogu preskočiti ime njezine majke. Ono glasi Nesklad (grč. Eris, lat. Discordia) to je tamna mrlja toga srodstva. No podrijetlo pri recepciji toga mita ima samo nebitnu ulogu, jer je Leta (u njemačkom ženskog ili muškog roda) prije svega ime rijeke podzemnoga svijeta, koja dušama umrlih donosi zaborav. U toj slici, i onima s njom povezanima, zaborav je potpuno uronjen u tekući element vode. U simbolici te magične vode sadržan je dubok smisao. U njezinu mekom tijeku rastapaju se tvrdi obrisi stvarnosnog sjećanja i na taj način bivaju likvidirani. 9 Antički autori ne slažu se u nekim pojedinostima, primjerice kojim blaženim ili nesvetim poljima protječe voda Lete i kako se tok rijeke može točno odrediti u odnosu prema drugim podzemnim rijekama (Aheront, Stiks, Flegetont, Kokit). U antičko doba to najtočnije želi utvrditi geograf Pauzanija, koji u Beotiji identificira izvor Lete, a uz njega istodobno izbija i Mnemozina. 10 No, kod antičkih autora postoji slaganje da duše piju vodu Lete kako bi se zaboravom svojega ranijeg postojanja oslobodile za ponovno rođenje u novom tijelu. Kod Vergilija je to opisano na sljedeći način:

9 Jezik zaborava 19 Tum pater Anchises: Animae, quibus altera fato Corpora debentur, Lethaei ad fluminis undam Securos latices, et longa oblivia potant. Anhiz odgovori njemu: To duše su stvorova onih što im je suđeno prijeći u zemske stvorove druge, zaborav piju iz Lete, da negdašnje minu ih tuge. 11 Od Vergilija, kao što ćemo poslije vidjeti (usp. II, 5), Dante doznaje sve o rijeci Leti, a od Dantea Milton u svojemu epu Izgubljeni raj (1667./ /1674.). U njemu, međutim, valja točno razlikovati jezero zaborava (the forgetful lake), koje si trebamo predočiti kao goruće jezero (burning lake), kod Miltona zamišljeno kao kazna anđelima pobunjenima protiv Boga i zbog toga izbačenima iz Raja, i rijeku Letu, mnogo blažeg djelovanja, nedostupnu palim anđelima. Opisuje ju ovako: Far off from these a slow and silent stream, Lethe the river of oblivion rolls Her wat ry labyrinth, whereof who drinks, Fortwith his former state and being forgets, Forgets both joy and grief, pleasure and pain. Daleko od njih, tijek spor i tih Leta, rijeka zaborava, valja Svoj vodeni labirint, a tko iz njega pije Zauvijek prošli svoj lik i biće zaboravlja, Zaboravlja radost i tugu, sreću i bol. Kod Conrada Ferdinanda Meyera, koji je također napisao stihove o Leti, ispijanje vode iz Lete pretvara se u radosno sjedinjenje s umrlom ljubavi, ili barem takvo koje u posljednji trenutak svijesti unosi sreću: Und die Reihe war an dir zu trinken, Und die volle Schale hobest du, Sprachst zu mir mit trautem Augenwinken Herz, ich trinke dir Vergessen zu! 13 I na tebe dođe red da piješ Puni pehar podigla si ti

10 20 Leta Govoriš dok očima se smiješ Zaboravu nazdravimo mi! Vode te rijeke s onoga svijeta nisu, dakle, nužno, kao što smatra nesimpatični bakalaurej u Goetheovu Faustu, Letin mutni tijek, nego nesumnjivo mogu biti, kao što Faust osobno doživljava, rosa iz Letine vode ili kako Goethe govori o sebi, eterični tok Lete, koji osvježavajuće prožima čitav život. O njemu nam Goethe u pismu iz posljednjih godina života dalje povjerava: Taj uzvišeni Božji dar oduvijek sam znao cijeniti, koristiti i razvijati. 14