GOD. 46. ZAGREB, JUNI BROJ 6. Kr. sveuč. hirurška klinika u Zagrebu. Predstojnik prof. dr. Budisavljević. Slučaj ehinokoka lijevog bubrega,

Transkript

1 LIJEČNIČKI VJESNIK GOD. 46. ZAGREB, JUNI BROJ 6. Kr. sveuč. hirurška klinika u Zagrebu. Predstojnik prof. dr. Budisavljević. Slučaj ehinokoka lijevog bubrega, ujedno prilog diferencijalnoj dijagnostici izmedju velikih cista slezene i bubrega. Dr. Vladimir Pliverić, klinički pristav, Zagreb. Bubreg je u omjeru prema drugim organima rijetko kada sjedište ehinokoka. Prema Kiisteru opažan je ehinokokus i to E. hydatidosus s. cysticus izmedju 2474 ehinokoka 112 puta = 4.52% u bubregu, a prema Garre-u dolazi na 2111 ehinokoka 115 = 5.4% bubrežnih slučajeva. Col o m b an i, koji je imao kroz 6 godina prilike u zemaljskoj bolnici u Šibeniku lično promatrati 147 slučajeva ehinokoka, citira samo 4 bubrežna kazusa, a Magnuson na 167 operativnih slučajeva samo 3. Još rjedji su slučajevi bubrežnog ehinokoka, koji su dali povoda za hiruršku intervenciju. Prije nekog vremena imao sam prilike, da jedan takav slučaj na našoj klinici operiram, te mislim, da ne. će biti bez interesa, ako o tome slučaju ukratko izvjestim. Povijest bolesti toga slučaja, koji nam je bio u svrhu operacije sa medicinske klinike premješten sa dijagnozom: Tumor lienis (verisimiliter echinococcus), glasi ukratko kako slijedi: P. Stj., 24. god. učiteljski pripravnik, iz Donjeg Dolca (Dalmacija). Familijarna anamneza b. o , navodno nakon jedne prehlade, obolio sa povišenom temperaturom i češćim povraćanjem. Radi te bolesti odležao je mjesec dana u krevetu. Nakon ozdravljenja češće ga je probadalo u lumbalnom predjelu nakon kupelji u hladnoj vodi ponovno obolio, temp, poprječno 39'5 i više puta povraćanje. Nakon 6 dana ozdravio. Nakon te bolesti opazio je bolesnik, da mu se slezena povećava. Ponovno probadanje u lumbalnom predjelu, osobito lijevo. Kako su se slezena povećavala, nestajale su te boli. Nakon užitka izvjesnih jela n. pr. mlijeka opažao bi bolesnik u predjelu otekline maleno izbočenje poput konopa, koje bi iza kratkog vremena nestajalo. To izbočenje nestajalo bi i nakon vjetrova. Tegobe u predjelu slezene nijesu se pojačale, jedino kod promjene vremena osjećao bi bolesnik u tom predjelu munjevito probadanje. Tek dobar, stolica redovita, nikotin 0; alkohol umjereno; inf. ven. neg. Opći status b. o. Abdomen nešto iznad razine toraksa. U lijevom hipohondriju vidi se izbočina, uslijed koje je lijevi luk rebara uzdignut. Pal-

2 patorno pipa se neposredno p :d trbušnom stijenkom ovalni tumor veličine dječje glave, napeto-elastične konzistencije, glatke površine, koji mjestimice pokazuje fluktuaciju. Donji pol siže do visine umbilika, medijalno gotovo do medijane linije. Gornji pol ne može se palpatorno ograničiti, jer nestaje pod rebrenim lukom. Perkutorno siže tumor do VIII. rebra. Tumor je na pritisak nešto osjetljiv; respiratorno nešto pomičan. Donji rub jetara pipa se tik ispod rebrenog luka. Urin: sp. tež ; reak. kisela; albumen u tragovima; urobilinogen normalno prisutan. Sediment b. o. Slika krvi: eritrociti 5,000,000, leukociti Hemoglobin 72; indeks boje 072. Kvalitat. slika krvi: neutrofilni I.: 61% eosinofilni: 4% limfociti 28% mononuklearni 5% prelazne forme 2% W. R. neg.; Meinicke neg. Zbog sumnje na malariju injicira se provokatorno tifus-vakcina (500 mil. jed). Rezultat negativan. I n t r a k u t a n a reakcija sa čovječjom konzerviranom hidatidnoin tekućinom (doc. Botteri) negativna. Cistoskopska pretraga zbog nekih uzroka izostala. I ako dijagnoza nije bila sasma sigurna, te se pomišljalo na mogućnost, da se radi o bubrežnom tumoru, odlučio sam se za laparotomiju. O p e ra c ija 21. VIII (Pliverić) u općenoj narkozi eterom. Poprječni rez od aksilarne linije kroz lijevi rektus do medijane linije. Muskulatura se većim dijelom tupo razdijeli. Nakon što je otvorena peritonealna šupljina, ispostavi se, da tumor leži retroperitonealno i da pripada lijevom bubregu. Preko sredine tumora u vertikalnom smjeru leži silazni kolon, koji je prema tome medijalno potisnut. Visoko gore pod dijafragmom leže malena slezena. Peritoneum se lateralno od kolona incidira, kolon se zajedno sa fleksurom i poprječniin kolonom oprezno, da se ne povrijedi krvne sudove mezokolona djelomice tupo, djelomice oštro od tumora odljušti. Peritonealna šupljina točno se sa vlažnim kompresama zatvori, te se predje na mobilizaciju tumora. Ista je uslijed veličine tumore i zbog jakih adhezija prilično oteščana. Konačno uspije luksacija, a da se tumor ne povrijedi. Pregled je izvanredan. Tačno se vidi, da se cijeli bubreg u tumoru razišao, jedino se još može minimalni dio gornjeg pola, kao takav razlikovati. Izoliranje uretera uslijed jakih adhezija je oteščano, stoga se ne forsira, nego se uhvati cijela petlja bubrega jakim škripom, ispod nje se polože dvije jake svilene ligature i u sredini prereže. Art. i vena renalis još se posebno podvežu. Ekzaktno stišanje krvarenja, capsula adiposa, u koliko još postoji, odstrani se. Revizija mezokolona. Nekoliko rupa u istome se zatvori. Fleksuru se fiksira na normalnom mjestu. Stražnji peritoneum, izim otvora za drenažu, se sašije. Drenaža kroz vanjski kut rane. Šav trbušne stijenke u etažama. Preparat: cističan tumor bubrega, veličine dječje glave. Opseg 56 : 48 cm. Parenhim bubrega, ositn sasma malenog ostatka gornjeg pola (kao šljiva), nestao. Kapsula bubrega prevlači se preko ciste. Cista se razvila od donjeg pola i prednje površine bubrega. Prije nego se cista otvori, punktira se. Sadržaj: tekućina bistra kao voda, reakcija alkalična bez albumena. Sastavina mokraće nema. Specif, težina 1010.

3 225 Pat o l š k o -a n a to m s k i nalaz (Dr. Kornfeld): Ekstirpirano.tijelo predstavlja lijevi splošteni bubreg sa hilusom na stražnjoj strani i jednu slabo-mutnom tekućinom' ispunjenu cistu sa fibröznom čahurom. Cijeli je ekstipart jajolik i mjeri 56 :48 cm. Kada se otvori cista u uzdužnom smjeru vidi se, da se iznutra od fibrozne čahure nalazi još jedna druga kapsula sivkasto-žućkaste boje, koja je prozračna i hladetinasta, a na njezinoj unutarnjoj strani se vide sitna sivkasta zrnata odebljanja, velika kao makovo zrno. Sadržaj ciste je nešto mutan, u njemu se vide sivkasta zrnca velika kao ona na čahuri. Pod mikroskopom se u toj tekućini vidi mnogo tipičnih kukica (Hacken) i scolices ehinokokusa. Histološki pregled bubrega i čahure pokazuje: Kanali i glomeruli bubrega su uz čahuru splošteni, tako te su potonji ovalni. Na nekoliko se mjesta vide u intersticijalnom tkivu infiltrati limfo citima, a u po van Giesonu bojadisanim preparatima jasno umnožanje vezivnoga tkiva, osobito oko većih krvnih žila. Uz bubreg se vide fibrozna vlakna, izmedju njih ostaci mokraćnih kanala i infiltracije limfocitima, od kojih se neke guste nakupine nalaze oko ostataka mokraćnih kanalića, te prelaze u granulaciono tkivo s epiteloidnim stanicama. Dalje se prema šupljini nastavlja fibrozna čahura, koja sastoji od homogenih s eozinom ruži často, sa van Giesonovom metodom žarko crvenih vlakanaca. Nutarnja hladetinasta membrana sastoji od homogene, paralelno naslagane, sa hemalaunom bojadisane mase, a prema šupljini, dakle kao granica iste se vidi tanki šupljikasti parenhimatozni sloj, Uz koji se nalaze tipični scolices ehinokokusa sa kukicama. Daljni tečaj normalan. Količina urina, dan iza operacije 750 ccm., kasnije ccm. Peti dan odstrani se drenaža. 7. dan rana zarasla p. pr. 16. IX. zdrav otpušten. Kako vidimo, radi se ovdje o unilokularnom hidatičnom ehinokoku lijevog bubrega. Naš slučaj potiče iz Dalmacije. Poznato je, da Dalmacija broji kao i Island, Mecklenburg, i Pommern u Evropi medju zemlje klasične za ehinokokus. Prema Colom bani ju liječeno je u zemaljskoj bolnici u Šibeniku izmedju bolesnika u isto vrijeme 135 slučajeva ehinokoka. Prema I. H. Botteriju je u zadnjih 20 godina primljeno u istu bolnicu izmedju cca bolesnika 262 slučaja ehinokoka. Često oboljenje na ehinokoku u Dalmaciji moglo bi se svesti u uzročnu vezu sa velikim brojem krda ovaca, kao što je to i u Argentini poznato. Ne želim se pozabaviti etiologijom i patološkom anatomijom bubrežnog ehinokoka. Tko se za to interesira, naći će to vrlo opširno obradjeno od Küstera u Deutsche Chirurgie. Ograničit ću se samo na simptomatologiju i diferencijalnu dijagnostiku, specijalno, što se našeg slučaja tiče. Dijagnoza bubrežnog ehinokoka može biti vrlo laka, no češće je vrlo oteščana. U pretežnom broju slučajeva nije stoga niti bila postavljena (prema Bogoljubovu izmedju 112 slučajeva samo 9 puta sigurna dijagnoza). Češće nije moguće niti organ dijagnosticirati, kojemu tumor pripada. Po statistici de Yonga, koja obuhvaća 27 slučajeva, bilo je preko polovinu dijagnosticirano kao ovarijalne ciste, te se je pošlo kod operacije transperitonealnim putem. Medju operaterima nalazimo imena kao Billroth, Esmarch, Ober, Schede i Küster. Lagana je dijagnoza u slučajevima, gdje se sadržaj ehinokoka (skolices, kuke, membrane) ispražnjuje sa urinom, no i taj simptom govori sa potpunom sigurnošću za ehinokokus bugrega samo onda, ako to ispražnjivanje usljedjuje u napadajima koji su event, skopčani sa jakim kolikama i ako se istodobno tumor, koji

4 226 sa sigurnošću pripada bubregu, umanjuje (Izrael). Inače moramo pomišljati na mogućnost, da je ehinokokus iz susjednih organa prodro u bubrežnu nakapnicu, ureter ili mjehur, kako je to više puta opažano. Teška je dijagnoza, dok je cista ehinokoka još malena i zatvorena, jer u većini ne pravi nikakvih simptoma i ne prouzrokuje promjene u mokraći. Sa priličnom vjerojatnošću može se staviti dijagnoza na ehinokokus bubrega u slučajevima, gdje se cista dade palpirati, ako se ista polako razvila, bez jačih smetnja općeg stanja, bez ikakvih promjena u urinu, ako se osjeća drhtat hidatida, te konačno, ako bolesnik potiče iz kraja, gdje ehinokokus endemički dolazi. Što se tiče dijagnoze organa, koji je na ehinokoku obolio, istaknuti mi je, da je prema izjavi svih autora, koji su se tim oboljenjem podrobnije bavili, najteža dijagnoza u slučajevima, gdje predleži velika, zatvorena cista. U obzir dolaze svi mogući trbušni organi, na lijevoj strani poglavito ovarijalni tumori, tumori slezene i retroperitonealni tumori. Obraćam se diferencijalnoj dijagnozi izmedju ehinokoka slezene i bubrega, koja nas ovdje specijalno interesira. Küster naglašuje, da je dijagnoza izvanredno oteščana u slučajevima, gdje se ehinokokus slezene razvio od stražnjega opsega tog organa prema predjelu bubrega. Isto to vrijedi i za obratni slučaj t. j. ako se ehinokokus bubrega sa prednje površine bubrega razvio prema slezeni (naš slučaj). Prema Baetzneru (Diagnostik der Chirurg. Nierenerkrankungen) imade se kod dif dijagnostike izmedju tumora slezene i bubrega, u širem smislu, u prvom redu uočiti smjer rastenja i izrazita respiratorna pomičnost slezene. Rastenje tumora slezene usljeduje u dijagonalnom smjeru, osovina tumora nije vertikalna, već kosa prema dolje i desno prema umbiliku. Ne držim, da je taj smjer rasta tako karakterističan i odlučujući za tumore slezene, da bi nam mogao poslužiti kao sigurniji znak kod dijagnoze organa. 0 tome me podučava naš slučaj. I u našem je slučaju ležala osovina tumora koso prema umbiliku, a ne vertikalno. Biti će to jasno ako pogledamo stečeni preparat i ako pokušamo teoretski rekonstruirati smjer rastenja. Ehinokokus se razvio u našem slučaju iz prednjeg opsega bubrega, poglavito iz donjeg pola. Kod daljnjeg rastenja, koje je dovelo do takove dimenzije, morala se cista razvijati prema naprijed i medijalno, gdje je naišia na mnogo manji otpor (meko crijevo), nego li straga, gdje ju je jaka fascija i snažna muskulatura poduprta skeletom, sprječila u daljnjem razvitku. Što se tiče respiratorne pomičnosti kao diferencijalno-dijagnostičkog momenta, htio bih istaknuti, da je prema više autora Litten, Izraeli bubreg fiziološki u većoj mjeri respir. pomičan prema mišljenju Litte na je respiratorna pomičnost bubrega dapače najmanje isto tako velika kao i slezene. I ako se ne bi mogli s tim mišljenjem potpuno složiti, ipak moramo priznati, da je ta pomičnost kod patoloških stanja moguća, te prema tome ne može poslužiti kod diferencijalne dijagnoze kao sigurniji simptom. U drugu ruku opet može i pomičnost tumora slezene, kao i tumora bubrega kod vrlo povećanih organa uslijed adhezivnih upala i srašćenja s okolinom biti vrlo malena ili dapače potpuno ukinuta. Oštri rub sa karakterističnim zarezom, koji je inače za slezenu značajan, ne dade se palpirati u slučajevima, gdje je cijeli parenhim nadomješten cistom ehinokoka. Poskakivanje bubrega (ballotement rćnal) po Gyonu od osobite važnosti za tumore bubrega, takodjer se ne može sa sigurnošću upotrjebiti kod dif. dijagnoze izmedju vrlo velikih tumora slezene i bubrega, jer nas i u tome mogu, veliki tumori slezene, koji su bubreg sasma potisnuli, zavaravati.

5 227 Pita se sada, kako stoji sa funkcionalnim probama i njihovom uporabom kod dijagnoze ehinokoka? Na žalost je u našem slučaju, kako sam već spomenuo, cistoskopska pregledba izostala, te prema tome ne mogu u tom slučaju govoriti iz vlastitog iskustva. No upravo je ta tema u prije citiranoj Baetznerovoj dijagnostici, u poglavlju o tumorima vrlo opširno obradjena. Ondje autor dolazi, oslanjajući se na mnogobrojne primjere, kao i na iskustva prof. Bie ra i svoja do zaključka, koji u protuslovlju sa do sada postojećim nazorima, vrijednost funkcionalnih proba kod dijagnostike bubrežnih tumora, vrlo ograničuju. Citirati ću taj pasus doslovce, jer mi se čini vrlo važnim: Es steht zwar für einen kleinen Prozentsatz der Nierengeschwülste ausser Zweifel, dass die Funktionsprüfungen in der Differentialdiagnostik von unklaren Bauchgeschwülsten schnell u. hinreichend sicher für oder gegen die Niere als Sitz entscheiden können, aber die Erfahrungen aus der Praxis schränken den tatsächlichen Wert der Proben ganz erheblich ein. Denn die funktionelle Leistung einer Tumorniere ist vielfach kaum oder gar nicht geschädigt im Vergleich zur gesunden Niere und es finden sich haiifig gar keine Unterschiede, während bei einer Reihe nicht in der Niere sitzender Bauchgeschwülste sich eine erhebliche Funktionsbeeinträchtigung der gleichseitigen Niere gefunden hat. Medju inim primjerima spominje autor i jedan slučaj ehinokoka, koji je cijeli bubreg u svojoj cisti zatvarao, a nije pokazivao nikakovih smetnja funkcije. Ta činjenica je jasna, kad uočimo, da ehinokokus bubrega, koji se obično razvija u bubrežnoj kori, dok još nije prodro u bubrežnu nakapnicu ne prouzrokuje nikakvih bilo kvalitativnih bilo kvantitativnih promjena u urinu. Jasno je to i u onim slučajevima, gdje je cista veća, ali se razvila ispod kapsule, a da nije jače oštetila parenhim (slučaj Lopez-Fanjul funkcija normalna). No držim, da bi u ovim slučajevima, koji su analogni našem, gdje predleži izvanredno velika cista i gdje je parenhim uslijed pritiska gotovo sasma atrofirao, svakako mogli dokazati poremećenu funkciju. Naravski da bi u takvom slučaju, da nam je uspjelo dokazali smetnje funkcije, prema gornjem još uvijek morali pomišljati na mogućnost, da li nije taj poremećaj funkcije prouzrokovan pritiskom tumora slezene. Kod B aetzn e ra nalazimo velik broj sličnih slučajeva. Ako tragamo za daljnjim simptomima, koji bi nam u slučajevima, analognim našem, mogli sa većom sigurnošću poslužiti kod difer. dijagnostike doći ćemo do zaključka, da je od svih simptoma od najveće važnosti odnošaj kolona prema tumoru. Ustanovljenjem toga položaja moći ćemo u najvećem broju slučajeva doći do ispravne dijagnoze organa. Helm je 90 lješina istraživao na položaj bubrega prema kolonu, te je našao, da se na lijevoj strani u pretežnom broju slučajeva (u 58 od 90) nalazi prelaz koso prema gore položenog poprječnog kolona u okomito dolje silazeći krak descendensa na gornjem polu bubrega. Dalje teče silazni kolon na lateralnom rubu bubrega. Kod opsežnog rastenja bubrežnih tumora potiskuju isti kolon pred sobom i većinom medijalno tako, da taj dio crijeva teče preko sredine tumora od gore prema dolje. Prema Stierlinu važi to medijalno potiskivanje kolona kod tumora bubrega kao vrlo važan dijagnostički simptom. I kod drugih dvaju tipa toka poprječnog kolona, naime preko sredine i preko donjeg pola, potiskivati će bubreg kod rastenja kolon pred sobom. Jedino kod tipe F" prema Helmu, gdje poprječni kolon teče iznad bubrega, potiskivati će bubreg kod rastenja kolon ne pred tumorom, nego prema gore pod dijafragmu. Tu bi postojala mogućnost zamjene s ovarijalnim cistama, no fali veza s uterusom.

