LIJEČNIČKI. Tuberkuloza prostate.

Transkript

1 LIJEČNIČKI VJESNIK GOD. 48. ZAGREB, AUGUST BROJ 8. Tuberkuloza prostate. Dr. Aleksandar Blašković, primarij, Zagreb. Veliki procenat tuberkuloznih oboljenja urogenitalnog trakta na odjelu ponukao me je, da se potanje pozabavim pitanjem tuberkuloze prostate, koja je bila a i sada je još dijelom pastorče kliničke i terapeutske medicine. Pregled literature o tuberkulozi prostate pokazuje, da stariji radovi o tom pitanju potiču poglavito od patoloških anatoma, dočim se klinički radovi množe tek u novije doba saglasno razvoju urološke struke uopće. I ako tuberkulozno oboljenje prostate rjedje pruža priliku za brzi i evidentni uspjeh operativnim zahvatom, polagani razvoj bolesti i pretežno benigni tečaj daju terapeutu dosta zgode, da pretpostaviv povoljni okolišni ambijenat može blagotvorno utjecati na tok bolesti. Razredjujući urološki materijal odjela od posljednjih 7 godina, našao sam ne uključiv gonoreju izim njenih hiruških komplikacija niže iznesene brojeve, koji dovoljno jasno prikazuju veliki postotak tuberkuloznih oboljenja na urogenitalnom traktu u našim krajevima, koji jedva da zaostaje za procentualnim odnosom tuberkuloznog oboljenja u ostalim strukama bolje rečeno u našim bolnicama uopće. Godina Urološki slučajevi muški Slučajevi tuberkuloze urogenitalne Od toga prostate IH % /o % '2 % '6 % '6 % % '4 % Premda u pristupačnoj mi literaturi nijesam naišao na sličnu statistiku, po kojoj bih mogao usporediti gustoću tuberkuloznih urogenitalnih oboljenja u drugim zemljama mislim, da ne činim pogrješke ako ustvrdim, da je procenat ove vrste tuberkuloze kod nas vrio velik, što je u ostalom u skladu s podacima o tuberkulozi u našim krajevima uopće. Za usporedbu našao sam tek nekoje podatke kod llyèsa (1), koji navadja, da je medju njegovim slučajevima bilo od 349 radi gnojnih procesa

2 418 u bubregu nefrektomiranih 136 tuberkuloznih. Dočim je kod nas na 105 operiranih bubrežnih slučajeva bilo konzervativnih 56, a od 49 nefrektomija tuberkuloznih 34. Bachrach (2) referira o 70 epididektomija i kastracija izvedenih na vrlo frekventiranom odjelu dr. Zuckerkandelau Beču u razdoblju od 24 godine. Kod nas na razmjerno manjem odjelu dolazi na 7 godina epididektomija i kastracija radi tuberkulozne afekcije 19. Nazori o postanku i razvitku urogenitalne tuberkuloze mijenjali su se postepeno. Rokitansky (3) u Lehrbuch der pathologischen Anatomie još je smatrao tuberkulozu bubrega djelomičnom pojavom primarne tuberkulizacije uropoetičkog sistema, koja redovito počinje u mudu i prostati i u limfnim žlijezdama, koje su s njima u vezi. Virchow (4) držao je, da tuberkuloza urogenitalnog trakta većinom počimlje istodobno u mudu i bubregu. Kr zyw ick i (5), K l ebs (6), Birch-Hirschfeld (7) smatraju ascendirajući put širenja tuberkulozne afekcije od genitalnih organa češćim. Ziegler (8) već smatra afekciju bubrega samostalnim oboljenjem i smatra rijetkim ascendirajući put kod bubrežne tuberkuloze. Slično su se mijenjali i nazori kliničara ; dok Epstein (9), L an cera u x (9), Rocher (9) smatraju ascendirajući put drže Quebhardt (9) i Smith (9) descendirajući glavnim. Noviji autori kao Izrael (10), Casper (11), Albarran (12), Bachrach (13), Pflaumer (14) i t. d. tačno razlikuju dvije vrste urogenitalne tuberkuloze: 1. Tuberkulozu mokraćnog sistema, koja redovito počinje u bubregu, te se odande rasprostire descendirajućim putem na uretere veziku te zahvata sekundarno i genitalni sistem. 2. Tuberkulozu genitalnog sistema, koja imade svoj početak u genitalnom sistemu, ostaje tamo lokalizirana, ali može katkada i ascendirati. Nazor ovaj je danas hvala razvitku bubrežne kirurgije i tačnijem kliničkom prosljedjivanju pojedinih slučajeva općenito prihvaćen, te se može za bubrežnu tuberkulozu i njene komplikacije smatrati definitivno riješenim. Prema gornjoj razdiobi odijelio sam u svom materijalu od ukupnog broja prostatične tuberkuloze slučajeve, koji su nastali u vezi s bubrežnom tuberkulozom. Prostatičnu tuberkulozu opazio sam 12 puta kod 55 slučaja bubrežne tuberkuloze, što daje 21 '8%. Većinom su to teške forme progredijentne tuberkuloze, komplicirane s aktivnim plućnim procesom, u kojima je propagacija tuberkuloznog procesa od bubrega prema genitalnim organima posve očigledna. Aktivnost procesa uvjetuje i tu okolnost, da u velikom dijelu tih slučajeva ne nalazimo od genitalnog trakta samo prostatu napadnutu, nego je afekcija multilokularna. 1 ako u tim slučajevima nalazimo pretežno i u bubrezima i u prostati i epididimidi čvorove, koji naginju brzom razmekšanju imade i medju njima slučajeva s očito kroničkim tečajem s fibroznim promjenama tkiva, koje ukazuju na otpornu snagu organizma. Navadjarn ovdje tipičan primjer teške progredijentne tuberkuloze, gdje prostatično oboljenje nalazimo tek kao djelomičnu pojavu općeg tuberkuloznog procesa.

3 T. P. primljen 3. III Od godinu dana bolestan, mora svakih minuta mokriti, voda ga jako peče. Voda katkad čista onda opet mutna, katkad mokrio sukrvavo; gonoreju i lues negira. Familijarna anamneza b. o. St. pr.: Srednje visok, nešto anemičan. Nad plućima, lijevo, dolje, straga stara brazgotinasta tb. s adhezijama. U desnom hipohondriju tumor kao dječja glava velik glatke površine, gibiv. Desna epididimis odebljana, kvrgasta, na njoj fistule, iz kojih se cijedi gnoj sa sitnim grudicama. Rektalno pipa se na mjestu prostate široki tumor, koji ispunjava čitavi medjuišijadični prostor. Urin slabo mutan. Albumen + +, Mikr.: Leuko-limfociti, cilindara nema. Sekret prostate: Leukociti, bez flore. Sekret iz fistule: limfociti leukociti s raznolikom florom. 6. III. Pokušaj cistoskopije radi premalog kapaciteta mjehura ne uspijeva. 8. III. Cisto-ureteroskopija u R. an est: kapacitet mjehura 100 ccm., teško se čisti, sluznica svagdje baršunasta, crtež žila se jedva vidi, na mjestu des. uretera krater u veličini jednodinaraša, okolina kratera osobito pak unutarnja njegova ploha imade vrlo nabuhlu eksulceriranu sluznicu i bulozni edem. Na mjestu lijev, uretera slična udubina, nu sa mnogo slabijim prom jenam a na sluznici. Na prelazu vezike u prostatićni dio uretre vidi se oštar rub, iza kojega se u prostatičnoj uretri pokazuje eksulcerirana ploha. Indigo nakon 20 min. negativan. Terapija simptomatična. 8. IV. Exitus. Obdukcijoni nalaz: Leptomeningitis fibrinosa, tbc. caseosa apicis d. R e n d.: Na periferiji nešto uščuvan parenhim. Pelvis-calices vrlo rašireni, obloženi sirastim m asama. Uzduž uretera tbc. ulceracije. R e n s.: Kvrgav, totalno usiren ureter u gornjem dijelu obliteriran. Vesica prostata obje vesiculae i d. testis odebljani, ispunjeni tbc. čvorovima i granulacijama. Stadij razvitka u kojem se komplicira tuberkuloza mokraćnog sistema s prostatičnom, teško se dade ustanoviti. Već kod oboljenja bubrega počinje redovito prva za bolesnika primjet- Ijiva manifestacija bolesti tek s mutnom mokraćom, ili još češće tek onda, kada je proces već prešao u veziku te se javljaju prvi tenezmi; tako da smo već privikli tome, da začetak bubrežnog procesa moramo uvijek antedatirati. Ta ocjena pravog početka bolesti može se takodjer tek približno i sa više vjerojatnosti istom na temelju autoptičnog nalaza načiniti. Još manje primjetljiva je za bolesnika tuberkuloza prostate, jer su njene tegobe neznatne i više neopredijeljene, tako da njihovo pravo tumačenje često i liječniku izbjegne. Osebujnost kliničke slike i tečaj bolesti u gdjekojem slučaju ipak nam daju mogućnost zaključivati, da propagacija procesa u prostatu nastupa katkada u relativno ranoj fazi oboljenja. Katkada smo stavljeni u priliku misliti na istodobni početak oboljenja, te nam odluka o primarnom leglu nije nikako moguća. 1 ako nam u takovim slučajevima manjkaju tipične površne promjene uzduž mokraćnih puteva, morat ćemo u većini slučajeva predmnijevati, da se propagacija bolesti u prostatu dogadja unutar kanalnog sistema zabacivanjem bacila s mokraćnom strujom, ali moramo dopustiti, da se može dogoditi i dubljim,'vjerojatno limfogenim putem, koji nam je iz opažanja kod banalnih infekcija dovoljno poznat. Za ilustraciju uske veze limfnih puteva izmedju bubreba i genitalnog trakta, dovoljno je da spomenem, da je Albarran uz venu renalis nalazio limfni čvor, koji direkno prima limfne sudove testisa i uretera. 2. T. T. prim. 4. X Godine gonoreja. Prije jedne godine nastupile ponovno boli, urin mu je mutan, tenezmi i boli u perinealnom predjelu, krvi u urinu nije nikada opazio; familijarna anam neza b. o. St. pr.: srednje visok, suhonjav, cor b. o., pulmo: Krönig lijevo nešto sužen, dolnje granice plućiju pomične. Lijeva gornja strana nešto razbacanih hroptaja. U lumbalnom predjelu desno pipa se dolnji pol bubrega. Prostata palpatorno nije povećana, desni lobus imade uzdignut rub, koji je nešto kvrgast, centrum prostate kao da je malo uleknuo i mekaniji.

4 420 Urin: mutan, album.+ + -; mikr. praep.: više iimfo- nego leukocita. Cistoskopija: kapacitet 150 ccm. Rub prostate nije izbočen. Ušće lijevog uretera i okolina b. o. Ušće desnog uretera ima nešto uzdignute rubove, koji čine utisak rigidnosti iz ušća viri čep gnoja. Sluznica u okolini uretera odebljana, nad ureterom na 1 11/2 cm kao grašak velika ulceracija. Indigo lijevo nakon 1J/2 minute kontrakcije i izlučivanja normalno. Desno se ne javlja. Urin 1.: Album. +, bistar. Kationa, epitelija i leukocita u jednakom broju. Urin d.: gnojan, izrazita limfocitoza. Sekret prostate: gnojan. Ziehl-Neelsen+, 10. XI. Nephrectomia; excisio lobi d. prostatae. Tek nalaz kod operacije, koji je pokazao kao orah veliki razgnojeni čvor u bubregu i tek kao grašak velika dva čvorića u prostati, daju nam mogućnost s nekom vjerojatnosti zaključiti, da je primarno leglo ležalo u bubregu i da je propagacija u prostatu nastupila u dosta ranoj fazi oboljenja. Mnogo teže se opredijeliti u slijedećem slučaju, koji je tek nedavno primljen na liječenje: 3. St. S. 20 godina star, primljen 12. V Dosele nije bio bolestan. Pred tri tjedna počelo ga peći u mjehuru i morao često mokriti, osobito po danu do 20 puta. Na praške mu je bilo bolje. Mokraća postala je mutna, a pred 14 dana počeo je opažati, da na koncu mokrenja ide kap krvi. Gonoreju negira. Familijarna anam neza b. o. St. pr. : srednje visok, dobre gradje, srednjeg panikulusa, afebrilan. Cor b. o. Pulm o: pleuritis apicalis sin.; u lumbalnim predjelima palpatorni nalaz b. o. Rektalno: prostata malena, konzistencija mekanija no obično. U desnom lobusu Iateraino pipa se kvržica u veličini graška. Vezikula desno jače se izbočuje, rigidna i fibrozna, proksimalno od vezikule pipa se odebljani tvrdi trak ductus def. ureter? Urin: mutan, žut, kiseo; alb. + + ; sedim.: limfociti i leukociti, nešto eritrocita cilindara ni flore nema. Cistoskopija: kapacitet oko 200 ccm. Sluznica u trigonumu difuzno blijedo crvena, nešto odebljana tako da se crtež žilja ne vidi, ostala sluznica normalna. Lijevi ureter imade normalno ušće, desni nešto zija, sluznica ušća nešto jače upaljena nego okolina. Indigo lijevo nakon 4 minute vrlo dobro koncentrira. Desno se ne javlja niti nakon 8 minuta. Eksprimat prostate i vezikule antiforminom rastopljen daje u praep. Ziehl-Neelsen -j-. Prem a anamnezi i nalazu radi se vjerojatno o početnom tuberkuloznom čvoru u prostati i bubregu. Po teoriji hematogenog rasada tbc. bacila u organizmu koja u literaturi imade vrlo mnogo pristaša morali bi si predstaviti, da su oba legla nastala gotovo istodobno ali neodvisno jedno od drugoga. Napadno je svakako, da leglo u prostati nalazimo isto tako na desnoj strani kao i na bubregu. To je okolnost, koju vrlo često susrećemo kod tuberkuloze urogenitalnog trakta, tako da joj nekoji autori, na koje ću se kasnile još osvrnuti, pripadaju izgled zakonitosti. Slijedeći slučaj nam konačno pruža primjer, da u rijetkim slučajevima proces u bubregu može nastati obratnim putem: iz primarnog legla u prostati. Medju slučajevima Krzywickoga (5) je samo jedan, u kojem se može nedvoumno uzeti, da se u prostati nastali prvobitni proces ascendirajući širio na više mokraćne puteve. Slučaj koji iznosim bio je u više navrata u bolnici, zato nam je tečaj bolesti vidljiviji, te ga možemo tačnije proslijediti: 4. P. Sp. prim. 4. V godina star, prije 5 godina bio u N. u bolnici radi bolesti mjehura. Tadašnji cistoskopski nalaz dao je: jaki cistitis i ranice u mjehuru. Liječen s fol. uvae ursi, urotropinom i ispiranjem. Kod kuće uza sve uvijek tenezmi i boli u predjelu mjehura. Sada mokri svaki pol sata. St. pr.: srednje visok, debeo. Cor: Hypertrophia ventriculi sin. Pulmo b. o. Palpatorni nalaz u lumbalnim predjelima normalan. Rektalno prostata se ne palpira na njenom mjestu; palpira se tek nešto jednom jerno tvrdog, glatkog fibroznog tkiva. Urin: mutan, albumen + mikr.: Iimfo- i leukociti; drugih elemenata nema. Aciditet P8 cm. Ziehl-Neelsen neg. Cistoskopski nalaz: kapacitet 140. Stijenka nešto trabekularna. Crtež žilja jasan osim u trigonumu, gdje imade nekoliko površnih ulceracija mjestimice pokritih fibrinoz-

5 421 nom naslagom. Ušća obih uretera glatka, desno nešto prošireno, lijevo jače zapaljeno. Indigo nakon 6 min. slabo pozitivan, nakon 20 min. jako koncentriran. 17. V. Ziehl-Neelsen+. Kod drugog primitka 16. VI Status idem, tek se cistoskopski nalaz u toliko mijenja, što je sada okolina desnog uretera eksulcerirana a ušće sam o predstavlja zijajući otvor. Indigo lijevo nakon 4 i pol minute, desno nakon 12. Tek 16. V vraća se bolesnik ponovno, te biva nerrektomiran. Nalaz na preparatu daje tipične čvoriće i ulceracije u pielumu, te kao lješnjak veliki razgnojeni čvor u papilarnom dijelu bubrežne supstancije. Eminentno kronični tečaj opisane fibrozne forme tuberkuloze prostate koji se može na d'esetke godina protezati, zatim prvi manifestni simptomi sa strane vezike i konačno postepeni razvitak tuberkuloznih promjena na ureteru i bubregu, govore dosta jasno za primarnu ulogu prostatičnog oboljenja u prikazanom slučaju. Tuberkuloza prostate kod oboljenja mokraćnog sistema predstavlja nam se u nizu gornjih prikaza u višestrukoj ulozi. U prvom redu ne smijemo smetnuti s uma, da je njena uloga i po procentualnom odnosu i po činjenici da ju pretežno nalazimo kod teških progredijentnih forma tuberkuloze pretežno sekundarne naravi. Onda vidimo, da se ona može gotovo istodobno a možda i neodvisno od bubrežne tuberkuloze javljati, i konačno možemo u rijetkim slučajevima proslijediti razvoj tuberkuloznog procesa od primarnog žarišta u prostati do bubrega. Dok se nazor o razvitku i širenju tuberkuloze mokraćnog sistema ustalio i slika njenog razvoja poprimila definitivnu formu, nije pitanje uloge prostatične tuberkuloze u genitalnom traktu tako jednodušno riješeno. Nalazi sabrani na obdukcijonom materijalu i ako nam pružaju dragocjenu građju za prdsudjivanje proporcionalnog odnosa pojedinih tuberkuloznih lokalizacija u genitalnom traktu njihov razvoj i medjusobno utjecanje ipak nas ne zadovoljavaju posvema, jer nas kod njihova studija često podilazi misao, da tamo susrećemo sliku terminalnog razvitka tuberkulozne afekcije organizma, i rjedje nailazimo na slučajeve, u kojima možemo proslijediti početak tuberkulizacije genitalnog trakta. S pravom veli Simmonds (14a), da se obdukcijoni materijal može zapravo upotrebiti samo za ustanovljenje procentualnog odnosa solitarnih afekcija, i da se u pretežnom dijelu slučajeva gotovo nemoguće izraziti o tom, u kojem dijelu genitalnog trakta je zapravo afekcija započela. U 132 slučaja tbc. prostate opažanih po njemu, našao je solitarnu tbc. prostate u 11%. Taj procenat se kod raznih autora mijenja. Tako je kod Guyona(15) 3'9%, kod Gu isy - a (16) 11 %. Burk h a rda (17) 4 8%. Socin-Burkhard (18) sabrali su statistiku od 200 slučajeva urogenitalne tbc. te su našli prostatu u 73% slučajeva bolesnu, a samo u 6 slučajeva izoliranu tuberkulozu prostate. Saglasno s nalazima na obdukcijonom materijalu, vidimo i kod obradbe kliničkog materijala, kod svih autora istaknutu činjenicu, da se tuberkuloza u genitalnom traktu u daleko pretežnijem dijelu slučajeva nalazi na više mjesta i da je procentualno mnogo manji broj slučajeva, gdje je tuberkuloza samo na jednom mjestu razvita. Za ilustraciju ovih prilika u genitalnom traktu poslužit ću se ovim statistikama.

6 422 Jedna od Guyona daje slijedeću sliku: Prostata sama o b o lje la...56 puta Prostata i vezikule 11 Epididimis s a m a... 2 Vezikule, prostata i,e p id id im is 50 Znaci sumnjivi na oboljenje prostate vezikule Druga statistika od Guisy-a daje slijedeće brojke: Prostata s a m a 5 puta Prostata i vezikule 10 Vezikule s a m e I Prostata, vezikule, e p id id im is 29 Kako već iz ovih brojki vidimo, nalazi se prostatično oboljenje u centru raznih kombinacija. Ta činjenica objašnjava nam i visoki procenat slučajeva, u kojima nalazimo prostatu zaraženu. Procenat taj se prema raznim autorima mijenja od 60 90%- Dovle vlada u literaturi prilična saglasnost. U pitanju primarne lokalizacije i dalnjeg razvoja bolesti u genitalnom traktu razilaze se mnijenja pojedinih autora dosta znatno. Na jednoj strani su autori, koji uzimlju ascendirajući put od epididimide k prostati glavnim. Kraemer (19) na temelju 46 po njemu opažanih slučajeva smatra testifugalni put sigurnim. Dellinger (20) isto stavlja oboljenje epididimide na prvo mjesto. Bachrach (21) veli, da tuberkuloza prostate i vezikule češće nego primarno oboljenje predstavlja sekundarno mjesto zaraze, koje od epididimide počinje. Marion (22) na temelju svog operativnog materijala veli, da je u opreci s Rechus-om od svakih 10 slučajeva 9 našao s jedinom lokalizacijom u epididimidi. Wildbolz (23) ne izražava se u svojoj radnji sasma opredijeljeno, a veli, da se gotovo u svakom slučaju epididimitide dadu konstatirati pojedina legla u prostati i vezikulama. Na drugoj strani su autori, koji prostatično sijelo uzimlju glavnim. Praetorius (24) smatra descendirajući put od prostate k epididimidi glavnim. Schulz-Barlow (25) u referatu od 126 slučaja smatra testipetalni put glavnim, koji ima ishodište poglavito u prostati, te dopušta testifugalni put jedva u '/7 slučajeva. Hesse (26) upozorava na činjenicu, da je najčešće leglo tuberkuloze upravo u prostati. Posebno stanovište zauzimlje H. Young (27), koji na temelju vlastitih iskustava i uporedbom statistika drugih autora dolazi do zaključka, da je kod tuberkuloze seminalnog trakta gotovo tipično vezikula primarno oboljeli organ, i da je tuberkuloza prostate nešto rjedja nego ona u vezikuli. Ta razročnost u shvaćanju ukazuje poteškoće, s kojima se imademo boriti pri ocjeni pojedinih tuberkuloznih manifestacija. Narav tuberkuloznog procesa sama po sebi uvjetuje, da u dobrom dijelu slučajeva uopće ne možemo reći, gdje je prvo leglo i ishodište procesa. Poznata činjenica, da pojedina legla infekcije mogu dugo vremena ostati u latentnom stanju, gdje uopće ne prave simptome ili minimalne simptome sakrito mjesto prostate i vezikula, o kojima bolesnici pretežnim dijelom uopće nemaju pravih predočaba, sve to zajedno oteščava nam jasan pogled u te prilike, i čini naša nastojanja često posve iluzornima.

7 423 Na prvi pogled izgleda možda i sitničavo ovo mučno natezanje u literaturi oko pitanja primarne lokalizacije tuberkuloznog procesa, nu ono nalazi svoje potpuno opravdanje u momentu, kada nam treba stvoriti odluku o tom, što nam je u pojedinim slučajevima činiti. Proslijedimo li uočivši ovaj momenat razvitak urološke hirurgije, vidimo da se nekadašnjoj kastraciji i epididektoiniji u najnovije vrijeme priključuje izradba sakralnih i peritonealnih metoda operacija na prostati i vezikulama, i s time u vezi opažamo sve to jače naglašivanje važnosti prostatične i vezikularne lokalizacije tbc. oboljenja. Odnošaji, koje sam na vlastitom materijalu u tom pogledu našao, daju slijedeću sliku: Kod ukupnog broja genitalnih tuberkuloza bila je lokalizacija u: prostati s a m o j 10 i vezikuli 5 vezici. 4 uretri 5 epididimidi 12 i vezikuli 5 i uretri 3 i gl. co w p eri 2 epididimidi samoj 13 i te s tis u 8 vezikuli s a m o j 1 68 U svemu lokalizacija u prostati 52 = 76% epididimidi = 61% vezikuli 15 = 22% Ne sumnjam ni časak o tom, da bi ova statistika dobila mnogo promijenjeni izgled pri autoptičnoj pretrazi. Posve je razumljivo, da kliničkoj pretrazi može izbjeći gdjekoje sitno leglo tuberkuloze. Raščinimo li gornju statistiku prema pitanju primarne lokalizacije, dobivamo slijedeće brojke: Prostata primarno oboljela: u slučajevima solitarnim 10 lokalizacije u prostati i vezici... 4 uretri... 5 epididimidi 6 25 Epididimis primarno oboljela: u slučajevima solitarnim 13 lokalizacije u epididimidi i testisu Dvojbenih 16 Kako se vidi, podjednaki broj primarnih lokalizacija u prostati i epididimidi i nešto manji broj slučajeva, gdje se primarno leglo nije dalo ustanoviti. Medjutim bitnost problema ipak ne leži u putu, koji zaraza uzimlje da li ascendirajući ili descendirajući nego u tom, da i prostata, isto tako kao i epididimis i bubreg predstavlja samostalno leglo tuberkuloze, iz kojeg se zaraza uvijek može pod danim okolnostima u svim smjerovima širiti. Tuberkuloza prostate bez obzira na to, da li je primarno ili sekundarno nastala, razvija se dalje samostalno, te poprima oblik i tečaj karakterističan za nju, kako ću kasnije nastojati da prikažem.

8 424 To je bitna činjenica s kojom moramo kod naših terapeutskih odluka uvijek računati. Oboljenje prostate, koje smo kod tuberkuloze mokraćnog sistema našli u više sekundarnoj ulozi, zauzima kod genitalne tuberkuloze sa 76% dominantan položaj. U primarnim slučajevima nastaje infekcija nesumnjivo haematogenim putem. Za shvaćanje njenog postanka važno je poznavanje dviju činjenica. Prvo je tuberkuloza prostate gotovo isključivo bolest seksualno aktivne periode života, a drugo su nalazi Jani-ja (28) i Nakarai-a (28), koji su kod individua s plućnom tuberkulozom našli u zdravom genitalnom aparatu (testis-prostata) Kochove bacile. Navesti ću ovdje dva slučaja, koji nam donekle ilustriraju vezu izmedju seksualnog života i genitalne tuberkuloze. Naročito ističem, da im ne pripisujem nikakove dokazne moći, nego ih citiram zato, jer mi se i sa drugih gledišta, na koja ću se kasnije osvrnuti, čine važnima. 5. P. I. 22 godine star, primljen 10. XI Dosele bio uvijek zdrav. Familijarna anamneza b. o. Pred 12 dana, i to tri dana iza posljednjeg koitusa, upalilo mu se desno mudo. Gonoreju negira. St. pr.: Afebrilan, srednje čvrst. Pulm o: na desnoj vršici zvuk nešto skraćen. Na lijevoj vršici straga sakadirani uzdisaj i nekoliko udaljenih suhih hropaca. Desna epididimis otečena kvrgasta i jako osjetljiva. Iz uretre iscjetka nema, urin bistar bez patol. elemenata. Rektalno: mjesto prostate uleklo, palpira se otvrda fibrozna masa. Eksprimata nem a nikakovoga. 6. M. R. 34 godine, primljen 19. V Godine gonoreja i upala desnog muda. Godine opazio dvije rane na skrotumu, liječio se raznim mastima. Primarnog afekta ni egzantema nije nikada imao W.+ + ; antiluetična kura u dva maha W + ; ponovno liječenje NS i Hg. Od onda više pretraga s negativnim rezultatom. Rana na skrotumu i oteklina m uda prolazile su vrlo polagano uz neprestano lagano gnojenje, koje je tek godine prestalo. Za čitavo vrijeme organe često mazao s raznim m astim a drugog liječenja nije bilo. U februaru pr. g. oženio se, u augustu iste godine oteklina lijevog muda i žile, koja vodi k slabinama. W. + + Ponovna kura liječio oteklinu sivom i žutom masti. W. i nakon 2 m jeseca + +. Familijarna anam neza: roditelji živi i zdravi, od četvero djece svi zdravi. St. pr.: srednje visok, čvrste gradje kostiju i mišičja, dobro razviti panikulus. Na plućima nalaz posve negativan. Srce b. o. Aorta rentg. : nešto tamnija i malo raširena. Pretraga živčanog sistema daje početne znakove tabesa. W. R MTR. Lokalni nalaz: Na skrotumu desno dvije brazgotine, u skrotumu palpira se samo testis normalne konzistencije, nešto malen. Epididimis i vas deferens se uopće ne palpiraju. Lijeva epididimis otečena, kvrgasta i čitavi duktus upaljen, tvrd, s pojedinim kvrgama. Rektalno: desni režanj prostate uleknuo, tvrd, fibrozan, lijevi ražanj odebljan, tvrdje konzistencije s pojedinim kvrgama, isto tako i vezikula; granica izmedju vezikule i prostate se ne da palpatorno ustanoviti. Urin: lako mutan, kiseo, alb., opalescira. S e dim.: nešto epitela, mnogo limfocita i nešto eritrocita. Eksprimat: Nešto sukrvave tekućine. Ziehl-Neelsen neg. Luetinova reakcija neg. Ponndorf-reakcija jako pozitivna. Anamneza i tečaj prvobitnog oboljenja na desnoj strani u vezi sa sadanjim nalazom jasno govore za to, da je prvobitni tuberkulozni proces desnog seminalnog trakta nakon četirigodišnjeg trajanja zacijelio i da se pol godine nakon ženitbe etablirao ponovni tuberkulozni proces na drugoj strani. Traumu kao neposredni povod razvitku tuberkuloze samo sam u jednom slučaju mogao konstatirati, a isto tako manjka u pretežnom dijelu slučajeva i prethodeća gonoreja u anamnezi, koja se često navadja u literaturi kao preteča tuberkulozne infekcije.

9 425 Da infekcija u najvećem dijelu slučajeva izilazi od plućne tuberkuloze, samo je po sebi razumljivo. I ako sam u 6 slučajeva našao izričito istaknut negativni i rentgenološki i klinički nalaz na plućima, ne ćutim se ovlaštenim smatrati apodiktički genitalnu afekciju u tim slučajevima primarnom. Premda su u literaturi navedeni autoptički dokazani slučajevi isključive lokalizacije samo u prostati [Scott (29), Simonds, Krzywicki] generalno ćemo rijetko pogrješiti, ako inhalacijom način infekcije organizma smatramo općenitim. Poznavanje velike raširenosti tuberkuloze kod goveda u našim krajevima, i typus bovinus Kochovog bacila [Jessionek (30), Löwenstein (31)], može nas s druge strane dovesti do sumnje, da možda postoji i drugi put infekcije izim inhalacijonog; u literaturi dokaza za to nijesam našao. Studij prvih zametaka tuberkuloznog oboljenja u prostati na patološkoanatomskom materijalu dozvoljava nam tačan uvid u prve početke tuberkulizacije prostate. Sijelo tih zametaka nalazi se redovno okolo acina i njihovih odvodnih kanalića [Hallè-Motz (32)]; Simonds i Hueter (32a) nalazili su ih redovno subepitelijalno. Tačnim prosljedjivanjem mikroskopskih preparata mogao je Simonds ustanoviti, da jedan dio tih čvorića nastaje transepitelijalno, dok drugi dio nastaje tako, da bacili dolaze u subepitelijalni prostor iz krvi istim putem, kojim prolazi ostali materijal nuždan za sekretorno djelovanje žlijezde. Simonds pri tom aludira na analogiju prilika u bubregu, koje su za tamošnje prilike osobito po Albarranu, Heitz-Boyeru i Braun u prikazane na prvom internacijonalnom urološkom kongresu (33), te se vežu uz opće poznati pojam t. zv. infekcije putem izlučivanja (u Nijemaca: Ausscheidungstuberkulose). Sussig (34) taj pojam uopće niječe, te nalazi prve zametke infekcije koli u prostati, toli u drugim mjestima genitalnog trakta perivaskularno u intersticijalnom tkivu, te zastupa isključivo haematogeni postanak i širenje tuberkuloze u genitalnom traktu. I Simonds nalazi intersticijalna perivaskularna legla, koja očito govore za haematogeni način infekcije u prostati, ali izričito navadja, da se ta intersticijalna legla nalaze mnogo rjedje. Haematogeni put invazije Kochovih bacila u prostatu je samom lokalizacijom prvih zametaka posve očit; povrh toga je taj put mnogostrukim eksperimentalnim radovima barem za bubrežnu infekciju i eksperimentalno dokazan [Laroche, L. Bernard i Sala mon (34a)], i napokon je kod primarne ili bolje reći solitarne afekcije prostate jedini put, koji odgovara našim općim patološko-anatomskim predodžbama. Drugi put invazije putem cirkulirajućih sekreta unutar kanalnog sistema isto je tako očigledan, te eksperimentalno dokazan radovima Baumgartena (35), na koga se svi pozniji autori pozivaju, onda Wildbolza (36) i drugih. To je put koji i bez eksperimentalnih dokaza možemo prosljedjivati na kliničkom materijalu i anatomskim preparatima svagdje tamo, gdje nam ga gmižanje tuberkuloznoga procesa nizom površnih ulceracija i infiltrata pokazuje sasma jasno. Taj put moramo predmnijevati u smislu Baumgarte novih radova i tamo, gdje se proces rasprostire u smjeru toka sekrecijonog produkta, preskakujući pojedine partije odvodnih puteva. Dakle u onim slučajevima, gdje ne nalazimo besprekidni niz tuberkuloznih pnmjena, nego odijeljena žarišta, ali se širenje dogadja u smjeru toka sekrecijonog produkta, dočim obratni put Baumgarten na temelju svojih eksperimenta drži nemogućim, izuzev slučajeve, gdje uslijed opstrukcije odvodnih puteva dolazi do stagnacije sekreta. Treći put je limfni, kojemu se do najnovijeg vremena pripisivalo vrlo malo važnosti; i jedva se stala jače naglašivati njegova važnost, počela mu se odmah upisivati u grijeh činjenica, da mu manjkaju eksperimentalni dokazi.

10 426 Svakome tko se dulje vremena bavio promatranjem slučajeva genitalne tuberkuloze, morala je postati napadna okolnost, s kolikom tvrdokornosti se zaraza kroz godine drži lokalno samo genitalnog trakta a da ne zahvaća dalnje i druge organe. Ističem to zato, jer su prilike u genitalnom organu drukčije nego u plućima. Pluća predstavljaju jednu kompaktnu organsku cjelinu, gdje je prelaženje i širenje bacila najraznoličnijim putevima samo po sebi shvatljiva stvar. Drukčiji su odnosi u genitalnom traktu. Mi smo doduše privikli u novije vrijeme shvatiti genitalni trakt kao organsku cjelinu, ali u njemu su sadržani razni organi s različitom funkcijom, koji su uz to i prostorno sasma razdijeljeni, te imadu posve odijeljenu krvnu opskrbu. Pri haematogenom putu morala bi recimo invazija bacila u epididimis pri solitarnom čvoru u prostati imati karakter slučajnosti, te bi s isto toliko prava mogli očekivati haematogenu invaziju iz takovog čvora, u koji god drugi organ pa ipak u tim odnosima postoji sasma napadna zakonitost, koja se uvijek i uvijek ponavlja, i koja ide tako daleko, da se pojedina nova legla infekcije razvijaju uvijek na istoj strani, i da mi i kod renalnih komplikacija vidimo nastajanje epididimitide gotovo isključivo samo na onoj strani, gdje je i renalna tuberkuloza i obratno. Pristaše haematogenog puta doduše pretpostavljaju i u tim slučajevima dva posebna i nesuvisla haematogena legla; ipak je ta koincidencija tako česta, da nas nuka tražiti put uže ograničen nego je haematogeni. Bez sumnje se dade veliki broj koincidencija svesti na invaziju bacila propagacijom unutar kanalnog sistema u urogenitalnom traktu, i vrlo je vjerojatno, da se gdjekoji Kochov bacil ne drži striktno Baumgartenovog zakona, nego prosljedjuje put u epididimidu isto onako, kako to dnevice čine gonokoki i drugi banalni bakteriji kod obične epididimitide iza kateterizacije; ipak ostaje gdjekoji slučaj, gdje nam ova tumačenja ne dostaju. Naročito nam ne dostaju u slučaju kao što je slijedeći, gdje proces počinje s akutnom upalom ovojnih seroznih membrana epididimide i funikulusa s akutnom upalnom hidrokelom, i gdje već u prvom početku nalazimo epididimis i vas deferens u čitavom toku znatno odebljan. Akutno sudioništvovanje perifunikularnog tkiva u tim slučajevima tako je očito, da mi se teško zadovoljiiti s tumačenjem, koje ovim pojavama daje uvijek samo skroz sekundarno značenje upalnog edema. 7\ I. M. 57 godina star, primljen 13. V Dosele uvijek zdrav, otac šestero zdrave djece. Obolio je pred 6 nedjelja oteklinom desnog jaja i odvodne žile. Liječnik inu je vadio vodu iz m uda i poslao ga u bolnicu. Pred osam nedjelja osjetio je malu kvržicu u udu ispod glavice, koja i sada postoji. St. pr.: srednje visok, mršav. Na plućima laki bronhitični hropci u obim vršikama. Desna epididimis i funikulus jednomjerno odebljani, tvrdi. Prostata palpatorno tvrda, kvrgasta, slabo pomična, lijevi lobus nešto mekaniji od desnog, desna vezikula odebljana, fibrozna i tvrda. Eksprimat prostate sadržaje tbc. bacile. Dorzalno u corpus cavernosum kao grašak velika oteklina tik ispod sulcus coronarius. Sluznica na tom mjestu intaktna. Dakle uz haem atogeno leglo u corp. cavernosum i tbc. prostatae starijeg datuma, akutni perifunikularni i periepididimični proces, s kojim se etablira upala seminalnog trakta. Mogućnost i opstojnost retrogradnog limfnog toka, koji nam je pri malom tlaku pod kojim se kreće limfa posve shvatljiv, i za aksilarne limfome kod plućnog procesa dokazan, prikazao je u opširnom i pomno obradjenom referatu Brongersma na I. urološkom internacijonalnom kongresu godine. Njegov rad je onda različito prihvaćen i barem za renalnu primarnu infekciju većinom otklonjen, uza sve to i Rovsing (37), koji je pristaša haematogenog puta, u stanovitim slučajevima dopušta i mogućnost limfnog puta, isto drži i Young u ranije citiranoj radnji limfni put običajnim, a i A l barran nalazi direktne veze izmedju limfnih puteva bubrega i genitalnog trakta.

11 427 Navadjam ovdje slučaj iz vlastitog opažanja, koji se doduše ne tiče tuberkulozne infekcije, ali mi izgleda vrlo instruktivan za prikazivanje ekstragenitalnog puta infekcije epididimide. 8. N. M. 20 godina star, primljen 15. III sa slijedećom anam nezom : Sa 5 godina kompletna retencija uslijed hipospadije. T ada otvor zarezom raširen. Prije dvije godine diagnosticiran kamenac u mjehuru. Vremenom ga tjera češće na mokrenje, onda se opet stanje smiri, voda katkada mutna, katkada bistra. St. pr.: Afebrilan. Pulmo, cor b. o. Palpatorni nalaz u lumbalnim predjelima b. o. Rektalni nalaz na prostati normalan. Neznatna hipospadija. U uretri nešto sluzavog sekreta; metilenovim plavilom: epitelija, sluz i nešto obične uretralne flore. Urin svjetlo žut, nešto mutan. Alb. + Sediment: dosta leukocita, grampozitivnih koka, epitel i sluz. Cistoskopija: kapacitet 300 ccm, sluznica svagdje prozirna s jasnim crtežom žilja, tek okolina desnog uretera imade nešto odebljanu sluznicu; iznad uretera na 3 4 cm otvor u divertikul, koji se dade na 2 cm duljine antrirati. Indigo obostrano nakon 4 1/2 minute -f-, dobro koncentrira. Oba uretera prohodna. Urin 1. i d.: Alb. : sed.: pločasti i kruškasti epit., am. soli. 31. III. Cistoradiografija: 1. faza: mjehur punjen s bromatom ne pokazuje patol. promjena, 2. faza: mjehur punjen zrakom na stražnjoj stijeni kao grah veliko zajenjenje. Divertikel? Cylotropin i venozno. 5. IV. Operiran kosim trbušnim zarezom. Excisio diverticuli i šav mjehura. Tam - ponada paravezikalnog prostora. Osmi dan vadi se tampon na otvor iziiazi nešto urina. 26. IV. Urin više ne iziiazi na fistulu. Mikroskopski urin: svjetao, čist. Album. Sediment: epitelija, amorfne soli. 11. V. 37.6, epididymitis dextra. Laki peritestikularni hidrops. Kod revizije rane nadje se otvor na mjestu tam ponade ispunjen s mlohavim granulacijama, urin ne dolazi na otvor, tek kap dvije gnojnog sekreta. Mikroskopski pregledani urin ne sadržaje ni leukocita ni flore. Cistoskopska pregledba morala je iz shvatljivih razloga izostati. 22. V. Radi mlohavih granulacija u fistuli ekskohleacija, pri čemu se vidi, da otvor siže duboko u perivezikalno tkivo. 23. V. Ponovno eksacerbacija epididimitide. Bilo bi smjelo tvrditi, da je epididimis u tom slučaju izričito limfnim putem inficirana, nu pojmljivo je, da nam se u ovakovom slučaju otvaraju i drugi vidici na puteve infekcijoznog materijala u genitalnom traktu, nego ih pružaju tipični endokanalikularni i haematogeni putevi. Mogućnosti su u tom slučaju razne. Sigurnim se može uzeti tek to, da ishodna tačka invazije leži u infekciji paravezikularnog tkiva. Sudjelovanje limfnog aparata kod upalnih procesa uopće tako je tipično, da o njem ne treba ni govoriti, a uska veza limfnih puteva imenito stražnjih lateralnih vezikalnih, koji leže u blizini uretera i slijede iliaku eksternu s limfnom mrežom vezikula i ductus deferens takodjer je poznata. Vanredno jako razvita mreža limfnog sistema u prostati, o kojoj Aubaret (38) veli, da je prava limfatična spužva; okolnost, da je i u bubregu, imenito u medularnoj supstanciji gdje su tuberkulozni čvorovi češći jače razvit alveolarni limfni sistem, uski spoj genitalnih organa medjusobno i s bubregom, dijelom direktnim limfnim putevima, dijelom putem lanca retroperitonealnih limfnih čvorova, sve to zajedno mora nas opominjati na mogućnost ovog puta invazije, i ako nije eksperimentalno dokazan. Dalnji razvoj jednim od opisanih puteva nastalih zametaka infekcije u prostati je različit. Sumarno rečeno zavisi o relaciji otpornih snaga bacila i organizma. Francuzi vole da naglasuju razliku u promjenama tkiva, koja.nastaje pod utjecajem eterovog ili kloroformnog ekstrakta bacilarnog toksina, te prevladjivanju ovog ili onog toksina u bacilima pripisuju pretežno fibroznu ili kazeoznu formu promjena u tkivu. 1 u Njemačkoj se pod utjecajem radova Deyke-Mucha razvio pojam parcijalnih antigena. Löwenstein (39) veli, da se kod urogenitalne tuberkuloze nalaze uzročnici s vrlo različitim i morfološkim, biološkim i patološkim kvalitetama.

12 428 Medjutim kakogod stajala ova pitanja opće biologije tuberkuloze, u koja na tom mjestu ne mogu da zalazim, u biti uvijek nalazimo, da iz prvih grupacija limfnih i epiteloidnih stanica nastaje početni čvorić s kazeoznom degeneracijom u centru. Taj čvorić može biti solitaran obično ih je po više u tkivu s vrlo raznolikim sijelom. Već sasma početni čvorić može izazvati jaku fibroznu reakciju u tkivu, koja dovodi do izolacije čvorića, i može dovesti do potpune rezorpcije pojedinih legla. Obično rezorpcija nije tako potpuna. Razvijaju se novi čvorići, koji iznova izazivlju istu reakciju, i tim načinom nastaje kvrgasta površina prostate, koja je kod rektalne palpacije tako karakteristična za tuberkulozno oboljenje. Konačno u benignim slučajevima nalazimo prostatu sasma skvrčenu, malenu pretvorenu u jednomjernu fibroznu masu, tako da rektalnim pretraživanjem prostate uopće ne palpiramo. Ovaj ishod prostatičnog oboljenja vrlo je čest našao sam ga u povjesti bolesti 10 puta zabilježena. Tipični primjeri su slučajevi 4. i 6., zatim slijedeći: 9. M. P. 65 godina star, primljen 3. II Od nekoliko godina imade poteškoće kod uriniranja; u zadnje vrijeme su se te poteškoće povećale. Gonor. sa 20 godina. Žena umrla na sušici. Inače familijarna anam. b. o. St. pr.: Afebrilan, na plućima d. d. straga brazgotičava pleuritida, inače b. o. Lumbalni predjeli b. o. Urin: slabo mutan, leukocitoza. Sonda br zapinje u pars bulbosa urethrae, tek filiformna bužija prolazi kroz zaprjeke. Rektalno: na mjestu prostate brazgotina, dok sam e prostate nema iza prostate izbočuju se stijenke vezikule, koje su nešto odebljane. Ponndorf pozitivan. U antiforminoin praepariranom sedimentu tbc. bac. -j-. U manje benignim slučajevima unatoč fibrozne reakcije proces u prostati gmiže dalje i dovodi do fistula, koje prema lokalizaciji procesa mogu probiti kroz perineum, uretru ili rektum. Najrjedje su rektalne fistule, tako da ih na mom bolničkom materijalu uopće nijesam opažao. Ovakovi fistulozni procesi mogu godinama perzistirati a da ne dovedu do dalnjih komplikacija, ali zbog smetnja skopčanih sa cijedjenjem urina i gnoja često potražuju našu pomoć. 10. A. D. 70 godina, primljen 18. VI , oženjen, bez djece. Izim gonoreje u mladosti bio uvijek zdrav. Boluje već kojih 30 godina na prostati, koju je često no bezuspješno liječio. Od 15 godina perinealne fistule. U ekskohleatu tih fistula nadjeni su još Kochovi bacili. Urin: nešto mutan, albumen + ; u sedimentu nešto leukocita i raznolika nekarakteristična flora. Uretralnog sekreta nema. Str. p r.: visok, vrlo dobro ugojen; cor, pulmo b. o. Abdomen b. o. Sonda slobodno prolazi. Perineum pokazuje više brazgotičavih uvučenih mjesta. Na dva mjesta fistule, iz kojih se cijedi nešto urinoznog sekreta. Sonda prolazi u fistule na dubinu od 5 6 cm. Rektalno: prostata pretvorena u tvrdu fibroznu masu, koja se ne uzdiže iz nivoa ostalog tkiva. Reakcija tuberkulinom negativna, mikroskopske pretrage ostale su bezuspješne. U manjem dijelu slučajeva ne dolazi do opisane fibrozne reakcije tkiva. Nastali čvorovi potpadaju kazeoznoj degeneraciji i dobivamo nalaz, kako sam ga u slučaju 1. prikazao. Ove forme dovode katkada već u vrlo ranoj fazi razvoja do fistulizacije B. 21 godinu star, primljen 7. III Oko 12 mjeseci bolestan. Liječio se u B. radi gonoreje. Pred 4 m jeseca operiran radi otekline u glutealnom predjelu; od 12 dana upala desnog muda. Otac umro u ranoj mladosti, ne zna od česa, mati živi. St. pr.: srednje visok, slabog panikulusa. Pulmo, cor b. o. Lumbalni predjeli palpatorno b. o.

13 429 iz uretre sluzavi iscjedak s nekarakterističnom florom. Urin i. i II. slabo mutan, mikroskopski leukociti, nešto soli bez flore. Prostata rektalno malena, glatka i elastična. Sonda prolazi kroz uretru slobodno. Epididimis desno odebljana, bolna; funikulus slobodan, neupaljen. Perinealno 5 cm nad auusom desno fistula, kroz koju sonda prolazi na 5 6 cm dubine u smjeru prostate. Eksprimat prostate: gusta leukocitoza i nešto limfocita s nešto diplokoka, grampozitivnih. Na konzervativno liječenje proces u epididimidi nešto popušta prostata pokazuje se refrakternom. Traganje za Kochovim bacilima ostaje u više navrata bezuspješno. Diagnostička injekcija tuberkulinom daje reakciju T V. Epididectomia. Excisio fistulae perinealis et prostatae. U preparatu epididimide tipični čvorići. Histopatološka pretraga prostate: uzlim focitarne grupe, nalazi se na jednom mjestu leglo, koje sastoji od epiteloidnih stanica i i sadržaje nešto orijaških stanica. ( S a l ty k o v ). Razvitak i smekšavanje ovakovih čvorova razvija se brže nego kod tibrozne forme. Ovim putem mogu nastati dosta veliki apscesi u prostati, koji se većinom izlijevaju prema uretri. Ovakovim načinom može doči u prostatičnoj uretri do arozije stražnje stijenke i do formalnih kratera koji imadu s prostatičnom šupljinom široku komunikaciju, te se mogu u uretroskopu tačno prosljedjivati. Katkada se mogu u ovakvim apscesima vidjeti još septa bivšeg multilokularnog apscesa. Još u tim slučajevima može doći do zacijeljenja i stišanja procesa, kako sam u dva navrata mogao vidjeti. Tuberkuloza prostate ne pravi tipičnih i za samu afekciju karakterističnih simptoma. U jednom dijelu slučajeva ona dolazi i razvija se sasvim bez simptoma kao što to vidimo kod solitarnih fibroznih čvorova, ili su simptomi tako nejasni, da ih bolesnik na sve prije svadja nego na prostatu, o kojoj većina bolesnika uopće nema tačne predodžbe. To je bolest, koju možemo po skroz nejasnim simptomima naslućivati i koju moramo u prvom redu tražiti. Iskustvo nas je naučilo, da ni u jednom urološkom slučaju ne propuštamo pretragu prostate i samo tim načinom otkrili smo bolest u mnogim slučajevima, gdje ona bolesniku uopće nije došla do svijesti. (Slučaj 1, 4, 5, 7). Rijetki su slučajevi, koji nas kao niže citirani slučaj iz prakse več u samom početku bolesti svojim simptomima navode na pretragu prostate. 12. M. B. godine star, otac dvoje djece. Liječen ranije na plućnom kataru, kroz više mjeseci; gonoreje nije nikada imao; tuži se da od 8 dana opaža unatoč redovnog općenja sukrvave polucije. Digitalna eksploracija prostate i vezikula pokazuje normalne odnošaje. Urin bistar bez patol. prom jena; tenezmi ne postoje. Eksprimat prostate pokazuje sukrvavu tekućinu obične konzistencije; mikroskopski: u homogenoj masi gotovo samo eritrociti, nešto leuko- i limfocita bez flore. Antiforminom preparirani eksprimat daje pozitivan Ziehl-Neelsen. Na konzervativno liječenje, uz dvokratnu aplikaciju rentgenovih zraka perinealno ejakulat poprima nakon tri tjedna normalni izgled. Priključena je kura tuberkulinom i sunčanje u primorju kroz ljeto. Bolesnik ostao je kroz više godina u mom motrenju sa posve normalnim nalazom u prostati. Katkada se javljaju neznatne termiralne hematurije (si. 3.), koje mogu neko vrijeme postojati i opet iščeznuti. Drugi put je neopredijeljen osjećaj u perineumu i rektumu, na koji se tuže bolesnici, ali svi ti simptomi su neznatni i javljaju se kod raznih afekcija urogenitalnog trakta, te nijesu za bolest samu karakteristični. Fibrozna forma, kako sam već ranije spomenuo može vrlo daleko uznapredovati, a da ne pravi uopće osobitih simptoma. Inače u razvitom stadiju opažamo ili seropurulentni ili više sluzavi iscjedak na uretru, smetnje kod mokrenja, koje mogu biti vezane o konge-

14 430 stivna stanja prostate i izražavati se samo u poiakiuriji, ili su vezane o realna povećanju prostate i dovadjaju do dizurije, a katkada i do retencije. Najosjetljivije smetnje kod uriniranja nastaju kod kaverna. Simptomi i ovdje naravski sasma zavise o lokalizaciji i formi arozije prostatične uretre. Smetnje kod uriniranja mogu i tu biti najrazličitije redovno su jače akcentuirane, nego kod ostalih forma. Dva simptoma moram osobito naglasiti; to je mokrenje na dva maha, pri čem prvi jači mlaz ide iz mjehura, a onda se priključuje drugi slabiji mlaz, kojim se ispražnjuje kaverna. Kod destrukcije sfinktera može dakako doći do potpune inkontinencije, koju sam na čitavom materijalu samo jednom opažao. Navedeni simptomi mogu u najboljem slučaju u nama probuditi sumnju i misao na prostatu kao ishodište tih simptoma. Slijedeći korak je isključenje eventualnoga sijela za opisane simptome u mokraćnim putevima samima. Na ovu prethodnu orijentaciju priključuje se u našem diagnostičkom djelovanju rektalna palpacija prostate. U nizu svojih prikaza upozorio sam na vrlo različite nalaze kod rektalne palpacije, koji su katkada posve negativni i nekarakteristični, ali u pretežnom dijelu slučajeva, tamo gdje se razvijaju fibrozni čvorovi u prostati, rektalni nalaz je posve karakterističan. Dobro ograničena prostata sa mekano elastičnom konzistencijom i prominirajući pojedini tvrdi čvorovi, tako su karakterističan nalaz, da se u svakom takovom slučaju ćutimo izazvanima diagnozu sa svim raspoloživim sredstvima izvesti na čistac. Prvo od tih sredstava je traganje za bacilima u eksprimatu prostate. Pozitivni nalaz lišava nas dakako svake sumnje. Nu kakogod to izgleda na oko prosto i jednostavno - nije tako u zbilji. Mi zaista tamo, gdje je prostata sukulentna, dobivamo obilan eksprimat, i nalazimo razmjerno lako osobito u prepariranom materijalu bacile, ali što se više razvija fibrozna reakcija, to manje biva sekreta i to rjedji su pozitivni nalazi u daleko uznapredovalim slučajevima (6, 9,) mi uopće ne dobivamo sekreta, i naša nastojanja ostaju iluzorna. Drugo sredstvo je kutana ili opća reakcija organizma na tuberkulotoksin. Kurzorni pregled priopćenih opisa bolesti nam smjesta pokazuje, da je pretežna većina slučajeva kombinirana s plućnim procesima u najrazličitijim stadijima. 1 ovu reakciju moći ćemo dakle samo u ograničenom broju slučajeva tamo gdje je plućni nalaz apsolutno negativan ili se izričito radi samo o zastarjelom negativnom procesu - i onda sa stanovitom rezervom upotrebiti. Ni Wildbolzova reakcija ne donaša nam u tom pogledu koristi, jer je i ona samo reagens na postojeći aktivni proces uopće, a uz to se još uvijek nije domogla te samostalnosti, da bi ju mogli samu bez tuberkulinove reakcije upotrebiti [Roedelius (40)]. Katkada će nam i cijepljenje zamorčeta biti od koristi, ali i ova metoda ima svoje ograničenje već u tom, što je vanredno spora i bolesnici sa svojim neznatnim tegobama nemaju dosta smisla za naša nastojanja, tako da smo taj način diagnostike tek rijetko mogli upotrebiti. Uretroskopija konačno može nam pružiti sasma dragocjene usluge, ali samo u slučajevima, gdje dolazi do arozije prostatične uretre, i gdje u uretroskopu možemo vidjeti kaverne s izvoranim i izjedenim stijenkama. Svim našim diagnostičkim sredstvima stavljene su granice, i mi moramo prema danom slučaju upotrebiti sada ovo sada ono sredstvo, da se doveremo do cilja, a vrlo često se diagnoza naša ispoljava tek iz zajedničke suigre raznih pojava, koje nam daju realnu i suvislu sliku oboljenja. Okolnost, da se prostatična tuberkuloza vrlo često komplicira s drugim lokalizacijama tuberkuloze u genitalnom traktu, olakšava nam u mnogom slučaju diagnozu. Tuberkuloza vezike s tipičnim ulcerativnim promjenama ili

15 tuberkuloza epididimide sa svojim gotovo patognomičkim palpatornim nalazom objašnjavaju nam jednim mahom narav prostatičnog oboljenja. Samo se u tim slučajevima dogadja obično to, da ove komplikatorne pojave sa svojim više očiglednim i alarmantnim simptomima zauzimaju u psihi bolesnika prvo mjesto. I tu je naša dužnost, da poznavajući čestu afekciju prostate i neznatne simptome, koje ona proizvadja u svakom slučaju urogenitalne tuberkuloze posvetimo imenito isljedjivanju prostate i ulozi, koju ona u oboljenju igra osobitu pažnju. Samo na taj način polučujemo mogućnost, da si stvorimo potpunu sliku bolesti i da razvijemo pravilan terapeutski plan. Slika, koju sam o tuberkulozi prostate, njenom tečaju i komplikacijama razvio i važna uloga, koju ona u razvitku urogenitalne tuberkuloze, osobito kao rasadnik novih tuberkuloznih žarišta (slučajevi 4, 5, 7, 9, 11) igra, opređijeljuju i moje principijelno stanovište u terapiji njenoj. Radikalno odstranjenje tuberkulozne prostate, koje je razmjerno lagan zahvat u svim početnim slučajevima, treba da bude idealno stanovište, koje moramo nasuprot bolesniku zastupati u svim slučajevima, gdje je ono tehnički bez uštrba po bolesnika provedivo. Jer jedino na taj način možemo steći jamstvo, da se proces ne će u dalnjem razvitku u jednom ili drugom smjeru u urogenitalnom aparatu raširivati. To idealno stanovište rasplinjuje se doduše u praktičnom životu često na niz skroz individualnih činitaba, koje obično predstavljaju kompromis izmedju imperativne životne nužde prirodne averzije čovjeka protiv operacije i naših principijelnih zasada. Razlog tome leži u eminentno kroničnom tečaju bolesti i relativno malim tegobama, s kojima je bolest skopčana. Sa progredijentnim razvitkom fibroznog osobito pak fibrozno-fistuloznog procesa šanse operativnog zahvata se smanjuju. Razvitak periprostatičnih i perinealnih infiltrativnih procesa oteščava provedbu operacije, a osobito kod inveteriranih procesa s višestrukim fistulama, gdje u brazgotičavom tkivu nalazimo rasijana legla i kanale, u kojima tinja kronično infiltrirajući proces, ne možemo unatoč oštre žlice i kautera često iskorijeniti sva žarišta procesa. Osobito kod uretroperinealnih fistula i nakon temeljito provedene operacije doživljavamo često, da fistule perzistiraju dalje. To iskustvo sili nas na rezerviranije' držanje u tim slučajevima. Mi ne otklanjamo operativnog zahvata, ali upozoravamo na mogućnost, da će fistule i nakon operacije ostati. Taj naš stav sklonuo je slučaj (10), da u inostranstvu potraži pomoći; tamo je i operiran i kasnije se opet vratio s fistulama. Ali ne samo iz tih razloga je ovakav stav opravdan. Mi se u ovakovim slučajevima moramo čuvati prevelikog radikalizma. Blizina velikih i jako rasprostranjenih venoznih pleksusa i vrlo razviti limfni sistem prostate mogu uvijek pridonijeti svoje k novom haematogenom rasadu bacila. u organizmu. Konačno u slučajevima, gdje je prostatično tkivo nestalo i pretvoreno u jednomjernu fibroznu masu, mi pretpostavljamo, da je proces zacijelio, premda i tu još (si. 5. i 6.) jedva tinjajući proces može katkad dati povoda novom rasadu bacila. U kompliciranim slučajevima odluka naša ne zavisi samo o stanju prostatičnog oboljenja, nego i o stanju ostalih oboljelih organa. Isto tako, kako je aktivni plućni plućni proces kontraindikacija za operativni zahvat na prostati, isto je kontraindiciran zahvat i onda, kada se radi o bilateralnom renalnom procesu. I u slučajevima, gdje je proces zahvatio samo genitalni traktus ali multilokularno kao na pr. kod obostrane epididimitide i orhitide s prostatitiđom mi zauzimljemo skroz rezervirani stav, te se obra- 431

16 432 ćaino opće higijenskim mjerama, rentgenu i palijativnim sredstvima, koja u svojoj sveukupnosti mogu donijeti, i ako vrlo polagano; ali jako dobre rezultate. Posebno mjesto zauzimaju u pitanju -terapeutske odluke jednostrana oboljenja čitavog seminalnog trakta, kao što su slučajevi 6., 7., i 12. Prigodom demonstracije transvezikalne metode vezikulektomije po Thomson-Walkeru na 2. inter, urološkom kongresu godine razvila se o tom pitanju debata, u kojoj je Young zastupao svoju metodu perinealne vezikulektomije i kombinirane metode perinealno ingvinalne ekscizije čitavog seminalnog trakta, dočim je- Rovsing ozbiljno odvraćao od operativnog zahvata na vezikulama, jer ih drži uvijek samo sekundarno inficiranima i preporučao je svoju metodu, koja se sastoji u tom, da nakon epididektomije ušije vas deferens u kožu i prepušta ostali dio seminalnog trakta samozacijeljenju, pri čemu se odigrava isti proces, koji smo u slučaju 6. vidjeli spontano nastati i svršiti. To je okolnost, koju ne smijemo smetnuti s uma. Za vrijeme svih tih godina je proces sam sebi prepušten. Kolikogod se slažem s nazorima Rovsinga, tamo gdje je uz epididimis samo vezikula bolesna, ne bi za njegovu metodu našao opravdanja u slučajevima, gdje je i prostata oboljela. Prostatična tbc. predstavlja samostalno oboljenje bez obzira na to, kojim putem je nastala. Ne osporavam rezultate Wil d b o l za (41), koji naglašuje, da je nakon jednostavne epididektomije vidio redovno znatno poboljšanje tuberkuloznog procesa u prostati; ta činjenica je posve shvatljiva. H. Waltard (42) objelodanio je opsežnu eksperimentalnu radnju, ishodeći iz te činjenice, u kojoj se bavi uplivom epididektomije uopće na funkcijonalno i trofičko stanje prostate. 1 ako su eksperimenti na kunićima ispali negativno, radnja sadržaje mnogo podataka iz literature o uplivu funkcijonalnog stanja testisa na prostatu. Opće poznata resekcija vas cleferens po Habereru kod hipertrofije prostate bazira na sličnim iskustvima. Uza sve to držim, da je odstranjenje bolesne prostate u svakom pristupačnom slučaju opravdano. Nije samo slučaj, da Pflaum er (43) predlaže preventivnu vazektomiju na drugoj strani, poslije učinjene epididektomije. Marion u svojoj prije citiranoj radnji ne zastupa tako radikalno stanovište, nego preporuča ligaturu vas deferens na zdravoj strani u svim slučajevima, gdje se kod epididektomije mogu na drugoj strani vezikule ustanoviti promjene. Dok se Marion pozivlje samo na vlastita iskustva citira Pflaumer i Kocherovu statistiku, prema kojoj u 75% slučajeva epididimitida biva obostrana. Isto tako, kako se žacam u slučajevima, gdje su odijeljena žarišta u epididimidi i prostati, ostaviti koje od tih žarišta, bez obzira na to, da li je prostata primarno oboljela' ili obratno, isto tako držim u slučajevima, gdje je čitavi seminalni trakt zajedno sa prostatom obolio opravdanim, da se odstrani čitavi trakt. Zahvat je bez sumnje teže naravi, ali svatko tko se više bavio perinealnim metodama operiranja, priznati će mi, da se vezikule sa strane perineuma dadu vrlo dobro dokučiti. U nezgodnim slučajevima stoji nam još uvijek Völkerova transakralna metoda na raspolaganje. Prosljedjivanje vas deferens kroz visoki ingvinalni zarez do u paravezikalni predjel pri dovoljno širokom zarezu takodjer nije neprovediva stvar, i ako ne spada u jednostavne zahvate. Preduvjet za uspjeh operacije je svakako, da u zdravom tkivu operiramo; to znači, da je proces ograničen unutar trakta i da nije doveo do težih adhezivnih procesa. To su početni slučajevi i ovdje kao u svim drugim strukama, ako treba operirati, moramo se na to odlučiti rano, jer nam operacija u toj periodi pruža najviše izgleda na uspjeh.

17 433 Već uvodno sam spomenuo, da baš u slučajevima tuberkuloze prostate susrećemo često na otpor bolesnika. Neznatne tegobe s kojima je bolest skopčana, njen eminentno kronički tok, čine da bolesnici ne pridaju bolesti ono značenje, koje joj mi pridajemo, i oni svim silama nastoje, da se izmaknu prijetećem nožu. U tim slučajevima prinuždeni smo, da se upustimo u kompromise i odabiremo konzervativne metode liječenja. Na prvom mjestu stoje dakako opće higijenske mjere i roborirajuća sredstva i sve one mjere, koje se uvijek poduzimaju kod svakog tuberkuloznog oboljenja. U drugom redu apeliramo na rentgenove zrake, a onda nastojimo i lokalno djelovati na prostatu. Vrijednost terapije rentgenovim zrakama nalazi u literaturi različitu ocjenu. Dok joj se vrijednost u razvitim kazeoznim formama pretežno odriče, nailazi u početnim formama s fibroznom tendencijom na bolji odziv. Tako da rezultati postignuti s rentgenovom terapijom dobrim dijelom zavise i od ispravne diagnoze i na temelju iste pravilno postavljene indikacije. Vlastita opažanja poučila su me o tom, da rentgenove zrake unapredjuju fibroznu reakciju tkiva. Pravo mjesto za aplikaciju je uvijek perineum. Iznijet ću ovdje slučaj iz vlastitog opažanja koji mi se čini u tom pogledu dovoljno karakterističan. 13. I. K. 26 godina star, javio se radi epididimitide. Gonoreju negira godine plućni katar, koji je dulje vremena liječio. Opaža nešto sluzi u ušću uretre, i ima od dvije nedjelje sukrvave ejakulacije. Lokalni pregled: čitavi genitalni trakt lijevo jednomjerno odebljan, na pritisak nešto bolan, rektalno vezikula odebljana, prostata osobito lijevo sukulentna. Ziehl-Neelsen u prepariranom eksprimatu pozitivan. Radi ne sasm a povoljnog specijalističkog nalaza na plućima nijesam se mogao odlučiti na operativni zahvat. Preporučio sam liječenje rentgenovim zrakama. Na početna obasjavanja krvave polucije ne prestaju; tek na prvo perinealno obasjavanje nestaju i ne vraćaju se više. Podvrgnut u 1 1/2 godine 10 puta rentgenovim zrakama, prolazio je u rukama stručnjaka dugotrajnu kuru s tuberkulinom i bavio se ljeti dugo vremena u Primorju. Sadanji status: epididimis pokazuje na dolnjem polu neznatnu otvrdlinu, vas deferens jedva zamjetno odebljan, vezikula lijevo nešto tvrdja i jače izbočena nego desno. Prostata palpatorno normalna, u eksprimatu jedva zamjetno povećan broj leukocita. Medjutim kako rekoh rezultati nijesu uvijek tako dobri, i u slučajevima, gdje su već razviti oveći čvorovi gnoj nalazi prije ili poslije izlaz ili na uretru ili na perineum. Od lokalnih sredstava mi se utičemo u prvom redu rezorptivnim sredstvima (ichthyol, jod) u formi supozitorija, i ako je proces arodirao uretru, uštrcavanju guajakola s jodoformom ili kalomelom kroz uretru u prostatičnu kavernu. Previše dakako ne smijemo očekivati od tih sredstava, ali stanovitu potporu prirodne cjelitbene tendencije im ne možemo odreći. Upozorujem na slučaj (6), koji je očito krivo shvaćen, te liječen dugotrajnom aplikacijom raznih masti, i u kojem je konačni rezultat prirodnog zacijeljenja gotovo jedinstven. Svi opisani načini konzervativnog liječenja iziskuju mnogo vremena, truda i financijalnih sredstava a konačno pretpostavljaju i stanoviti stepen inteligencije. Zato nije slučaj, da sam najbolje rezultate konzervativnog liječenja vidio kod bolesnika imućnijih klasa. Siromašni slojevi osobito seljak zahtjevaju od nas povratak radne sposobnosti u najkraće vrijeme. U tim prilikama, što može nož da napravi u kratko vrijeme dobro je ostalo je tako reći prepušteno samo sebi. Rijetki su slučajevi, gdje 2

18 smo mogli bolesnika nagovoriti, đa se na ponovnu pregiedbu ili aplikaciju rentgenovih zraka vrati. Pod tim vidokrugom predstavlja tuberkuloza prostate isto kao i opća tuberkuloza prema današnjem stanju znanosti ubiti socijalno pitanje. 1 to ne samo pitanje socijalne higijene, jer je taj okvir za kompleks problema, koji dolaze u obzir još uvijek preuzak nego pitanje socijalnih prilika uopće. Résum é. Primarius dr. Aleksandar Blašković, Zagreb: Tuberkulosis der Prostata. Auf Grund eigener Beobachtung u. auf Grund der Literatur, hält der Verfasser die Lokalisation der Tuberkulose in der Prostata für äusserst wichtig. Sie kommt nach eigenen Beobachtungen bei 68 Fällen in 76% der genitalen Tuberkulose vor. Verfasser zählt sie mit den Lokalisationen in der Niere u. Epididymis zu 'den wichtigsten u. häufigsten primären Lokalisationen, u. rät deswegen zu frühzeitiger u. radikaler Operation, in allen Fällen, wo die Tuberkulose auf die Prostata selbst lokalisiert ist. In fortgeschritteneren Fällen ist allgemein roborierende Behandlung u. lokale symptomatische Therapie anzuraten. Literatura. 1. Ilyès: Erfahrungen in der Nierenchirurgie, Bachrach Rob.: Zur operativen Behandlung der Genitaltuberkulose. Zeitschrift f. chir. Urologie, Bd. XI. 3. citirano: Steinthal, Virchows Archiv, C Ibidem. 5. K r z y w i c k i: Zieglers Beiträge z. path. Anatomie, III cit. Steinthal, Virchow Arch. C. III. 7. cit. ibidem. 8. Lehrbuch derpathol. Anatomie, cit. Steinthal. 10. Izrael: Chirurgische Klinik des Nierentraktes, Casper: Lehrbuch der Urologie, Albarran: Operative Chirurgie der Harnwege, Bachrach: Zeitschrift für chir. Urol. Bd. XI. 14. Pflaumer: Münch, med, Wochenschrift, 1919., NS a) Simonds: Über bie haem atogene Entstehung der Prostatatuberkulose, Virchows Archiv, 216. S Encyklopedie française d Uroiogie, Tom e VI. 16. ibidem. 17. Deutsche Chirurgie, Lfg ibidem. 19. Kraemer: D. m. W., NS 16. i Dellinger: Amer. jour, of surgery, J Bachrach: Zeitschrift f. urol. Chirurgie, XI. 22. Marion: journal d urologie, XXIX Wildbolz: Schweizer, med. W. 20., NS Praetor i us: D. m. W. 19., NS S c h ul t z - B a r l o w : Z. f. Tuberkulose, Hesse: Zentralblatt f. Grenzgebiete d. in. Med. u. Chir., Bd H. H. Young: Archives of surgery, March 22. cit. po ref. Z. f. Urologie 23., citirano po Frisch, Prostata tbc. Handbuch d. Urologie ref. Journal d Uroiogie, XXIX J e s s i o n ek : M.. m. W., 1925., No. 44. i L ö w e n s t e i n : W. kl. W., 1923., No Annales des mal. d. org. genitourinaires, 903. ref. Encyklopedie française d urologie, VI. 32.a) H u e ter: Ziegler s Beiträge, I. Congrèss de la société internationale d urologie, Sussig: Zur Frage der Genese u. Ausheilung der genitalen tbc. D. Zeitschrift f. Chirurgie, 185. H a) cit. Rafin: Tuberculose renale u Encyklopedie d urologie française, Tom e III. 35. Baum garten: Experini. über asc. Urogenitaltbc. B. kl. W., No Wildbolz: Zeitschrift für Urologie, 1908., p Rovsing: Zeitschrift für Urologie, A u b a r e t : La structure de la Prostate. Encyklopedie d Urologie française, Tom e I. 39. Löwenstein: W. kl. W., No Roedelius: Zeitschrift f. urologische Chirurgie, X. 41. Wildbolz: Schweizerische med. Wochenschrift, 1920., No H. Waltar d: Über den Einfluss der Epididektomie auf die Prostata. Zeitschrift f. urolog. Chir. IX. 43. Pflaumer: Prophylaktische Vasektomie bei Genitaltuberkulose. M. m. W., 1919., No. 49.