6 228 Tumori slezene naprotiv razvijaju se gotovo uvijek pred kolonom i ne potiskuju poprječni kolon. Fleksura ostaje konstantna. U mnogim slučajevima biti će moguće i bez napuhivanja crijeva ustanoviti položaj kolona prema tumoru. Ako naknadno pomno pročitamo anamnezu, naći ćemo već u anamnezi bolesnika, vrlo dobro opisivanje, koje govori za položaj kolona prema tumoru. Bolesnik je naime opazio, da mu se iza užitka nekih jela na prmlijeka, u predjelu tumora nešto u obliku konopa uadiže i da ta izbočina nestane, kad izadju vjetrovi. Mlijeko napuhava, te je sigurno, kao što je to pokazao i nalaz kod operacije, da je ta izbočina bila prouzrokovana napu hnutim kolonom, koji je ležao po srijedi tumora. U slučajevima, u kojima se ne dade položaj crijeva prema kolonu sa sigurnošću ustanoviti, možemo se poslužiti napuhivanjem crijeva zrakom ili rađiografski, uvadjanjem kontrasta u crijevo. Prema gornjem slijedi, da ćemo u najvećem broju slučajeva iz položaja tumora prema kolonu moći zaključiti na retroperitonealni položaj tumora. No isto potiskivanje kolona mogu prouzrokovati i razni retroperitonealni tumori i tu može dif. dijagnostika naići na nepremostive poteškoće. Katkada nam tu može dobro poslužiti rentgen, osobito u slučajevima, gdje je stjenka ciste ovapnjena (slučaj Ma n as se). Na tehnički dobro snimljenoj ploči prezentira se ehinokokus bubrega kao velika, okrugla, jednoliko šatirana, oštro konturirana sjena bubrega (slučaj Kümmel 1). Pripadnost sjene bubregu moglo bi se analogno postupku Baetznera kod tumora dokazati na način, da se u bubrežnu nakapnicu uvede sonda, koja daje sjenu te da se pod zaslonom pokuša palpatorno tumor od sjene sonde potisnuti. C a s tanou je uspjela dijagnoza pomoću pneumoperitoma. Prema gore navedenom vidimo na kako velike poteškoće možemo naići već kod same dijagnoze oboljelog organa. No ako nam i konačno uspije lokalizirati organ, preostaje nam još uvijek diferencijalna dijagnoza izmedju ehinokoka i raznih drugih solidnih i cističnih tumora bubrega. Prema K ü- steru dvije su tačke na koje se ovdje imademo u prvom redu obazrijeti: 1. u pravilu potpuno neporemećeno zdravlje i 2. potpuno nepromijenjen urin. Kod svih drugih oboljenja (cističnog bubrega, tuberkuloze i kod ne- Frolitiaze) moći ćemo, bilo analizom urina bilo funkcionalnim probama, dokazati bilo kakve promjene od normalnog stanja. Jedino solidni tumori ne prouzrokuju katkada nikakovih promjena, no ovdje nam pomaže anamneza, koja katkada navadja krvavi urin i poremećeno opće stanje. No kod jednog oboljenja ostavit će nas sve fizikalne i kemijske pretrage na cjedilu, a to je kod jsoliterne ciste bubrega, kod koje je dapače i drhtat hidatida katkada zapažen. U cijelom možemo kazati, da soliterna cista dolazi još rjedje, nego ehinokokus, i da ćemo na potonji misliti onda, ako bolesnik potiče iz kraja, gdje ehinokokus dolazi endemički. Probatorna punkcija zabranjuje se zbog opasnosti rasijanja klica i atiafilaktičnog šoka. Što se seroloških reakcija tiče, spomenuo bi da prema Botterijuintrakutana reakcija sa konzerviranom čovječjom hidatidnom tekućinom predstavlja važno dijagnostičko sredstvo. Isto tako i metoda vezanja komplementa po Bordet-Gengou (Ghedini-Weinberg), koja u 82% slučaja daje pozitivne rezultate; no ta potonja zahtjeva vrlo dobro uredjen laboratorium. Obadvije su odlučujuće dakako samo kod pozitivnog ispada reakcije. Htio bi se još ukratko osvrnuti na sam operativni postupak. Danas važi kao općenito priznato pravilo, da se kod svih bubrežnih operacija (iznimke su maligni tumori) imade nastojati, da se koliko je više moguće od

7 229 normalnog bubrežnog tkiva sačuva. Dakle to vrijedi i za slučajeve ehinokoka. U tu svrhu navedene su razne operativne metode. Ne želeći se upuštati u podrobniju kritiku pojedinih metoda, htio bi ukratko spomenuti: Starija metoda otvaranja, ušivanja i drenaže (echinococcotomia cum marsupialisatione), koja je do pred kratko vrijeme važila kao metoda izbora, imade kao štetnu posljedicu dugotrajno gnojenje i event, mokraćnu fistulu. Botteri ističe, da od marsupializiranih bolesnika jedan izvjesni broj, koji se ne smije podcijeniti, podliježe dugotrajnom gnojenju. Prema Beckeru cca 26%- Marsupializaciju prema tome smatramo danas podesnom samo kod zagnojenih velikih cista, sa tvrdim ovapnjenim stjenkama, koje su s okolinom čvrsto srasle, no kraj kojih je još jedan veći dio parenhima funkcionalno intaktan. Kasnije su preporučivane razne metode, koje imadu zajedničku svrhu, da to gnojenje skrate, a da pri tom ne žrtvuju parenhim, te bi bile: 1. Ekstirpacija za slučajeve, gdje predleže ciste, koje su petljom spojene sa bubregom ili koje plitko sjedaju na bubregu, a površina, kojom su pričvršćene nije odviše široka, te ako cista ne siže dublje u parenhim; 2. parcijalna resekcija bubrega, ako cista leži na jednom od polova (slučaj Kümmel l ) i 3. metoda jednokratnog otvaranja i ispražnjenja, saši vanja i poniranja po Bobrov u ili sa kapitonažom po Delbetu sa prethodnom formolažom po Deven preporuča se kod velikih dublje u parenhim prodirajućih, ali dobro preglednih cista s aseptičnim (sterilnim) sadržajem. Kako vidimo sve te metode slijede na početku istaknuto pravilo konzervativnog postupka. No kod slučajeva, gdje predleže izvanredno velike ciste i gdje je gotovo čitav parenhim kroz pritisak ehinokokusa nestao, držim da se imade izvesti nefrektomija, jer preostali maleni ostatak parenhima je uvijek toliko promijenjen (poglavito uslijed intersticijelne nefritide, katkada uslijed aseptične ili realne retencije), da je njegova funkcija jednaka nuli. Razumije se samo po sebi, da se nefrektomija imade izvesti i u slučajevima, gdje je uslijed infekcije ciste i zagnojenja, te prelaženja infekcije na parenhim, došlo do gnojne pielonefritide. Ukratko nekoliko riječi o operativnom putu. Općenito se kod operacija bubrega preporuča lumbalni put. Tom stanovištu bi se ja priključio sa dvim iznimkama: 1. Kod traumatskih ozljeda bubrega, ako postoji sumnja, da su osim bubrega povrijedjeni još i koji intraperitonealni organi; 2. kod neoplazma bubrega. Tu nam transperitonealni put daje mnogo bolji pregled kod opskrbljivanja bubrežne petlje, a i odstranjenje žlijezda je uslijed veće širine operacionog polja radikalnije moguć:. U našem slučaju glasila je dijagnoza: tumor lienis. Premda se prije operacije pomišljalo na mogućnost, da se radi o bubrežnom tumoru, odlučio sam se za laparotomiju. Izabrao sam rez paralelan rebrenom luku po Sprenge 1u, te se kasnije nijesam imao razloga pokajati, već obratno, bio sam s tim rezom vrlo zadovoljan, i ako se radilo o bubrežnoj cisti. Širina operacionog polja bila je velika i pregled izvrstan. Specijalno je uspjelo adhezije, koje su u području velikih vena bile jako razvite, sa potrebnom opreznošću'riješiti. Osim toga uspjela je luksacija te kao dječja glava velike ciste, relativno lako i što je vrlo važno, a da se cistu nije ni otvorilo, što bi lumbalnim putem uslijed napetosti i tankoće stijenke teško na taj način uspjelo. Opasnost, da uslijed event, prsnuća ciste dodje do rasijanja klica, nije bila velika, jer

8 230 je uslijed širine operacionog polja bilo moguće sasma oprezno raditi, a da se nije moralo upotrjebiti jaču silu. Osim toga bila je peritonealna šupljina sa kompresama dobro zaštićena. Sašivanje trbušne stijenke bilo je veoma olakšano, a da se peritoneum kao kod pararektalnog reza nije zadirao. Ovaj rez, kao svi transverzalni na abdomenu, imade prednost, što je fiziološki, jer ne presjeca živce, budući da s njima paralelno teče. Na taj način ne pospješuje paralitične eventeracije, koje se iza duljili vertikalnih rezova katkada pojavljuju. Prednosti obih puteva t. j. lumbalnoga, gdje se peritonealna šupljina ne otvara kao i ovog, kojim sam ja sada pošao i koji pruža šire operaciono polje, a ne šteti trbušne živce, spaja od L. Bazya uvedena tehnika: La nephrectomie sous-peritoneale par incision antćrieur transversal opširno opisana u Journal de Chirurgie, octobre Za vrijeme operacije nije mi bila ta tehnika poznata, a razlikuje se od one, koju sam ja primjerno u toliko, što se peritonealna šupljina ne otvara. Svakako velika prednost kod ehinokoka, gdje bi eventualno moglo doći do prsnuća ciste i rasijanja klica. Ipak i kod te tehnike bit će katkada kaoti kod lumbalnog puta zbog jakih adhezija izmedju ciste i peritoneuma nemoguće, peritoneum odljuštiti, a da ga se ne otvori. Katkada ćemo biti dapače prisiljeni, da dijelove mezokolona izrežemo, ako ne želimo da cistu otvorimo. Resume. Ass. Dr. Vlad. Pliverić, Zagreb: Ein Fall von Nierenechinokokkus, zugleich ein Beitrag zur Differentialdiagnose zwischen grossen Tumoren der Milz und der Niere. Autor beschreibt einen Fall von iiberausgrossen Echinokokkus der linken Niere bei einem Patienten, stammend aus Dalmatien. Die Diagnose vor der Operation lautete: Tumor lienis (verisim. Echinokokkus) Obwohl die Diagnose nicht ganz sicher festzustellen war und die Möglichkeit eines Nierentumors vor der Operation in Erwägung gezogen wurde, entschloss sich der Autor zur transversalen Laparotomie entlang des 1. Rippenbogens. Nach dem Eröffnen der Peritonealhöhle stellte sich heraus, dass der Tumor tatsächlich der linken Niere angehört. Desswegen wurde das Peritoneum lateral vom Colon desc. incidiert, das Colon medial abgeschoben und nun die Nephrectomie ausgeführt. Glatte Heilung. Das gewonnene Preparat stellt eine grosse Echinokokkuszyste dar, von 56 : 48 cm. Umfang. Das Nierenparenchyn ist bis auf einen ganz kleinen Rest des oberen Pols in der Zyste aufgegangen. Das Nierenbecken lag hinter der Zyste ganz plattgedrückt und kommunizierte nicht mit der Zyste. Der Verfasser wendet sich nun eingehend der Differentialdiagnose zwischen den grossen Milzzysten und denen der Niere. Nach der kritischen Besprechung aller Symptome, wie der Wachstumsrichtung, der respiratorischen Verschieblichkeit, des Schnellen der Niere sowie der Funktionsproben, kommt er zu dem Schlüsse, dass uns alle diese Symptome und Methoden im gegebenen Falle im Stiche lassen können. Nach seinen Erachten ist die Feststellung der Lagebeziehung der Geschwulst zum Colon, sei es durch die Darmaufblähung sei es röntgenologisch durch Einführen des Kontrastmittels von ausschlaggebender Bedeutung und als das verlässlichste Symptom zu betrachten. Weiter bespricht der Verfasser verschiedene Operationsmethoden, welche alle das Prinzip befolgen, so viel als möglich vom normalen Parenchym zu erhalten. Die ältere Methode der Eröffnung, Einnähung und Dreinage, welche früher als Methode der Wahl betrachtet wurde, will Autor wegen der Nach

9 teile die ihr anhaften (langwierige Eiterung, ev. Harnausfluss) nur für die Fälle von vereiterten Zysten und für grosse, buchtige Zysten mit starren verkalkten Wänden, aber mit einem grösseren Teil vom normalen Nierenparenchym, reserviert wissen. Sonst sind radikalere Methoden, je nach dem Sitze der Zyste Exstirpation, partielle Resektion, Methode nach Bobrow oder Delbet, anzuwenden. Bei den Fällen von iiberausgrossen Zysten, bei welchen fast das ganze Parenchym durch den Echinokokkus zum Schwund gebracht worden ist, ist nach seinen Erachten die Nephrectomie auszuführen. Des weiteren bespricht Autor, welcher sich sonst bei Nierenoperationen zu den Anhängern des lumbalen Weges bekennt, die Vorteile des transperitonealen Weges insb. der transversalen Laparotomie entlang des Rippenbogens bei Operationen wegen Neoplasmen der Niere (bessere Uebersicht beim Versorgen des Stieles und grössere Operationsfeldbreite beim Ausräumen der Drüsen, Schonung der Bauchdeckennerven und somit Vermeidung paralytischer Eventerationen). Zum Schluss wird die von L. Bazy angegebene Technik: La nephrectomie sous-peritonćale par incision anterieur transversal, zur Zeit der Operation dem Autor nicht bekannt, welche die Vorteile der beiden Wege, d. i. des lumbalen, wo die Peritonealhöhle nicht eröffnet wird, sowie der transversalen Laparotomie, grössere Operationsfeldbreite, verbindet wärmstens beführwortet. 231 Nervus sympathicus i pitanje trofičkih nerva. Dr. Kl. Dajčeva, Zemun. I. Pojam trofičkih nerva. S razvojem nauke o unutarnjoj sekreci i 'bilo je pitanje trofičkih nerva posve potisnuto u pozadinu. Ima medjutim pojava normalne i patološke fiziologije, ima slika bolesti, koje se bez trofičkih nerva ne daju razumjeti. Pojam trofičkih nerva nije medjutim ni u normalnoj ni u patološkoj fiziologiji dosta odredjen ni omedjen.u nekim se pače udžbenicima svi nervi uopće poriču (Landois-Rosemann Lehrb. d. Physiologie str. 624). Do pojma trofičkih nerva došlo se putem patoloških pojava, nazvanih trofičkim smetnjama. Kod Cassirera mogu se naći teorije trof. smetnja i njihov historijski razvoj. Tu nalazimo razdiobu vazomotoričko-trofičkih disfunkcija, ovamo spada teorija, koja neuroparalitičnu anemije navodi kao uzrok trofičkih smetnja (Schiff) i teorija koja trofičke smetnje svodi na neuroiritativne uzroke (B ro wn-seq uard). Prvi pobornik za ideju o posebnim trof. nervima bio je Samuel (S: Trof. Nerv. Leipzig 1860). Svoju tvrdnju brani time da veli: arierielna ishaemija ne može da sama prouzrokuje atrofiju, jer ni anestezija ni smanjeni pritok krvi ni svi ti momenti zajedno ne mogu da razjasne neurotske promjene u hemizmu tkiva. Ostaje neki plus, koji se dokumentira kao direktni upliv nerva na sposobnost ćelijice, da privuče i iscrpi hranive tvari, analogno sekretoričkim nervima (S: Virhow Archiv 113. svezak). Eksperimentalno je to pitanje prvi obradio Joseph (Virchow Archiv 107. sv.). Dolazi do zaključka, da moraju postojati posebna nervna vlakna, kojima pripada trofično djelovanje. Heidenhain došao je isto do uvjerenja, da moraju postojati trofički nervi t. j. takvi, koji ođredjuju veličinu izmjene tvari.

10 232 O definiciji trofičke funkcije i o odredjenju pojma trofičkih nerva malo se što može naći u normalnoj fiziologiji. U patološkoj fiziologiji opisuje se trofička funkcija aktivnom sposobnošću asimilacije, djelovanjem na pravilnu funkciju tkiva prema njegovom odredjenju (Übung der funkt. Bestimmung) pravilnim odnosom izmedju asimilacije i disimilacije. Pojam se medjutim često mijenja, mnogo se i često dodaju nove oznake ili oduzimlju dosadašnje. U ovoj radnji postavljeno je bilo pitanje: Ne bi li se funkcija trofičkih nerva dala odrediti kad bi se reklo: Trofički nervi su onaj uvjet, kojim se odredjuje potpuna visina asimilacije i disimilacije i njihova medjusobna koordinacija. Ne bi li se dalje moglo reći, da je djelovanje trof. nerva onaj faktor, bez kojega bi svi drugi, koji odredjuju pojave života stanice bili bez učinka? (Dakako da se tu ne zaboravlja na važnost krvnih i limfnih sudova). Trofički su nervi oni, koji vladaju sveukupnom vitalnošću tkiva. Pokuse, koji bi imali odrediti opseg djelovanja tih nerva lakše če se naći u starijoj literaturi. Navodim samo neke važnije. Zanimivo je pratiti, kako su se mijenjali nazivi i termini. U traženju riječi i u onom slijedjenju jedne misli vidi se, kako su ljudi več dugo osjećali, da se iza pravilne funkcije svakoga tkiva mora skrivati jedan centralni regulatorni nervni aparat. Mönckeberg je Ribbertov pojam sposobnosti reprodukcije zamijenio pojmom bioplastičke energije. A bioplastička energija zapravo nije drugo, nego uvjet za jednu odredjenu visinu disimilacije i asimilacije stanice. Ta veličina ovisna je o trof. nervima. U novije vrijeme svela se cijela regulacija disimilacije i asimilacije unutar tkiva na učinak hormona. Pa ipak se neke osobito patol. pojave ne daju shvatiti, a da se ne stavi postulat, da moraju postojati nervi, koji vladaju kemizmom svake stranice. Ako ima nervnih vlakna, bez kojih normalni vitalni procesi stanica stradavaju, onda se s mnogo vjerojatnosti smije sumnjati, da ti nervi djeluju kao stimulans i regulator kemizma stanice. Pokušalo se postaviti slijedeće pitanje: Kojim nervima pripada dakle sposobnost da djeluju u pozitivnom smislu na kemizam stanica uopće? Jesu li ti nervi za svaki organ drugoga porijekla ili svi oni pripadaju jednom sistemu, kako bi sistem trofičnih nerva bio jedinstveni jedan sistem? Ima li nerva, koji mogu svojim djelovanjem povećavati vitalitet sviju stanica cijeloga organizma, koji podbadaju kemizam svih stanica? Ako takvi nervi postoje, onda se moraju nazvati trofičkima. Razumije se da se to ne smije postići posredstvom muskulature ili velikih žlijezda (jetra). Postoji li takav nervni sistem? II. Slike bolesti, koje se očituju u ograničenim atrofijama, kojima se za sad ne može naći obrazloženje. Zanimljiva je činjenica, da te nejasne slike bolesti, koje se očituju u atrofijama, već odavna dovode u tijesnu vezu prema vegetativnom nervnom sistemu, i to neovisno od toga, da su neki momenti u njima vezani uz vazomotoričke promjene. S vegetativnim nervnim sistemom dovodi se u vezu akutni edem Quinkeov, Raynaudova gangrena, hemiatrofija facialisa i sklerodermija. Mnoge je autore na takvo tvrdjenje navela veza. tih slika bolesti s vazomotoričkim promjenama. Kod raznih se autora medjutim nalaze izjave, iz kojih bi se dalo zaključiti i o drugim uzrocima podjelbe. Brissaud veli, da je uzrok sklerodermiji oboljenje simpatika. C assirer to tvrdi za gangl. sinipatika. S toga gledišta zanimljiva je hemiatrofija

11 facialisa. To je čista trofoneiirozä. Pripisuje se rezultatu oboljenja gangl. Gasseri, trigemina ili simpatika. Oppenheim drži, da pctječe od simpatika. Slične atrofije našle su se kod traumatskih lezija simpatika. Mi n a r vidio je hemiatrofiju kod ekstirpacije žlijezda na vratu kraj okulopupilarnih simptoma. Weinberg i Hirsch (Deutsch. Zeitschrift, f. Nervenheilkunde 56, 1920.) vidjeli su u pet slučaja kronične afekcije plućiju razvijanje hemi- - atrofije facialisa. Drže, da je primarni uzrok oboljenje simpatika. Vidjeli smo dakle, da se nekoliko izrazitih atrofija i distrofija, koje se sigurno temelje na hipofunkciji kemizma stanica, mogu rastumačiti disfunkcijom simpatika. Možda u red ovih bolesti spada i slika muskularnih atrofija iza artropatija, koje se inaktivacijom ne mogu shvatiti. Charcot je te promjene tumačio refleksom iz zgloba na nervne ćelijice prednjeg roga kičmene moždine. Zglobovi su sigurno inervirani od simpatičnih nerva. Kad bi simpatikus tu imao isto djelovanje, kao u slučajevima Weinberga i Hirscha, onda bi se te atrofije mišičja dale lako shvatiti. U jednoj starijoj radnji Eulenberga i Guttmanna (Patologija simpatika na fiziološkoj bazi) dovode' ti autori u vezu s vegetativnim nervhim sistemom razne atrofije. Danas su se nmoge od tamo navedenih tvrdnja pokazale neispravnima. Zanimljiva je ta knjiga promatrajući ideju o savezu vegetativnog nervnog sistema s onom funkcijom, koju predmijevamo i koju pripisujemo trofičkim nervima. Autori navode slučaj Seeligmüllerov koji je iza lezije simpatika na vratu vidio nestajanje potkožne masti na toj strani i atrofiju kože. Motoričke i senzoričke funkcije bile su potpuno sačuvane a ipak se vidjela atrofija, koja se protezala na sve dijelove pa i na kosti. S tog istog gledišta zanimljiva su tri slučaja hipertrofije mišića, koje navodi Benedikt (sjednica bečkog društva liječnika 1871)., Iza galvanizacije simpatika da su se te hipertrofije izgubile. Tendelau sastavio je nekoliko slučajeva atrophiae cutis idiopaticae. (0 prirodjenoj i akviriranoj atrofiji cutis idiopat. Virchow Archiv 167). Autor je vidio kraj toga slabost muskulature. Bolest je vezana uz segmente. Ti simptomi morali su biti vezani uz posebne nerve, jer su kraj toga osjećaji opipa, boli i hladnoće bili sačuvani. Te atrofije ne stoje u uzročnoj vezi s atrofijom kožnih cijevi, jer autor je našao i atrofije kostiju. Kraj tih simptoma mogla se naći rhinitis i pharyngitis atroficans. Gruba mišična snaga bila je potpuno intaktna. Tendelauovi slučajevi su zato zanimljivi, jer tu kod ograničenih atrofija ne može biti govora o smetnjama nutarnje sekrecije, pogotovo gdje nema smetnja u krvnom sistemu te oboljele partije. Oppenheim opisao je jedan slučaj, gdje iza jednog apscesa kraj hrptenjače dolazi do simptoma nadraženja simpatika i edema jedne cijele strane tijela. Waardenburg (Nederlandsch Titdschr. v. Genees 64. sv. 22.) misli, da su trofičke promjene na iridi, gdje dolazi do heterohromije vezane uz parezu simpatika. Bakels vidio je kod ekstirpacije simpatika atrofiju spojnoga tkiva. Be rend (Stanje simp, nervnog sistema kod raznih oboljenja u djetinjoj dobi M. S. das Kind 14.) tvrdi, da su razne eksudativne pojave kod djece u vezi sa simpatikom. Frank je slijedeći ove misli htio da izluči djelovanje toga nerva eksperimentalno. Postigao je s ß-imidazolylaethylaminom i dobio je edeme 233

12 234 (Dtsch. med. Wochenschr, Nr. 6., 7.). Njegovi pokusi medjutim ne podnose strogu kritiku, jer su se ti simptomi mogli pojaviti i na temelju oštećen a vazomotora. Mnogo se puta pokušavalo pitanje atrofija razjasniti polazeći s eksperimentalne strane. Nasse (Archiv f. Physiol str. 23) pisao je o uplivu trofičkih nerva na ishranu i rast kostiju. Broca i Mayo našli su lomivost kostiju kod hemiplegije; Mantegazza, atrofije, karies, hipertrofiju spongioze. Nasse doduše sve promjene na kostima dovodi i u savez s vazomotorima. Značenje trofičkih nerva za intaktnost kože istraživali su eksperimentalno Bikeles i Jasinsky (Zentralbl. f. Physiol Str. 345.) Savjesno je eksperimentirao Head, koji je prorezao nervus superfic. radialis i našao laku povredljivost kože, atrofiju kože i uvelost. I male povrjede vodile su do dugotrajnih ulcera. Bikeles i Jasinsky tvrde, da se umanjena tendenca zacjelivanja dade i eksperimentalno dokazati, jer da na onim dijelovima kože, koja je lišena nerva, i male povrjede vode do dugotrajnih rana. Samuel radio je te pokuse na perju krila goluba. Tako se u literaturi može naći jedno razdoblje, gdje se u ekzistenciju trofičkih nerva nije više sumnjalo. Trebalo je dakle riješiti pitanje, kojih se vlakna tiče ova funkcija. Eksperimentalno su se tim pitanjima bavili Jo sep h, Curcio, Grutzner (Literatura je zapisana kod Cassirera!) U novije vrijeme upozorio je Cassirer na vezu izmedju pojava atrofije i spinalnih ganglija. Gottscheider (Zeitschrift f. klin. Med S. I.) misli, da je mehanizam slijedeći: Vitalni procesi vezani su uz disimilaciju i asimilaciju. Podraženje odnosnih nerva dovodi rastu, ali preveliki podražaj uništava ćelijicu On i S u d e c k misle, da tu postoji fini reflektorički mehanizam, koji prema Gottscheideru i ne mora biti vezan uz trof. nerve. Charcot misli, da se nervni utjecaj na tkivo vrši preko simpatika. Arloing je iza svojih pokusa došao do uvjerenja, da siinpatikus i njegovi gangliji na vratu osim sekretoričkih niti vodi još i trofičke. Ovi da djeluju na kožni epitel. 1 on misli da je njihovo djelovanje neovisno od sekretoričkih nerava (Archiv f. Physiol ). Angelucci (Arch. ital. d. biol ) je ekstirpiravši ganglion na vratu našao asimetriju kostiju glave, ispadanje zubi, kose, trofičke promjene kože. Morat i Dogen vidjeli su isto (cit. po Bechterevu). Curcio je eksperimentalno proizveo nekrozu femura. Kad je iza toga istražio kičmenu moždinu našao je hromatolizu ćelijica, koje su ležale u dotičnom segmentu i ta hromatoliza bila je ograničena na izvjesnu grupu ćelijica. Izgleda dakle, da postoji izvjesna grupa ćelijica, kojima pripada zasebna zadaća. Prema pokusima Lapinskog čini se da je sinrpatikus i trofički nerv sudova. Griitzner i Hertel su počeli polemiku poricajući važnost vegetativnog nervnog sistema, koja nije dugo potrajala i koja je ubrzo zamuknula. Ostaje pitanje, ima li kakva veza izmedju ta dva nazora, od kojih jedan tvrdi da je našao trofička vlakna, koja idu iz spinalnog ganglija, dok drugi ta vlakna pripisuje simpatiku. Mislim da te opreke nijesu tako nepremostive. Gaule je na pr. (prema Cassireru!) našao, da podražaj iz pojedinih vegetativnih centra simpatika prelazi preko spinalnog ganglija. Poznata je medjutim druga jedna činjenica, koja bi takvo naziranje mogla i potvrditi, da naime razne afekcije trigeminusa, kao na pr. neuritis interstitialis, periferna lezija trigemina vode do promjena na koži, koje se očituju u atrofiji, opadanju kose, sijedjenju i progresivnoj atrofiji cijele one strane lica, na kojoj je siinpatikus povrjedjen.

13 235 Kako nervus sympathicus u pretežnom dijelu prati senzitivne nerve, htjeli su mnogi da te pojave rastumače povrjedama izvana, kojima se tijelo lišeno senzitivnog nerva ne može oduprijeti. Nasuprot tim opažanjima iza povrjede simpatika postoji iskustvo Krausovo koje navodi Krehl (Pathol. Physiol ). On je na velikom broju ekstirpirao gangl. Gasseri, odnosno prerezao kost i preganglionarna vlakna pa ni u jednom slučaju nije našao atrofije. Taj fakt na prvi pogled izgleda kao proturiječje svemu, što se o trofičkoj funkciji dosele pisalo. Ali baš taj fakt, da iza ekstirpacije ganglija Gasseri ne dolazi do atrofija, dok one iza perifernih lezija trigemina gotovo uvijek nastupaju, potvrdjuje tvrdnju O utjecaju simpatika kao trofičkog nerva. Vlakna simpatika ulaze naime tek u periferni dio trigeminusa preko gang, oticum, submaxillare i ciliare. U senzorne nerve ulaze trof. vlakna valjda kroz commisura grisea. Nervus simpatikus i cijeli vegetativni sistem po svoj prilici ostaje u tijesnoj vezi s onim pojavama na organizmu, koje spadaju u kompleks funkcija kad manjkaju, vode do atrofije i hipotrofije tkiva. Tu još treba navesti jedno opažanje, Fincijevo, koji je kod epinefrotomiranih životinja vidio slabu tendenciju cijelenja svih epi- i endotela. Tonus simpatika ovisan je o natopljenosti organizma adrenalinom (Adrenalinladung). Finci je patološku ranjivost organizma mogao poboljšati injekcijama adrenalina. III. Simpatikotropna sredstva. Kad bi nervus simpatikus bio zaista onaj sistem, kome bi se imala pripisati trofička funkcija, onda bi svako podraženje toga nerva moralo da poveća izmjenu tvari cijeloga tijela, sveukupnu disimilaciju i asimilaciju. Meyer i Gottlieb pišu: Podraženje simpatika povećava izmjenu tvari i diže temperaturu (Experimentale Phannacologie str. 158) Rudinger, Falta i Eppinger (Archiv f. klin. Stud. sv. 66.) dokazali su pokusima na životinji, da je potrošak bjelančevina bio veći, kad se podavao adrenalin. Rohde i Ogawa pokazali su, da se izmjena tvari nasrću povećava a da kraj toga i puls i akcija ostaju nepromijenjeni. Po Carnotu 1Slavuju supkutana i intraperitonealna injekcija suprarenina prouzrokuju kod psa često vrlo velike temperature, koje baziraju na povećanom stvaranju topline. Djelovanje adrenalina nije centralno i o zastoju topline (Wärmestauung) mislim da tu ne može biti govora. Fuchs i Roth (Zeitschrift f. exp. Pathol, sv. 14. str. 56.) našli su naizmjence povećanu i nepromijenjenu temperaturu iza injekcija adrenalina. Dolaze napokon do zaključka, da povećanje respirat. kvocijenta nije direktno, nego da adrenalin povećava disimilaciju uopće. Hirsch injicirao je direktno u štitnu žlijezdu. Kod obostrane injekcije našao je umanjenu, kod jednostrane povećanu temperaturu. Ovaj nalaz medjutim nije oprečan predjašnjima i to zato, jer se nijedno povećanje izmjene tvari ne može postići bez funkcije štitne žlijezde. To pokazuju i iskustva na tireoprivnim životinjama. Hirsch je svoju kod pokusa dobivenu hipotermiju tumačio kao nešto, što je u vezi s djelovanjem simpatika. Medjutim njegove su doze tako velike, da se mogu smatrati toksičkima. Kaufmann dobio je povećanu bilancu izmjene tvari. Pickard (Beri. klin. Wochenschr str. 727.) navodi, da se resorpcija adrenalinom povećala. Veli: Dok se izvjesni pacijenat kod jedne hrane mogao držati u ravnoteži obzirom na bilancu bjelančevine, ta je bilanca postala pod utjecajem adrenalina negativnom. Izlučivanje dušika bilo je sve veće. (Cit. po Noordenul).

14 236 Direktno podraživanje ceiularnih procesa tvrdi u novije vrijeme Sandiford (Americ. journal of. physiol, sv. 51. str. 40). Ali autorica nije našla nikakve veze izmedju povećane izmjene tvari i hipertireoidizma. Drugo tipično simpatikotropno sredstvo je tetrahydro-ß-naphtylamin. Stern je eksperimentirajući s tim sredstvom našao isto povećanu temperaturu, koju tumači kao rezultat zastoja topline. Kad bi tu zaista bio zastoj topline uzrokom povećane temperature, onda se ne bi mogla rastumačiti negativna bilanca dušika, koja je bila dosta znatna. Cramer (Brith. journal of experim. pathol str ) veli izrično, da podraženje simpatika izaziva povećanu temperaturu, koja je izazvana povećanim stvaranjem topline. Meyer i Gottlieb upozoravaju na jednu svakako zanimljivu činjenicu, da naime od onih supstanca, koje na čovjeku prouzrokuju grčeve, samo one podižu temperaturu i stvaranje topline, koje djeluju i na simpatikus. Zanimljiva je ta činjenica to više, što znamo da se 70% sveukupne topline normalnog organizma stvara u mišićima. U organima, koji stoje pod direktnim utjecajem adrenalina je potrošak kisika uvećan (R o h d e, Ogawa, Pickard). v Izgleda dakle, da simpatikotropne supstance mogu da povećaju kemičke procese, u stanici. To se mcdjutim ne može reći tako dugo, dok se ne riješi pitanje: Da li povećano stvaranje topline izlazi iz povećane aktivnosti cijeloga organizma, ili je ono samo rezultat veće sekrecije velikih žlijezda (na pr. jetra, štitna žlijezda). Poznajemo medjutim jedan organ, koji nema nikakvu sekretoričku funkciju a gdje simpatičkim nervima ipak pripada funkcija, da povećava izmjenu tvari. To su mišići. Lukacs i Mansfeld (Archiv f. Physiologie 161. str. 481) naglašavaju utjecaj simpatičkog sistema na respiratorni koeficijenat. Respiratorni koeficijenat se kod kurarizirane životinje ne mijenja. Kad se prorežu svi nervi respiratorni koeficijenat brzo pada. Ispada dakle funkcija nekih nerva, koji moraju dovoditi neke impulze. L. i M. drže, da simpatikus povećava oksidacione procese u mišiću. Tu treba spomenuti i pokuse B c- trso v e (cit. kod Miillera: Vegetativni sistem. Monogr ). On je na Iješinama ekstirpirao sitnp. ganglija jedne strane. Na toj strani pojavila se prije mrtvačka ukočenost. Dakle opet djelovanje na kemizam! Gruber, Krehl i Zunz pripisuju takodjer vegetativnom sistemu funkcije, koje se mogu nazvati trofičkima. Navedene činjenice svakako govore za to. IV. 0 pitanju centra. Ako postoji sistem trof. nerva onda oni imaju svoj centar. Iz toga centra morale bi se upravljati pojave, disimilacije cjelokupne bilance kisika, odavle bi se kao rezultanta kemizma morala odrediti stvorena toplina toga organizma. Aronsohn i Sachs našli su takozvani ubod topline (Wärmerstich). Tom operacijom d eluje se nedvojbeno na kemizam tijela i to se dogadja direktno mimo mišića, jer se može izvesti i na kurariziranoj životinji. Danas se zna da djelovanje toga uboda sastoji u tome, da se njime pospješuje proces sagorjevanja. U glavnome pospješeni su procesi sagorjevanja u supstancanri bez dušika, pa onda izmjena tvari velikih žlijezda. Može se dakle reći, da ta operacija pospješuje kemizam gotovo cijeloga tijela. Temperatura iz uboda, po kojoj je cijeloj pojavi dato i ime, sigurno ne bazira na promijenjenoj

15 237 regulaciji, jer se ona održava i kod promijenjenih vanjskih okolnosti. Taj centar topline od Aronsohna i Sachsa bio je kasnije proširen na cijelu nutarnju plohu postranih ventrikula (Jakob i Roemer, Arch. f. exp. Pathol, u. Pharm. 70. Bd. 129.). Pokusi I s e n s c h m id a ischnitzlera pokazali su, da je taj centar valjda ipak jasnije ograničen. Životinje naime, kojima je razoren tuber cinereum su poikilotermne. Tu kao da je prekinuta veza izmedju centra koji održava kemičke procese na izvjesnoj visini i ostaloga tijela. Ali kod tih životinja nije samo temperatura ovisna od okoline,'nego i stvaranje topline, koje oscilira izmedju velikih diferenca. Tu treba spomenuti, da se kemizam organizma poikilotermnih od onoga toplokrvnih životinja razlikuje time, da se kod toplokrvnih izvjesni procesi uvijek jednako dogadjaju, dok je kod poikilotermnih kemizam ovisan od temperature okoline. Rezultat toga je na pr. to, da otrovi koji djeluju na žabu kod normalne temperature, kod povišene temperature na pr. u termostatu uopće ne djeluju ili obratno. Ono mjesto u području corp. einer., koje kad se povrijedi izazivlje smetnje u stvaranju topline, pokriva se s onim, za koje su Karpus i Kreidl (Flügerov Archiv 129. sv. 135). našli, da stoji u tijesnoj vezi sa simpatikom. Vezu izmedju simpatičnog nerva i stvaranja topline nalaze i I senschmid i Schnitzler kao i Trend, Stassmann, Grafe. Posljednji su eksperimentirajući došli do svojih rezultata, koji se bez te veze ne daju rastumačiti. Oni su kod prorezivanja cervikalne moždine dobili smetnje u regulaciji temperature, dok to kod prorezivanja torakalne moždine nijesu vidjeli. Njihovi se nalazi dadu razumjeti kad se uoči, da je iste rezultate smetnje u regulaciji temperature vidio Hoeber kod prorezivanja torakalne kičmene moždine i istodobne ekstirpacije simpatika. Meyer i Gottlieb tvrde, da termogenetska centra pripadaju simpatiku. Po Schul zu porast topline koja se stvara iza uboda topline iznosi 29%- Liljenstrand i Friimerie našli su, da ubod topline iza ekstirpacije simpatika više ne djeluje kao prije toga. Kad se uzme u obzir, da djelovanje toga sistema ovisi o nabitosti adrenalinom, nalaz se razumije sam po sebi. (Scand. Archiv f. Physiol sv. 31.). Leschke (Zeitschr. f. exper. Path. u. Therapie sv. 14.), naglašava, da tome sistemu pripada svojstvo, da podstrekava kem. pojave u ćelijicama cijeloga organizma. A iz toga se opet može zaključivati i reći: Ako to podstrekavanje ide preko normale, vjerojatno će ići i do normale. U tom izrazu podržavanju kemizma do normale leži definicija pojma trofičkih nerva. Mislim da se iz svega rečenoga može postaviti zaključak i reći: Nervu simpatiku pripada svojstvo, da diže izmjenu tvari cijeloga organizma. Da je tako potvrdjuju svojstva simpatikotropnih supstanca. Isto tako se na taj način dadu razumjeti mnoge kliničke slike. Simpatikus je jedinstveni trof. nerv, u koliko u ljudskom organizmu pojave uopće mogu da budu ograničene na jedan omedjeni uzrok. Taj je sistem svakako važan za normalnu izmjenu tvari, za regeneraciju i stvaranje topline. Opaska. Ova je radnja ekscerpt iz jedne radnje, koja je prije 2 godine bila napisana. Danas je pitanje simpatika postalo aktuelno, poglavito novijim istraživanjima na klinici Kraus u Berlinu. Literatura uzeta je do Držala sam da bi ova možda mogla služiti kao informativni članak o tome pitanju ili kao pregledni referat.

16 238 Resum e. Dr. Kl. Dajč, Zemun: Nervus syrnpathicus und das Problem trop bischer Nerven. Die Autorin bietet eine erschöpfende Übersicht über das Problem trophischer Nerven, von den ersten Anfängen und Arbeiten bis in die letzten Jahre; (dieser Artikel ist nur ein Auszug aus einer grösseren Arbeit mit eigenen experimentellen Beobachtungen und Resultaten). Sie kommt zum Schlüsse: Dem N. syrnpathicus muss die Hebung des Stoffwechsels im ganzen Organismus zugeschrieben werden. Dies bestätigen auch die Eigenschaften der sympaticotropen Substanzen. N. syrnpathicus ist der einzige trophische Nerv insoferne im Organismus einzelne Erscheinungen überhaupt auf einzelne Ursachen und Zentern abgeleitet werden können. Ljekovita vrijednost pića mineralnih voda za organizam. Dr. Miloš Besarović, Karlovy Vary (Karlsbad). Piće raznih mineralnih voda spada medju mnoge lijekove, koji se već od davnih vremena sa dosta dobrim uspjehom upotrebljavaju i koji su u mjerodavnim krugovima prošli sve moguće nazore svoga djelovanja, pozitivne i negativne, pak se ipak sve do danas kao uspješni održali, premda medicinska znanost nije bila u stanju, da njihovo djelovanje protumači. Broj reklamom razvikanih mineralnih voda na kontinentu je posljedna dva decenija rapidno porastao a i razumljivo je, daje u interesu materijalne dobiti svako poduzeće nastojalo, da svoju vodu nazove svemogućom i to obzirom na njene dobre uspjehe kod raznih bolesti uslijed povoljne kemijske analize, radioemanacije i t. d. Relativno se pak vrlo mali broj tih silnih čarobnih vrela u ozbiljnom smislu održao i kao ljekovit bio priznat i upotrebljavan od većine običnih a i znanstvenih ljudi. Ipak imade dosta mineralnih vrela, kojih dobro djelovanje skoro svi liječnici priznavaju, premda se znanstvena eksperimentalna medicina do sada ustručavala, da unese malo više svjetla u razumijevanje farmakona ove vrste. Tek kad su u posljednih godina stručnjaci uvidjeli, da mineralne materije, soli ili bolje reći t. z. joni imadu u sebi veliki fiziološki značaj te jaku farmakološku pa čak i toksičnu snagu, počeli su se sve više nadati, da će se jednom moći bar donekle otkriti ta velika tajna djelovanja mineralnih vrela. Poznatom profesoru farmakologije u Pragu Wiechowskom pripada velika zasluga, da je inaugurisao eksperimentalna istraživanja u tome pravcu. On se kod svih svojih ispitivanja služi specijalno karlovarskom* vodom i to radi toga, jer je povoljno djelovanje iste klinički davno već oprobano i dokazano od liječnika cijelog svijeta a i radi toga, jer se u toj vodi sve od njene prve analize iz god pa do danas nije ništa ni najmanje promijenilo, akoprem je od tada kemijska znanost mnogo raznih promjena i dosta napretka polučila. Wiechowski i njegovi učenici su u publiciranim (na kraju navedenim) Studijama o farmakološkom djelovanju ove mineralne vode na organizam postigli siijedeće interesantne rezultate: * Mislim, da bi u tome pogledu postigli slične rezultate i sa našim alkaličnosulfatičnim i raznim drugim mineralnim vodama (Rogaška Slatina, Kiseljak u Bosni, Vrnjačka Banja u Srbiji i t. d.).