19 435 N ovija ispitivanja o skarlatini. Dr. Gjura Jovanović, Novi Sad* Malo je bolesti, kod kojih se lečnik tako nesiguran i nemoćan oseća kao kod skarlatine. Ima lakih slučajeva, kod kojih temperatura traje tek 1 2 dana i koji pokazuju tako mali osip i opšte simptome, da se jedva usuđujemo izreći tešku i ozbiljnu dijagnozu skarlatine. Pored lakih slučajeva, kod kojih je svako lečenje izlišno, viđamo teške septične i toksične slučajeve, prema kojima je dosad i najbolji lečnik nemoćan stajao, jer se brzo letalno svršavaju. Skarlatina nam inače pruža mnogo neprijatnosti. Ona se lako širi, jer joj se virus teško dade uništiti, nju prenose indirektno i zdrave osobe, predmeti oko bolesnika; inkubacija joj je neodređena, može da traje samo nekoliko sati a i 20 dana; rekonvalescencija različito dugo traje, ne znamo još sigurno, dokle je bolesnik opasan po druge. Kod dijagnoze se često greši, jer ju je često teško razlikovati od drugih sličnih egzantema. Ona je podmukla bolest, koja nas vrlo često iznenađuje svojim komplikacijama, najteže je staviti dobru prognozu kod skarlatine. Ta opasna bolest odavna je bila predmet vrednog ispitivanja. Od interesa će biti da vidimo, koliko je medicina u poslednje vrenie napredovala u etiologiji, dijagnostici, profilaksi i terapiji skarlatine i što.se sve od toga može korisno upotrebiti u lečničkoj praksi. Prema opštem shvatanju, da je skarlatina specifična zarazna bolest sa svojim uzročnikom, bio bi problem skarlatine u momentu rešen, čim bi pronašli uzročnika i znali ga kao na pr. bacil difterije lako konstatovati. Od doba velikih bakterioloških pronalazaka pokušavaju za to mnogi ispitivači, da izoluju skarlatinski virus. Već je pola stoleća, kako se pitanje oko ovoga kreće: da li je uzročnik skarlatine hemolitički streptokok, koji se gotovo uvek nalazi u guši i gnoju skarlatinskog obolenja ili je, po Jochmann u, hemolitički streptokok samo najčešća i najopasnija sekundarna infekcija skarlatine. Većina lečnika je naginjala ovom drugom shvaćanju iz ovih razloga: a) što se skarlatinski streptokoki ne mogu po obliku i načinu delovanja razlikovati od drugih klica te vrste, b) što se u toksičnim najtežim slučajevima ne mogu naći u krvi bolesnika, c) što skarlatina ostavlja doživotni imunitet, dok od drugih infekcija streptokoka može čovek češće da oboli. Neki avtori su zato sasvim napustili streptokoke i pokušali da skarlatinu protumače na drugi način. Tako na pr. u poslednjim godinama tvrde talijanski pedijatori Di Cristina, Caron ia i Sindoni, da su oni pronašli skarlatinski virus u obliku jednog malog gram-pozitivnog mikrokoka, koji anaerobno raste i uštrcan u čoveka prouzrokuje skarlatinu. Nemački avtori nisu mogli da potvrde taj pronalazak, oni misle da ti navodni mikroorganizmi nisu ništa drugo nego precipitati od naročite podloge, a eksperimentalno dobiveni osip drže za anafilaktičnu reakciju od 'uštrcane strane belančevine iz podloge. Obrtnu tačku u pitanju etiologije skarlatine čine pronalasci g. i gđe Dick iz Chicaga. Oni su zarazili gušu nekoliko zdravih ljudi ( dobrovoljaca ) hemolitičkim streptokokima, što je kod njih izazvalo obolenje s kardijalnim skarlatinskim znacima: visokom temperaturom, anginom, povraćanjem, egzantemom s luštenjem posle 10 dana. Dick je ponovio te pokuse, koji su ga učvrstili u uverenju, da je uzročnik skarlatine jedan naročiti specijes hemolitičkog streptokoka. Ali se nisu razboleli svi dobrovoljci zaraženi skarlatinskim streptokokima, nego je jedan manji deo osoba bio refrakteran prema kalamlenju. * Predavanje održano na sednici Društva Lekara iz Vojvodine dne 8. V Po želji autora ostavljamo njegov pravopis. Op. ur. 2*

20 436 Dick je pokušao, po ugledu na Schick ovu reakciju, da intrakutanom injekcijom toksina ispita osetljivost pojedinih osoba prema skarlatini. Uštrcao je 0,1 cm3 od 1 : 1000 razređenog filtrata skarlatinske tekuće kulture. To je t. zv. Dickova reakcija. Posle 6 16 sati na mestu injekcije se pokazalo crvenilo i oteklina u promeru od 2 5 cm. Reakcija je pozitivna kod osoba, koje nisu dotle imale skarlatinu i osetljive su prema njoj. Kod osoba imunih prema njoj ne pokazuje se crven i oteklina reakcija je negativna. Sa Dickove reakcije prešlo se na aktivno imunizovanje tim, što se u razmacima od 8 dana ubrizgavala pod kožu sve veća količina toksina. Ako se radilo s toksinom, koji ubrizgan u količini 0,1 cm3 od otopine 1 : 1000 daje Dickovu reakciju, onda se daje dalje ovim redom: 1. od otopine 1 : 1000 se daje 0,1 cm3 za Dickovu probu, 2. od 1 : 1000 se daje 0,3 cm3 svega 300 kožnih jedinica za I. imunizaciju, 3. od 1 : 10 se daje 0,3 cm3 svega 600 kožnih jedinica za II. imunizaciju, 4. nerazređen toksin u količini 0,1 cm3 svega 1000 kožnih jedinica za III. imunizaciju. Posle izvršene aktivne imunizacije na 2 meseca ponovimo prvu probu, koja sad mora biti negativna, ako je imunizacija išla s uspjehom. Ove godine se obavilo aktivno imunizovanje novosadskog stanovništva u velikim masama.ja sam radio toksinom koga sam dobio od prof. Friedemanna iz Berlina (R. Virchow-Krankenhaus), gde sam se bavio nekoliko meseci na odelenju skarlatine. 0 uspehu aktivnog imunizovanja vrlo je teško govoriti posle tako kratkog vremena. Nažalost mnogo lakše upadaju u oči teškoće i rđave strane metode. Istina je, da ne škode injekcije toksina kad se oprezno dozira, ali je vrlo rđava strana metode, što se mnogo puta mora injicirati. Nije to sasvim svejedno, hoćemo li jedno dete 1 2 puta ili 4 5 puta injicirati. Tko se bavi dečjom praksom, zna da osetljiva deca posle tih mnogih injekcija dobiju takav strah od lečnika, da ih je posle teško mirno pregledati i lečiti. A retko se nađe među manje inteligentnim svetom i tako izdržljiva mati, koja donese dete 5 puta jedno za drugim na kalamlenje. Prema tome, za tim treba ići, da se aktivna imunizacija obavi sa što manje injekcija. Kod dece ispod 5 godina treba da izostavimo Dickovu probu iz više razloga. Svu mlađu decu koja nisu prekužila skarlatinu, treba aktivno da imunizujemo bez prethodne Dickove probe. Prema raznim statistikama deca ispod 5 god. reaguju 70 80% pozitivno na Dickovu probu. Ostalo bi, dakle, svega 20 30% dece, koje ne bismo trebali imunizovati, jer su već imuni u to doba, kad smo pravili probu. Kažem: u to doba, jer kad bismo kroz 2 3 nedelje ponovili probu, našli bismo, da neke Dick-negativne osobe sada pozitivno reaguju. To su te Dick-negativne osobe, koje se ipak razbolu od skarlatine, jer su temporerni imunitet prema skarlatini međuvremeno izgubili. Da je imunitet prema skarlatini temporerna stvar, to mi znamo i bez Dickove reakcije. Događalo se često puta, da su lečnici i bolničarke godinama radili na odelenju skarlatine i ostali pošteđeni od nje. Usled dosad još nepoznatih razloga otpornost prema skarlatini može da prestane i dotična osoba iznenada oboli od nje. 1 tehničke teškoće Dickove probe gone nas na to, daju izostavimo kod mlađe dece. Proba se mora tačno intrakutano izvesti, da nastane plik (ožarica urtica), jer ako se dublje injicira ne pokazuje se reakcija. Treba imati mnogo veštine, da se kod maloga nemirnog deteta, pored uplašene matere, može izvršiti Dickova proba. Osim toga ta proba ima i inače svojih slabih strana. Nemamo zgodnoga meriia za jačinu toksina. Ona se određuje kad paralelno pravimo probu sa standardnim toksinom i usporedimo rezultate ne treba ni kazati, da je to zaobilazno i u praksi često neizvedivo. Zato se sve dotle ne mogu upotrebiti statistike o Dickovim probama, dok se svuda ne bude radilo sa jednako jakim toksinom.

21 437 Za praktičnog privatnog lečnika, koji nije higijeničar, često je od važnosti ovo pitanje: Kada se u jednoj porodici sa' mnogo dece pojavi skarlatina, kako da sačuvamo ostale članove porodice od nje. U tom slučaju aktivno imunizovanje ne dolazi u obzir, jer nemamo vremena da se izvrši aktivna imunizacija, koja po današnjoj metodi dolazi tek posle nekoliko nedelja. Prilikom vršenja aktivne imunizacije u Novom Sadu, bilo je više slučajeva, da su deca posle prve i druge injekcije neposredno obolela od skarlatine. Sasvim razumljivo, jer za stvaranje antitoksina treba organizam vremena. U akutnoj opasnosti od skarlatine ne otklanjamo opasnost ubrizgavanjem toksina, mnogo je verovatnije, da upravo škodimo time, jer organizam dovodimo u negativnu fazu, te pre oboli od skarlatine nego bez imunizacije toksinom. Kod akutne opasnosti od skarlatine danas važi kao najbolji profilaktikurn serum od rekonvalescenta posle skarlatine. On ima tu prednost pred životinjskim serumom, što ne pravi anafilaksiju i serum-bolesti. Sa SRS unosimo u telo gotove imune materije koje štite od skarlatine 3 4 nedelje. U datom slučaju treba da injiciramo svakom ugroženom članu porodice 5 10 cm3 SRS. Jedina rđava strana toga seruma je to, što se teško može dobaviti. Kada se skarlatina pojavi u kakvom dečjem domu, dečjem odelenju, mnogo nam je stalo do toga da znamo, koja deca nisu momentano osetljiva prema skarlatini jer toj ne moramo injicirati dragoceni SRS. U tom slučaju nam je Dickova proba, izvršena isprobanim toksinom, od velike koristi. Dijagnoza. Novija ispitivanja popunila su praznine u našem znanju kod dijagnoze skarlatine. Koliko je puta bilo odredjeno strogo izolovanje na 6 nedelja bolesniku i njegovoj porodici u slučajevima, gde nije bila skarlatina?! Mnoge kolege kod dijagnoze skarlatine stavljaju se na stanovište: bolje je tuce skarlatina više dijagnostikovati, nego pogrešno pravi jedan slučaj manje uzeti. Iako je to možda opravdano sa opšteg gledišta, ipak se moramo truditi, da ju sa što više sigurnosti dijagnostikujemo. Za praktičnog lečnika nema vrednosti, da traži u krvi Dčhle-ova telešca (Döhle sche Körperchen), jer se ona nalaze i kod drugih bolesti. Ne vredi mnogo ni Rumpel-Leede-ov fenomen. On se sastoji u tom, da kad stegnemo mišicu, posle 10 minuta se pojave u koži podlaktice i ruke petehijalna krvarenja. Nažalost, taj nam pokušaj ne ispada za rukom u sumnjivim slučajevima skarlatine, on je obično samo tamo pozitivan, gde je dijagnoza i bez njega sigurna. U više nego u polovici slučajeva, u početku bolesti viđamo pozitivnu urobiiinogenovu probu, koja se uvek mora praviti sa friškom mokraćom. Lako se da napraviti i preporučuje se u praksi. Vrlo je karakterističan i stalan simptom eozinofilija, koja može da se popne do 25%, pojavljuje se tek trećeg dana kad je crven izbila, te se prema tome ne može upotrebiti kao rani znak bolesti. U početku bolesti je jaka leukocitoza do U poslednim se godinama dijagnostika skarlatine obogatila jednim apsolutno sigurnim znakom Schulz-Charles-tonovim fenomenom. Ubrizga se u kožu (intradermalno) s upitnim egzantemom 0,5 1,0 cm3 šarlahrekonvalescentseruma ili lekovitog životinjskog seruma (Heilserum). Posle sata pobledi crven na tom mestu unaokolo, u veličini dvodinarcataiira. Tim fenomenom možemo sigurno isključiti osipe, koji su slični skarlatinoznima (salvarsan, chinin-egzantem, serum-bolesti), jer oni ne pokazuju Schulz-Charlestonov fenomen. Taj je fenomen prema tome specifična reakcija kod skarlatine i tumači se tako, što se toksin skarlatine u koži in situ neutralizuje sa specifičnim antitoksinom u serumu i zato crven na koži pobledi. Još sigurnija bi bila dijagnoza, kad bismo mogli kao kod difterije pomoću bakteriološkog pregleda sekreta iz guše da konstatujemo virus skarla-

22 tine. Nažalost tehnika bakteriološke dijagnostike kod skarlatine nije još tako daleko, da skarlatinu možemo običnom rutinom konstatovati. Virus njen se ne razlikuje po obliku i kulturi od običnih hemolitičkih streptokoka. Dokaz specifičkog toksina nije metoda zgodna za praksu, jer traži mnogo vremena i posla. Teško je razlikovati skarlatinske streptokoke pomoću aglutinacije, jer je teško dobiti od životinja serum, koji dobro aglutinira. Amerikanski konjski serumi utiču antitoksički, ali ne aglutinuju u isti mah skarlatinske streptokoke. Osim toga skarlatinski streptokoki se moraju kultivirati s naročito finom tehnikom da difuzno rastu, jer se samo tako može aglutinacija difuzno raspoznati. Dickova reakcija je u prvim danima bolesti slabo pozitivna. Ako bolesnik u prvoj nedelji reaguje pozitivno, a u rekonvalescenciji i docnije negativno na Dickovu probu, radi se o skarlatini, jer u početku nema u krvi antitoksina, a docnije ih ima, zato je Dickova proba negativna. Terapija. Naše nepoznavanje skarlatine dosad, najbolje se ogledalo u terapiji. Lutalo se između polipragmazije i rezignacije, terapija je bila za bolesnika često gora od same bolesti. Nije to davno bilo, kada su se dva lečnika u danom slučaju dijametralno razlikovala u lečenju. Jedan je grejao bolesnika, zatvarao prozore i vrata, da bi ga sačuvao i od najmanje promaje s namerom, da u paklenoj vrućini izazove kod bolesnika znojenje i sa znojem da odstrani zamišljeni otrov iz njega. Drugi je lečnik gonio bolesnika napolje u sred zime, polivao ga ledenom vodom. Jedva ima medikamenta za koji se nije oduševio po gdekoji lečnik i proglasio ga za specifikum kod skarlatine. Nagađalo se, da je skarlatina spirohetoza, kao dokaz tome uzimali su da je WaR često pozitivna, stoga je Klemperer preporučio salvarsan za lečenje. Ziilzer drži, da je uzročnik protozoon, nalazi da je u inkubaciji isto tako otečena jetra i slezena kao kod malarije i hoće da u njima nagomilane protozoone uništi injekcijom velikih doza kinina. Otkako je god. pronađen serum protiv difterije, najviše se težilo za tim, da se seroterapeutski utiče na skarlatinu. Već je godine pronašao Moser serum protiv skarlatine, koji je dobio imunizujući konje protiv streptokoka. Dobri rezultati koje je imao u početku, svedoče, da je Moser bez svake sumnje imao u rukama skarlatinske streptokoke. Ali onda još nije bilo metode, da se ti streptokoki mogu sigurno izolovati, zato je Moser pravio polivalentni serum. Zna se, da je serum prestao biti dobar, čim je uginuo prvi konj, koji je bio imunizovan slučajno pronađenom kulturom skarlatinskih streptokoka. Moser nije znao, kako da ispita valjanost i jačinu seruma pre nego što će ga pustiti u promet, te su u promet ušli serumi bez ikakvog delovanja. Rđava strana Moserovog seruma bila je i ta, što se morao davati u vrlo velikim količinama, po cm3. Uspeh od toga seruma često je izostao, ali vrlo neprijatna, teška serum-bolest uvek je sledovala. Usled svega toga Moserov serum i ostali polivalentni streptokokni serumi su u terapiji skarlatine bili od najvećeg dela lečnika sasvim napušteni. Dick i Dochez su popravili pogreške Moserovog seruma. Oni imunizuju konje sa toksinom skarlatinskih streptokoka. Dick imunizuje konje na način, kako dobivamo serum protiv difterije. D o c h e z na sasvim originalan način, stavi konju ispod kože jedan agar-depô i u taj agar kalami streptokoke. Na taj način ne uđe najedared u krvotok konja suviše mnogo streptokoka da prouzrokuju letalnu septikemiju, nego toksini streptokoka lagano difundiraju u okolna tkiva i imunizuju životinju. Pomoću Schulz-Charlestonovog fenomena, Dick i Dochez određuju sadržinu antitoksina, naime, ako je serum specifičan i dovoljno jak, on mora kad ga uštrcamo u crvenu kožu skarlatine učiniti, da koža na tom mestu pobledi. Serum koji ima skarlatinski antitoksin, mora da potire Dickovu reakciju kod osetljivog čoveka, in vitro mora da neutrališe toksin. Takav neutralisai! toksin ne srne praviti

23 439 Dickovu reakciju. Pomoću tili metoda može se odrediti ne samo kvalitativna nego i kvantitativna sadržina toksina u serumu, a to je glavni uslov svake serumove reakcije. Za te probe se mora upotrebiti ljudski materijal, što je rđava strana metode, bolje bi bilo da se životinje mogu upotrebiti, kao kod određivanja antitoksina difterije. Laboratorijske životinje za probu, međutim, nisu osetljive naspram skarlatinskog toksina. I u praksi se pokazao skarlatinski serum vrlo dobro i to naročito u toksičkim, slučajevima. Toksički simptomi: cijanoza, pomućen senzorijum, mekan, vrlo frekventan puls, visoka temperatura na blagovremenu injekciju seruma iščezavaju za 24 sata, a sa njima zajedno i egzantem. Taj eklatantni uspeh postizava se, ako se serum dade prvih dana bolesti. Ubrizgava se cm3 seruma u mišice. Zbog opasnosti anafilaktičkog šoka ne preporučuje se ubrizgavanje u vene. S obzirom na veliku količinu konjskog seruma moramo oprezno ispitati, da li je pacijenat. prethodno dobivao serum. Ako je dobivao, onda moramo 1 cm3 prethodno uštrcati, da desenzibilizujemo pacijenta i tek posle 2 sata damo intramuskularno celu potrebnu količinu seruma. Serum utiče na toksične simptome a ne na već razvijene septične komplikacije, kao što su zapalenje uha, nekrotične angine, limfadenitis. Kod dovoljno ubrizgane količine seruma i te se komplikacije rede pojavljuju. Mi ovdje upotrebljavamo nemački serum od Behringa u ampulama od 25 cm3. Ja sam video delovanje amerikanskog seruma u više slučajeva i usporedio sa delovanjem nemačkog seruma. Po mom mišljenju nemački serum nema tako siguran uspeh kao amerikanski. Osim toga on u vrlo često slučajeva pravi vrlo neugodnu serumovu bolest. S obzirom na sve to nikako nema smisla davati serum kod svakog slučaja skarlatine. Kod lakšeg slučaja, koji se po našem iskustvu i bez seruma može izlečiti, davati serum znači pucati na vrapce topovima. Serum treba davati samo kod teških toksičkih slučajeva, kod kojih dobro deluje, pa ako se posle i pojavi serumova bolest, ona i ne dolazi u obzir spram prve velike opasnosti toksičke skarlatine. Osim Dickovog i Dochezovog antitoksičkog seruma upotrebljavamo još kao specifično sredstvo protiv skarlatine i skarlatinski rekonvalescentni serum. Pošto prekužena skarlatina ostavlja doživotni imunitet, pretpostavljalo se, da to dolazi od perzistencije specifičnih imunih materija u serumu rekonvalescenta. To je i praksa potvrdila, dokazalo se da SRS pomaže u teškim toksičkim slučajevima. Mora se od njega mnogo više uzeti, po cm3, najbolje je dati intramuskularno, jer je od intravenoznih injekcija bilo iznenadnih smrtnih slučajeva. Pošto on utiče samo na toksičku komponentu, ne sprečava razvijanje septičkih komplikacija od streptokoka. S. R. S. nam treba i kod profilakse i dijagnoze skarlatine (Schulz-Charlestonov fenomen), zašto je potrebno, da ukratko kažem tehniku dobivanja R. S. Od rekonvalescenta, koji nema tbc. ni lues, u 6 nedelja rekonvalescencije uzme se cm3 krvi. Krv se uzme u jutru pre nego što je pacijenat jeo, jer posle jela ima u krvi hilusa. Krv se metne u ledenjak 24 sata, zatim se centrifugira, da se bolje ocedi surutka. Bolje je ne mešati serume od različitih pacijenata, nego svakim za sebe praviti Schulz-Charlestonov fenomen, jer ima rekonvalescenata, koji rđavo prave imune materije. Od oceđenog serum a se uzme proba na krvni agar, da se ispita sterilnost, serumu se doda jedna desetina od 0,4% otopine karbolne kiseline, da se ne ukvari. U privatnoj praksi ne će biti svaki lečnik u mogućnost, da tako pravi SRS. Mesto čistog SRS može se upotrebiti i citratna krv. Na 100 cm3 RS. se uzme 10 cm3 otopine natr. citricum (5%) i to uštrcamo intramuskularno. Rekonvalescentni serum je za dijagnozu, profilaksu i terapiju skarlatine tako važno sredstvo, da ga treba stalno u pripremnosti da drži svako bolje vođeno zarazno odelenje bolnice.

24 4 4 0 Zaključci. Da u kratko ponovim. Na pitanje, koliko smo napredovali u pitanju skarlatine danas možemo ovo da odgovorimo: Pomoću Dickove reakcije možemo poznati osobe, koje su osetljive naspram skarlatine, da ih možemo bolje čuvati od zaraze, da ih možemo profilaktički aktivno i pasivno imunizovati. Kod akutne opasnosti vršimo pasivnu imunizaciju ubrizgavanjem 5 10 cm3 SRS. Rđava strana aktivne imunizacije je, što moramo 5 puta injicirati. S obzirom na to da mala deca ispod 5 godina pokazuju u 70 80% pozitivnu Dickovu probu, kod kalamlenja male dece u masama može se izostaviti prethodna Dickova proba. Dijagnostika skarlatine se obogatila jednim sigurnim simptomom Schulz-Charlestonovim fenomenom. Najveća je dobit, što sad imamo lekoviti antitoksički serum protiv skarlatine. Serum ne treba da dajemo u svima slučajevima kao kod difterije što se daje, nego ga ubrizgavamo intramuskularno samo u toksičkim slučajevima, jer velike količine (25 50 cm3) konjskog seruma prouzrokuju često tešku serumovu bolest. Résum é. Dr. Gjura Jovanović, Novi Sad: Neuere Forschungen über Scharlach. Der Autor gibt eine Übersicht über Theorie und Praxis der Dick-Reaktion und aktiver Immunisierung mit Scharlachstreptokokkentoxin. Vom praktisch-pädiatrischen Standpunkte muss gegen die heutige Methode der aktiven Immunisierung hervorgehoben werden, dass bei Kindern 5 6-malige Injektionen ziemlich schwierig durchzuführen sind. Nur während einer gefährlichen Epidemie sind die Mütter bereit dieses Opfer zu bringen. Die Massenimpfungen von einem bestimmten Institut ausgeführt, sind aus technischen und vorläufig auch aus wissenschaftlichen Gründen besser, sind aber während der Epidemie wegen der Infektionsverschleppung nicht erlaubt. Die Immunisierung der Bevölkerung in der Epidemiezeit soll von vielen Ärzten, dezentralisiert durchgeführt werden, schon wegen der Ungefährlichkeit der Methode. Die praktischen Ärzte sollen bei kleinen Kindern unter 5 Jahren keine Dick- Reaktionen machen, denn jeder Arzt verfügt nicht über die genaue Technik der intrakutanen Impfung; mit schlechter Technik gewonnene Statistik ist überflüssig, denn es ist schon mehrseits bewiesen, dass diese Kinder in 70 80% Dick-positiv sind. Auf diese Weise werden 1 2 Injektionen erspart, die kleinen Kinder können gleich aktiv immunisiert werden. Bei akuter Gefahr der Infektion z. B. im Hause des Scharlachkranken, haben wir keine Zeit für die aktive Immunisierung, da die Immunstoffe sich erst nach 2 3 Wochen ausbilden (erhöhte Gefahr während der negativen Phase?). In diesen Fällen schützt das Scharlachrekonvaleszentenserum in Mengen von 10 cm3. Die Anwendung des antitoxischen Scharlachserums darf nicht per analogiam dem Diphtherieserum in jedem Scharlachfalle geschehen, denn die grossen Serummengen, cm3 Scharlachserum (Behring-Werke), verursachen in einem Drittel der geimpften Fälle die bekannte unangenehme Serumkrankheit. Das Scharlachserum ist nur in schweren toxischen Fällen indiciert.

25 Povijest medicine Hrvatske i Slavonije od Dr. Lujo Thaller, Zagreb. Predgovor. Žao mi je, da sam prinužden napisati predgovor ovako, kako ga pišem. Gledajući naše prilike uvjerio sam se, da se svi radenici na polju naše jugoslavenske kulture dijele u one, koji plagiraju i u one, koji te plagijate otkrivaju. Kako ovdje ne otkrivam ničije plagijate nesumljivo je, da je veoma vjerojatno, da spadam u onu drugu grupu. Mene to nipošto ne smeta i držim, da će ta sama moja izjava pokvariti veselje takovom obretniku. Uostalom, ako koga spopadne čežnja takovoga otkrivanja, neka se samo na mene obrati. Mislim, da ću mu autentični je podatke o tome moći dati, nego li ih je on sam u stanju naći._ Lično sam se trudio, da nadjem, da li je tkogod već napisao historiju naše medicine i napose ovoga doba, što ga obradjujem i nijesam je našao. Jednako mi niti desetak naših prvoklasnih historika nije moglo takova što navesti, a niti pedeset liječnika. Ako egzistira bit će da je napisana prije 1770.! Jasno je, da nijesam Marije Terezi je niti Jennera ja otkrio i trudio sam se, da na koncu svoje radnje istaknem literaturu, koju sam upotrebio i iz koje sam crpao svoje navode. Ne držim da je predmet, koji obradjujem tolike važnosti, te bi me smetale tvrdnje ovoga ili onoga gospodina, da sam upotrebio i ovu ili onu nespomenutu radnju, premda je nijesam upotrebio. Ne navodim literature zato, da se obranim od eventualnih napadaja plagijata, već jedino zato, da pomognem onima, koji će se možda jednom htjeti pozabaviti istim predmetom. I ako mislim, da sam iznio koji stotinjak još nepubliciranih data u ovoj radnji, ipak ih ne ističem napose kao svoje, jer znadem, koliko je svejedno, da li sam otkrio ja, prvi, da je na primjer La langue jednom liječio jednu Židovku ili je to otkrio g. x ili y. Za pedeset će se godina, a sjegurno za sto jedva znati, tko je x, tko y, a tko ja. Jednako mi je dobro poznato, kao i gornje i to, da nijesam sve, što bih mogao, da sam imao više vremena, veće iskustvo i 't. d. sabrati, sabrao. 1 drugima treba da ostane posla. Možda će mnoga činjenica, što je navodim biti netačna: što krivnjom mojih izvora, a što možda mojom krivnjom. Možda sam koji broj krivo ispisao, možda krivo razumio kojega autora: rado ću svaku benevolentnu kritiku s te strane primiti do znanja. Koliko li sam sâm činjenica netačno navedenih našao kod historičara od zanata, koje Ću jedva kada dostići u tačnosti i kritici. Svi griješimo. Što se tiče dvije stvari mislim, da moram naročito da se ogradim od eventualnih kritika. Ne iznosim svoje nazore o općim prilikama u Hrvatskoj u ono doba na osnovu domišljanja, nego na osnovu dokumenata. Ako se ta moja slika u mnogočemu ne poklapa sa slikom, koju nam često pjesnici dadoše, nije moja krivnja. Da ne gledam u plemstvu ovih krajeva narod, nego da ga gledam u onima, što su radili, krv svoju lijevali i muku mučili, priznajem i držim, da obrazlažem tako, da će svakome biti vidljivo zašto tako vidim. Da, unatoč toga gledam u taj narod ljubavlju, ne tajim. Moje je gledište subjektivno često, ali ja se ne žacam to priznati, jer je moja subjektivnost uvjetovana ljubavlju prema narodu u kojemu živim i prema sredini, u kojoj radim. U koliko su ti moji nazori ovim ili onim autorom uplivani, to zbilja nijesam smatrao nužnim iznositi, a sumnjam, da bih mogao da svakoga konstatiram. Prije nego dalje podjem, treba da se zahvalim svima, koji su me pomogli u mome mučnome radu. Ponaprije ide moja duboka hvala ravnatelju 441

26 442 sveučilišne knjižnice dr. F a n c ev, koji nije žalio ni truda ni muke, da me zborom i tvorom pomogne, a jednako me i činovnici knjižnice pomogoše, da im se svima ne mogu dosta da zahvalim. Dužnost mi je zahvaliti se direktoru arhiva g. Laszowskome za pomoć i mnoge savjete, a jednako i prof. dr. Ivšiću, koji me pomogao u biblioteci jugoslavenske akademije. Toplo se na savjetima zahvaljujem nestoru hrvatske historije prof. Klaiću, pa onda ministru Šurmi nu, prof. I l e š ić u, prof. Ši šiću, direktoru Szabu, prof. H orvat u, dr. Radoševiću, dr. Krbeku, g. asistentu veterine Brozoviću, dr. Šaleku, fiziku dr. Frajtu, župniku dr. Rittigu, a napokon i pokojnome prof. dr. Vodniku, koji me svi savjetom, uputama i upozoravanjima pomogoše. Za navode literature htio bih da spomenem, da citiranje jedne knjige po meni ne znači, da sam je proučio od korica do korica. Ja je lojalno spominjem kao upotrebijenu, ja sam je imao u ruci i iz nje upotrebio ovo ili ono. Druga sam djela opet detaljnije upotrebio, ako netko baš hoće i prepričao: Suddhofovu knjigu o historiji medicine. Mislim, da nitko od mene ne će tražiti, da za to da uzmognem citirati egzistenciju Morgagni ja prostudiram cijele njegove folijante. Priznajem, da sam ovo ili ono citirao iz druge ruke, no onda sam tu drugu ruku sam u popisu upotrebljene literature naveo. Literaturu što je nijesam upotrebio razdijelio bih u tri dijela, jedan dio nijesam mogao zbog preogromnosti posla pregledati, dok drugi dio uopće nijesam mogao da dobijem u ruke, jer je nema u Zagrebu, a za treći nijesam doznao. Ako mi bude dano, ja ću se truditi, da to prigodom obradbe cijele historije naše medicine upotrebim, a ako mi ne -bude dano, možda će se jednom naći drugi tko, da pour l honneur du drapeau taj posao poboljšan ponovi. Velik je dio literature, koji obradjuje dijelove i dijeliće našega predmeta, rastresen po našim časopisima i to ne stručnim časopisima, već bog te pitaj gdje li ga sve imade. Dobrotom pojedinaca dobio sam izreske takovih publikacija u ruke, medjutim znadem, da je to tek sasvim neznatan dio onoga, što nijesam dobio u ruke. U debelim svescima Pozora i Obzora, Vijenca i Jugoslavenske Njive, Novosti i Jutarnjega lista, ali još češće po najraznoličnijim revijama i dnevnicima provincijalnima nalaze se crtice, opaske, prepisi, za nas važnih.stvari. Ja nijesam te sve listove pregledao i bit ću zahvalan, ako me tko na takovu stvarcu upozori, a možda ću jednom i sam naći vremena, da se dam u lov za tim noticama. Zasada lojalno kažem, da te literature nijesam nego tek veoma slabo upotrebio. I. Uvod. 1. Zadaća povijesti medicine uopće i naša specijalna zadaća Povijest je medicine dio opće kulturne historije, kaošto je medicina sama tek dio opće ljudske kulture. Kulturna je historija tek dio opće historije. Ja se zato ne mogu složiti s onim autorima, koji pokušavaju stvoriti historije pojedinih dijelova kulture ljudske neovisne o drugim područjima kulture. Studij me političke historije, kako smo je učili u srednjim školama, studij me historije filozofije, kako sam je kasnije na filozofiji studirao, uvjerio, da je način gledanja onih historičara, koji kušaju iskonstruirati historiju filozofije, historiju literature i t. d. tako, kao da se jedna etapa filozofije razvija jedino uvjetovana etapom filozofije, što je bila pred njome, etapom literature, etapom politike, što je bila pred njome, sasvim promašen. Cio je ljudski život cjelina, a jednako je cijela ljudska kultura jedna cjelina, iz koje se ne dadu odvojiti pojedini dijelovi tako oštro, da med sobom više ne bi imali nikakovih veza. Na stanje filozofije u jednome momentu djelovalo je vrlo mnogo momenta: rasa onih koji su filozofirali i njihovo stanje zdravlja, njihov način života i način prehrane, kako je već Nietzsche u Ecce homo rekao. Na stanje filozofije djelovali su i ekonomski momenti i mnogo, mnogo