17 239 Ako se kunićima pri inače istoj hrani daje za piće mjesto obične vode karlovarska, može se jasno primijetiti, da kod ovih životinja nastaje sveopće djelovanje na mineralne sastojke raznih njihovih ćelija. Kunići kojima je ad libitum davata ova mineralna voda, pili su istu vrlo rado i izgledali su poslije kratkog vremena mnogo bolje, nego li drugi, koji su običnu vodu pili; otežali su i pokazali poboljšanje njihove inače negativne bilanse kreča, koja je čak postala i pozitivnom. Bilansa nitrogena je takodjer postala pozitivnom, hrana je dakle bila bolje iskorišćena. Istodobno se moglo ustanoviti i povećanje fosfata, a ta je činjenica sa fiziološkog gledišta od velike važnosti, jer joni ove vrste i ne postoje u karlovarskoj vodi a ipak poslije pića iste nastaje povećanje ovoga fiziološki najvažnijega anijona kao izraz opšteg djelovanja pri promjeni materija u tijelu. Luithlen je dokazao, da takove promjene kod životinja nastaju takodjer pri mijenjanju hrane (davanjem manje ili više mineralija, manje ili više kreča u hrani) i da je tome uzrok momentano promijenjeni način reakcije u tijelu spram lijekova i raznih pokusa s dotičnom životinjom. Naročito se kalciju u mineralnim vodama priznaje sveopšte a osobito antiflogistično djelovanje. Osim ovih opštih, dokazano je eksperimentima i nekoliko specijalnih uticaja mineralne vode na organizam. Stran sky je na pr. proučavao promet purina kod ljudi i životinja (Purinstoffvvechsel) i našao, da karlovarska voda imade dvostruko djelovanje, i to s jedne strane umanjavanje stvaranja konačnog produkta purina kod životinja t. zv. allantoina, a s druge povećanje izlučivanja mokraćne kiseline kao posljednih ostataka u prometu purina kod čovjeka. Današnje sveopšte mišljenje, da je glavni uzrok uloga (Gicht) i sličnih bolesti abnormalno lučenje mokraćne kiseline kroz bubrege te taloženje iste na predilekcionim mjestima u tijelu, govori za to, da će ovi eksperimenti imati velikog uspjeha. Glavni cilj liječenja uloga je nastojanje, da bi se u tijelu manje stvaralo a više izlučivalo od ostataka sagorene materije (Stoffwechselschlacke). U tome pogledu liče pojedine mineralne vode atophanu, ako možda ne djeluju i na taj način, da u crijevima povećavaju rastvaranje nukleinovih baza i time zaprečavaju rezorbiranje ovih prethodnika mokraćne kiseline u krv. Veliki je uspjeh pokazao Stran sky s eksperimentima na životinjama, u koliko utiču soli i mineralne vode' na sekreciju žučnoga soka. Njegova istraživanja su dokazala, da bi se od svih ispitanih jona isključivo samo sulfatnom jonu moglo pripisati holagogno djelovanje, dočim se po njemu opaženo jako holagogno djelovanje karlovarske vode ne može protumačiti samo prisutnošću sulfatnog jona u istoj, jer bi inače bila potrebna više no desetorostruka količina sulfata, nego li ih u karlovarskoj vodi imade, da bi se uopšte postiglo ovakovo djelovanje. Ovo se može protumačiti samo potenciranim uplivom sulfata nastalim uslijed specifične smjese pojedinih soli u mineralnoj vodi. Dalje je Stran sky u Pragu a istodobno i Neubauer u Beču dokazao, da se uplivom holagoga ne samo volumen žuči povećava, nego da žuč postaje istodobno i gušća t. j. da se u njoj umnožavaju čvrste supstancije. Time se dokazom uništavaju nazori mnogih liječnika, koji misle, da izvjesne mineralne vode i razna holagoga razvodnjavaju žuč. St ran sk y je dalje ispitivao, kako djeluju osim mineralne vode razni drugi medikamenti na lučenje žuči i našao, da jedini podophyllin pokazuje holagogno djelovanje a sva druga sredstva da ne samo ne povećavaju lučenje žuči, nego da na pr. maslinovo ulje protivno djeluje (umanjuje lučenje), što je od velike praktične važnosti, jer su nam poznati mnogi dobri uspjesi maslinova ulja u patologiji žučnoga kamena. Dobro nam je poznato i klinički dokazano djelovanje mineralnih voda na želudac i na crijeva. Osim eksperimentalno dokazanog sveopćeg djelo

18 240 vanja na organizam, osobito antiflogističnog, izgleda, da ovdje imade mineralna voda još i direktni lokalni upliv na sluznicu digestivnog aparata napose u težim kroničnim slučajevima. Indikacija pića mineralnih voda kod diabetesa nije niti najmanje skučena epohalnim pronalaskom insulina. Eksperimentalne studije Paula M a yera u institutu glasovitog profesora Neuberga u Berlinu su dokazale, da n. pr. karlovarska sol imade dosta upliva na trošenje ugljenohidrata (Kohlenhydratabbau) pri alkoholičnom vrjenju i da se kod kunića poslije duljeg pića mineralne vode smanjio procenat šećera u krvi te da se kasnije vrlo teško mogla prouzrokovati alimenterna hiperglikemija. Roubitschek je dokazao na klinici prof. Krausa u Berlinu, da piće izvjesnih mineralnih voda smanjuje pr cenat šećera u krvi kod pravih diabetičara te da nastaje alkalizirajuće i antiketogeno djelovanje. U svima gore navedenim eksperimentalnim opažanjima imade ipak još dosta nerazumljivih efekata, ali je s istima sigurno dokazano, da 11. pr. karlovarska voda direktno djeluje na tjelesne organe, a to je jedna činjenica, sa kojom se mora računati i koja će nas potaknuti, da sa još većim nadama na uspjeh i dalje činimo farmakološke pokuse sa mineralnim vodama, da bi poznavanjem načina djelovanja istih mogli staviti tačnu indikaciju njihovog racijonalnog terapeutskog upotrebljavanja. Resume. Dr. Miloš Besarović, Karlovy Vary (Karlsbad): D es effets curatifs des eures hy d ro mineral es naturelles de bo isso n sur l organisme. On a precede ces temps derniers ä des expćriences sur les lapins, leur administrant en guise de boisson, et sans apporter de modification ä leur mode d alimentation non pas de l eau de robinet, rnais de l eau minerale de Carlsbad: on ä pu constater un effet general sur leur composante minćralogique. Ces animaux out accuse une augmentation de poids, une amelioration de leur bilan calcaire et de leur teneur en phosphates ainsi, qu une utilisation meilleure de leurs aliments, due a l addition constatee de nitrogene. On a pu en outre relever des effets spćciaux fort interessants et avantageux sur les purines due ä line diminution dans la formation de l acide urique et une meilleure -elimination; on a pu en outre constater une augmentation de la secrćtion biliaire avec modification de sa consistance etc. Chez l homme, on a observe apres des cures hyđrominćrales de boisson, une influence favorable sur les muqueuses du tube digestif; les diabetiques reagissent par une meilleure assimilation de leurs hydrates de carbone avec action alcalisunte, antiketogene, avec diminution glycemique, etc. Literatura: Arnoldi i Roubitschek: Deutsche med. Wo , Nr. 8; Münch, med. Wo , S. 702; Lu i th len: Arch. f. exp. Path. ti. Pharm. 48., S. 400; Paul Mayer: Deutsche med. Wo , Nr. 25; Sgalitzer: Zschr. f. Balneologie 7., 1914., S. 1; Stransky: Biochem. Zeitschr. 122., 1921., S. 1; 133., 1922., 440; 143., 1923., 433; 143., 1923., 438; Wiechowski: Zschr. f. Balneologie 5., 1912., 423; Prager mediz. Wo. 39., 1914., Nr. 24; Verh. d. Kongr. f. inn. Mediz '

19 DOPISI. Zdravilna vrelca Styria in Donat v Rogaški Slatini. Dr. Fran K o lte re r, drž. kopališki zdravnik, Rog. Slatina. 241 Rogaška Slatina, v aprilu Zdravniška veda, ki si v moderni dobi osvaja svet z velikanskim razmahom, je potegnila za seboj poleg raznih strok tudi balneoterapijo. Ako pogledamo daleč nazaj v zgodovino medicine, opažamo, da so stari zdravniki obračali veliko večjo pozornost terapiji z mineralnimi vodami. Sicer je bilo v časih, ko še balneoterapija ni bazirala na široki znanstveni podlagi, ampak je imela svoje goreče privržence v vrstah onih zdravnikov, ki so zdravili z velikimi uspehi in to zgolj na empirični podlagi. Nastopila je zopet druga era, ki je že bazirala deloma na znanstveni podlagi, ki pa je kratkomalo c d včeraj na danes ovrgla vse, kar so predniki spoznali za dobro in zdravo, vkljub temu, da jih je vodila pri tem nasilstvu" le teorija, samo, da je imela za podlago znanstvena raziskavanja, ne meneč se zato jeli so bila objektivna ali ne. Tako se je godilo skoro vsem strokam obširne medicine. Sele novejša doba je postala opreznejša in ne zametava vsega, česar si ne more takoj razložiti, ampak čaka in opazuje, preskuša in si razlaga. Zato je tudi prenehal srdit boj, ki je veljal balneoterapiji in z njo tesno združeni hidro-mehano-in klimatoterapiji. Poprej edino zveličavna medikamentozna terapija se je spoprijaznila s svojimi pastorkami, ako ravno jim še noče docela priznati enakopravnosti. Da je temu res tako, dokazuje nam vedno naraščajoče število krasnih rezultatov, ki jih izkazujejo razna zdravilišča s svojim zdravljenjem. Baš Rogaška Slatina s svojimi zdravilnimi vrelci nam razkriva marsikatere tajnosti" v balneoterapevtskem oziru. Namen te kratke razprave pa naj bi bil ta, da se seznanijo vsi zdravniki od blizu in daleč z zdraviliščem Rogaška Slatina in v prvi vrsti z njenimi zdravilnimi vrelci, krog kojih se zbirajo bolniki že leta in leta in iz kojih črpajo blagodejni lek, ki ga je v blagor človeštva tako srečno sestavila veličastna narava. Zdravilišče Rogaška Slatina v Sloveniji leži 228 m visoko nad morjem obdano od severa s približno 1000 m vis kim gorovjem, vsled česar je podnebje prijetno in milo. Na severovzhodnem delu zdravilišča vrejo na dan mineralni vrelci, ki imajo svoj izvor v laporju, kojega prištevamo med najstarejše tercijarne tvorbe. V globočini se nahaja mnogo vulkanskega materijala, ki nam priča o mogočnem nekdanjem eruptivnem delovanju. Poleg neznatnih manjših vrelcev ima Rogaška Slatina troje glavnih lekovitih vrelcev in to so: Tempe!", Styria" in Donat". Po kvaliteti svojih sestavin so si vsi vrelci enaki, kvantitativno pa so si po vsem različni. Vsi spadajo v grupo alkaiično-saliničnih vrelcev. Vrelec Tempel", iz kojega je pil že leta grof. Zrinjski, je najstarejši, po svoji solni koncentraciji pa najneznatnejši. Razpačava se v velikih množinah, ker služi kot izvrstna namizna voda. Malenkostna vsebina Glauberjeve soli in velike množine ogljikove kisline mu dajejo prijetno slanikasto-osvežujoč okus. Vrelec Styria", ki je bil zajet leta 1886., je po svoji Glauberjevi soli sličen vrelcem v Karlovih varih, toda razlika obstoja v tem, da ima Styria", kakor tudi ostali vrelci v Rogaški Slatini nizko temperaturo (10'8 C). Kolikor se pa tiče proste ogljikove kisline, je dosti močnejši od onih v Karlovih Varih. Istotako se odlikuje po svoji veliki vsebini natrijeva sulfata, kalcijevega in magnezijevega bikarbonata.

20 242 Leto je za Rogaško Slatino naj večjega pomena. Takrat se je posrečilo zajeti vrelec, ki nadkriljuje po svoji solni koncentraciji vse ostale vrelce v Rogaški Slatini. Ta vrelec, Donat po imenu, prekaša glede vsote svojih fiksnih sestavin vrelce v Karlovih Varih in se približuje onim v Marijanskih Lažnih. Prvo fizikalično-kemijsko preiskavo je napravil leta fizik dr. Griindel iz Maribora. Za njim sledijo: Dr. Dietel (1771.), lekarnar Siiess (1801.), dr. Best, prof. Schrotter (1837.); iz najnovejše dobe so analize, ki jih je sestavil prof. Buchner iz Graza, prof. dr. Ludwig iz Dunaja in leta prof. dr. Ambrož, iz Ljubljane. Primerjalna tabela iz analize prof. d ra Ambroža z najvažnejšimi sestavinami Rogaško-Slatinskih mineralnih vrelcev, v delih: Tem pel Styria D onat Natr. sulfat N atr. bikarb' Kalc. bikarb Magn. bikarb P rosta oglj. kisi prof. Buchner prof. Buchner prof. Ludwig Po raziskavanju prof. Mache-ja iz Dunaja se je doznalo, da vsebujejo vrelci v Rog. Slatini radioaktivne emanacije. Preiskave v tem oziru pa še niso dokončane. Po tem kratkem pregledu ni teško uganiti, kakšne indikacije nam dajejo vrelci v Rog. Slatini, posebno Styria in Donat. Iz statistike je znano, da prihaja v Rog. Slatino vsako leto večje število bolnih na želodcu, črevesu in jetrih. Vsled alkalizacije želodčne vsebine upotrebljavamo slatino uspešno pri hiperaciditeti. Ker je sekrecija solne kisline v takih slučajih jaka, je treba izločiti iz Slatine najprej ogljikovo kislino, ki je znana vsled svojega jakega upliva na želodčno sekrecijo. Doseže pa se to najlažje na ta način, da se slatino segreje, ker kot taka je izgubila obenem tudi to slabost, da ne draži sluznice. Ravno nasprotno pa dosežemo, ako jo damo piti hladno. Kajti v hladni slatini so še velike količine ogljikove kisline, koja oživi motorično delovanje želodčnih sten. Zato je vredno omeniti, kar pravi Penzoldt : Mineralne vode, ki vsebujejo dosti natrijevega bikarbonata poleg malenkostnih količin natrijevega hlorida in ki se odlikujejo po veliki množini ogljikove kisline, uničujejo kislino, odpravljajo sluz in povečajo peristaltiko. Zato je Styria, kakor tudi Donat indiciran pri vseh teh boleznih želodca in čreva, kakor n. pr. pri kron. želodčnem katarju in pri obstipacijah. Značilno je dejstvo, da Penzoldt v svoji knjigi Handbuch der Therapie der inneren Krankheiten omenja vrelce v Rog. Slatini na prvem mestu, ko piše o omenjenih želodčnih in črevesnih boleznih; potem šele slede: Vichy, Bilin, Fachingen, Obersalzbrunn in Neuenjahr. Zdravniki vseh zdravilišč, kjer se na

21 243 hajajo alkalično salinični vrelci, lahko zopet potrde izjavo prof. Ortner-ja, ki našteva indikacije za uporabo alk. sal. vrelcev. So to dispepsije, ki so zvezane s premočno tvorbo solne kisline (ako niso nervoznega značaja), dalje takozvani kisli katar želodca z obilno sluzo, kron. čir želodca in dvanajstnika v vezi z murijatično kislino ter lahki slučaji atonije želodca in čreva. Indikacije za vrelce Styria in Donat so nadalje prvotni kronični zastoji v območju' vratnice ali takozvana abdominalna pletora in vse njene posledice. Istotako vse bolezni na jetrih in na vranici, žolčni kamni, kakor tudi hemoroidi. Vsled precejšne količine kalcija uplivajo ti vrelci, posebno Styria, blagodejno na katar dvanajstnika in celo na žolč. Največ pak zavisi od načina terapije, ki je precej individualna. V slučajih sladkorne bolezni (diabetes mellitus) izginja sladkor po uživanju, alk. sal. vode. Nešteti slučaji pričajo o tem,-toda zanesljivih znanstvenih podatkov o načinu tega upliva nam še žalibog manjka. Bogata vsebina kale. bikarbonata v vrelcu Styria in še bogatejša vsebina magnez, bikarbonata v vrelcu Donat (glej tabelo) nam je najboljši porok o zdravilnem uplivu teh slatin na sečnokislo diatezo in putiko (giht), kakor tudi posebno na konkremente v ledvicah. Ni potrebno še posebej omenjati diuretičnega upliva Rogaško-Slatinskih vrelcev, saj nam to najbolj dokazuje njih bogata vsebina na ogljikovi kislini. Radioaktivnost termalne vode kupališta Laško. Prof. Dr. Fran Bubanovič, predstojnik ined.-kemijskog zavoda kr. sveučilišta, Zagreb* U Laško m, 12. aprila U vezi s fiziološkim djelovanjem radijevih zraka stoji i aplikacija nauke o radiju - radiologija u medicini. Kod te ćemo se aplikacije malo zadržati. No prije toga nam je spomenuti, da radium nije jedini radioaktivni elemenat. On se sam neprestano raspada t. j. njegova se jezgra drobi, postaje manja i zato iz radija nastaju novi elementi. Danas ih poznamo čitav niz, a znamo i to, da i sam radium nastaje analognim raspadanjem iz elementa urana, koji ima najveće poznate atome. Zato je i uran radioaktivan. Imamo tri grupe radioaktivnih elemenata, odnosno tri niza, u kojima postepeno prelazi jedan elemenat u drugi. Sva tri niza obuhvataju 36 elemenata. Uz radijev niz spomenut ćemo još samo tori u mo v niz, jer se u torn nizu nalazi za medicinu važni radioaktivni elemenat mezotorium. Iz radijevog niza spomenut ćemo ove elemente, koji postepeno prelaze jedan u drugi: Uran Radium Radijeva emanacija (plin Niton). Spomenut ćemo ih poradi toga, da se vidi veza plinovitog radioaktivnog elementa, nitona ili radijeve emanacije sa samim radijem. Poznato je, da uranovi atomi iinadu najveću masu. Ako se iz te mase izbace čestice «- i (3-zraka, ona postaje manja. Ove se mase dadu fiksirati i brojevima: Uran = 238, Radium = 226, Niton = 222, to će reći, ako iz radiuma izadje jedna «-čestica (a ta je jednaka atomu elementa heliuma = 4), onda nastane radijeva emanacija, niton = 222. Radijeva je naime emanacija onaj plin, koji u ponajviše slu- *) P redavanje pred oblasnom kom isijom u Laskom, dne 11.-IV

22 244 čajeva daj: radioaktivnost termalnim i inim vrelima, koja se kao radioaktivna poznaju i u radioterapiji upotrebljava u. Fiziologija i medicinske nauke nastojale su jednako kao i u cijelom svom razvoju, da izrabe i rezultate kemije i fizike,u ovom slučaju nauke o radiju za riješenje svojih praktičnih i teoretskih problema. Radiofiziologija i radioterapija danas su već zasebne naučne grane sa svojim institutima i svojim časopisima. Iz mnoštva njihovih sad većma, a sad opet manje kao i u svakoj mladoj nauci utvrdjenih rezultata, slobodan sam da skrenem vašu pažnju na slijedeće. Premda su radioaktivni minerali s izrazitom i jakom radioaktivnošću dosta narijetko rasprostranjeni na površini naše Zemlje, to ih je ipak konstatovano toliko, da se može reći, da se minimalne količine radijevih zraka nalaze posvuda u našoj atmosferi, to jest, da smo i mi kao i svi ostali biljni i životinjski organizmi u neprestanom kontaktu s njima. Povrh toga holandeski je fiziolog Zvaarde maker kroz više od jednog decenija sa svojim suradnicima obratio pažnju istraživanjima radioaktivnih sastojina, koje se nalaze u organizmu. Interesantno je naime, da je elemenat kalium takodjer radioaktivan. A taj je elemenat normalna i stalna sastojina našeg tijela, a osobito biljnoga. Zvaarde maker je nastojao dokazati svojim eksperimentima, da se fiziološko djelovanje kalija, koje se očituje kao antagonist natrija i kalcija mora dovesti u vezu s njegovom radioaktivnošću. lako su njegovi eksperimenti naišli na stanovite prigovore n. pr. sa strane berlinskog farmakologa Zon deka ipak se je u fiziološkoj nauci ustalila zamisao, da radioaktivnim normalnim našim sastojinama, u prvom redu kaliju, pripadaju zadaci, ovisni o njihovoj radioaktivnosti. Dapače možemo sebi zamisliti kako sam bio slobodan nabaciti u svom predavanju 0 kemijskom sastavu čovječjeg mozga" u Beogradu, (vidi Liječnički Vjesnik br ), da se i najsuptilnije radnje našega organizma, kao što je prenašanje nervnoga podražaja našim živčanim nitima može dovesti u vezu s radioaktivnošću elementa kalija, koji je prema rezultatima mikr,»kemije podjednako razdijeljen duž živčanih niti. To je o radioaktivnim sastojinama vlastitog našeg organizma. No mi možemo naš organizam dovesti u dohvat sad većih, sad manjih količina radioaktivnih preparata odnosno medija n. pr. zraka vode, koji obiluje radioaktivnim zrakama a- ß- i y. Rezultati takovih eksperimenata, koji se kroz decenije izvađjaju s najraznoličnijim organizmima u prilikama, važnim jednako za fiziološke, kao i ferapeutske probleme, vrlo su mnogobrojni. Ja ću se samo kratko dotaći dviju karakterističnih pojava. Aplikacijom intenzivnih radijevih zraka, što no se dobiju od skupocjenih radijevih preparata, kojima raspolažu medicinski centri velikih i bogatih naroda, došlo se j e do rezultata, da te intenzivne zrake razarani organičko tkivo Zgodnom udesbom došlo se na osnovi toga do jednoga od najvećih uspjeha radioterapije, a to je liječenje raka, karcinoma. Nije ovdje mjesto, a ni ja kao kemik nijesam zvan, da se pobliže upuštam u razlaganje i značenje ovog značajnog i važnog rezultata m.dicinske nauke jednako sa njegove teoretičke kao i praktičke strane. Nas ovdje više interesiraju rezultati aplikacije blagih, razrjedjenih radijevih zraka na čovječji organizam, kakovi se postizavaju radioaktivnim kupkama, internim aplikacijama slabih, mineralnih količina radijevih preparata, kretanjem u ioniziranom uzduhu i sličnim. 1 tu ću upozoriti na jednu činjenicu od općenitoga značenja. Osobito aktivna tkiva i celule našega organizma pospješuju svoj rad i razvoj pod utjecanjem takovih blagih radioaktivnih prilika. Tako je n. pr. konstatovano, da leu kočiti (bijela krvna tjelešca) brojno znatno porastu i poradi