27 443 drugih stvari. Način pisanja historije filozofije bez obzira na te momente zapravo većinom i nije pisanje historije, već pisanje biografije i nazora pojedinih autora i grupa autora. I ako je taj način pisanja povijesti pojedinih dijelova kulture čovjeka imao svojih teoretičara, koji su propovijedali, da povijest filozofije treba shvatiti kroz povijest filozofije, povijest literature kroz povijest literature, meni se čini, da nas on nije naučio ničemu već stvaranju lažnih fikcija. Način je taj posljedica traženja uzroka i to jednoga uzroka za svaku pojavu. Mislim, da ne trebam mnogo razlagati, da svaka stvar imade jedan uzrok samo u cjelokupnome stanju svemira u sekundi pred njome ili da imade bezbroj dionih uzroka, bezbroj uvjeta. To što vrijedi, kako držim, u svima dijelovima kulturne historije, vrijedi i u historiji medicine: ona imade da prikaže po mogućnosti sve uvjete jednoga medicinski važnog dogodjaja. Ne držim stanje u kojemu se nalazi medicinska historija gotovo cijele Evrope sretnim. Većina medicinskih historičara tek prepričavaju životopise i nazore medicinskih autora i grupa medicinskih autora. Ja držim, da medicinu ne čine samo medicinski autori i da je medicina skup svega, što ljudi rade da se obrane od bolesti. Zadaća bi historije medicine imala biti, da sva ta nastojanja registrira i njihove uvjete prouči. Korist od toga posla mora da bude i može da bude velika. Prvo, u svima tima nastojanjima imade mnogo blaga još i danas upotrebiva u aktualnoj medicini. U tim nastojanjima možemo mnogo rada s negativnim rezultatom naći i samim registriranjem nepotreban nov posao spriječiti. Taj nam posao mora dati još i više. Konstatirajući uvjete ovakovoga ili onakovoga načina obrane od ove ili one bolesti, čini nas objektivnijima u prosudjivanju našega načina obrane od bolesti i daje nam mogućnost, da se vi nemo na manje autističan način rada. Taj način gledanja potreban bi bio i općoj historiji. Zanemarivanje medicinskih pojava u njoj, zanemarivanje studija pojedinih bolesti ne služi joj na čast. Koliko li su epidemije djelovale na razvoj općih prilika! Burkhardt spominje značenje kuge na lom klasične kulture. Fuchs spominje značenje sifilide na završetak renesanse i stvaranje protureformacije. Nažalost malo se tko brinuo za značenje lepre na formiranje svega srednjega vijeka i t. d. Ja ću kušati da ovdje prikažem medicinske prilike u Hrvatskoj u ovoj eri, koliko mogu u vezi sa cijelim ostalim narodnim životom. Ja ću kušati da te medicinske prilike prikažem u vezi s prilikama u ostaloj Evropi. Znadem, da će mi to biti tek u malenoj mjeri moguće, no držim, da je bolje i to nego zanemarivati i dalje naš život. Da uzmognem kako tako ispuniti tu zadaću, nužno je da se ograničim. Vremenski sam se ograničio na dobu od do značila je u našemu narodnome životu gotovo potpuni srednji vijek. 0 toj se činjenici ne smijemo varati u Zagrebu barem život je moderan, to jest on je sličan životu u svakome drugome evropskome mjestu njegove veličine. Interes je Zagrepčana jednak interesu drugih gradjana u Evropi. Vanjski mu je izgled jednak i t. d. Jednako kao što je to u općem našem kulturnome životu prelaz iz srednjega vijeka u novi vijek, prelaz je to i u medicinskome životu. Ja ne ću da to dokazujem odmah na početku, već prepuštam svakome, da si o tome stvori sam sud na osnovu onoga, što iznosim. Erom prije bavit ću se u toliko, u koliko je nužno za shvatanje dogodjaja naše ere. Onim, što se iza dogadjalo medicinski kod nas i drugdje u glavnome se ne ću baviti, i tek tu i tamo, gdje je baš neophodno nužno, spomenut ću štagod i iz kasnijih godina. Teritorijalno ću se takodjer ograničiti, koliko mi to bude moguće. Ja ću promatrati samo dogodjaje na teritoriju Hrvatske i Slavonije. U glavnome je kroz cijelo to doba jedino tu egzistirao jači autonomni narodni život, gdje se radilo i na medicinskom području. Na početku te ere egzistira doduše

28 4 4 4 još i slobodni Dubrovnik i ondje imade medicinskog života, no već se Dubrovniku vidi staračka iznemoglost. Kasnijih godina digla se već i nezavisna Srbija, dok za vrijeme cijele te ere živi i nezavisna Crna Gora. Medicinski je život Srbije a u daleko većoj mjeri Crne Gore sasvim mlad. Na samome teritoriju Hrvatske i Slavonije manje ću se osvrtati na krajiške prilike i na specifično Riječke prilike, no koliko nam bude nužno i njih ćemo uzimati u obzir. Na ostale teritorije našega naroda, a i na ostalu Evropu osvrtat ćemo se toliko, koliko nam to za našu specijalnu zadaću bude potrebno. 2. Utjecaj geografskih prilika na razvoj kulturnih prilika Hrvatske. Hrvatska i Slavonija nalaze se na geografskome raskršću. Veći dio Hrvatske i cijela Slavonija u porječju su Drave i Save. Obje su ove rijeke vodići sa zapada na istok, ali jednako i puta sa istoka na zapad. Obje one utječu u Dunav, koji je glavni put izmedju srednje-evropskoga zapada i bliskoga istoka. Svaki osvajač sa istoka kretao je bilo neposredno uz Dunav bilo u njegovoj blizini na zapad. Svaki je osvajač sa zapada kretao na bliski istok uz Dunav ili barem u njegovoj blizini. Manji se dio Hrvatske priljubio uz sjeverni Jadran, od kojega je ostala Hrvatska odijeljena visokim gorjem. Sama pak obala bila je odijeljena sistemom otoka od otvorenoga mora, koje je puklo tamo sve do plodne i kulturne već onda Italije. Iz Italije ipak vodi najbliži put u plodnu ravnicu oko Dunava preko Hrvatske i Slavonije. Svaki osvajač pak koji je sa sjevera želio da se približi Jadranskome moru ili da čak podje u Italiju, morao je opet preko toga teritorija. Istim putevima, kojima je osvajač polazio mačem u ruci, drugda je polazio trgovac svojom robom i zanatlija svojim poslom. Tim putevima širile su se bolesti, tim putevima napredovale su ideje. Jednako je tim putevima polazio kao svaki drugi obrtnik liječnik i nadriliječnik, kao što se njima služila kuga i sifilis. Mnijenje, da je rasno ikada na tome teritoriju, van u predhistorijsko vrijeme, moglo živjeti pučanstvo sasvim homogeno, držim, da se nitko nije usudio nikada reći. U eri, koja nas zanima već je tu rasno vrlo nehomogena mješavina. U pučanstvu imade i krvi žute rase i krvi semitske (arapske a imade već i nešto malo Židova), a i rase bijele promiješane su ovdje u sasvim nehomogenu mješavinu. Kako nam rasni problem ovih krajeva niti danas nije potpuno obradjen, kako bi još teže bilo tačnije podatke za ona vremena naći, prelazim preko toga i u kratko ću nacijonalni sastav ovdašnje Hrvatske kušati da prikazem. Koliko se iz onovremenih spisa može da utvrdi, naročito pazeći na prezimena, niti nacijonalno nije bila u tome smislu homogena, da bi broj onih koji su i porijetlom do u treću generaciju jedne nacije tako prevalirao, te bi ostali iščezavali. Medju širokim slpjevima naroda slavenski je živalj apsolutno i silno prevalirao. Narod bio je što hrvatskoga što srpskoga plemena. Medjutim bilo je ne samo cijelih inojezičnih sela, inojezičnih familija, već je i medju Srbima i Hrvatima, bilo veoma mnogo asimiliranih pojedinaca i familija. Prema vrelima, koja sam imao u ruci, bilo je arnautskih sela, bilo je njemačkih i madžarskih sela osobito po Slavoniji. Bilo je tu i po selima nešto malo Grka a više Cigana, znalo se naći i odvjetaka Turaka, a možda i Arapa i Perzijanaca. U primorju bilo je familija talijanskoga porijetla a bilo ih je i francuskog porijetla. Koliko bih mogao procijeniti taj broj iznosio je na selima možda 4 5% svega pučanstva. Po gradovima strani je elemenat bio mnogo jači, a čut ćemo zašto. Bilo je gradova, gdje je domaći elemenat jedva dosizao 20%. Političko-geografski Hrvatska bila je u uskome savezu s Ugarskom i u realnoj uniji s Austrijom. Položaj Hrvatske izmedju Alfčlda i mora morao je da dovede do konflikta ili do uskoga kontakta s onim tko je u Alföldu.

29 445 Madžari, koji su došli sa sjevera preko Karpata nijesu zavrnuli Dunavom na istok, već su kušali ravno na more. U tim borbama Hrvati, koji su stajali u borbi s nadiranjem iz Italije na sjever, našli su neki modus vivendi s Madžarima. Kako je taj modus vivendi postavio Madžara za kralja obiju zemalja, Hrvatska je neopazice došla u podredjen položaj. Za nas je to imalo tragičnu posljedicu, da se nikada na teritoriju Hrvatske nije razvila potpuna univerza. Univerze značile su u srednjem vijeku žarišta kulture i nauke, odgajališta učenoga gradjanstva. Vladari su svuda radili oko toga, da ili stvore i stvorene podupru, pa su to činili i madžarski vladari u Ugarskoj, medjutim u Hrvatskoj nijedne univerze ne otvoriše i nijedne ne poduprješe. Četiri ih je imala Ugarska no nijedne Hrvatska, i da je samo to bila posljedica unije ugarsko-hrvatske, bila bi ona loša za naš narod. I ako su madžarske univerze imale u sklopu Evrope maleno značenje, i ako se ni jedna nije mogla podičiti značenjem recimo Montpelliera ili Pariza, Salerna ili Padove, ipak je njihovo značenje za kulturu Madžara ogromno, a za medicinu njihovu presudno. Osim te činjenice savez je s Madžarskom ukinuo u zametku svaki pokušaj stvaranja nekog hrvatskoga kulturnoga centruma, jer madžarski kraljevi nijesu imali mnogo smisla, da se trude oko stvaranja takovoga centra u posestrimim kraljevinama. Posljedica je toga i opet bila, da se nije razvijala ovdje samostalna nauka ili umjetnost ili obrt u naročito jakome smislu. Kolikogod je taj savez rdjavo djelovao na Hrvatsku, ipak je razvoj njezin tekao paralelno s razvojem ostale Evrope i kulturni je nivo sredovječne Hrvatske sigurno bio jednak kulturnome nivou ostale Evrope. Medjutim konac je srednjega vijeka i početak novoga vijeka postao za razvoj naše zemlje koban. Presudan je dogodjaj bio invazija Turaka. 3. Značenje dolaska Turaka i saveza s Habsburgovcima. Dok je na Istoku živjelo i životarilo vizantijsko carstvo, sigurno je moćan kulturni utjecaj njegov dopirao i do Hrvatske, sigurno je da je taj utjecaj plodno djelovao sve do u kasni srednji vijek. Medjutim došao je dan, da se i to nekoć moćno carstvo sruši. Pod bijesnim navalama mladoga naroda iz srca Azije popadaše sve kršćanske kraljevine i carevine bliskoga istoka. Padom Carigrada zadnja je smetnja nestala, koja je mogla priječiti osvajače, da se bace na srce Evrope. U isti čas, kada se Španija riješila Arapa, kada je Kolumbo pošao da zapadu otkrije novi svijet, kada je Njemačku zahvatio val reformacije a Italiju val renesanse, naš se narod našao na udaru bjesnome osvajaču. Nesreća još htjede te u odlučnoj bici izmedju ugarske i turske vojske na Mohačkom polju zaglavi posljedni odvjetak dinastije te nastupi potreba traženja nove dinastije. U tim prilikama nije se moglo ni misliti na stvaranje kulturnih vrijednosti i nije čudo, da se jedva uspjelo spasiti ono, što je kulturnih vrijednosti bilo. U tim su borbama dobre četiri petine Hrvatske pale pod Turke i da nesreća bude još veća, granica nije postala diobena neka linija med dva carstva, nego krvavo razbojište vječne borbe. Malo si je ljudi svijesno činjenice, da se granica Hrvatske nalazila na istoku mnogo godina kraj Velike Gorice i da je selo Vukovina blizu Mraclina bilo u rukama Turaka... Strašna situacija zemlje nagnala je plemstvo na ideju, da potraži novoga vladara u osobi moćnoga austrijskoga nadvojvode i cara njemačkoga Ferdinanda. Ne spada na naš predmet istraživati kako se to zbilo i koji su motivi koga kod toga vodili. Nesumnjivo je, da briga, što su je ti vladari posvetili ovim krajevima, nije mnogo veća bila od brige, što bi je tim krajevima morali posvetiti da im nijesu bili vladari, iz jednostavnog razloga, jer su se morali trsiti, da svoga neprijatelja Turke potuku bilo gdje a svakako radije na tudjem teritoriju nego li na svojemu. Ne mogu da se otmem dojmu, da je za njih taj teritorij bio samo neki etat tampon i da je njihova briga bila i do kraja ostala Njemačka. Zemlja je kroz to došla u veoma čudan položaj. Vladar daleko bez prave brige za nju,

30 446 neprijatelj do nje i vječni ratovi u njoj. Nikakovo čudo nije, da se uslijed potrebe morala razviti domaća dinastija, koja je trebala da postane suveren zemlje. Zrinjski i Frankopani nužno su morali da postanu vladari ove zemljè i bili bi to postali, da su spoznali, da to od njih historija zemlje bez vladara traži. Jer to nijesu shvatili i jer su to Habsburgovci shvatili, morali su ih ukloniti. Za Hrvatsku bilo je to uklonjenje Zrinjskog i Frankopana najteži udarac. Kasnije ćemo se još na to vratiti. Za sada držim da mi je spomenuti, da je kroz to zemlja na mnogo godina izgubila zametak svoga kulturnog centruma i da je ostala rastepena. Uklanjanjem nacijonalnog pretendenta na prijestolje kraljevine nestala je familija, koja bi mislila na razvoj svoje zemlje. Oslobodjenje od Turaka, koje je uslijedilo malo vremena iza tragedije tih dviju familija, oslobodilo je doduše zemlju donekle straha od Turaka, ali što je dvije stotine godina fronte povučene kroz zemlju uništilo trebalo je dvije stotine godina i opet zidati. Rat nije samo uništio dvorce plemića i kuće gradske, već je poharao polja i njive, sela i ceste, on je doveo sa sobom vjerne svoje družice kugu i glad, siromaštvo i neimaštinu, demoralizaciju i hajduštvo. Vidjesmo, što je rat u stanju u četiri cigle godine iz čovjeka da učini, a onda je trajao dvije stotine godina. Oslobodjena zemlja bila je veliko garište i jedva da se u Slavoniji nalazilo deset tisuća ljudi, a jedva stotinjak familija od prije dolaska Turaka. Turke je strateški put vodio na Beč uz Dunav. Doline Save i Drave za njih su bili' sporedni putevi i u tome je razlog, da je nešto Hrvatske ostalo slobodno. Na taj se teritorij bilo spasilo pred Turcima sve, što se spasiti moglo u početku njihove najezde. Kasnije se ovamo spašavali svi, koji su to smatrali potrebnim. Kad se domovina oslobodila od Turaka, u praznu je Slavoniju pošlo malo ljudi odavle, već je onamo poslano ljudi tudje narodnosti sa sjevera i zapada, a priličan je broj nagrnuo iz kršćanskih krajeva Turske bjegunaca i to naročito, iza kako se njemački car morao povući do granice Slavonije. Da je zemlja kroz sve to burno vrijeme slabo napredovala u kulturi nije čudo: Turci dodjoše početkom novoga vijeka. Na teritorije pak odakle su dolazile izbjeglice dodjoše još u srednjem vijeku. II. Uredjaj Hrvatske i njezine kulturne prilike. 1. Uredjenje zemlje Hrvatska je bila feudalna kraljevina. Vladar u to vrijeme Marija Terezija vladala je daleko negdje u Beču, kamo je trebalo konjem barem nekoliko dana, a gdjekada i tjedana. Neposredni je upliv vladara bio malen, već radi njegove udaljenosti. Prava vladara nijesu bila nekim temeljnim zakonom ustavom fiksirana. Najmanje je fiksirana bila kompetencija vladara u pitanjima, koja bi na novo uskrsnula. Hrvatska se dijelila u dva oštro ograničena upravna područja: u Vojnu krajinu i u civilnu Hrvatsku. Vojna je krajina nastala jednim dijelom iz nužde, dok je drugim dijelom uredjena veoma promišljeno i s odredjenim svrhama. Prva je zadaća vojničkoga uredje.nja pograničnih krajeva prema Turskoj bila obrana države. Druga je svrha Vojne krajine bila obrana države od epidemija, a naročito od kuge, koja je iz Turske neprestano upadala u zemlju, a konačno je treća svrha najmanje spominjana, a sjegurno veoma važna bila onemogućavanje sporazumjevanja političara ovih krajeva s Turcima. Kako sam već u uvodu spomenuo o Vojnoj krajini ne ću mnogo govoriti i specijalno me interesira ovdje problem civilne Hrvatske, koja se i opet dijelila u to vrijeme na dva dijela, koji nijesu doduše suviše striktno razdijeljeni, no opet nijesu sasvim homogeni. Naš se teritorij dijelio na Hrvatsku i Slavoniju. Ono što je ztemlju najjače dijelilo bila je činjenica, da su se prilike Hrvatske razvijale u kontinuitetu s prilikama prije Turaka, dok je Slavonija mogli bi reći novo naseljena, a svakako novo raspoklanjana iza odlaska Turaka. Posebni je teritorij u to vrijeme

31 već sačinjavalo kr. ugarsko primorje: Rijeka s Bakrom, Kraljevicom, Vinodolom i dijelom Gorskoga Kotara. Dok je uprava u Vojnoj krajini vojnička, a u Primorju jednako uredjena, u Hrvatskoj do tog vremena jedva da imade nešto, što bi smjeli zvati hrvatskom upravom. Upravu imadu tek sada nešto bolje uredjene županije. Imali smo ih u to vrijeme šest: varaždinsku, zagrebačku, križevačku, požešku, virovitičku i srijemsku. Tek je kasnije osnovana severinska županija. Slobodni gradovi imali su dakako svoju upravu. Gradovi su bili: Varaždin, Zagreb, Koprivnica, Križevci, Požega, Osijek. Krajina se dijelila na pukovnije, a imala je i svoje komunalitete. Naši historičari premalo ističu, da je Hrvatska bila sve do potpuno feudalna zemlja. Kako su se feudalni odnosi razvili teško je reći, pa i stručnjaci toga područja ne mogu precizno da utvrde način, kako se iz slobodnoga seljaka razvio kmet. Značenje je toga položaja seljaka za cijelo to doba odlučno. Čini se, da se feudalac razvio polagano čudnim sticajem prilika. Plemić bio je u početku neke vrsti nasljedni upravni činovnik, sudac itd. kraljev. Kako ga je njegov poteinjeni imao da hrani, kako je on s boljim prihodima ostao stabilan, dok je njegov štićenik slabije materijalno fundiran postajao bliz proletarcu, razvio je plemić lako ideologiju, da je vlasnik zemlje on, a seljak tek njegov sluga. Polagano se vršio taj proces i tendenca je plemstva, da iz seljaka stvori roba, sasvim jasna. Jedan se dio toga podjarmljivanja dogodio baš u doba turske invazije. U to vrijeme plemić je bio organizator otpora protiv provalnika i lako se mogao domoći izvanrednih prava, no nije ih se odrekao niti onda, kada je njegova funkcija organizatora sasvim prestala. Nasuprot se tome on via facti odrekao funkcije pravoga upravnika zemlje i ostao je tek ubirač jednoga dijela seljačkog znoja. Nesretni pokušaji seljaka da se domognu svojih prava, doveli su ga još u teži položaj. Mnogo se griješi u prosudjivanju seljačkih buna. Seljak nije iskao svoje slobode, on nije iskao svojih političkih prava, on je iskao tek fiksiranje svojih odnosa prema zemaljskome gospodinu i taj zahtjev ga je stajao u glavnome i zadnjega tračka slobode. Ideologija feudalaca, kako ju je Verböczy u znamenitoj zbirci zakona Tripartitum iznio, poznaje kao narod nosioce političkih prava. U Hrvatskoj to su magnati i plemstvo. Medju magnatima se nalaze i prelati, dok se o malom svećenstvu politički jedva vodi računa. Osim podložnika i plemstva još je slobodnjaka. Da je vrlo malo Hrvata slobodnjaka razumljivo je. Slaven je zemljoradnik i on je nuždom prilika morao da postane ili magnat ili kmet, a u našoj eri razvijanja buržoazije ne može više da ulazi u nju. Slobodnjaka je veoma malo. 2. Magnati i plemstvo. Jedini nosioci političkih prava u Hrvatskoj su magnati naši i naše plemstvo. Kako je nastalo to više i niže plemstvo nije na nama da istražujemo. Da nijesu ljudi postajali niti kasnije plemići zbog nekih svojih naročito dobrih svojstava, nego veoma često zbog kakovegod vrlo banalne usluge vladaru (n. pr. brijanja) ili njegovom prijatelju, a još češće zbog kakove vrlo prljave političke usluge, dogadjalo se jednako i kod nas kao i u velikoj Britaniji. (Divan je Steadov popis engleskih perova s navedenim razlozima, zašto su postali perovi, u knjizi Pears or People? 1907.). Naše prilike možda više karakterizira činjenica, da je porijetlo i legalitet gdjekojega magnata i plemića' veoma sporan. Ne mora baš svaka riječ trača, kojega nam je registrirao u Anuama Krčelić biti istinita, ipak je jasno, da se iza mnogoga imena onih godina krio kakov pustolov. Cjelokupno društvo magnata i plemstva tih godina karakterizira ipak druga činjenica. Svi oni, koji se ubrajahu u gornje društvo, nijesu smatrali dostojnim živjeti od svoje muke i svi su oni živjeli od rente svojih dobara, koja su im na silu obra- 447

32 448 đjivali njihovi kmetovi. Njihova su im dobra nosila, a da u njih nijesu morali ulagati novac svoj ili svoj trud i svoju brigu. Velik dio magnata naročito slavonskih nije smatrao nužnim niti da prstom makne, nego se zadovoljio time, da svoja dobra i radnu snagu svojih kmetova preda u zakup, a sami da troše novce negdje daleko u Beču, u Budimu ili bog te pitaj gdje. Taj fakat, da su imali na svojim dobrima ne samo zemlju i svu tegleću marvu, nego uz nju i radnu snagu svojega kmeta, da je ta bila njihova, da je čovjek prema njima bio postavljen na nivô vola i konja i na još niži nivo, taj karakterizira magnate. I ako eksploatacija kmetova po vlasteli nije bila svuda jednaka, i ako je tu bilo velikih razlika, nesumnjivo je to, da je češće eksploatacija bila nada sve nemilosrdna, nego li što bi bila humana. Ne znam, da li sam ikada osjetio više stida, što sam čovjek, negoli čitajući Schraudov opis kuge u Srijemu, gdje priča, kako gospoštija nije htjela da dade svojim kmetovima, koji oboliše od kuge, drva za gorivo ni drva za zidanje nužnih zgrada. Niti strašna epidemija kuge nije magnate sjetila, da je i kmet čovjek. Teškom je mukom kraljev komesar najprimitivnije potrebe seljaka u zaraženim krajevima mogao da udovolji, jer se vlastelin čovjeku, od čijega je rada živio, nije smatrao obvezanim štititi od najteže pogibli. Prividno imadu u tome pitanju naši magnati jednu ispriku: da je i drugdje bilo slično, da je čak položaj robova u anglosaskoj Americi bio još mnogo teži. Velim, da prividno imadu pravo, jer u biti je jedna razlika. Posljedica je rabotanja našega kmeta bila ta, da je vlastelin, koji je bio za pokriće svojih potreba dotle siguran, dok je taj društveni poredak egzistirao, mislio samo na to, da taj poredak uzdrži i da svoj život što ljepše proživi. Dok je amerikanski farmer, koji je postupao daleko nečovječnije sa svojim robom, nego Ii naš vlastelin sa svojim kmetom, ipak imao zbog svoje gramzljivosti za novcem, za zemljom, za napretkom materijalne prirode nesumnjivu zaslugu za napredak kulture čovječanstva. Nasuprot tome život je našega magnata, a u mnogome i život našega plemića učmala bara bez želja i htijenja, osim jedne želje i jednoga htijenja. Najveći je dio našega plemstva bio ratnički nastrojen i imao je neko opravdanje u doba, kada je plemstvo bilo vodja ratova protiv Turaka. Kada su Turci odmaknuti od naše Hrvatske, kada je to plemstvo odmaknuto od Turaka i carevina preuzela ratovanje na sebe, plemstvo je izgubilo ikakov smisao za napredak. Opasnost suviše velikoga isticanja sjegurno je takodjer djelovala na njih, da shvate, da je čednost prema gore oportunija. Jedini pravi interes koji mu je ostao, bio je sada alkohol. Znam, da je to tvrda riječ, ali nijesam prvi, koji je ističem. Već je to učinio Matasović u svojim crticama iz galantnoga doba. Treba samo uzeti u ruke zapisnike Pinte naše slavne i najkulturnije familije Patačić. Ta familija čitala je ili je bar-kupila Enciklopediju, ta je familija pratila i ostalu evropsku literaturu, pa ipak će ostati od svega toga slavnija zbog Ordo neomedicorum: zbog zapisnika svih pijaca ispičuturskoga društva, što ga je kreirao jedan njezin član. Duge stranice ispunjene pijanim duhovitostima surova društva, svim fenomenima intoksikacije alkoholom i svim nazdravicama, koje su od onda do danas ostale jednako glupe i bljutave u svojem lažnom i hipokritskom laskanju, u svojem pijanom oduševljenju i svemu ružnome. Težina je tih zapisaka u tome, da je sav taj užitak baziran na muci i radu kmeta, na njegvome znoju, njegovim suzama i njegovoj krvi. U poznatoj pjesmi Feruz pašu je kap udarila od hajdučkih suza i krvi, kod naše aristokracije trebalo je tek da se kmetov znoj pretvori u rujno vino i da ih onda udari kap. Da Patačićev slučaj nije izuzetak najbolji nam je dokaz zbirka portreta naših banova u banskim dvorima iz onoga doba. Acne rosacea (crveni nos) čovjek bi najkarakterističnijom njihovom zajedničkom oznakom morao da naidje.

33 449 Držim, da je ta mana najvažniji nehigijenski upliv na taj dio našega naroda ondašnjega vremena. Od svega ostaloga bili su oni daleko više poštedjeni od ostalih staleža. Stanovi bili su im bolji. Dvorci su doduše bili još sredovječni i postavljeni na mjestu, gdje su bili prema strateškim motivima a ne prema higijenskima, ali svakako su bolji bili nego kuće seljaka. Uredjaj bio im je i čišćij bolji nego uredjaj seljaka. Odijevali su se kako se već onda odijevalo. Ženske su trpjele pod teškim steznicima, dok su muškarci bili racijonalnije obučeni. Hranili su se obilno i valjada da slično kao i drugdje po Evropi. Pili su kanibalski ali ne vodu. I u bolesti bilo im je bolje nego drugima. Finansijalna neovisnost dala im je mogućnost da se služe s onim, što je nauka u onaj čas smatrala najboljim. Oni su polazili liječnicima u velike gradove u inozemstvo. Oni su si liječnike iz velikoga svijeta ad consilium zvali. Dakako, da im je njihov kulturni nivo činio nemogućim uvijek izabirati najbolje i mi nalazimo medju tim prizvanicima pogdjekojega švindlera. Krčelić nam u Annuama priča o nekome francuskome liječ niku-švindleru, što ga je pozvao sebi neki aristokrat i onda ga plasirao kao liječnika med oslalom aristokracijom. Plemstvo bilo je glavni kontingenat klijentele ono nekoliko liječnika što ih imamo uto vrijeme u Hrvatskoj. Kad su trebali zvali su sebi i kirurge, a u nuždi bi polazili i u bolnice (barem u Graz) na liječenje. Na selu, gdje do liječnika nijesu mogli, upotrebljavali su pomoć do koje su mogli. I ako ljekaruše nijesu u magnatskim kućama često, bilo ih je i ondje. U plemićkim kućama one su bile sigurno glavni izvor liječničke mudrosti kao i kod župnika. Kada budem o svećenstvu govorio, osvrnut ću se na njih. Plemstvo se dakako u potrebi utjecalo i svojim prijateljima a utjecalo se i bijeloj i crnoj magiji. Jurili su oni kao i danas cvijet inteligencije kakovoj staroj babi vračari ili napola glupome kretenskome vraču, da im dadne čaj od maslačka ili kakav napitak od pasjih jetara i sličnu čaroliju. Utjecali su se u bolesti i bijeloj magiji i zavjetovali bi se Majci božjoj ovoj ili onoj, svecu ovome ili onome i zidali bi kapele i crkve, trošili su onda što su mogli i koliko bi mogli. Plemstvo se dijelilo u dvije grupe: u magnate i u obično plemstvo, no ta je dioba u ovo vrijeme u glavnome historička i samo u toliko društvena, u koliko je financijalna baza odgovarala. I u boljemu društvu mali plemić s velikim prihodima znači mnogo. Medjutim bilo je i kojekakovoga maloga plemstva. Bilo je plemstva s malenim prihodima i velikim prohtjevima. Ti su oštro sjedili na grbači malobrojnih kmetova. Bilo je plemstva bez kmetova. Ti su često u svome vanjskome životu bili jednaki seljaku i razlikovali su se od kmetova jedino time, da nijesu davali robote, da su imali politička prava i da su pred sudom sjedili. Mala su to bila prerogativa, ali su ipak za onoga, tko ih je imao mnogo značila. Sto je značilo biti kmet, to ćemo tek vidjeti, kada iznesem citate autora onoga doba. 3. Kmet. Sveukupno je slobodno stanovništvo Hrvatske i Slavonije jedva iznosilo 10% naroda. Sve ostalo bio je bespravni kmet. Kmet formalno nije bio rob, ali ondje, gdje mu je zemaljski gospodar bio i sudac, bio mu je izvrgnut potpuno na milost i nemilost. Kmetovo nije bilo neko vrijeme uopće ništa i tek Marija Terezija dala mu je neko stvarno vlasništvo. On se nije mogao po volji seliti. On je imao da od zemljišta na kojem je živio, daje gospodaru dio a osim toga državi da plaća porez. Zajedno preko 60% dohotka. Kmet je imao da obradjuje vlastelinsku zemlju. Kmet je imao da od blaga daje dijelove gospodaru. Kmet je imao da bude vojnik, kada je to država zahtijevala, on je morao da daje podvoze na cestama, on je imao da daje kuluk i bog bi znao što je morao sve da radi, da uzmogne biti uzdržan društveni poredak. Kmet se morao i za dobro svoje duše skrbiti i hraniti

34 450 cijelu crkvenu organizaciju, a to nije značilo malo. On je u crkvene svrhe davao dobrovoljne prinose, ali ti su doveli do toga, da je on osim vlastelina faktično još i svećenika hranio, i to ne samo svećenika, koji se neposredno za njega brinuo, nego i svećenika, koji je manje dolazio kao njegov pomoćnik u obzir. Niti najbujnija si mašta ne može izmisliti i išarati ono, što je onda kod nas u zbilji bilo. Dok se rdjavo kulturno stanje slavonskog kmeta dalo protumačiti iznurenošću i iscrpljenjem zemlje od Turaka, dotle te lažne isprike ne vrijede u Hrvatskoj a ponajmanje u Primorju. Prije nego podjem na opise toga stanja, u kratko ću spomenuti nešto o sastavu kmetova. Rekao sam već da nije sasvim jasno, kako su se kmetski odnosi razvili, no u našoj eri vidimo, da je bilo svedjer novih ljudi, koji su dolazili u podložnički odnos. Osim starosjedilaca kmetova od iskona, postajali su slobodnjaci kmetovima ili prevarom ili smicalicama zemaljskih gospodara i njihovih činovnika ili svojom momentanom nevoljom u kojoj im se činio neki izlaz stupiti u za štitu zemaljskoga gospodara ili pak doseljivanjem iz turskih krajeva. Medjutim rado nijesu stupali u podložnički odnos i u Taubeu, o kome ćemo za čas više govoriti, nalazim opasku, da se sela u Slavoniji teško razvijaju, jer, kakovlastela opraštaju samo prve tri godine doseljenike od njihovih dužnosti, oni iza tri godine bježe dalje. Higijenske su prilike seljaka prema jednoglasnim izvještajima sviju autora strašne. Iscrpivi izvještaj o načinu prehrane u seljaka u Slavoniji posjedujemo iz nešto kasnijega doba od Csaplovicsa. On daje upravo porazan sud. Kruh mu je ispod kritike nemogućega ukusa, tvrd i neprobavljiv. Variva imali su malo. Krumpir još nije udomaćen. Kukuruz je barem u Slavoniji glavna hrana. Voća bilo je razmjerno malo, jedino šljive su imali. Lagneau nam iz Primorja ističe mauvaise nourriture: rdjavu hranu, a Demoulon, kako to nalazim spomenuto u aktima o Škrljevu, navodi daje hrana kojom se hrane teška i zlo pripravljena i da nije rijetko, da prodje nekoliko nedjelja, da ne dobiju toplo jelo. Posljedice toga nijesu izostajale. Odijelo im nije bilo mnogo bolje. Ne želim upozoravati na pastirske pelerine iz trave, kakove nalazimo još i kasnije. Ja ću citirati i opet za Primorje Demoulona. On veli: Njihova su odijela u ljetu i zimi načinjena od komada platna i oni ih ne mijenjaju dok im ne padne u krpama sa tijela. Stanovi pak najstrašniji je dio o kojemu imadem da govorim. Tko ne znade za stihove Reljkovićeva Satira: Najpre tebi kuća ne valjade Nije ona ničim umazana Neg iz vana kroz brvna se vidi Kako starac u zapičku sidi Pak se ni ond ne more ugriti Jer pendžeri nisu zatvoreni. Drugo nejmaš u sobi stolice Ni u kući čestite police Nit je djegod viditi ormara Gdje se krušac i drugo zatvara Nek po turski na zemlji sjedete Pa onako na zemlji jedete. Reljković tvrdi u drugome izdanju Satira, da se stanje popravilo. Ja nalazim u putopisu Taubeovom iz stanje barem jednako.prozora nema. Svi stanuju zajedno. Kola očajna. Spava se kojekako. D e m o u 1o n nalazi u Primorju: Njihovi su stanovi kolibe iz drveta, čiji jedini otvor vrata služe u isti mah i kao prozor i kao dimnjak. Ondje na suhome lišću muževi, žene i djeca živu i spavaju pomiješani pod nebom, gdje je temperatura u ljetu dosta pravilno 24 do 27 gradi. Još bi htio da istaknem, da velike sobe, koje su egzistirale gdjegdje u zadružnim kućama, većini nijesu mnogo prudile. U velikoj zadružnoj sobi ložilo se, medjutim jedva je mladim parovima bilo zgodno spavati udjuture sa svim ostalima i tako su spavali kako nam Csaplovics priča, radije sami u kiljerima u zimi i samoći. Zadruge uopće nijesu nikakav ideal i samo bujna mašta ili lični interes mogli su tu instituciju braniti. Pojedinac bio je u

35 451 zadruzi na milost i nemilost gazdi podvrgnut, koji ga je mogao da izrabljuje i iscrpljuje do kraja. Ako je uz sve dužnosti i talmi invalide i zadružnu birokraciju morao da uzdržava svojim radom seljak do nemogućnosti su se digli zahtjevi, kojima bi morao udovoljavati. Naselja bila su jednaka i još gora nego li stanovi pojedinaca. Iz Schraudovih opisa i nacrta srijemskih sela možemo najčudnije stvari da vidimo. Naselja bila su u blizini bara i rdjavih voda. Malo se vodilo računa o ličnoj čistoći a još manje o javnoj čistoći. Simonović nam u svojoj knjizi u opisu iste srijemske kuge iznosi navod, da je na hiljade kola smeća iz Iriga izvezeno iza epidemije. Sumnjam da su zahodi postajali, kada ih i danas ne ima. Jednom riječju, cijela je Slavonija a slično i Hrvatska bila tužna i bijedna, čim se prekoračio prag jednoga grada ili okoliš vlastelinovoga dvora. Medju drvenim i kako tako podnosivim kućama nalazimo u to vrijeme još i prave zemunice i konstatirati nam je, da je i taj najniži način stanovanja još u to vrijeme u našim selima kod kuće. Bez kruha ne stvara se kultura i taj je seljak, koji je na svojim ledjima nosio i plemića i sve ostalo u državi, slabo mogao da razmišlja o problemima visoke kulture. Jedina mu je zabava bila ista kao i njegovome gospodaru. I kmet se opijao. Opise pečenja rakije i opijanja do besvijesti imademo i opet u Reljkovićevom Satiru i ne držim nužnim te stihove ponavljati. Naše narodne pjesme iz toga doba i suviše nam slave Kralja Alkohola, a da bi morao mnogo da dodam toj nesretnoj stvari. Spomenut ću samo, da je prodavanje alkohola po krčmama spadalo u gospoštijska prava, piće dakle u kmetsku vjernost i to pravo je podosta karakteriziralo interes vlastelina na boljitku kmeta. Malo je kmetova znalo čitati, malo ih se vinulo u sferu onoga kulturnoga života, koji je u gradu i zadnjemu proletarcu bio potreban. Visoki problemi politike daleki su mu. Zahtjevi su seljaka u bunama vrlo interesantni. Ne buni se seljak u ime slobode. Tko zna da li je i znao što je to. On traži manje i mnogo manje i kada čitamo zbog čega je stavljan na vješala, zbog čega je dolazio na kotač, zbog čega je nabijan na kolac nama se koža ježi i teško vjerujemo starim aktima. On je tražio, da mu se jednom odrede, službeno odrede njegove dužnosti prema gospodaru: on je tražio tek Urbar. Davno se sjetiše neka racijonalna vlastela da sastave spis onoga, što dobivaju od kmetova. Poznat je urbar Zrinjskih. Znajući što ih ide, lako su disponirali svojim imanjem. Medjutim gledajući veselje ostaloga plemstva, što su Zrinjski uklonjeni, gledajući borbu toga plemstva protiv urbara, koji da dira u njihova prava, teško shvaćamo slavljenje staroga našega plemstva. Seljak slabo zna za ona prava, koja su svakome čovjeku prirodjena, on jedva da i zna i osjeća, da je sve to gospodstvo baziralo na njegovome radu i na njegovim žuljevima. Teški su tereti na njemu i čudo bi bilo, da se ne bi pobunio kad tada. Obično se buni, kada ga navrka protivni koji vlastelin ili interes'enat. Onda se diže kao zvijer na obranu tudjih umišljenih i neumišljenih prava misleći, da se za se i za svoje diže. Osveta ga čeka strašna i nečovječna. Imade u Krčelićevim Annuama opis jedne takove potstreknute bune. Kolovodje seljaci svršili su na vješalima, a onda ostale pobraše u vojsku. Vojska je bila smještena u Zagrebu u najstrašnijim prilikama i med njima se pojavila epidemija. Bolesne ih digoše dalje i ono, što je moglo ići išlo je a što nije moglo ići, to je kako veli Krčelić još živo bolesno pobacano u mlake i bare kod Zaprešića. Rekao sam, da se u takovome životu i uz takove prilike teško razvija jak kulturni život. Seljak nije u ono doba u obrani od bolesti imao ona pomagala, koja je magnat imao. Rijetko je kada stigao do pravoga liječnika (Lalangue je katkada imao i seljaka kod sebe u ordinaciji!!), češće je došao do učenoga kirurga a još češće do barbira-brijača-kirurga. Narodnih 3*