23 245 toga razviju znatniju svoju djelatnost, koja je od fundamentalnih otkrića Mečnikovljevih do danas kao t. zv.. fagocitoza t. j. proždiranje svega stranoga i otrovnoga u našem tijelu proučavana u svim smjerovima i uočena, kao jedan od najglavnijih faktora u borbi čovječjeg organizma s bakterijama i bolestima. U medicinskoj se literaturi na području radioterapije ovo djelovanje na leukocite sa strane radioaktivnih medija upravo uzimlje kao mjerilo za odredjenje granica povoljnog djelovanja radijevih zraka. Jer i ovdje se dade uočiti neki optimum, iza kojega kod porasta radioaktivnosti dolazi opadanje broja leukocita, što više dalo se konstatirati na pokusima sa životinjama, da i smrt, koja nastupa kod prejakih radijevih preparata, u glavnom nastupa uz posvemašnje nestajanje leukocita. Ako je tomu tako, onda se sa tog stajališta može govoriti o doziranju u radioterapiji, a u drugu uočiti bolesti, za koje se ovakova radioterapija može indicirati. U tom pogledu slobodan sam upozoriti na djelo dr. F. Gudzenta: Grundriss zum Studium der Radiumtherapie, Urban & Schwarzenberg, Berlin-Wien U tom djelu se kritički prikazuje doziranje i rezultati radioterapije na osnovi rezultata, postignutih od autora na I. berlinskoj univerzitetskoj medicinskoj klinici. On dolazi do zaključka, da radioaktivne supstance poboljšavaju i liječe niže navedene bolesti: 1. Subakutni i kronički reumatizam zglobova, 2. Uloge i uratičku diatezu, 3. Mialgije i mišićni reumatizam, 4. Neuralgije i neuritide (lšias, neuritis, izazvanu bolestima mijene tvari), 5. Kronička gnojenja i zapaienja, 6. Poboljevanja ženskih seksualnih organa, 7. Nekoje kroničke bolesti kože (Sklerodermija). 8. Pojave starenja, 9. Miokarditis, nervoze živaca i arterioskleroza. Za većinu od tih bolesti konstatovan je optimum poboljšanja u relativno slabom radioaktivnom mediju, u granicama od neko 3 5 Macheovih jedinica radioaktivnosti. A sad da prikažemo u kratko tok našega istraživanja termalne vode kupališta Laško! Na poziv suvlasnika ovog kupališta gosp. J. Smertnika došli su dne 30. marta u to kupalište profesori zagrebačkog univerziteta: mineralog dr. Fran Tućan i predstojnik medicinsko-kemijskog zavoda sa svojim asistentom 1. Mikšičem, da pogledaju na licu mjesta, da lije voda toga kupališta radioaktivna. Sa sobom su ponijeli Curie-jev radioskop, da im posluži za približnu orijentaciju o radioaktivnosti. Premda je taj aparat udešen u prvom redu za istraživanje minerala, ipak se dalo sa nekoliko komparativnih mjerenja s uranovom rudačom donekle sigurno uglaviti, da bi i termalna voda kupališta i u njoj otopljeni plinovi mogli biti radioaktivni. Za to su zamoljeni vlasnici kupališta, da dadu dopremiti u Zagreb u svrhu daljnjeg istraživanja oveću količinu vode i plinova iz kupališta. Kupališni liječnik gosp. dr. Čede dopremio je dne 3. aprila staklenku od napunjenu sa termalnom vodom iz rezervoara pri vrelu, dobro začepljenu i čep s parafinom zaliven. Boca je vodom napunjena 2. aprila t. g. i zapečaćena u 15 sati. Nadalje je istog dana napunjena 1 litrena boca plinom, koji izilazi iz vode u kabini 111. i zatvorena 2.-1V. u 16 sati 30 min. Istraživanje te vode na radioaktivnost obavljena je u medicinsko-kemijskom zavodu kr. sveučilišta na nekoliko mahova i to sa fontaktoskopom

24 246 po Machen i Meyeru. Prije svega je s istim aparatom i pod jednakim prilikama odredjena laboratorijska normalna ijonizacija zraka, koja pokazuje opadanje električne napetosti listića na minutu ca 006 zareza na skali rečenog aparata. Zatim je odredjena ijonizacija aparata sa 1 1. destilovane vode: pokus je pokazao opadanje listića ca 004 zareza na skali za jednu minutu. Nakon ovih pretpokusa učinjeno je u više dana nekoliko odredjenja vodljivosti sa termalnom vodom iz Laškoga. Svaki put je u aparat stavljeno po 1 1. vode. Iza potresivanja od 2 min. u kanti i stajanja od 2 3 sata je mjereno opadanje listića na skali. Dobilo se brzinu opadanja 0'2833 zareza na 1 min., odnosno preračunano na vrijeme, kada se vodu iz vrela zagrabilo, uslijed vremenskog raspadanja emanacije, dobije se 0'4 zareza na 1 minutu. Konačno je 7. ovog mjeseca mjerena radioaktivnost plina u spomenutom fontaktoskopu. Iznos opadanja listića na skali je bio 0'73 zareza na 1 min., odnosno uzevši u obzir proteklo vrijeme od zahvaćanja plina do mjerenja imade se taj broj povećati na 1'5 zareza na 1 minutu. Iz toga slijedi, da je plin ca 4 puta radioaktivniji od same termalne vode. Iz tih data dakle slijedi, da je i termalna voda i plin iz nje radioaktivan. Budući da se stajanjem vode i plina, a isto tako i prenašanjem, radioaktivnost gubi, to je odlučeno konačno odrediti na licu mjesta jakost radioaktivnosti vode i plina. U tu svrhu došao sam sa svojim asistentom ponovno u Laško, pa su u samom kupalištu na dane 10.-1V. 12.-IV. obavljena slijedeća mjerenja: Ponajprije je ustanovljena jakost ijonizacije zraka u pisaru i, gdje su sva kasnija odredjivanja izvedena. Elektroskop je pokazao padanje listića na 1 minutu 012 zareza na skali. Dakle je ijonizacija zraka gotovo dvostruko velika kao ona u medicinsko-kemijskom zavodu u Zagrebu. Nakon toga izvedena su dva mjerenja ijonizacije u kanti, kada se u nju stavilo po 1 1. vode iz glavnog vrela (temp. 385 C) Nakon potpunog ohladjenja i stajanja od 3 sata nadao je elektroskop pad listića 0'5 zareza na 1 minutu. Na 11.-IV. izvedeno je mjerenje plina, koji potiskava iz vode sisaljka, koja tjera vodu, u kabini broj III. Kod toga se postupalo ovako: Kanta (ijonizacijoni prostor) napunjena je sa vodom iz rečene kabine, pod vodom je okrenuta i u donji otvor stavljen krak staklenog lijevka. Time je plin ulazio u kantu i vodu iz nje istisnuo. Mjerenjem padanja listića ustanovljeno je iz čitavog niza pokusa u raznim vremenskim odsjecima, da njihov pad iznaša 10 zareza na 1 minutu. Iz tog se vidi, da plin, tako uhvaćen, daleko nadmašuje radioaktivnošću sve ostale probe. Taj je pokus ponovljen i pred samom oblasnom komisijom poslije podne na 11.-IV., sa jednakim rezultatom. Na koncu je odredjena ijonizacija zraka, koji je nad vodom u velikom bazenu, dne 12.-1V. u jutro, tako, da se kantu najprije napunilo sa vodom, i vodu ispustilo u bazen. Tim se kanta napunila zrakom bazena. Iza stajanja kante u bazenu od 1 sata učinjeno je mjerenje. Pad listića na 1 minutu: 1'4 zareza na skali. Taj pad ostaje i nakon 3 sata u istim granicama. Na osnovi svih gore navedenih istraživanja može se potpunom sigurnošću zaključiti, da je termalna voda ( C) kupališta Laško radioaktivna. Ta radioaktivnost prema gore navedenim pokusima potječe od radijeve emanacije, koja se kao plin nalazi u vodi. To slijedi odatle, što se pretjeravanjem običnog uzduha kroz vodu dobiva uzduh vrlo znatne razlike u radioaktivn sti (sam uzduh 01 zareza na 1 minutu, uzduh iz vode 10 zareza na 1 minutu; dakle je uzduh iz vode 100 puta jače ijonizirau).

25 247 Uzevši u obzir u jednu ruku radioaktivnost same vode, a u drugu ruku plina, koji se iz vode diže, može se zaključiti, da cjelokupna radioaktivnost medija, u kojem se čovjek kreče za vrijeme kupanja, dosiže upravo onu povoljnu granicu radioaktivnosti, za koju je radioterapija konstatovala, da dovodi do uspješnih poboljšanja u čitavom nizu bolesti. Za to se kupalište Laško ima pravo nazvati ne samo radiotermalnim kupalištem, nego i za radioterapiju osobito podesnim. Referati. Oto-rinologija. Dr. V. N. N ovikov: Ruski način p lastik e nosa. ( Vračebnoje obozrenije, Januar 1924.) Poslije kratke kritike dosadašnjih načina rinoplastike, od kojih nijedan nije pdtpuno zadovoljavajući, pisac iznosi svoj način, osnovan na predlog prof. Filatova (iz Odese), da se parče kože prenosi ne na običnoj bazi, već u okruglom stablu. Ovo se sastoji u slijedećem: izabrav mjesto odakle će se koža za plastiku uzeti, naprave se dvije paralelne incizije prema potrebnoj širini i duljini kože i potkožnog tkiva, odseparira se parče tako, da ostane i dalje u vezi s ostalom kožom gore i dole, t. j. napravi se neka vrsta ćuprija od parčeta. Poslije hemostaze ušivaju se ivice parčeta jednu uz drugu tako, da se dobije jedna tuba od odijeljenog parčeta, a ivice ostale kože isto tako se ušivaju. Na ovaj način dobija se jedno parče (Lappen), koje je svugdje pokriveno epidermidom i koje se dobro hrani, pošto je gore i dolje sačuvalo vezu s ostalom kožom, i zbog ovog ne može da nastupi gangrena uslijed nedostatka hrane ili da se pojavi infekcija, a njega ovakvog parčeta mnogo je lakša i zgodnija i za hirurga i za bolesnika, što nije slučaj kod drugih načina. Osim toga ovaj način pošto može dati dugačka dobro hranjena parčeta, dozvoljava da se parče uzme na vratu ili na grudima i time ne kvari velikim zarasticama izgled lica, kako se to dešava kod indijskog i francuskog načina, kad se koža za plastiku nosa uzima sa čela ili obraza. Poslije 2 3 nedjelje, ako je stablo kože dovoljno dugačko, dolnji se kraj stabla" prenosi na nos i ušiva se prema potrebi. Prvi put ovaj način plastike upotrjebio je prof. Filatov pri blefaropiastici u god. a iste godine Novikov ga je upotrjebio s dobrim rezultatom i za plastiku nosa god. Novikov primjenio je isti način kod jedne Crnogorke, 40 god. stare, u hirurškom odjelu cetinjske bolnice, kod koje su bili otkinuti neki dijelovi nosa. Samo u ovom slučaju parče nije bilo dosta.dugačko (uzeo ga je ispod klavikule) i on je po primjeru Rose n ste i na prenio distalni kraj parčeta najprije na obraz a kad je tamo dobro prirastao, to ga je poslije 3 nedjelje prenio na nos. Prejmućstva ovog načina, po mišljenju Novikova, nalaze se u slijedećem: 1. Što je na ovaj način plastike na stablu kožu za plastiku moguće uzeti s najpovoljnijeg mjesta tijela. 2. Njega poslije operacije laka je i prosta za liječnički personal i ne. zatrudnjava bolesnika. 3. Poslije toga kad je parče priraslo uz nos, drugi kraj može da bude odrezan kada se hoće i poslije dva-tri mjeseca, a da to ne bude nezgodno

26 248 za bolesnika, što je vrlo važno u pogledu skupljanja i smanjivanja parčeta, a što se obično dešava kod drugih načina. Pošto kirurg u ovom slučaju ne mora da žuri zbog nezgodnog položaja bolesnika, on može slobodno, a da to ne bude mnogo nezgodno za bolesnika, da čeka dok presadjeno parče potpuno priraste i navikne na nove uslove krvotoka (hranjenja) i dok prestane da se skupi i tek onda dovršiti plastiku bez opasnosti od daljnjih promjena i smanjenja forme nosa. Dr. E. Brawarsky. Dr. P. Z aviška: Liquor labyrinthi. O odnošaju izm edju endo- i perilim fe labirinta te cereb rosp in aln oga likvora na tem elju ek sp erim en talnih i kliničkih opažanja. (Bratislavske lekärske listy ) Pisac drži, da može na temelju vlastitih kliničkih opažanja i histoloških kao i eksperimentalnih istraživanja dokazati direktne odnošaje izmedju likvora cerebrospinalnoga i endo- i perilimfe. Pisac je opažao kod kunića upalu labirinta, kqja je nastala putem aquaeductus cochleae (histološki ustanovljeno). U deset opisanih slučajeva pisac je točno istraživao vestibularis prije i poslije lumbalne punkcije. U svim slučajevima mogao je ustanoviti razliku u funkciji statičkog aparata (lakša kalorička podražljivost) i simptome, koji bi govorili za razliku tlaka u endolimfatičnom prostoru (šum u ušima, ili poboljšanje sluha s odgovarajućim objektivnim nalazom). Ove promjene u funkciji labirinta mogu se protumačiti samo time, što se perilimfa iza lumbalne punkcije razrijedi. U devet slučajeva od deset istraženih radilo se o povišenom intrakranialnom tlaku sa hydrops labyrinthi, koji stoji s tim u vezi. U tome leži uzrok po mišljenju autora, da se iza lumbalne punkcije mogu ustanoviti u funkciji vestibularisa promjene, kojih kod zdravih nema. Daljnja tri opažanja povišenog intrakranialnoga tlaka odnose se na patološke promjene u labirintu. Terapijom pilocarpina sasvim su nestali svi simptomi. Direktnim utjecajem pilocarpina na sekreciju endolinife izgubile su se pojave hydropsa. Pisac je eksperimentalno dokazao kod kunića davanjem pilocarpina kroz tri tjedna, da se podražuju sekretorna mjesta u endolimfatičnom prostoru na jaču sekreciju, koja je dovela do povišenog endolimfatičnog tlaka i lake atrofije Cortijevog organa uslijed pritiska. A. Sercer. Dr. P recechtel: Tipičan sindrom kod kongenitalnog defekta otolitičkog ustroja. (Časopis českych lekarii, br. 42. g ) Motrio je kod 9 slučajeva tipičan sindrom pojava: a) Nepravilan položaj u fetalno vrijeme (poprjeko ili zdjelicom), b) Statičke povrjede iza rodjenja, zakašnjelo uspravljanje i kasnije prohodanje. c) Ispitivanjem kod 8 slučaja vestibularne reakcije ustanovljena je paradoksna reakcija. Uzdržana je naime reakcija za okret a manjkala je kalorička reakcija. U svim slučajevima radilo se o statičkoj povrjedi, kamo se mogu uvrstiti i abnormalni položaji u uteru kao posljedica defekta otolitičkog ustroja po Borriesovu, koji je u većini slučajeva združen s manjim, većim, dapače i potpunim defektom kanalnog a nekada i kohlearnog sistema. Ovi slučajevi potvrdjuju kliničko, eksperimentalno i embriološko istraživanje, da vestibularni ustroj regulira uz normalne okolnosti u fetu karakterističan položaj djeteta u uteru glavom i da isto tako imade značenje po uspravljanje i hod djeteta. Djelomični defekat otolitičkog ustroja praćen je samo nekom statičkom povrjedom. Etiološki bilo je moguće ustanoviti u 2 slučaja nasljednost. Dr. Culek.

27 Dr. Tesär: P rilog k diagnozi i terapiji otogenih apscesa u malom m ozgu uz trom boflebitidu e so v ito g sp lava. (Časopis českych lekafii, br. 41., 42. g ) 249 Diagnoza je otogenog apscesa u malom mozgu uz.tromboflebitidu sinus sigmoidei teška, katkada nemoguća, pošto oba pobola imadu niz zajedničkih pojava a burne pojave tromboflebitide često prekrivaju karakteristične pojave sa strane malog mozga. Ove su kod otogenih apscesa u malom mozgu rijetko kada vidljivo razvijene a radi lošeg stanja bolesnika ne mogu se ni istražiti (pad, postizavanje cilja, bočni hod). Polagano bilo nije stalna pojava niti kod apscesa uz tromboflebitidu, niti kod apscesa bez nje. Podvezanjem v. jugul. int. nestat će kod dobrog tečaja pojava izazvanih tromboflebitidom a pojave sa strane malenog mozga postaju izrazitije. U većini slučajeva vodi nas k diagnozi samo cjelokupno stanje, sanjivost, indolencija, napadno slabljenje, žalostan izražaj lica, intelektualna tupost. Apscesi u stražnjoj su polovici malog mozga veoma rijetki i teško ih je naći kod operacije. Liječenje je jedino kirurško: incjzija, dezinfekcija šupljine s H2 O2, te lagana drenaža jodoformovom gazom namočenom u H Dr. Culek. Sifilidologija. Dr. Ch. Lenorm ant: Tri prim jera h istorijskih form i lu e sa i njegovo liječenje. (Trois exemples de lesions historiques de la veröle et son traitement.) (Annales de Dermatologie et de Syphiligraphie, No. 1. januar 1924.) Poznata je stvar, da se bolesti mijenjaju sa vremenom i njihov klinički izgled ne liči više potpuno sada na to što su bili ranije. Pod uticajem p ri mjene rase, klime, sredine, napretka higijene i liječeija i izgled bolesti se mijenja. Tako trbušni tifus našeg vremena ne liči više na istu bolest, kako su je opisali prije 50 i 100 godina, a evolucija tuberkuloze u modernim gradovima nije ista kao u mjestima, gdje se ona tek pojavljuje kao na pr. u nekim selima ili novim kolonijama, gdje ranije nije bilo te bolesti. To se osobito jasno vidjelo za vrijeme rata, kod tetanusa. U početku rata, dok nijesu upotrebljavali preventivne injekcije antitetaničkog seruma i rane nijesu bile najbolje liječene, moglo se često vidjeti klasične slučajeve tetanusa, kako su ih klasični pisci opisivali. Ali poslije kada je primjena preventivne antitetaničke vakcine postala obvezna i kad su rane bile bolje i racionalnije liječene, tetanus nije potpuno iščezao ali postao je rijedak, i glavno, klinički potpuno se promijenio: moglo se vidjeti abnormalno dugački perijod inkubacije i zadocnjeli tetanus, koji se pojavljivao nekoliko mjeseci poslije toga, kako je rana već potpuno zarasla; lokalizirane forme tetanusa, koje su prije bile smatrane kao vrlo rijetke i t. d. Isto vrijedi i za sifilis. Sadašnji sifilis i ako ga ima više no ikada, pošto moderni načini isljedovanja dozvoljavaju, da se utvrdi, da je sifilis uzrok mnogim bolestima živčanog i krvnog sistema, za što ranije nijesu znali, ipak sifilis sada nema više onaj malignitet koji je imao u početku, kao što nije jednak u raznim mjestima i sredinama. I zato se sada u mnogo manjoj mjeri vidjaju slučajevi malignih forma sifilisa ni teških terci jalnih pojava, kakvih nalazimo u opisima klasičnih autora. Na hirurškom odjelenju bolnice St. Louis u Parizu, gdje prolazi vrlo veliki broj bolesnika sa ranama ili tu-

28 250 morima na jeziku i koji se vrlo pažljivo pretražuju, pa čak se čine i biopsije, Lenormant, za punih četiri godine našao je samo jedan slučaj gume jezika (kao tercijalna pojava sifilisa). Isto tako ne sječa se, da je ikada našao utvrdjen slučaj gumozne artropatije ili sifilitični fungus zgloba, kako su ih nekada opisivali. Ipak, s vremena na vrijeme može se vidjeti po koji slučaj velike i teške povrjede prouzrokovane sifilisom kod bolesnika, koji se nijesu liječili ili slabo liječili. I Lenormant opisuje tri takva slučaja historijske lezije sifilisa. Prvi je slučaj proširene sifilitične nekroze kosti lubanje kod jedne žene od 48 godina. Ne zna točno, kad se zarazila, ali zna, da je god. imala rozeolu i plaques muqueuses, koje su prošle liječenjem živom. U isto vrijeme primjetila je, da su se na čelu pojavile dvije male tvrde i bezbolne kvrge god. imala je artropatične bolove u lijevom koljenu, koje su iščezle pod uticajem novog liječenja živom. Do god. nije bilo nikakvih novih pojava. Ali te godine kvrge na čelu počele su da se povećavaju, ulceriraju, i pojaviše se fistule. U isto vrijeme pojavljuje se na glavi na verteksu nova guma, koja isto tako ulcerira i fistulizira. Poslije beskorisnog intenzivnog liječenja živom L. se riješi, da operiše bolesnicu i kad je skinuo kožu, naidje na vel'iki sekvestar, koji je zauzimao veliki dio frontalne regije, trouglaste forme, velik 10X7 cm. i 38 gr. težine. Samo tabula externa bila je zakačena nekrozom, dok je tabula interna bila nedirnuta. Osim ovog velikog sekvestra bilo je izvadjeno još četiri malih. Poslije ove operacije bolesnica se osjećala mnogo bolje, rana se mnogo manje gnojila, ali nekrotični proces nije prestao gore u fronto-parietalnoj regiji i zbog toga je bilo potrebno izvršiti još tri operacije, dok se nije potpuno odstranilo sve što je bilo bolesno i nekrotično. L. nalazi, da u takvim slučajevima prostrane sifilitične nekroze specifično liječenje nije dovoljno (zbog toga što u ovim slučajevima postoje i sekundarne nesifilitične infekcije) i da je potrebno operativnim načinom udaljiti sekvestar. Takodjer u ovakvim slučajevima treba biti strpljiv i čekati, da se mrtvo odijeli od živog, da sekvestar postane ograničen i pokretan, u protivnom postoji opasnost, da se odstrani suviše malo ili suviše mnogo, ili da se zdravi dijelovi zaraze. Drugi se slučaj ne odnosi na nesretnu pojavu sifilisa, već je nastupio uslijed nesretnog liječenja sifilisa, slučaj merkurialne stomatitide, koji je prouzrokovao potpunu nekrozu dolnje vilice i smrtonosnu bronhopneumoniju. Treći slučaj pokazuje sliku jedne bolesnice, koja je izgubila čovječji izgled. Stara je 60 godina i prvi put je došla u bolnicu. Njezin je izgled užasan: nos, usne, očni kapci uništeni su, i na licu postoje samo tri rupe: dvije gornje sadržavaju izbledjele gotovo oslijepljene oči, i treća, dolnja, ogromna, odgovara nosu i ustima i u dubljini se vidi jezik. Sve je to cikatrizirano i ne vide se nigdje ni rane ni ulceracije. Dr. E. Brawarsky. P. P avlov: P oseb an slu čaj sifilitičk e rein fek cije. (Rus. Vjestnik dermat. br ) Slučaj erozionog šankera u sulc. coronar. bez znatnije adenopatije; nalaz spiroheta pozitivan. Kombinovano je intermitirajuće liječenje salvarsanom, sublimatom i kalomelom, kroz 11 mjeseci. Izmediu toga plaques linguales. Nakon godinu dana nova afekcija na prepuciju, sada više ulceroznog karaktera, spirohete pozitivne, žlijezde znatno natečene. Iza tri mjeseca veoma obilna sekundarna papulozna erupcija. Vrelo ovoj novoj infekciji bila je žena bolesnikova, inficirana po njemu za vrijeme prvog pobola. Dr. Culek.