36 452 liječnika biio je vazda kao i danas. U okolini Pakraca nalazila se neka plemićka familija Doktorovića, koji su operirali od kamenca. Bilo je sigurno toga i onda više. Bilo je sigurno upotrebe vlastitoga znanja i vlastite supersticije. Išli su i onda prijateljima i babama vračarama. Pomagao je gospoštijski kočijaš i baba vračara, a jednako i župnik. 1 seljak se utjecao bijeloj magiji i hodio je u Mariju Bistricu i ondje davao votive bolesnih organa u vosku i svijeće i sličice. O uspjesima je njegovih nastojanja teško govoriti. 4. G ra d jan i. Gradjani bili su u neku ruku država u državi. Oni su imali u svojim gradskim privilegima, koja su dobili od careva i kraljeva a ponajčešće od svoje snage, zaštitu od samovolje raznih magnata. Kod nas ih nije bilo suviše mnogo. Ono par gradova što su egzistirali, imali su zajedno jedva dvadeset tisuća stanovnika. Zagreb je kod prvoga popisa početkom devetnaestoga vijeka imao nekih devet tisuća stanovnika. Pučanstvo se regrutiralo što iz staroga gradskoga pučanstva, što iz tudjinaca došljaka. Domaćih došljaka bilo je malo. To je sasvim razumljivo. Oni nijesu imali da dodju od kuda. Kmet bi jedino mogao izbjeći u grad a dugačka ga je ruka vlastelina brzo pronašla i vratila kući. Gradjanstvo se popunjavalo iz Njemačke, Francuske, Italije a i iz Turske. Dolazili su ovamo obrtnici, poluumjetnici i poluučenjaci od kojekuda. Jasno je da se teže odlučivao ostaviti domaće ognjište najbolji obrtnik, najbolji umjetnik i najbolji učenjak i poći daleko nekud na tursku granicu. Lakše se ovamo odlučio koji sumljiv tip, koji probisvijet, kakov šarlatan. Med liječnicima prošlih stoljeća dva je švindlera otkrio g. dr. Barlè. Poznajem mnogo familijarnih tradicija; kako su došli ovamo pradjedovi i šukundjedi i uvijek je bio crni punkt ili barem punktić iza toga. Medjutim taj svijet radio je i trudio se da nešto zaradi. Gradjani nijesu otimali već su sa svojim radom gledali nešto steći, i u tome leži njihova moralna prednost pred plemstvom. Jedan je dio radio za plemstvo a drugi dio za seljaka. Kako je seljaka više, kako je veći broj jača garancija za stabilité! zarade nije čudo, da gradjanstvo u svakoj borbi izmedju plemstva i kmetova pomalo koketira sa kmetom. Čim dakako kmet bijesno podje u borbu da sazna barem svoje dužnosti, čim se raspali, gradjanin ga gleda kao svoga rodjenog neprijatelja. Higijenske prilike naših gradjana u to doba nijesu bile odlične. Njihova materijalna sredstva nijesu bila sjajna. Kuće su im bile malene i mračne. Bilo je doduše i boljih stanova, no uzahne ulice gradova, koje su zahtijevale izrabljivanje malenoga prostora, silile su graditelje već u to vrijeme na svakojake eksperimente. Treba poći u gradjanske kuće iz toga doba U ono nekoliko ulica gornjega grada Zagreba, pa Kaptola i vidjeti u kakovim je rupama u kakovoj tami i u kakovoj vlazi ondašnji gradjanin stanovao. Dobra su stara vremena bila dobra za magnate, ali za gradjane ne. Higijenska nastojanja uprava gradova nijesu baš velika. Ta oni nijesu imali još higijeničara na dispoziciju. Opskrba vodom bila je kojekakova, a prehrana u glavnom osrednja. Velika je varka iz opulentnih ručaka pojedine gospode zaključivati na izvanrednu kuhinju gradjanstva, osobito maloga gradjanstva. I ako je bolje jeo i ako je više uživao nego li kmet, znao se i on nagladovati i jeo je i on koješta. Alkohol je i on pio. U članku Sišićevom o Englezu Simonu Klementu u Hrvatskoj god , čudi se, kako Englez neprestano govori o vinu. Ja se tome zbilja ne čudim. Ta ni danas ne prolazi stranac našom zemljom, da ne bi na vino, na vino i opet na vino nabasao. Eno našega prijatelja W e n d e l a u knjizi, u kojoj piše o svome putu od Maribora do Bitolja, gdje uvijek i uvijek nailazi na vino. Dr. Matasović u radnji o zagrebačkome kučnome namještaju takodjer iznosi data, koja ne govore u prilog tezi, da je apstinentski pokret naših purgera bio u ono vrijeme jak.

37 5. Svećen stv o. 453 Svećenstvo je najbolje ograničen stalež, on imade najviše boje i odgoja u to doba. Njegova snaga veoma je velika i nije samo u vanjskoj sili. Oni nijesu snažni, jer bi država iza njih stajala, već za to, jer su u tim prilikama bili jedini kulturni ljudi, jedini učenjaci i jedini intelektualci. Imade razlika izmedju njih. Drugačije su redovnici, a drugačije su svjetovni svećenici. Drugačije su prelati, a drugačije bogi seoski župnici i kapelani zabačenih mjesta u gorama i šumama. Ipak su nedvojbeno oni, koji su njegovali kod nas kulturu, koji su podupirali znanost i umjetnost, koji su nekakov viši život živjeli i propagirali bili svećenici. Svećenički se stalež rekrutirao iz svega gradjanstva, što je bilo slobodno. U svećenike išlo je i plemstvo i gradjanstvo i slobodni seljaci. Bilo je med svećenstvom i magnata porodom i prosjaka. U ovoj je eri glavni kontingenat svećenstva domaćeg podrijetla i dolazak stranih aristokrata na dobro uhljebije već je raritet. Prema svim ostalim staležima svećenstvo imade jedino solidnu izobrazbu i stoji u vezi sa svećenstvom ostaloga svijeta. Ono studira u Italiji i Beču. Imademo mi u ono doba zavod u Bologni i ondje se izobrazio mnogi svećenik ne samo u teologiji već i u ostalim strukama. Ondje je dolazio mladi djak u dodir s kulturnim svijetom i ponio je mnogo toga kući, što baš nije strogo spadalo u njegovo zvanje. Kasnije veze s Rimom pa s ostalim biskupima katolicizma nužno su dovodile do toga, da su naši biskupi morali da budno paze, da i oni ne padnu u letargiju ispičuturskog društva ondašnje naše inteligencije. No osim toga uzroka njihovih kulturnih nastojanja držim, da je njihova veza s kmetom, njihov barem principijelni stav jednakosti sviju ljudi, saznavanje sviju ljudskih tegoba u njihovom pastirskome radu, imao upliv na to njihovo kulturnije stajalište. Nije malena razlika u nastojanjima svjetovnoga svećenstva i redovnika. U to vrijeme od redovnika dolaze u obzir samo dva reda kod nas. Moćniji je i kulturniji jezuitski red, a popularniji i brojniji franjevački. Pavlini već su skoro sasvim iščezli iz javnoga života. Dok su jednoć u Lepoglavi imali akademiju, koja je jedina prije današnjeg sveučilišta pravo da daje doktorate upotrebila, polovicom je osamnaestoga vijeka taj red gotovo iščezao iz javnoga života. Moćni su i Jezuiti i Franjevci, Franjevci imadu cio niz samostana, od kojih su prvi osnovani još od samoga sv. Franje. Kod nas zadržali su silnu popularnost i nikada nijesu došli u nezgodan položaj kao u Italiji za vrijeme renesanse. Oni su živjeli od milostinje, no jedva da je tu bilo nezgodnih petljarenja, kakova su navodno ondje bila u modi. Kod nas bavili su se pastvom, bavili su se školama, bavili su se medicinom i otvaranjem apoteka. Oni su držali u zemlji nekih pet šest apoteka: u Varaždinu, u Karlovcu, u Klanjcu. U skoro svakome samostanu imali su po jednoga kirurga, valjada laika, jer se kirurgijom svećenik nije mogao pravo baviti i pružali su narodu pomoć, koliko su mogli i znali. Njihov je rad, koji nije bio malen na tom području, dr. Barlè u vrlo lijepoj radnji o Ranarnicima franjevačkog reda prikazao. Prema knjigama, koje se nalaze u posjedu pojedinih samostana iz ere tih ranarnika vidjeti je, da im je izobrazba bila osrednja i ne suviše moderna. Nije to čudo: učenost nije spadala u one kreposti, koje je Franjevački red naročito propagirao. On je odgajao požrtvovnost i čednost. Tome je nasuprot baš učenost bila odlika Jezuitskoga reda, koji je polovicom toga vijeka u Hrvatskoj bio u osobitom cvatu. Sitnim radom, nevjerojatnom energijom apsolutno nikada ne dostignutom disciplinom taj se red vinuo do sasvim neobičnog položaja u cijeloj katoličkoj crkvi i u cijelom katoličkom svijetu. U Hrvatskoj stvorio je taj red cijelu jednu veliku literaturu poznatu pod imenom barokne jezuitske literature. Baveći se naro-

38 454 čito predobivanjein pojedinaca za katoličku stvar, duboko su ljudsku psihologiju prostudiraii i upotrebljavali su u svojemu radu uvijek najuspješnija sredstva, da pojedinca predobiju. Predobivajući inteligenciju trebali su i sami inteligencije i razvili su odgoj i umjetnost odgajanja do virtuoznosti. Sve skoro bolje plemstvo konca osamnaestoga vijeka prošlo je njihove škole. U dalekim krajevima u misijama stvarali su cijele države sa svojim obraćenicima. Sve te njihove institucije sačinjavale su jedno tijelo i nije čudo, da su tu organizaciju upotrebljavali i u svrhe, da se finacijalno pomognu. I oni su otvarali apoteke. Jednu su imali u Zagrebu, a jednu u Požegi, no čini se da je tome više bio motiv ekonomski nego čisto humani. Oni su iz svojih prekomorskih misija dobivali stanovite droge jeftinije, a stanovite bijahu im čisti monopol i pravi Geschäftsgeheimniss. No baš ta njihova trgovina i bogatstvo što su ga počeli sabirati bio je uzrok, te ih počeše teško goniti ne samo oni, koji su ih iz razloga mržnje prema njihovom principijelnome radu gonili, već i oni, koje je njihova trgovina smetala. Zbog uspješnog rada u Paraguayu okomiše se na njih i Španjolci i Portugizi i prisiliše papu te ih je zabranio. Presija na Mariju Tereziju izvedena u tom smislu, da ih i ona u Austriji zabrani, imala je uspjeha i ih zabraniše, a dobra im zaplijeni erar. S druge strane iznosilo se protiv Jezuita druge optužbe, a i sami oni nalazili su opet u drugim momentima razloge, zašto ih dokinuše. Oni su isticali, da je to prepad na katolicizam kao takov i da su Slobodni zidari iza toga. Protivnici opet ne mogu da dosta ocrtaju strašne zločine njihove. Ne spada u naš posao stvarati presude o tome pitanju i ako mi je najbliže vjerovati, da su jedino ekonomski motivi vodili one, koji ih ukinuše, kako to kod nas ističe stari Sm ičiklas. I svjetovno svećenstvo odlikovalo se prema ostalim gradjanima svojom izobrazbom. Nije slučaj, da je najveća biblioteka u zemlji zagrebačka Metropolitana. Ona imade ogroman broj knjiga, a med njima i prilično mnogo štampanih i pisanih medicinskih knjiga. Svećenici, kako sam već spomenuo, studiraju u Bologni osim teologije pogdjekad i medicinu. Iz potrebe i interesa oni se bave liječenjem. G. župnik dr. Rittig upozorio me, da Zschokke u svojoj monografiji o historiji visokih teoloških škola ističe, da se na teološkim školama predavala ne samo pastoralna medicina, nego i neke ruke nauka o prvoj pomoći. Nijesam do te knjige mogao doći, no vjerojatna je ta stvar. Župnik morao je po svome zvanju da bude svojemu stadu u svakoj nevolji na pomoći, pa nije čudo, da se gdjekoji želio bolje u svoj posao uputiti, studirajući medicinu. Medjutim jednako kaošto nije čudo, da su se njom bavili, nije čudo, da dubina njihovog bavljenja nije prelazila stanovitih granica. Kaošto je već obično kod amatera, njihove simpatije nijesu bile najmodernije, već im je znanje imalo svoj korijen u starijim djelima. Oni se nijesu bavili s anatomijom i fiziologijom, već su preferirali stara pa čak i sredovječna djela. I ako predmnijeva, da je koji taj naš svećenik medicinu u Salernu studirao ne mora biti tačna, tačno je da je stara salernitanska literatura još u ovo doba na medicinu našega svećenstva silno uplivala. 0 tome ćemo za čas više toga reći. Život je svećenstva bio svakako higijenskiji od života ostalih ljudi u zemlji. Težak posao ih nije tištao kao kmeta, a sasvim se u kal nerada baciti, kako je to većina plemstva učinila, nijesu mogli ne samo radi toga, što su imali pred sobom mogućnost napretka u postizavanju crkvenih časti, već i stoga, što je Rim rado gledao rad svećenstva, a i redovnici su uplivali na njih te su se bavili drugim nego jelom i pićem. Jelu i piću nijesu bili ni oni neprijatelji. Njihovi su ručci postali legendarni i ako je tu možda pretjeravanja, nesumnjivo je štovanje dobroga jela med njima bilo rašireno. Dobro bi bilo, da su štovali samo dobru kapljicu, no oni su štovali i dobru flašicu i dobru bačvicu i opijanje nije niti med njima bila rijetkost.

39 455 U popovskom reštu u Kaptolu i danas je vidjeti vomitorija: rupe kroz koje bi pijani mogli da se izbljuju. Koliko je Salerno još uvijek djelovao na tu medicinu najbolji nam je dokaz Pavićev prevod Salernitanskih regula posvećen zagrebačkome biskupu U eri Morgagnija, Hallera i Goethea dobivamo mi koliko mi je poznato - prvi prevod sredovječnoga kućnoga liječnika. Puni je naslov te knjižice : Flos medicinae sive scholae Salernitanae conservanda bona valetudine praecepta metrica auctore Joannis Mediolano recenter interpretata illyrica sive dalmatica rithmice illustrata. Čini se, da je u Zagrebu prije jednom ta knjižica u latinskome otštampana, sada je Pavić izdao tekst latinski i hrvatski uporedo štampan. Zapravo je nekoliko latinskih stihova pa nekoliko hrvatskih, pa tako naizmjence do kraja. Čini mi se, da je to onaj isti Franjevac, koji je pokušao prevesti Razgovor ugodni na latinski. (Vidi: Forko, Crtice iz slav. književnosti). Salerno bio je, kako je poznato, grčki grad na Siciliji, gdje se u ranom srednjem vijeku razvila cijela doktorska škola. Ta je škola cio srednji vijek igrala neobičnu ulogu u medicini. Ondje je u blizini Konstantin Afrički u Monte Cassinu preveo grčke medicinske klasike i arapske njihove interpretatore iz arapskoga na latinski. Ti prevodi cio su srednji vijek sve do Paracelza uplivali na medicinu. Ova knjižica bila je navodno pismo te škole engleskome kralju i sadržaje uz nešto anatomskih, fizioloških data prilično dijetetskih, farmakoloških i opće terapeutskih uputa. Moderna je u toliko, što želi biti preventivna. Da u njoj imade koješta, što pred kritikom dvadesetoga vijeka ne može da obastane jasno je. Imade u toj knjižici koješta, što je preinteresantno po svojoj modernosti: Salerno ište trljanje zubi iza jela! Imade još gdjekoji vanredno dobar savjet i gdjekoja dobra tvrdnja. Diferencija izmedju bijeloga i crnoga vina pa raznih vrsti mesa itd. itd. nijesu samo obsoletne već nam pokazuju, da mnijenje, da su alkoholizaciju pučanstva barem djelomično i liječnici skrivili, nije bez osnova. Te knjižice imade mnogo varijanta i izdanja. Kroz cio se srednji vijek prepisivala, a štampala se stotine puta. Koja je varijanta naša nijesam još dospio tražiti. Ovdje nam ima značenje dokaza, kako je u to vrijeme i u medicini kod nas bio živ srednji vijek. Činjenicu, da hrvatski prevod nije tačan, da odstupa pa čak i protuslovi latinskome tekstu, spominjem samo mimogred. 6. Nešto o općim kulturnim prilikama zemlje, a nešto o higijenskim prilikama napose. Već sam spomenuo Taubeov putopis kroz Slavoniju. On nam prilično vjerno prikazuje stanje Slavonije i mi nehotice vidimo, da nam kulturne prilike domovine nijesu bile osobito povoljne. Feudalni je sustav svuda doveo u plemstva do shvatanja, da je feudalac zapravo iskonski suveren i da je izabrana familija kraljevska tek od njega dobila dio prava. U kraljeva bio je nasuprot tome nazor, da je sva vlast od boga u njih i da su dio te vlasti poklonili plemiću. Nesumnjivo je, da se feudalac daleko od kralja ponašao i smatrao suverenom. On je prolaz preko svoje zemlje priječio trgovcu ili bolje reći postavljao je na ulazu svoje gospoštije mitnice i ubirao pristojbe. Van i ček ih zbog toga nazivlje Strassenräuber. Na rijekama imadu oni, gdje mogu, takodjer svoje mitnice. Koliko su dizali cijenu robi lako je izračunati. Glavni je dio zemlje šuma, dok je drugi dio močvara, a tek manji dio obradjen. Sela su velika par kuća i malo ih je mnogo većih. Životinja divljih imade bezbroj i navodno je množina lisica tolika, da priječi svako razvijanje kokoši. Rijeke su slabo plovne. Znamo kakove su danas, a kakove su bile onda, kada su danas još bolje! Oko rijeka su guste šume, koje su činile putovanje nesigurnim, a uz vodu vrlo teškim, jer je trebalo gore ladje vući.

40 456 Ceste su rijetke i kojekakove. Ima pogdjegdje i dobrih cesta, no mnogo ih nije. Pošta je tek u stvaranju i redovnih je poštanskih linija desetak u svoj zemlji. Industrije nema i tek se stalo pod nekom državnom presijom razvijati svilarstvo i predionice. Visokih škola imade u Požezi i u Zagrebu akademije jezuitske, koje imadu karakter nekih krnjih univerza, a osim toga imade gimnazija, dok je sa pučkom izobrazbom vrlo zlo. Imade nešto pučkih učiona, što su ih župnici uredili i gdje bi predavali crkvenjaci najnužnije djeci. Liječnika bilo je u zemlji, kako sam već rekao, malo i vrlo malo. Na početku naše ere mogao sam ih ustanoviti svega četiri. Osim graduiranih liječnika nalazio se i po koji talmi doktor bez diplome. Bilo je više kirurga s priličnom poluakademskom izobrazbom, a bilo je i barbira polukirurga bez takove izobrazbe. Zvali su ih kojekako: Padari, baderi, barberi itd. Izučenih babica gotovo sjegurno nijesmo imali i bilo je dobro, ako je župnik ispitao takove žene o njihovom znanju (vidi Acta Consiliaria, izvještaj iz Požege 1774.). Apoteka imali smo vrlo malo. U Varaždinu bile su dvije, kasnije i tri, u Klanjcu jedna, u Lepoglavi jedna, jedno četiri u Zagrebu, a u požeškoj županiji svega jedna. U cijeloj bi se zemlji dalo nabrojiti jedva tucet apoteka, a od tih bilo je pola tuceta samostanskih. Bolnica u današnjem smislu riječi i nije bilo. Gradovi su uzdržavali ne nosocomia već xenodohija neke ruke ubožnice-bolnice-skloništa. Takovih je instituta bilo u svakome gradu, no pogdjegdje se nastanila vojska i nije bilo bolesnika. Gdje su u njima, i bili bolesnici, stalo ih je pet-šest najviše deset-petnaest i skrbilo se za njihove duhovne potrebe više nego li za njihovo zdravlje. Liječnika u tim institucijama nijesu niti imali. Glavni izvor svega znanja liječenja crpio je narod, bolje reći učeniji dio naroda iz ljekaruša. Ja ću se ovdje malo više s tim knjigama pozabaviti i ako nije ljekaruša specijalna pojava toga doba i našega kraja. Ona je u to doba u životu našega naroda, našega gradjanstva i svećenstva igrala ogromnu rolu i ne mogu da ih mimoidjem. Ljekaruše živu i danas. Zapravo nije ni Rezepttaschenbuch jednoga modernoga liječnika drugo nego ljekaruša. Medju najstarijim dokumentima iz egipatske medicine nalazimo papirose, koji su u biti ljekaruše. Ljekaruše kakove u toj eri nalazimo u glavnome su historijski vezane na salernitansku veliku ljekarušu Antidotarium Nicolai Salernitani. Mi ih nalazimo iz te epohe u biblioteci akademije, u sveučilišnoj biblioteci, pa u biblioteci Hrvatskoga Zmaja nekoliko. Još ih u većoj mjeri imade u posjedu privatnih familija, odakle sam jednu imao prilike takodjer dobiti, a za mnogo sam ih doznao. 0 njima se već i pisalo no vrlo malo sa strane liječnika. Medicinska je vrijednost tih ljekaruša veoma različna. Postanak je njihov takodjer veoma nejednak. Mnijenje, da bi u njima bilo sabrano neko naročito narodno medicinsko blago sasvim je neispravno. O tome je narodnome medicinskome blagu u glavama mnogoga intelektualca nemoguć darmar. Taj je darmar s tim žalosniji, jer dovodi do čudnoga mnijenja, da je u knjizi kakove stare babe vračare ili polukretenskoga štajerskog mutleka više znanja, nego li u radu najvećih učenjaka kroz nekolika stoljeća. U onim ljekarušama, koje sam imao prilike pregledati, nalazimo obično kao osnov ispisan kakov stari medicinski tekst. Ima takov tekst na primjer od Petra Bavarca u ljekaruši, koja počinje s riječima: Petri Bayri Taurensis medici De medendis. U drugim ljekarušama nalazim prepiše starijih ljekaruša, koje su opet nastale ispisivanjem kakove još starije knjige. Iza takovog osnovnoga teksta nižu se iz raznoga doba iz raznih vrela recepti. Ljekaruša konačno ima izgled kakove teke domaćice, koja piše recepte za kuhinju. Imade koji recepat po tri, četiri puta ispisan. Imade tu najčudnijih stvari: recepata za čišćenje mrlja u odijelu i pravljenje octa uz recept, kako se gone iz kuće miševi, pa lijekovi protiv bodca i gute, protiv bacanja krvi i protiv kuge u nevjerojatnome šarenilu. Gotovo se za

41 457 svaki recepat dade ustanoviti učena podloga i rijetko gdje nalazimo narodne recepte. U ljekarušama toga doba, racionalni se momenat neobično ističe. Recepti su to kućni, kakovi u mnogočemu i danas živu: i sljez i rutvica i kadulja i metvica, nalaze se u tim knjigama. Praznovjerice i čaranja baš iz te ere nijesam mnogo našao. Malo kasnije i nešto ranije naći ih je. Koji su to razlozi teško je reći. Narod je sigurno čarao. On je vjerovao, da je kuga žena koja može da krade i da vara. Ona je odnosila špek iz dimnjaka i uvlačila se kradom u selo. Nju se gonilo čaranjem više u narodu, nego racijonalnim sredstvima. I Taube i Schraud nam o tome pričaju. U ljekarušama ovoga doba ne nalazim mnogo o tome. Je Ii tome razlog prosvjetna moda, koja je dovela i do ukinuća procesa protiv vještica, je li tome doprinjeo strah pred čaranjem, je li to zasluga prosvjete ne mogu da ustanovim. Mislio sam i na to, da li je možda ipak naš karakter neprijemljiv za to cvijeće i nijesam došao do pametnoga zaključka. Od recepata magičnih našao sam u jednoj ljekaruši predlog, da se obrani od psa, koji grize na taj način, da se u lijevoj ruci drži oko psa. Medjutim nijesam našao opaske probatum est!!! 7. Bol esti onih vremena. Mnijenje je, da bi ljudi u ono vrijeme bili zdraviji i da bi bili prosječno dulje živjeli legenda. Ne treba daleko otići, da se o tome uvjerimo. Treba pogledati matice krštenih i matice umrlih iz onih dana. Poroda bilo je onda mnogo i apsolutni je broj poroda bio velik. Familije sa desetak i više poroda nijesu bile rijetke. Mortalitet bio je strašan. Naročito mortalitet djece bio je nečuven. Od trinaestero djece nije se othranilo dvoje ili jedno. Higijenske prilike djelovale su i te kako na ondašnje ljude. Mi ćemo još čuti kasnije, kako su teško to sami ondašnji umni ljudi osjećali i na prvim su sastancima polovicom devetnaestoga vijeka naši liječnici na to pitanje svratili svoju pozornost. Mortalitet je djece bio podjednako velik i kod seljaka i kod gradjana i kod plemstva. Groblja su upravo strašno bila natrpana malenom djecom. Nije tome bio kriv engelmaherei, premda je osjećaj, da će dijete kad umre ravno u raj, mirio roditelje i zatomljivao bol nad smrću djeteta. Mnogo je tome više bila kriva neimaština i neukost. Da li je tome, da su djeca odmah iza poroda umirala, bilo krivo neimanje učenih babica, kako su onda držali liječnici, ne znam. Da je kasnijemu umiranju djece bilo krivo neznanje, to je sigurno. Imali smo mi u ono vrijeme nekoliko najtežih epidemija. Znala se u naše krajeve zavući i sama orijentalna kuga. Nekoliko smo epidemija u toj samoj eri proživjeli u našoj domovini. Kolere prije nijesmo imali kao niti ostala Evropa, a jednako smo s Evropom imali teške epidemije boginja, pjegavca i influence. Boginje harale su cijelom Evropom, pa sam našao potvrde, da smo je imali i mi. Pjegavac bio je epidemičan kod nas, dok je u Madjarskoj vladao endemično pod imenom Morbus petechialis hungaficus ili kako ga Lalangue u svojim djačkim bilješkama nazivlje Morbus Patria hungaricus. On je harao iza 1790., a našao sam jednu vrlo sumnjivu epidemiju četrdesetih godina u Gorskom kotaru. Influenca vladala je kroz našu epohu dvaputa silno. Imali smo je i Obje su epidemije bile vrlo teške. Imali smo mi onda i tifa trbušnoga, a možda i povratnoga i ako se to ne bih usudio striktno ustvrditi. Dizenterije smo imali u Zagorju onda kao i danas. Čim je zdravstvena komisija uredjena, imala se zabaviti dizen terijom oko Lepoglavê i oko Ludbrega. Bilo je onda i škrleta i tnorbila. Bit će da smo u Hrvatskoj imali i antraksa, u dubrovačkome ga je kraju stalno bilo. Pasjega bjesnila imali smo oduvijek. U narodu je bilo kojekakovih lijekova iz raznih epoha medicine u nj unesenih. Trudili su se i liječnici i učitelji naći pravi lijek i pravili su čak statistike te bolesti. Impresionirala ih je

42 458 uvijek. Imali smo i buha i stjenica i uši. U svim ljekarušama imade neoporecivo sjegurnih sredstava i jedino je čudno, da iza stoljetne upotrebe te gamadi još uvijek imade. Trpjeli su i onda od raznih glista te svašta uzimali protiv njih. Zmija smo otrovnica imali i svakojakih apsolutno sjegurnih lijekova, koji su djelovali, kad zmija nije bila otrovna. Gube jedva da je još u zemlji bilo. Potvrde za njezinu egzistenciju nijesam našao. Tuberkuloze smo imali masu. Hemoptoe obična je stvar, a smrt od nje takodjer. Nedvojbenih opisa njezinih nalazimo već u Krčeliću. Imade ih u bilješkama Hinterholzer i Lalangue, a imade o njoj masu po ljekarušama. Imali smo i sifilis i nijesu nam ju tek Francuzi donijeli. Već Hinterholzer liječi od sifilide ženu jednoga plemića oko O epidemiji sifilide, koja je nastupila u Primorju, valjada iz turskoga rata onamo donesena, još ćemo govoriti. Nesumnjivo je, da lues nijesmo dobili tek za Napoleona. Inače imade u svim ljekarušama recepata za ulcera virgae! Imade i lijekova protiv kapavca, a u Varaždinu bilo je već racije protiv venerično zaraženih prostitutaka. Od endemičnih bolesti zauzimala je malarija onda sasvim drugo mjesto nego danas. U spomenutim L alangueovim bilješkama kao primjer je endemične bolesti napomenuta u Hrvatskoj malarija. U svim ondašnjim spisima nalazimo malariju te malariju. Osijek je nazvan grobom Švaba zbog malarije. Suprot četrtače imade po svim ljekarušama lijekova. U liječničkim zapisima obična je diagnoza malarija. Čudo to nije, kada i danas anofeles čini gotovo najveći dio komaraca u Hrvatskoj. 0 alkoholizmu kao endemiji ne ću ovdje da ponavljam, što sam nekoliko puta rekao. Imali smo tu i drugih bolesti. Bilo je tu i nahlade i pneumonije i pleuritida. Nalazimo mi i recepata i dokaza za egzistenciju artritida svih vrsti. Bilo je sjegurno med tim artritidima i tuberkuloznih i luetičnih, i gonoroičnih i dizenteričnih, a bilo je i uričnih. Godinama ima vuloge Erdödy. Suprot vulogom imade masa recepata. Kamenca su imali, a i zlatenica črna i žuta nije bila rijetka. Poznavali su već onda blata i scaline zapiranje, madron i zatvorenje kile. Da je bilo glavobolje, zubobolje, uhobolje, očne boli ne treba napose spominjati. Nalazim navode o raznim ranama, o krvotoku kod ženskih, o teškim porodima i mnogim sličnim bolestima. Da li je slučaj Skorbuta, što ga spominje Lalangue, zaista škrobut ne znam, vjerojatno je bio. 1 nervnih je bolesti bilo. Imali su delirija, paranoje i sličnih stvari. Stalnoga opisa progresivne paralize nijesam našao. Iz opisa Boškovićeve bolesti što sam ga dobio privatno od dr. Br. Truhelke vrlo je sumnjivo, da ju je i on imao. Padavice bilo je mnogo i ako je teško reći, što li se pod tim imenom sve ne krije. Uopće mi se često čini, da je teško na osnovu ondašnjih data postaviti egzaktnu diagnozu, koju i danas baš tako lako i često ne postavljamo praesente homine. Ipak mi se čini nužnim iznijeti tu sliku, da budu prilike ondašnjega vremena jasnije. (Nastavit će se).

43 459 Iz stalne vojne bolnice jadranske divizijske oblasti. Rijedak slučaj traumatske diafragmatičke hernije. Dr. Ante Dančević, bolnički liječnik, Dubrovnik. M. M. 26 godina star, neoženjen. 1. V došao u ovu bolnicu, jer navodno ima već 4 dana jake bolove u želucu. Anamneza: Uvijek zdrav ranjen s lijeve strane grudnog koša iz brzometke njemačkog sistema. U bolnici (Okružna Bolnica Užice) ležao m jesec dana. Pri dolasku u tu bolnicu po podacima, koje se dobilo, bilo je slijedeće stanje: Veoma blijed, puls 120, temp. 38'2, glavni organi bez promjene. Lijevo lateralno u aksilarnoj liniji, izmedju osm og i devetog rebra, vidi se rana promjera 12 mm. iz koje curi krv. Straga okrugla rana nešto manja. Projektil je, izgleda, dohvatio samu ivicu pluća. Terapija: Zavoj, tamponiranje rane. Bolesnik se oporavljao i 27./I pušten je kući na oduže bolovanje. Prem a podacima poslije izlaska iz bolnice, znatno je bio slabiji i malo kao pognut. Poslije tri mjeseca došao je u ovu bolnicu s bolovima na želucu i njegov je status praesens slijedeći: Veoma izmršavljen, propao, singultusa nema. Srčani udar ne dade se napipati, tonovi veoma slabi, ali čisti. Bilo jedva pipljivo, regularno. Abdomen je napadno uleknut (izduben poput čamca), palpatorno svugdje tvrde fekalne mase, perkutorno muklina. Na pritisak, a i spontano reagira i osjeća jaku bol samo pod lijevim rebrenim lukom. Stolice navodno nema već 10 dana, a i vjetrova nema. Bljuje mnogo sluzaste tekućine sa crnim talogom, koja ali nije nipošto fekulentna, a reagira i miriše kiselo. Bljuje skoro svako pol sata i to bez obzira, da li što primi ili ne. Lijevo na stražnjoj aksilarnoj liniji u visini 10. rebra vide se tri modrikaste brazgotine veličine jednog dinara, čvrsto prirasle za rebra. Kontinuitet 10. rebra na ovom mjestu je prekinut, jer fali komad istoga širine jednog prsta. Na krajevima ovog defekta pipa se okrugli kalus. Izbljuvana tekućina daje jako pozitivnu benzidin-reakciju na krv. Poslije mnogih klizma defecira nešto smrdljive tekućine sa par malenih tvrdih fekalnih masa. Benzidin medjutim u stolici potpuno negativan. Kod pokušaja da uzme i najmanje tekućine ili hrane, odmah bljuje sluzasto crnkastu tekućinu i to u velikim količinama, svaki put skoro po pol litre. Terapija: Camphor, coffein, klizma fiziol. NaCl goutte à goutte. Stanje se bolesnikovo rapidno pogoršava. Eventualna operacija radi preslabog stanja consiliariter odbivena. 5/ exitus laetalis. Obdukcija dala je interesantan nalaz,* radi kojega i objelodanjujemo ovaj slučaj. Lješina sasm a izmršavljelog čovjeka, potkožno m asno tkivo skoro nikakvo. Pri otvaranju trbušne šupljine vide se najprije vijuge tankog crijeva, napunjene tvrdim fekalnim masama, tako isto colon ascendens i descendens. Sam pak želudac i c. transversum ne opažaju se. Pri otvoru prsne šupljine vidjela se medjutim slijedeća slika: Srce je potisnuto prama desnoj strani, da leži u središnjoj liniji, lijevi pak odio prsne šupljine ispunjen je s veom a naduvenim želucem, koji dopire čak u visinu do drugog rebra, i tu je gornjim plućnim režnjom pokriven, osim toga vidio se i c. transversum isto naduven. Iza želuca nalaze se pluća, koja su svojim donjim režnjom za stražnju stijenku posvuda prirasla. Tako isto iza želuca vidi se slezena nepovećana, koja je za deseto rebro lateralno na mjestu defekta priraštena. C. transversum leži gol, ničim nepokriven, želudac pak pokriven je s veoma tankim slojem muskulature, koja pripada jako rastegnutoj muskulaturi diafragme. Želudac kao i dio c. transversuma, koji se nalazi u prsnoj šupljini, čvrsto su fiksirani i ne dadu se nikako reponirati kroz, otvor u diafragmi, koji je inače lako prolazan za četiri prsta; reponiranje uspijeva tek nakon što su sve adhezije oslobodjene. Muskulatura želuca je neobično hipetrofirana, sluznica njegova odebljana je i naborana (état mameloné). U kardijalnom dijelu pri prelazu u ezofagus osobito je krvavo infiltrirana, isto tako, sam o u manjoj mjeri, i u piloričnom dijelu. Omentum i peritoneum c. ascendensa u gornjem dijelu imbibirani su sa crnim pigmentacijama. Otvor na diafragmi je dugoljast kao procjep i lako za četiri prsta prolazan. Želudac sadrži plin i po pr. jedan litar sluzasto-crnkaste tekućine, iste kako je bljuvao za života. Slezena je nešto atrofična, u njenom tkivu, koje se čvrsto veže za prsnu lateralnu stijenku, našlo se 4 malena komadića kosti, velikih poput graška. Gdje je slezena pričvršćena za prsnu stijenku nalazi se deseto rebro, koje na ovom mjestu nema kontinuiteta, jer jedan dio rebra u dužini oko 3 cm. fali. Krajevi rebra gdje je ovaj manjak, a isto tako i deveto rebro pokazuju okruglaste kalozne izrasline (eksostoze). Jetra, kao i žučni mjehur imaju položaj i odnošaj m edjusobni normalan; žučni mjehur nije povećan. Desna pluća fiksirana su starim adhezijama, lijeva pluća isto tako fiksirana su posvuda za prsnu stijenku, ponajviše straga i to po svoj prilici prije ozljede. Baš radi ove fiksacije pluća zbio se ovaj rijetki slučaj. * Obducirao kontr. vojni liječnik Dr. E lih.

44 460 Bol pri dodiru u lijevom epigastriju, kao i sadržaj i reakcija bljuvotine, dali su povoda, da se misli na nekakvu želučanu afekciju (ulcus), dok je protiv eventualne inkarceracijegovorilo pomanjkanje bilo kakvih peritonitičkih pojava i drugih karakterističnih simptoma. Eventualni hirurški zahvat inače indiciran simptomima - bilo to gastroenterostomija ili resekcija želuca morao je biti otklonjen radi beznadnog slabog stanja bolesnika, čija je srčana akcija veoma slaba bila i nije se dala popraviti nikakvim stimulansima. U ostalom prama patološko-anatomskom nalazu i pod najboljim prilikama uspjeh jedne takve operacije bio bi nesumnjivo dvojben. Što se tiče postanka ove traumatsko-diafragmatičke kile, to su se po svoj prilici zbivali slijedeći procesi: Kad je bolesnik bio ranjen iz puške, ozlijedjeno je istodobno deseto rebro i diafragma. Kroz ovaj otvor u diafragmi bila je najprije slezena aspirirana, tim prije, što su pluća sama bila prirasla. Na to se srasla slezena s prsnom stijenkom i u tkivu, koje ju je vezalo za stijenku, urasli su oni komadići kosti, koji su se tu nalazili kao fragmenti od povrijedjenog i oštećenog desetog rebra. Istodobno ili neposredno odmah nakon toga i c. transversum provukao se kroz otvor. Najzadnje pak dospio je i sam želudac u prsnu šupljinu, i to ovaj posljednji ne kroz otvor diafragme, koji je nastao od puščane kugle, već kroz rareficiranu muskulaturu i njeno izbočenje, poput jedne kilne vrećice. Da se sve ovako odigravalo, dokazuje i nalaz, da je samo želudac pokriven s rareficiranim slojern diafragmatičke muskulature, dok slezena i c. transversum slobodno leže. Želudac je po malo ulazio u prsni koš i to uslijed aspiracije pri ekspiriju, ujedno sve to više rastežući vlakna diafragme. Konačni zatvor (inkarceracija) želuca s letalnim završetkom nastao je uslijed pregiba pilo ričnog i kardijalnog dijela, jer je želudac bio prenapunjen sa zaustavljenim sadržajem. Ovaj slučaj diafragmatičke hernije interesantan radi samog postanka i razvoja, još je interesantniji, jer je za života bolesnika davao čistu kliničku sliku jednog ulkusa. Résum é. Dr. Ante Dančević, Dubrovnik: Ein seltener Fall einer traumatischen diaphragmatischen Hernia. Es wird ein Fall beschrieben, bei welchem die Gewehrkugel cfurch den Thorax drang und dabei die Diaphragma lädierte. Nach 1 Monate Bettruhe, wurde der Patient als genesen entlassen. Nach weiteren 5 Monaten wurde er wegen angeblichen Magenbeschwerden neuerdings aufgenommen. Den Symptomen nach (Erbrechen, Lokalisation der Schmerzen etc.) wurde ein veraltetes Ulcus vermutet. Bei der Obduktion hat man aber gefunden, dass der Magen, Colon transversum und Milz ganz in der linken Brusthöhle liegen (infolge Hernia diaphr. träum.). Der Prozess, welcher sofort nach dem Trauma entstanden ist, dauerte volle 6 Monate, bis die Adhaesionen langsam den Magen und Darm so fixiert haben, dass vollkommene Hemmung der Passage resultierte. Der Fall wurde wegen seiner seltenen Entstehungsart und wegen seiner Symptome beschrieben.

45 461 IZ PRAKSE. L i j e č e n j e b r o n h o p n e u m o n i j a m a l e d j e c e s i n f l u đ o m. Dr. Klara Dajčeva, Zemun: Tekom ove zime podala mi se prilika, da kod bronhopneumonija male djece promatram djelovanje influd a (Internationale L. A. G., Arlesheim). Bili su to slučajevi često na oko infaustni. Rezultati činili su mi se važnima i zanimljivima i za one liječnike, koji ne priznavaju smjer onih, koji su to sredstvo izradili i znansveno proučili, koliko teoretski toliko i praktičkim eksperimentom. Svaki praktički liječnik poznaje neugodne, često recidivirajuće bronhopneumonije male djece do godinu dana. Osim camphora, sinapisma i coffeina eventualno aethera malo je štogod poznato, što bi moglo vrijediti kao sigurno terapeutsko sredstvo. Sve u svemu ono što terapeutski imamo, to su cardiaca, sredstva koja djeluju na cirkulaciju, ta su sredstva dakle u glavnom simptomatska a specifikuma nemamo. Navedeni slučajevi liječeni su samo infludom bez coffe ina i bez camphora. Uspjesi se nikako ne mogu smatrati slučajnima, jer bi se takvih moglo navesti preko 20. Od svih bronhopneumonija koje sam imala prilike vidjeti u svojoj priv. praksi od jeseni do danas, ne mogu zabilježiti ni jedan slučaj mortaliteta. Isto je tako važno i to, da nijedan od tih slučajeva nije recidivirao. 1. I. S. dijete 2 mjeseca staro. Partus praemat. od 772 mjeseci. Težina kod porodjaja 2'300 kg. Obolilo 2. Ili. Temp, rektalno 39. Desno na bazi i lijevo u predjelu hilusa pneumonička ognjišta. Povraća hranu; u stolici nešto sluzi, koža blijeda, ekstremiteti nešto malo cijanotični. Puis se ne da brojiti. Isti dan dobiva 20 kapi influda, razdijeljenih na 12 sati. 3. III. Status idem. Cijanoza je malo manja; ne povraća više. Temp, izmedju 39 i 40 rektalno. 4. III. Jaki kašalj. Tem peratura 39, u stolici mnogo sluzi. Puls 160, pravilan. Koža nije više tako blijeda. 5. III. Nad obim ognjištima mukli perkutorni zvuk gotovo se izgubio. T em peratura 38. Naprijed, desno u visini 4. rebra primjetljivo je novo pneumoničko ognjište. Dijete mnogo spava, dok prije nije nikako spavalo. Puls 140. Boja kože normalna. 6. III. Mnogo kašlje. Ognjišta su primjetljiva jedino auskultatornim fenomenima. Temp rektalno. Uzima hranu. Disanje nozdrvama gotovo se izgubilo III. Stalno bez temperature. U stolici mnogo sluzi, što je razumljivo, jer dijete mnogo kašlje. 20. III. Kašalj je prestao. Dijete je zdravo. U ovom slučaju nije upotrebljeno ništa osim influda. 2. V. S. 7 mjeseci staro dijete, koje živi u vrlo lošim higijenskim prilikama. Pastozno i nešto rahitično. Ne sjedi još; fontanela 4 X 4. Oboljelo 5. IV. ujutro. Temp. 39'5 rektalno. Nešto dispnoično, jako nemirno, baca se. Na obim plućima na bazi pneum. ognjišta. Konvulzije koje ukazuju na latentnu spazmofiliju. Odbija svaku hranu. Terepija: infludo, 20 kapi dnevno. 6. IV. Tekom dana opet konvulzije, koje su kraće nego prošlog dana. Dijete je jako nemirno, dispnoično, cijanotično. Nad obim plućima straga perkutorni i auskultatorni se nalaz proširio prema gore. Temp. 39 rektalno. Terapija: infludo 20 kapi. 7. IV. konvulzije su prestale. Temperatura nešto labava izmedju Puls 160, dobar. Dijete je mnogo mirnije, mnogo manje cijanotično i mnogo manje dispnoično. 8. IV. Status idem. 9. IV. Ujutro opet nešto cijanotično ali mirno. Puls 140. Tem p. 38. Auskultatorno se ognjišta nijesu povećala, perkutorno je mukiina mnogo m anja, gotovo neprimjetljiva. Dijete mnogo kašlje. U stolici mnogo sluzi. Uzima hranu, i ne zastaje kod sisanja. U veče temp. 37' IV. Bez temperature, kašlje po prilici do 25. IV. Simptomi se nijesu povratili.

46 R. Q. 2 1/2 mjeseca staro dijete, koje je navodno več 14 dana bolesno. T em peraturu ima navodno već 10 dana, s prekidima. Mnogo kašlje, ne spava, ne siše. Liječeno dosele oblozima i ekspektorancijama. 15. IV. Cijanotično, jako blijedo. Temp. 38'5. Nad cijelim plućima sitna pneunionička ognjišta. Puls 152, sitan. Terapija: infludo, 20 kapi dnevno. 16. IV. Status idem. 17. iv. Cijanoza gotovo neprimjetljiva. Dispnoe nepromijenjena. Iskašljava mnogo.. Nad cijelim plućima sitni i veći ronhi, bronhijalno -disanje osobito nad hilusom lijevo. Siše bolje. Temp. 39, puls IV. Bez temperature. Dispnoe i cijanoza su posve nestale. 19. IV. Tem peratura 38'5. Mnogo kašlje. Nad plućima na jednom mjestu nejasno bronhijalno disanje. 20. IV. 30. IV. Bez temperature, kašalj jenjava, dijete dobiva na težini. Navedeni slučajevi nijesu. nipošto jedini, nego su samo izvadjeni iz jednog niza, kao oni najtipičniji. Sredstvo je obično podavano kroz 14 dana. U svim tim slučajevima i u svim drugima, koji su bili liječeni infludom moglo se izaći bez cardiaca i bez sinapizama. Važno je, da se kraj toga ne dajii antipyretica, jer se uspjesi time samo kvare. Sredstva se moraju davati in continuo, dok dijete ne prestane kašljati. U svim tim slučajevima mogla sam isto tako izaći bez expectorantia. U nekim slučajevima pojavio se dan suhi kašalj, koji je po žestini naličio na napadaje kod pertussis. U tim slučajevima treba umanjiti dozu na do 10 kapi dnevno. Ima individua, kod kojih fosfor djeluje kao jaki podražaj. To djelovanje fosfora na pojedine ljude može se najbolje promatrati kod tuberkuloza, koje uzimaju fosfor. (Na pr. kao calc, glycerophosphor.). Držim da moja opažanja opravdavaju mišljenje, da se sredstvo može smatrati specifičnim kod bronhopneuinonije uopće, ma da se ono u početku smatralo samo specifičnim sredstvom protiv gripoznih oboljenja. (Teoretski uzevši, mnoge su gripozne afekcije ujedno i bronhopneumonije). Uspjesi dozvoljavaju takvu tvrdnju jednako tako, kako se to može shvatiti iz teoretskog razmatranja pojedinih sastavina toga lijeka. Infludo je solucija, koja sadržava 0.001% phosphora, suce. aconiti napelli 0025%, bryoniae albae, eupatorii perfoliat., sabadillae ofic. 0'02% i ol. eucalypti 0'020%- Fosfor djeluje tako, da pojačava oksidaciju prema periferiji, on dakle djeluje tako, da olakšava privodjenje kisika, koji organizmu kod pneumonije tako jako nedostaje. Fosfor je zapravo vasotonicum perifer. sudova, osobito onih kože. Atonija perifernih sudova je kako znamo onaj simptom, koji je kod pneumonije najnepodesniji i najopasniji. To vazokonstriktorno djelovanje poznato nam je kod otrovanja fosforom, gdje se to pokazuje u mnogobrojnim petehijama. Terapeutski se tu fosfor daje u tako malenoj količini, da nikad ne dolazi do petehija. Fosfor je podesniji nego kofein, jer kofein ujedno podražava centralni živčani sistem. Nedavno pisali su Hamburger i Czerny 0 jednoj činjenici, koja je mnogim laicima vrlo dobro znana. Postoje dva tipa djece, jedna, koja čiin dobiju temperaturu spavaju, a druga koja kod iste temperature postaju nemirna. Ta djeca i ti ljudi, koji svoju bolest prospavaju, imaju bolju prognozu nego ona nemirna. Zato su oba autora kod pneumonija odustali od podavanja kofeina i kamfora. Zanimljivo je dalje, da autori dolaze do zaključka, da kod pneumonije daju antirahitičku hranu. Znamo, da se antirahitička hrana može nadomjestiti fosforom, isto tako kao što se to može i kremičnom svjetiljkom. Iskustvo onih, koji liječe fosforom i onih, koji liječe antirahitičkom hranom medjusobno se potvrdjuju! Fosfor ujedno djeluje kao sedativum. Prije su ga dapače upotrebljavali umjesto veronala. Druga komponenta tog sredstva jesu aconitum napellus i bryonia alba. Aconitin i suce. aconiti upotrebljavali su se prije vrlo mnogo, danas je to

47 gotovo nepoznato Sredstvo u tefapiji, ili se pak još samo ponekad nalazi u nekim fabričkim lijekovima (Famel). U našim savremenitn farmakologijama nalazimo o aconitinu upravo toliko, da se iz toga gotovo ne može pročitati djelovanje, koje bi se moglo terapeutski upotrebiti. Mora dakle nastati pitanje, da li su stariji liječnici griješili, kad su upotrebljavali aconitin, i da li smo mi danas u pravu, kad na temelju onoga, što poznajemo od simptoma kod otrovanja aconitinom, to sredstvo uopće više ne upotrebljavamo. Ali na simptomima otrovanja, koji su grubi, možemo samo u rijetkim slučajevima pročitati finije djelovanje jedne droge ili jednog metala. Grubi simptomi, koji onda postaju uzrokom smrti i koji nam kod promatranja najviše upadaju u oči, ti simptomi prekrivaju one finije simptome, koje trebamo kod terapeutskog djelovanja. Te simptome ispitivala je starija farmakologija eksperimentom na ljudima, koji su bilježili i svoja subjektivna i svoja objektivna zapažanja. Današnja farmakologija odbija u većini slučajeva tu metodu eksperimentiranja, predbacujući joj neegzaktnost, jer da je natrunjena pojavama autosugestije. Farmakolozi kao što je na pr. H. Schulz, izradili su tu metodu eksperimenta na čovjeku, i činili su svoja opažanja na djacima, koji su uporedo ali ne znajući što uzimaju, uživali razna sredstva. Tim paralelnim pokusima dobivena su djelovanja, koja se uvijek i redovito pokazuju u sličnim okolnostima, a dobivaju se i onda po toj istoj zakonitosti, makar oni koji uzimaju i ne znadu, šta im se dalo. Tu je prilično isključena svaka autosugestija, i eksperimenat na samome sebi postaje važni pomoćni faktor ispitivanja. Kad se aconitin ispita tako eksperimentom na čovjeku, i u minimalnim dozama, onda se nalazi, da ta supstancija djeluje na hiperemičke pojave, na hiperemiju sluznica i plućiju. Djelovanje je u većim dozama brzo ali kratkotrajno. Kod svih kataralnih pojava jedan je od najjačih simptoma hiperemija sluznica i plućiju. Svako sredstvo, koje djeluje na tu hiperemiju, skraćuje i olakšava simptome kataralnih oboljenja. Kod pneumonije prevladava simptom hiperemije u prvom stadiju, i zato aconitum tu nalazi svoje opravdanje. U drugom stanju eksudacije, potrebno nam je sredstvo, koje će tu eksudaciju zadržati. Homeopatska škola upotrebljava kod svih eksudativnih pojava trakta disanja bryonia alba. Za one, koji ne vjeruju u egzaktnost iskustava i opažanja homeopatske škole treba spomenuti to, da bryonin odnosno ekstrakti broyniae albae djeluju tako, da prouzrokuju jaku eksudaciju u crijevima. Stolice postaju vodenaste i sluzave. Gubitak vode je, u tom slučaju nešto, što se, ako se već bryoninu ne priznaje drugo terapeutsko djelovanje, može vrlo dobro upotrebiti. Gubitak vode na jednoj strani sprječava eksudaciju na drugoj strani. Tako se može i teoretski razumjeti djelovanje bryonina i aconitina kod pneumonije. Eupatorium perfoliatum je jedan neoficinelni, u današnjoj farmakologiji gotovo nepoznat diureticum. Djelovanje eucalyptusa može se shvatiti kao expectorans, ma da on ima i antiflogističko djelovanje. Time bi u kratkim crtama bile opisane komponente toga sredstva, koje se može smatrati specifičnim protiv bronhopneumonija. U ovo nekoliko riječi moći će onaj, tko traži teoretsko opravdanje prije nego će pristupiti k ispitivanju nekog stanovitog sredstva, naći upravo toliko, da bi mogao pristupiti ispitivanju i provjeravanju navedenih iskustava. Nije mi bila namjera, da u ovom slučaju učinim više nego to, da pišem o iskustvima koja su za svakog liječnika u praksi važna i vrijedna, barem toliko, da se po tom tragu podje dalje, ispitujući tačnost i upotrebljivost tih navoda. 463

48 464 Liječenje tuberkuloze s angiolym phom. Dr. Alfred Schorsch, praktički liječnik, Osijek. Poslije rata dobili smo iz inozemstva više takovih lijekova, koji do danas još uvijek ne bivaju u toj mjeri rabljeni, kao što bi zaslužili. Medju ove spada u prvom redu i angiolympha od Dr. Rous-a, premda je to lijek za bolest, koja se osobito u zadnje vrijeme rata, a i poslije rata počela u tolikoj mjeri širiti, i protiv koje se sa svim mogućim sredstvima kušamo braniti, a to je tuberkuloza. I premda su brojni liječnici, u prvom redu P. Barbier, E. Gaillard, A. von Frisch i Paul Socquet napisali odulje i vrlo interesantne članke, ipak se do danas nije tom lijeku ta pažnja obratila, koju bi zaslužio. S toga razloga rada bi nekoliko riječi progovorio o angioiymphi, metodi liječenja i do sada postignutim uspjesima i obratio pažnju gg. kolege na taj lijek. Angiolympha za razliku od tuberkulina i sličnih preparata nije vakcinoili seroterapeutični, već jedan kemoterapeutični preparat, koji je bilinski ekstrakt iz različnih iridea (orchis maculata, ixia rosea, morea sinensis), dakle bilina, koje se već odavna kod puka rabe za plućne bolesti, sadržavajući samo glykozide ovih bilina, bez otrovnih alkaloida. Taj se preparat zgotavlja u anipulama. Svaka amp. sadržaje 0 05 gr. ekstrakta na 2 ccm sterilne vode. Na kakav način taj lijek djeluje na tuberkulozu, još nije tačno dokazano i iziskuje izipi kliničkog još i svestrano farmakodinamično i biološko istraživanje. Po Barbi eru djeluje taj lijek time, što diže obranbenu snagu 1 podupire sklerotizaciju, te paralizira toksine. Po mome mnijenju stvara organizam bolje otpornim, dajući mu veću sposobnost za borbu s Kochovim bacilom i njegovo svladanje. Angiolymphu počeo sam rabiti godine 1920., kada sam bio liječnik glavar kod jednog francuskog ugljenika u Surducu u Rumunjskoj. Tada ga je donio moj g. direktor Lecher iz Pariza, gdje su mu ga veoma preporučili, pošto smo medju rudarima imali mnogo slučajeva tuberkuloze, a specifično liječenje mnogi nijesu mogli podnijeti. Pošto sam kod rudara imao vrlo lijepe uspjehe s tim lijekom, počeo sam ga i u svojoj privatnoj praksi rabiti, isto s vrlo dobrim uspjesima. Do sada sam ga u privatnoj praksi upotrebio u 76 slučajeva, i to u 63 slučajeva uspješno, a u 13 slučajeva bezuspješno. Rabio sam ga kod svih vrsti tuberkuloza, kod odraslih i kod djece, i svi su angiolymphu vrlo dobro podnašali. Niti jedan neugodan nuzpojav nijesam opazio. Mjesto injekcije ostaje sasma bez reakcije, a niti u jednom slučaju nijesam opazio ni ognjišnih ni sveopćih reakcija. Od neuspjeha, koje sam imao, 3 slučaja bili su milijarne tuberkuloze, 5 progresivne, a kod 4 pacijenata bila je bolest već u takovom stadiju, da sam liječenje preuzeo samo na izričiti zahtjev njihove rodbine, premda sam unaprijed izjavio, da ne ćemo imati nikakovih uspjeha. U jednom slučaju dobio je pacijenat typhus abdominalis, tako da mogu kazati, da je ta bolest prouzrokovala pogoršanje njegovog stanja, a i samu smrt. Naveo bih samo nekoliko interesantnijih slučajeva iz svoje kazuistike: god. star grko-katolički svećenik. Otac umro u tuberkulozi. Od 5 djece 4 su umrla u dobi od 8 15 god. u tuberkulozi, 1 kćer živi zdrava. On sam dobio je prema njegovom iskazu u seminariju lijevostranu apicitis. Sa 24 god. dobio je na nosu lupus vulgaris, koji se unatoč dugogodišnjeg liječenja uvijek dalje širio. Kad sam ga primio u liječenje, lupus se bio raširio preko čitavog nosa i na obim obrazima; brkovi i brada vrlo su rijetki. Dobio je 36 injekcija (12 injekcija, onda 6 dana pauza; 12 injekcija, onda 10 dana pauza i opet 12 injekcija). Osim toga na sam lupus dobivao je obloge s angiolymphom u danima, kad nije dobivao injekcije. Poslije 60 dana od početka kure lupus izliječen. Mjesec dana poslije svršenog liječenja, dao si je napraviti plastičnu operaciju na klinici u Cluju, koja je vrlo dobro uspjela. Prom atrao sam ga još dalje 2 god. uspjeh je bio još isti.

49 C. M. 17. god. seljak. Majka umrla u 28. god. u tuberkulozi. Ostalo je 2 djece, koja su zdrava. On je prije mjesec dana pao u šumi, i udario se u lijevo koljeno, koje je poslije nekoliko dana počelo naticatr. Gonitis tuberculosa. Paraartikularno i artikularno gnojenje. Liječenje: Cirkularni sadreni povoj od gležnja lijeve noge do gornje trećine bedra, kod koljenog zgloba napravljen otvor. Punkcija zgloba i uštrcavanje angiolymphe tekom 12 dana. Osim toga dobio je 30 injekcija. Poslije 3 mjeseca može opet hodati i raditi kao i prije. Promatrao sam ga još preko 1 godinu dana i nije bilo pogoršanja unatoč teškog težačkog posla. 3. E. R. 11. godina stara. Otac umro uslijed na ratištu (?) zadobivene tuberkuloze; 6 mjeseci što otiču vratne žlijezde. Dijete je izgubilo tek već dulje vremena i u zadnjem polugodištu vrlo oslabilo (od 35 kg. na 29 kg.) i suho kašljuca. Poslije podne dobiva češće groznicu. Scrophulosis apicitis bilateralis. 42 injekcije s angiolymphom. Poslije svake 6. injekcije 4 dana odmora. Već poslije 6. injekcije dijete postaje živahnije, popoldašnje groznice su sasm a nestale, tek se poboljšava. Vratne žlijezde manje, koje poslije 30 injekcija sasvim nestaju. Poslije svršene kure, za 66 dana, prirast 4'/2 kg. tjel. težine. Liječenje nastavio sam s ultravioletnim zrakama (20 puta), svaki drugi dan. Kad sam dijete iz liječenja otpustio, imalo je 36 / kg. Poslije godinu dana vidio sam djevojčicu opet. Vrlo dobro izgledje i važe 39 kg." 4. P. M. 26 god. star, kotarski činovnik. Majka umrla u 35. god. u tuberkulozi. Brat i jedna sestra umrli su još u prvoj godini života. Imade još dvije sestre, koje su navodno zdrave, ali su vrlo slabe i slabokrvne. U 21. godini se na jednoj zabavi prehladio, od onda boluje na plućima. Veoma mnogo kašlje, noću ne može da spava,, jako se znoji. Kod rada se brzo umara. Tek vrlo slab. Do sada je rabio sam o klimatsko liječenje, bio je u Meranu, Maria Grün kod Graza, i u Tatram a, gdje se uvijek lijepo oporavio, Vrativši se kući poslije 3 4 mjeseca uvijek se njegovo stanje opet pogoršavalo. Sada mjesec dana opet osjeća probadanje u prsima. Popoldašnja temp, do ccm. visok, 51 kg. težak. Uski toraks. Natključne jamice napadno upale. Rentgenov nalaz: Gornje trećine obiju pluća tamne, ostali dio mramorno isprepreden. Sputum: Koch pozitivan. Dobio u svem u 60 injekcija. Nakon 9. injekcije maksimum popoldašnje tem perature Noćno znojenje vrlo slabo. Tek se poboljšao, izbacivanje slabije. Sputum : Koch pozitivan. Nakon 36. injekcije: Temperatura normalna (maksimum 36.8) Znojenje sasvim prestalo, izbacivanje vrlo slabo. Sputum: Koch negativan. Težina 56 kg. Dovršena kura poslije 92 dana, osjeća se. sasvim dobro. Težina 60 kg. Rentgenov nalaz: Obje plućne vršike potamnjele, isto i desnostrani hilus. Inače pluća sasvim čista. 5. S. R. 10 god. star. 21 kg. težak. Roditelji zdravi, u porodici sam o jedan slučaj tuberkuloze. Vrlo slabo se razvija, nema teka, vrlo često bronhijalni katar. Dobio je 36 injekcija. 20 puta kremenu svjetiljku. Za 2 mjeseca ojačao za 8 kg. Tek izvrstan. Što se načina liječenja tiče, držao sam se ponajviše propisa Dr. Rous-a. Samo što se tiče broja injekcija obično sam morao davati više. Broj injekcija kretao se izmedju , a poslije svakih 12 injekcija umetnuo sam odmor od 6 10 dana. Aplikacija je intramuskularna. Pošto je 83% mojih slučajeva uspješno liječeno, a medju njima mnogo i težih slučajeva, mogu mirne duše kazati, da smo angiolymphom stekli jedan vrlo dragocjeni lijek za liječenje tuberkuloze. Jednu zlu stranu imade taj lijek, a to je, da je vrlo skup (1 kutija sa 6 ampula D. 152' ) i radi toga mnogi siromašni bolesnici, koji bi se vrlo rado liječili, ne mogu da budu s njime liječeni. Referati. F iziologija. Klein: Sekrecija solne kiseline u želucu i prom jena krvnog šećera. (Sbornik lékarskÿ, br , g ). Nivô krvnog šećera na prazan želudac nije stalna veličina, već varira u malenim valovima prama gore i dolje. Već uvedjenjem duodenalne sonde u želudac može se dobiti kiseli sekret, čiji je aciditet promjenljiv. Ne postoji stalan stanovit omjer izmedju aciditeta želučanog sadržaja i izmedju promjena glikemičke krivulje. Iza alkoholnog pokusnog zajutarka snizuje se krivulja krvnog šećera i to ne vertikalno, već valovito. Niti za alkoholičkog pokusnog zajutarka ne postoji nikakav stalan omjer izmedju želučanog aciditeta i promjena krvnog šećera. 4

50 466 Nije nadjena nikakova karakteristična glikemija niti glikemička krivulja kod želučanog čira. Atropin, methylbromatum imade sam o neznatno djelovanje na sekreciju solne kiseline; atropinum sulphuricum znatno snizuje aciditet želučanog sadržaja i skraćuje vrijeme sekrecije solne kiseline, naročito, ako se daje kroz dulje vremena. Iza obiju atropina je glikemička krivulja daleko pravilnija, nego bez atropina. Sniženje krvnog šećera iza atropina nije napadno i ne može se dovesti u vezu s djelovanjem atropina na izlučivanje solne kiseline. Histamin ubija kod intravenozne injekcije vrlo brzo i to već kod neznatnih obroka, a adrenalin je kod takovog otrovanja siguran antidotum. Histamin ne može odstraniti adrenalinovu hiperglikemiju niti u skoro letalnim obrocima. Iza potkožne injekcije histamina raste krvni šećer. Veza izmedju djelovanja histamina na krvni šećer i na sekreciju solne kiseline nije dokazana. Iza intravenozne injekcije histamina vidljivo je izbijanje glikemičke krivulje u oba pravca, ali ovi valovi mogu da budu u vezi s grčevima, koje histamin prouzrokuje. U čitavoj ovoj pokusnoj autorovoj seriji nije bila jasna odvisnost promjena krvnog šećera od sekrecije solne kiseline. Karâsek: Odnošaj insulina prama drugim hormonima. (Biologické listy, br. 6., g ). Veliko značenje ugljikohidrata po uzdržanje opstanka tijela zrcali se u kompliciranoj i savršenoj regulacijonoj uredbi, koja omogućuje ulaganje glikogenovih zaliha te izlučivanje glikoze prama potrebi tkiva. Bernhard je mislio, da ovaj uredjaj opskrbljuje centralno nervstvo s impulizma, koji dolaze u jetra kroz centripetalne pruge. Pronalazak upliva hormona, a naročito adrenalina na glikogeni rad jetara potisnuo je ovu hipotezu i priznata je hormonalnoj regulaciji tako rekući autonomija. U najnovije vrijeme dolazi ta hipoteza ponovno u obzir, nu izmijenjena. Normalan nivô glikoze u krvi uzdržaje se uslijed ravnoteže medju antagonističkim hormonima, koji djeluju koli na glikogeni rad jetara, toli na potrošak glikoze u tkivu. Prednje mjesto tu zauzimlju adrenalin i insulin, dočim ostali hormoni (timusa i hipofize) imadu više značenje rezervno, nuzgredno. Centralno nervstvo koordinira rad ovih endokrinih žlijezda i jamči za dinamičku ravnotežu u intenzitetu njihove sekrecije. Odnošaj taj je tijesan. To dokazuju pokusi Brugshovi o retrogradnoj degeneraciji stanica jezgre ni. vagi iza djelomične ekstirpacije pankreasa. Studij antagonizma i sinergizma hormona poučava nas o načinu njihovog djelovanja, te o razlikama u pravcu tog djelovanja, u kojem pravcu je još otvoreno polje istraživanju. Rohžček: Adrenalinov diabetes. (Bratislavské lekârske listy, br. 6. g ). Ako pregledamo sve dosada poznate nalaze o adrenalinovoj glikozuriji, odnošaj prama pankreasu, jetrima, stimulacijone uplive tireoidnih supstancija, njen položaj u mehanizmu piqûre te Zadnja iskustva o ugljikohidratovom kemizmu, vidjet ćemo, da je opseg njezinog djelovanja odveć velik i da se preko njega ne može preći. Nije moguće pretpostavljati, da bi ovakova tvar kod razvitka diabetesa imala sam o sekunderno značenje. Na temelju toga imademo pravo govoriti ne samo o adrenalinovoj glikozuriji, već i o adrelinovom diabetesu. Za njega ovaj članak doprinaša nove dokaze. Na tablicama u članku može se vidjeti, kako adrenalin naglo iscrpljuje tijelo, poništava njegovu glikoregulacijonu funkciju i vodi do meteža, koji se klinički zove diabetes. Diabetogeno djelovanje vidi se i u drugoj krivulji, dobivenoj kombinacijom adrenalina s glukozom. Ako u ovom slučaju nije došlo do diabetesa, to je samo dokaz, da diabetes treba za razvitak još i posebnih kemičkih utjecaja, odnosno bioloških, osim povoljnog terena. Ovim terenom je organizam oslabljen gladom i infekcijama, riješen sviju rezerva, naročito glikogenove rezerve u jetrima. Ovako nastali razvrat, pojačan infekcijom, a naročito posebnim uzročnikom t. j. adrenalinovim klizmama, od njih je produljivan i stabiliziran, dok je nastao konačno diabetes. Adrenalinov diabetes dakle nije ovladan samo živčanim faktorima. U našem slučaju primerna evokacija izlazila je od podražaja adrenalinom. Adrenalin sâm imade diabetogena svojstva. Regulacija ugljikohidratove izmjene nije isključivo odvisna od pankreasa, već stoji pod uplivom i drugih organa, nuzbubrega, jetara, tireoideje, živčanog sistema te i pod uplivom drugih supstancija, ne samo insulina. Ova regulacija je u najvećoj mjeri čisto kemička. Červenka: Prom jene glikem ičkog nivôa iza injekcija bjelančevine te iza injekcija insulina s bjelančevinom. (Sbornik lékarskÿ, br , g ). Paradoks, da na jednoj strani nastojimo riješiti insulinove preparate bjelančevinskih tvari, koje katkada otežavaju terapiju insulinom, a na drugoj strani da se preporuča uštrcavati strani protein samo je prividan. Proteinova terapija kod kombinacije s insu-

51 467 linom može se zgodno dozirati i prekidati, a da se ne prekida davanje insulina, ali tako se može postupati sam o onda, ako upliv proteinove terapije nije prekidan 2 3 puta dnevno ponovljenim injekcijama bjelančevinskih tvari, do čega bi došlo, kada insulin ne bi bio što više očišćen od bjelančevina. Samo ako je tako, onda se može uz insulinovu terapiju istovremeno dozirati strani protein tačno i prama rasporedu. Tehnika takove aplikacije ne će biti laka. Biti će individualnih razlika vremena, kroz koje se može protein uštrcavati i duljina stanke u proteinovoj terapiji bit će individualno različita. Ne može se ni očekivati, da će proteinova terapija povoljno djelovati na sve oblike diabetesa. ali opet se čini, da bi proteinova terapija u kombinaciji s insulinom imala stanovite prednosti, jer je pad šećera u krvi uz zgodno doziranje kod nekojih osoba brži i jači, i trajanje djelovanja je dulje, te se i čini, da se i acidoza odstranjuje razmjerno brže. Možda će kombinacija dvostruke terapije biti zgodna kod diabetičke kome. Povoljne mogućnosti same terapije proteinom kod diabetesa upućuju k tome, da se dalje ispitivaju. Svi ovi momenti pobudjuju nadu, da će biti ovaj kombinirani način uz opreznu tehniku važno pomagalo kod liječenja nekojih vrsti diabetesa. Dr. Culek. P riljep čive b olesti. Antić: Experim entelle Arbeiten über die Immunität der Malaria. Immunität der Malariker gegen Superinfektion. (Centralblatt f. Bakteriologie, Parasitenkunde u. Infektionskrankheiten, 94. Bd., 1925.). Autor je najprije na kunićima eksperimentalno potvrdio iskustva Kocha, Grassia, Zilmanna i dr., da se ljudska malarija samo u anofelu dalje razvija i da ju je nemoguće prenašati na druge životinje. Kao razlog navedena su dva faktora: Imunitet uzrokovan nepoznatim parazitocidniin supstancijama, koje unište plasmodium vivax ili falcis; ili je otporna konstrukcija crvenih tjelešaca. Autor je ovog drugog mišljenja. Čovjeku je bez malarije uštrcano intramuskularno krvi s plasm, viv., pom iješane s jednakom množinom kunićeve krvi (aa 2 ccm). Nakon 11 dana pokazalo se u perifernoj krvi inokuliranog 1 put vivax pasanti shizont, a nakon dva dana gamete. Iz toga zaključuje autor, da krv kunićeva nije zapriječila infekciju t. j. da u krvi kunićevoj nema parazitocidnih supstancija. Dvojici neliječenih: s pernicijoznom i tercijanom malarijom uštrcao je po nekoliko puta krvi kunićeve bez ikakvog terapeutskog uspjeha i utjecaja na malariju. Iz toga opet zaključuje, da se krv kunićeva ne vlada prem a plazmodijima parazitocidno, nego refrakterno. T. j. vjerojatno je, da će otpornost kunićeve krvi prem a malarijama biti u konstrukciji crvenih krvnih tjelešaca. Autor preporučuje dalnje istraživanje. Dvim slučajevima s tercijanom malarijom, nakon što je poslije terapije s kininom i neosalvarsanom ustanovljeno, da nema u krvi parazita, uštrcao je intramuskularno ili intravenozno malarične krvi. Budući da je terapija trajala svega 6 dana, nije se moglo računati na eventualnu reinfekciju, nego samo na superinfekciju. U nijednom slučaju nije do ove došlo. Refrakternost ta mogla bi se dvojim načinom rastumačiti: 1. Ili da paraziti, još preostali i sakriveni u koštanoj moždini i drugim organima, podržavaju celularni ili humoralni imunitet i tako zadržavaju super- i reinfekciju; ili 2. da tih parazita uopće nema, a da je organizam sam još na neko vrijeme imun. Obje su teze moguće, kako to razni autori (Zilmann, Kolle, Celli i dr.) misle. Svakako je interesantno, da imade ljudi, koji su prema eksperimentalnoj i prirodnoj (i terapeutskoj kod progresivne paralize. Ref.) infekciji refrakterni. Dr. R. Z. Lopašić. Šramek: Profilaksa dobraca. (Časopis lékarû českych, br. 44., g ). Iznaša čitav historijat pokušaja imunizacije kod dobraca; prvi je ucijepio krv oboljele djece zdravoj djeci Home ( ) u Engleskoj. Uspjeh aplikacije odvisi od 2 momenata, i to vremena, kada je serum uštrcan, i od njegove količine. Imunitet nije trajan, 70 dana do 3 5 mjeseci. Suhi serum u zataljenim ampulama uzdrži dulje specifično svoje djelovanje od otopljenog. Od dobraca umire više ljudi nego od škrleta, kod toga ima upliv starost, tjelesno stanje djeteta, te socijalne prilike. Kada bi pošlo za rukom spriječiti dobrac, škrlet, difteriju i hripavac do 6. god. starosti, snizio bi se pomor po Pfaundler u od 1000 na 300, a od ovih 60 /q umire od dobraca i hripavca, dočim kad bi djeca umirala poslije 6. godine, umrlo bi samo 40 djece. Piscu pošlo je za rukom 2 kućne infekcije zaustaviti s rekonvalescentnom surutkom, apliciranom uz uvjete po Degkwitzu. Rabljena je karbolizirana surutka, a injekcije nijesu imale nikakovih štetnih posljedica. Dr. Culek.