29 Dr. Šram ek: V itilig o kod luesa. (Češka dermatologia, br. 7. god. V.) Izmedju leukomelanoderme i vitiliga postoji razlika samo u pojmu. Vitiligo je širi pojam u povrjedi pigmentacije kože od leukomelanoderme. Značajan je po bijelim ili slabo pigmentiranim pjegama, koje su obično ograničene s hiperpigmentovanom zonom. Kao uzrok navadjaju se infvkciozne bolesti, tifus, škrlet, neuralgija, duševne bolesti i povrjede, horea, Basedow, siringomielija, krvno srodstvo, trbušni tumor, konačno i lues, najčešće u 111. stad. Koji čimbenik je važan kod pojave v. uz sifilis, teško je odlučiti. Si- metrički položaj pjega svjedočio bi za djelovanje centralnog živčanog sistema. No sigurno imade tih uzroka više. Dr. Culek. Dr. S ed läk: Problem u stan ovljen ja u p liva antiiuetičkih tvari na spirohete. (Češka dermatologia, br. 4. god. V.) Ako hoćemo da stvorimo valjani zaključak o antiluetičkom djelovanju kakovog lijeka, moramo naše opažanje da postavimo na širu i preciznu bazu. 1. Moramo istražiti mnogo slučajeva i tek poprječni postotni rezultat može da bude mjerodavan, jer samo tako pokazat će nam se one znatne razlike u broju spiroheta i u brzini njihovog nestajanja iza uporabe lijeka. 2. Praviti stalno 2 preparata iz istog seruma, iste eflorescencije te samo aritmetički promjer ocijeniti. 3. Pregledati najmanje polja i to na svim dijelovima, na periferiji i u centrumu. 4. Tamo, gdje je moguće (ulcera multiplicia, condylomata lata), uzeti jednu eflorescenciju kao temeljnu, iz nje uzeti na podražaj serum prije injekcije, dočim iza injekcije načiniti preparat osim iz ove temeljne eflorescencije još i iz koje druge. 5. Negativan nalaz bit će samo onaj, kada svi ovi preparati budu bez spiroheta i to ne samo u polja, već čitavi, a tu još treba nalaz za 2 3 dana kontrolirati. Dr. Culek. Dr. Špinkova: R efrakteran sifilis liječen in traven ozn o sa sublim atom. (Archiv of Dermatology and Syphilology, god. 6. br. 1.) bol., koji su na specifično liječenje ostali pozitivni, liječeni su sa 1% sublimatom. Počelo se sa 10 kapi, obrok povećavan za 2 kapi do 2 cm3. Injekcije 2 u tjednu, ako su se dobro podnašale. Kod pojave intoksikacije obrok smanjen na polovicu. Da ne nastane tromboza, pomiješana je otopina u štrcaljki najprije sa 8 cm3 krvi, a da se igla nije izvadila. Samo 8 slučajeva ostalo je negativnih (iza 6 22 injekcije), klinički su se svi poboljšali. Dr. Culek. Derm atologija. Dr. G aw alow ski: Klinička i eksperim entalna studija o psoriazi. (Češka dermatologia, br. 1. god. V.) Rezultat istraživanja potvrdjuje Šambergerovu i Brockovu tvrdnju, da se pojačanjem funkcije timusa može ublažiti ili odstraniti parakeratotična diateza. Istraživanjem promjena krvi iza rentgeniziranja timusovog predjela jasno je dokazano, da produkti raspada krvnih tjelešca ne imadu izravnog

30 252 upliva na parakeratotičnu diatezu. Nov je. samo poznatak, da se u nekojim slučajevima može ustanoviti upliv ovih materija na psoriazu, vjerojatno uslijed poboljšanja organizma pomoću lokalnih upaljivih promjena; Isto moglo se eksperimentalno dokazati poboljšanje sposobnosti pigmentacije, koje je ali samo iznimno napadno. Svrbljenje nije u savezu sa pojačanom funkcijom timusa, već dolazi na račun lokalnih promjena. Konstitucija je važan čimbenik u patogenezi psoriaze. Imade argumenata, koji govore za sniženu funkciju timusa kod psoriaze, te time za tumačenje Brockovo, te onih, koji govore protiv. Protiv govore: 1. Najčešći je uzrok akcidentalne involucije a time hipofunkcije timusa slaba hrana. Ali psoriatici su obično sjajnog izgleda, te se dogadja kod prekomjerno hranjenih, da se psoriaza poboljša, ako počmu da manje jedu. Ako se za vrijeme rata broj psoriatika povećao, nije tomu morao biti jedini uzrok pomanjkanje hrane, već zanemarena higijena kože, pomanjkanje sapuna, prosto rublje i t. d. 2. Za vrijeme trudnoće, s kojom obično dolazi do involucije timusa, psoriaza se poboljšava. 3. Poznati su slučajevi pogoršanja psoriaze kod hipofunkcije jajnika, poboljšanja slučajeva združenih sa pobolom ovarija, kod kojih se psoriaza poboljšala iza podavanja tabl. ovarii. Ovaj protuargumenat oslanja se na nazor, da pojačanje funkcija spolnih žlijezda prouzrokuje pubertalnu involuciju, a obratno eunuhoidizam zaustavlja tempo involucije. Ovaj nazor uzdrman je ali nalazom Jedličkovim, koji je motrio pluriglandularni sindrom, ali kod razudbe pronadjen je tipičan hipogenitalizam i istodobno timus s izrazitom involucijom uslijed starosti, koja nije odgovarala starosti oboljelog, uz akcidencijonu involuciju, prouzročenu tuberkulozom. 4. Martenstein naveo je činjenice, koje odlučno govore protiv tumačenja Brockovog. Nije naime nikada opazio pogoršanja, ako je timus hotimično prosvjetlio dvostrukom dozom, uslijed čega je privremeno sva funkcija timusa klonula. Dakle, nije moguće uvijek povećati parakeratotičku diatezu sniženjem funkcije timusa, te može ova snižena funkcija samo nekada biti uzrokom ove diateze, no u većini slučajeva ne. Više ali imade argumenata, koji govore za tumačenje Brockovo: 1. Pogoršanje psoriaze kod mladih osoba uz isti obrok, koji kod odraslih vodi do poboljšanja psoriaze. Kada hipofunkcija timusa ne bi bila uzrokom parakeratotičke diateze, ne bi moglo nastati pogoršanje, već najviše status quo. 2. Psoriaza dolazi češće iza puberteta kada već počimlje involucija. 3. Psoriaza za vrijeme trudnoće obično se pogoršava a istodobno se nalazi involucija timusa. 4. Kombinacija psoriaze sa M. Basedow je veoma rijetka, te postoji u literaturi samo 1 slučaj. 5. Isto tako je rijetka kombinacija psoriaze sa status thymicus i thymicolymphaticus. Stahl objelodanjuje nov prilog k fiziologiji kože. Opazio je, da iza intrakutane injekcije O'l ccm suprarenina u razrjedjenju 1 : 10 milijuna, reakcija se poječava injekcijom pilokarpina (vagotonizirajuće sredstvo) i smanjuje se injekcijom atropina (simpatikotonizirajuće sredstvo). Pojačanje dobio je i iza injekcija mlijeka i kazeosana i na toplu kupelj, te misli da u svim tim slučajevima predleži pojačanje tonusa n. vagi a hipoteza o djelovanju produkata raspada da postaje suvišnom. U smislu ovog opažanja postala bi psoriatička mjesta pristupačnija za nespecifičnu reakciju, te bi se time moglo rastumačiti daljnje lako liječenje psoriaze sa bijelim precipitatom ili sa nespecifičnom bjelančevinom. D. Culek.

31 Dr. Crha: P rilog studiju p soriaze. (Češka dermatologia, br. 7, god. V.) 253 Kod 100 slučajeva, koje je istraživao na numeričke prilike bijelih krvnih tjelešca, pronašao je 85% 1imfocitozu, koja se kod 58% kretala izmedju 25 40%, u 15% izmedju 40 45%, u 2% izmedju 45 50%, u 7% izmedju 50 55%, te u 3% izmedju 55 60%. Kod jednog slučaja bio je vitalitet epidermalnih stanica pojačan injekcijama tiinovog ekstrakta u toj mjeri, da su se iza stafilokokove injekcije pojavile tipične pustulozne, po impetigo karakteristične eflorescencije. Dr. Culek. Dr. D reuschudi: T erapija lupusa. (Bratislavske lekärske listy, god. III. br. 2.) U svrhu pojačanja djelovanja x-zraka pokriva pisac bolesna mjesta sa 20 5% pyrogallovom masti, ili sa snijegom od CCB. Uz lokalan postupak dolazi i cjelokupni. Kada je poboljšanje vidljivo, nastavlja se sa galvanokauterom, Finsenom ili svjetiljkom sa parama Hg. Dr. Culek. W eill: G onoroičke m etastaze u koži. (Klinische Wochenschrift, br. 8. god. 1922) Slučaj arthritis gonorhoica bez pozitivnog nalaza gonokoka u uretri i vagini. Iza 4. injekcije anthigona nastupila je vrućica sa 38" C i egzantem sličan erythema nodosum, kojeg je iza 2 dana nestalo. Istodobno počeo je na vratu apsces, u kome su iza incizije dokazani gonokoki. U eksciziji i punktatu osipa gonokoki nijesu nadjeni. Drugi put pojavio se osip bez vrućice i nestao je opet za 2 dana. Iza više tjedana pojavio se opet iza angine s toplinom od 38 C. U punktatu oboljelog zgloba dokazani su gonokoki. Osip i apsces smatra pisac posljedicom gonokokovih embolija. Dr. Culek. Dr. S edlak: P rilog k etiologiji urtikarije. (Bratislavske lekärske listy, br. 8. god ) Žena 23. g. kod menstruacije dobivala je pravilno urtikariju giganteu s edemima. Podavanjem bioeleina urtikarije je odmah nestalo i nikada se više nije pojavila. Bioclein je vjerojatno dodao organizmu vitamine, kojih nijesu imale endokrine žlijezde, ovdje u prvom redu štitne, potrebne k produkciji i eliminaciji hormona, koji regulirajući funkciju simpatika, osiguraju i točnu funkciju kože. Bioclein dion. ketn. tvornice u Kolinu sadržaje vitamine, specijalno vitamine faktora B., antineuritičke nutramine. Dr. M eska: U pliv vitam in a na pobol kože. (Prakticky lekar, br. 3. god. IV.) Aknc biva prouzročena karencijom vitamina, naročito vitamina B., vjerojatno posredovanjem spolnih žlijezda, čemu svjedoči u prilog terapeutski uspjeh iza davanja vitamina B., (bilo u obliku kvasa i biokleina, bilo radikalnim uredjenjem dijete), dalje pokusima na životinjama dokazani savtz karencije s radonr spolnih žlijezda i s pobolom kože, pojavljivanje akne kod pojedinaca za vrijeme razvitka tj. kroz vrijeme većeg potroška vitamina, pojava akne na proljeće, kada se najviše stanje karencije pojavljuje, dalje jednolična hrana uz malo vitamina, koja je kod akničara obljubljena, konačno dispeptičke poteškoće u čitavom probavnom ustroju. Ovim načinom je mo-

32 254 guće rastumačiti mnogu varijaciju kod postanka i tečaja tog pobola a jednako i individualnu rezistentnost protiv istih. Ova opažanja svjedoče i protiv mnijenja, da ne postoje druge povrjede osim onih klasičkih: beriberi, rhachitis i t. d. koje znače karenciju obično samo jednog vitamina, dočim se kod akne radi većinom o praekarencijonom stanju i pomanjkanju čitavog skupa vitamina, odnosno već i o posljedicama tog stanja. Dr. Culek. Dr. M žska: N eksus izm edju akne i avitam in oze. (Češka dermatologia, god. IV. br. 5.) Izmedju acne vulgaris i avitaminoze (Nijemci) ili karencije (Francuzi), je napadan neksus. Akne biva prouzročena posebnim manjkavim stanjem organizma, kod kojega osobito manjka tijelu vitamin B., vjerojatno posredovanjem spolnih žlijezda. Za ovaj spoj govore uspjesi liječenja, postignuti podavanjem vitamina B. tijelu, bilo u obliku kvasca ili biocleina, bilo u obliku radikalnog uredjenja dijete, dalje na životinjama eksperimentalno dokazani neksus karencije s djelovanjem spolnih žlijezda i s kožnim pobolom, dalje dolazak akne u doba razvitka, t. j. u dobi većeg potroška vitamina, dalje pojavljivanje akne na proljeće, t j. u dobi, kada se najviše manjkavi sokovi pojavljuju, dalje jednostrana hrana sa malo vitamina kod bolujućih na akne, te konačno dispeptičke poteškoće u čitavom probavnom traktu. Uslijed toga pokazuje nam se terapija akne u novom svjetlu i postaje mogućim predusretanje tom pobolu, dakako uz lokalno liječenje, a naročito liječenje sa svjetlom, koja kombinacija se pokazala već uspješnom kod rahitide (karencije vitamina A). Dr. Culek. Dr. Brdllk: Derm atitis exfoliativa Bitter i erythroderm ia desquam a- tiv a Leiner. (Bratislavske lekärske listy, br. 5. god ) Kod djeteta 14 god. st. istodobno dolazi do pojava dermat. exfoliativa i erythrodermia. Za dermatitis govori: doba, tipičan početak na ustima, ragade, eksfolijacija velikih membrana, koje su na rubu svinute, crvenilo kože, pemfigus i furunkuloza. Za eritrodermiju tipično ljuštenje, seboroički karakter kože, lokalizacija na glavi i licu, dispeptičke poteškoće. Mnogo će odvisiti kod dijagnoze, u kojem stadiju dijete liječniku dodje u ruke. Dr. Cu l ek. Terapija. Prof. M ladčjovsky: P reth odno priopćen je o sclerol-siru p u, kao lijeku protiv arteriosk leroze. (Prakticky lćkar, g. IV br. J.) Formanek upozorio je na bilješku u Münch, med. Woch., da silikati povoljno djeluju na arteriosklerozu. Prim. Semeräd uštrcavao je iste intravenozno s pozitivnim uspjehom, koje djelovanje se tumačilo tako, da starije crijevo ne može rezorbirati ili asimilirati silikate u običnoj hrani, uslijed čega nastaje manjak istih u elastičnom tkivu i u mišičju, te uslijed toga da dolazi do degenerativnih promjena i gubitka disperznosti. Pisac pokušao je davati silikate per os kao lijek kod 400 sluč., s uspjehom vrlo povoljnim. Organizam starih ili iscrpljenih ljudi nije u stanju da asimilira silikate iz hrane, ali je u stanju asimilirati ih u drugom zgodnom obliku. Opazio je ne samo subjektivne, već i objektivne promjene. Bo-

33 255 lesnici gube zadušljivost, tipične sklerotičke poteškoće, senzacije u predjelu srca, umornost, glavobolju i nespavanje. Objektivno opazio je poboljšanje dilatacije i adinamije s aloritmijom, kod jednog slučaja nestalo je asthma cardiale, edem i besanica, kod kojeg kardijaka nijesu imala nikakvog djelovanja. Taj terapeutski efekat još se pojačava, kad se k rastopini silicija dodao ekstrakt od drossere, te je ovu kombinaciju uveo pod imenom scierolsirupa (Mariatherma). Lijek taj je neškodljivo, dietetičko sredstvo, daje se 3 put dnevno po jednu žlicu ili 2 žlice prije jela, kroz 4 5 tjedana. Preporuča što veću uporabu sa strane liječnika, da se glede djelovanja lijeka sami osvjedoče. Dr. Culek. Dr. F ilip: K om binacija jod k alija sa strofantinom u terapiji. (Prakticky lekar, g broj 1.) Ordinacija JK kod ateromatoze imade empirički temelj. Uspješna je ova terapija: 1. kod insuficijentnog hipertrofičkog srca, osobito s alteracijom bubrežnog parenhima (nephritis chron., nephrosclerosis). 2. kod vitium s griješkom na zaliscima aorte, bilo ateromatoznog, bilo luetičkog porijekla. 3. kod aortitida bez promjena na zalisku. 4. kod koronarnih afekcija i anginae pectoris. Ova kombinacija JK sa strofantinom pruža kod stanovitog stanja pobola daleko više, nego ako dajemo jedan od tih lijekova sam za se. T. strophanti se teško uzimlje, prouzrokuje ne samo dispeptičke poteškoće, već i tvrdokorni proljev. Iskustvo, da niti kombinacija u obliku otopine nije podesna, (Kalii jod. 3'5 5, T. stroph. 1 *5, Extr. liquirit. 05, Aq. destiil DS 3 žlice dnevno) dovelo je do sastava tableta Jodostrofin Medica i to fortiores (KJ 02, strofantin čisti 01 mg,) 3 kom. dnevno, te mitiores (KJ 0'2, strofantin 005 mg) 6 kom. dnevno sa vrlo povoljnim uspjehom. Ne samo, što je nestalo subjektivnih poteškoća, već je ustanovljeno i vanredno djelovanje te kombinacije, valjda uslijed uporabe čistog strofantina, osobito s obzirom na dispnoe, koja je iščeznula i u onim slučajevima, kod kojih je JK i T. strophanti već davana. Dr. Culek. Prof. Dr. Hosem ann: Omama Solästhinom. (Münch, med. Wochschr br. 13.) Solästhin je metilenhlorid (CH2 Cl2) koji je po svojoj kemičkoj sastojim kao i djelovanju vrlo srodan sa kloroformom (CH Cl3), tek je 2 /a puta slabiji od potonjega. U eksperimentima na životinjama je podesan za duboku narkozu, nu kod ljudi ne, jer nakon započete narkoze dolazi teški stadij ekscitacije, koji dovodi do teških smetnja disanja i srca i zato se nipošto ne može upotrjebiti za duboku narkozu, već samo za protrahiranu omamu (prenarkotični analgetični stadij). Tehnika izvedbe omame: Po mogućnosti 20 minuta pred omamom 0.01 morfija. Malene propusne maske ili u osmero složena obična gaza na nos nipošto nepropusne maske! Lice valja namazati vazelinom, jer se može opaliti. Uši se ispune vatom. Bolesnika valja uputiti o tom, što se dogadja i umiriti ga; on mora zatvoriti oči i usta i duboko, redovito disati kroz nos, što je bolje nego da broji, treba ga zabaviti razgovorom i skrenuti mu misli od onoga, što se dogadja. Kaplje se lagano, svaku sekundu po jednu kap, kod čega narkotizer broji kaplje: 10, 20, 30, i t. d. Analgezija nastupa kod neko kapi kod slabića i djece već i kod 40 kapi,

34 256 dakle nešto kasnije, nego li kod kloretila, a kuša se ubodom u operaciono područje. Kad započinje operacija, kaplje se polaganije i valja naizmjence prestati s narkotikom! Radije neka se bolesnik budi nego li da dodje do ekscitacije, koja znači smetnju i prijeteću pogibelj! Kod nemira ili promjene u disanju smjesta skinut masku! Kod odrasliln daje se za protrahiranu omamu od kojih 45 minuta skopolamin 0.4 i morfij Za omanje operacije kao i kod djece ništa. Kaplje se iz obične tamne boce kao kloroform. Pisac je upotrjebio solestin kod djece od 12 tjedana do ljudi svake dobe, bez ikakvih upadica, a često je kod dužih i težih operacija nastavio dubokom narkozom sa kloroformom (jednom nakon 530 kapi solestina 160 kapi kloroforma!). Ipak pisac drži, da valja kod djece neobični oprez te zasad još ne preporuča općeno za djecu solestin. Što neki stručnjaci (v. d. Hütten, Schumacher) opominju pred protrahiranom omamom solestina, pisac drži, da je svaka upadica nastala samo uslijed lošeg doziranja odnosno prenaglog nakapljivanja. Solestin ima naime siguran znak početak ekscitacije koji kao alarmno zvono naviješta pogibelj i ako se smjesta skine maska, ne može se ništa zla dogoditi. Prednosti metilenhlorida: maska se nikad ne uledi, dakle ne dolazi do neredovitog pristupa zraka; kaplje se iz obične boce, lako se broje kaplje; transport i upotrjeba na putu je laka; stabilan je i nema pogibelji pred vatrom, a treba ga manje od ostalih narkotika; ne podražuje sluznice, a okus mu nije neugodan. Nutarnje organe: srce, pluća, bubreg ne oštećuje. Upotrjeba: kod svih manjih zahvata, bolnih skidanja zavoja, vadjenja tampoma, izravnanja fraktura i iščašenja. Nadalje kao uvod u duboku narkozu (ali samo do ekscitacije) i pomoć lokalnoj anesteziji kod laparotomija, osobito kod starih ljudi sa slabim srcem za dublju pretragu na pr. vadjenje kamena iz holedohusa, kod pretrage, sondiranja, dilatiranja žučnih vodova i slično. Rćsumć: Solestin je izvrsno sredstvo za protrahiranu omamu, nipošto za duboku narkozu. Kontraindikacije, koje neki navode, otpadaju, ako se radi oprezno: lagano nakapljivanje, kontrola disanja, pažnja na početak ekscitacije, što znači smetnju i prijeteću pogibelj. Kao upravo pogrješno treba zabaciti dosadašnje upute o brzom nakapljivanju, jer kod toga postaje disanje laganijim, sve površnijim, konačno jedva zamjetljivim. Treba dakle strogo razlikovati analgetički inicijalni stadij od duboke narkoze, koji leži pred ekscitacionim stadijem. Bolesnik sa solestin omamom zapada u poludrijem do potpune besvjesti, pupile i tetivni refleksi postoje, može postojati i potpuna amnezija poslije operacije uz spavanje i besvijest, jer se solestin dosta čvrsto veže na stanice kore velikog mozga i zato se bolesnik i nakon kratke omame dosta lagano budi. Dr. janko Pajas. H eliobrom. Dr. Otto Blau, general, nadliječnik i. s. u Postdanni, referira (u Medizinische Klinik br. 52, g ) o 15 slučaja iz prakse, koje je liječio sa 10%-tnom žestenom otopinom Heliobroma. Dva su se slučaja ticala pruritusa ani na temelju prostatitide, dotično oxyuriasis, dva slučaja općenitog pruritus nervosus, dva dermatitis desquamativa sicca vanjske sluhovnice, jedan icterus gravis s intenzivnom svrbeži, jedan egzantem vrlo sličan skrletnome po čitavom tijelu, jedan artritskih tofusa u ušnoj hrskavici i na prsnim člancima, jedan slučaj natjecanja školjke iza furunkla na sluhovnici i konačno četiri slučaja ozebina prvog i drugog stepena na rukama, ušima i nogama. U svim slučajevima zapazio je pisac vrlo brzo i trajno djelovanje, često već iza jednokratnog mazanja.