52 468 Thom sen: Neuere epidem iologische Untersuchungen über M eningokokkeninfektion. (Seuchenbekämpfung, Jg. II., H , 1925.). Postoji više tipova meningitičnog diplokoka, i ovi su u razno vrijeme i raznim krajevima različno i promjenljivo virulentni. Zato svrsishodne terapije imadu da budu specifične za konstatovani tip. Serum naime terapeutski ima da bude monovalentan odredjenog tipa, polivalentni serum ima da bude terapija iz nužde. To naročito vrijedi, gdje je virulencija osobito velika, te uzrokuje meningitičnu sepsu, nekad i bez meningitičnih simptoma. Ta se odlikuje hemoragičkim egzantemom, petehijama i purpurom te fudrojantnim tokom. Infekcija meningokokima je po nazoru autora metastatična lokalizacija s primarne krvne infekcije. Diplokoki inficiraju sluznicu nazofaringealnu te nastaje katar, a odavle se raširuju koki u krv, gdje ili propadaju ili se množe, pa opet propadaju (laglji slučajevi sa ili bez egzantema s groznicom), ili se silno razmnožavaju i raširuju (teška sepsa). Prodru li koki iz krvi do limfatičnih prostora centralnog nervnog sistema razvija se meningitis. Ne smije se doduše isključiti mogućnost, da meningokoki predju putem limfatičnih prostora oko n. olfactorius direktno do meninga. S praktičnog stanovišta je zato važno, da se kod svakog febrilnog slučaja s krvnim izljevima ispita krv ili i petehije na meningitični diplokok. Jednako i u slučaju eventualne epidemije važno je, koji je tip meningokoka baš virulentan radi uspješne terapije. Dr. R. Z. Lopašić. Prochâzka: Profilaksa morbila. (Časopis lékafû českych, br. 3., g ). Cijepljeno je protiv dobraca 90 djece, od kojih je oboljelo 5. Kod troje djece može se pobol rastumačiti time, što je upotrebljen serum od slučaja veom a slabih morbila, kod dvoje djece došlo je do pobola uslijed kratkog imunizacijonog vremena, koje se cijepljenjem postizava. Kod sve 5 djece bio je tečaj veoma lagan. Cijepljenje je provedeno taj dan, kada su pronadjene Koplikove pjege ili kad se pojavio osip. Uštrcavao je uvijek, bez obzira na starost djeteta, 2'5 ccm serum a od više rekonvalescenata. Na temelju rezultata profilaktičnog cijepljenja preporuča cijepljenje u svrhu spriječenja dobraca kod djece najmladjih godina, djece slabe ili oslabljene od koje druge bolesti, te kod djece s pojavam a tuberkuloze. Dr. Culek. P sih ijatrija i n eu rologija. M argulis: Am yotrophische spinale Syphilis. (Deutsche Zeitschrift für Nervenheilkunde, Bd. 86., H., 1. 2., 1925.). Iz simptomatskog kompleksa progresivne atrofije mišića tipa Aran-Duchene odijelio je Raynaud ne suviše čestu muskularnu atrofiju, nastalu uslijed spinalne sifilide. Autor na svojih 13 slučajeva, od kojih svaki imade specijalnih, no ipak zajedničkih karakterističnih crta, razlikuje kroničnu i subakutnu formu bolesti. Kronična forma bolesti može da se pojavi u svakoj dobi starosti i imade karakter bolesti polagano se progresivno raširujući. BWR. je u krvi obično pozitivna. Polagano se razvija amiotrofija tipa Duchene-ova s tendencijom, da se razvije na ostale mišiće tijela. Oduzetosti nastaju najvećim dijelom na distalnim dijelovima ekstremiteta i to prije nego amiotrofije. Fibrilarni trzaji u mišićima. Električna podražljivost s galvan. i faradičnom strujom je u amiotrofičnim mišićima kvantitativno snižena. Nem a smetnja od mjehura. BWR. je u likvoru često pozitivna, jednako i Nonne-Apelt i pleocitoza. Razlikujemo tri tipa bolesti: tabiformnu, spastičnu i poliomielitičnu. U razvitku tabične forme vidimo početnu latentnu periodu, a iza te periodu mahovitog razvitka simptoma. Izmedju ovih padaju naročito u oči senzitivni podražaji (boli, parestezije) i napadaji radikularnog tipa s promjenljivim intenzitetom i raširenjem senzitivnih poremećaja. Dalje se nalaze dinamična i statična ataksija, manjkanje tetivnih refleksa na donjim ekstremitetima, tu i tamo Argyll-Robertson, promijenjena konfiguracija i veličina zjenice, poremećaji senzibiliteta disociiranog tipa, boli kod pritiska na procese kralježaka. Kod spastične forme ne nalazimo gornjih perioda u razvitku, nego progresivni razvoj bolesti. Osim toga imademo pojačane tetivne reflekse, rigidnost. Refleksi i senzibilitet sačuvani. Poliomielitična forma je zapravo neka sredina izmedju triju gornjih. Imademo pojačane tetivne reflekse, klonus noge, Babinski. Interesantno je za te tipove, da po razvitku nikad ne prelaze jedan u drugi. Subakutno oboljenje je karakterizirano naglim razvojem amiotrofija na sva četiri ekstremiteta, smetnjama sfinktera, a uvjetovano je meningoradikularnoin lokalizacijom. U diferencijal, diag. dolazi najprije sifilitična meningomielitis, koja imade više karakter lokalnog oboljenja, zatim tabes dorsalis, protiv kojeg govore oduzetosti,

53 469 atrofije i t. đ. Zatim dolazi u obzir siringomielija. Protiv te govori pozitivna BWR. i dalnji razvitak. Spondilitis cervikalnih kralježaka lako je diferencirati. Teže je amiotrofičnu lateralnu sklerozu. Erbova sifilitična oduzetost samo je forma različne lokalizacije. P a t ol o š k o - a n a t o m s k i nalaz je slijedeći: 1. Atrofija ćelija prednjih rogova, sistematska degeneracija pojedinih niti kičmenog stupa, perivaskularna i lokalna nekroza nervnog tkiva, jednostavna atrofija nervnih niti, korjena, perifernih nerva te muskulature. 2. Proliferativni proces u mezenhimu i gliji. 0 prevaliranju pojedinih elemenata u histološkoj slici zavisi i klinička razdioba na tipove. O patogenezi amiotrofije postoje tri teorije: Prva je, da amiotrofije nastaju uslijed poremećaja perifernih nerava (neuritis: Dejérine, Oppenheim etc.). Druga je teorija poliomielitičnih amiotrofija, koja tvrdi, da amiotrofije nastaju uslijed raspada srednjeg dijela kičmenog stupa (Charcot, Schaffer, Lapinski etc.). Treća teorija uzima kao glavni m omenat meningoradikulitis s retrogradnom amiotrofijom ćelija prednjih rogova i mielitidom. (Raynaud, P. Marie, Kramer etc.). Autor si predstavlja patogenetični proces u dvije periode: Prvo je meningoradikularni stadij, kojeg je posljedica lokalni imunitet mekih opna, kao u latentnog luesa. Javljaju se proliferativne promjene; granulacijono tkivo, gdjekad i guma i limfoidna infiltracija. Imunitet mezenhimnog tkiva uzrokuje nesposobnost receptivnih ćelija da reagiraju na nove nadošle spirohete i tako ove prodiru u parenhim. Sada nastaje drugi stadij pa r e n h i m a t o z n i, koji karakterizuje atrofija ćelija prednjih rogova, lokalna nekroza, degeneracija nervnih niti i lipoidna degeneracija parenhima. Spirohete se šire prednjim i stražnjim Emfatičnim putevima, te o tom širenju i zavisi i klinička forma. Sindrom bolesti nije čest, vjerojatno i zato, jer je širenje spiroheta Emfatičnim putem teško, a i jer neku ulogu igra i konstrukcija i funkcionalna manjevrijednost pojedinih tkiva mezenhima i glije. Terapija je specifična, ali je i ta, ma i energično provedena, gotovo posve bez uspjeha. Dr. R. Z. Lopašić. Prof. Eiselt: Duševno stanje tuberkuloznih. (Časopis lékarü Ceskÿch, br. 26., g ). Teške promjene u duševnom životu mogu nastati 1. čisto psihogeno uslijed dugog pobola, te dolazi tako sve do teške melankolije. 2. Drugi put su uzrok tom e organičke promjene moždjana i opna uslijed tuberkuloze, 3. ili toksičke promjene prouzročene bac. tbc. 4. Povrjedam a cirkulacije, koje prouzrokuju trajnu anemiju ili hiperemiju moždjana uslijed toksina bac. tbc. 5. Atrofijom srčanog mišičja, od kojeg pati cirkulacija. 6. Smanjenjem oksidacije krvi uslijed nestajanja tkiva u plućima ili uslijed zarastica. 7. Degeneracijonim i upaljivim promjenama krvnih sudova m oždjana toksičkog izvora. Kao folie tuberculeuse opisivana psihoza razvija se u 3 stadiju. U prvoj dobi promjena karaktera, osamljenost, razdražljivost. U drugoj akutni napadaji, persekucijone ideje i manijakalna stanja. U trećoj stupor. Obratno opet psihoze često aktiviraju tuberkulozu uslijed neprimanja hrane, nečistoće, uzrujanja i vikanja. Poznavanje tub. kod umobolnih je teže nego li kod duševno normalnih. V3 melankolika umire od tub. (Esquirol), a % umobolnih umire od tub. (Calmeil). Tub. je kod umobolnih 5 puta češća nego kod ostalih (Snell), a polovica ih umire do 3 god., 10% živjelo je jošte nakon 10 godina. Po Merklinu pao je mortalitet od tub. u zavodima za um o bolne na 20 24% i vjerojatno pasti će još više. Dr. Culek. Redlich: Zur Kenntnis der Quadrantenhem ianopsie verbunden mit A lexie bei erhaltenem Schreibverm ögen. (Deutsche Zeitschrift für Nervenheilkunde, Bd. 86., H., 1925.). 1. Seširdžija, 56. god. star opazio je, da mu se uz jaku glavobolju i vrtoglavicu bez nesvjestice pojavio neobičan osjećaj kod gledanja. Opazio je naime, da desno vidi samo onda pojedine predmete, kada se okrene desno, a inače da ima osjećaj da je desno tamna stijena. Kod pregleda, deset dana kasnije, osim lake hipestezije oko desnog nosnog kuta motorni nervi u redu Refleksi donjih ekstremiteta pojačani, bez patoloških refleksa. Na desnom nožnom palcu hipestezija. Nikakova ataksija, ni poremećaj senzibiliteta, Uho u redu. Desno: hemianopsija, osim toga aleksija i mala senzorična afazija. Lijevom rukom piše kao zrcalo. Osjećaj, da vidi desno neku stijenu (vision obscure Dufour) govori za defekat u tractus opticus, a reakcija je vidnog centra na pridolazeće optične impulze. Vjerojatna dijagnoza: encefalomalacično žarište uslijed opturacije jedne grančice arter. fos. Sylvii u supkortikalnom dijelu gyri angularis sin. 2. Kod 34-godišnje žene nastala je najednom bez nesvjestice pareza desnog ličnog nerva i desnog gornjeg ekstremiteta uz motoričnu afaziju. Poslije jodne terapije su pojave nestale. Nekoliko mjeseci iza toga povraćanje bez nesvjestice, vrtoglavica. Uz to opazi bolesnica, da predmete desno ne vidi i da ne može da čita. Desni

54 470 facialis paretičan, Babinski desno naznačen, inače nalaz nervni normalan. Postoji homonimna hemianopsija u desnom gornjem kvadrantu, aleksija bez motorične afazije. Bolesnica imade osjećaj, da desno ništa ne vidi. (Vision nulle Dufour). To nastaje uslijed pomanjkanja optične svijesti te govori za defekat u fossa calcarina. Vjerojatna diagnoza: Žarište u kraju lijevog gyri lingualis, i to u donjem dijelu fissurae calcarinae, koje je nastalo uslijed opturacije arter. lingualis, treće grane a. cerebri post. sin. Dr. R. Z. L o p a š i ć. Prof. Schuster: Nekoji sim ptom i hem iplegije u svjetlu novijih istraživanja. (Vračebnoje obozrjenije, br. 7., g ). Nekoje pojave ostaju liječnicima neopažene, a ipak imadu znatnu važnost po diagnozu hemiplegije te omogućuju tačnu lokalizaciju patol. anatom, supstrata. Opisuje razne pseudospontane kretnje slične onima kod nestrpljivog čovjeka ili kod paralysis agitans. Opazio ih je u prstima ruku, nogu, ali i mišičju trupa. Njihovo sijelo je u corp. striatum. Drugi takav simptom je spastičko stiskavanje ruke iza podražaja dlana, ili volarne strane prstiju; treći je ekstenzija prstiju i grčevito rastezanje ruku iza podražaja hrpta ruke. Slične pojave opažaju se na jeziku i usnama. Sve te kretnje su prema tvrdnji autora pojava filogenetićki starog kinetičkog mehanizma, koji je bio oslobodjen od prohibicijonih upliva i koji je počeo djelovati tek iza povrjeda u supkortikalnim mehanizmima kretnje. Dalnja takova pojava je hiperkineza, siloviti plač ili smijeh, kao kod malenog djeteta, ali kod hemiplegičara nalazimo i akinezu i rigiditet, ne samo na bolesnoj strani, već i na zdravoj. Patol. anatom, supstrat tim je pojava u oblasti bazalnih ganglija, a naročito u globus pallidus. Parestezije, koje se nekad javljaju, imadu sijelo u thalam. opticus. U tom slučaju može se opaziti i kožne povrjede, povrjede osjetljivosti, dapače i potpuna ataksija. Talamičku formu hemiplegije prate vazomotor. povrjede, ekstenzijona kontraktura ruke (pram a običnoj fleksijonoj) s karakterističnom pozicijom prstiju kao kod atetoze. Horeatičke kretnje imadu uzrok u povrjedi brachii conjunctivi, koja se označuje karakterom pojava sa strane malenog mozga ataksijom paretičkih okrajnina. Počimajuća ataksija prelazi u tresavicu združenu sa sniženjem osjetljivosti na istoj strani. Patol. anatom, supstrat leži u oblasti tegmenti pontis tako, da obuhvaća i senzitivni svežanj lemniska, te srednji i prednji dio brachi conjunctivi. Pojave sa strane cerebellum javljaju se naročito u povrjedi koordinacijonc funkcije agonista i antagonista, te u povrjedi sinergičke statičke inervacije tijela. Uzrok tzv. pseudobulbarnog kompleksa polaže pisac u corp. striatum. Konačno navadja križanu apraksiju lijevostranu apraksiju kod desnostrane hemiplegije, kojoj uzrok leži u krvarenju iznad capsula interna. Pitanja afazije pisac ne riješava. Dr. Culek. Brock: Incestfälle. (Deutsche Zeitschrift- f. gesam te gerichtliche Medizin, IV. Bd., H. 6., 1924.). Autor, nekadašnji gradski accoucheur u Petrogradu, vještačio je. od u 710 seksualnih delikata. Od tih je bilo 40 slučajeva incesta t. j. protuzakonitog spolnog akta, medju bližim krvnim rodjacima (otac i kći ili brat i sestra). Rijetko je dolazilo do suda i to onda samo u onom slučaju, gdje se povlačila tužba iz razloga financijsko-ekonomskih (otac hranitelj) ili familijarne sramote. Ako se familija htjela da riješi neugodnog člana, došlo je do sudske istrage, eventualno i osude. Takovog neprijatnog člana oca optužila je kći i žena krivo radi incesta. Jedan alkoholičar halucinirao je i vidio 20-god. sina, gdje pokušava da obeščasti 10-god. sestru. Svadje izmedju bračnih drugova mogu da budu uzrokom krive optužbe, ponekad pogoršane razlikom u religiji. Razlog izvršenju delikta mogu da budu neobično bizarni uzroci. Tako je uvjerenje, da se venerično oboljeli može izliječiti spolnim aktom s djevicom. (Postoji i kod našeg naroda! Ref.). Obični su razlozi odsustvo žene, alkohol i bezobzirnost moralno disekvilibriranih. Dr. R. Z. Lopašić. Terapija. Prof. Singer: Terapija proteinskim tvarim a kod d iabetes m ellitus. (Klinische Wochenschrift, No. 14., 1924.). Autor je pravio svoje pokušaje s aktoprotinom (domaće tvornice Kaštel - Karlovac)i caseosanom (Heyden). Osobito su povoljno reagirali na liječenje proteinskim tvarima komplikacije diabetesa. Lakše komplikacije: ekcemi, dermatitis, pruritus, craurosis vulvae brzo i potpuno su zacijelile uz ovaj način liječenja. Jednako je povoljno djelovalo proteinsko liječenje kod kompliciranih neuralgija, osobito ishijadika. N o vanredni su bili uspjesi kod diabetičke gangrene i flegmone.

55 471 Ako promotrim dosadašnje uspjehe liječenja, mogu već danas da izjavim sa sigurnošću, da kod srednje teških, pa i kod teških diabetičara uspijeva, uz metodički primijenjenu nepodražajnu proteinsku terapiju u zajednici s dijetom, izlučivanje šećera i ketonuriju odstraniti ili bar znatno reducirati glikozuriju. U povoljnim slučajevima postizavamo nakon brzog nestajanja šećera i smanjenja šećera u krvi postepeno uvećanu toleranciju prama ugljikohidratima, koja se upravo napadno diže uz pom oć proteinske terapije. No i u manje povoljnim slučajevima vazda se opaža, da se kombinacijom dijete i podavanjem proteinskih tvari izdašno snizuje množina šećera u krvi i mokraći i da su općeniti uspjesi liječenja bolji, no kod slučajeva s isključivo sam o dijetetskim liječenjem. Osobito valja istaknuti naglo izliječenje komplikacija, od kojih su osobito gangrene, dosele strah i trepet i liječnika i pacijenta, i usprkos kirurške pomoći često svršavale smrću. U ovim će slučajevima ova terapija stvoriti plodno tlo za konzervativno liječenje i znatno popraviti i poboljšati prognozu ozbiljnih i teških kompliciranih forma diabetesa. Loše ili neugodne nuzpojave nijesam kod ove metode nikada opazio. Posebice nijesam nikada primijetio anafilaktičkih simptoma. Što pako osobito odlikuje poboljšanje i pojačanje izmjene tvari kod proteinske terapije, to je trajnost njenog djelovanja. Dok se kod izostavljanja insulina, kako je poznato, ubrzo opet obnavlja prijašnja poremetnja u izmjeni tvari, dotle je značajna pojava, da se popravljena izmjena tvari nakon proteinske terapije dugo vremena uzdrži na istoj visini. Djelovanje u povoljnim slučajevima traje još tjedne i mjesece iza medikacije, i u tome leži, s praktičnog gledišta, sigurni kriterij za trajnost i opravdanost te terapije. Tant: Akutna gonoreja abortivno liječenje. (Bruxelles méd., VIII ). Ako nije od početka iscjetka proteklo više od sati, moguće je abortivno liječenje na slijedeći način: Dva puta dnevno u razmaku od 12 sati uštrcava se 10 ccm 20 /o otopine argyrola i zadržaje, u uretri 10 minuta. To se opetuje kroz pet dana uz svakodnevnu kontrolu mokraće. Šesti dan samo jedna injekcija a sedmi dan pauza. Potom se može poduzeti pokus s pivom, odnosno jedan puta do dva puta na tjedan provokacija uštrcavanjem od 10 ccm 1% otopina lapisa uz redovitu kontrolu sekreta. Po toj metodi izliječeno je gotovo pola slučajeva prvog oboljenja gonorejom i oko tri četvrtine recidiva za jedan tjedan. Dr. J. Pajas. Prof. M arw edel: Duodenalno ispiranje po Allardu. (Praktičeskij vrač, br. 3., g ). Smatra ovaj način kod nekojih bolesti znatnim obogaćenjem terapije, naročito kod katar,.upala žučnih puteva, holelitijaze, a naročito kod žutice uslijed opturacije kamencem. Ali i za hirurga imade često taj način osobito značenje, jer daje mogućnost uništiti kamenac i odstraniti žuticu, te tek naknadno priključiti potrebnu operaciju, dakle bez pogibelji holemije. Već s tog razloga treba da svaki hirurg najprije pokuša Allardovu metodu. Dr. Culek. Prof. Schnitzler: Postoperativne trom boze i em bolije. (W iener Seminarabend, Dezember Ars Medici, No. 4., 1926.). Ranim ustajanjem ne dadu se prepriječiti postoperativne tromboze i embolije. Najbolje je, da se pacijentu dozvoli ustati poslije zadnje embolije tek tri tjedna. Tok same flebitide dade se skratiti aplikacijom pijavica u blizini tromboziranih žila, odnosno in inguine, ako se pravo ne zna mjesto tromboze. Bandažiranje ekstremiteta nema mnogo smisla. Dr. J. P a j a s. Skokan i Stanci: D jelovanje natrijevog silikata kod nekojih b olesti srca, krvnih žila i bubrega. (Časopis lékaru českych, br , g ). 1 /o otopina intravenozno uštrcana već u najmanjoj količini, 2 ccm svaki peti dan, imade ovo djelovanje: 1. Povišenje diferencijalnog tlaka arterija (povišenje sistoličkog uz nepromijenjenu ili umjereno sniženu vrijednost diastoličkog arterijelnog tlaka i polaganiji rad-srca); 2. Kao adjuvans srčanih lijekova; 3. Neznatno djelovanje na sniženje diastoličkog krvnog tlaka. U velikoj količini (20 ccm svaki peti dan): 1. Jaču diurezu, 2. Sniženje diastoličkog krvnog tlaka. Poboljšanje diferencijalnog krvnog tlaka iza davanja natr. silikata motreno je kroz 3 mjeseca. Diuretičko djelovanje prestaje nakon 5 dana iza zadnje injekcije. Kao diastolički hypnoticum davan u malenim količinama djeluje najdulje 14 dana. Kako dugo djeluje u tom pogledu davanje velikih obroka, ostaje još neodlučeno. Dr. Culek.

56 472 Favre: Pruritus ani - jod. (Lyon, méd., VIII., 1925.). Budući da se u većini slučajeva kod pruritus ani radi o mikotičkoj dermatitidi, to je po mnijenju pisca na mjestu natiranje kistom jodovom tinkturom vrlo uputno. Jedan sat prije lijeganja u krevet maže se okolica anusa s jodovom tinkturom, razrijedjenoin do petine 80%-nim alkoholom (Tct. jodi 10.0, alcoholi 40'0) i pustiti, da se zasuši. Ako to jako peče, može se dotično mjesto prije namazati kakovim anestetikumom. Preko noći se stavlja ovoj mašću (gaćice). Iz početka se maže svako veče, kasnije svaki drugi do treći dan, a konačno svaki tjedan jednom. Da bi se spriječile recidive, treba liječenje protegnuti na oduže vrijeme. Dr. J. P a j as. Silberstein: Prilog liječenju nefritida sa groždjanim sladorom. (Bratislavské lekârske listy, br. 9. g ). Liječenje sa groždjanim sladorom idealan je način kod azotemičke insuficijencije upale bubrega, jer je apsolutno bez kuhinjske soli i dušičnih tvari, vrlo štedi bubrege i ne stavlja na rad njihov nikakovog zahtjeva. Njegovo djelovanje se sastoji u povišenoj diurezi, u smanjenju bjelančevine i brzom izlučivanju dušičnih otrovnih tvari, a time i u povišenju alkaličke zalihe i smanjenju visokog krvnog tlaka. Uslijed toga dovodi akutne i subakut. slučajeve do brzog izliječenja, kronične do poboljšanja i sprječava uremiju. U opreci s mnijenjem drugih autora pridjeljuje pisac mokraćevini u patogenezi uremije važnu zadaću. Dr. Culek. Brill: Dermatitis od salvarsana antipyrin. (Dermatologische Zeitschrift, Bd. 46., H. 1., 1926). Pisac izvješćuje o jednom slučaju vrlo teške salvarsandermatitide, kod koje je natriumthiosulfat zatajio i dapače pogoršao stanje. Otrovanje je bilo vrlo teško i komplicirano, jer je bolesnik dobio još nakon izbilog egzantema 075 salvarsana. T u je s uspjehom pokušan antipyrin, koji je ubrzo ublažio boli uslijed svog narkotičnog djelovanja i utjecaja na upale. U prva 24 sata podano je 3 grama antipyrina, a kroz slijedeća četiri dana snizivale su se doze do 1 g; pro ide. Iza kako su nestale pojave na koži nastupila je arsenneuritis, koja je potpuno izliječena injekcijama sufragelinom. Dr. J. Paja's. Landesman i Varavickij: Kako da se predusretnu salvarsanovi infiltrati. (Russkij vjestnik dermatologiji, br , g ). Preporučaju Dietlov način: Ako je salvarsanova otopina dospjela u paravenozno tkivo, ostavi se igla na mjestu i nasadi se druga štrcaljka, s kojom se najprije aspirira što više tekućine, a onda se uštrca 10 ccm fiziološke otopine u mjesto i okolicu. Osjećaj bolnosti ne će dugo potrajati, a do infiltrata ne će nikada doći. Dr. Culek. Sabouraud: Liječenje prhuta u kosi. (Journal de médecine de Paris, II ). Kod masne kože glave, koja se uz to ljušti, upotrebljava Sabouraud mazanje ili utiranje čvrsto smotanim gazom, koji je umočen u slijedeću tekućinu: Rp. / Olei cadini désodorisât., olei cedri aa lo'o, acetoni anhydr. 300 alcoholi (96%) ad 125. O. L. Utirati se mora vrlo pomno, kod čega se moraju vlasi razdijeliti i u partijama mazati svako mjesto zasebno. Slijedeći se dan tjeme kefa ne odveć tvrdom kefom za zube, koja je umočena u sapunicu, koja je po mogućnosti slobodna od nevezanih alkalija, i to opet komad po komad uz razdijeljenu kosu. Kod lakših slučajeva dovoljno je jedno ovakovo pranje svakih 14 dana i naknadno kefanje tjemena po više puta u mjesecu kroz 20 minuta sa slijedećom tekućinom: Rp./Kalii nitr. 0'5, solut. formaldehydi (40%) 0'3, aqu. dest. 30'0, aetheris sulf., spir. citri aa 200, alcoholi (90%) ad 300'0. Dr. J. P a j as. Bogomolov: Liječenje narkomana supkutanom primjenom kisika. (Moskovskij medicinskij žurnal, br. 10. g ). Stečeno iskustvo najprije u Francuskoj kod umobolnih, da se primjenom kisika pod kožu može postići napadno poboljšanje stanja u subjektivnom i objektivnom pogledu bolesti, počelo se sada upotrebljavati i kod kokainista i morfinista. Kisik se najbolje aplicira pod kožu lopatice, injekcije dnevno. Već nakon P /2 s. nestane obično sviju tipičnih pojava, tako da je moguće oduzeti odm ah bolesniku narkotikum.

57 473 Einhorn: T erapeutsko značenje duodenalne sonde. (Therapie der Gegenwart, N2 3., 1926.). Daje pregled uporabe sonde u Americi u terapeutske svrhe: Kod želudačnog i duodenalnog čira, daje se sondom tekuća hrana, a uz to može cijev ležati i 2 3 tjedna. I kod teške insuficijencije srca, kod kljenuti faringa indicirano je duodenalno prehranjivanje. Meltzer predlaže, da se uvede u duodenum magnes, sulfat u svrhu odstranjenja grčevitog stanja u duodenu i u žučnim putevima. Mogu se uvadjati i drugi' lijekovi, kojih želudac teško podnaša. Ispiranje duodena preporuča Lyon kod icterus cat. i kod duodenitis chron. Meyer upotrebljava sondu, da može u tijelo uvesti velike količine tekućina ( ) kod thrombangitis obliterans i arthr. deformans. J u t t e uveo je kod kron. opstipacije ccm 0 i 0/o otopine sapo med. u duodenum. I plinovi se ovako uvadjaju: kisik, (Schmidt), eter u svrhu lake somnolencije, C 0 2 kod raznih bolnih stanja, iz navedenih indikacija je vidljivo, da je i u terapeutske svrhe vrlo širok opseg uvadjanja sonde u duodenum. Landeker: Vaginalno ultravioletno osvjetljivanje kao ljekovito sredstvo kod ginekoloških krvarenja. (Zentralblatt für Gynaekologie, N2 47., 1925.). Postigao je u 85% neočekivani i trajni uspjeh, koji temelji na pojačanju vitalnog rada jajnika, dočim rentgenova terapija prouzrokuje većinom trajnu smrt ovarijalnog tkiva i često još i neželjene refleksivne pojave. Sieniianow ski i Rachori: Liječenje potpune aritm ije kinidinom. (Polska gazeta lekarska, br. 15., g ). Stavlja za to liječenje ove uvjete: Neka se upotrebe za to liječenje oboljele osobe s palpitacijama na živčanoj podlozi, te vrsti kompletne palpitacije, nastale uslijed otrova (bakterijelnih, hormonovih), slučajevi fizičkog iscrpljenja te griješke bez velikih poremećenja cirkulacije, uz obzir na njihovo trajanje i na kvalitet palpitacija atrijevih vlakanaca. Isključiti se moraju stariji slučajevi s degeneracijom srca i teškim poremećenjem cirkulacije, te prvenstveno upotrebiti digitalis do potpunog njenog sredjenja. Počimati s malenim obrocima od 0'2 0'4 dnevno i obroke postepeno povisivati uz kontrolu stanja oboljelog. Liječenje provadjati samo u bolnici. Ako bolesnik ne odgovara svim tim uvjetima bolje je ne podvrgavati ga pogibelji uslijed liječenja kinidinom i davati kron. obroke digitalisa (2 3Xdn. po 0'05). Dr. Culek. Terapeutske bilješke. (Therapeutische Berichte). Br Serumova terapija skarlatine. Höchstov Scharlach-Streptokokken-Serum je kao i Moserov serum, koji osim toga još neutralizira toksin, dakle jedanput upliva na toksičke, drugiput na bakterijelne komponente, te sprječava i komplikacije. Uštrcava se intramuskularno ccm, koji obrok mora se kod teških slučajeva ponoviti slijedeći dan. Važno je, da se uštrca u što ranijem stadiju bolesti. Njegovo djelovanje prouzrokuje pravi preokret u bolesti. Osipa nestaje iza sati, toplina pada kritički na normu, senzorij se čisti, i nestane poremećenja cirkulacije. Pošto se uštrcava velika količina seruma, može doći i do preosjetljivosti, za to treba u anamnezi ispitati glede injekcija konjskog seruma, te prama tome postupati. Važnih ili trajnih oštećenja nema nikada, već jedino serumov egzantem i tresavica. Ovim antitoksičkim serumom su uspjesi terapije serumom kod skarlatine vrlo poboljšani. - Abee: Sigurno sredstvo protiv oxiuriaze butolan. Daje se odraslima 3 X dn. à 0'5 gr, djeci /a lu tablete kroz tjedan dana, onda ricinus, kalomel ili istizin. Kod zastarjelih slučajeva može se liječenje bez posljedica ponoviti. Butolan ne kvari teka i nikada nije opažano oštećenje sa strane bubrega. Klein: Abasin, dobar sedativu m. Ab as in je acetyladalin, koji vrlo dobro djeluje kod neurasteničkih i psihoneurotičkih povrjeda i živčanog nemira u obrocima 0'25 gr 2 3 X dnevno. Lako se podnaša i djeluje brzo. Pravi hipnotikum nije, ali odstranjuje tjeskobu i prisiljene vizije, za to bi mogao biti dobar i kod mučnine na željeznici, te kod morske bolesti. Jedino ne smije se davati kroz dugo vrijeme neprestano, već treba umetnuti stanke.

58 4 7 4 Prof. Pol I and: Dezinfekcija ustiju kao obrana pred infekcijom. Najbolje zahtjevima odgovara trypaflavin, preudešen u obliku tableta za dezinfekciju ustiju kao panflavin. Djeluje energično i u dubljinu. Imade se profilaktički rabiti kod angina, influence, parotitis, dapače se misli, da sprječava i karies zubi. Žuto bojadisanje zubi od preparata lako nestaje čišćenjem keficom. Ljašenko: Liječenje proljeva dojenčadi. Preporuča kao posve neškodljivo sredstvo tanocol. Djeci 6 9 mjeseci 03, preko godinu 0'4, od 1 2 god. 0'5 5 6 obroka dnevno. Može se kombinirati s quajacol. carbon. 0'05, te extr. opii O'OOl pro dosi. Unger: Iskustvo s gardanom. Gardan je analgeticum, antirheumaticum i antipyreticum, te je spoj pyramidona i novalgena u jednakim molekularnim količinama. Osniva se na potenciranom djelovanju kombiniranih lijekova. Ispitan je u više od 100 sluč, migrene, ishijasa, reumatizma, lumbago, neuralgija, zubobolje, cistitis, pielitis i holecistitis. Djeluje već nakon 10 časova. Obrok 1/ /2 2 tabl. u vrućem napitku (čaj, kava). Br Ebstein: Iskustvo s jodisanom, novim preparatom joda. Jodisan je preparat, u kojem je vezan jod ne na grupu CH, već na N. Dolazi u ampulama od 2'2 ccm, tako da 0'4 sadržaje 0'236 joda. Daje se supkutano, intramuskularno i intravenozno. Zgodan je kod apopleksije, asthm a bronch., angina pectoris, gdje^se radi o brzoj primjeni joda, te djeluje brže i trajnije nego kod davanja joda per os. Čini se, da je naročito indiciran kod luet. pobola žila mozga, te kod apopleksija. Zwerg: Liječenje tuberkuloze zlatom. Preporuča za liječenje slučajeva plućne tuberkuloze i tub. laringa t r ip h al intravenozno s početnim obrokom 1 mg, koji obrok se za 14 dana ponovi, onda se povećava na 5, 10, 15 i 20 mg, ali samo onda, kada je nestalo pojava reakcije, svakako ne preko 50 mg. Ukupna količina iznaša mg. Kalk i Schöndube: Novo u terapiji bubrežnog kamenca. Iskustvo s uporabom hypophysina kod kolike od žučnih kamenaca vodilo je do toga, da se isto pokuša i kod nefrolitijaze. Iza injekcije (2 ccm) časa kasnije nastupaju jake kontrakcije uretera, kojima se kamenčić tjera u mokraćni mjehur. Kâllai: Praktična vrijednost tonophosphana kod dojenčadi i djece Kod rahitide, anemije, atrofije i rekonvalescencije djece daje tonophosphan u malenim obrocima (potkožno O'Ol) vrlo dobar uspjeh. Kod rhachitis florida može se dapače bez ol. jecor. postići potpuno izliječenje. Hemoglobin i težina tijela raste. Flatauer: Adalin, neškodljiv hipnoticum i sedativum. Može se davati u obroku 0'5 gr. dugo vremena bez ikakovih posljedica, sve do 1.5 gr. Kod dugotrajne uporabe preporuča se mijenjati obroke od 0'25 1, te opet natrag. Adalin zauzimlje tako prvo mjesto izmedju hipnotika, jer je apsolutno neškodljiv. Kropatsch: Aurophos, novo sredstvo u liječenju lupus erythematodes i vulgaris. Aurophos je kombinacija natrijeve i zlatne soli aminophenyl-phosphinične kiseline, koji se daje intravenozno. 1 /0 otopina kod pokusa na životinjama uštrcana podkožno, izazivlje infiltrate, 5% teške nekroze. Rabi se 1 % otopina, a samo kod veće količine od 10 ccm 2%. Počimlje se s Vio dva puta u tjednu, te se svaki put obrok podvostručuje. Čim se postigao obrok 10 mg, onda se ide dalje polaganije, većinom samo za 10 m g više. Kao konačni obrok mg. Lupus erythematodes bolje reagira na liječenje nego 1. vulg., kod kojeg dolazi kao podupirajuće sredstvo i terapija svjetlom. Hermann: D i agnostika i terapija septičkog infarkta pluća. Izvješćuje o svome slučaju, kod kojeg je namjerno prvi put u literaturi upotreb- Ijen salvarsan i nastupilo je ozdravljenje. Preporuča u sličnim slučajevima, koji su nastali od spirohete refringens, pokušati liječenje salvarsanom. Wichmann: Liječenje lupus erythematodes. Imao je uspjeh kod slučaja lupus er. nasi sa t r i p h a l om, O'OOl, 0'0025 sve do 0 05 intravenozno. Triphal je natrijeva sol zlata.

59 475 Loewenburg: Djelovanje metilenovog modri la na malariju k v a r t a n u. Napadaji trajali su 2 1/2 mjeseca, a kinin nije imao djelovanja. Na metilen. modrilo 5 puta dnevno 0'2 gr, kroz 7 dana napadaji su posve prestali. Prof. Walbum: Terapija sa solima kovina. Injekcijom stanovite količine m angana može se sprječiti kod kunića smrt, koja bi stalno nastupila na letalan obrok virulentnih stafilokoka, što je dokaz, da Mn pojačava svojstvo tijela, neutralizirati toksine. Isto tako može se sprječiti kod miševa sa skoro svim solima kovina paratifus. Caesium i iridium djeluju upravo imunizatornim načinom. Optimalan obrok caesia iznosio je 0007 mg, a obroci veći ili manji od ovoga nijesu djelovali. Pokusim a na mišu i zamorčetu s bac. tub. dokazano je, da organizam uslijed kovinskih soli dobiva sposobnost, da endotoksine bolje spali nego inače. Najjači su Mn, Al, srednji Au, Cs nije imao djelovanja. Za svaku sol postoji optimalna koncentracija, kod koje dolazi do stvaranja protutvari. Veće doze ne samo što tu sposobnost smanjuju, već dapače pospješuju razvitak klica, tako da životinja prije pogiba' nego bez liječenja. Na tom počivaju dosadanji neuspjesi liječenja zlatom. Pošto soli mangana mnogo jače djeluju, rabe se u Danskoj kod liječenja tuberkuloze. Klekner: Uporaba omnadina u profilaksi morbila. Dvoje djece, koja su dobila 2 injekcije à 2 ccm omnadina, ostalo je zdravo bez ikakovih profilaktičkih mjera. Treće dijete, koje je s njima bilo i ostalo necijepljeno, obolilo je od morbila. Dr. Culek. Novi lijekovi. Balogh: Terapija s calcivenom i glucovenoin. (Heilkunde, No. 9., 1924.). Ako pregledam o naša iskustva, dolazimo do stalnog osvjedočenja, da calciven kao kalcijev preparat ne samo kod tetanije i spazmofilije, nego i sa psihijatrijskog gledišta kod psihoza uslijed graviditeta i laktacije sredj u je poremećen odnošaj kalcij ai time u vezi umiruje psihička uzbudjenja, dapače ih većinom sasm a smiri. Uporabu c a l ci vena (domaće tvornice Kaštel -Karlovac) sm atram o indiciranom, čim to stanje bolesnika dopušta. Praktično se počinje liječenje sa 5 ili 10 ccm (svaki drugi dan). U prvoj se periodi onda doza intravenozno povećaje do ccm. Osobite se komplikacije nijesu pokazale ni u jednom slučaju. Obzirom na otpornost organizma kod psihoza i rapidno propadanje tjelesne snage uz anemiju, sm atram o potrebnim, da se liječenje calcivenom tako provede, da s dvodnevnim turnusom calcivena kombiniramo roborancija, kao arsotonin ili strychnotonin. Sa bržom ili polaganijom psihičkom regeneracijom uslijed teških uzrujavanja i besanice iscrpljenog bolesnika, popravlja se uporedo i fizična snaga, što jedino možemo pripisati kalciju u krvi. Langer: Liječenje kongenitalnog luesa bism utom. (Medizinische Klinik, No. 30., 1925.). Uspjesi s bismutom kod svježeg luesa potaknuli su pokušaje s liječenjem i kongenitalnog luesa. No rezultati bili su dosele nesigurni, jer doziranje radi malenih potrebnih obroka nije bilo vazda sigurno. Autor je pokušao, da dodje do stalnih, vrlo malenih doza Bi na taj način, da je iz priznatog bisuspena (Heyden) dao razrjedjenjevn prirediti posebni bisuspen za dječiju praksu. Dok bisuspen za odrasle sadržaje 10 /0 bism. subsal. = 6% Bi, dotle dječiji bisuspen sadržaje sam o 2% bism. subsal. = l-2 /0 Bi. Ovim su se preparatom poduzeli pokušaji na velikom materijalu dojenčadi. Mortaliteta uopće nije bilo (prije liječenja znatno!). Dojenčad i mala djeca vrlo su ga dobro podnašala, luetičke su pojave brzo iščeznule, a i na serološke simptome povoljno je djelovao. Autor potanje razlaže najuspješnije doziranje (kod dojenčadi od O'l ccm polagano preći do 1 ccm; kod djece od 0'5 nešto brže do 1 ccm.). Za cijelo liječenje potrebno je injekcija. Za vrijeme liječenja mora da se savjesno prati tjelesnu težinu; ako se težina ne mijenja ili dapače nazaduje, treba liječenje prekinuti. Inače neugodnih nuzpojava nikada nije bilo. Razumije se, da je za vrijeme liječenja potrebna svrsishodna njega i ishrana. Prem a tome sm atra autor priredbu bisuspena za djecu velikim napretkom u liječenju kongenitalnog luesa.

60 476 Basch: Terapeutsko djelovanje na hipertoniju pomoću calcium -diuretin. (Therapie der Gegenwart, No. 9., 1924.). Autor ponajprije tumači bit hipertonije, a onda razlaže razne terapeutske metode i sredstva. Rabio je izmedju ostaloga i calcium-diuretin (Knoll). Po svom sastavu (theobrom in.-calc, salicyl.) smatra ga autor vrlo podesnim za liječenje hipertoničkih stanja, jer diuretin elektivno djeluje na najsitnije krvne sudove, dok kalcij tonizira simpatikus, koji u glavnom dovodi podražaj do tih sudova. Dok še diuretin teže uzimlje dulje vremena i u većoj množini radi svog neugodnog okusa, dotle se kombinacija s kalcijem vrlo lako podnaša, jer joj je tek ugodan. Tablete calc. diuretina otapaju se tek u crijevu, a uz to kalcij zaprječuje podražaj želudačne sluznice. Uspjeh s tim preparatom bio je brz i dobar. Već nakon 4 5 dana primijetila se subjektivna poboljšica (uz veće obroke, dnevno 3 4 X po 2 tabl.), koja se i objektivno očitovala boljom akcijom srca, snažnijim opticajem krvi u horonarnim sudovima, nestajanjem tlaka u predjelu srca, tjeskobe i sveopćom olakšicom. Tlak krvi se vazda kontrolirao i moglo se često opaziti padanje i do 40 mm Hg, koje je kod mnogih pacijenata bilo trajno. Autor dodaje potanji opis s krivuljama jednog tipičnog slučaja. Nagel: Dobro podnašanje veram ona. (Deutsche medizinische Wochenschrift, No. 8., 1926.). Autor sm atra vrlo sretnom kombinaciju veronala i pyramidona u v e r a m o n u (Schering), tim više, jer je mnogim pokušajima opazio, da oba sredstva podavana posebice nikada tako uspješno ne djeluju kao njihova kombinacija, osobito je sedativno i hipnotično djelovanje veronala znatno umanjeno. Veramon u malim dozam a djeluje daleko intenzivnije, dok mu je otrovnost neznatna. Osobito za ovu drugu tvrdnju autor navodi vrlo poučan slučaj, gdje je pacijenat na svoju ruku kod zubobolje uzeo tekom 36 sati 28 tableta veramona bez osobitih pojava intoksikacije (samo jača snenost i trenutačna vrtoglavica). Indikacije su iste kao i za druga analgetica. Osobito, čini se, bit će podesan u dječijoj praksi te kod bolesnika s poremećenim krvnim opticajem, gdje je neškodljivost preparata osobito potrebna. S druge strane djelovanje je tako snažno, da se dapače i lancirajuće boli tabetičara mogu da utišaju. Autor ponovno ističe kao glavni zadatak svoje publikacije, da upozori na neznatnu toksičnost veramona. Zacharias: Serol, u vodi topiva tem eljna m ast. (Praktickÿ lékar, br. 6., g ). Serol je čista, u vodi topiva temeljna mast, koja omogućuje, da lijekovi u njoj molekularno razdijeljeni, ili koloidalno otopeni, djeluju na oboljelo mjesto kože i sluznica neprekidno i stalno u istoj koncentraciji, što jedino odgovara zahtjevu racionalnog i savjesnog liječenja s mastima. Osobito vrijedan je gonoserol sa 3% arg. nitr., sa chrysarobinom 5 /o, cum hydrarg. 30 /0, serolzinkova pasta, ichthyolserol. Meyer B. W.: Phanodorm, novi uspješni sedativum i hypnoticum. (Klinische Wochenschrift, Nr. 23., 1925.). To je derivat barbiturne kiseline, sličan luminalu. Autor ga je iskušao na 80 bolesnika u gradskoj bolnici Berlin-Westend, te je vazda imao s njime dobre uspjehe. Phanodorm (Bayer) osobito dobro djeluje kod nervozne besanice, a i kod bolne agripnije. Daje se O'l 0'5 gr. Ubrzo se pokazuje sedativno djelovanje, koje po pr. nakon 1 sata prelazi u miran san. Neugodnih nuzpojava ni posljedica kao kod luminala nije bilo. Naprotiv, mnogi su bolesnici spontano izjavljivali, da nijesu osjetili poznatu težinu u glavi i udovima, kao nakon drugih sličnih sredstava. San je obično potrajao 8 sati. I kod većih doza nije bilo pojava intoksikacije. Autor prema tomu sm atra phanodorm vrijednim obogaćenjem u nizu sedativnih lijekova. Lebenstein: Prom onta. (Fortschritte der Therapie, No. 2., 1926.). Promonta hrana za živce, sadržaje od sviju hranivih preparata najviše organskih tvari (86'52 /0, mineralnih sastoj.ina 6'09 _/0, vode 7'39%) Organski je preparat iz živčane supstancije centralnog sistema, kombiniran s vitaminima, Fe, Ca, hemoglobinom i mliječnom bjelančevinom. Povoljno upliva i na psihičko neraspoloženje. Izvrstan je kod umjetnog hranjenja karcinomatoznih, naročito kod stenoze jednjaka.

61 477 Švestka: Nov antigonorrhoicum targesin i nova antysiphilitica i lues-prophylactica stovarsol i spirocid, koja se daju per os. (Praktickÿ lékar, br. 4., g ). Targesin je nepodražujući antiphlogisticum i dobar antigonorrhoicum, djeluje da brzo iščezne gnojna sekrecija, zaprječuje prodiranje gonokoka u dubljinu, time predusreće i komplikacije, ne podražuje, te skraćuje tečaj bolesti. Počimlje se kod akutnog pobola s 1% otopinom, te se prelazi na 2 3%. Gonokoki iščeznu obično dan liječenja. Kod urethritis posterior i cystitis 72%; u svrhu abortivnog liječenja 10% u ' glicerinu ili vodi. Kod ženske gonoreje u uretru 10%, na vaginalne tam pone 20%. Spirocid i stovarsol (sinonima za acetyl-oxy-amino-arsenovu kiselinu) najjači su do sada poznati lijek per os kao therapeuticum i prophylacticum. Za probavne ustroje su neškodljivi, djeluju kao salvarsan, ali ne tako definitivno i brzo na serološki nalaz krvi kao salvarsan. Izazivlju nekada Herxheimerovu reakciju, recidive iza spirocida su vrlo rijetke. Dakle zgodan je i za luetičku profilaksu, naročito tamo, gdje se ne može upotrebiti salvarsan. Dolazi u obliku tableta à 0'25 gr. Terapeutski obrok za jedno liječenje je 14 g = 56 tabl. Prvi dan 3, drugi stanka, treći dan 4 dnevno, četvrti stanka, peti dan 4 tabl. prije zajutarka najedanput, slijedeći dan stanka te tako dalje sve do kraja. Profilaktički obrok: 4 tabl. u jutro prije jela, drugi dan stanka, itd. do 16 tabl. kroz tjedan dana. Dr. Cul ek. K njiževnost. Doc. T aussig: Liquor cerebrospinalis. Lumbalna punkcija u diagnostici, prognostic! i terapiji. Opsežna knjiga na 440 str., koju je izdala mlada generacija čsl. liječnika u Prahi (cijena 80 k. č.), sadržaje 7 dijelova: 1. Lumbalna punkcija. Priprema k punkciji, punkcija sama, njegovanje poslije punkcije, komplikacije kod punkcije i poslije punkcije, literatura. 2. Indikacije i kontraindikacije lumbalne punkcije. Indikacije terapeutske (evakuacijona i injekcijona punkcija). Diagnost. i prognostičke indikacije (meningitide, lues, skleroza, tumori moždjana i hrptenjačnog mozga, kompresije medule, ozljede, encefalitis epid., epilepsija). Kontraindikacije. Literatura. 3. Fiziologija c. s. likvora. Anatomija, geneza, fiziologija likvora, cirkulacija, rezorpcija i regulacija, tlak likvora i količina, fizikalno i biološko-funkcijonalno značenje likvora. Literatura. 4. Metodika i tehnika ispitivanja likvora. Tlak likvora (tlakomjer jednoi dvorameni, metalni). Upliv položaja, tjelesne i duševne akcije. Fiziološka oscilacija tlaka sa strane bila, daha, nepravilna oscilacija. Fizikalna i fiz. kem. svojstva: izgled, boja, gustoća, zgrušavost, napetost na površini, optička lomivost, ozmotički tlak, električna vodivost, aktualne reakcije, spektroskopija,- grafija i -metrija, kolorimetrija, diafanoskopija i -metrija, nefelometrija. Citologija likvora: Metodika i tehnika, kvalitativno citološko istraživanje, m etode: francuska, vitalne metode, koje fiksiraju stanice u likvoru prije centrifugiranja. Bakteriologija i serologija: Istraživanje razmaza, kultivacijom pokus, pokus na životinji. Serološke metode nužne u svrhu ispitanja likvora: Odredjenje meningokoka A B C aglutinacijonim pokusom, precipitacijona reakcija kod epidem. i tuberk. meningitide, difterički i tetanusov toksin, difterički i tetanusov antitoksin, tifozni aglutinini. Reakcija BW i druge, koje služe humoralnom dokazu sifilide (BW, Sachs- Georgi, Meinicke). Kemija i biokemija likvora: bjelančevinske reakcije Nonne-Apelt, Ross-Jones, Pandy, Weichbrodt, Noguchi. Kem. istraživanje anorg. i organ, tvari, indeks likvora, odredjenje dušika i bjelančevina (volumometrički i diafanometrički način, metode maksimalnog razrjedjenja, m etoda vaganjem, Kjeldahlova i refraktometrička metoda). Odredjenje pojedinih frakcija bjelančevina: globulina, albumina, glukoze, ketonovih tvari (acetona i kis. acetoctove, betaoxybutirne), klorida, mokraćevine, krvi i žučnih boja, fermenata. Koloidne reakcije: zlatna, mastiksova, benzoova, berlin. modrila, ko~ largolova, silikvidova. Propusnost horioidnih pleksa i meninga: Dokaz hemolysina, eksperimentalni dokazi propusnosti po Mestrezatu, Walteru, natr. jodidom i uraninom. Kako istražujemo likvor u dnevnoj praksi: Identifikacija likvora kod sumnje na rhinorhoea cerebrospin. i c. s. otorhoea. 5. Normalan likvor. Tlak likvora, fizikalna i fiz. kem. svojstva. Citologija likvora: kvantitativne i kvalitativne prilike. Bakteriologija i serologija: RBW. Najvažnije bjelančevinske reakcije. Koloidne reakcije: zlatna, mastiksova, benzoova i ostale. Propusnost horioidnih pleksa i meninga. Varijacije sastava normalnog likvora.

62 Patološki likvor. Tlak (hipertenžija, tumori moždjana, akut, meningitide). Hipotenzije. Iščeznuće fizioloških oscilacija tlaka. Fizikalna i fiz. kem. svojstva: Izgled i boja (erythrochromia, xanthochromia, niutnoća). Gustoća, viskozitet, površinska napetost, optička lomivost, elektr. vodivost, aktualne reakcije, spektroskopički nalaz. Citologija likvora: Kvantitativne i kvalitativne (morfološke) prilike, limfociti plazmociti, fibroblasti, eritrociti. Bakteriologija i serologija: Meningitis tub., c. s. epidem., purulenta, serosa, druge bolesti s pozitivnim nalazom. BWR. i druge reakcije, što služe humoralnom dokazu sifilide: Lues i metalues (lues c. s., tabes, paralysis progress. Lues bez neuropatičkih pojava: Lues L, II., III., latens, congenita). Kemija i biokemija: Najvažnije reakcije (globulinove), potanji kem. sastav, odredjenje količine anorg. i organskih tvari, redukcijoni indeks likvora, ukupni i ostatkov dušik, bjelančevine. Frakcija bjelančevina (glukoza, ketoni, kloridi, mokraćevina, krv, fermenti, toksicitet). Koloidne reakcije: zlatna, mastiksova, benzoova i ostale rekcije. Propusnost horioidalnih pleksusa i meninga. Postmortalne promjene likvora. 7. Tipični nalazi u likvor u. Lues bez neuropat. pojava. Lues I. seronegat. i seropozit. Lues U., latens, III., congenita. Lues i metalues centralnog živčanog sustava: Lues c. s. endarteriitis luetica. Kron. i akutni gumozno-meningitični oblici. Tabes, paraliza. Akutna meningitis: tbc., c. s. epidem., purulenta, pneumococcica, strepto-staphylococcica, serosa. Ostale bolesti s pozitivnim nalazom: organske psihoze, dementia senilis et arteriosclerotica, epilepsia, idiotia, dementia praecox (schizofrenia). Nekoje druge cerebropatije: haemorrhagia cerebri, encephalomalacia, encephalitis epidem., sclerosis multiplex, tumor cerebri, absces, endokranialni otogeni procesi, comotio cerebri. Bolesti hrptenjačnog mozga: Tumori, kompresija, commotio i contusio. Ostale živčane bolesti: Herpes zoster, neuritis radicularis, intoksikacije, alkoholizam, hidrargirizam, saturnizam. Autointoksikacije. Coma diabet. Uraemia. Infekcije: typh. abđom., diphtheria, tetanus, lyssa, malaria, typh. exanthem., recurrens, trypanosomiasis. Literatura strana i vlastita. Imade 37 slika. Knjiga je jedinstvena monografija svoje vrsti, a kao njenu naročitu prednost treba istaknuti, što je u njoj navedena na 16 čitavih strana sva današnja literatura o lumbalnoj punkciji. Dr. Culek. Prof. dr. Herrmann Schlesinger: Syphilis und innere Medizin. (I. Teil. Verlag J. Springer, Wien , GM. 9'90). M oto: Es kommt weniger darauf an, etwas Neues zu sehen, als bei dem, was alle sehen etwas Neues zu denken. S c h o p p e n h a u e r. Pisac u svom uvodu spominje, da su ga nekoji osobito važni i zanimljivi slučajevi u njegovoj praksi kasnog luetičnog oboljenja u zglobovima potakli, da još pred više godina iztražuje, te da klinički obradjuje ovo napadno slabo poznato poglavlje u internoj medicini. Knjiga se bazira na iskustvu gotovo samo svojih 35 slučajeva, pošto ne postoji opširna literatura osim nekoliko manjih radnja. U ovom su djelu opisane neke forme sifilitičnih oboljenja zglobova, bez ikakovih drugih znakova luesa, koje su do sada jedva bile i poznate. U historičkom dijelu nabraja pisac autore i literaturu o ovoj temi, te navadja njihova protuslovlja. Kaže, da su se tim pitanjem ponajviše bavili dermatolozi, kirurzi, rentgenolozi i t. d., samo ne internisti, osim sa par manjih publikacija. Opću sliku bolesti artroluesa karakterizira bolni izražaj pacijenta, zbog svojih osobito jakih noćnih bolova, koji nijesu u spoju s jakim tjelesnim opadanjem, jer isto često izostaje. Nabraja sve moguće kliničke nalaze kasnog luesa kod raznih organa, koji u velikoj većini ostaju nezapaženi. Artrolues zauzima obzirom na sifilitične manifestacije osobit položaj, tako da kod ove vrsti oboljenja ostaju obično poštedjeni od promjena koža, sluznice, nervni sistem, trbušni organi te i sam a krv. Simptomatologija, obzirom na sve organe, prikazana je veom a tačno, te su usporedjivani razni simptomi kasnog luesa jedan spram drugoga. Kao najčešći i najsigurniji dolaze opet noćni bolovi, te bolovi uopće. W asserm annova reakcija krvi kod ovih oboljenja apsolutno ne dokazuje negativnost, dočim WR zglobnog punktata vrlo je odlučna za prosudjivanje, u koliko se ta može kod pojedinih slučajeva da izvede.

63 479 K o d specijalne simp toma tologije nabraja Herxheimerovu reakciju, koja često otkriva oboljele dijelove, koji prije toga nijesu pokazivali nikakvih simptoma. Uspjesi specifične terapije tako su očiti i brzi, da se kod svih sumnjivih slučajeva mora aplicirati, e da se dodje brzo do prave diagnoze (diagnosis ex juvantibus). Autor dijeli artrolues tardiva u pet razreda, od kojih svaki ima opet svoje podrazrede, a ti su: Artralgia, akutne i subakutne forme, koje se manifestiraju s ognjicom (temperaturom), kronične forme, atipične forme i pomiješane forme. Kod' artralgija spominje, da se ta bične artropatije moraju potpuno odijeliti od sifilitičnih zglobnih oboljenja. Kod kroničnih forma navadja nekoliko poučnih te veoma interesantnih opisa bolesti. Važno je autorovo vlastito opažanje, koje se kosi s Axhausenovim, koji kaže, da kod mnogih deformacija, koje su za sigurno luetične naravi, ne vidja redovno uspjeha s antiluetičnom terapijom, dočim autor tvrdi, da je on svaki put postigao bar djelomično željeni uspjeh. Lijepo su opisani slučajevi slični s tuberkulozom zglobova. Tum or albus syphiliticus dolazi češće kod akviriranog luesa, nego kod hereditarnog. Kod palpacije je veoma važan taj simptom, da imponira kao da bi čitavi zglob bio ispunjen s vatom (pamukom). Kod atipičnih forma važna su spom ena oboljenja slična tumoru poput sarkoma, a proističu iz periosta; njihova je lokalizacija u sternoklavikularnom zglobu, ili njegovoj okolini. Važna su dalje autorova opažanja, koji je više puta naišao na gumozne promjene u zglobovima baš na mjestu udarca (traume), te navadja, da trauma vrlo lako izazivlje početak procesa u zglobovima. Diagnoza arthrolues tardiva veoma je lijepo prikazana u 9 stavka sa skrižaljkom, te su navedeni svi znakovi za diferencijalnu diagnozu bilo pozitivni bilo negativni. Za diferencijalnu diagnozu spominje sve moguće razlike izmedju akutnog reum a tizma u zglobovima, gonoroičkog reumatizma, septičkih oboljenja, kronične osteoniielitide, tuberkuloznog reumatizma, reumatizma Poncet, arthritis urica, arthritis deformans ehr. progresivne forme, tabične artropatije, rheumatismus fibrosus Jaccou, krvarenja u zglobovima, Heberdensovih čvorova, Stillove bolesti, intermitiranoga šepesanja i t. d. Prognoza obzirom na razne forme. Osobitom pažnjom opisane su spondilitis luetica, te spodilitis syphilitica destruetiva. Etiologija, anamneza, te patološko anatom ski nalazi. Terapija. Stoji na stanovištu, da terapija mora da bude drugačija nego kod drugih luetičnih oboljenja. Mora se strogo individualizirati prema mjestu oboljenja i prema formi nastalih promjena. Kod liječenja drži se autor tog principa: ne izazivati jake reakcije, već postepeno polako nastojati, da se iskorijeni i zadnje gnjijezdo ovog teškog i dugotrajnog oboljenja. Dva su lijeka, koji najbolje odgovaraju: lokalna aplikacija unquentum cinereum, te 10 /o jodnatrium bilo intravenozno ili uštrcano u oboljeli zglob. Dr. M. M. Dr. T orgils Ormhaug: Du und Dein Kind. (Mit einem Geleitwort von Geh. Med.-Rat dr. Albert Czerny. Gemeinverständliche Betrachtung über moderne Ernährung und Erziehung des Kindes. Ärztliche Beratung für Ergänzung der Sprechstunde No. 19. Verlag C. Kabitzsch. Leipzig GM. 270). Ova knjiga nije sistematski napisana skupina pouka o gornjoj temi, već obradjuje niz izabranih pitanja dječije njege i odgoja i samo onaj, koji je več upućen u sva pitanja naći će tu pouke u nekim stvarima, koje su u praksi potrebne, a o kojima se u udžbenicima obično ne govori, ali o kojima je prof. Czerny, koji je knjizi predgovor napisao, na raznim m jestima pisao. Sve, što se iznosi, odgovara tačno njegovim nazorima, tako da je lako dao djelcu svoj imprimatur, premda ga kako se iz predgovora vidi nije pročitao. Tko njegove nazore o ishrani, nervoznoj djeci, o odgoju i t. d. pozna, ne će u knjizi ništa nova naći, a za širu publiku mislim, da nije baš najzgodnija. Ž. Š. Richard Lederer, Privatdozent der Kinderheilkunde an der Universität Wien: Die Ernährung des Säuglings an der Brust. * (Zehn Vorlesungen für Ärzte und Studierende. Wien. Julius Springer, 1926., GM. 3'90). Dandanas se, poslije velike propagande sa liječničke strane, najveći broj dojenčadi hrani na prsima. Ta činjenica sam a je dostatna, da nam protumači uspjehe t. j. padanje pomora u zemljama, u kojima se zaštiti djece dolična pažnja posvećuje. Uputa o ishrani djece na prsim a ima u svim udžbenicima i priručnim knjigama, ali praktični će liječnik ako takovih knjiga uopće posjeduje teško u njima sve ono naći, što traži: osim općenitih smjernica odgovor na sva ona pitanja, koja dnevna praksa sa sobom nosi. Za to će ova knjiga, koja je pisana na osnovu velikog iskustva, dobro doći u prvom redu praktičnom liječniku i djaku. Principijelno novih vidika i stajališta nema, ali su sva pitanja jasno prikazana i odgovaraju današnjem naziranju. Mi koji smo u trajnom saobraćaju sa publikom vidimo, da je takova knjiga potrebna, jer se na tom polju sa strane praktičnih liječnika dosta griješi. Ž. Š.

64 480 L. Ebermayer: Arzt und Patient in der Rechtssprechung. (Verlag R. Mosse, Berlin, GM.). Htio bi samo da ukratko upozorim na ovu odličnu i konciznu knjigu njemačkog državnog nadodvjetnika kod vrhovnog sudišta u Leipzigu, koja je u ne pune. dvije godine doživjela tri izdanja. Najprije je označen javno-pravni položaj liječnika činovnika, liječnika kao člana ljudske zajednice, pa kao člana nekog liječničkog društva pravno su okarakterizovana prava i dužnosti njegove. Specijalno poglavlje posvećeno je časnom sudu, u kojem se principijelno, pa napose na osnovu pojedinih važnih slučajeva iz prakse, tretiraju povrjede liječničke časti. Isto je tako zasebna kapitola posvećena liječničkoj tajni, te na ovu se usko vežući liječničko vještačenje. Iza ovog se govori o liječničkom jamstvu civilno i krivičnopravne prirode (pogrješni zakrok, otšteta itd.). Zatim je izložen pravni položaj liječnika u nacrtu novog njemačkog i austrijskog krivičnog zakona. Tri poglavlja govore o honoraru, o taksam a i porezima. (U raznim državama je razno shvaćanje o porezima, no u Bavarskoj na pr. i W ürtembergu zauzela je financijska vlast stanovište, d a liječničko zvanje nije obrt, i da se ne plaća obrtni porez). Mnogo je posvećeno pažnje bolesničkim kasama. (Položaj liječnika u kasama, ugovori izmedju liječnika i kasa, dužnosti i prava liječnika u kasama). U poglavlju o populacijonoj politici t. j. o dužnosti liječnika u njoj spomenuo je autor borbu protiv spolnih bolesti, vještački pobačaj, steriliziranje, eutanaziju itd. U posljednjoj kapitoli spomenuti su sami slučajevi iz pravno-liječničke prakse, koji se nijesu mogli supsumirati ni pod ijednu predjašnju kapitolu. Tako na pr, recept kao javna isprava, hipnotizam u krivičnom pravu i procesu, o pravu liječnika pribiti tablu svoju na kuću i slično. Već iz ovog ukratko nabačenog vidi se, koliko je obilja stvarnih staleških stvari dodirnuto u ovoj knjizi na osnovu zakona, ali i na osnovu iskustva, riješenja viših'sudišta itd. Velika je vrijednost te knjige, što je pisana od pravnika, neobično rutiniranog, no i čovjeka vrlo širokog obzorja i socijalne uvidjavnosti. Zato liječnik nalazi u njoj več pravno formuliran i obrazložen svaki eventualni akcidenat; istina po njemačkoj judikaturi, što u principijelnim pitanjima ništa ne smeta. Autor uspijeva da ostane na bazi pravne nauke, a da u isto vrijeme zadovolji pravedne liječničke, naročito staleške težnje. Dr. R. Z. Lopašić. F. Redeker: Allgem eine Krankheitslehre der Kindertuberkulose. F. Redeker und G. Simon: A llgem eine D iagnose der Kindertuberkulose. (Würzburger Abhandlungen aus dem Gesam tgebiet der Medizin, Bd. 23. H. 4. Verlag C. Kabitzsch, Leipzig, S. GM. 8" ). U prvom svesku udžbenika dječije tuberkuloze, koji če izići u 3 sveska obradjetia su poglavlja o općoj nauci i općoj dijagnozi dječije tuberkuloze. Autori, lječilišni i dispanzerski liječnik, izvršili su svoj zadatak vrlo dobro i njihove obradbe nose vrlo često lični biljeg. Ć. Bandelier-R oepke: Die Klinik der Tuberkulose. (II. Band. Verlag Curt Kabitzsch, Leipzig, str. GM ). Ovaj drugi dio poznatoga raširenoga udžbenika, koji uživa dobar glas, obradio je nakon smrti dra Bandeliera sam prof. Roepke. U ovom su dijela obradjene sve lokalizacije tuberkuloze izvan disala. Prof. Roepke je oväj dio potpuno preradio i p roširi. A. Sopp: Fettleibigkeit, ihre Ursachen, Gefahren und Bekäm pfung. (Zweite verbesserte Auflage, Verlag Curt Kabitzsch, Leipzig. GM. 2'70). Gornje djelce je otštampano u 18. svesci Ärztliche Beratung zur Ergänzung der Sprechstunde. To je popularni prikaz, u kome se ogledaju i novija iskustva i uspjesi nauke o ishrani. Sadržaj bi ukratko bio slijedeći: Pojam, uzroci, pojave, tok, profilaksa i liječenje debljine. Na kraju je opširna tabela vrijednosti jela i začina u kalorijama. Isto tako je zabilježen i sadržaj bjelančevine, masti i ugljičnih hidrata u gramima. Potreba hrane se proračunava shematski prema normalnoj težini, koja odgovara veličini tijela; pisac je uzeo u nekoliko m ahova 100 kalorija (1 hektokal) kao jedinicu obroka i time je postigao bolju preglednost. Prikaz je jasan, pa se knjižica može da preporuči ne samo liječnicima, nego takodjer i samim bolesnicima. E. Mayerhofer. Vlasnik i izdavatelj: Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja u Zagrebu. Uz pomoć redakcionalnog odbora uredjuje Dr. Vladimir Jelovšek. Tisak D ioničke štam parije d. d. Karlovac.