35 257 Osobito vrijednim mu se čini osim lokalnog liječenja i utjecaj na živčani sustav bolesnika, koji su uslijed svrbeži često vrlo nadraženi. Štetno djelovanje nije nigdje zapaženo. Kod ozeba na ušima, rukama i nogama, gdje se često pojavljuju i izobličenja uslijed modrocrvenih ozebina, djeluje Heliobrom upravo kao specijalno sredstvo. Dr. Ljubim ka M axim čeva: Iskustvo s R hodarsanom. (Češka dermatologia, br. 4. god. V.) Rhodarsan je dioxydiarnino-arseno-benzol-methylen-sulfoxylat-natrium franc, tvrtke Usines du Rhöne u Parizu. Dobar je i posve pouzdan lijek, u djelovanju posve ravan neosalvarsanu. Obrok 0' , intravenozno, jedanput u tjednu, uz motrenje bolesnika s obzirom na toleranciju. Obrok za jedno liječenje je 4 gr. Dr. Culek. Dr. M žska: R eargon. (Prakticky lekar, br. 4. g. IV.) Nije vrijedniji od ostalih antigonor. preparata, samo je simptorhatično sredstvo uslijed svog protuupaljivog djelovanja, ali nije etiološko sredstvo, pošto ne uništava gonokoke, akoprem sadržaje znatnu količinu albargina; skup je i maže rublje. Komplikacije dolaze kod njega kao kod svih ostalih sredstava. Ujedno jasno dokazuje, da je djelovanje soli srebra na gonokoke makar i u jakom postotku, problematičke vrijednosti. Dr. Culek. Dr. Schrum pf: L iječenje d ia b e te sa s F ornetovim insulinom per os. Klinika sv. Petra u Parizu. (Prakticky lekaf, br. 4. g. IV.) Daje se u obliku pilula, djeluje jednako promptno kao insulin uštrcan i dobro se rezorbira od sluznice želuca i crijeva. Bolesnika najprije točno istražimo s obzirom na toleranciju prama ugljikohidratima i acidozi. Kada smo postigli ravnotežu, odredjujemo obrok insulina, potreban, da se nivo snizi na 14 1'2 /00. Onda se regulira dijeta tako, dok se dodje do visine uglj i koh idrata, koju bolesnik uslijed insulina može podnesti. Ako je obrok insulina prekoračen, pojavit će se hipoglikemija, koju ćemo odstraniti sokom od naranča ili čokoladom. Obrok se kreće izmedju 1 3 pil. dnevno, te se moraju uzimati sat prije jela, koje sadržaje. ugljikohidrate. Nakon 4 6 tjedna ponovna kontrola, te se obično obrok insulina može već smanjiti. U slučaju kome injicira se intravenozno 5 6 ccm insulina Brand a istodobno gr. 20% glikoze (veoma polagano uštrcavati!) te ponavljamo te dvije injekcije, dok koma nestane, iza toga nastavlja se s insulinom per os. U večmi slučajeva nije insulin lijek, već protuotrov, koji mora bolesnik neprestano manje više da uzimlje, ako želi da živi približno normalno. Dr. Culek. Dr. N. v. B ornhaupt: Iskustva s P h logetan om pri liječen ju akutnih in fekcijoznih b olesti. (Wiener klin. Wochenschrift, Nr. 48.) Phlogetan je derivat bjelančevine, koji više ne daje biuretovu reakciju. Djelovanje, misli autor, da se osniva na leukocitozi i na tome, da u kemizmu ćelijice djeluje kao nukleoproteid. Okušao je Phlogetan kod 2 slučaja poly

36 258 arthritis acuta, 13 slučaja skarlatine, 8 typhus abdominalis, 2 typhus exarithematicus. Dva su slučaja ty exant. bila refrakterna. Dalje je liječio 4 slučaja pneumonia crouposa, 3 pneum. catarrhalis; 2 slučaja puerperalne sepse bila su liječena bez vidljivoga uspjeha. Kombinirao je i tifusovu vakcinu s intravenoznim podavanjem 0 5 Phlogetana. Doziranje je inače 0'5 2 ccm u 5 10 ccm fiziol. rastopine kuh. soli. Injicira se polagano 1 11/2 minute intravenozno. Intramuskularno i supkutano 1 2 grama svaki 4. dan. Pojavljuje se leukocitiza i glatka se muskulatura podražuje. Kod metroragija i enteritjda djeluje Phlogetan kao stipticum. Osobite je rezultate vidio, kad se Phlogetan injicira u rastopini glukoze (100 glukoze na 100 aq. destill.) i to intravenozno. Tu se ne pojavljuje ni zimica ni tahikardija. Phlogetan je lijek kod svih onih oboljenja, gdje je leukocitoza važna. Slijedi kazuistika i literatura. Dr. P asq u ale de R osa: L iječenje kirurške tu b erk u loze sa T ebecin- D ostal. Iz ambulatorija za kiruršku tuberkulozu na kirurškoj klinici prof. ü. Pascale u Napulju. Autor smatra najvećom poteškoćom kod pripreme tuberkulovakcine, da se tuberkulozni bacil riješi svoje voštane opne. Stoga ističe prednosti Dostalove vakcine, gdje je D. uspjelo da gojenjem Kochova bacila 11a hranivu, koje sadržaje podesno sredstvo za otapanje Iipoida, odgoji klice sa svim svojstvima ostalih klica, 110 bez voštane opne, a time i odstrani njihovu otpornost protiv djelovanja kiselina. Upotrjebio je Dostalov Tebecin u 120 slučajeva kirurške tuberkuloze, bez osobitog odabiranja, tek se uzelo u obzir stanje cjelokupnog organizma. Kao početnu dozu uzimao je ccm u intervalima od 5 7 dana; individualiziranjem mogao je dozu povećati na 10 do 20 ccm. Za vrijeme liječenja izostavio je svaku drugu medikaciju, tek je u nekim slučajevima podavao jedan fosforni roborans. Nije opazio jačih reakcija, štetnih nikada. Kadikad se digla temperatura do 38" za jedan dan. Već nakon prvih injekcija pada temperatura, koja konačno postaje trajno normalnom. Osobito ističe, da su i kod težih i torpidnih slučajeva, koji su decenije prkosili svakoj terapiji, gdje su dapače i lokalni zahvati bili uzaludni, nastupile znatne promjene na bolje, dapače je u 20"/o slučajeva postignuo potpuno izliječenje. Limfomi su se stalno smanjivali i konačno iščezli; ognojena 2 slučaja ubrzo su nakon tebecina zacijelila. Fistule su isprva znatno secernirale, no ubrzo se pojaviše zdrave granulacije, nekrotičke su krpe otpale, fistule su se zatvarale, rubovi rane su se stanjili i prilegli i konačno se otvor sasma zacijelio. Kod tuberkuloze zglobova nastala je nagla rezorpcija eksudata i funkcija zgloba se opet vratila; kod fungoznih forma artritide dašto da je proces polaganije napredovao uslijed većeg oštećenja tkiva, no i tu se postiglo potpuno zacijeljenje. Jednostavne osteoperiostitide vratile su se ad integrum; slučajevi spine ventoze dali su često sjajne rezultate; teže je bilo liječenje tuberkuloznih afekcija kostiju sa fistulama. I tu je tebecin na sveopće stanje povoljno djelovao, no lokalni operativni zahvati nijesu se vazda mogli mimoići. No i u tim je slučajevima uz tebecin onda rana brže zacijelila, nekrotično je tkivo otpalo, jednako su se brže izlučili sekvestri i defekti bili su mnogo manji. Tebecin se pokušao i kod nekih tuberkuloznih slučajeva urogenitalnog sistema, no broj je slučajeva još premalen, da se stvori konačno mnijenje. Kod orhitide i epididimitide bilo je jasnih uspjeha, dok kod dugotrajnih cistitida i pielonefritida nije bilo povoljnih rezultata.

37 259 U svemu je autor primijenio tebecin kod 51 slučaja tuberkuloze žlijezda, 42 slučaja tuberkuloze kostiju, 15 tuberk. oboljenja zglobova, 5 urogcnitalnih tuberkuloza i 7 tuberkuloza seroznih ovoja. 44 /0 bolesnika bilo je izmedju 1. i 16. god., 24 /0 sa god., 32 /0 nad 20 god. Potpuno izliječenje od 20% imade to veće značenje, pošto je preko 40,J/0 oboljenja trajalo više od godinu dana i cijelo to vrijeme bila su na sve moguće načine liječena no bez vidljivog uspjeha. Iz svog velikog materijala opisuje autor 20 zanimivih slučajeva potanje, gdje je uspjeh s tebecinom bio osobito jasan. Autor na temelju svoga iskustva zaključuje, da tebecin svakako specifično djeluje na cijeli organizam i na tuber, ognjišta posebice; dobro se podnaša, djelovanje se ubrzo pokazuje, a vrlo je podesan za ambulantno liječenje. Nadalje mu je prednost, da se lako primjenjuje, da potpomaže druge nužne pothvate (fiksacije, kirurške lokalne zahvate, sunčanje i t. d.), da podiže subjektivno povoljno stanje i vraća radnu sposobnost, 'tek i tjelesnu snagu i time i pouzdanje bolesnika. Stoga ga valja primijeniti u svim slučajevima kirurške tuberkuloze, jer skraćuje tečaj bolesti i pospješuje izliječenje, osobito ako se što prije započne s liječenjem i ako je organizam još dovoljno otporan i snažan. Cadogel. S ovim novim preparatom katrana za liječenje raznih kožnih bolesti poduzeli su mnogi autori uspješne pokušaje. Tako saopćuje Dr. J. Geber sa dermatološke klinike prof. Marschalkö svoja iskustva s cadogel om, te zaključuje, da ovaj. preparat vrlo uspješno nadomještava sva sredstva za terapiju katranom, jer ne pokazuje nikakvih štetnih nuzpojava ni podražaja kože, vrlo neznatno samo zaudara, ne maže rublje i naglo umiruje svrbež kože. Dr. 1. Hidvegi rabio ga je osobito za liječenje ekcema, gdje je njegovom primjenom u najkraće doba nestao svrbež, hiperemija, secerniranje i edem. Počimao je obično sa 33 /o-nom masti, nastavljao sa 66%-nom, te konačno mazao s čistim 100%-nim preparatom. Cadogel je i onda dobro djelovao, kad su sva druga slična sredstva zatajila. Dr. A. Roth izvještava o 14 slučajeva ulcera cruris sa znatnim ekcemom, gdje je cadogel vrlo dobro djelovao; svrbež i hiperemija nestali su za dan dva, dok se ubrzo izgubilo i secerniranje. Autor ga osobito preporuča i u blagajničkoj praksi; jer prema njegovom iskustvu radnici liječeni cadogelom bili su dana prije sposobni za rad, nego li uz liječenje drugim sredstvima; time se išlo u susret i samim radnicima a i troškovi blagajna na liječenje i hranarinu znatno su se snizili. Najopsežnije i najsvestranije su taj preparat ispitali profesori Dr. Bugarski i L. Török, te su opsežna svoja iskustva iznijeli u ovećoj raspravi (u Wiener, mediz. Wochenschrift). Rabili su ga tekom 16 mjeseci kod preko 250 slučajeva ekcema. Autori takodjer hvale već vanjska svojstva preparata: u- tanjoj naslazi svjetlo je žućkast i proziran, vrlo neznatno miriši po katranu, dobro se dade natrti i ne draži kožu. Autori opširno opisuju tvorničko pripremanje preparata, koji se sastoji od koloidne smjese niskomolekularnih sastojina (r sobito od polyterpena i njihovih djelomice oksidiranih derivata), lako se otapa u alkoholu, eteru, kloroformu, benzolu i t. d. Imade snažno redukciono djelovanje. Prelaze na kazuistiku svojih slučajeva arteficijelnih dermatitida, akutnog, subakutnog i kroničkog ekcema, te iznašaju 31 slučaj tipičnog liječenja. Na temelju svojih opsežnih studija i opažanja zaključuju, da cadogel (domaće tvornice Kaštel, Karlovac) sigurno i u kratko vrijeme odstranjuje svrbež kože, serozna se eksudacija napadno smanjuje (kod gnojne i mjehuraste forme nije podesan!) i epitelizacija pospješuje. Dapače i pokušaji kod skabiesa i morpiona pokazali su jasno antiparazitarno njegovo djelovanje. Autori će proširiti svoje pokuse i

38 260 na druge kožne bolesti, no već sada naglašuju, da cadogel u sebi spaja sve prednosti dobrog katranovog preparata i svojim lakim podavanjem znatno proširuje polje katranove terapije. Književnost. Jahresb erich t über die g esa m te Chirurgie und ihre G ren zgeb iete. (Herausgegeben von Dr. C. Franz, Berlin. 27. Jahrgang. Bericht über das Jahr Lex. 8 XVI. und 996 S. J. F. Bergmann, München, und Julius Springer, Berlin, Vez. dolara 1640.) Kano nastavak Hildebrandovog godišnjeg izvješća za kirurgiju i Glaessnerovog za ortopedsku kirurgiju izlazi ovo Franzovo i pred nama je omašan svezak sa više od 1000 str. u vrlo lijepoj i dobroj knjižarskoj opremi. U pregledima literature navedene su sve publikacije iz kirurgije i njezinih graničnih struka i to potpun naslov radnje i točna oznaka, gdje je publicirana. Kod svjetskih je jezika naslov originalan uz njemački prevod u zaporci, a kod manje poznatih i to naročito slavenskih ima naslov preveden na njemački, dok je ime časopisa transkribirano u originalu, a na koncu je dodana oznaka u kojem je jeziku pisana radnja. Za svakoga tko hoće da bude orijentiran u svojoj struci, a naročito za znanstvenog radnika od velike su važnosti ovakova pregledno i sistematski sastavljena izvješća. Tu imade sve zajedno u dva velika dijela, u općem i u specijalnom, poredano u grupe, da se odmah može naći sve što se traži i da se sve to imade na okupu. Osim popisa literature imade i velik broj sabirnih referata, gdje je sve što je na dotičnom polju te godine učinjeno, sredano u obliku sistematskog članka. Referati su slijedeći: Haecker. Transfuzija krvi, Haegemann. Transplantacije i plastike, Kreuter. Infekciozne i parazitarne bolesti, H a ecker. Ozljede žila, S p i tzy. Kirurgija perifernih živaca, Kulenkampf. Opća i lokalna anestezija, Sonntag. Desinfekcija i liječenje rana, Jüngling. Zrake radija i mezotorija, S c h e m p. Diagnostika rentgenovim zrakama, Jüngling. Liječenje rentgenovim zrakama, Schemp. Umjetno visinsko sunce, liječenje svjetlom, Schemp. Diatermija, elektroterapija, Polya. Mozgovne opne, mozag, glandula pinealis, Nägelsbach. Kirurgija hipofize, Wrede. Hrptena moždina, simpatično živčevlje, Friedberg. Kirurgija larinksa i traheje, Kocher A. Štitulja, Basedowova bolest, Kocher. Thymus, Rosenburg. Sise, S t ra u s s. Jednjak, Jehn. Pleura i pluća, Haecker. Osrdačje, srce i aorta, Brütt. Želudac, duodenum i tanko crijevo, Goebel. Debelo crijevo i gužnjak, Nordmann. Jetra i žučni putevi. Pankreas. Slezena, Naegele. Nadbubrežne žlijezde, Lichtenberg. Mokraćni ustroji, Roedelius. Muško spolovilo, Erlach er. Gornje udo, Glaessner. Doljne udo. Na koncu je dodan popis svih autora citiranih u tom izvješću i alfabetski popis pojedinih odsjeka, te je time preglednost još znatno povećana. U izvješću smo našli navedene sve važnije kirurške radnje iz Liječničkog Vjesnika. Čačković. K. Scheer: Die endogene Infektion des Dünndarms beim Säugling. (Würzburger Abhandlungen, Bd. XXL Heft 5. Verlag C. Kabitzsch, Leipzig. Din ) Klinička istraživanja duodenalnom sondom izvedena po autoru i drugima potvrdila su starije nalaze, da je tanko crijevo kod. dojenčadi s urednom probavom u gornjim partijama bez klica. Kod akutnih dispepsija nasele

39 261 se koli-bacili u gornjim dijelovima crijeva. Ispitivanjem koncentracije jona u želučanom soku s jedne strane, a otpornosti raznih grupa crijevne flore s druge strane prema kiselini dokazano je, da se nalaz mikroba u želucu mijenja prema momentanoj koncentraciji jona. Bacili dizenterije i grupe koli su tako osjetljivi, da pogibaju kod koncentracije kiseline, koja se nalazi i u želucu zdrave i dispeptične djece, grampozitivni enterokoki su tako otporni protiv kiselina, da se nalaze u želucu i zdrave i bolesne djece. Bakterije dolaze u želudac iz duodena, prema tome je dovoljan nalaz kolibacila u želucu kod niskog aciditeta za dokaz infekcije duodenuma. Sterilni želučani sok kod visokog aciditeta ne dokazuje ništa, već treba pretragu ponoviti V2 1 sat iza jela, kad je aciditet manji. Prema tome može otpasti pretraga duodenalnom sondom, koja je tehnički teška i za pacijenta mučna. Kod dispepsija nije našao kao prijašnji autori anaciditet i hipaciditet već često dapače hiperaciditet. O endogenoj infekciji postavlja slijedeću hipotezu: sterilnost gornjih partija tankog crijeva ovisi 0 koncentraciji H jona himusa. Čim uslijed primarnih vanjskih podražaja, kao što je nepodesna hrana prevelika vrućina etc. nastane jače. izlučivanje alkaličkih sekreta, nastanu za kolibacile povoljne životne prilike i oni se mogu u gornje partije crijeva naseliti. Zanimive su patološko anatomske pretrage sluznice. Ulijevanjem formalina u trbušnu šupljinu i želudac odmah iza smrti i podesnim fiksiranjem crijeva uspjelo mu je zapriječiti postmortalne promjene sluznice, pa je našao da bakterije ne prelaze intaktnu stijenku sluznice, a kod defekta epitela samo u malenom broju. Istraživanjem antagonističkog indeksa po Nissle-u kod raznih koliplemena iz blata dispeptičke djece pokazalo se je, da je taj osobito visok, pa sit ona zbog svoje otpornosti valjda osobito podesna, da nasele više dijelove crijeva, gdje su im prilike za život manje podesne. Pokušaj dokazati aglutinacijom prelaz kolibacila ili njihovih produkata u tijelo nije se dao provesti, jer dojenče nije u stanju proizvesti dovoljni broj antitijela. Pokušaj dokazati Abderhaldenove Abwehrfermente po metodi Pregl-de Crinis uspio je od četiri dva puta, tako te ova metoda obečaje povoljnije rezultate. ' S. M. W ilczynski Jan, B iologja ogölna, kurs uniw ersytecki. (Opća biologija). (Tom I. Wilno, K. Rutski, 1923., velika 8, 352 s tr,"219 slika i 7 portreta.) Od početka ovog stoljeća došao je specijalni studij pojedinih živih biča prema ispitivanju općih problema života u pozadinu i kako su rezultati ovih općih istraživanja od osobitog značenja za sve grane medicine, to se ukazala potreba, da se kod izobrazbe medicinara baš ovim općim problemima posveti veća pažnja. Bivša je Austrija- prva uvela kao medicinsku struku opću biologiju, ali stalo se na pola puta; ovaj predmet postoji doduše tamo 11a papiru, a predaje i ispituje se botanika i zoologija. Tek nasljedstvene države su pošle korak dalje i osnovale 11a svojim fakultetima posebne katedre za opću biologiju. Pa i na starijim se fakultetima po malo osnivaju ovakve stolice (n. pr. Bresslau, Berlin, Graz). A što je zapravo ta opća biologija? Definicija u zagrebačkim ispitnim propisima (priredjena još po austrijskim) je doduše vrlo opširna, ali na kraju kraja ipak nije jasna. Pojmovno obuhvaća opća biologija sve ono, što je od općeg značenja u pojavama i likovima života. Ali toga imade vrlo puno, može se po volji proširiti gotovo u neizmjernost. jasno je dakle, da treba praviti obzirom 11a potrebe i ciljeve jedan izbor, kod kojeg mogu biti mjerodavna razna gledišta. Zato se ne smijemo začuditi, da od četvero njemačkih knjiga, od kojih se svaka zove Allgemeine Biologie, svaka sadrži nešto drugo, ali nijedna baš sve ono, što je kao biološka osnova za medicinare od potrebe. Prva meni poznata knjiga, koja i po opsegu i po sadržini u glavnome udovoljava

40 262 ovome zadnjemu zahtjevu, je djelo Wilczynskoga, profesora opće biohgije U medicinskom fakultetu u Wilnu. Izim izbora materijala je jedna od najvećih poteškoća kod prikazivanja opće biologije dispozicija, koja treba da se osniva na izvjesnim logičkim principima, a da bude kod toga ujedno i didaktička. Treba, da su kompleksi pojedinih činjenica tako poredani, da se nigdje ne csvrću na stvari, koje se tek u jednome kasnijem poglavlju točnije obradjuju. Problemi se opće biologije naime tako isprepliću medju sobom, da je vrlo teško razdijeliti ih na pojedina poglavlja u jednome logičkome redu bez parenteza i ponavljanja. Avtoru je vrlo dobro uspjelo sve ove poteškoće savladati. Knjiga se čita lako i ugodno, polagano se izgradjuje činjenica na činjenici, ne iziskuje se nikakvo osobito predznanje. Nakon općeg pregleda položaja biologije u sistemu znanosti prikazuju se nešto opširno teorije o postanku života, dalje razlike izmedju živog i neživog uz bitnu karakteristiku života; nato prelazi avtor promatranju stanice i njenih dijelova, kao što i njezinog kemijskog ustroja, kod čega se obazire i na koloidalnu kemiju, dalje se prikazuje dioba stanice i nazori o faktorima mitoze. Zatim slijedi morfologija životinjskih i biljnih tkiva. U posebnome se poglavlju obradjuje organizam kao cjelina naročitim obzirom na hormone i pojave imuniteta. U- zadnjim pak se dvim poglavljima prikazuje opća morfologija i sistematika životinja i biljaka; po mnijenju ref. se tu već nešto preduboko zalazi u razne biogenetske hipoteze. Oprema knjige, pogotovo slike, pokazuju, da se imadu avtori u Poljskoj boriti u tom pogledu s istim poteškoćama kao i kod nas. Pored slika u tekstu je knjiga opremljena posebnim tablama sa portretima Arrheniusa, Aristotela, Pasteura, Schwanna, Schleidena, Bütschli-a i Cl. Bernarda za jedan udžbenik doduše nešto neobično, ali se ref. doimlje jako simpatično, jer i ref. voli kod prikazivanja znanstvenih rezultata isticati individualitet naučenjaka, koji su na dotičnim poljima radili. U cijelom možemo kazati, da je knjiga vrlo dobro uspjela, i čestitamo našoj braći Poljacima na ovome lijepome djelu. Šteta, što je za nas poljski jezik dosta teško razumljiv, inače bi se i naši djaci mogli uspješno služiti ovom knjigom, koja svakako svojoj svrsi najbolje odgovara od svih mi poznatih udžbenika opće biologije. Željeti je, da skoro slijedi i drugi dio, koji će, kako je razvidljivo iz prospekta, obradjivati opću fiziologiju, opću embriologiju i mehaniku razvitka, opću ekologiju, nauku o nasljedstvu i descendentnu teoriju. Boris Z a r n ik. E. M erck s Jahresbericht über Neuerungen auf dem G ebiete der Pharm akotherapie und Pharm azie. (XXXV. Jahrgang Darmstadt, 1922.) Broj preparata, koji se upotrebljavaju ljekovito, rapidno raste. Dok se pred trideset godina računalo-, da ima oko 2700 preparata, koji služe u medicinske svrhe, narasao je g njihov broj na , a taj se broj povećava svakim danom. Treba baciti samo jedan pogled u oglasni dio kojeg liječničkog časopisa. Nijesu svi ti preparati jednake vrijednosti. Uz mnogo zdravo zrno ima tu i vrlo mnogo pljeve, preparata, koji če iščeznuti tako brzo, kako su se i pojavili. Snaći se u toj masi teško je danas i stručnjaku farmakologu, a još teže će biti praktičnom liječniku, koji nema ni vremena ni prilike, da prati svu literaturu o toj stvari. Uslijed toga nastala je već davno potreba za jednim kritičkim pregledom svih novih lijekova.

41 263 Toj svrsi odgovara vrlo dobro godišnji izvještaj, što ga izdaje tvrtka E. Merck. Djelose odlikuje zamjernom objektivnošću i potpunošću, a kraj toga je vrlo jeftino. Na početku svakog godišta dolazi oveća sistematska studija o kojoj grupi ljekovitih preparata, a'iza toga redom novi preparati, i preparati o kojima su tijekom godine objelodanjena nova istraživanja. Godište XXX1I1. XXXIV. sadržaje studiju o benzilninrspr jevima, godište XXXV. opširan prikaz glikozida s osobitim obzirom.na terapeutski relevantne članove ove velike i interesantne skupine. Izuzetak čine glikozidi grupe digitalis, koji su prije već bili obradjeni (Digitalisglykosideund verwandte Arzneistoffe. M-rck s' wissenschaftliche Abhandlungen Nr. 8). Od obradjenih glikozida istakao bi naročito eskulin, amigdalin,. arbutin i kolocintin, koji su vrlo iscrpivo prikazani. U drugom dijelu obradjeno je 277 preparata. Kako je gradivo vrlo obilato, ne mogu da ga čitavog,prikazem, već ču tek da upozorim na neke preparate. Od anorganskih preparata arzenovi spojevi, osobito salvarsan i neošalvarsan bili su predmetom intenzivnog proučavanja. Kušalo se kombinirati salvarsan sa živom, jod m i koloidalnim srebrom, potonje sa vrlo kobnim rezultatom. Mnogo se upotrebljava i srebrni salvarsan, koji ima mnoge prednosti pred salvarsanom. Interes za antimonove i bizmutove preparate raste dalje. Nakon intenzivne uporabe antimona u XVI. i XXVII. stoljeću, koja je dovela i do zlouporabe, postao je antimon suspektan, pa se upotrebljavao vrlo malo (poglavito kao emeticum). Sad se čini da stoji pred svojom rehabilitacijom. Njegova terapeutska uporaba kod lepre, tripanoza, leishmanioza i bilharzije pokazala se uspješnom, jednako se i bizmut počeo više da upotrebljava,, naročito kod luesa, gdje po R. Sazeracu i C. Levaditiju daje rezultate, koji nadmašuju one, koji su polučeni salvarsanom. Živa, koju je arzen bio potisnuo nešto u pozadinu, počinje da igra u terapiji opet znatniju ulogu. Od novih živinih prepata ističe se naročito ciarsal (kalijev cijanmerkuri-saliciiat), koji se počeo upotrebljavati kombiniran sa salvarsanom kod terapije luesa. Od drugih živinih preparata treba spomenuti novasurol (natrijev oksimerkuri-fenoksilacetat sa dietil-malonil-mokraćevinom). Tekovinom novijeg vremena valja smatrati terapiju kalcijem. Akoprem se kalcij naročito kao Aqua calcis te Calcium chloratum upotrebljavao i prije, bilo je to više sporadički. Danas upotrebljava se kalcij vrlo mnogo kod raznih bolesti (tetanija, tuberkuloza). Kao najenergičniji preparet ističe se Calcium chloratum. Od ostalih spojeva važan je Calcium lacticum, osobito kod medikacije per os. Od organskih preparata htio bi istaći Acidum acetylosalicylicum, koji je pod svojim drugim imenom aspirin postao univerzalnim kućnim lijekom. Jedna mu je- mana, što je u vodi dosta teško topiv. Radi toga stavljene su u proma lakše topive soli te kiseline: natrijeva, litijeva (hidropirin), kalcijeva (kalmopirin) i magnezijeva (apiron). Uporaba kinina, nekoć gotovo jedinog antipiretikuma, ograničavala se kasnije, nakon otkrića drugih sintetskih preparata (antipirin, fenacetin, antifebrin) sve više na područje malarije, gdje je još uvijek specifično sredstvo. U najnovije doba kininu važnost opet raste, a kraj toga priredjen je čitav niz njegovih derivata (Liječnički Vjesnik g.45, 1923., str. 298.) Interesantan je konačno preparat Bayer 205, čiji kemijski sastav obretnici drže još tajnim. Uspjesi postignuti dosad s tim preparatom kod tripanoza zamjerili su. Optimizam s kojim je prihvaćen, možda je malo pretjeran, no u svakom slučaju Bayer 20,5 otvara novo jedno područje, kome se dohvat u ovaj čas ne može pregledati. Knjizi dodan je popis obradjenih preparata, popis indikacija i popis knjiga i časopisa, iz kojih su uzeti podaci. Dr. Stanko S. Miholić.

42 264 Dr. R. SpalaTkovitch: Contribution ä l Etude des Troubles Psychonevropathiques en Otologie. (Prilog studiju psiho-neuropatskih smetnja u otologiji.) (Bordeaux, imprimerie de l Universitć, 1924.) Za vrijeme svoga studija na oto-rino-laringološkoj klinici prof. Mourea imao je autor prilike promatrati više slučajeva sa simptomima kranialnih ili endokranialnih komplikacija, koji su potpuno ozdravili nakon jednostavne psihične terapije. Na poticaj svoga šefa dao se Sp. na točniji studij takvih slučajeva, koji u otologiji nijesu sasvim rijetki. Sa historičkog gledišta spominje autor, da su već neurolozi prošlog stoljeća (Charcot, 1875) opredijelili t. zv. ušni sindrom histerije. Iza toga bavili su se potanje takvim pojavama otolozi, a naročito u novije doba otokirurzi s tog razloga, što takvi simptomi mogu nerijetko zavesti operatera na kirurški zahvat u pretpostavci, da se radi o organskoj otogenoj komplikaciji. U glavnom razlikuje autor dvije velike kategorije psiho-neuropatskih smetnja u otologiji. I. Ušni simptomi su samo epifenomeni jednog općeg psihoneuropatskog stanja, a mogu se naći kod histeričara bez afekcije uha ili s afekcijom vanjskoga, srednjega ili unutarnjeg uha. II. Simptomi aurikularnoga karaktera sami za sebe. A. Umanjenje ili potpuni gubitak funkcije uha kao na pr. anestezija uške, meatusa, bubnjića, gluhoća potpuna ili djelomična. B. Pretjerana funkcija uha kao n. pr. hiperestezija, hiperakuzija, histerogene zone na uhu, šumovi, otalgije, mastoidalne algije. Osobito zanimive su slijedeće psihoneuropatske smetnje: labirintitide, psiho-neuropatski Meniere, pseudo-otitična facialis pareza, pseudootitični, meningitični, cerebralni, cerebelarni simptomi, krvarenja iz uha i t. d. Neki od tih simptoma nemaju osobite važnosti u čovječjoj patologiji, dok su drugi od vrlo velike praktične važnosti kao na pr. pseudomastoiditide, labirintitide, meningitide, apscesi i t. d., jer mogu operatera zavesti na uzaludan veliki operativni zahvat. Svaka vrst takvih pseudootogenih oboljenja ilustrirana je sa nekoliko vrlo zanimivih i tačnih opažanja iz vlastitog iskustva ili sakupljenih iz literature. U tim opažanjima, koja sačinjavaju glavni dio radnje, leži i njezina najveća vrijednost. Spomenut ćemo samo neke najvažnije momente, koje autor ističe u svojoj radnji. Za sve ove smetnje je ženski spol više predisponiran nego muški. Najveći broj slučajeva opaža se u dobi od 20 do 30 godina. Sa patogenog stanovišta je najveći dio mastoidalnih algija histerične naravi. Što se tiče ove posljednje vrsti bolova, koja je od velike praktične važnosti, valja istaknuti, da bol obično nastaje vrlo naglo. Bol je difuzna i izvan područja proc. mastoideusa te nije ograničena na klasične točke iznad antruma i apeksa. Bol je izvanredno jaka, ali i površna. Svrati li se pozornost bolesnika na nešto drugo; može bol nestati. Opće stanje je obično normalno. Diagnoza je dosta laka, ako nema nikakvog oboljenja uha, no može biti vrlo teška, ako istodobno postoji i otitida. Tu se moramo osloniti na točni pregled, temperaturu, puls, eventualno rentgen. Psihoneuropatske facialis paralize su vrlo ri etke. Autor je našao u literaturi samo jedan slučaj. Labirintitični oblik psihoneuropatskih smetnja je češći. Slika može biti vrlo slična pravome Menieru ili labirintitidi, ali kod točne pretrage može se ipak opaziti, da trias: gluhoća, vrtoglavica i šumovi nije uvijek potpuna.

43 265 Najvažnije od svih smetnja su psiho-neuropatske endokranialne komplikacije. Kako se iz sakupljenih i objelodanjenih slučajeva vidi, smetnje ove vrsti nijesu nipošto rijetke. Svi pseudoendokranialni simptomi ne bi za otologa imali nikakvog osobitog interesa, kad se ne bi nalazili i kod bolesnika s oboljenjem uha. Picquć-ov zakon veli, da histerija nikad ne simulira potpuno simptomatologiju jedne bolesti. To je doduše u većini slučajeva istina, ali od toga ima otolog malo koristi, jer znamo da mnoge endokranialne komplikacije prolaze sa vrlo neznatnim ili nikakvim simptomima. Dosta je da upozorimo na otogene apscese desne hemisfere mozga. Diagnoza se mora osnivati na tačnoj pretrazi živčevlja, na osobitim karakterima bolesti, na anamnezi, na poredbi objektivnog stanja u uhu s opažanim simptomima. Vrlo važna je konstatacija autorova, da većinu takvih pseudooboljenja prati jaka mastoidalna algija, koja olakšava diagnozu, jer se njezin karakter dade oštro razlikovati od prave mastoiditide. Prognoza takvih oboljenja je povoljna. Ako je bolest prepoznata, onda bolesnik obično doskora ozdravi pod uplivom psihoterapije. Autoru nije poznat nijedan slučaj recidiva. Ne smije se zaboraviti, da je glavni uvjet uspješne terapije povjerenje bolesnika prema liječniku. Radnja je pisana vrlo Iako i pregledno. Kazuistika je prikazana na vrlo privlačiv način, tak > da ne umara. Svaki otolog naći će u toj radnji mnogo pouke i iskustva. Osobito toplo je možemo preporučiti onima, koji se bave otokirurgijom. A. Šercer. Od uredništva. Svi dopisi i pošiljke za uredništvo i upravu L. V. (osim novca), neka se šalju na novu adresu: Karlovac. Novčane pošiljke isključivo samo na: Dr. Oskara W e i s s a, blagajnika Zbora, Zagreb, JNikolićeva ulica 8 Privatna pisma za urednika na njegov novi stan: Zagreb, Visoka ul. 10. Pisma za Zbor: Tajništvo Zbora liječnika (Dr. J. Božić), Zagreb, Ilica 31. Liječnički Vjesnik izlazi svakog 15. u mjesecu, i to sa znanstvenim sadržajem i prilogom sa staleškim vijestima (člancima o staleškim pitanjima, referatima o radu liječ. društava, kongresa te omanjim bilješkama) na 4 5 štampanih araka. Članovi Zbora dobivaju ga besplatno, dok pretplata za nečlanove iznaša godišnje Din. 150', za inozemstvo Din. 200', za djake Din. 100'. Pojedini brojevi stoje Din. 25'. Rukopisi i svi dopisi šalju se na: Uredništvo i uprava Liječničkog Vjesnika, Karlovac. Rukopisi imadu se pisati tintom i samo na jednoj strani papira; poželjno je da se udese pisaćim strojem. Zaključak redakcije svakog 5. u mjesecu. Članarina, pretplata i sve ostale novčane pošiljke šalju se blagajniku Dru. Oskaru Weissu, Zagreb, Nikolićeva ul. 8. Telefon 762. Oglase računamo: za jednokratno uvrštenje: Vi str. D 300', 2I3 str. D 216', 1/2 str. D 180', Va str. D 120, 1/4 str. D 96' ; za višekratno uvrštenje i službene oglase dajemo srazmjeran popust. Zavodima za oglašivanje dajemo 10 /o provizije. Posebni prilozi primaju se uz umjerenu cijenu prema dogovoru. Molimo radi redovitog dostavljanja lista, da nam se odmah tačno javi svaka promjena boravišta. Vlasnik i izdavatelj: Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja u Zagrebu. Uz pomoć redakcionalnog odbora uredjuje Dr. Vladimir Jelovšek. Tisak Dioničke štamparije d. d. Karlovac.

44 Natiecai..U oftalmološkoj klinici kr. sveučilišta Š. H. S. u Zagrebu, (predstojnik prof. Dr. Albert Botteri) imade se popuniti mjesto asistenta (pomoćnog liječnika.) Prinadležnost će mu se odrediti prema odrebama zakona o činovnicima. Osim toga uživa stan u klinici i hranu, za koju mu se za sada usteže 50 /o dodatka na skupoću. Namještenje je na vrijeme od dvije godine, uz medjusobni tromjesečni otkaz. _, - Molitelj imade predstojniku klinike predložiti svoju na profesorski zbor ' liječničkog fakulteta sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu upućenu propisno biljegovanu molbu i njoj priložiti: diplomu doktora medicine, svjedodžbu o potpunom zdravstvenom stanju, krsni ili rodni list, domovnicu, uvjerenje nadležne vlasti o regulisanju vojne obaveze, kao i uvjerenje o dotadanjem zanimanju i vladanju, kao i o dosadašnjoj praksi u svojoj struci, te curriculum vitae pisan svojom rukom. Molitelji koji dokažu, da su već radili anatomsko-patološki iniadu prednost. Rok prijave 20. juna U Zagrebu, dne 31.' maja Prof. Dr. A lb ert B o tteri v.r. predstojnik oftalmološke klinike. P o g l a v a r s t v o s l o b. i kr. gl a v n o g a g r a d a Z a g r e b a. Broj VI1I U Zagrebu, dne 26. svibnja Predmet: Natječaj za gradskog školskog liječnika. Natječaj. Prema zaključku skupštine slob. i kr. glavnoga grada Zagreba od 8. listopada čl. 207., koji je odobren otpisom velikog župana Zagrebačke oblasti od 27. veljače br raspisuje gradsko poglavarstvo u Zagrebu natječaj za popunjenje mjesta školskog liječnika na gradskim školama sa plaćom i doplacima, kako je to ustanovljeno u Statutu za činovnike i ostale namještenike općine slob. i kr. 'glavnoga grada Zagreba od 31. ožujka broj 365/Prs., naime.sa osnovnom plaćom prema broju godina službe i sa položajnom plaćom u smislu propisa člana 38. rečenoga Statuta te dodatkom na skupoću, koji je za godinu odredjen sa 100% od sveukupnih beriva. Za ovo mjesto može se natjecati liječnik specijalista za dječje bolesti, verziran u školsku i socijalnu higijenu, diplomiran odnosno nostrificiran na kojem liječničkom fakultetu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, potpuno vješt hrvatskom jeziku. S ovom službom nije dozvoljeno vršiti druge službe, koje bi mogle polučitelja smetati u vršenju službe gradskog školskog liječnika. Natjecatelji imadu svoje propisno biljegovane molbenice podnijeti gradskom po-, glavarstvu u Zagrebu najkasnije do 1. srpnja uz prilog slijedećih dokazala: 1. Državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca; 2. Doktorska diploma; 3. Svjedodžbe «o dojakošnjem službovanju; 4. Liječnička svjedodžba o zdravlju; 5. Dozvola vršenja specijalističke liječničke prakse u Zagrebu. Gradski načelnik:. H e in z e l v. r.